Milan pl. Šufflay: životopis i politički spisi

''...uzima se da su Hrvati doselili oko 630...''
Odgovorite
Avatar
LEGIONARI
Podurednik
Postovi: 1554
Pridružen/a: čet vel 26, 2009 3:40 pm

Milan pl. Šufflay: životopis i politički spisi

Post Postao/la LEGIONARI »

Predgovor

Tko je bio Milan Sufflay? Bilo bi to pitanje izlišno da smo sve ove godine od Drugoga svjetskog rata živjeli normalno, da 45-godišnja vladavina jugokomunističke diktature, usklađena s ideologijom velikosrpstva, nije nametnula novim naraštajima u ovo pola stoljeća s jedne strane potpuni prekid sa svim tradicijama, svim pojavama i svim osobama u prošlosti koje su imale izrazito hrvatsko nacionalno obilježje, a s druge strane deformaciju svih tradicionalnih političkih ideja i proizvoljne, povijesno jednostrane definicije političkih pojmova. Živ i utjecajan u hrvatskoj i znanstvenoj i političkoj misli sve do sudbonosne 1945. godine, Sufflay je otada pa do dana slobode u naše vrijeme bio zabranjena temalo kojoj se nije ni govorilo ni pisalo. Kao tolikima, bio mu jé namijenjen potpuni zaborav. Ali s danima slobode iskrsnuo je on među prvima u narodnom pamćenju kao prvora zredna tema, i nije slučajno da je upravo o njemu, tek pola godine/poslije slobodnih izbora, organiziran možda i prvi javni skup na sveučilišnoj razini, na kojemu je obnovljeno naše zapretano znanje o njemu kao znanstveniku i piscu koji je ostavio duboki trag, jer je u svemu što je promišljao i o čemu je pisao bio inovantan, a u svestra nosti gotovo unikatan: znanstvenik i književnik, povjesničar i političar, albanolog svjetskoga glasa, možda i uopće najveći dosad istraživač i najbolji znalac Albanije i albanskog etnosa, albanske prošlosti i albanske kulture; a istodobno bio je i kroatolog neograničenih vidika, svakako jedinstven, originalan i doslovce neponovljiv i širinom i dubinom i dalekosežnošću svojih razmatranja hrvatskih tema od same pojave Hrvata u povijesti pa do njegova vremena.

Taj skup o Sufflayu u veljači 1991. bilo bi možda i pretenciozno nazvati znanstvenim simpozi jem, jer je on, smišljen i organiziran u samo nekoliko dana, ipak bio u biti improvizirana komemoracija u povodu 60. obljetnice njegove mučeničke smrti, nakojoj su, bez velike pripreme, govorili pojedinci koji su na to bili spremni, jer im njegov rad i njegove vrijednosti nisu ni tada bili posve nepoznati; ali i takav, taj skup bio je važan, jer je bio poticajan: otvorio je put intenzivnom i multidisciplinarnom upoznavanju, istraživanju i prosuđivanju Sufflayeva djela iz svih aspekata, koji su za nj relevantni. Na temeljitije prosudbe ove velike hrvatske teme koja se zove Milan Sufflay morat ćemo još pričekati jer, s obzirom na sve što smo dosad rekli, potrebno je vrijeme da se do njih dođe, ukoliko želimo da one budu ono što u današnjem trenutku moraju biti, jer je i vrijeme da to budu: nepobitne činjenice, a ne samo ishitreni dojmovi. Na to nas obvezuje već i veličina Sufflayeve žrtve. Ali se već sada s punom sigurnošću može reći, da je politička komponenta potka njegova sveukupnog djelovanja, bez koje bi ono bilo ne samo erazumljivo nego upravo nezamislivo. Jer u sve njegove spise, sve knjige i članke što ih je objelodanio (a njih, začudo, i nije tako puno!), utkana je (makar i samo implicitno) djelatna i djelotvorna politička svijest, proizišla iz kreativno živog poimanja aktualnih zbivanja njegova vremena, dakle uvjetovana njime i primjerena njemu; a u svaki od tih tekstova, bez obzira i na vrstu i na temu, hrvatska politička misao, ili, recimo izričito, još preciznije, hrvatska nacionalna i politička misao pravaške i starčevićanske provenijencije, udijeva se kao zlatna nit koja jamči njihovu autentičnost.

Ta misao zrači iz svake njegove riječi. Povijest je temelj Sufflayevih političkih pogleda: iz nje oni izviru, ona ih oblikuje, s njom čine jedinstvo. Zato nam je u trenutku kad pristupamo čitanju Sufflayevih spisa, koji su isto toliko povijesni koliko i politički, a politički koliko i povijesni, najpreče uočiti njegovo shvaćanje povijesti. "Kao što ne može biti individualnog jastva bez pamćenja, tako nema narodne svijesti bez povijesti." Tom rečenicom pregnantno je izrazio srž svojih temeljnih pogleda na povijest, njen utjecaj i njeno značenje u oblikovanju i održavanju nacionalnih individualiteta. Povijest je biografija jednog naroda; i više od toga: ona je znak njegova genetičkog koda. "U njoj sadržan je", nastavlja Sufflay netom započeti citat u mikroeseju Crvena Hrvatska ("Pantheon", 1929.), "uzdužan (vremenski) rez ili postanak baštinske mase, koja je nakrcana u popučenom (prostornom) rezu podsvijesti čitave jednevžive narodne generacije." S tih temeljnih polazišta pisao je Sufflay o političkim kretanjima u Europi prije i poslije Prvoga svjetskog rata, koja su kondicionirana i tendenci jama velikih naroda i njihovom ulogom u skladu s njima. S tih polazišta razmatrao je, primjerice, duhovno stanje u britanskoj imperiji i refleks toga stanja u profiliranju dviju civilizacija, civilizacije Istoka i civilizacije Zapada. S tih polazišta pronicao je u zagonetnost ruske sfinge, mjereći Rusiju Zapadom, ali i Zapad Rusijom.

S tih temeljnih polazišta prosuđivao je sudbinu versailleske Europe u svjetlu povijesnih francusko-njemačkih antagonizama, izlazak na svjetsku pozornicu novih političkih pojava poput fašizma, kao i tada aktualni irski zamah na putu u slobodu. Esej Stranke i vodeći muževi Irske (1923.) dotiče se izričito i paralele između Irske i Hrvatske, što i nije nikakvo iznenađenje; ali je puno važnije upozoriti, da je i druge spominjane eseje (o britanskom carstvu, o Rusiji... etcj, pisane nekako istodobno, dvadesetih godina, unio u knjigu Hrvatska u
svijetlu svjetske historije i politike (1928.). Kad ih pročitamo, bit će nam jasno da im u tako naslovljenoj knjizi i jest mjesto: jer se u svakome od njih, i nespomenuta, podrazumijeva Hrvatska. Sufflay ih je pisao imajući u mislima Hrvatsku i njen položaj u tadašnjem svijetu. Ne ćemo pogriješiti, naprotiv, reći ćemo bitno ako kažemo, da je tako pisao sve što je pisao: kao Hrvat, koji u određenom povijesnom trenutku hrvatski gleda, misli i prosuđuje. I kojemu hrvatstvo, ispunivši ga do posljednje kapilare, nimalo ne smeta da istodobno bude superiorni intelektualac i erudit svestranih interesa i talenata. Među njima, možemo već sigurno zaključiti, povijest zauzima dominantno mjesto.

U povijesti su, umuje Sufflay, pohranjene sve pokretne sile jednog naroda, zato: "Danas, kada na geografskoj mapi ne postoji ni najmanja Hrvatska, u dušama milijuna ipak svježe živi moćna svijest o Velikoj Hrvatskoj. Tu moćnu svijest pruža tisućljetno neprekinuto narodno pamćenje i hrvatsko državno pravo." Uz ovu misao neodo ljivo se podsjećamo, da je i Antun Radić, puno prije Sufflaya, na isti način spominjao Hrvatsku, "koje još nema ni na jednoj mapi ni karti, ali koja ima svoju mapu u srcu svakoga pravoga Hrvata" (u "Domu", 1900.). Na što nas upućuje ova podudarnost? Četvrt stoljeća stoji između ova dva citata, dvije u biti istovjetne misli izrekla su dva različita političara, u povijesno različitim vremenima, na dvije politički različite razine; ali su one prirodno pote kle iz iste nepomućene svijesti, koju je povijest i oblikovala i hranila. A upravo to dokazuje ispravnost i sljedeće Sufflayeve misli (koju je također mogao reći i Antun Radić): "I tko danas hoće da mu njegov narod bude svjež i snažan, taj ne smije da razara narodno pamćenje, jer time uništava njegovo jastvo. Time, samo time može ga učiniti plijenom egoističnih susjeda." Antun Radić to doduše nije rekao, ali je tako radio.

Sufflay kao da na povijest uopće, a na hrvatsku povijest napose, gleda kroz tisućljetnu optiku, ili bolje, kao da je gleda iz svemirske perspektive. To je ono vidovnjaštvo, već više puta spominjano uz njegovo ime. Vidovnjak i žrec, tako je doslovce bio nazivan u kritici (Franjo Bubanić, Milivoj Magdić... i dr.), lucidnim pogledom uočava i nevjerojatnom jasnoćom izražava svoju viziju hrvatstva i njegove povijesne ("graničarske") zadaće u općoj povijesti svijeta i u europskoj politici: da bude "odsjev borbe sredozemnog Istoka i Zapada". A "Zapad je na hrvatskom tlu daleko nadmoćniji", zaključuje on. I u tome vidi sve prednosti, ali i velike opasnosti za Hrvatsku. Upravo zbog toga civilizacijskog ponora koji dijeli Istok od Zapada, ponora koji je uostalom stariji i od Srba i od Hrvata, pa im je on bio zadan, ugrađen u njihovo biće i utkan u njihovu svijest, a videći Hrvate kao izrazito zapadnjačku slavensku naciju, protivio se bilo kakvim državnopravnim vezama Hrvata sa Slavenima Istoka, jer bi to bila, kako je rekao, "čisto balkanska kreacija". U njoj bi Hrvati, kaže dalje Sufflay, "izgubili ono što je u njima najbolje po mnijenju Stranke prava - izgubili bi smisao za zapadnu civilizaciju i za čovječnost".

Upravo zato, po njegovu uvjerenju, nije trebalo stvarati Kraljevinu SHS, odnosno Jugoslaviju, jer ona nije imala prirodnih uvjeta da postane skladna cjelina, nego neminovno ostaje hetero gena i geopolitički, i uljudbene, i historijski, i kulturno. Iskustvo je to potvrdilo. Sufflayeva politička misao izvire iz povijesnih spoznaja o sukobu dva antagonistička pogleda na svijet, koje reprezentiraju Istok i Zapad. Hrvatska i Hrvati su stoljećima bili protagonisti te borbe koju su često vodili sami, ali nikad samo za vlastito dobro, ističe Sufflay, pa iako on zak ljučak koji slijedi nije izveo eksplicite, on je impliciran u njegovim mislima: Koristila je ona, ta vjekovna hrva tska borba, cijeloj Zapadnoj Europi, koja to nikada nije htjela ni priznati, a još manje nagraditi prijateljstvom.

Svejedno, ta borba je bitna odrednica hrvatstva, u njoj je smisao povijesne zadaće Hrvata i Hrvatske. U hrva tstvu osjećao je pripadnost i vjernost onim zasadama zapadnoeuropske uljudbe, kojima se u novije doba i ona sama iznevjerila, jer je izgubila ravnotežu između tehnike i etike. "Versajskim mirom umotala se Europa u beznadnu tragediju" razmišlja Sufflay nad knjigom La Tragedia della Pace (1923.) znamenitog talijanskog povjesničara i mislioca Guglielma Ferrerà, a nakon primjedbe da (Europa) nije znala "asimilirati prave principe demokracije" zaključuje Sufflay ferrerovski: "Uronila je u strahoviti kaos i stupila u novu eru barbarsi Zanimljivo je, ako nije i više od toga, da nekako istodobno, samo godinu dana prije Ferrerove knjige, izlazi u Italiji knjiga Europa senza pace (1921.) talijanskog političara Francesca Nittija, vođe demokratskih liberala, višestrukog ministra (1911. - 1919.) i predsjednika vlade (1919. - 1920.), koja se političkim koncepcijama i kritičkim pogledima na versaillesku Europu bitno podudara s mislima Guglielma Ferrerà, koju on sažima u rečenicu: "Europa umire od intelektualne iznemoglosti." Citirajući tu rečenicu, Sufflay nedvosmisleno potvrđuje da pristaje uz nju. Bili su to osamljeni glasovi razbora vidovitih političkih umova uoči mnogih kataklizmi, koje su čekale Europu sve do ovih naših dana na kraju XX. Stoljeća

Demokracija versailleske Europe odbijala ga je kako svojom opasnom nedjelotvornošću i tolerantnošću koja je pogodovala najviše negativnim tendencijama, tako i neselektivnom, sve prosječnijom razinom političkog uma koji ju je vodio (jednako tada, rekli bismo, kao i danas), a s time u svezi i sve naglašenijim odstupanjem životne stvarnosti i od pozitivnih, konstruktivnih slobodarskih načela prikladnih ljudskom dostojanstvu i od klasičnih humanističkih vrijednosti, koje to dostojanstvo jamče. Ako znamo ukupnost europskih zbivanja tog vremena, priznat ćemo da u svojoj osudi nije imao uvijek i u svemu baš sasvim krivo. Sve očitiji priklon materijalističkom svjetonazoru doveo je do sutona europske uljudbe i "bijelu" Europu bacio u ponor, iz kojega se može izbaviti samo traženjem novih putova. Kao što se zna, u tome mišljenju nije bio osamljen. Ne zaboravimo da je i VVmston Churchill, nitko drugi nego upravo on, izjavio u nekoj kasnijoj prigodi da demokracija nije najbolji sustav, ali da on ne zna bolji. Možemo te riječi shvatiti kao ironiju na sovjetski račun, s tom namjerom je bila i rečena, ali ne možemo a da ne vidimo u njoj i ono što Churchill nije htio: nehotično, stidljivo priznanje da su i sama demokracija i funkcioniranje njena sustava pitanja o kojima nikada nije suvišno razmišljati i raspravljati, što je zacijelo mislio i Sufflay.

Neiscrpnom intelektualnom energijom, nošen humanističkim vizijama budućnosti ljudskog roda, grozničavo je tražio odgovore na sva bitna pitanja bolje, uspješnije, pravedne i prosperitetne organizacije ljudskog društva. Sufflay je bio i romanopisac.1 Spominjemo to ovdje jer bitne njegove beletristički razvijene ideje iz prvoga našeg SF romana Na Pacifiku 2255. (koji je izlazio u "Obzoru" 1925. u 75 nastavaka!) imaju vizionarsko politi čkoutopi stičko obilježje. Neka od njegovih predviđanja u njemu već su se ispunila poslije njegove smrti: primjerice, poraz Japana u Drugom svjetskom ratu od "udruženih Engleza i Amerika naca". Sufflay predviđa, da će se nakon raspada zapadne civilizacije, u XXIII. stoljeću razvijati novi oblici ljudske zajednice i nova kultura, a na prostoru oko Pacifika uobličit će se posve novi tip autoritativne države, djelotvorniji od dekadentne zapadne demokracije. Ovdje ne možemo previdjeti da Sufflay i u nekim svojim člancima, nasuprot demokraciji, daje prednost ulozi vođe. A to zapravo znači: superiornim duhovnim i moralnim kvalitetama, koje zaslužuju da budu na čelu države. Portretirajući Gandhija i De Valeru s nekoliko čistih i jasnih poteza, kako je to samo on znao, Sufflay je otkrio zašto u njima vidi dva tipa vođe: u jednome je personificiran meditativni, intuitivni Istok, u drugome vehementni, inteligentni Zapad. Po njegovu viđenju, ovi se tipovi ne mogu kombinirati, jer se Istok i Zapad gledaju preko ponora.

Zapad ne vidi na Istoku sklad između religije i znanosti, zaboravio je da "od nepoznatih vremena stari i gusti Istok daje čovječanstvu jedine njegove prave vođe" i da unatoč svojoj materijalnoj kulturi Zapad duhovno zaostaje više tisuća godina za Kristovim naukom. Kratki esej posvećen predsjedniku Hrvatske stranke prava Aleksandru Horvatu, u povodu godišnjice njegove smrti, naslovio je sintagmom Sara i java naroda. Iz njega smo već citirali neke važne i za ovog autora karakteristične misli i rečenice o povijesti i narodnom pamćenju Upozorimo sada na sami naslov: on izražava oživotvorenje iznesenih ideja u jednom čovjeku, koji time prestaje biti mitska osoba i postaje stvarni vođa. "Nu da netko bude dobar vođa naroda, nije dovoljno da samo sanja sa svojim narodom. On treba da vidi i javu. Mora da jasno uoči milieu, u kojem se njegov narod nalazi. Jer taj milieu, to jest plastika tla i susjedni narodi, to je java s kojom ne računaju narodni snovi. On mora istodobno biti u snu i na javi. Mora omjeriti snagu sna i jave. Ako je nužno, on mora probuditi narod, da i ovaj ugleda zbilju." Nije bio pristalica revolucionarnih zaokreta. Bio je okrenut budućnosti, ali je nije mogao ni zamisliti bez prošlosti.

Ipak nije zato bio i konzervativac, barem ne u onom smislu koji podrazumijeva natražnjaštvo. Zamišljao je budućnost maštovito, ali na konstruktivnim temeljima. "Nema te ideje Budućnosti", napisao je nekom prigodom, "koja bi u narodnim redovima imala snagu prošlosti. Kontinuitet mora se održati, jer inače dolazi kaos, a ne spas. Radio je tako i sam Radić, kad je svoje seljačke reforme, svoju seljačku republiku stavio na hrvatsku nacionalnu i državnu bazu, kad je prigrlio ideju Starčevićevu." Sredinom dvadesetih godina, kad je Sufflay pisao niz svojih političkih eseja, glosa i komentara u "Hrvatskom pravu", Radić je bio prvo ime hrvatske politike, legitimni vođa hrvatskog naroda. U njemu i njegovoj Hrvatskoj republikanskoj seljačkoj stranci vidi baštinika i sljedbenika "pravaškog narodnog srca", ali se (vidovito!) pribojava za njegovu političku sudbinu. Jer on želi obnoviti ne samo Hrvatsku nego i cijeli Balkan; i ne samo Balkan, nego i Europu; i ne samo Europu, "već čitavi sviet od Zagreba do Pekinga". On želi biti više nego nacionalni vođa: želi "reformirati čitavu bielu rasu, koju je svjetskim ratom stigao strahoviti živčani potres". Ali doživljava sudbinu svih reformatora: da se protiv njega diže prastaro nasli jeđe. "Ne promijeni li Radić i HRSS svoje politike u čisto pravaškom smjeru, bit će satrti." Radićev primjer ostaje zorna pouka hrvatskoj politici: "Mozak američkog političara, mozak engleskog filozofa može u krvi gledati nosi telje glupe prošlosti, teški teret naslijeđa. Mozak prosvijetljena kršćanina može uzdisati za dalekim vremenom, kad ne će biti više ideje nacionalizma, koja dijeli čovječanstvo u neprijateljske grupe. (...) Ali mozak i najpros vjetIjenijeg Hrvata mora, iz etičkih motiva viših nego što je to nacionalizam, slušati glas svoje hrvatske krvi.
Ljutu travu na ljutu ranu!

Kralju Dmitre Zvonimire - u tamnici tvoji su ratnici-tvoji Generali!
Avatar
LEGIONARI
Podurednik
Postovi: 1554
Pridružen/a: čet vel 26, 2009 3:40 pm

Re: Milan pl. Šufflay: životopis i politički spisi

Post Postao/la LEGIONARI »

Jer na rubu Balkana, na granici Zapada i Istoka, katoličanstva i pravoslavlja, europske kulture i barbarstva, ime hrvatsko, krv hrvatska ne znači samo naciju! Hrvatska krv tu znači civilizaciju. Hrvatstvo je tu sinonim za sve, što je lijepo i dobro stvorio europski Zapad." Zato je hrvatski nacionalizam pozitivan, jer "ne znači samo ljubav prema rodnoj grudi i hrvatskim domovima na njoj, on ne znači samo lokalni patriotizam, već lojalnu službu u čitavom bijelom Zapadu". Zaključak proizlazi sam od sebe: specifična povijesna uloga Hrvata daje specifično obilježje i njihovu nacionalizmu. Zamišljajući budućnost, najavljivao je obnovu Zapada i vrlo maštovito predviđao ju je kao četvrto doba u periodizaciji povijesti, a ono bi bilo uvelike nalik drugome. Dakako, nije time zagovarao doslovni povratak u feudalizam kao društveni sustav. Zagovarao je samo povratak unutarnjoj solidarnosti, skladu između tehnike i etike, povratak humanim vrijednostima nakon sloma materijalističkih nazora o životu. "Stojimo na pragu novog, s historijskog gledišta četvrtog doba", pisao je u eseju Katolička crkva i Hrvati (1929.), "pred novim i golemim izdanjem prošlog 'srednjeg vijeka', u kojem će i opet etičkim vrijednostima biti posvećena veća pažnja, u kojem će i opet ljudima svijetliti svijetlo drugog svijeta, kako je ono počelo svijetliti pri koncu starog rimskog carstva.

Za ovo svijetlo borniram moderni materijalizam nije imao ćutilo, pak je čitavoj velikoj periodi europske povi jesti, kojom je pokretalareligija i crkva, dao ime "vijek tame". Toj temi vratio se i godinu dana kasnije, pred samu svoju tragičnu smrt, u tekstu Chevalier Bayard i Einstein (1930.), ističući da je taj prezreni srednji vijek izgradio cehove ka\p rasadišta obrta i pobožnog radništva, zatim viteške redove s njihovom religioznošću i požrtvovnošću za ideale, njihovim poimanjem dužnosti i časti, hrabrosti i lojalnosti, što je više nego dostatno da mu damo prednost pred današnjim, kakcNga je on nazvao, društvom moralne tame. Usporedba s idejama ruskog mislioca Berdjajeva, nabačena već u više radova o Sufflayu, nije dakako sasvim neosnovana; naprotiv, ona je vrlo zanimljiva već i zato što i Berdjajev i Sufflay iznose svoje misli gotovo istodobno, Sufflay čak i koji mjesec prije Berdjajeva: tehnicizam je uništio duhovnost čovjeka, spas je čovječanstva u vraćanju sredovječnoj tradiciji i aristokratizaciji duha. Ali Sufflay, uza sve sličnosti s Berdjajevim, nije toliko mistik kao on, ako i tvrdi da je u religiji sadržana "svemirska tajna, odraz čitavog jednog svijeta, koji nije materijalan i ćutilno pristupačan". Više moralist nego fantast, Sufflay i time zauzima specifično mjesto u širokom spektru hrvatske političke misli do danas.

Sve što smo dosad iznijeli upućuje na zaključak, da je Sufflay dvadesetih godina bio doista koliko apartna toliko i aktualna, jasno profilirana politička individualnost, koja svojim mislima može ne samo iznenaditi nego i zbuniti današnjeg našeg čitatelja, navikla na jednostrane poglede i ukalupljena shvaćanja složenih političkih i ideoloških strujanja u europskoj politici XX.vstoljeća. Ali će našeg čitatelja danas zacijelo najviše zbuniti Sufflayev članak o Mussoliniju, pisan 1927., u kome čitamo i ovu misao: "Benito Mussolini najveća je pojava koja je na europskom kontinentu izronila iz kaotičnog stanja nakon svjetskog rata." Lako je zamisliti kako će danas, posebice u Hrvatskoj, primiti ovaj članak s citiranom rečenicom pojedinci opterećeni još uvijekv svojom determiniranom političkom prošlošću. Nazvat će Sufflaya fašistom, pretečom ustaštva, i svrstati ga u kolo mračnih snaga i predestiniranih zločinaca. Ali će im možda zapeti riječ u grlu prije nego izgovore svoju osudu, kad im se dokaže, da Sufflay u svome mišljenju tih dvadesetih godina ovoga našeg stoljeća nije bio nimalo usamljen, štoviše, da su i neki prvi i bezuvjetno najreprezentativniji europski (talijanski, francuski, britanski...) intelektualni autoriteti u politici i umjetnosti mislili gotovo jednako. John Buchan (alias barun Tweedsmuir), škotski književnik i britanski političar, pripovjedač i romanopisac, u doba Prvoga svjetskog rata ministar informiranja u vladi Lloyda Georgea, a kasnije generalni guverner Kanade, napisao je - dvije godine poslije citirane Sufflayeve rečenice - na staru godinu 1929. u "Morning Postu", da "izuzimajući smjeli eksperiment fašizma ova decenija nije bila plodonosna u konstruktivnom državništvu". Ne bi ta činjenica bila beznačajna ni kad bi bila jedina; ali ona nije jedina, samo je najsličnija Sufflayevu mišljenju.

Tijekom dvadesetih i tridesetih godina, sve do predvečerja Drugoga svjetskog rata, Mussolini i njegov fašistički poredak magnetski su privlačili ne samo pozornost nego i simpatije velikoga broja vodećih prvaka europske politike i kulture. Isticali su djelotvornost fašističke vlasti, koja riječi pretvara u djela, jer i najljepše riječi bez djela nemaju vrijednost (Giovanni Gentile). U tome su vidjeli opreku prema nedjelotvornom svijetu demokratske verbalistike, koja je vodila Europu u sve dublju političku i gospodarsku krizu. Pirandello je svoje divljenje (izraz je njegov!) Mussoliniju objašnjavao njegovom sposobnošću, da "stvara stvarnost" koja se ne podvrgava tuđoj stvarnosti, svjestan da stvarnost postoji samo u čovjekovoj moći da je kreira i oblikuje djelatnošću svoga uma. "Liječenje kojemu je fašizam podvrgnuo Italiju tako je izvrsno, te mi je najvažnije da bolesnica ne napusti postelju prebrzo i pretrpi novo ozbiljno pogoršanje" (Benedetto Croce). "Srce fašizma jest ljubav prema Italiji, to je osjećanje njena spasa, spasa Države, to je ispravno uvjerenje da Država bez autoriteta i nije Država", pisao je također Croce, u listu "Corriere italiano" (1924.). Pohvale i priznanja fašizmu izricali su tih godina i Thomas Mann, i Gottfried Benn, i William Butler Yeats, i Ezra Pound, i Thomas Stearns Eliot, i Leon Daudet, i Charles Maurras, i Martin Heidegger, i Salvador Dali. Jedni zapažaju da fašizam u Italiji, za razliku od popularne komunističke "ravnopravnosti", jamči ljudima njihovu individualnost, drugi primjećuju da ideja discipline vodi do uzdizanja novog čovjeka, kojeg će stvoriti obrazovni sustav bolji od dotadašnjega i hvale Mussplinijevu odluku da obrazovanje vode najveći umovi Italije "bez ikakvih predrasuda ili ostracizama" (Hamilton).

Bit će tei nevjerojatno mnogim današnjim čitateljima, ali je činjenica, dа je još početkom tridesetih godina i Winston Churchill govorilo Mussoliniju kao "velikom čovjeku", i to u prigodama koje nisu^bile kurtoazne. Sve se to može pročitati u knjizi The Appeal of Fascism IA Study of Intellectuals and Fascism (1919- 1945) Alastaira Hamiltona, tiskanoj 1971. i prevedenoj na srpski jezik (Fašizam i intelektualci, 1978.), kao i u biografiji Winston Churchill iz pera Lewisa Broada, koja je u njemačkom prijevodu izašla nakladom "Europa Verlag AG." u Zurichu (1943.). Ne ćemo sada ispitivati u čemu je bio nesporazum: jesu li svi ovi europski umovi, predstavnici europske misli i kulture, zajedno sa Sufflayem, bili u zabludi, ili je Mussolinijev fašizam, vežući se poslije uz Hitlera i njegov nacionalsocijalizam, izgubio svoje primarne, izvorne vrijednosti, koje su imponirale elitnom europskom duhu, pa je on u njima naslućivao obećanja novoga, pravednijeg, solidarnijeg društva od kapitalističke demokra cije. Zadovoljimo se u ovoj prigodi samo konstatacijom, prvo, da se pojam fašizma sadržajno razlikuje u poje dinim njegovim etapama, drugo, da se povijesno pojam fašizma razlikuje od pojma nacizma, što danas pojedini autori i političari posve zanemaruju, i treće, da se, govoreći o fašizmu i njegovoj povijesti, njegovoj ideologiji i njegovoj praksi, suočavamo s temom koja tek čeka ozbiljnu znanstvenu prosudbu, bez apriorne podložnosti bilo kakvim ideološkim kriterijima i povijesnim krivotvorinama.

Pritom se naročito valja čuvati simplifikacija, koje znanosti nisu primjerene upravo toliko, koliko politici često puta jesu. Politika kao praktična znanost, kako je zovu njemački politolozi, ili bolje, kao vještina pragmatičnog djelovanja, s obzirom na svoje sasvim praktične ciljeve ima i svoje realne potrebe, pa prema njima prilagođuje i svoja pravila i svoje "zakone" i svoj način mišljenja, a njega ponajprije određuju što čistije kategorije dobra i zla, s definicijama koje ne podnose relativizacije (ne)vrijednosti. U političkom mišljenju sve je uvijek oštro razlučeno jedno od drugoga. Ali je takvo u biti utilitarističko mišljenje uvijek kratkotrajno, jer povijest, kao znanstvena disciplina, na kraju ipak primjenjuje u svojim prosudbama i znanstveni način mišljenja.

Kad je riječ o Sufflayu, već sada možemo utvrditi, bez straha da ćemo pogriješiti, neka osnovna polazišta za takvu znanstveno verificiranu prosudbu. Sve Sufflayeve političke vizije, sve vidovite istine i sve eventualne zablude koje su u njima sadržane, možemo s većom sigurnošću i objektivnije procijeniti tek u današnje vrijeme, nakon što su u vihorima XX. stoljeća mnoge od njih, tijekom svojih ostvarenja, pretrpjele nepredviđene defor macije, koje su ih u praksi posve udaljile od primarnih ideja, koje su zanosile toliko velikih europskih umova. Sufflayeve prosudbe talijanskog fašizma bile su još uvijek na razini ideje. On nije doživio uspon nacizma i njegov dolazak na vlast u Njemačkoj, kao ni spregu ova dva donekle srodna, ali u koječemu i znatno različita koncepta transformacije amoralne kapitalističke demokracije u sustav nacionalne solidarnosti svih društvenih staleža. A upravo to je, očito, bila njegova vodeća misao. No jer to nije doživio, njegove se misli i očekivanja niti ne mogu protegnuti na ono što je iz toga nastalo. Zato bi svaka optužba, koju bi danas mogao netko ubaciti, da je Sufflay ideolog fašizma (podrazumijevajući pod tim pojmom ono što se u današnjoj političkoj terminologiji pod njim misli), da je pozitivnim mišljenjem o Mussoliniju dvadesetih godina ustvari najavljivao i zagovarao fašističke, a zapravo nacističke zločine, bila pogrešna i sasvim zlonamjerna.

Između više mogućih, poslužimo se samo jednim primjerom, koji će to potkrijepiti: primjerom talijanskog filozo fa i estetičara svjetskoga glasa Benedetta Crocea. Veliki slavitelj Mussolinija i fašističkog poretka u Italiji dvadesetih i dijelom tridesetih godina, u kojima je vidio jedinu i pravu terapiju za bolesno talijansko društvo poslije (gnjiloga versailleskog mira, prometnuo se u njihova bespošteanog kritičara i ogorčenog protivnika, nakon što su izbile, jedna za drugom, neočekivane promjene u njihovoj političkoj pragmi. Nikome danas ne pada na pamet optuživati Crocea zafašistoidnost; ali nisam siguran da nikome u nas ne će pastiira-pamet da takvu optužbu izrekne o Sufflayu, premda i za nj vrijede isti razloziprotiv takve optužbe: pozdravljao je Mussolinija istodobno kad i Croce (a, vidjeli smo, i ne samo Croce!), a tragično je završio život prije nego što je došlo do promjene u mišljenju ne samo Croceovu nego i svih onih koji su se od slavitelja fašističke ideologije Benita Mussolinija prometnuli u njihove razborite kritičare i protivnike.

U Sufflayevu djelu lako je naći mnogo razloga koji govore, da bi i on bio među njima, kao Filip Lukas i kao Vinko Krišković. To je prije svega njegov duboki osjećaj božanske iskre u svakom čovjeku. Bio je čovjek snažne, nepokolebljive vjere i ona je u bitnome određivala njegove životne poglede i usmjeravala njegovu filozofiju života. Bio je trajno zagledan u "svjetlo drugog svijeta", za koje "bornirani moderni materijalizam nije imao ćutila, pak je čitavoj velikoj periodi evropske povijesti, kojom je pokretala religija i crkva, dao ime Vijek
tame'." "Svemirska tajna", sadržana u religiji, "refleks čitavog jednog kosmosa, koji nije materijalan i ćutilima pristupačan", bili su jamstvo njegove visoke etičnosti, koja je djelovala u njemu kao vrhovni kriterij kojim je razlikovao dobro od zla.

Najcjelovitiji i dosad najosmišljeniji esej o Sufflayu napisao je Dušan Žanko. "Sufflay se kao historik izdiže iznad preuskih povijesnih događaja i perioda, te prirođenom filozofskom sveobuhvatnošću hvata naširoko raspete niti između jedne epohe i druge, između jedne zemlje i druge, između pojedinih rasa, kultura i religija", nevjerojat nom lakoćom "stvara velike sinteze čitavih naroda i kultura u samih par stranica": o Rusiji, Engleskoj, Indiji, Balkanu, Albaniji, "a nadasve o Hrvatskoj". Cijeneći iznad svega upravo originalnost Sufflayevih povijesnih i političkih prosudbi, Ljudevit Dolenčić ističe kao njegovu najveću vrijednost to što se nije slijepo zanosio ničijim doktrinama, niti se začuđeno i nemoćno zaustavljao pred bilo kako zamršenim sustavima, da bi izgubio vlastitu osobnost. Gotovo da i nema napisa o Sufflayu, u kojem se ne spominje utjecajni njemački filozof Oswald Spengler, koji je znamenitim, neko vrijeme posve obezvrijeđenim, a u novije doba opet oživljenim djelom Propast Zapada, zajedno s već spominjanim djelima Guglielma Ferrerra i Franceska Nittija, uputio europsku političku misao prvih godina poslije Prvoga svjetskog rata u smjeru provjeravanja vlastitih korijena i vlastite perspektive. Nema sumnje, između Sufflaya ivSpenglera postoje znatne podudarnosti. Poput Spenglera, i Sufflay je otkrivao i priznavao biologijsku osnovicu povijesnih procesa, ali bez negativnih rasnih konzekvencija koje su kasnije izvođene iz te teze. I on je držao da kultura, kao temeljni oblik povijesti, prolazi razdoblja prirodne evolucije i rasta, od svojih zametaka do zrelosti i starenja.

Predviđao je, da se zapadnoeuropska kultura i civilizacija kreće silaznom putanjom prema svome završetku. Ali je otklanjao Spenglerov pokušaj da otkrije ritmičku zakonitost cikličkog ili kružnog tijeka povijesti. Tražeći filozofske osnove Sufflayeva poimanja povijesti, Žanko ispravno odbacuje njegovu vezu s aristotelovskom tezom kružnog gibanja, jer Sufflay zamišlja povijest kao spiralno kretanje: prstenasto, koje se nikad ne zatvara u krug,
nego se svaki nedovršeni krug nadvija nad prethodnim. Ali Spenglerovo katastrofično proricanje da će godine 2000. Propasti današnja civilizacija Zapada nije posve odbacio, u što nas uvjerava i njegov već spominjani roman. I Bertrand Russell privlačio je njegovu pozornost i poticao njegove ideje. Komentirajući njegov tek izašli spis Icarus or thè Future of Science ("Hrvatsko pravo", 6. 9. 1924.: "to malo djelce koje se može pročitat i za jedan sat veliko je djelo, kakvo već odavna nije izašlo"), priklanja se mišljenju da industrijska civilizacija, temeljena na tehničkim dostignućima, obećava ljudskom rodu više nesreće nego sreće, jer "između napretka znanosti i napretka etike nema razmjera", zaključujući efektnom poentom: "Moderna tehnika u rukama je divljaka." (Možemo li zaboraviti sličnost s rečenicom, kojom Krleža, tridesetak godina kasnije, završava svoju dramu AretejT)

Ferrerò i Nitti, Spengler i Russell: to su imena koja ne možemo zaobići kad govorimo\ o Sufflayevoj političkoj misli, jer je ona rasla u njihovu duhoVnom krugu i kompatibilna je s njihovim idejama. A to dokazuj, da je Sufflay kao politički mislilac duboko osjećao svoje vrijeìì\e i osjetljivo reagirao na njegove poticaje i potrebe. Možda mu je/to i omogućilo da bude vizionar koji predviđa događaje (o čemu smo već govorili), ali i anticipator političkih pogleda koji se javljaju kao sustavna koncepcija tek u ove dane na kraju XX. stoljeća. Danas već širom poznato (iako tek nedavno objelodanjeno) djelo Sukob civilizacija i preustroj svjetskog poretka suvremenog američkog politologa Samuela P. Huntingtona mogao je napisati i Milan Sufflay: toliko je u njemu izrazito suffla yevskih ideja, spoznaja i zaključaka.

Teško je naći povjesničara, na kojega bi podsjećao, još teže takvoga, kojega bi slijedio i o kojemu bi ovisio. Kao što je teško naći i pisca, za kojega bi se moglo reći da mu je bio uzor. Bio je povjesničar ferrerovskog tipa, ali vlastitih prosudbi i vizija, a izražavao ih je u samosvojno oblikovanim tekstovima, koji su nastajali, jezično i stilski, čvrstom sintezom znanstvene istine, literarne sugestivnosti i političke pronicavosti. Jasna i logična misao gradila je logičnu i jasnu rečenicu kako u sasvim kratkim, esejistički sažetim glosama o dnevnopolitič kim pitan jima (nastojeći i u njima prevladati dnevno-političke potrebe) tako i u razvijenijim cjelinama studijskoga karaktera. I kao politički mislilac i kao politički pisac bio je konzisten tan uvijek i u svemu. Svoj i neponovljiv.

DUBRAVKO JELČIĆ
Ljutu travu na ljutu ranu!

Kralju Dmitre Zvonimire - u tamnici tvoji su ratnici-tvoji Generali!
Avatar
LEGIONARI
Podurednik
Postovi: 1554
Pridružen/a: čet vel 26, 2009 3:40 pm

Re: Milan pl. Šufflay: životopis i politički spisi

Post Postao/la LEGIONARI »

LJETOPIS MILANA Pl. SUFFLAYA:

1879. 9. studenoga, rođen je u Lepoglavi, kao najmlađe dijete učitelja Augustina Sufflaya (1847. - 190?.) i Franciske rod. Welle von Vorstern (1847. — 1910.), ugarske Njemice iz Osijeka. Imao je dvije starije sestre: Angelu (? - 1953.) i Zlatu (1873. - 1956.). Obje su završile učiteljsku školu. Cijeloga života bio je s njima tijesno povezan. 1889. Upisao se u zagrebačku Gornjogradsku gimnaziju. Kao vrlo nadaren đak postao je pitomcem Zaklade koju je 1838.v osnovao njegov predak, kapetan Alojzije Sufflay. "Lik Sufflaya omladinca fiksirao je Većeslav Vilder, koji mu je bio najžučljiviji protivnik u najkritičnije njegovo doba. Bit će da je upravo zato vjeran lik, nimalo uljepšan. Vilder ga prikazuje kao najtemperamentnijeg suučenika, kolovođu diskusija i buna protiv nastavnika, urednika hektografiranoga đačkog lista 'Nada'." "Drugi su ga smatrali 'genijalnom glavicom'. Bio je utjelovljena ambicioznost. U svemu nastojao biti prvi. Prvak i u mačevanju, koje je onih godina uveo u srednjoškolsku nastavu Iso Kršnjavi. Tjelesno slabunjav, možda je htio fizičku krhkost nadoknaditi borbenom vještinom."

1897. 27. lipnja, maturirao je kao učenik "prvoga reda s odlikom". Ravnatelj škole bio je Mirko Divković, profesori su mu bili, među ostalima, Josip Sarkotić, dr. Jambreković,dr. Benigar i dr. Stjepan Bosanac, a školski kolege Vladko Maček, Josip Belobrk, kasniji rektor zagrebačkog Sveučilišta, Branko Senoa, sin Augusta Šenoe, budući akademski slikar i Većeslav Wilder, kasnije poznati publicist i političar jugoslavenske orijentacije. Ujesen se upisuje na Mudroslpvni fakultet zagrebačkog Sveučilišta, gdje studira povijesne znanosti. Tijekom studija otkriva rijetke sposobnosti, a profesor Tadija Smičiklas smatra ga svojim najdarovitijim studentom, pa mu već tada povjerava uređivanje zbornika "Codex diplomaticus regni Dalmatiae, Croatiae et Slavoniae" - "Među vršnjacima, možda i među profesorima, ima najširu naobrazbu. I jezičnu. U panonskoj su Hrvatskoj inteligenti znali njemački, u primorskoj talijanski. To je obično bilo sve. Uprkos sistemu, bijele su vrane koji umiju madžarski. Sufflay kao sveučilištarac, pored njemačkoga, čita engleski, francuski, talijanski, madžarski, sve slavenske jezike, latinski, starogrčki i srednjogrčki. Narednih je godina naučio albanski, novogrčki, hebrejski i svladao sanskrt. Filologiju je smatrao glavnom pomoćnom historijskom naukom."

1901. Postigao je stupanj doktora filozofije na temelju disertacije Hrvatska i zadnja pregnuća istočne imperije pod žezlom triju Komnena 1075-1180 koju je iste godine i tiskao u Zagrebu.

1903.-04. Studirao je na Institutu za austrijsku povijest u Beču. Bečka akademija tiskala mu je kao svoje izdanje oveću studiju Die dalmatinische Prwaturkunde (1904.), koja je ocijenjena kao rad koji otvara\jove poglede na balkanski segment povijesti srednjovjekovne Europe. Tu se susreće s temom, koja će ga ubrzo sasvim zaokupi tiiproslost Albanije.

1905.-08. Živio je u Budimpešti, zaposlen kao asistent u Narodnom muzeju, što mu je omogućio tadašnji prvak mađarske historiografije Ljudevit Thallóczy, koji je još u Beču zapazio njegovu iznimnu darovitost. Imao je samo 45 forinti plaće, "manje nego svršeni pitomac kadetske škole. Da je živio oskudno, naslućuje se iz pisma sestri Zlati, kojoj piše kako se kloni prolaziti glavnom ulicom jer tamo čovjek 'jače osjeća svoje siromaštvo. Tih godina objavljuje radove u mađarskim znanstvenim edicijama, ali ta aktivnost još nije temeljito istražena. U ediciji "Szàzadok" "objavio je i raspravu o jednoj Zvonimirovoj listini, porekao joj autentičnost, proglasivši je poznijim falsifikatom."

1908. Na poziv bana Pavla Raucha došao je u Zagreb i postao izvanrednim sveučilišnim profesorom na katedri za pomoćne povijesne znanosti. "Sufflay se od prvoga dana našao u viru bjesomučnog političkog rvanja. Đaci su proglasili bojkot protiv njega, četiri semestra ne dolaze na njegova predavanja. Sad se tek pročula njegova rasprava o dubioznosti Zvonimirove listine. Proglašena je izdajom i hulom narodnih svetinja. No deset godina kasnije općenito je prihvaćena Sufflayeva analiza." Tada je još politički sasvim "bezbojan".

1912. Izabran je za redovitog profesora.

1913. U Beču počinje izdavati Acta et diplomata res Albaniae mediae aetatis illustrantia, u zajednici s balkano lozima Thallóczyem i Jirečekom.

1915. Tiskao je Die Kirchenzustande im vorturkischen Albanien i Politische Schicksale des Themas Dyrrachion (u "Vjesniku Hrvatskog zamaljskog arhiva"), a u Budimpešti Zuden Àltesten kroatisch-ungarischen Beziehungen i Biologie des albanischen Volksstammes (obje u časopisu "Ungamene Rundschau").

1918. U prosincu, dekretom nove vlasti, uklonjen je sa sveučilišne katedre.

1920. Objavio je roman iz albanske povijesti Kostadin Balšić, pod pseudonimom Alba Limi. 2. prosinca je uhićen. U to je vrijeme već poznati pristaša Hrvatske stranke prava. 3. prosinca, zbog političke inkriminacije, prvi put je preslušan pred redarstvenim istražiteljem.

1921. Od 2. do 25. lipnja, pred Sudbenim stolom u Zagrebu, vodio se proces protiv njega i još 14 suoptuženika, pod optužbom da je htio "uskrisiti Tomislavovu državu". Proces ("veleizda jnički"!) vođen je u naelektriziranoj atmosferi. Sufflay je bio prvi, a dr. Ivo Pilar posljednji, petnaesti optuženik. Branitelj mu je bio zagrebački odvjetnik dr. Ante Pavelić. "Oduzeo sam Hrvatima jedan falsifikat, ali hrvatska povijest nije zato postala manje slavna. Za tu mrtvu listinu kralja Krešimira dajem evo živi dokument, ovu optužnicu, koja me tuži da hoću uskrisiti Tomislavpvo kraljevstvo", rekao je pred sudom. Osuđen je na tri i po godine tamnice, koju je izdržavao u Srijemskoj Mitrovici. Tijekom izdržavanja kazne dopremljen je u Zagreb u Zakladnu bolnicu na operaciju gdje su mu konstatirali tuberkulozu pluća, emfizem i grešku na srcu. 2. listopada, otpušten je iz kaznionice nakon što je izdržao polovinu kazne. Otada je stanovao kod sestre Zlate u Gundulićevoj 25 (Zagreb).

Od 23. travnja do 1. kolovoza, u 75 nastavaka, objelodanjen je u "Obzoru" njegov znans tveno-fantastični roman Na Pacifiku 2255., potpisan pseudonimom Eamon O'Leigh. Bio je to prvi SF roman u hrvatskoj književnosti, a poticaj za nj dobio je, po vlastitoj izjavi, jednim snom za vrijeme tamnovanja u mitrovičkoj kaznionici.

1925. 10. siječnja, kandidiran je za narodnog poslanika na listi Hrvatske stranke prava u izbornom kotaru Sisak, ali na izborima 8. veljače nije bio izabran.

1928. U proljeće, ponuđena mu je katedra povijesti Jugoistočne Europe na budimpeštanskom sveučilištu. Ponudu je prihvatio. 1. lipnja, imenovan je na to mjesto kao sveučilišni profesor. 17. lipnja, podnio je molbu za putovnicu, ali nije otputovao, jer mu je molba odbijena. 1929. Ujesen, Bečka akademija znanosti pozvala ga je da nastavi rad Thallóczya i Jirečeka, s kojima je već i prije surađivao, te da priredi za tisak treći svezak arhivske građe "Codex Albanicus". Istodobno je primio poziv albanskoga kralja Ahmeda Zogua da posjeti Albaniju. Kralj Zogu izrazio je i želju da kao mecena pomaže Sufflayeva albanološka istraživanja.

1930. Poslije dugih peripetija i višekratnih intervencija albanske vlade dobio je putovnicu za Albaniju, ali ne i za Italiju. Od albanske vlade primio je tri tisuće švicarskih franaka za putne troškove pa je u prosincu doputovao u Albaniju, ali je već 1931. sredinom siječnja istraživao arhivske fondove u Dubrovniku i Kotoru. Krajem siječnja, bio je dovršen III. Svezak izdanja "Codex Albanicus". 1veljače, uvečer, izvršen je na nj atentat hladnim oružjenvu Dalmatinskoj ulici u Zagrebu, pred zgradom koja je tada-qmalajarcni broj 4a (danas broj 6). 19. ožujka, preminuo je od zadobivenih ozljeda glave. Odmah nakon njegove smrti policija je iz njegova stana odnijela svu rukopisnu građu koju je našla, i od tada joj se gubi svaki trag. U travnju, Njemačka liga za ljudska prava u Berlinu uputila je Međunarodnoj ligi za ljudska prava u Parjzu Memorandum u kome se, povodom ubojstva Milana Sufflaya, diže optužba "protiv apsolutističke vladavine kralja Srbije kao i protiv užasa i strahota, što ih ta vladavina nad hrvatskim narodom počinja", a potpisali su ga Albert Einstein i Heinrich Mann.

1940. Od 10. do 14. lipnja, ponovljeno je suđenje atentatorima Branku Zwergeru, Ljubomiru Beloševiću i Stevi Večerincu. Sud je i sad izbjegao dokazati notornu istinu, da su atentat i umorstvo izvršeni po naredbi šefa zagrebačke policije Janka Bedekovića, a po narudžbi iz Beograda.
Ljutu travu na ljutu ranu!

Kralju Dmitre Zvonimire - u tamnici tvoji su ratnici-tvoji Generali!
Avatar
LEGIONARI
Podurednik
Postovi: 1554
Pridružen/a: čet vel 26, 2009 3:40 pm

Re: Milan pl. Šufflay: životopis i politički spisi

Post Postao/la LEGIONARI »

BIBLIOGRAFIJA IZDANJA DJELA MILANA Pl. ŠUFFLAYA:


Hrvatska i zadna pregnuća istočne imperije pod žezlom triju Komnena (1075 - 1180). Disertacija. Tisak Dioničke tiskare. U Zagrebu,1901. 63 str.

Die Dalmatinische Privaturkunde von Dr. Milan υ. Sufflay. (Vorgelegt am 20. Mai 1903.). — "Sitzungsberichte der Kais. Akademie der Wissenschaften in Wien. Philosophisch-historische Klasse. Band CXLVII. VI. In Kommission bei Cari Gerold's Sohn. Buchhàndler der Kais. Akademie der Wissenschaften. Wien, 1904. 166 str. A két arbei iker-oklevél. Athenaeum irodalmi és nyomdai r.-t. nyomàsa. Kulònlenyomat a "Szàzadok", Évfolyamàból. Budapest, 1905.25 str. mađ.

Biologie des albanesischen Volksstammes. (Objavljeno kao poseban otisak. Prema katalogu NSK: Munchen,
1916. 26 str.)

Die Kirchenzustànde im vorturkischen Albanien von Milan v. Sufflay. Sonderabdruck aus dem I. Bande der
"Illyrisch-albanischen Forschungen". Zusammengestellt von Dr. Ludwig v. Thallóczy. S. 188 - 281. Kòn. ung. Universitàtsdruckerei. Budapest, 1916. 96str.

Kostadin Balšić (1392. - 1402.). Historijski roman u tri dijela. Napisao Alba Limi. Milan Sufflay Tiskara Merkur d. d. Zagreb,1920. 199 str.

Na Pacifiku god. 2255. Metagenetički roman u četiri knjige. - "Obzor", str. 5; br. 205, str. 3; Zagreb, 23. travnja - 1. kolovoza 1924. Objavljeno pod pseudonimom Eamon O'Leigh.

Stàdie una Burgen Albaniens hauptsachlich wahrend des Mittelalters. Vorgelegt in der Sitzung am 24. April 1918. Akademie der Wissenschaften in Wien. Philosophisch-historische Klasse. Denkschriften, 63. Band, 1. Abhandlung. Holder — Pichler — Tempsky A. - G. Kommissions - Verleger der Akademie der Wissenschaften in Wien. Wien und Leipzig, 1924. 81 str.

Srbi i Arbanasi. (Njihova simbioza u srednjem vijeku.). Sa predgovorom St. Stanojevića, prof. univ. uXBeogradu. Biblioteka Arhiva za arbanasku starinu, jezik i etnologiju. Istoriska serija. Knj. 1.

Izdanje seminara za arbanasku filologlju Beograd, Ljubljana!1925. 142 str.

Serbét dhe Shqiptarèt. Na albanski preveli Zef Feke§i i Karl Gurakuqi.Tirana, 1926.

Hrvatska u svijetlu svjetske historije i politike. Dvanaest eseja. Zagreb,1928. 61 str.

Hrvati u sredovječnom svjetskom viru. Poseban otisak, bez navedenog mjesta izdanja. U katalogu NSK kao godina izdanja navedenaje 1931. Str. 214-241.

Historija e Shqiptarèye té veriut. Serbét e Shqiptarèt. Titulli i origjinalit: Dr Milan Suflay: Povijest sjevernih Arbanasa. Srbi i Arbanasi. Biblioteka historike. Rilindja. Prishtiné, 1968. 238 str.

Srbi i Arbanasi. (Njihova simbioza u srednjem vijeku). Sa predgovorom St. Stanojevića, prof. univ. u Beogradu. Biblioteka Balkanski istočnici. Književna zajednica Kultura. Sarajevo, 1990. 142 str. Pretisak izdanja iz 1925.

Dr. Milan Sufflay. Znanstvenik, borac i mučenik. Povodom 60 godišnjice od atentata 1931 - 1991. Izdavač: Hrvatska stranka prava. Zagreb, 199L 151 str. Sadržaj: In memoriam. Umjesto predgovora. Milan Sufflay - hrvatski žrec i vidovnjak. Hrvatska i zadnja pregnuća istočne imperije pod žezlom triju Komnena. Hrvatska u svijetlu svjetske historije i politike. Albert Einstein i Heinrich Mann za zaštitu hrvatskog naroda. (Tekst Memoranduma iz 1931.). Pogovor.

Srbi i Arbanasi. (Njihova simbioza u srednjem vijeku). S predgovorom St. Stanojevića, prof. univ. u Beogradu. Pogovor: Zekeria Gana. Knjiga 2. Biblioteka Mala Azurova povjesnica. Ponovljeno izdanje iz 1925. Beograd, 1925. - Zagreb, 1991. 120 str.

Na Pacifiku god. 2255. Metagenetički roman u četiri knjige. Izdavačko poduzeće Prosvjeta. Zagreb, 1998. 398 str. Sadržaj: Knjiga prva: Samsaro', Knjiga druga: Kvadrat jajeta', Knjiga treća: Skok na stazu klice; Knjiga četvrta: Tajna studeni. Prvi znanstveno-fantastični roman u povijesti hrvatske književnosti. (Pogovor). Bilješke. Rječnik.

Dr. Milan pi. Sufflay. Izabrani eseji, prikazi i članci. Izabrali i pripremili za tisak: Proslov i Zaključnu riječ nakladnika napisao

Darko Sagrak i Pogovor napisao Musa Ahmeti. Nakladnik: Darko Sagrak. Zagreb, 1999. XI 261 str. Sadržaj: Eseji, članci i prikazi o podrijetlu Hrvata, starijoj hrvatskoj povijesti (Crvenoj Hrvatskoj) i novijoj povijesti, o Arbanasima, vjeri u Hrvata i drugo; H. Feljtoni i eseji o svjetskim političkim velikanima, članci i rasprave o europskim i drugim zemljama, o I. svj. ratu i njegovim posljedicama, o aktualnim političkim temama. III. Rasprava o Rusiji, religiji, znanosti i drugo. Izvori iz kojih je sačinjen izbor Sufflayevih radova objavljen u ovoj knjizi. Opis ilustracija u knjizi. Hrvatska u svijetlu svjetske historije i politike. Dvanaest eseja. Biblioteka: Novija hrvatska povjesnica. Nakladnik Darko Sagrak. Pretisak izdanja iz 1928. Zagreb, 1999. 61 str.

Izabrani eseji, rasprave, prikazi, članci i korespondencija. II. dio. Izabrao, pripremio za tisak i uredio Darko Sagrak. Nakladnik Darko Sagrak. Zagreb, 2000. 308 str.

Dalmatinsko-hrvatska srednjovjekovna listina. Povijest hrvatskoga notarijata od XI. do XV. stoljeća. Uredio, prislovnom pripomenom popratio i preveo s njemačkoga Darko Sagrak. Nakladnik Darko Sagrak. Zagreb, 2000. 152 str.
Ljutu travu na ljutu ranu!

Kralju Dmitre Zvonimire - u tamnici tvoji su ratnici-tvoji Generali!
Avatar
LEGIONARI
Podurednik
Postovi: 1554
Pridružen/a: čet vel 26, 2009 3:40 pm

Re: Milan pl. Šufflay: životopis i politički spisi

Post Postao/la LEGIONARI »

VAŽNIJA LITERATURA O MILANU SUFFLAYU:


Dr. Mato Hanžeković: Dvanaest eseja. - "Hrvatski narodni borac", I,br. l, str. 8; Zagreb, 22. rujna 1928.

Povodom obljetnice smrti hrvatskog učenjaka dra Milana pl. Sufflaya. "Hrvatsko pravo", XXIII, br. 5330, str.1. Zagreb,15. veljače 1932.

Dr. Mile Budak: Sufflay, naš žrec i vidovnjak. Prigodom 9-godišnjice mučeničke smrti 18. veljače 1931. "Hrvatski narod", II, br.54, str. 1; Zagreb, 16. veljače 1940. Članak je objavljen istog dana u broju 54 i 54a.

Dušan Žanko: Sufflay kao filozof historije. - "Hrvatski narod",II, br. 54, str. 5; Zagreb, 16. veljače 1940. Članak je objavljen istog dana u broju 54 i 54a.

PO. Dr. Milan Sufflay borac, mučenik Ustaša. Žrtva našeg otkupljenja 18. - 19. veljače godine 1931. Ustaša", XII, br. 8, str. 1;Zagreb, 22. veljače 1942.

Jure Prpić: Hrvatska na granici svjetova. Povodom obljetnice smrti Ustaše-učenjaka Dra Milana Sufflaya. "Ustaša", XII, br. 8, str.3; Zagreb, 22. veljače 1942.

Franjo Bubanič: Tragom žreca, vidovnjaka i mučenika. Dr. Milan Sufflay - mozak Hrvatskog nacionalizma. - "Ustaša", XII, br. 8, str. 4-5; Zagreb, 22. veljače 1942.

Anonim.Sufflay u krugu svojih najbližih. -"Ustaša", XII, br. 8,str. 6; Zagreb, 22. veljače 1942.

Grgo Pejnović: Dr. Milan Sufflay i Crvena Hrvatska. Tragovima Hrvatske prošlosti. - "Ustaša", XII, br. 8, str. 7; Zagreb, 22. Veljače 1942.

Stanislav Polonijo: "Htjedoše uskrisiti Tomislavovu državu". Veleizdajnički proces protiv Sufflaya i drugova godine 1920. i 1921. - "Ustaša", XII, br. 8, str. 8-9; Zagreb, 22. veljače 1942.

Ljudevit Dolenčić: Povjesničar i mislilac u obrani Hrvatstva. Duhovni i politički preporod Hrvatskog nacionalizma. - "Ustaša", XII, br. 8, str. 11- 12; Zagreb, 22. veljače 1942.

Stanislav Polonijo: Pilat pere ruke, ili istraga o ubistvu Dra Milana Sufflaya. Sudska rasprava u lipnju godine 1940. o zločinu u Dalmatinskoj ulici. - "Ustaša", XII, br. 8, str. 13 - 14; Zagreb, 22. veljače 1942.

Milivoj Magdić: Na Pacifiku god. 2255. Značenje Sufflayeve koncepcije za današnje vrieme. "Spremnost", I, br. 5, str. 4; Zagreb, 18. ožujka 1942.

Savie Marković Štedimlija: Sufflay. Naklada Putovi. Zagreb, 1942. 46 str. Knjiga sadrži tekst o Milanu Sufflayu na Hrvatskom, njemačkom, talijanskom i francuskom, te Bibliografiju Dra M. Sufflaya.

Anonimno: Borac za vječnu Hrvatsku. Dr. Milan pi Sufflay, uzor rada, borbe i nepokolebive vjere u Domovinu. "Hrvatska gruda", IV, br. 130, str. 1; Zagreb, 13. veljače 1943.

Žrtva Dra Milana Sufflaya. - "Hrvatska gruda", IV, br. 130, str. 2; Zagreb, 13. veljače 1943.

Zvonimir pl. Vukelić: Zašto su beogradski vlastodršci dali ubiti Sufflaya? beogradski su se vlastodršci bojali Milana Sufflaya kao beskompromisnog Hrvata i kao učenjaka svjetskog glasa. "Hrvatska gruda", IV, br. 130, str. 2; Zagreb, 13. veljače 1943.

Savie Marković Štedimlija: Sufflay je svojom mučeničkom smrću postao svjedokom nepobjedivosti i životnosti Hrvatskih narodnih snaga. Lik dra Milana Sufflaya kao povjestničara i filozofa visoko se uzdiže medju njegovim suvremenicima. "Hrvatska gruda", IV, br. 130, str. 3; Zagreb, 13. veljače 1943.

Milivoj Magdić: Sudbinsko odredjenje Hrvatske. Žive snage Sufflayeve baštine. Uz 12. godišnjicu Hrvatskog učenjaka i revolucionarca. - "Spremnost", II, br. 52, str. 2; Zagreb, 21. veljače 1943.

Savie Marković Štedimlija: Putokaz dra Milana Sufflaya. "Hrvatski narod", VI, br. 963, str. 1; Zagreb, 18. veljače 1944.

Tijas Mortigjija: Ideolog našeg nacionalističkog europeizma. Politička vriednost baštine Milana Sufflaya. (Prigodom 13-godišnjice mučeničke smrti.). - "Hrvatski narod", VI, br. 963, str. 3; Zagreb, 18. veljače 1944.

Dušan Žanko: Poklonik stroge muze. (In memoriam Sufflayeva kobnoga dana 19. II. 1931.). -"Hrvatski narod", VII, br. 1264, str. 3; Zagreb, 18. veljače 1945.

Stjepan Hrastovec: Na obrani Sufflayeve baštine. "Hrvatski narod",VII, br. 1264, str. 3; Zagreb, 18. veljače 1945.

Milivoj Magdić: Poslanje Hrvatstva. Suvremeno značenje Sufflayevih koncepcija. - "Hrvatski narod", VII, br. 1264, str. 3; Zagreb, 18. veljače 1945.

Josip Horvat: Milan Sufflay. - Hrvatski panoptikum. Zagreb, 1965.Str. 169-228.

Dušan Žanko: Milan Sufflay. - Svjedoci. Knjižnica Hrvatske revije.Knj. 13. Barcelona - Munchen, 1987. Str. 105 - 122.

Dušan Žanko: Milan Sufflay na pragu "četvrtoga doba". Historijsko-filozofsko razmatranje o sudbini europske kulture. - Svjedoci.Knjižnica Hrvatske revije. Knj. 13. Barcelona - Munchen, 1987. Str. 123 - 135.

Hrvoje Matković: Sufflayeva akcija za osnivanje Hrvatske narodne radikalne stranke. - "Časopis za suvremenu povijest", XXIII, br. 1-3, str. 167 - 173; Zagreb, 1991.

Petar Strčić: Životni put dr. Milana pi. Sufflaya. - "Kolo", obnovljeni tečaj, I (CXLIX), br. 3, str. 113-118; Zagreb, rujan 1991.

Aleksandar Stipčević: Milan Sufflay kao albanolog. - "Kolo", obnovljeni tečaj, I (CXLIX), br. 3, str. 119 - 122; Zagreb, rujan 1991.

Tomislav Raukar: Milan Sufflay i Hrvatsko srednjovjekovlje. - "Kolo", obnovljeni tečaj, I (CXLIX), br. 3, sto. 123 - 127; Zagreb, rujan 1991.

Dubravko Jelčić: Fragmenti o Sufflayu kao književniku. - "Kolo", obnovljeni tečaj, I (CXLIX), br. 3, str. 128^131; Zagreb, rujan 1991.

Ante Krmpotić: Literarni pseudonimat Milana Sufflaya. - "Kolo", obnovljeni tečaj, I (CXLIX), br. 3, str. 132 - 134; Zagreb, rujan 1991.

Vladimir Košćak: Vizija budućnosti Milana Sufflaya. - "Encyclopaedia moderna", XIII, br. l (37), str. 120 - 125; Zagreb, 1992.

Stjepan Antoljak: Milan Sufflay kao paleograf i diplomatičar. - "Arhivski vjesnik", br. 38, str. 133 - 148; Zagreb, 1995.

Darko Sagrak: Dr. Milan pl. Sufflay — Hrvatski aristokrat duha. Zagreb, 1998. 242 str. Sadržaj: Proslov (Darko Sagrak). I. Mladost i početci znanstvenog djelovanja. IL Sufflay - političar. III. Veleizdajnički proces protiv "otečestva". IV. Sufflay postaje nacionalni idol. V. Na margini kulturnog i znanstvenog života. VI. Arbanasi (Albanci) i Hrvati. VII. Hrvatski Erazmo Roterdamski. VIII. Ubojstvo u Dalmatinskoj ulici. IX. Bibliografija. X. Prilog. XI. Pogovor. XII. Temeljna bibliografija. XIII. Sažetak na Njemačkom. (Zusamm enfassung.). XIV. Indeks imena. XV. Kazalo.D. J.
Ljutu travu na ljutu ranu!

Kralju Dmitre Zvonimire - u tamnici tvoji su ratnici-tvoji Generali!
Avatar
LEGIONARI
Podurednik
Postovi: 1554
Pridružen/a: čet vel 26, 2009 3:40 pm

Re: Milan pl. Šufflay: životopis i politički spisi

Post Postao/la LEGIONARI »

U sitnoplemićkoj zagorskoj obitelji u Lepoglavi je 1879. godine rođen povjesničar Milan pl. Šufflay. U Zagrebu
je završio gimnaziju, a potom studirao povijest na Folozofskom fakultetu. Na studiju se počeo zanimati za balkanologiju i albanologiju, što će mu u kasnijem znanstvenom radu ostati glavno područje bavljenja.Godine 1901 doktorirao je s disertacijom "Hrvatska i zadnja pregnuća istočne imperije pod žezlom triju Komnena (1035-1180)". Od 1902.-1903. Radio je na Institutu za austrijsko istraživanje povijesti u Beču, a od 1904.-1908.
u Mađarskom državnom muzeju u Budimpešti. 1908. se vraća u Zagreb gdje dobiva katgedru za pomoćne povijesne znanosti, na kojem će mjestu ostati sve do umirovljenja 1918. godine.

Nakon umirovljenja potpuno se posvećuje pisanju, pa tako objavljuje brojna znanstvena i publistička djela u zemlji i inozemstvu. Po političkim nazorima blizak je Hrvatskoj stranci prava ("frankovcima"). Puno članaka objavljuje u Hrvatskom pravu, Obzoru i drugim novinama u kojima piše o povijesti jugoistočne Europe.

Zbog svoje političke djelatnosti dolazi pod udar karađorđevićevog režima. 1921. optužen je za održavanje veze s Hrvatskim komitetom, skupinom sastavljenom od bivših austrougarskih časnika i frankovačkih političara, koja je iz Graza i Budimpešte razvijala protujugoslavnesko djelovanje i radila na izdvajanju Hrvatske iz novostvorene države. Osuđen je na tri i pol godine zatvora. Godine 1931.uUbijen je u Zagrebu od policijskih agenata.
Najvažnija Šufflayeva djela su "Srbi i Arbanasi", "Konstantin Balšić" (povijesni roman), "Na Pacifiku g. 2255."iI "Hrvatska u svijetlu svjetske historije i politike"."Srbi i Arbanasi" najpoznatije je Šufflayevo djelo, koje nije samo povijest simbioze Srba i Albanaca u srednjem vijeku, nego je ispričana povijest cjelokupnog područja južnog Jadrana i zemalja u njegovu zaleđu (Albanija, Duklja, Raška, južni dio srednjovjekovne Hrvatske, dio Epira) od ilirskog doba, pa sve do 16. stoljeća, odnosno dolaska ovih zemalja pod tursko gospodstvo.

Misao o stalnom sukobu između istočnog i zapadnog svijeta povlači se kroz čitavo djelo, pri čemu je zapadni svijet oprimjeren u katoličanstvu, a istočni u pravoslavlju. Šufflay stalno ističe da je područje o kojem piše, stoljećima bilo granična zona između dviju vjera i civilizacija, što je uzrokovalo da se ovdje pojave brojne specifičnosti u povijesnom razvitku kojih drugdje nema. Granica između katoličanstva i pravoslavlja nije se ovdje dugo iskristalizirala, tako da se za neke krajeve na temelju dostupne građe ne može precizno ustvrditi jesu li bili više pod utjecajem Zapadne ili Istočne crkve. Prodor pravoslavlja okončava se tek dolaskom Osmanlija.
Druga tema kojom se Šufflay bavi, su Albanci. Prati njihovu povijest (on ih naziva Arbanasima, držeći da je ova inačica izvornija i ispravnija) od najstarijih, ilirskih vremena, rimskog, pa bizantskog vladanja nad njihovim prostorom, provale Slavena, kasnije Normana iz južne Italije, osamostaljivanja pojedinih albanskih velmoža pod anžuvinskim, srpskim ili epirskim vrhovništvom, sve do borbe Jurja Kastriota Skenderbega protiv nadirućih Osmanlija i konačne njihove pobjede i zaposjednuća toga područja.
Ljutu travu na ljutu ranu!

Kralju Dmitre Zvonimire - u tamnici tvoji su ratnici-tvoji Generali!
Avatar
LEGIONARI
Podurednik
Postovi: 1554
Pridružen/a: čet vel 26, 2009 3:40 pm

Re: Milan pl. Šufflay: životopis i politički spisi

Post Postao/la LEGIONARI »

1. Skica za Šufflayev portret

Pljuštala je hladna kiša kada je jedne večeri zagrebačke kasne jeseni godine 1930. Milan Šufflay uletio u mračni ulaz zgrade u Gundulićevoj ulici 27 i, stresavši kišobran, koji je u tom višekratnom i brzom otvaranju i zatvaranju oživio kao što u takvim trenucima oživljuju svi kišobrani, jer tada podsjećaju na dugodlake pse pri izlasku iz vode, u času kada brzim pokretima tresu vodu sa sebe popeo se zurno na prvi kat, vraćajući se doma, kao i svake večeri, u isto doba, oko 20 sati. Prije ulaska u stan skinuo je baloner. Nije morao otključavati vrata jer ih je, čuvši zvukove pred vratima, otvorila Marija Tomašić, žena s kojoni je živio i koja ga je svaku večer dočekivala kod kuće. Šufflay je ušao u predsoblje, a Marija je uzela mokri baloner i kišobran i zadržala ih u ruci.

Prozborili su tiho nekoliko riječi. Šufflay se uputio u svoju radnu sobu, a Marija je i dalje stajala u predsoblju, zabrinutim pogledom gledajući Milana. U sobi nije palio svjetlo. Prišao je prozoru, stao uz njegov rub i lagano odmaknuo zavjesu. Između kišnih kapljica - koje su putovale vanjskom površinom prozorskog stakla svaka za sebe, te se na nekim mjestima udruživale u potočiće, kao što se ljudski životi često sastaju i zajedno putuju, pri čemu se neki tako nastali prozorski kišni potočići opet raspadaju na zasebne kapljice prije nego nestanu na donjem rubu prozorskog stakla - nastojao je Šufflay, napinjući oči, što bolje vidjeti uličnom rasvjetom slabo osvijetljenu vežu zgrade nasuprot onoj u kojoj je stanovao. Postupno je uočio silhuetu muškarca u kišnom ogrtaču, i, možda više sluteći njegovo ponašanje nego ga gledajući, dobio je dojam, nakon dužeg promatranja, da taj muškarac svoju nervozu ne pokazuje samo zapaljenom cigaretom, nego još više vrškom desne cipele, kojom je besmisleno kuckao o zid veže u kojoj se usidrio.

Sve je policijske agente koji su ga pratili Šufflay uočio i proučio, pa tako i ovoga, najnemirnijega, kojega mu je dodijelio za "tajnu" pratnju svemoćni šef zagrebačke policije Bedeković. Suosjećao je Šufflay s nervozom dodijeljenog si tajnog pratitelja, koji se nikako nije mogao pomiriti s tim, da cijele noči bdije u veži zgrade nasuprot Šufflayevoj, na hladnoj kasnojesenskoj kiši. A i zašto bi, pitao se Šufflay, kada i nije imao Bog zna što javiti svome šefu. Jer, sastajao se Šufflay doduše s Mačekom i Marijom Radić, koje je zagrebačka policija također pratila, ali su se s Vlatkom i Marijom viđali i drugi Hrvati. A najveći dio dana, svako poslijepodne, provodio je Milan Šufflay kod svoje prijateljice Betike Tucić, a prije odlaska Betiki volio je ručati u "Royalu", kao pravi gospodin europskog značaja! Ni po čemu nije mogla policija, ni predsjednik beogradske vlade đeneral Pero Živković, ni kralj Aleksandar, koji su svakodnevno dobivali izvješća o djelatnostima Šufflayevim, zaključiti da je on posebno opasan, opasniji od drugih! Ta on je sve učinio da ta gospoda dobiju predodžbu o njemu kao o, doduše, hrvatskom nacionalistu, ali još više kao o bonvivanu, dokoličaru predanom tjelesnim užicima! A onaj koji ne radi, koji je svako poslijepodne pet sati kod svoje tobožnje ljubavnice, koji je uredno svaku večer doma, koji u stvari živi s dvije žene ne može biti opasan!

Šufflay spusti zavjesu, ode do radnog stola i upali stolnu svjetiljku. Sve je učinio da zavara velikosrbe, čak je pisao i objavljivao članke i knjige iz srpske srednjovjekovne povijesti, pod svojim imenom i prezimenom, u kojima izričito tvrdi da je ta povijest slavna, ali, je li uspio? Članke u "Hrvatskom pravu", koji su razotkrivali velikosrpsku politiku i u kojima je pisao o svim opasnostima za Hrvatsku nije potpisivao, ali... Šufflay sjedne za radni stol, i dalje zamišljen. Mnogo je stranih interesa isprepleteno oko Hrvatske i Balkana. Misle li i svjetske velevlasti kao on, da su Hrvati graničari Zapada na Balkanu? Zašto Veliki Zapad uzima kao zastupnike svojih interesa na Balkanu Srbe, a ne Hrvate? Ako je mnogo stranih interesa oko Hrvatske, onda je možda i on, hrvatski znanstvenik europskog glasa, zamijećen od Zapada kao onaj koji ometa planove Velikog Zapada?

Te je noči dugo gorjelo svjetlo za Šufflayevim radnim stolom. Milan Šufflay osjećao je kako još nema mnogo vremena ...Da je Šufflay mogao zaviriti u izvješća zagrebačke policije o motrenju hrvatskih političara i intelektualaca: Ivana Pemara, Viadimira Mačeka, Ante Trumbića, Večeslava Wildera, Marije Radić i sebe, Milana Šuffiaya, sigurno bi bio vrlo zadovoljan, jer su izvješća o njemu gotovo redovito bila najkraća i najmanje zanimljiva. Iznijet ćemo tri primjera izvješća Bedekovićeve policije o kretanju dr. Milana Šuffiaya, sva tri sačinjena početkom studenog 1930.

Prvo izvješće odnosi se na 2. studenoga 1930. (br. 21600):
"Dr. Šuflaj Milan otišao je dne 2. o. mj. u 11 s. 10 m. na Zrinjski trg 3 u kancelariju ovdašnjeg advokata dr. Dečak Milana i zadržao se kod njega do 12.25, kada je otišao u hotel Royal na ručak. U 14.40 uputio se u Vinkovićevu ul. kbr. 11 gdji. Tucić, odakle se u 20 s. pješice vratio sam u svoj stan. Putem nije se s nikim sastajao."

Izvješće pisano za 5. studenoga (br. 21880), nakon što se Betika Tucić preselila u Dalmatinsku ulicu, koja će biti kobna za Šuffiaya, glasi:"Dr. Šuflaj Milan dne 5. o. mj. prije podne otišao je u 9 s u Hercegovačku ul. kbr. 109 u stan gdje Radić i zadržao se tamo do 12 s, nakon čega se vratio u svoj stan.U 15.45 otišao je u Dalmatinsku ul. kbr. 10 u stan gdje. Tucić Betike i zadržao se kod nje do 20 s, nakon čega se sam vratio u svoj stan."

Na kraju, izvješće za 7. studenoga (br. 22080):
"Dr. Šuflaj Milan u 9 sati 35 min. dne 7. ov. mj. uputio se ravno u stan gospođe Radić, odakle je u 11 sati 30 minuta izišao u društvu njezine kčeri gospođe Vandekar, te su se zajedno pješice uputili u ulicu kbr. 1 u knjižaru i zadržao se tamo do 13 sati, nakon čega se sam vratio u svoj stan. U 16 sati otišao je u kavanu Croatia i tamo se zadrzao do 18 sati gledajući kako se igra šah, a potom otišao u Dalmatinsku ulicu kbr. 10 u stan gospođe Tucić i zadržao se kod nje do 20 sati 20 minuta, kada se vratio sam u svoj stan."

Da bismo spoznali do koje je mjere Šufflay morao maskirati svoje domoljubno djelovanje, pročitat ćemo što o svom poznanstvu sa Šufflayem piše istaknuti član Hrvatske seljačke stranke Božidar Magovac u predgovoru svojoj knjižici "O Albancima i o Albaniji". Kao mladić Magovac se upoznao sa Šufflayem te odmah ušao u teško ozračje, uzrokovano neprekidnim policijskim motrenjem, koje je okruživalo Šufflaya.Posebno je zanimljivo kako je mladi Magovac lako ušao u igru "skrivača", koju je Šufflay igrao sa svojim posjetiteljima kako bi obmanuo policijske agente:"Vremena su bila težka. Težka vremena diktature. Pred kućom dra Šuflaja neprekidno je šetao redarstveni detektiv, a kasnije ga sliedio korak za korakom kroz čitav dan.Već pri prvom dolazku u kuću, gdje je stanovao dr Šuflaj bio sam se domislio, kako bih izbjegao, da me redarstvenik u vezi ne prepozna kao Šuflajevog posjetnika. Žurno sam ušao kroz vežu mimo njega i zaletio se sve do drugog sprata, dakle za sprat više, nego što je stanovao dr Šuflaj. Tako je detektiv nasjeo. Držao je naime da posjećujem nedužnoga stanara iznad dra Šuflaja, a zapravo točno u isto vrieme dr Šuflaj bi po predhodnom dogovoru nečujno otvorio vrata svoga stana, dok sam ja silazeći lagano i gotovo nečujno na prstima, dospio iz drugoga sprata u prvi i ušao k dru Šuflaju. A kad se sat kasnije dr Šuflaj spremao van, nisam se ja prvi oprostio od njega i izišao iz stana nego - on. To je bilo zato, da me i sada ne primieti detektiv, koji se po dužnosti morao odmah uputiti za drom Šuflajem čim bi izišao na ulicu i tako je onda pred kućom bilo 'čisto'.

Pa kad je prošlo kojih pet minuta i dr Šuflaj u pratnji detektiva bio već dosta daleko od kuće, ja sam - polagano i neprimijećen - izišao na ulicu. Ovakvom načinu našeg razstajanja dosjetio se pak dr Šuflaj, i ja sam to rado prihvatio."Iz Magovčeve knjižice možemo saznati i to, u kojoj je mjeri Šufflay bio zaokupljen borbom za hrvatsku slobodu, te kako i kada je uspio napisati tisuće članaka - objavijenih u "Obzoru", "Hrvatskom pravu", "Jutarnjem listu", "Novostima" i drugim hrvatskim listovima i časopisima - kojima je želio raskrinkati paučinu sačinjenu od laži, koju su velikosrbi i velevlasti Zapada plele oko Hrvatske:
Ljutu travu na ljutu ranu!

Kralju Dmitre Zvonimire - u tamnici tvoji su ratnici-tvoji Generali!
Avatar
zummann
Urednik
Postovi: 3262
Pridružen/a: čet vel 22, 2007 6:56 pm

Re: Milan pl. Šufflay: životopis i politički spisi

Post Postao/la zummann »

"zds2"
Nikad ne prestati vikati već sipati bijes,
kao što vulkan riga lavinu.
U noćima mračnim bit gorući krijes,
što svijetli daleko,daleko u daljinu....
Odgovorite