Drinske Mucenice

''...uzima se da su Hrvati doselili oko 630...''
Odgovorite
Avatar
ruza_hrvatska
Podurednik
Postovi: 868
Pridružen/a: uto ruj 26, 2006 7:45 am
Kontakt:

Drinske Mucenice

Post Postao/la ruza_hrvatska »

Ovdje u nekoliko poglavlja, iznosim skraceni izvjestaj o mucenickoj smrti katolickih redovnica, o
kojima je don Anto Bakovic napisao i objavio knjigu "Drinske mucenice" iz svojih sjecanja na
krvave dane 1941. godine u Gorazdu:

JAUK I VRISAK CASNIH SESTARA

Mjesec je prosinac 1941. godine. Pred nama je Bozic u prvoj ratnoj godini. Ali, ove godine nitko
ne misli na Bozic, taj najdrazi krscanski blagdan. Jauk, vrisak i zapomaganje, cuju se svake noci.
Nije blizu bojisnica, nisu puske, nisu tenkovi, nisu zrakoplovi - nego pokolj civilnog stanovnistva.
Danima jeci pjesma pijanih silnika koji obicno u jednoj ruci drze noz a u drugoj rakiju. Ti cudni
ljudi, nalik na strasila, s velikim bradama i pod subarama, kazu da su oni srpski cetnici i da se
bore za kralja Petra Karadjordjevica. Upadaju u muslimanske i katolicke kuce, odvode ljude,
obicne i mirne gradjane, odvode zene, odvode djecu, vezu im ruke, vode ih prema rijeci Drini
i tamo ih kolju i bacaju u Drinu. Nitko od zrtava ne bjezi, nitko nema oruzja, nitko ni ne pomislja
da je moguce iz cista mira odvesti nekoga iz kuce, dovesti ga do Drine i tamo ga zaklati. I tako to
traje danima. Uzas je usao u mnoge domove i strah obuzeo ljude. Ceka se smrt svakoga trenutka.
Bez ikakvog oruzja mirni gradjani Hrvati po narodnosti, a muslimani i katolici po vjeri, ocekuju cas
kada ce smrt pokucati na njihova vrata. Tama i vlast zla zavadala je ovim do jucer nasim lijepim i
mirnim gradicem istocne Bosne na hladnoj Drini.

Jedne takve prosinacke noci 1941. mama nas budi: "Djeco, ustajte! Molimo se! Nocas bi mogli
doci i u nasu kucu." Majka otvara gornji mali prozor. Slusamo vriske, jauke i ocajnicka
zapomaganja. Sve zenski glasovi. Majka budi gospodju Angelinu na katu i vice joj: "Gendinice,
ustaj! Eno poklase casne sestre! Sinoc su ih doveli sa Pala i evo vec ih kolju!Sad ce doci da im ruke
peres!" Nasa je kuca udaljena dvjestotinjak metara od bivse kasarne kralja Petra Karadjordjevica,
odakle dolaze ti strasni krikovi i zapomaganja. Sve se cuje. Razbiremo svaki zvuk, svaki glas.
Razbiremo ocajnicke vapaje:"Isuse...Marijo...Josipe!" U mraku smo, svjetla nema. Premda je
hladna prosinacka noc, mama sve vise otvara prozor. Cujemo kako ih mucitelji ganjaju,
cujemo glasove: "Drzi ih! Gdje su?!" Opet jauk i zapomaganje: "U pomoc, u pomoc! Isuse spasi nas!"

Moje tri sestre, Ivanka, Marija, Veronika i ja klecimo i molimo sa mamom preporuke po starom
obicaju Hrvata katolika u Bosni. Kako one jadne zrtve vape: "Isuse spasi nas! Marijo i Josipe
pomozite nam!" - tako i mi za njima ponavljamo: "Isuse spasi ih! Marijo i Josipe pomozite im!"
Minute prolaze polagano kao da je svaka dulja od cijelog sata. Odjednom se zacu snazan tresak,
pa zatim slab i bolan jauk, tako i drugi put, i treci put i cetvrti put. Nakon svakog treska bolan
jauk a zatim tajac. Zrtve se vise ne cuju, ali vika podivljalih i pijanih cetnika sve je jaca.
Nakon nekog vremena nastade grobna tisina. Tisina poput nemira i straha...Andjeoske duse
Drinskih mucenica odose svome Stvoritelju, a njihova krvava tijela mami i meni na brigu.


NAKON ZLOCINA KOLJACI U NASOJ KUCI PRICAJU...

Noc je utonula u svoje uzase. U kucu mojih roditelja banuse cetnicki koljaci. Sjede i pricaju
sto su malo cas uradili. Kakve igre slucaja! Koljaci potanko pricaju o svojem zlocinu, dvjema
zenama, dvjema gorljivim katolkinjama, svjesnim Hrvaticama, Duvanjkama, ocito misleci
da su Srpkinje. Jedna je zena moja majka a druga Angelina Genda. Nakon onih strasnih vriskova,
jezovitoga zapomaganja i jauka, dolaze dakle u nasu kucu, na nocenje, dvojica cetnika,koji su
sudjelovali u tome zlocinu, a zacijelo ih je bilo vise. Prema svjedocanstvu moje majke, jedan
je zvao Pero Buha, a bio je negdje od Nevesinja, a drugi Boro Sljivic, negdje od Sarajeva.
Cim su usli moja ih je majka suznih ociju upitala:"Zasto ste ubili casne sestre?"
Oni se najprije zacudise zasto moja majka zali za casnim sestrama, a potom joj se pocnu
podsmjehivati i izrugivati. Naredeli su majci da im ugrije vodu i da im opere krvave ruke i
nozeve i odjecu koja je bila poprskana krvlju casnih sestara. Moja je majka tada zamolila
gospodju Angelinu da im ona polijeva ruke jer je njoj bilo zlo, tresla se i oblijevao ju je
gotovo samrtnicki znoj. Mama je cetnike zatim upitala: "Jeste li ih silovali?"
Odgovorili su: "Nisu se dale, majku im ustasku!Skocile su kroz prozor!" Nakon nekog
vremena dodje i treci cetnik, po imenu Blagoje. Sve do zore trajao je njihov "junacki"
izvjestaj. Ovaj opis dogadjaja te strasne noci u vojarni ispricali su sami pocinitelji zlocina.
Za njih je to bilo junacko djelo. Moja majka Jelka je svaku rijec upamtila i poslije ispricala
u Girazdu i kasnije u Sarajevu. Evo izvjestaja moje majke Jelke u ciju vjerodostojnost,
istinitost i autenticnost vjerujem kao u bilo koji biblijski izvjestaj. Moja je majka bila za
me svetica, gorljiva katolkinja i osvjedocena Hrvatica na Drini, a bila je i veoma inteligentna.
zato je ovaj izvjestaj moje majke za mene apsolutno istinit opis dogadjaja. Majka mi ga je
bezbroj puta ispricala, i kad sam bio bogoslov zamolila me je da ga jednog dana napisem:

Skupina cetnika upala je u sobu u kojoj su bile casne sestre i naredila im: "Skidajte se!"
Jedan im je cetnik, pozivajuci se na cetnicku cast, obecavao, da im se nece nista desiti,
da ce ostati zive i zdrave, da ce zivjeti s njima, raditi za njih i sluziti im, i ovu noc
moraju spavati s njima. Casne sestre su naravno odbile da se skinu. Cetnici su ponovili
svoj zahtjev i zaprijetili im da ce ih sve zaklati ako se ne skinu i ne legnu s njima.
Sestre su i nadalje ostale uporne,plakale, molile i zaklinjale cetnika neka ih se kane,
neka ih ne diraju, neprestano kazujuci da su se Bogu zavjetovale te da ce radije pristati
na smrt nego na oskvrnuce svoga tijela sto su ga Bogu posvetile.
Moja je majka bezbroj puta poslije ponovila rijeci sto ih je cetnik Blagoje kazivao te noci.
Sestre su odgovarale: "Mi se zive skinuti necemo! Mi zive spavati sa vama necemo! Mi smo se
Bogu posvetile i radije cemo u smrt nego pogaziti zavjet svoj Bogu dan!"
Buduci da sestre nisu pristale na cetnicke ponude, razdvojili su ih po odijeljenim sobama i svaku
pojedinacno uvjeravali da pristanu na odnos s njima te su im cak nudili cinove cetnickih
bolnicarki. Cetnici su se istodobno u drugoj sobi dogovarali kako ce postupiti sa casnim sestrama.
Prema tvrdnji cetnika Blagoja, medju cetnicima nalazio se i major Bosko Todorovic, a citavu
"operaciju" vodio je major Jezdimir Dangic, koji je te noci bio u cetnickoj kasarni.
Kako su sobe tamo bile vrlo male i vjerojatno se nije lozilo, ubrzo su ih sve vratili u onu istu
sobu na trecem katu i neko vrijeme ih ostavili na miru, ocekujuci da se predomisle. Dali su
im i rok da se odluce. Sestre su neko vrijeme bile same i nesto su se dogovarale.
Poruka Hrvatskim sinovima i kcerima:
Ako vam je tezak stijeg cestitosti,
utaknite ga u zemlju gdje pocivaju nase kosti,
mi cemo ga drzati. Vasi pradjedovi.
Avatar
ruza_hrvatska
Podurednik
Postovi: 868
Pridružen/a: uto ruj 26, 2006 7:45 am
Kontakt:

Re: Drinske Mucenice

Post Postao/la ruza_hrvatska »

Znajuci sto se poslije zbilo, mozemo pretpostaviti da su sestre u tih nekoliko strasnih trenutaka
koje su im cetnici ostavili za razmisljanje, odlucile skociti kroz prozor. Bio je to odgovor na
cetnicke ponude, bijeg od cetnickog silovanja. Nakon nekog vremena, grupa cetnika, sada povecana
i sa onima iz komande, upala je u sobu. Major Bosko Todorovic, rodjeni Beogradjanin, obratio se
redovnicama zapovjednickim tonom i prostackim rijecima: "Cujte vi, prestanite se suprostavljati!
Doslo je naredjenje iz komande da vise ne mozete biti Papine kaludjerice! Tu uniformu bacite!
Dat cemo vam mi pravu uniformu!Bit cete cetnicke bolnicarke, dobit cete cinove, ali za pocetak
morate s nama spavati!Jeste li, bre, razumele?!" Sestre su ponovno u suzama molile i preklinjale
cetnike da ih ostave na miru, ponavljale da to ne mogu uciniti i da to nikada nece uciniti.
Cetnici vec potpuno iznervirani, prijeteci su ustrajno ponavljali svoje: "Bacite tu uniformu! Sto ce
vam? Nece vam trebati jer vise nece biti katolika!Nema vise Pape! Kralj Petar Karadjordjevic
pobedit ce i vratit ce se!Nemate sta cekati! Stiglo je naredjenje da katolika vise nema!Katolici
svi moraju u srbe a muslimani niz Drinu!"

To da "katolici moraju u srbe a muslimani niz Drinu" cetnici su cesto govorili. To sam puno puta
cuo na vlastite usi. Sestre su cijelo vrijeme dok su im cetnici tako govorili provele na koljenima,
u suzama su se molile i zazivale Isusa. Bile su gluhe na sve sto su im cetnici kazivali. U jednom
trenutku major Todorovic prisao je jednoj sestri i rekao joj: "Cuj ludo, jos si mlada i lepa,
zasto ides u smrt? Sad si u nasim rukama i nema ti izlaza odavde dok ne spavas s nama. Niko te
nece spasiti! Gdje ti je taj tvoj Isus da te spasi? Gdje ti je tvoj Papa? Cujes li, ludo jedna?"
A sestra umjesto odgovora samo moli: "Isuse spasi nas!" Todorovic nastavlja: "Budi moja pa ces
lepo ziveti, a ako ostanes kraj tog tvoga Isusa otici ces niz Drinu!" - ovu recenicu cetnik Blagoje
tu je noc vise puta uz grohotan smijeh ponavljao mojoj majci.

U jednom trenutku Blagoje primjecuje da sestra uopce i ne slusa sto joj major Todorovic govori,
da mu ne odgovara na pitanja, da je potpuno izvan sebe, kao da vise nije normalna, i samo
sapuce :"Isuse, Isuse!" Odlucuju da vise ne nagovaraju redovnice nego da ih sve nahrupe u sobu
i dobro ih izudaraju. Mislili su da ce nakon batina biti popustljive. To su i ucinili, poceli su
ih tuci a one su jaukale, zazivale Isusa, Mariju i Josipa. kada je cetnik opisivao majci taj detalj,
upitao ju je: "Koji im je taj Josip? Kaludjerice su kad smo ih tukli stalno zvale nekog Josipa."
Pretucene sestre ostavili su u sobi rekavsi da ce se vratiti i da tada vise nece biti razgovora.
Moraju skinuti "kaludjersku uniformu" i biti njihove bolnicarke i zene.
Zagrijani u toploj sobi i pri picu, cetnici su tako iznosili pojedinosti svoga "herojskog podviga".
pricali su kako su trgali odjecu sa njih a one se otimale i bjezale. Jedna ili dvije pobjegle su
u hodnik a cetnici se dali u potragu za njima. Bio je mrak, elektricne rasvjete nije bilo.
Redovnice su se u prvi mah uspjele oteti iz cetnickih ruku i pobjeci u hodnik pa u neke sobe.
No cetnici su ih pronasli i vratili u onu sobu gdje su ih htjeli silovati, jer ta je soba imala
vojnicke lezaje i cinila se najpogodnijom.

Posljednji cin mucenistva cetriju katolickih redovnica odigrao se sat dva prije isteka 15. prosinca
1941. Cetnik Blagoje poslije je mojoj majci ovako to opisivao:
" Usli smo u sobu i pitali ih: jesu li se predomislile, hoce li sa nama spavati, na to je jedna
rekla, mora da je to bila njihova sefica, da zive s nama nece spavati ni izdati Boga svoga."
Na to je major Bosko Todorovic rekao: "A kako ste izdale kralja Petra?!" i odmah doda:
"Nema vise razgovora s vama! Braco cetnici navalite na njih, sve ih redom silujte i izredajte
se na njima!" "Bilo nam je krivo sto im nismo usta zacepili kakvim krpetinama kad su tako
ocajno vrisnule, sve je stanovnike Gorazda probudio taj vrisak."- govorio je cetnik Blagoje.
I tada je dosao cas na koji cetnici nisu racunali. Jedna sestra, bila je to njihova glavarica,
u jednom je trenutku naglo otvorila prozor i viknula: "Sestre, za mnom! Isuse spasi nas!"
I u tren odletjese sve cetiri u ponor, odletjese kao andjeli u noc...

Cetnici su ostali bez svojih zrtava. Sami, u cudu gledali su jedan u drugog. Sisli su s treceg kata
traziti ih. Nasli su ih ispod prozora, jos zive, u teskim mukama. Jedna je slomila noge, druga ruke,
sve su bile slomljene i izranjene. Razjareni cetnici iz mrznje i osvete sto su im izmakle i sto ih
nisu uspjeli silovati, izvadili su kame i koljacke nozeve, i bjesomucno ih stali ubadati u tijela
redovnica. Ono sto nisu cetnici uradili svojim gnusnim tijelima, sada su uradili nozevima.
Noz srpskih koljaca ulazio je u djevicanska tijela nevinih katolickih redovnica. Svaka je dobila
najmanje deset do petnaest uboda nozem. Ja sam ih poslije na Drini osobno izbrojio.
Poruka Hrvatskim sinovima i kcerima:
Ako vam je tezak stijeg cestitosti,
utaknite ga u zemlju gdje pocivaju nase kosti,
mi cemo ga drzati. Vasi pradjedovi.
Avatar
ruza_hrvatska
Podurednik
Postovi: 868
Pridružen/a: uto ruj 26, 2006 7:45 am
Kontakt:

Re: Drinske Mucenice

Post Postao/la ruza_hrvatska »

Onda su cetnici pozvali neke cetnicke zene da svuku okrvavljenu odjecu sa redovnica i da pokupe sto je
od njihove odjece ostalo u sobi, te da sve to nose kuci, da operu i siju od toga sebi sto zele. Kad su
cetnicke zene poskidale odjecu sa sestara, cetnici su zrtve gurali nogama, poput balvana prema Drini
i ostavili ih na zaledjenoj obali jedno pedesetak metara ispred nje.

I tako su trojica cetnika s odusevljenjem pricali detalje svoga herojskog cina - za kralja i otadzbinu.
Moja im je majka kuhala vrucu rakiju te izvlacila pojedinosti iz njih. Mnogo kasnije vise mi je puta
pricala kako su joj ti sati, dok je slusala cetnicka svjedocanstva, bili tezi od najtezih sati u zivotu.
Od te noci godine 1941. kada je slusala strasne vriskove i jauke, i kada je prala krv redovnica sa
sinjela cetnickih krvnika, moja je majka, sve do svoje smrti, u tancine prikupljala sve podatke o
pokolju casnih sestara. S bezbrojnim posjetiteljima uvijek je vjesto umjela zapoceti razgovor o
stravicnoj smrti casnih sestara. Ovo izvjesce zapravo je plod istrazivanja moje majke. Moja je majka,
to smijem i u najvecoj skromnosti reci, bila ne samo katolkinja, nego i borac za katolicku vjerui crkvu.
To ce potvrditi svatko tko je proveo i trenutak vremena s njom. Diveci se njezinoj katolickoj
borbenosti, dr. Cedomil Cedaka napisao je clanak u Katolickom tjedniku (negdje 1942. ili 1943.) o
nasoj mami, kao o mulier fortis- jakoj zeni.

Kad god bi moja majka, kasnije, cetrdesetih i pedesetih godina nekome pripovijedala o tome
dogadjaju, uvijek je plakala. I na trenutak kao da bi se izgubila, nije imala snage govoriti, kao
da je zanijemila. Ja bih ju upitao: "Mama sto ti je?" Ona bi mi odgovorila:
"Sjecam se onoga vojnickog kaputa i krvi casnih sestara na njemu, koju sam one noci morala
cistiti. Najteze mi je bilo skrivati suze da ih cetnici ne vide, jer da su ih ugledali bilo bi im sumnjivo
i upitali bi se zasto ta srpkinja place za casnim sestrama, a srce samo sto mi nije puklo jer ne znam
sto mi je bilo teze, prati krv ili kriti suze."- govorila je moja majka.


NA OBALI DRINE PORED LESEVA KATOLICKIH REDOVNICA

Ujutro, cim sam se probudio, otisao sam do Drine da vidim sto se dogodilo. Uspeo sam se na zid i
bacio pogled u desno, to jest uzvodno prema mostu i ugledao mnogo muskih leseva. Pogledavsi
u lijevo, nizvodno, uocio sam u blizini cetiri zenska lesa. Priblizio sam se i stajao ispred njih
gledajuci njihova izmrcvarena tijela. Bilo mi je odmah jasno, to su redovnice cije sam jauke
cuo i o kojima su cetnici nocas pricali mami i priji Gendinici. Tri su mi bile sasvim blizu,
cetvrta malo dalje. Pozorno sam se zagledao u njihova tijela i lica. Bile su mi nepoznate.
Dvije su bile mladje, nizeg rasta, tijelo im punacno, bijelo kao snijeg, a druge su dvije, za
moje ondasnje pojmove, bile srednjih godina. Dvije su lezale na obali Drine, i kako je obala
bila jako pjeskovita, bile su jako prljave, jer se pijesak izmjesao sa krvlju i sukrvicom, a to
se sve zajedno zaledilo. Jezio sam se gledajuci ta dva lesa. Treca je lezala u plicaku, jednim
dijelom u vodi a drugim izvan vode. Onaj dio u vodi bio je cist i bijel jer ga je voda isprala,
a onaj gornji pun krvi i pijeska. Cetvrta je sestra bila cijelim tijelom u vodi u plicaku, pa
je bila potpuno bijela i cista. Odmah sam uocio da ni jedna sestra nije bila zaklana onako
kako su to cetnici redovito radili - prerezali bi grkljan ili od uha do uha. One su bile izbodene
svud po tijelu mnogim ubodima noza. Na jednoj sam sestri nabrojao desetak uboda, na
drugoj vise, na trecoj nesto manje, a na onoj u vodi najbolje su se mogli izbrojati ubodi
jer su isprani vodom bili vrlo vidljivi, i njih je bilo desetak. U tim ranama nije bilo krvi,
samo su zjapili otvori. Nisam mogao izbrojati rane onim sestrama koje su lezale na obali,
jer su mnoge rane bile prekrivene pijeskom pa se nisu vidjele. Svaka od sestara imala je
ranu ispod srca, koja je bas na istom mjestu kao i rana na Isusovom tijelu.

To jutro dugo sam ostao na Drini, nikad duze. Odlazio sam od izmrcvarenih
tijela i opet se vracao njima. Brojio sam im rane i plakao. Nikoga nije bilo. Tih pol sata bio
sam potpuno sam na obali Drine ali sam svaki cas pogledavao oko sebe u strahu da me tko ne uhvati.
Dan je tek svanuo, svi su spavali mrtvim snom, mrtvi jer su mrtvi,a zivi jer su se umorili od klanja.
Te noci gotovo cijelo Gorazde culo je vrisak casnih sestara. Godinama poslije stari su Gorazdani
pricali o tom dogadjaju. Zbunjen i promrzao, shrvan onim sto sam vidio, odjurio sam kuci
ispricati mama i priji Gendinici sto sam vidio. "Ubijene sestre leze na obali Drine, sto ce biti s
njihovim tjelima?- pitala se majka. I onda s prijom Gendinicom odlucila: "Necemo dopustiti da
sestre odu niz Drinu! Pokopat cemo ih na nasem groblju." Majka je najprije zamolila cetnike
koji su stanovali u nasoj kuci da joj pomognu kako bi tijela mrtvih redovnica prenijela na groblje.
O lijesu nije bilo ni govora. U ta dva mjeseca ni jedna cetnicka zrtva nije bila pokopana,a jos
manje u lijesu. Svi su otisli niz Drinu. Majka nije uspjela. Cetnici su odgovorili: "Necemo,
ne mozemo, ne smijemo!" Nije proslo malo vremena i ja sam se opet nasao na obali pored
mojih dragih redovnica. Njihova su mi se tijela cinila tamnijima nego jutros. Bio sam posve
kratko kraj njih jer sam ugledao kako iz smjera mosta dolaze dva muskarca. Cim sam ih
ugledao odmah sam se dao u bijeg. Dosao kuci, malo se ugrijao i cekao priliku da se vratim do
mojih sestara. Oprezno sam se ovaj put provukao kroz dvoriste zandarmerijske postaje, koja
je bila lijevo od vojarne i odjurio prema Drini. Ugledao sam na obali skupinu djecaka i sakrio se
iza ograde. Prizor koji sam vidio bio je toliko strasan da mi se u tom trenutku smucilo. Grupa
vecih djecaka, iz cetnickih obitelji,skrnavila je tjelesa mrtvih redovnica. I shvatio sam da ono
sto nisu nocas ucinili cetnici onim jadnim sestrama dok su jos bile zive, to im mrtvima sada
cine cetnicka djeca, stapovima i toljagama. Odjurio sam kuci i sve ispricao mami. Ispocetka
mi nije vjerovala ili me nije shvatila, pa je trazila da joj to ponovim. Stidio sam se o tome
govoriti, ali sam na njezine upite i poticaj ipak iznio sve sto sam vidio. Majka je tada
zaplakala i dugo je plakala drzeci se rukama za glavu. Ponukana mojim izvjescem kako su
cetnicka djeca skvrnavila leseve umorenih sestara, moja je majka odlucila poci do
cetnickog majora Boska Todorovica, o kojemu se pricalo da je kulturan, a stanovao je u
hotelu "Drina", treca kuca od nase. Taj cin moje majke, ravan samoubojstvu, moze se
protumaciti samo njezinim velikim postivanjem casnih sestara. Zamolila ga je da dopusti
pokop casnih sestara na katolickom groblju. Odgovor je bio: "Mars, gubi se odavde, dok i
ti nisi otisla s njima niz Drinu!" Kad je moja majka izgubila svaku nadu jer joj nitko nije
mogao pomoci, poslala me po grobara Blaska. Dosao sam do njegove kuce, njegova zena je
bila visoka mrsava Ruskinja, kojoj smo se mi djeca smijali kako govori. Rekla mi je da
je Blasko u Gorazdu ili tu negdje, te da ce ga ona, cim dodje doma, poslati mojoj mami.
Vrati sam se kuci ziv i zdrav sretan sto mi se nista nije dogodilo. Nije proslo dugo vremena
kad eto Blaska k nama. Prvo je dobro popio a onda rekao mojoj majci da je dobio
naredbu od cetnicke komande da casne sestre gurne niz Drinu. Tada ga je moja majka
molila:" Nemoj Blasko, moli te Bakovicka, nemoj ih niz Drinu gurnuti, nego ti idi, pa ih
tamo negdje blizu Drine na neko skrovito mjesto pokopaj, pa ces mi onda kazati gdje je
to mjesto, a mi cemo ih kasnije kad se stanje smiri prenijeti na katolicko groblje i ti
ces ih sahraniti. Za svaku cu ti sestru dobro platiti." Moja je majka bila uvjerena da ce Blasko
postupiti prema njenim uputama.


Krenuo sam s Blaskom i cim smo dosli na Drinu ugledali smo sestre. Gledao sam sto radi
Blasko i kada sam shvatio da ih zeli odgurnuti niz Drinu, pitao sam: "Blasko, gdje cemo
pokopati sestre? Znas li ti sto je govorila mama i sto si joj obecao?" On je u trenutku
podigao onu svoju motku i zaprijetio mi: "Suti, mali, dok nisi ovim dobio!" Usutio sam
nemocan gledajuci sto radi. Sve je bilo smrznuto, Drina na plicaku posve zaledjena.
Blasko je oslobadjao jedno po jedno tijelo od leda. Odgurnuo je jednu po jednu sestru
niz Drinu. Stajao sam, gledao, drhtao i cvokotao i molio Ocenase. Dok je grobar
gurao tijela niz Drinu mislim da sam uspio izmoliti barem tri Ocenasa. Kad su tijela
pocela plutati, napravio sam znak Kriza i rekao: "Pokoj vjecni daruj im Gospodine".
jedino sam to onda znao napamet. Molio sam Ocenas za Ocenasem i davao im svoje
"ministrantsko odrijesenje". Molio sam ga da ostavi barem jednu sestru koja je
zapela za vrblje, pa cemo je mama i ja sahraniti, ali on me ostro ukorio, rekavsi mi
da sutim i da molim te svoje Ocenase. Sve su sestre otisle niz Drinu dok sam ja molio
svoje Ocenase, drhtao i plakao. Posli smo kuci ali je grobar u smijeru mosta ugledao
jos nekoliko leseva i otisao ih odgurnuti, a ja sam kuci otisao sam. Ispricao sam mami
kako je grobar Blasko sve sestre gurnuo niz Drinu, ispricao sam sve potanko a mama je
ovaj put gorko zaplakala. Ocekivala je da ce je grobar poslusati, i u ime ljudskosti, i za
obecanu nagradu, ali je on postupio po nalogu svojih cetnickih naredbodavaca.

Tako su sve cetiri redovnice nasle svoj grob u hladnoj i krvavoj Drini, koja je u ta dva
posljednja mjeseca godine 1941. bila grobnica za osam tisuca neduznih civila,
Hrvata muslimana i katolika.

slika
Poruka Hrvatskim sinovima i kcerima:
Ako vam je tezak stijeg cestitosti,
utaknite ga u zemlju gdje pocivaju nase kosti,
mi cemo ga drzati. Vasi pradjedovi.
Odgovorite