Životopis Ante Bruno Bušić-a.

''...uzima se da su Hrvati doselili oko 630...''
Odgovorite
Avatar
LEGIONARI
Podurednik
Postovi: 1554
Pridružen/a: čet vel 26, 2009 3:40 pm

Životopis Ante Bruno Bušić-a.

Post Postao/la LEGIONARI »

Životopis Brune Bušića


Po svom značenju u borbi za slobodnu Hrvatsku, u novijoj se hrvatskoj politićkoj povijesti ističe Bruno Bušić, poznat kao Bruno Ante Bušić – književnik, povijesni istraživač, novinar i polemičar, hrvatski rodoljub i revolucionar, nacionalni borac i mučenik. Čitavo životno djelovanje Brune Bušića od najmlađih dana, kad je bio pun mladenačkih rodoljubivo-revolucionarnih ideala, pa do formirane dobi, kad je sredinom šezdesetih godina završio fakultet i kad je u hrvatskoj javnosti u domovini, a pogotovu izvan domovine došao do izražaja prikazivanjem u novinskim člancima političko-društvene, gospodarske i opće stvarnosti hrvatskoga naroda u totalitarnoj komunističkoj i velikosrpskoj jugoslavenskoj državnoj zajednici, a i kad je nešto kasnije svojim političko-programatskim radom u emigraciji i iseljeništvu postao jedan od najpoznatijih zagovornika hrvatske nacionalne slobode revolucionarnim putom bilo je u programu stvaranja slobodne, demokratske i nezavisne hrvatske države uspostavljene g. 1990./1991. Bušićeva mučenička smrt u Parizu g. 1978., u četrdesetoj godini života, posebno je ugrađena u temelje suverene Republike Hrvatske.

Podrijetlo i djetinjstvo

Bruno Bušić rođen je 6. listopada g. 1939. u selu Vinjanima Donjim kraj Imotskoga, u zaseoku Bušića Draga, kao sin Josipa (Joze), pravnika i sudsko-odvjetničkog službenika, i Ane r. Petric iz hercegovačkih Vinjana kraj Posušja.Budući da su nakon majčine smrti u lipnju g. 1943. ostali samo s ocem, Bušića i njegova mlađega brata Miroslava Bušića, po dogovoru s njihovim ocem, radi boljih životnih uvjeta, primili su k sebi ujaci, majčina braća Mijo i Jakov Petric u hercegovačkim Vinjanima. Bruno je Bušić u ujaka ostao oko godinu dana, a brat mu Miroslav (Miro) nekoliko godina. U Hercegovini je posebnu brigu o njima vodila njihova baba Janja (Đerekuša), majčina majka.Što je značio gubitak majke Bruni Bušiću vidi se iz jednoga njegova pisma napisana dvadeset i sedam godina nakon njezine smrti: “Ja sam ostao bez majke kad mi je bilo tri i po godine i zapravo nikad nisam prestao patiti zbog toga.” S takvom sjetom on se je često sjećao pokojne majke.

Bušićevo školovanje

Osnovnu školu Bruno je Bušić pohađao u rodnom mjestu Vinjanima Donjim g. 1946. – 1950. Prvi je razred završio s ocjenom vrlo dobar, a drugi, treći i četvrti razred s ocjenom odličan.Nakon završena osnovnog školovanja u Vinjanima Donjim Bušić je pohađao nižu gimnaziju u Imotskom g. 1950. – 1954. Prvi razred niže gimnazije završio je s odličnim uspjehom. Iz svih predmeta imao je odlične ocjene. Te školske godine Bušić je zbog odličnoga uspjeha u učenju i primjerenoga vladanja dobio četiri pohvale od razrednog vijeća (13. studenoga 1950., 13. siječnja, 31. ožujka i 11. lipnja 1951.) i jednu pohvalu od nastavničkoga vijeća (16. studenoga 1950.), a u razrednom je imeniku upisana primjedba: “Bistar, marljiv i miran.” Drugi razred završio je također s odličnim uspjehom. U razrednom imeniku zapisano je: “Učenik je bistar, marljiv, miran i uredan.” I treći razred završio je s odličnim uspjehom, a zbog odličnog učenja i dobrog vladanja pohvaljen je 15. siječnja 1953. od Nastavničkog zbora i 15. lipnja 1953. od Razrednog vijeća. U imeničkoj primjedbi stoji: “Učenik je solidnog znanja. Marljiv i uredan u radu. Zbog govorne poteškoće ne može pokazati neki veći uspjeh u ovoj školi.”

Četvrti razred niže gimnazije završio je s vrlo dobrim uspje¬hom uz ovu primjedbu u razrednom imeniku: “Inteligentan i marljiv. Postigao bi i bolje rezultate, ali zbog govorne mane mu je otežano. Vladanja primjerenog.” Budući da je Bušić imao urođenu poteškoću u izgovaranju, otac ga je želio usmjeriti u struku u kojoj bi mu taj nedostatak bio manji problem. Stoga je Bušić, nakon završetka osmogodišnjeg školovanja umjesto nastavka školovanja u gimnaziji u Imotskom – školovanje nastavio u jesen g. 1954. u Srednjoj šumarskoj školi u Karlovcu, Rakovac 2. Međutim, u toj školi nije ostao dugo; ispisao se je 25. rujna 1954. i vratio u rodno mjesto. Dalje školovanje nastavio je u gimnaziji u Imotskom. Peti razred gimnazije završio je u lipnju 1955. s vrlo dobrim uspjehom, a 18. lipnja 1955. “za vrlo dobro učenje i odlično vladanje” dobio je pohvalu Razrednog vijeća. U primjedbi o učeniku za nj se kaže: “Samostalno prilazi učenju i nastoji da postigne što širu kulturu i znanje, odnos prema radu vrlo pravilan, vladanja korektnog.” Uz napomenu o govornoj mani kaže se da “dnevno pješači 8 km”. I šesti razred gimnazije završio je s vrlo dobrim uspjehom. U razrednom imeniku za tu godinu stoji primjedba: “Vrijedan je i bistar. Pristojnog vladanja.” Sedmi razred gimnazije završio je s dobrim uspjehom. Budući da je kao učenik osmog razreda gimnazije 13. studenoga 1957. bio “udaljen iz škole po čl. 27., točki 12. Pravila o vladanju učenika… radi organiziranja nacionalističke organizacije među učenicima”,školovanje je nastavio šk. god. 1959./60. u Splitu.

Bušićevi književni prvijenci

Bušić se rano počeo baviti književnim stvaralaštvom. Pisati je počeo kao četvrtoškolac. Već g. 1952., kao trinaestogodišnjak i učenik III. razreda gimnazije u Imotskom, objavio je u časopisu Pionir i prvu pripovijetku Kako su se Bušići borili protiv Turaka, s potpisom Bruno Bušić. Ako se zna da Bušić potječe iz kraja gdje je predaja o vlastitim korijenima bila vrlo važan čimbenik u životu čovjeka i da su njegovo selo Vinjani Donji i Imotska krajina punih sto šezdeset godina bili na mletačko-osmanlijskoj granici sa svakodnevnim graničnim čarkanjem, znači u stalno nemirnu području, onda nije čudno da je Bušić u toj priči posegnuo za temom iz prošlosti svoga roda – o Bušićima kao borcima protiv Turaka: o harambaši Roši (Ivanu Bušiću), po kojem je i Bruno Bušić među svojim kolegama dobio nadimak Roša, o hajduku Križanu, kapetanu Anti Bušiću i Tuariji Bušiću.

Dvije godine kasnije, tj. g. 1954., Bušić je, s potpisom Ante Bušić, kako se je potpisivao sve do g. 1957., objavio u tek pokrenutom omladinskom časopisu Vidik ulomak pripovijetke Sa Šušom i Topanom u kojoj je prikazao dva lika – staricu Šušu i starca Topana i njihov život, pa stravični četnički pohod g. 1943. svom rodnom selu Vinjanima Donjim, opisujući sve to vrlo živopisno. Starac Topan u pripovijetci upozorava pisca: “Tako ti, sinko, u svitu. Niko te ne more vidit. More li te neko ubit, ubit će te. Lud je svit. Brat ubije brata pa nikom ništa.

Đava ga odnio, nikoga nije briga.” Isti mu savjet upućuje i jedan starac u pripovijetci Starac i život, objavljenoj u omladinskom časopisu Polet g. 1955.20 Kao da je predosjećao sudbinu koja ga je kao hrvatskoga pisca, rodoljuba i političkoga emigranta kasnije, g. 1978., stigla u Parizu. Tih pedesetih godina Bušić je objavio još neke pripovijetke, uglavnom s tematikom svoga rodnog sela i kraja: Topan, Junaku je puška čitanje, a sablja pisanje, Smokve, Noć na orošenom pašnjaku i Lele moja, Lele žalosna. U pripovijetci Topan, objavljenoj u Poletu g. 1954., Bušić se je opet sjetio nekadašnje borbe s Turcima i četničkoga pljačkanja, paljenja kuća i klanja ljudi u svojim rodnim Vinjanima Donjim g. 1943. U već spomenutoj pripovijetci Starac i život, objavljenoj u Poletu 1955. g., pisac prikazuje životne patnje starca koji je, između ostalog, imao četiri sina “ko četri briga”, a oni su mu poginuli u ratu trojica kao ustaše, a jedan kao partizan, kojeg je navodno ubio brat ustaša.

Na pitanje pisca kojega mu je sina najžalije starac je odgovorio: “Mene srce boli za sva četri jednako, sva četri su bila moja.” Nije li i u toj rečenici, već onda, pisac petnaestogodišnjak, iskazao osjećaj i svijest ukupne pogubnosti hrvatske političke podvojenosti u II. svjetskom ratu i potrebu općega hrvatskog pomirenja? Za tu je pripovijetku Bušić iste godine dobio Poletovu nagradu. Ocjenjivačka je komisija (književnik Mirko Božić, pjesnik Zlatko Tomičić, đaci urednici Poleta) Bušićevo pisanje ocijenila vrlo pohvalnim ocjenama.

U toj prigodi mladi je pisac iznio i neke podatke o sebi, u svom životopisu. Kad mu je kao djetetu od tri i pol godine umrla majka, otac ga je predao u Hercegovinu baki i ujacima, koji su ga “pazili i milovali”. Ipak je nakon godinu dana, jedne noći dok su svi spavali, pokušao pobjeći u rodni kraj, ali je nađen u šumi, a dva dana kasnije baka ga je na “kljusetu” dovela u njegovu rodnu Bušića Dragu. U selu se je sprijateljio s nekoliko svojih vršnjaka. Krstarili su po šumama i poljima, tražili gnijezda, hvatali ptice, lovili i pekli ježeve, krali lubenice i tražili med po hrastovima. Škola i učiteljske šibe nisu im se svidjele pa su jednog dana spalili početnice, razbili tablice, napunili đačke torbice kruhom, slaninom i solju, naoružali se starim kuburama i odmetnuli se u hajduke i smjestili se u jednoj špilji. Ali, kako navodi sam pisac, ta je hajdučija bila kratka vijeka. Jedne noći, dok su spavali, u špilji su ih iznenadili roditelji, svezali, dotjerali u selo, privezali ih za dud i izvrgli ruglu seljana, a očevi su im povremeno remenom “smirivali... hajdučke strasti”. Ipak su se, unatoč tako oštroj kazni, nastavili družiti, tražiti skriveno hajdučko blago, na livadama čuvati krave, utrkivati se po travi, tući se “iz prijateljstva”.

Bušić je u polju za ljetnih noći čuvao dinje i lubenice, uživao u prirodnim ljepotama, promatrao nebo, slušao pjev prepelica i ćukova sve dok ne bi zaspao. U zoru bi, kad se već sviće, počeo čitati. Tada su mu, kao trinaestogodišnjaku, bili najmiliji pisci Koroljenko, Mihajlo Šolohov i “divni” Sergej Jesenjin. Njegovi sumještani podsjećali su ga na kozake, a ponekad mu se je činilo da netko u polju pjeva kozačku pjesmu o rijeci Donu. I u ostalim tekstovima koji su mu objavljeni tih godina Bušić ponešto govori o svom životu i prilikama u kojima je živio. Potkraj šezdesetih godina, tj. g. 1967. – 1969., Bušić je objavio ove pripovijetke: Džip, čovjek i ja, Susret, Samotinja, Povratni hod, Čovjek, brat i ja. U njima, uglavnom, prikazuje i dotiče iste probleme kao i u prethodnom stvaralaštvu. Uglavnom, Bušić gotovo u svakoj pripovijetci, osim prikazivanja običaja i načina življenja svojih susjeda odnosno općeg života, piše o općem stradanju hrvatskog naroda u II. svjetskom ratu: o četničkim pokoljima u rodnom selu i kraju, o ratnicima koje u smislu njihove pripadnosti ne identificira, ali s velikim poštovanjem govori o njihovu stradanju i stradanju njihovih obitelji, o ratnicima za koje se nije znalo, o nestalima u ratu, o nestalima na Križnom putu g. 1945. i sl. Sve je to otvorena ili pak prikrivena, ali nezaobilazna tema Bušićeva mladenačkoga književnoga stvaralaštva. Pri tom opisivanju služio se je obilno predajom, tradicijom i iskustvom ljudi iz svoga kraja i izražavao se folkloristički i s mnogim šire nepoznatim ili manje poznatim izrazima.

Izvori Bušićeva značaja i duhovnoga stvaralaštva

Bušić je rođen u tradicionalno patrijarhalnoj hrvatskoj sredini u kojoj je epika općenito u životu čovjeka imala veliko značenje. Od malena je proživljavao i duboko upijao sve ono što je ljudsko pamćenje iz višestoljetnoga iskustva njegova rodnoga kraja sačuvalo od zaborava. Pjesme o Senjanima i ravnokotarskim serdarima i harambašama, priče o hajducima i općenito o junacima Kačićeve pjesmarice pa životne priče kraja u kojem se je uvijek teško i vrlo rizično živjelo posebno one priče o htijenjima, srtajima, patnjama i žrtvama iz netom minuloga rata, iz predraća u monarhističkoj Jugoslaviji i suvremenog poraća u komunističkoj Jugoslaviji bile su teme koje su se svakodnevno nametale i najradije slušale, procjenjivale, a po njima se i identificiralo. Da je u tom ozračju (sa svim njegovim radostima i negativnim iskustvima, ali i s drugim i širim saznanjima i razmišljanjima) rastao i stasao i Bušić, to je vidljivo i u njegovim književnim prvijencima.

Osim iz usmene predaje, slušane u obitelji i susjedstvu, prve spoznaje o prošlosti svoga kraja i svoga naroda, ali i o drugim općim zbivanjima, Bušić je svakako crpio iz tradicionalne literature Imotske krajine: iz Kačićeva Razgovora ugodnog i Kutlešine pjesmarice Junačke narodne pjesme iz Imotske krajine, a objavljene u Šibeniku g. 1939., iz Ujevićeve monografije Imotske krajine, a objavljene g. 1953. u Splitu te iz školskih udžbenika i literature, ali i druge literature jer je živio u obitelji i sredini gdje se je knjiga rado imala i čitala. Zanimljivo je, posebno u odnosu na Bušićevu sudbinu, da je Bušić kao jedanaestogodišnjak kupio knjigu Pisma strijeljanih (176 stranica) koja sadrži pisma pripadnika francuskoga otpora u II. svjetskom ratu što su ih njemačke okupacijske vlasti osudile na smrt i koja je objavljena u Zagrebu 1950 g. Iz dviju Bušićevih bilježaka na knjizi očito je da ju je kupio 11. prosinca 1950., i završio čitati 23. siječnja 1951. U početku pedesetih godina Bušić se je u očevoj knjižnici susreo i s knjigom Slučaj Andrije Hebranga Mile Milatovića objavljenom u Beogradu g. 1952. i Diktatura kralja Aleksandra Svetozara Pribićevića, objavljenom u Beogradu g. 1953., a to su knjige koje su zbog obrađene tematike o hrvatsko-srpskim političkim odnosima u po Hrvate vrlo teška vremena u prvoj polovini XX. stoljeća i u hrvatskim sredinama dosta čitane. Svakako, bilo je i druge literature s kojom se je Bušić susretao i izgrađivao svoj tadašnji svijet.
Ljutu travu na ljutu ranu!

Kralju Dmitre Zvonimire - u tamnici tvoji su ratnici-tvoji Generali!
Avatar
LEGIONARI
Podurednik
Postovi: 1554
Pridružen/a: čet vel 26, 2009 3:40 pm

Re: Životopis Ante Bruno Bušić-a.

Post Postao/la LEGIONARI »

Pod nadzorom Udbe i prvi progon

Udba je, po pristupačnim podatcima, sustavno počela pratiti djelovanje Brune Bušića u proljeće g. 1956., kad je bio u drugom razredu gimnazije u Imotskom. Povod su za to bili odgovori koje je Bušić tih dana dao na deset anketnih pitanja dobivenih u školi kao anonimni zadatak i koji su se odnosili na životne uvjete učenika, na školski program, ali i na dva za tu prigodu vrlo lukavo i perfidno osmišljena i uvrštena pitanja: vjeruje li učenik u Boga (6. pitanje) i što mu se čini je li bio bolji “stari sistem ili današnji”, tj. ondašnji ko¬munistički sustav (10. pitanje. Pitanje “Vjeruješ li u boga?” bilo je popraćeno dvama dodatcima: a) “Ako vjeruješ, navedi razloge koji te na to potiču”; b) “Ako ne vjeruješ, navedi razloge koji su te od toga odvratili.”

Na šesto pitanje (“Vjeruješ li u Boga”) Bušić je odgovorio: “U Boga vjerujem.” U objašnjavanju zašto vjeruje
u Boga šesnaestogodišnji je Bušić odgovorio da je ranije, dok je išao na vjeronauk u potpunosti vjerovao što
su mu govorili fratar i stariji, ali da su mu kasnije učitelji i profesori iznosili suprotne dokaze o Božjoj opstojnosti, kojima se on nije mogao suprotstaviti svojim dokazima, što je pridonijelo, uz “grijehe”, i krizi njegove vjere. Zatim je naveo da je istinu o Bogu počeo tražiti “kako u knjigama za vjeru tako i u knjigama protiv vjere” i da potpunu istinu traži, ali da je “ipak sam se uvjerio da Bog postoji”. U odgovoru na to pitanje po svojoj zrelosti upravo iznenađuje Bušićevo razmišljanje kao šesnaestogodišnjega mladića: “Ja često u životu sumnjam o mnogim stvarima i pitanjima i, prema tome, moje biće nije posve savršeno, jer da je savršeno, ja
ne bih sumnjao, nego bih stvari i pitanja odmah temeljito spoznao. Iz toga se jasno vidi da spoznanje znači veću savršenost od sumnje.” U okviru toga odgovora, Bušić je sebi postavio pitanje: “Odakle sam naučio misliti na nešto što je savršenije negoli sam ja?” Nakon analize svoga nesavršenstva odgovorio je da je “ideju bića” u nj usadilo “neko biće koje je uistinu savršenije od mene i koje u sebi sadržava sva savršenstva o kojima sam ja mogao imati neku ideju, tj. jednom riječju to je Bog. Prosuđivanjem zdravog razuma dolazim do zaključka da Bog postoji. Jer, ako svaka stvar ima majstora, koji ju je napravio mora i ovi nepregledni Svemir, koji se savršeno giba, imati svoga majstora i nadzornika.”

U odgovoru na to pitanje zadivljuje Bušićeva iskrenost i otvorenost. U njemu se mogu razabrati tri tipična stupnja njegova odnosa prema vjeri, uobičajena za mlade godine:
1. djetinje vjerovanje zasnovano na poukama vjeroučitelja i roditelja,
2. razdoblje pubertetskih kriza i sumnji povezanih s prvim ozbiljnim doživljajima “grijeha”
3. razdoblje traženja i smirivanja u kojem se mladi čovjek osobno uvjerava i opredjeljuje. Taj dramatični, ali tipični proces odvijao se je u mladenačkoj duši i pameti Brune Bušića, koji je živio u tipičnom patrijarhalnom katoličko-hrvatskom okruženju i koji se je školovao u tipičnom komunističko-ateističkom sustavu. U obrazlaganju Bušićevih vlastitih sumnja i traganja za pouzdanim odgovorima ima vrlo lijepih opisa stanja duha koji traga, opisa u kojima se nazire naglašena Bušićeva intelektualna rasudbena sposobnost. Bušić je očito iz knjiga ili iz slušanih vjerskih predavanja, iako šesnaestogodišnjak, bio pozitivno nadahnut takozvanim apologetskim argu-mentima. Dva su tipična pitanja koja se tu susreću:
1. pitanje Božje opstojnosti.
2. pitanje evolucije. U vezi s Božjom opstojnošću uočava se da je Bušić čitanjem ili slušanjem upoznao različite oblike filozofsko-teoloških odgovora na to pitanje. I što se tiče problema evolucije očito je da je dobro upoznao odgovore katoličkog nauka na to pitanje. Također je očito da je on to dobro uočio, proučio i prihvatio.
Vrlo su zanimljivi Bušićevi odgovori i na druga pitanja. Na deseto pitanje (“Što ti se čini da li je bolji stari sistem ili današnji?”) – Bušić je odgovorio vrlo uvjerljivo i relativno dosta opširno: “Naravno da sistem stare Jugoslavije nije bio dobar, ali isto tako ni današnji sistem ne valja iako je nešto bolji. Za vrijeme stare Jugoslavije bilo je dosta gladnih, žednih, bosih, golih, ali ima ih i danas iako u manjem broju. Međutim, svaki dan raste broj nezaposlenih. Stara Jugoslavija je zato dopuštala veću slobodu mišljenja, dok je sada novi sistem skučio slobodno izricanje misli i ugušuje svaku klicu narodnosti. Narodna republika Bosna i Hercegovina nije dodijeljena Hrvatskoj iako Hrvatska ima na nju svoja pradavna prava, a to bi morala Srbija svakako priznati.

Kako je Srbiji priključena Vojvodina i KosovskoMetohijska oblast, tako bi i Hrvatskoj morala biti priključena Bosna i Hercegovina. No, osim toga Srbi vode propagandu u Bosni i Hercegovini te šalju svoje učitelje i profesore među Hrvate, koji vrše posrbljivanje na više načina. Štampa srpska također nastoji što više prodrijeti u područje Bosne i Hercegovine. Mislim da nije potrebno spominjati masovno ubijanje zarobljenika za vrijeme rata i u razdoblju poslije rata i ostala nasilja.” Bušić je zatim upozorio da jednakost, ravnopravnost i sloboda vjere ne postoje “nigdje nego na papiru”. Tu je misao iskazao još jednom tvrdnjom: “Slobode vjere nema, ravnopravnosti također, a o jednakosti da i ne govorimo.” U nastavku odgovora na isto pitanje Bušić kritizira Titin i Jovankin luksuz i iznosi da radnik, seljak i službenik žive u oskudici; spominje i “jednog službenika Udbe” iz blizine Imotskog koji se voza džipom, “ili lemuzinom, ili bolničkim kolima ili motorinom, plus što se njegova djeca i žena vozaju kad im se prohtije”.

Svoje mladenačko, ali vrlo ozbiljno razmišljanje zaključuje ovako: “U novom sistemu ima mnogo dubokih rupa koje bi trebalo što prije zatrpati ako se ne želi nova revolucija koja bi ih zatrpala leševima. Te se rupe mogu jedino zatrpati ako se dade sloboda štampi, koja bi upozorila na njih”. Uprava imotske gimnazije očito je o svemu tome obavijestila Udbu u Imotskom i predala joj original Bušićevih odgovora. Na to upućuje činjenica da je Ivan Šodan, tadašnji šef Ispostave unutrašnjih poslova u Imotskom, 1. lipnja 1956. dopisom obavijestio Državnu bezbjednost Odjela unutrašnjih poslova kotara Makarska o “slobodnim odgovorima jednog đaka iz imotske gimnazije koje je dao pismenim putem na postavljena pitanja”. U dopisu je naveo i to kako je provjeravanjem otkriveno da je autor tih odgovora “Bušić Bruno sin Josipa, iz Vinjana Donjih, učenik VII. razreda gimnazije” i kako se “po ovom slučaju, a tako i iz niza drugih momenata dade... zaključiti da neprijatelj ima priličnog utjecaja na gimnaziju u Imotskom, pa i kako se to naročito zapaža u višim razredima”. Tomu je dodao: “Obzirom na ovu činjenicu mi smo odlučili prikupiti sve osnovne podatke i napraviti plan za aktivnu razradu.” Dopisu je priložio Bušićeve rukopisne i pisaćim strojem prepisane anketne odgovore.

Zbog tih svojih vjerskih i političkih gledišta, Bruno Bušić nije odmah imao nekih većih neugodnosti i problema, izuzme li se “otvoreni” razgovor s razrednikom. Ali već slijedeće godine, koliko se vidi iz pristupačne Udbine tadašnje dokumentacije, on je i većina njegovih kolega predmet Udbina sustavnog praćenja. Povod tomu bilo je saznanje Udbe u Imotskom u ožujku 1957. da neki imotski gimnazijalci u suradnji s nekim gimnazijalcima u Lištici (na Širokom Brijegu) u Hercegovini, rade na osnivanju Tajne organizacije hrvatske inteligencije, kraće – “Tiho” (u tome nazivu kriju se početna slova riječi prvoga naziva).Ideju o stvaranju tajne organizacije “Tiho” pokrenuo je Radoslav Marić iz okolice Posušja, polaznik VII. razreda gimnazije u Lištici (Široki Brijeg). On ju je 27. siječnja 1957., u vrijeme školskoga zimskog raspusta, iznio u Gorici prijatelju Kruni Galiću, polazniku VII. razreda gimnazije u Imotskom. Po prihvaćanju te ideje, dogovorili su se da će raditi na širenju organizacije svaki u svojoj sredini. Zapravo, iz pristupačne dokumentacije i iz izjava nekih sudionika tih zbivanja vidljivo je da Udba u početku g. 1957. iskorištava domoljublje i rodoljubivi mladenački zanos nekih gimnazijalaca u Lištici i Imotskom i teške opće prilike u kojima je živio hrvatski narod u totalitarnom komunističkom i unitarističkom jugoslavenskom sustavu pa u tih gimnazijalaca preko svojih ljudi inicira i od početka podržava ideju stvaranja tajne hrvatske organizacije, prati i usmjerava njezino ostvarenje kako bi uspješnije kontrolirala hrvatsku mladež, pojedince vrbovala i silila na suradnju s policijom, a politički nepodobne progonila i onemogućivala u njihovu daljem obrazovnom i životnom razvoju.

Vrlo brzo nakon početka “osnivanja” tajne hrvatske organizacije među gimnazijalcima u Lištici i Imotskom, već 22. ožujka 1957., v. d. šefa Ispostave unutrašnjih poslova u Imotskom Ivan Erceg izvijestio je Državnu bezbjednost Sekretarijata unutrašnjih poslova kotara Makarska dopisom “da u imotskoj gimnaziji postoji jedan broj đaka” koji bi ponekad i negativnije istupali i da je “ova pojava u zadnje vrijeme počela... dolaziti još više do izražaja, tako da se, prema dobivenim signalima, vrlo vjerojatno može pretpostavljati da su čak i organizovani u jednu od ustaških organizacija”. Naveo je dalje da su ih prošlog tjedna upozorili “drugovi iz SUP-a Mostar – drug Lovro Kovačević, Granić i šef otsjeka Državne bezbjednosti – koji su u Imotski došli da bi proanalizirali držanje pojedinih đaka imotske gimnazije rodom s njihova područja”. Ti su “drugovi iz SUP-a Mostar” istakli da na njihovu području postoji “jedna ustaška organizacija”, da je njezin član Kruno Galić iz Gorice, učenik VII. razreda gimnazije u Imotskom, uz kojega ima još oko 20 “omladinaca”. U tom su dopisu kao sumnjivi u Imotskom navedeni učenici VIII. razreda gimnazije Ante Rebić Nikolin, Marijan Rebić Rajkan, student Marijan Rudež, prošlogodišnji đak imotske gimnazije, student Vice Vukojević i učenici Kruno Galić i Bruno Bušić.

O Bušiću se kaže: “Ovaj posljednji je prilikom sastava jedne slobodne zadaće 1956. g. napadao društveno uređenje u našoj zemlji, kako nema demokracije, ravnopravnosti ni slobode vjeroispovijesti.” U dopisu se dalje iznosi da su sumnjivi pod nadzorom, tako da se prati njihovo dopisivanje, kretanje i druženje.
U proljeće 1957. g. u imotskoj se je gimnaziji zbližila jedna skupina đaka nezadovoljna političkim položajem hrvatskoga naroda u jugoslavenskoj državnoj zajednici: Andrija Biočić i Mate Babić iz Runovića, Bruno Bušić iz Vinjana Donjih, Ivan Gabelica iz Podbablja i Florijan Galić i Kruno Galić iz Gorice u Hercegovini. Oni su prilikom svojih susreta razgovarali o hrvatskoj povijesti i prošlosti, o stradanju hrvatskog naroda u monarhističkoj Jugoslaviji i u vrijeme i nakon II. svjetskog rata, diskutirali o suvremenom društvenom stanju, kritizirali zbog nepravednih postupaka pojedine nositelje mjesne vlasti, diskutirali o zapostavljenosti hrvatske književnosti u nastavnim programima i o zapostavljanju hrvatskoga književnog jezika nakon Novosadskog dogovora iz g. 1954., zagovarali Pravopis hrvatskog ili srpskog jezika Dragutina Boranića nasuprot Pravopisu srpskohrvatskog jezika Aleksandra Belića, podržavali proturusku i protukomunističku mađarsku revoluciju g. 1956. i općenito težili za slobodnom hrvatskom državom. Kao takvi oni su, po dogovoru, 10. travnja izostali s nastave i sastali se u gaju Borku kraj Imotskog da bi evocirali uspomenu na obljetnicu proglašenja NDH-a 1941. g.

Tu su do popodnevnih sati čitali knjige Diktatura kralja Aleksandra Svetozara Pribićevića i Slučaj Andrije Hebranga Mile Milatovića i neke domoljubne pjesme te raspravljali o hrvatskom jeziku i njegovu položaju u tadašnjoj jugoslavenskoj državnoj zajednici, a neki su se od njih i zabavljali kartanjem. Da je ne samo tajna jugoslavenska policija (Udba), nego i tadašnja milicija i te kako pratila kretanje i ponašanje imotskih gimnazijalaca, vidljivo je iz dosta opširnog “Petnaestodnevnog političkog izvještaja” što ga je tadašnji komandir milicije u Imotskom kapetan Dominko Miočević 15. travnja 1957. poslao Državnoj bezbjednosti u Makarskoj. U njemu je, pišući o “proustaškim elementima”, o Andriji Biočiću i Mati Babiću napisao da su 10. travnja viđeni u Imotskom, ali “da u gimnaziji zaista nisu bili” pa da “postoji opravdana su¬mnja da su se navedeni 10. travnja o. g. zadržavali u Franjevačkom samostanu u Imotskom, gdje su i slavili godišnjicu osnutka NDH-a”.

U početku svibnja iste godine gimnazijalce u Imotskom posjetili su trojica gimnazijalaca iz Lištice (Radoslav Marić, Mirko Tomasović i Miljenko Dragičević) i “Ante iz Splita“, zapravo Frane Peškura, po svim kasnijim saznanjima – djelatnik ili suradnik Udbe, a usmjeravatelj osnivanja protujugoslavenske i protukomunističke organizacije “Tiho”. Tada je između gimnazijalaca u Lištici i Imotskom učvršćena njihova već postojeća veza među kojima se je radilo na pripremanju osnivanja organizacije “Tiho”. Da je ta veza trajala i dalje potvrđuje činjenica da se je Bruno Bušić u svibnju 1957. s ekskurzije po Hrvatskoj i Sloveniji javio dvojici gimnazijalaca u Lištici razglednicama koje je potpisao imenom Federico. Budući da ovdje nije potrebno prikazivati potpuno djelovanje organizacije “Tiho”, nego Bušićevu ulogu u njoj, dovoljno je za shvaćanje njezina cilja navesti početne rečenice programa organizacije: “ ‘Tiho’ je organizacija hrvatskih intelektualaca koja okuplja napredno raspoložene Hrvate u borbi protiv komunizma. Njen glavni cilj je borba za slobodu, ravnopravnost i stvaranje slobodne Hrvatske na demokratskim principima.”

Naravno, Udba je sustavno pratila kretanje sumnjivih. Tako je u Imotskom Udbin suradnik Hrabri, inače tamošnji gimnazijalac, 28. svibnja 1957. podnio izvještaj o nekim đacima i profesorima u imotskoj gimnaziji. O Bušiću je napisao: “Đak VII. razreda. Vrlo bistar i nadaren književnički. Inače vrlo šutljiv jer slabo izgovara, uvijek je sam, bez društva.” Isti dan izvještaj je Udbi podnio i suradnik Ilija, također gimnazijalac. U njemu je naveo koje sve gimnazijalce poznaje, “među kojima je i Bušić Bruno”. Budući da je Udba svakodnevno pratila opće kretanje i među gimnazijalcima u Imotskom i Lištici i pod kontrolom držala rad organizacije “Tiho”, svakako joj je bilo poznato i sve u vezi s tom organizacijom. Da bi prekinula, njezin rad, ona je 6. lipnja 1957., oko 9 sati, s nastave iz gimnazije u Imotskom odvela u svoju tamošnju ispostavu učenike Matu Babića, Andriju Biočića, Brunu Bušića, Ivana Gabelicu, Florijana Galića i Krunu Galića. Oni su na saslušavanju davali iskaze u vezi sa slavljenjem 10. travnja i članstvom u organizaciji “Tiho”. U njima su više-manje priznavali činjenice. Kućama su pušteni nakon ponoći.

Danas ne znamo koliko je osamnaestogodišnji Bušić bio samostalan u iskazivanju pred Udbom o organizaciji “Tiho” i u formuliranju svojih izjava, ali ako je u tomu bio slobodan, onda iznenađuje tadašnje njegovo poznavanje nekih političkih pojmova u formuliranju programa organizacije: “Program se bazira na demokratsko- liberalnim načelima… Cilj organizacije je da se komunistički poredak zamijeni demokratsko-liberalnim (ili eventualno socijaldemokratskim) sistemom, a metoda rada je širenje navedenih ideja u javnim diskusijama, a ne oružjem. Organizacija treba da se, prema programu, osloni na hrvatsku inteligenciju jer je ona najsvjesnija i upoznata je sa hrvatskom historijom.”

O političkom ozračju u kojem su tada živjeli Bušić i njegovi prijatelji svjedoči među Udbinim dokumentima sačuvana korica nekog notesića s bilješkama na kojoj je Bušić zapisao, jednu ispod druge, ove parole: “Živjela slobodna Hrvatska! Živjela Mađarska revolucija!” Tadašnji jugoslavenski policijski i sudski organi nisu protiv spomenutih gimnazijalaca, kako onih u Imotskom tako i onih u Lištici, poduzeli ništa više, tako da su oni nastavili normalno školovanje. Međutim, neka saznanja i neki dostupni podatci upućuju da je Udba preko Ante (tj. preko Frane Peškure) iz Splita usmjeravala stvaranje organizacije “Tiho” pa da zbog toga protiv članova i simpatizera te organizacije nije pokrenula oštrije mjere. Uglavnom, ona ih je, sustavno prateći i pozivajući sve identificirane na razgovore, nastojala pridobiti za suradnju, a kad joj to nije uspjelo i kad je uvidjela da je izigravaju (da ne dolaze na zakazane sastanke, da ne postupaju po uputama i da ne pružaju očekivane informa cije), onda je dala uputu upravi gimnazije da ih isključi iz škole, što je i učinjeno 13. studenoga 1957.

Udba je protiv njih poduzimala i druge postupke, može se slobodno reći, ovisno o njihovu držanju. Tako u Udbinu izvještaju od 5. kolovoza 1957. piše da su se 3. kolovoza u Gorici, na tradicionalnoj svetkovini sv. Stjepana, nakon misnoga slavlja sastali Babić, Biočić, Bušić, Gabelica i Kruno Galić i da su raspravljali kako se vladati u novonastalim prilikama, a zatim se navodi da je Bušić na postavljeno šaljivo pitanje proučava li marksizam odgovorio: “Studiram” i “da vrlo malo odlazi bilo gdje od kuće jer da mu se otac zabranjuje bilo s kim družiti”.
Bušić je u početku listopada 1957. bio uhićen na Pazaru u Imotskom i priveden u prostorije tamošnje Udbe. Što se je tamo s njim događalo, vidi se iz jedne nejasno potpisane Udbine bilješke napisane u Makarskoj 7. listopada 1957. i jednoga Udbina izvještaja napisana u Makarskoj 10. listopada 1957. Iz tih se dokumenata vidi da se Bušić nije odazivao na zakazane Udbine sastanke i da je zato bio priveden na “razgovor” (ne navodi se gdje).

U bilješci od 7. listopada 1957. kaže se da je Bušić svoje nedolaske na te sastanke obrazložio ovako: “Nisam htio dolaziti jer ne mislim biti špijun. Ne želim prisluškivati bilo čije razgovore, a to je uostalom i nemoralno. Nisam neprijatelj države…, ali ne želim biti ni špijun i održavati tajne sastanke u bilo kojem pogledu, i to neću i za to mi ne možete ništa.” Dalje se o Bušiću kaže: “Jednom riječi bio je toliko drzak da se sa njime uopšte nije moglo razgovarati. Uvijek je ponavljao da po Zakonu o krivičnom postupku nije dužan da se odazove na usmeni poziv, a ni da je dužan odgovarati na postavljena mu pitanja. Kad sam mu na kraju rekao da mi imamo i drugog lijeka za ovakve, odgovorio je: ‘Radite što Vas je volja.’ Sva moja nastojanja u početku samog razgovora da bi se sa njime razgovor odvijao u mirnoj atmosferi bila su uzaludna, jer je na svako moje pitanje odgovarao drsko (pošto slabo govori, te je odgovore pisao na papiru). Sa njime se neće ništa postići jer je okorjeli neprijatelj; iako je mlad, sumnjam da će biti popravljiv. Za njega imamo materijala i smatram da bi ga trebalo krivično goniti, ako ništa drugo, onda ga protjerati iz gimnazije.”

Ta je zabilješka prepričana s nešto više podataka u izvještaju koji je 10. listopada 1957. načelnik Državne bezbjednosti u Makarskoj Gašpar Bergam uputio u Zagreb Upravi Državne bezbjednosti Sekretarijata za unutrašnje poslove NRH. Značajniji dio toga izvještaja glasi ovako: “Članovi organizacije u Imotskom nakon saslušanja prividno su se povukli, ali je današnje njihovo držanje takvo, za koje se može kazati da oni nisu razbijeni u njihovim ideološkim shvatanjima i da se kao takvi nisu odrekli svojih prijašnjih namjera. Četiri člana ove organizacije odbili su suradnju sa nama: Bušić, Babić, Galić i Gabelica nisu htjeli dolaziti na zakazane sastanke, radi čega smo ih pojedinačno pozivali na razgovor... Bušić je čak prilikom pozivanja na razgovor odbio da dođe, tako da smo bili primorani izvršiti privođenje. Za vrijeme razgovora bio je naročito drzak. Otvoreno je kazao da ne želi bilo kakvu suradnju sa nama, da neće biti naš špijun, kako se je on izrazio, jer uostalom, da je to nemoralno. Pozivao se je na Zakon o krivičnom postupku izjavljujući da on po tom zakonu nije dužan da se odazove na naš usmeni poziv... Ista je stvar i sa Babićem, a što se tiče Galića i Gabelice, oni zauzimaju dvoličan stav, pa i provokatorski, naročito Gabelica. Svrha im je da se nekako proguraju kroz ovu godinu jer se plaše izbacivanja iz škole. Bušić, Galić, Babić i Gabelica i dalje podržavaju veze – međusobno razgovaraju za vrijeme odmora u školi, dok izbjegavaju međusobne posjete ili upadljiva sastajanja van škole...

Mi smo mišljenja, obzirom da smo u posljednje vrijeme zapazili da Babić i Gabelica odlaze na vjeronauk, a u tu svrhu nastupaju i kod drugih đaka, i da se oni nisu odrekli svojih namjera, naročito kada je u pitanju Bušić, koji je po našem mišljenju momentalno preuzeo ulogu Galića, da bi se išlo na liniju protjerivanja iz škole ove četvorice, tj. Galića, Bušića, Babića i Gabelice, s tim što bismo se prethodno sporazumjeli i sa drugovima u Mostaru. Iako imamo dovoljno materijala za krivično gonjenje, a naročito za Bušića, smatramo da bi ovo bilo efikasnije obzirom na iznesene momente u elaboratu. Molimo po ovom pitanju Vaše mišljenje.”

Udbin suradnik Merkur, đak VIII. razreda gimnazije, 25. listopada 1957. u svom izvještaju Udbi navodi da se je tih dana Bruno Bušić usprotivio kandidiranju za predsjednika omladine u razredu jednoga člana Saveza komunista, da s Bušićem nije “uspio razgovarati, a nije ni voljan razgovarati, da se Bušić “druži s Galićem jer zajedno idu kući” i da je Bušić u utorak 8. listopada, kao i još neki iz njegova razreda, bio na vjeronauku u samostanu.
Ljutu travu na ljutu ranu!

Kralju Dmitre Zvonimire - u tamnici tvoji su ratnici-tvoji Generali!
Avatar
LEGIONARI
Podurednik
Postovi: 1554
Pridružen/a: čet vel 26, 2009 3:40 pm

Re: Životopis Ante Bruno Bušić-a.

Post Postao/la LEGIONARI »

Isključenje iz gimnazije u Imotskom

Nakon potrage za savjetom u višim tijelima Udbe Ispostava je Državne bezbjednosti u Imotskom 9. studenog 1957. pozvala na razgovor direktora gimnazije u Imotskom Nedjeljka Kujundžića, upoznala ga s postojanjem ilegalne organizacije “Tiho” među gimnazijalcima u Imotskom i predala mu s istim nadnevkom pisanu infor
maciju “kako bi mogli poduzeti shodne mjere u cilju očuvanja pravilnog socijalističkog odgoja školske omladine”. U gimnaziji je, u smislu uputa, 12. studenog najprije sazvan sastanak SK pa sastanak Nastavničkog zbora i sastanak Školskog savjeta. Većina je osim dvojice đaka članova SK i Školskog savjeta Milana Gudelja i Mire Pandžića tražila najoštrije mjere i odlučila da se Mate Babić, Bruno Bušić, Ivan Gabelica i Kruno Galić kazne “najoštrijom kaznom trajnom zabranom školovanja u svim srednjim školama na području NRH”, a Andrija Biočić, Miro Grizelj i Florijan Galić “privremenom zabranom, bez prava i jednih i drugih da privatno polažu”. Slijedeći dan, 13. studenog, svi su kažnjeni pozvani u upravu gimnazije, gdje im je pročitana odluka o kazni (pritom se je većina kažnjenih ponašala prilično nezainteresirano). Nakon što su kažnjeni morali napustiti svoje razrede, većina se je đaka VII. i VIII. razreda gimnazije, upoznata sa sudbinom svojih kolega, otvoreno izjasnila da su preoštro kažnjeni, jedan je dio šutio, a većina je učenica plakala. Slijedeći dan, 14. studenog, kažnjenima su uručena rješenja.

Pod svakodnevnim nadzorom Udbe

Udba je svakodnevno pratila ponašanje kažnjenih gimnazijalaca koji su se obično sastajali i družili u Imotskom. Udbin suradnik Merkur, jedan od njihovih gimnazijskih kolega, 17. studenog 1957. izvijestio je nalogodavce da su svi kažnjeni bez riječi napustili razred “sem što je Bušić Bruno digao ruku sa otvorenom pesnicom govoreći ‘doviđenja’” i što se je dva dana kasnije u Imotskom smijao kao da ništa nije bilo. Kažnjeni đaci VIII. razreda gimnazije (Mate Babić, Bruno Bušić, Ivan Gabelica i Kruno Galić) i dva kažnjena đaka VII. razreda gimnazije (Florijan Galić i Miro Grizelj) uložili su 20. studenog 1957., uz pomoć imotskog odvjetnika Ante Jerkovića, žalbu Savjetu za prosvjetu NRH u Zagrebu na rješenja kojima im je onemogućeno, trajno ili privremeno školovanje u svim školama na području NRH. U žalbi su naveli da su kažnjeni, ali da uopće nisu saslušani pa je time “onemogućeno da se utvrdi materijalna istina i sazna pravo stanje stvari kako bi se mogla donijeti pravedna i zakonita odluka”, pa i da je time povrijeđen disciplinski postupak. Zatim su iznijeli da je do osnivanja organizacije “Tiho” u Lištici i Imotskom došlo na prijedlog “Dubrovčanina” Frane Peškure koji živi u Splitu i koji im je u susretima, u kojima je uvijek bio vrlo aktivan, sugerirao što trebaju poduzeti u vezi s programom organizacije “Tiho”. Pritom su spomenuli apsurdnu činjenicu da je Marić, organizator organizacije “Tiho” u Lištici, kažnjen samo “ukorom nastavničkog zbora i lošom ocjenom iz vladanja”.

Načelnik je Udbe u Makarskoj, Gašpar Bergam, 22. studenog 1957. poslao Sekretarijatu za unutrašnje poslove NRH I./II. informaciju o poduzetim mjerama u vezi s organizacijom “Tiho” u Imotskom i o žalbi kažnjenih, koju je popratio komentiranjem o njihovoj obrani, a i napomenom da su o svemu već obaviješteni Kotarski komitet
u Makarskoj, Općinski komitet u Imotskom i SUP u Mostaru. Udbin je suradnik Merkur 5. prosinca 1957. izvijestio Udbu “kako je čuo da Bušić malo izlazi iz kuće, a i da Hercegovci malo izlaze iz kuće, nego da većinom uče.” Već 12. prosinca 1957. izvijestio je opet Udbu, da je toga dana oko 11 sati, u Imotskom, na Pazaru, vidio “u društvu Galića, Bušića, Gabelicu, Babića i Rebić Antu.” Kad im je prišao, nisu pričali ništa što ga je zanimalo, “već su pričali o običnim stvarima”. Nakon toga je Merkur dobio uputu: “Kada Bušić i Hercegovci dođu u Imotski…, na … zgodan način probiti se u njihovo društvo i vidjeti što će sve diskutovati. Sve njihove diskusije, pa makar se ti s njima i ne slagao, treba podržavati.”Potkraj g. 1957. Udbin suradnik Majc izvijestio je Ispostavu unutrašnjih poslova u Imotskom da se “Bušić Bruno drži potpuno indiferentno prema kazni koju je dobio od Nastavničkog zbora imotske gimnazije. A kad mu je prigovoreno za ovaj slučaj, tj. zbog prestupa radi kojeg je kažnjen, po istom izvještaju, on je ležerno odgovorio: ‘Lako je meni za to.’” U istom se izvještaju dalje kaže: “Saradniku Majc dali smo zadatak da se poveže s ocem od Bušić Brna i pored ostalog da s njim diskutuje i o slučaju njegova sina...

Prije nekoliko vremena Bušić Bruno došao je u referadu Narodne odbrane NO-a općine Imotski sa zadatkom da se prijavi u evidenciju. Tom prigodom Bauk Žarko, službenik spomenute referade, istog je pitao da što je to s njim bilo i na koncu napadao ga riječima: ‘Pripremaš ti dolazak ustaša. Zar misliš da će ti doći?’ Bušić je, kako Bauk kaže, drsko odgovorio: ‘Zar ti misliš da neće doći?’” Budući da nije stizao odgovor na žalbu kažnjenih imotskih gimnazijalaca upućenu 20. studenog 1957. preko imotske gimnazije u Zagreb Savjetu za prosvjetu NRH, kažnjeni su se učenici 22. siječnja 1958. opet podneskom obratili Savjetu za prosvjetu NRH. Istakli su da ni nakon dva mjeseca po upućivanju svoje žalbe nisu primili njezino rješenje, a zatim su, ako u roku od sedam dana ne bi primili to rješenje, najavili pokretanje upravnog spora. Savjet za prosvjetu NRH uzvratio je dopisom od 29. siječnja 1958. u kojem se kažnjeni gimnazijalci obavještavaju da je njihov predmet 6. prosinca 1957. ustupljen Sekreterijatu za prosvjetu i kulturu Narodnog odbora kotara Makarska kao nadležnom organu za rješavanje njihove žalbe. Pozivajući se na nerješavanje svoje žalbe u zakonitom roku, kažnjeni su se gimnazijalci (bez Mire Grizelja) 5. veljače 1958. obratili Sekretarijatu za prosvjetu i kulturu NO kotara Makarska najavljujući pokretanje upravnog spora ako ne dobiju traženo rješenje.

Sekretarijat za prosvjetu i kulturu NO kotara Makarska tek je 15. veljače 1958. razmatrao žalbu kažnjenih gimnazijalaca i u rješenju, koje je potpisao načelnik Veljko Vujatović, proglasio je tu žalbu neosnovanom, a prvostupanjsko rješenje ostavio na snazi. U obrazloženju se za Bušića kaže da je “svjesno pristupio proustaškoj organizaciji ‘Tiho’ i djelovao u skladu njenog programa i proglasa ‘Hrvatska omladino’ i time aktivno pripremao organizaciju za borbu protiv postojećeg državnog i društvenog uređenja u našoj zemlji, protiv Saveza komunista Jugoslavije, komunizma uopće i njegove ideologije i time vraćanje društva na ustaško-fašistički poredak”, pa da je Savjet za prosvjetu NRH došao “do uvjerenja da imenovani nije svojim daljnjim ponašanjem pružio dovoljno dokaza da se popravi i zbog toga bilo je potrebno donijeti rješenje kao u dispozitivu.” Gotovo istovjetna rješenja donesena su istoga dana i za Matu Babića, Ivana Gabelicu i Krunu Galića.

U početku ožujka 1958. protiv tih su rješenja uz pomoć imotskog odvjetnika Ante Jerkovića Bušić, Babić, Gabelica i Galić podnijeli tužbu Vijeću za upravne sporove Vrhovnog suda NR Hrvatske. Tužbu je Vrhovni sud primio 10. ožujka 1958. Udba je i dalje svakodnevno pratila kretanje kažnjenih gimnazijalaca. Tako se u jednom suradničkom izvještaju od 4. ožujka 1958. iznosi da Ivan Gabelica “najviše ističe Bušić Bruna iz Vinjana” i “za njega kaže da je to vrlo napredan mladić, intelektualno jako sposoban, tako da se već može ubrajati u red jačih hrvatskih književnika”, a u izvještaju od 7. ožujka 1958. iznosi se da se je 25. siječnja 1958. na plesu u zadružnom domu u Vinjanima Donjim nalazio i Bruno Bušić, koji je, nakon što mu je predano “jedno pismo..., odmah otišao iz doma, tako da se na priredbu više nije povraćao”.

Udbin je suradnik Merkur 5. ožujka 1958. izvijestio Udbu da se je toga dana sastao s Brunom Bušićem koji
mu je rekao da je dobio posao u jednom izdavačkom poduzeću u Zagrebu “i da će imati plaću u iznosu od
8.000 dinara”, a “osim ovog da će ostvarivati neku zaradu i na članke koje bude pisao.” Aktivnost Udbe u praćenju Bušića i njegovih drugova ogleda se i u izvještavanju o njihovu kretanju. Tako je Udba iz Makarske izvijestila Upravu Državne bezbjednosti Sekreterijata za unutrašnje poslove NRH u Zagrebu da je Bruno Bušić “pred tri dana napustio svoje rodno mjesto i pošao u Zagreb navodno radi zaposlenja”, i kako “raspolažemo podacima da će pri zaposlenju Bruna posredovati njegov rođak Bušić Marko Antin.”

Udbin suradnik Aco, gimnazijalac, u Imotskom je 18. travnja 1958. udbašu iz Mostara Džemalu Novi za Brunu Bušića rekao: “On je nepopustljiv, uporan u svojim pogledima i svojim ciljevima. Osjeća se u njega nacionalna zagriženost.” A 19. travnja 1958. obavijestio je istoga udbaša kako je Bruno Bušić od kuće otišao 8. travnja 1958. u Zagreb i Osijek “radi traženja zaposlenja i raspitivanja mogućnosti da li bi se mogao na neki način školovati”, a i kako mu je rekao “da je imao namjeru, ako u tome ne bi uspio, da gleda kakav kanal kojim bi se prebacio preko granice.” Istog je dana Aco rekao šefu Ispostave unutrašnjih poslova u Imotskom Ivanu Ercegu da “Galić Kruno, Bušić Bruno, Babić Mate i Gabelica Ivan, koji su za trajno izbačeni iz škole, često puta ističu u razgovoru da im je sudbina u Jugoslaviji zapečaćena te da im ništa ne preostaje nego da bježe u inostranstvo
a i da razgovaraju o organizaciji HOP koja je djelovala u Zagrebu među studentima. O Bušiću mu je i posebno rekao: “Bušić Bruno on je jako uporan i nepopustljiv pri svojim pogledima i ciljevima. Kod njega se primjećuje velika nacionalna mržnja. Povjerio mi je da je išao u Osijek i Zagreb te kako je tražio neki posao kako bi mogao nastaviti i sa školom, a ako u tom ne uspije, da će tražiti neki kanal da se prebaci preko granice.”

Dvadesetak dana kasnije (7. svibnja 1958.) taj je Udbin suradnik samoinicijativno posjetio Bušića u njegovom rodnom mjestu. Razgovarali su o organizaciji “Tiho”, njezinim članovima i njezinu otkriću, a on je o svemu što su razgovarali izvijestio Udbu. Udbin suradnik Madrid , također gimnazijalac, izvijestio je 15. svibnja 1958. Udbu u Imotskom da je prethodne srijede sreo Brunu Bušića u Imotskom i da mu je on rekao da će, ako ne mogne nastaviti školovanje, bježati u inozemstvo. Te srijede Bušić se je u Imotskom trebao sastati s Babićem. Udbin je suradnik zaključio da će se slijedeće srijede sastati u Imotskom. Imotsku je Udbu 22. svibnja 1958. izvijestio da je sreo Ivana Gabelicu u prošlu srijedu i da je Gabelica, govoreći o kolegama, za Bušića rekao “da je on najčvršći, najsigurniji i u njega da ima najveće povjerenje”. Službenik SUP-a u Makarskoj Željko Popović u jednoj informaciji od 3. kolovoza 1958. iznosi u vezi s Bušićem: “Jedne prigode Bušić je kritikovan radi svoje djelatnosti u organizaciji, pri čemu mu je rečeno da je njihov program proustaški koji je imao za cilj pripremanje eventu alnog ustaškog pokreta u zemlji, na što je Bušić odgovorio: ‘Pa zar misliš da ustaše ne će uskoro doći u zemlju?

Uvažena tužba kažnjenih gimnazijalaca

Bez obzira na sve okolnosti i policijskopolitičke spletke i presije Vrhovni je sud NRH 4. listopada 1958. uvažio žalbu Brune Bušića i drugih kažnjenih gimnazijalaca na rješenja tuženoga Sekretarijata za prosvjetu i kulturu NO kotara Makarska od 17. veljače 1958. Naravno, uvažio ju je zato što su ta rješenja bila donesena bez sasluša vanja optuženih, samo na osnovi Udbinih podataka u Imotskom. Inače se predmet tužbe vratio na ponovno rješavanje organu prvoga stupnja. Međutim, protiv te je presude Vrhovnog suda NRH Sekretarijat za prosvjetu i kulturu NO kotara Makarska uputio 30. listopada 1958. Saveznom vrhovnom sudu žalbu koju je potpisao načelnik Veljko Vujatović. U njoj se kaže: “Smatramo da je presuda Vrhovnog suda NRH neodmjerena i nelogična jer se i previše orijentirala na formalnu stranu postupka i time zapostavila ostale faktore koji potpuno zadovoljavaju, kako formalno, tako i sadržajno, pa zbog toga tražimo da se ospori spomenuta presuda Vrhovnog suda NRH.”

Državna bezbjednost Sekretarijata za unutrašnje poslove kotara Makarska 22. studenog 1958. uputila je dopis
II. odjeljenju Uprave Državne bezbjednosti Sekretarijata za unutrašnje poslove FNRJ s molbom da se na Save znom vrhovnom sudu poradi na ukinuću presude Vrhovnoga suda NRH. Pritom je uprava gimnazije u Imotskom 23. ožujka 1959. ponovo pokrenula disciplinski postupak protiv Mate Babića, Brune Bušića, Ivana Gabelice i Krune Galića. U vezi s time spomenuti su gimnazijalci uputili 12. travnja 1959. prijedlog gimnaziji u Imotskom da se saslušaju kao svjedoci tamošnji profesori i nastavnici na koje se poziva Sekretarijat za prosvjetu i kulturu NO kotara Makarska u svom odgovoru na tužbu koju su kažnjeni gimnazijalci uputili Vijeću za upravne sporove Vrhovnog suda NRH u Zagrebu. Ako se to ne bi prihvatilo, gimnazijalci su zatražili izuzeće tih profesora i nastavnika u tome postupku.
Ljutu travu na ljutu ranu!

Kralju Dmitre Zvonimire - u tamnici tvoji su ratnici-tvoji Generali!
Avatar
LEGIONARI
Podurednik
Postovi: 1554
Pridružen/a: čet vel 26, 2009 3:40 pm

Re: Životopis Ante Bruno Bušić-a.

Post Postao/la LEGIONARI »

Postdiplomant na Sorboni


Istaknuti hrvatski intelektualac i Istaknuti hrvatski intelektualac i Ostavši bez posla u domovini, Bušić je u početku g. 1970. otišao u Pariz gdje je posredstvom jednoga hrvatskog književnika stupio u vezu s francuskim književnikom Pierrom Emmanuelom, članom francuske Akademije i tadašnjim predsjednikom PEN-Cluba, koji je Bušiću dodijelio stipendiju PEN-Cluba. Boravak u Parizu Bušić je koristio i za učenje francuskoga jezika u Institutu catholique de Paris.Kada mu je ta stipendija istekla, francuski filozof, pisac i član francuske Akademije Gabrielle Marcel dodijelio mu je svoju osobnu stipendiju. Zapravo, posredovanjem poznatoga hrvatskoga kulturnog djelatnika u svijetu Branka Franolića, Bušiću je tu stipendiju prepustio prof. Radovan Grgec iz Zagreba.
O svom položaju u Parizu 8. svibnja 1970. Bušić je pisao prijateljici Ivanki Kuzmanović: “U današnjim prilikama mogao sam birati dvije stvari: da se besposlen skitam ili da radim neki zaglupljujući posao u nekom zaglupljujućem proizvodnom poduzeću. U oba slučaja me je očekivalo intelektualno propadanje. Neki prijatelji iz Pariza su mi javili, da dođem ovdje, da će mi urediti stipendiju. Došao sam, ali od svega toga nije bilo ništa. Dobio sam tek neku pomoć od internacionalnog društva za slobodu kulture, ali to sam već u Zagrebu uredio.
Kako su mi nakane za upis na fakultet propale jer radi nedovoljnog poznavanja jezika, ove godine ne bih ništa mogao studirati. Ako ne mognem ostati do iduće godine, upisao bih postdiplomski studij iz sociologije ili nešto slično, što bi mi dobro poslužilo kod razmatranja i obrade hrvatskih problema.” Četrdesetak dana kasnije istoj prijateljici piše: “Ovdje se nisam snašao, a niti mi je to moguće. Htio bih se u Domovinu vratiti, ali me ni tamo ništa dobro ne očekuje. Svi naši veliki rodoljubi nisu ni prstom maknuli da mi osiguraju nekakav odgovarajući posao. Što mogu? Nikada nisam od drugih mnogo očekivao, ali ova ravnodušnost i neharnost prelazi svaku granicu.”

U Parizu je Bušić upisao postdiplomski studij iz političke ekonomije, ali ga nije završio jer je za taj studij bilo potrebno najmanje dvije godine.U travnju 1970. s prijateljem Vicom Vukojevićem je posjetio Španjolsku, a u lipnju 1970. je iz Pariza s prijateljima Vicom Vukojevićem, Nevenom Baričevićem i s njegovom suprugom Ivankom, Baričevićevim osobnim automobilom, putovao u Rim na kanonizaciju sv. Nikole Tavelića 21. lipnja 1970. U Rimu je ostao oko tjedan dana. Dojmove s toga puta 2. srpnja 1970. opisao je prijatelju Dragutinu Šćukancu u Zagrebu: “Bio sam u Rimu za vrijeme kanonizacije Nikole Tavelića. Jedan me je prijatelj poveo svojim kolima, tako da sam napokon vidio i jedan dio Italije. Bila mi je to mučna vožnja, sve je tako uređeno, nigdje pedlja nobrađenog zemljišta, a naša Slavonija zapuštena i napuštena. Kod nas se neprestano ističe da mi više nismo poljoprivredna zemlja, doista nismo, ali u negativnom smislu te riječi.

Zaista trebalo je doći u Rim i vidjeti koliko je naš narod ipak zreo unatoč svoj svojoj bijedi i negativnom povijesnom iskustvu. Prvi dan kad je neki svećenik u crkvi svetog Ivana Lateranskog pozdravljao skupine iz domovine i iz pojedinih evropskih i izvanevropskih zemalja razlijegao se spontani i nebojazni pljesak, a najjači aplauz je bio kad je najavljeno prisustvo izaslanika Islamske vjerske zajednice iz Zagreba. Do mene jedan priprosti Bosanac seljak reče: ‘Čuli bolan, veći pljesak dobi hodža, nego svetac.’ I čovjek se zadovoljno nasmija. Bilo je i Albanaca, Makedonaca, Slovenaca, a došli su i kosovski Hrvati (tako je pisalo na plakatu kojega su nosili kroz čitavi Rim). U obilasku historijskih, tj. povijesnih, spomenika našao sam se u jednoj crkvi i tu zatekao jednu skupinu hodočasnika iz Bosne, a domalo je došla i jedna sasvim druga skupina iz Hrvatskog zagorja. Kad su se vidjeli i jedni i drugi spontano su pošli u susret jedni drugima pjevajući ‘Lijepu našu’. Stranci, Englezi, Amerikanci... koji su se tu zatekli nisu mogli doći sebi od čuđenja, počeli su snimati, htjeli su znati kakav je to narod, što se zbiva s tim narodom, kakva je to jedinstvenost.

Iako je svatko najmanje mislio na sveca nije bilo nikakvih emigranstkih provokacija, ako se po starom običaju ne smatra provokacijom što su se rođaci i prijatelji bez straha susretali i razgovarali. Narod je ipak počesto zreliji nego njegova intelektualna elita, a političku i da ne spominjem.” U tom je pismu Bušić nešto više rekao i o svom životu u Parizu:“Ja sam dosta dobro, imam prilično sređenu materijalnu situaciju, ali i pomanjkanje svake perspektive, a to je možda najpogubnije od svega. Sve je ovo životarenje. Nije teško patiti i sustavno u tišini raditi kad znadeš da će to kroz izvjesno vrijeme biti na jedan način nagrađeno, a ja sada imam osjećaj da me nitko ne treba i da sam više manje ostavljen sam sebi. Sada me manje hvataju depresije nego u Zagrebu, ali me i ovdje počesto obuzme mučnina i nesnalaženje. S francuskim mi ide prilično teško jer je meni nezgodno komunicirati s ljudima, a osim toga čitam mnogo na hrvatskom jeziku, tako da tu ne napredujem mnogo, iako moji profesori francuski počesto misle suprotno. Prije dva dana profesorica me je čak pozvala na večeru, tako da ostali đaci ne znadu što više da misle o meni. Svi znadu da sam Croate, ali nitko ne zna gdje se nalazi taj čudnovati narod, tako me je jedna Amerikanka pitala jesam li možda ja s Islanda.”

U vrijeme boravka u Parizu Bušić je prisustvovao Osnivačkoj skupštini Društva članova “Matice hrvatske”. G. 1972. taj čin mu se pripisao kao kazneno djelo. Po njegovoj izjavi pred istražnim sucem u Zagrebu 1. veljače 1972. nije tada bio član Matice hrvatske, nije sudjelovao u radu skupštine, a jedno vrijeme zalazio je u prostorije Društva. Za vrijeme boravka u Parizu Bušić se je obično hranio u studentskoj menzi u Buirlieru.

Sredinom kolovoza 1970. Bušić je boravio u Salzburgu oko tjedan dana u gostima Ante Topića Mimare i u njegovu obližnjem dvorcu Neuhausu. O tome 19. kolovoza 1970. piše prijatelju Šćukancu u Zagreb : “Ja sam se prije dva dana vratio iz Salzburga gdje sam proveo tjedan dana i to jako ugodno. Tamo sam došao s predrasudama da ću naći nervoznog, nepovjerljivog starog čovjeka, ali ništa od svega toga. Provodio sam ugodne dane u otvorenom i srdačnom razgovoru s čovjekom u kojem ima više vjere, vitalnosti i optimizma, nego u mnogim ljudima mojih godina. O čitavom društvu u Zagrebu on je i te kako obaviješten i zato je zatvoren i šuti kad oni dođu. Sad tek vidim koliko se tu moglo učiniti i koliko se još uvijek dade učiniti. On ne krije da je u Austriji stranac, da nije mnogo vezan uz obitelj i da bi se najradije odmah sutra vratio u domovinu s čitavom svojom imovinom. Njegova žena i sin poradi toga su uvijek u strahu. O svojim dojmovima i razgovorima mogao bih Vam mnogo pripovije dati, ali sada nemam prilike za to. Mislio sam početkom idućeg mjeseca doći u Zagreb , ali od toga sada neće biti ništa, to bi bio tek gubitak vremena. Idući mjesec idem po svoj prilici u Švedsku, gdje ima nekakva izgleda da dobijem nekakav posao. Ostat ću tamo mjesec dana, pa ću vidjeti, ako od svega toga ništa ne bude vratit ću se u Pariz ili ići u Ameriku. Od zanosa i ogorčenja ne može se živjeti.

Govorio sam mu (Mimari) o Franji (Tuđmanu) i on je izrazio želju da ga posjeti u Salzburgu, ako je on doma javite mu to, bilo bi dobro da odmah ode. Također sam uredio da ga posjeti kardinal Šeper. Treba čovjek da osjeti da nije napušten i da ga se znade cijeniti. Matica hrvatska jako je pametno napravila kad su ga izabrali za svoga počasnog člana, to bi isto trebala, bez odgađanja, učiniti JAZU i sva moguća društva za povijest umjetnosti i slično... Na povratku iz Salzburga zadržao sam se jedan dan kod rođaka u Frankfurtu na Majni. Pun je grad naših ljudi. Postoje hrvatske gostionice, prodavaonice, hrvatski radnici, hrvatski poduzetnici, hrvatske pijanice i prostitutke, na svakom uglu čovjek sreće hrvatski očaj. I svi podjednako dobro znaju za očaj koji ih okružuje.

Svi naši ‘rodoljubi’ trebali bi doći u hrvatske radničke barake u Njemačkoj, pa da vide kako se živi i kako se pati. ‘Hrvatski’ političari i hrvatski opozicioni rodoljubi sada kao da se natječu tko će više krokodilskih suza proliti nad hrvatskim narodom i za većinu njih toj zlokobi kriv je velikosrpski imperijalizam, a ne oni sami. Činjenica je da se velikosrpski imperijalizam nije nikad nalazio u gorem geopolitičkom položaju, a da hrvatski narod nikad nije istodobno tako propadao. I svi imaju bezbroj isprika za svoju neaktivnost i svoj jad. Činjenica je da sami stvaramo tabue i strukture koje nas ograničavaju. Mogao bih to potvrditi na bezbroj primjera, ali čemu? Najradije bih sve zaboravio, ali znam da čovjek ne može sam od sebe pobjeći. Ipak, nikad se ne zna, treba pokušati. Još domalo izgleda da ću i ja protiv svoje volje i namjere postati iseljenik na ‘privremenom radu’ u inozemstvu. Moram Vam reći da tome nije kriva UDB-a, nikada me prijetnje ne bi otjerale vani. Ponajčešće sami sebe rastjeravamo.”

Ubrzo je Bušić otputovao i u Švedsku gdje je boravio jedno kraće vrijeme. Vjerojatno je boravio u Stocksundu, Rinjen 29. To se može zaključiti po jednoj razglednici na engleskom jeziku iz rujna 1970. naslovljenoj na njega na toj adresi, a nalazi se među “dokaznim materijalom” koji je protiv njega u prosincu 1971. prikupilo Okružno javno tužilaštvo.185 Uoči Nove godine 1971., 29. prosinca 1970., Bušić je doputovao u London , u goste Jakši Kušanu, uredniku i izdavaču Nove Hrvatske. S njim i njegovima proveo je novogodišnje blagdane. Dojmove o tom druženju opisao je svome prijatelju Rudolfu Arapoviću iz Pariza 17. veljače 1971.: “Za Novo ljeto bio sam kod Kušana u Londonu. Još jedna iluzija manje… Mi smo različiti svjetovi, nismo se mogli složiti ni u jednom jedinom pitanju. On je bio ogorčen, a meni je bilo svejedno. Njegov Gvido Saganić nazvao me je ekstremistom.”

U početku 1971. Bruno je Bušić u Parizu upoznao Josipa Senića, aktivista Hrvatskoga revolucionarnog bratstva (HRB). Udbin suradnik “Ivo” iz Clevelanda od samog Senića saznao je za taj susret i javio Udbi u Splitu. U početku 1972. o Bušiću je, dok se je nalazio u Istražnom zatvoru Okružnog suda Zagreb , Udbu u Splitu koje je bio suradnik iz Pariza izvjestio suradnik Marko. Na povratku iz Pariza u Zagreb u proljeće g. 1971. vlakom kroz Austriju, opet je boravio u Salzburgu i kraće se zadržao u gostima Ante Topića Mimare.U Zagreb se je vratio na Veliki petak 9. travnja 1971.

Prvi bijeg u inozemstvo

Budući da je Bruni Bušiću i drugovima mu 13. rujna 1966. dovršen kazneni postupak i izrečena mu 25. ožujka 1966. osuda od deset mjeseci zatvora uvjetno na dvije godine pretvorena u kaznu od deset mjeseci zatvora, a i u Institutu neki nisu dobro gledali na njega i na sastanku osnovne organizacije Saveza komunista Instituta održanom tih dana njega nazivali “pogrdnim imenima”, Bušić se je odlučio na bijeg u inozemstvo.Bijeg Brune Bušića i prijatelja mu studenta Rudolfa Arapovića, također osuđenog u istom procesu, s krivotvorenim putovnicama, organizirao je iz Beča Jure Knezović. Po Arapovića, koji je tada ilegalno stanovao u studentskom domu “Nina Maraković” u Šarengradskoj ulici u Zagrebu, došao je 24. listopada 1966. vozilom jedan gradišćanski Hrvat, a Bušić im se je, s jednom putnom torbom, priključio kraj mosta u Podsusedu. Austrijsko-jugoslavensku granicu bez ikakvih problema prešli su isti dan u 20 sati na prijelazu Šentilj– Spielfeld. Istu večer stigli su i u Beč. Budući da su za Dušni dan (Dan mrtvih) željeli posjetiti Bleiburško polje, nisu se odmah prijavili austrijskoj policiji.

Dan nakon što je došao u Beč, 25. listopada 1966., Bušić se je pismom javio prof. Marijanu Krmpotiću, tajniku Odjela socijalističke izgradnje u Institutu za historiju radničkog pokreta Hrvatske. U pismu Bušić objašnjava zašto je napustio Zagreb , uglavnom zbog “inkvizitorskih metoda” u sudskom procesu protiv njega i izrečene mu zatvorske kazne, iako je, kako navodi, nakon obaranja “staljinističko-birokratske grupe Ranković-Stefanović, bio... uvjeren da će se djela, koja mi se pripisuju biti sagledana sa prave točke, te da će inkriminacije koje mi se stavljaju logično biti odbačene.”

Okružni sud Zagreb 28. listopada 1966. obavijestio je Institut “da je krivični postupak protiv vašeg radnika Bušić Brune pravomoćno dovršen, te je isti zbog kriv. djela neprijateljske propagande iz čl. 118., st. 1. KZ osuđen na kaznu zatvora u trajanju od 10 mjeseci, u koju kaznu mu je uračunat pritvor i istražni zatvor od 9. VIII. 1965. do 25. III. 1966. Presuda je pravomoćna sa danom 13. rujna 1966. g.”

Nakon što se u Institutu saznalo za Bušićev odlazak u emigraciju, 31. listopada 1966. izdano je rješenje o njegovu prestanku radnog odnosa u Institutu s danom 27. listopada “zbog samovoljnog napuštanja posla”. Bušić je odjavljen 2. studenog s prestankom radnog odnosa 25. listopada 1966. Kadrovska služba Instituta prijepis Bušićeva pisma iz Beča tajniku Odjela Krmpotiću uputila je Okružnom sudu Zagreb “da taj prepis priložite Vašem spisu koji se odnosi na navedenog Bruna Bušića”. Bušićeve osobne dokumente i rješenje o raskidu radnog odnosa 25. studenoga 1966. podigao je Nenad Ruven, njegov odvjetnik iz prethodnog kaznenoga postupka.126 Nakon primitka Bušićeva pisma iz Beča u Institutu, direktor Instituta dr. Franjo Tuđman s njim je upoznao Upravni odbor i Savjet Instituta i obavijestio ih da će kao direktor Instituta upoznati s čitavim slučajem Miku Tripala, tadašnjega sekretara Izvršnog komiteta CK SKH.

Istovremeno je jedna skupina suradnika Instituta predložila da se uputi jedna predstavka Izvršnom komitetu CK SKH i Vrhovnom sudu koju su potpisala 62 suradnika, “s molbom da se čitav slučaj preispita iz razloga koji su navedeni u predstavci”.U obrazloženju predstavke suradnici su naveli “da se radi o čovjeku koji je dovoljno dugo radio u našoj sredini, tako da su nam njegove moralne i intelektualne kvalitete u dobroj mjeri poznate, da se radi o perspektivnom mladom znanstvenom radniku kakvima baš ne obilujemo i napokon da se radi o čovjeku s teškom govornom manom, koji se samo s velikim poteškoćama može uklopiti u normalan rad i prema kojemu je zbog toga potreban barem minimum humanih obzira, osjećamo se kao pošteni ljudi i kao komunisti ponukani da svratimo Vašu pažnju na ovaj slučaj... Dostavljamo ovu molbu da se razmotri ovaj slučaj jer se ne radi samo o sudbini mladog čovjeka, već to ima i negativne političke implikacije upravo u vrijeme kada se ulažu veliki napori da se uklone uzroci ovih pojava.”

Bušićev povratak u domovinu

Nakon posjeta Bleiburgu za Dan mrtvih, gdje su se sreli i s dr. Branimirom Jelićem i fra Vilimom Ceceljom, i nakon nekoliko dana boravka u Beču, Bruno Bušić i Rudolf Arapović prijavili su se tamošnjoj policiji, prenoćili su u zatvoru, a potom su smješteni u logor Traiskirchen. U logoru je Bušić ostao oko mjesec dana. Tada je kroz logor Traiskirchen prolazilo mnogo Hrvata, pa i čitavih obitelji koje je “Caritas” upućivao u Australiju i rjeđe u Sjevernu Ameriku. Bušić je tada u logoru napravio jedan anketni list, na tri stranice i s 28 pitanja, pod naslovom “Anketa za hrvatske izbjeglice”. To anketiranje 26. studenog 1966. u Traiskirchenu pretvorilo se je u pravi politički događaj. Uredovala je i austrijska policija. Tada su Bušić i Arapović za tamošnje izbjegle Hrvate održali i nekoliko predavanja.

Ubrzo je, u prosincu 1966., u Beču, u posjetu Klubu gradišćanskih Hrvata boravila jedna skupina hrvatskih kulturno-prosvjetnih i javnih djelatnika – Ljudevit Jonke, Ivo Frangeš, Marin Franičević, Zvonimir Komarica i Ićan Ramljak. Tada je direktor Instituta Tuđman dao uputu djelatnicima Instituta Zvonimiru Komarici i Ićanu Ramljaku, da u Beču potraže Bušića, nagovore ga na povratak i potrebne mu povratne dokumente srede u tamošnjoj jugoslavenskoj ambasadi. Bušić je prihvatio taj poziv i nakon što mu je Komarica sredio povratne dokumente, zajedno s Komaricom i Ramljakom, vratio se tih dana vlakom u Zagreb.

Svakako, potaknut svim tim okolnostima Bušić je putem Okružnog suda 29. prosinca 1966. podnio zahtjev Vrhovnom sudu Hrvatske za izvanredno ublažavanje kazne. Vrhovni sud je njegov zahtjev razmatrao 13. siječnja 1967. i uzevši u obzir da se je Bušić slobodno vratio iz emigracije, da se dokazao u radu i da se je za njega zauzeo skoro čitavi Institut, uvažio ga odgodivši izvršenje kazne od deset mjeseci na rok od jedne godine. Ako se ima na umu brzina kojom je to rješavano, onda je nemoguće ne povjerovati da su tome svemu prethodili politički dogovori, vjerojatno direktora Tuđmana i drugih s članovima Vrhovnog suda Hrvatske i Izvršnog komiteta CK SKH.
Da Bušić, očito, nije mirovao potvrđuje i njegovo pismo o nasiljima i zločinima Udbe nad uhićenicima i o općem odnosu u Jugoslaviji prema Hrvatima koje je, po njegovu svjedočenju, u siječnju 1967. uputio tadašnjim komunističkim prvacima u Hrvatskoj Vladimiru Bakariću i Miki Tripalu, napisano na osnovi tadašnjih saznanja u većini poluinformacija.

Nakon što je Bušićeva molba za ponovni primitak na posao pozitivno riješena, on je s radom u Institutu nastavio 1. ožujka 1967. na radnom mjestu pomoćnog istraživača u Odjelu za socijalističku izgradnju.
Ljutu travu na ljutu ranu!

Kralju Dmitre Zvonimire - u tamnici tvoji su ratnici-tvoji Generali!
Avatar
LEGIONARI
Podurednik
Postovi: 1554
Pridružen/a: čet vel 26, 2009 3:40 pm

Re: Životopis Ante Bruno Bušić-a.

Post Postao/la LEGIONARI »

Bušićev prestanak rada u Institutu

Institut u kome je Bušić radio u tijeku g. 1966. i g. 1967. poslovao je s velikim gubitkom te je Savjet Instituta
na sjednici 7. - 8. studenoga 1967. odlučio smanjiti opseg svoga poslovanja i ukinuti sva istraživanja koja se
ne financiraju, odnosno koja nemaju svoga naručitelja, a 17. travnja 1967. Savjet je odlučio da se u Institutu
ne će početi s predviđenim istraživanjem s područja socijalističke izgradnje.Ne zna se zbog čega su Bušić i još neki drugi suradnici odbili nastaviti rad na zadatku izrade referata za II. dio Simpozija “ Zagreb u radničkom pokretu, revoluciji i socijalističkoj izgradnji”, koji su trebali završiti do kraja g. 1967., te je zbog toga protiv njega u svibnju 1968. bio pokrenut stegovni postupak, a ubrzo je, 24. svibnja 1968., doneseno rješenje o raskidu radnog odnosa s Bušićem zbog smanjenja opsega poslovanja Instituta. Potrebno je reći da je tada Insitut otpustio oko 20 djelatnika iz područja koja nisu financirana. Na to rješenje Bušić je uputio prigovor 8. lipnja 1968.

Tu Bušićevu žalbu Savjet Instituta je razmatrao 2. srpnja 1968. i djelomično je usvojio pružajući mogućnost djelatniku Bruni Bušiću, ukoliko bi došlo do proširenja rada Instituta, da ima prednost pred natjecateljima ako zahtjev podnese u roku od 15 dana od dana primitka pismene obavijesti Instituta o proširivanju opsega rada.
Kad je Bušiću 27. srpnja 1968. prekinut radni odnos, on je u zakonskom roku podnio tužbu nadležnom sudskom organu i nakon nekoliko rasprava došlo je do nagodbe – Bruno Bušić i Institut za historiju radničkog pokreta nagodili su se da se Bušiću produži radni odnos do 12. veljače 1969.

Suradnik i urednik “Hrvatskog književnog lista”

Nakon što je poznati hrvatski književnik Zlatko Tomičić u travnju g. 1968. pokrenuo “Hrvatski književni list” (HKL), Bušić, tada još uvijek u radnom odnosu u Institutu za historiju radničkog pokreta Hrvatske, u njemu surađuje od 9. broja, prosinac 1968. g., kao stalni mjesečni honorarni suradnik i urednik u tom glasilu. U svakom broju HKL, do broja 18, listopad 1969. g., Bušić je objavljivao prikaze raznih knjiga i časopisa: Mijalko Todorović, Preobražaj Saveza komunista Jugoslavije, Beograd, 1968. Branko Horvat, Ekonomska nauka i narodna privreda, Zagreb, 1968. Ivan Kujundžić, Izvori za povijest bunjevačko-šokačkih Hrvata, Zagreb, 1968.; Pregled 8, Sarajevo, 1968.; Evlija Čelebija, Pu¬to¬pisi nelicemjernog Evlije, Sarajevo, 1967.; Narodne pjesme o Mijatu Tomiću (priredio Anđelko Mijatović), Zagreb, 1969.; Politička misao, br. 3, Zagreb, 1968. Gledišta, br. 8 – 9, Beograd, 1968. André Leroi-Gourhan: Religije prethistorije, Zagreb, 1968. Politička misao 4, Zagreb, 1968147.; Panorama mlade književnosti, Republika, Zagreb, 1969. Franjo Tuđman, Velike ideje i mali narodi, Zagreb, 1969. te tekstove o posebnim političkim i drugim problemima u ono vrijeme vrlo teškim i “vrućim” temama:

Narodnosni sastav iseljenika, Kultura i umjetnost na udaru birokracije, Raspodjela viška rada, Odbijeni amandmani, Radnička klasa i nacija, Rijeka. Razgovori i sentence o Rijeci, Žrtve rata, Nelikvidnost privrede ili nelikvidnost etatizma, Društveno-gospodarski razvitak grada Zagreba (I.), Sudbina Mimarine donacije i dr. – dakle o problemima koji su tada pritiskali hrvatski narod, ali i druge jugoslavenske narode. Bušićeva sposobnost uočavanja i jasnim mislima i vremenu i struci primjerenim izrazima iskazivanja bîti problema o kojima je pisao, i što nije se moglo pročitati u javnim medijima ili negdje drugdje, tada je posebno mamilo čitatelje.
Bušićevi tekstovi “Žrtve rata”, objavljenom u 15. broju HKL, u srpnju 1969., u kome je žrtve rata g. 1941. – 1945. na strani partizanskog pokreta prikazao na osnovi popisa obavljenog u listopadu i studenom 1964. po odluci Saveznog izvršnog vijeća SFRJ i time pridonio objektivnijem prikazivanju broja žrtava 185.327 osoba u SR Hrvatskoj, za razliku od proizvoljnih i svakodnevno nerealno promicanih u jugoslavenskom političkom životu, i “Sudbina Mimarine donacije”,objavljen u posljednjem, 18. broju HKL, listopad 1968., o sudbini vrlo vrijednih umjetnina koje je ugledni hrvatski iseljenik, slikar i restaurator Ante Topić Mimara još u početku g. 1948. uputio iz Berlina i Praga te g. 1950. iz Praga kao dar Strossmayerovoj galeriji starih majstora JAZU, a od kojih su neke završile i u Beogradu čak i u zloglasnog Aleksandra Rankovića, ne samo da su potaknuli vrlo živo zanimanje u hrvatskom narodu nego su njihovu autoru Bruni Bušiću, prouzročili nove nevolje, anonimne pisane i usmene prijetnje o njegovoj likvidaciji na najokrutniji način. Zbog upućenih mu prijetnji nepoznatih osoba Bušić se je obraćao za pravnu pomoć odvjetniku Vladimiru Mariću. I Bušićev zahtjev tih dana upućen Sekretarijatu javne sigurnosti za zaštitom ostao je bez odgovora. Te stalne prijetnje bile su povod da je 22. studenoga 1969. uputio dopis Sekretarijatu javne sigurnosti Zagreb u kome je zatražio dozvolu za nošenje vatrenoga oružja da bi se obranio od stalnih prijetnjih “fanatičnih pristaša A. Rankovića”. Naravno i taj zahtjev ostao je bez odgovora.

Njegov rad u uredništvu HKL prestao je ubrzo, potkraj g. 1969. prisilnim obustavljanjem izlaženja toga vrlo značajnoga glasila u širenju hrvatske nacionalne svijesti u drugoj polovini sedamdesetih godina XX. stoljeća.
Istovremeno Bušić je objavljivao prikaze i u časopisu “Republici”: Većeslav Holjevac, Hrvati izvan domovine, Zagreb , 1967.; Charles R. Walker, Moderna tehnologija i civilizacija, Zagreb , 1968.; Revolucionarni radnički pokret u Zagrebu između dva svjetska rata, Zagreb , 1968. i u tjedniku “Telegram”: Jean Fourastié, Civilizacija sutrašnjice, Zagreb , 1968.

Iako je Bruno Bušić u drugoj polovini šezdesetih godina živio u vrlo teškim i nesigurnim prilikama, između zatvora i podstanarske sobe, između emigracije i domovine, te često bez posla i bez plaće, od danas do sutra, on je ipak, uz obvezni rad u Institutu i svakodnevnu borbu za opstanak, nalazio snage i za književni rad. Godine 1967. u “Republici” je objavio pripovijetku “Džip, čovjek i ja”, god. 1968. u “Telegramu” pripovijetku “Susret” i u “Vidiku” pripovijetku “Samotinja”, te g. 1969. u “Svačiću” pripovijetku “Povratni hod” i u “Hrvatskom književnom listu” pripovijetku “Čovjek, brat i ja”.

U zatvoru u Makarskoj

Međutim, ubrzo je Državna bezbjednost Sekretarijata za unutrašnje poslove – kotara Makarska, da bi se preduhitrilo skorašnje moguće neuspjehe, po načelniku Gašparu Bergamu, 25. travnja 1959. podnijela kaznenu prijavu protiv Mate Babića, Andrije Biočića, Brune Bušića, Ivana Gabelice, Krune Galića, Florijana Galića, Mire Grizelja i Dinka Jonjića zbog pripadništva tajnoj organizaciji “Tiho” u vezi s čl. 117 stav 2 KZ-a, a tri dana kasnije, 28. travnja 1959., Okružno javno tužilaštvo Split naložilo je Sekretarijatu za unutrašnje poslove u Makarskoj da “zbog krivičnog djela iz čl. 117, odnosno čl. 101. i 118. KZ-a” povede istragu protiv navedenih gimnazijalaca iz Imotskog. U smislu tih odredaba Bruni Bušiću je SUP NO kotara Makarske uputio pisani poziv, s potpisom Željka Popovića, da se 1. svibnja 1959. radi saslušanja po čl. 117., stav 1. KZ-a javi u Stanicu Narodne milicije Imotski, a zatim je 7. svibnja 1959., da ne bi “ostankom na slobodi otežao provođenje izviđaja utjecajem na svjedoke i saučesnike” donesena odluka o uhićenju Brune Bušića. Ivan Gabelica je bio uhićen 25. travnja, a Mate Babić 6. svibnja. Isti je dan u 10,30 sati Bruno Bušić priveden u zatvor u Makarskoj, u pritvor do tri dana, a 8. svibnja 1959. pritvor je Bruni Bušiću, kao i drugima, produžen za 18 dana, do dana 28. svibnja 1959. I na prvu i na drugu odluku (11. svibnja 1959.). Bušić se je pismeno žalio. Drugu njegovu žalbu odbio je Okružni sud u Splitu 13. svibnja 1959. kao neosnovanu. Uglavnom, osumnjičene se teretilo da su 10. travnja 1957. u Imotskom proslavili dan proglašenja NDH i da su pripadali Tajnoj organizaciji hrvatske inteligencije – (“Tiho”).

Na saslušanju u Sekretarijatu za UP-e NOK Makarska 11. svi¬b¬nja 1959. Bušić je negirao sve optužbe: “I ovog puta kategorički tvrdim, da odustajanje od škole 10. travnja 1957. nije bilo vezano ni s kakvim sastankom, niti je bilo riječi o proslavi 16-godišnjice osnutka NDH. Tako-đer tvrdim, da prije ovog datuma nije bilo uopće riječi o potrebi izostanka iz škole i odlaska u Gaj.

Također mogu reći i to, da o organizaciji ‘Tiho’ ili bilo kojoj drugoj organizaciji nisam ništa ranije znao a niti sam bilo s kim govorio o takvim organizacijama, kao ni o potrebi formiranja tih organizacija.” I kad je nakon toga suočen s dvojicom svojih kolega, inače tadašnjih suradnika Udbe, 11. i 12. svibnja, Bušić je sve negirao. Međutim, u saslušavanjima 25. i 28. svibnja 1959. on je ipak dijelom priznao ono zašto ga se okrivljivalo, naravno dajući svemu svoje tumačenje. Iz raspoloživih dokumenata vidi se da je Bruno Bušić iz zatvora u Makarskoj pušten 28. svibnja 1959. u 10,30 sati.

U nepotpisanom “Prijedlogu za poduzimanje mjera protiv pripadnika bivše ilegalne organizacije ‘Tiho’ u Imotskom”, sastavljenom u Zagrebu 1959., predloženo je da se Bruno Bušić “kazni po sucu za prekršaje na kaznu zatvora od jednog mjeseca i da se protiv istog povede disciplinski postupak po nastavničkom zboru gimnazije u Imotskom, uz donošenje odluke o zabrani pohađanja svih škola u FNRJ za vrijeme tri godine.” U pristupačnim dokumentima ne vidi se je li što poduzeto u smislu toga prijedloga. To je bio i zadnji podatak o Bruni Bušiću u dosijeu “Materijali ilegalne organizacije ‘Tiho’”.

Nastavak školovanja i studij

Budući da je Vrhovni sud Hrvatske poništio sve odluke o isključenju učenika iz gimnazije u Imotskom i o zabrani školovanja, Bruno je Bušić u jesen 1959. godine upisao četvrti razred gimnazije u Splitu, na I. gimnaziji – VIII.C razred. Tu je 16. svibnja 1960. završio četvrti razred gimnazije s vrlo dobrim uspjehom i primjerenim vladanjem. U rubrici – primjedbi o učeniku navodi se: “Iako je defektan u govoru, učenik je sa marljivošću i znatnim sposobnostima svladavao gradivo (osobito ima smisla za društvene predmete).” Ispit zrelosti polagao je od 7. do 24. lipnja 1960. i položio ga vrlo dobrim uspjehom. Ocjenu pet imao je iz hrvatskog jezika, povijesti i logike, ocjenu četiri imao je iz devet predmeta, a ocjenu tri iz četiri predmeta.

Sjećanje splitske gimnazijalke i Bušićeve kolegice Ivanke Madunić o tim Bruninim danima svjedoči: “Ušao je u VIII.C razred prve splitske gimnazije jednog toplog jesenskog dana 1959. Postao je sastavni dio našeg razreda, premda je taj razred bio zajedno već tri godine. Ustvari, postao je i dio našeg kruga u tom razredu, koji se sastojao od četiri djevojke i šest mladića. Bila je to divna klapa mladih prijatelja… Bruno mi je dao pročitati neke od svojih prvih sastava iz hrvatskoga jezika, a to ga je u mojim očima podiglo do neba, koliko zbog povjerenja toliko iz spoznaje da sam pročitala sastave mladog književnika, u čiju sjajnu karijeru nisam sumnjala.” U Splitu, uz svoje redovite obveze, Bušić, koliko mu to prilike dopuštaju, između ostalog, posjećuje književne tribine, izložbe i druge kulturne manifestacije.

Bušić je g. 1960. na Filozofskom fakultetu u Zagrebu upisao studij filozofije i francuskog jezika, ali se je, po vlastitom svjedočanstvu i protiv vlastite volje, na nagovor oca Joze, nakon mjesec dana, ispisao i 15. listopada 1960. upisao se je pod brojem 16.608 na Ekonomski fakultet u Zagrebu. Na drugoj godini studija opredijelio se je za makrosmjer, a na četvrtoj godini u okviru makro-smjera opredijelio se je za industrijski smjer. Diplomirao je u redovnom roku u jesen 1964. godine diplomskim radom “Moral i socijalizam”.

U jesen 1960. godine Bušić se spominje u jednom Udbinu nepotpisanom elaboratu, od 22. listopada, u kome se govori o “neprijateljskom” djelovanju u makarskom kotaru. U posebnoj napomeni navodi se da su, da bi se provjerilo slobodno mišljenje gimnazijalaca, u Imotskom i drugdje, gimnazijalcima davani u zadatak slobodni sastavi, te da se je u tim prigodama saznavalo za njihovo političko mišljenje. “Tako je Bušić Bruno, bivši pripadnik org. HRM na gimnaziji u Imotskom, pisao o tome, kako u zemlji nema slobode, kako se zapostavljaju naprednije ideje, kako se jače intelektualnim đacima ne omogućava razvoj itd. Uglavnom u tom slobodnom sastavu je iznio svoj proustaški stav u odnosu na društveno uređenje u zemlji.” – navodi se u toj napomeni.
Da je Udba pratila i dalje Brunu Bušića potvrđuje podatak što ga je 19. siječnja 1961. u Imotskom zabilježio jedan djelatnik Udbe “da se Bruno (Bušić Bruno, okorjeli pripadnik org. ‘TIHO’) sada nalazi u Zagrebu. Navodno je dobar prijatelj sa Šućur Nedjeljkom (brat Šućur Ante, prvoborca) i Alerić Danijelom, docentom pravnog fakulteta, kao i Bušić Markom, pravnikom-asistentom pravnog fakulteta. Po njihovoj sugestiji Bruno je napustio filozofski fakultet i upisao ekonomski.

Pomoću spomenutog Šućura ... i drugi(h), Bruno se je dobro snašao i u idućoj godini dobit će stipendiju.
Sa ovim bi trebalo upoznati Zagreb jer su oni zainteresirani za Bušića. Naime, rekli su nam da ako dođe u Zagreb da im javimo.” Bruno Bušić u Zagrebu, uz redovito slušanje predavanja i polaganja ispita, prati književno-kulturna zbivanja. Redovito posjećuje književne tribine, ali i brojne druge kulturne manifestacije. Uz djela poznatih hrvatskih književnika i povjesničara, od posebne literature u Zagrebu Bruno se susreo s knjigama: “Politička povijest Hrvatske” Josipa Horvata, “Na izvorima neistina” Vatroslava Murvara, “Balkanski sukobi” Sekule Drljevića, “Južnoslavensko pitanje” L. v. Südlanda, “Hrvatska na mučilištu” Rudolfa Horvata, koje se moglo kupiti u antikvarijatima ili pak posuditi u knjižnicama, te ponekog sveska emigrantske “Hrvatske revije” ili neko drugo izdanje. S prijateljima često planinari po Medvednici, ali i drugdje ide na izlete. Redovito je nedjeljom i blagdanom sudjelovao u misnom slavlju u isusovačkoj crkvi u Palmotićevoj ulici u 11 sati i večernjim predavanjima koja su jednom tjedno isusovci u Palmotićevoj ulici održavali za studente. Stanuje privatno. Prve dvije studijske godine stanovao je u Ulici braće Kavurića (danas Andrije Hebranga) br. 13, a od 19. listopada 1963. u Vinkovićevoj ulici 8a II. kat, u obitelji Sirotić. Iako je na trećoj godini dobio smještaj u Studentskom domu “Cvjetnom naselju”, Odranska 20, prepustio ga je drugome, koji ga je koristio pod njegovim imenom. Hranio se je redovito u zagrebačkom Studentskom centru, Savska 25.
Ljutu travu na ljutu ranu!

Kralju Dmitre Zvonimire - u tamnici tvoji su ratnici-tvoji Generali!
Avatar
LEGIONARI
Podurednik
Postovi: 1554
Pridružen/a: čet vel 26, 2009 3:40 pm

Re: Životopis Ante Bruno Bušić-a.

Post Postao/la LEGIONARI »

Zapošljavanje u Zagrebu

Nakon svršetka studija Bušić se je zaposlio 5. siječnja 1965. u poduzeću za geološko-rudarska i građevinska istraživanja, konsolidaciju tla i projektiranja “Geoistraživanje – Elektrosond”, Zagreb , Kupska 2, od koga je zadnje godine studija dobivao stipendiju. U tom poduzeću radio je kao referent na analitičko-planskim poslovima. Ubrzo je, slučajno, saznao za mogućnost zaposlenja u Institutu za historiju radničkog pokreta Hrvatske koji je osnovao i vodio dr. Franjo Tuđman, te je 22. veljače 1965. uputio Institutu molbu za zaposlenje. Bruninu molbu za zaposlenje u Institutu, budući da “je bio marljiv student” i da je “prosjek njegovih ocjena ... vrlodobar”, te da su zapazili njegovu “sklonost i interes za društvenoekonomsku problematiku, također i talent, koji se osobito očitovao prilikom izrade diplomske radnje iz sociologije, kao i u radu studentskih socioloških grupa” podržalo je i preporučilo pet sveučilišnih profesora s Ekonomskog fakulteta: Vladimir Blašković, Dragica Rogić, Josip Pavlović, Stjepan Pulišelić i Igor Žilić. Čak je, nakon provjeravanja, i SUP Zagreb 9. lipnja 1965. potvrdio da nema primjedbi na Bušićevo zaposlenje u Institutu.

Nakon što je njegova molba riješena pozitivno i nakon što je sporazumno raskinuo radni odnos u poduzeću “Geoistraživanje” s 15. lipnjem 1965., u Institutu za historiju radničkog pokreta Hrvatske Bušić je počeo raditi kao asistent na istraživanju gospodarske povijesti 16. lipnja 1965. Rješenje o tom njegovu zaposlenju 23. lipnja 1965. potpisao je direktor Instituta dr. Franjo Tuđman, čovjek s kojim je od tada Bušić bio sudbinski povezan sve do svoje smrti. Za kratko vrijeme rada u Institutu Bušić je napisao priloge: “Turistička privreda i njeni ekonomski i politički nedostatci”, “Ratne štete” i “Privredna reforma i njeni odjeci u savremenim zbivanjima” koji je trebao objaviti časopis “Razlog”. Budući da je Bušić uskoro bio uhićen, taj je rukopis povučen, iako je već bio u slogu.

Prvi sudski proces

Ni dva mjeseca nakon što se je zaposlio u Institutu za historiju radničkog pokreta Hrvatske, 9. kolovoza 1965., Bušić je uhićen i pritvoren u Istražnom zatvoru Okružnog suda u Zagrebu u Petrinjskoj ulici br. 18. Tomu uhićenju prethodilo je bacanje po Zagrebu protujugoslavenskih i protukomunističkih letaka i uhićenje nekoliko njegovih prijatelja i dobrih znanaca.Po Bušića su trojica udbaša predvođena Stevom Vukadinovićem došla u ured u Institutu (Opatička 10) i u nazočnosti dvojice svjedoka djelatnika Instituta od 9,45 do 10,30 sati, pregledali Bušićev radni stol i uzeli su sljedeće:
“Bušić, B.: Zbiljnost i stvaralačke ozbiljnosti nove privredne reforme;
Bušić, B.: Stanovništvo i privredni razvitak Hrvatske;
Bušić, B.: Div, čovjek i ja;
Bušić, fra Klement: Pjesme o Roši Harambaši;
4 notesa i jedna teka;
Pismo od Ivana iz Splita od 6. VII. 65.;
15 stranica rukopisa i 6 listića sa zabilješkama.”
Nakon što su obavili pretragu u uredu, odvezli su se u njegovu podstanarsku sobu u Vinkovićevoj ulici 8a, gdje su također obavili pretragu. Potom su ga u “suludoj” vožnji zagrebačkim ulicama, dok je vozač pjevao “Lijepu našu” i pjesmu “Još Hrvatska nij’ propala” ostala dvojica u autu tukla. Tada su ga odvezli u Istražni zatvor OS u Petrinjskoj ulici br. 18. Bušiću je 10. kolovoza zbog čl. 117. stav 1. i čl. 118. stav 1. KZ određen pritvor, a oduzeti tekstovi predani su “na čuvanje” SUP-u grada Zagreba. Isti dan Bušić je izjavio upravitelju zatvora žalbu na to rješenje, a uputio je i pismenu žalbu Vijeću Okružnog suda Zagreb na rješenje pritvora tražeći da ga se pusti iz zatvora. Dvadeset dana kasnije, 30. kolovoza 1965., protiv Bušića je otvorena istraga i određen mu je istražni zatvor. O tome je istražni sudac mr. Zlatko Marković obavijestio Institut 31. kolovoza. Nakon toga u Institutu je svestrano ispitan “Slučaj Bušić Brune” i o tome sastavljen izvještaj 10. rujna.

Budući da je osnivač Instituta bio CK SKH, taj je izvještaj upućen Historijskoj komisiji CK SKH – Zagreb i istražnom sucu Okružnog suda Zagreb . U izvještaju, potpisanom od šefa kadrovskog odsjeka Anke Uzelac, konstatira se da je “postupak oko (Bušićeva) prijema normalno sproveden, da ni kadrovska služba ni Uprava nisu učinile nikakav propust”.Bušićevu uhićenju u kolovozu g. 1965., uz stalnu Udbu za petama, prethodili su neki vrlo zamršeni i zapleteni događaji u Zagrebu u koji su bili uključeni i neki Bušićevi prijatelji i znanci studenti, te i sam Bušić, a što je po njih i Bušića, bilo vrlo sudbonosno. Naime, u drugoj polovini svibnja 1964. u Zagrebu je uhićen Bušićev prijatelj i student Filozofskog fakulteta Anđelko Mijatović, pisac ovih redaka i urednik ovoga izdanja. Povod njegovu uhićenju bili su letci koje mu je na izmišljeno ime u proljeće g. 1964. slao iz Njemačke Ivan Majić iz Vitine (Hercegovina), njegov mlađi nižegimnazijski kolega u Klobuku, s kojim je prijateljevao u Zagrebu od jeseni g. 1961. do proljeća g. 1963., kad je Majić “pobjegao” u SR Njemačku. Majić je zapravo od g. 1959. na području Hercegovine i u Zagrebu djelovao kao Udbin suradnik pod imenom “Javor”, na što nitko od njegovih kolega, znanaca i prijatelja nije mogao ni pomisliti. Dobivene letke Mijatović je po uputi poslao na određena imena u Hercegovinu. Za te je letke znao Bušić i još neki kolege. Mjesec dana otprilike nakon prvih poslanih letaka Bušić je s Mijatovićem i s još dvojicom kolega (Rudo Arapović i Mate Nevistić) sudjelovao u podizanju jednog pisma s letcima na Filozofskom fakultetu, a što je Udba pratila i čak fotografski snimala. Mijatoviću, kad je ubrzo uhićen, budući da su i u njega nađeni poslani letci, nije pod istragom preostalo ništa drugo nego priznati približnu istinu u vezi s emigrantskim letcima, naravno tvrdeći da ih nije nikome pokazivao i da je sve radio sam, zbog čega je ubrzo i osuđen u Okružnom sudu u Zagrebu na tri i pol godine strogog zatvora.

Nekoliko mjeseci kasnije Mijatoviću je Vrhovni sud Hrvatske kaznu smanjio na godinu i pol dana strogoga zatvora.
Kad je uhićen Mijatović, tih je dana uhićena i jedna skupina većinom studenata prava i drugih Hrvata koji su u sudskom procesu poznati po prvooptuženom kao skupina Ante Urode, također osuđenih u ljeto g. 1964. U obradi te skupine Udba je od dvojice uhićenih dosta saznala o Mijatoviću i drugima što je za nju bio još jedan dragocjen izvor informacija, uz već postojeće, i o Bušiću. Tada Udba prema već osuđenom Mijatoviću i prema njegovim prijateljima, pa i prema Bušiću, svakako osim općega i pojačanoga nadzora, u vezi s tim novim saznanjima nije poduzela neke značajnije radnje. Je li što namjeravala poduzeti i kada, iz pristupačne dokumentacije ne može se zaključiti. Novi progon tih prijatelja, pa i Bušića, počeo je u lipnju 1965. godine, kada je skupina studenata, predvođena studentom građevinarstva Branimirom Petenerom, uoči 8. svibnja i u početku lipnja 1965. po Zagrebu raspačavala protujugoslavenske letke koje je na šapirografu umnožavao Petener. Budući da redovnim radnjama nije mogla otkriti širitelje tih letaka, Udba se je vrlo drastično okomila na skupinu studenata koje je držala pod nadzorom još od pedesetih godina.

Uhićeni su ili na zagrebačkim ulicama kidnapirani i Bušićevi prijatelji i znanci: Ivan Gabelica, Vice Vukojević, Rudo Arapović, Vinko Vučić, Mate Nevistić. Neki od njih su na nepoznatim mjestima bili podvrgnuti mučenjima, premlaćivanjima i drugim oblicima istražne torture jer je Udba očito pretpostavljala da bi iz te skupine mogli biti širitelji tih protujugoslavenskih letaka. Ubrzo je uhićen i organizator te protujugoslavenske manifestacije Branimir Petener kojega je u proljeće 1964. student građevinarstva Mate Nevistić upoznao s Mijatovićem, Gabelicom i drugim njihovim kolegama koji su u većini bili obuhvaćeni istragom g. 1965., a zatim i sudski procesuirani u prvoj polovini 1966. Protiv Mijatovića u starogradiškoj kaznionici istraga, također vrlo drastična, počela je koncem lipnja 1965. Bez obzira što je većina uhićenih nastojala štititi jedan drugoga, ipak na osnovi već poznatoga iz dugogodišnjih praćenja, nezakonitih i drastičnih postupaka pri istrazi, Udba je tada u istrazi došla do određenih saznanja. Po rezultatima tih uglavnom vrlo neugodnih i okrutnih istražnih radnji, suđeno je skupini u kojoj se je kao petooptuženi nalazio i Bruno Bušić.

Bušić je zapisnički saslušavan u Državnoj bezbjednosti Sekretarijata za unutrašnje poslove grada Zagreba, odnosno u Istražnom odsjeku DB (Zrinjevac 7) 10., 13., 18., 21., 25. i 28. kolovoza, 16., 22., i 27. rujna, te 23. studenoga 1965. po “ovlaštenom službeniku” Milanu Kajganiću, a 25. studenoga ta saslušavanja je završio istražni sudac mr. Zlatko Marković. Svakako, zapisničkim saslušavanjima osumnjičenika prethodila su i druga saslušavanja koja u svakoj istrazi nisu ugodna, a u jugoslavenskom komunističkom sustavu politički osumnjičenici i okrivljenici su obično bili podvrgavani u istrazi najtežim torturama da bi se od njih dobilo onakvo priznanje kakvo je za cilj postavila istraga. Iako je u završnici istražnoga zapisnika Bušić potpisao da je u istrazi “postupak bio korektan”, što su obično potpisivali zbog presije i oni s kojima se najgore postupalo, da ne bi bili izloženi novim torturama, to ne znači da je tako i bilo. Ipak, koliko se zna, Bušić tada nije bio izlagan nekim teškim klasičnim torturama, kao neki njegovi suosumnjičenici i suokrivljenici, što ne znači da se nije imalo što prigovoriti postupku i u toj istrazi. O svemu tome Bušić je više rekao u tekstu “Zagrebačko ljeto 1965.”

Bušić je u istrazi, u smislu sumnje na povezivanje s drugim osobama radi “neprijateljske djelatnosti”, koliko se vidi iz istražnih zapisnika ispitivan o svojim razgovorima i odnosima s nekim svojim kolegama i prijateljima: Anđelkom Mijatovićem, Ivanom Gabelicom, Vicom Vukojevićem, Zlatkom Kušanom, Rudolfom Arapovićem, Krunom Galićem, Antom Galićem i Matom Ćavarom u vezi sa stvaranjem jedne tajne organizacije koja bi se borila za stvaranje samostalne hrvatske države i jesu li tiskom i riječju širili “neprijateljsku” djelatnost. Ne prepričavam sadržaje zapisnika jer oni nikako ne odražavaju stvarnost svega onoga što se događalo u odnosima obuhvaćenim istragom, nego su posljedica određenih Udbinih saznanja i konstrukcija, prisilnih radnji istrage, a i držanja suosumnjičenih koji su zapravo nastojali štititi jedan drugoga, a priznavali su o sebi i progovarali su jedan o drugomu u smislu inkriminacija nerado i u teškim nevoljama. S nekim od suokrivljenih Bušiću se je i sudilo.U sudskom procesu 9. – 25. ožujka 1966., u kome se sudilo Anđelku Mijatoviću, Ivanu Gabelici, Rudolfu Arapoviću, Zvonki Drkulcu, Bruni Bušiću i Marku Barišiću, zbog čitanja i davanja drugima na čitanje emigrantskog tiska (Mlade Hrvatske, Hrvatske revije) te sudjelovanja u razgovorima o stvaranju ilegalne protujugoslavenske organizacije “čime je poticao na nasilnu promjenu državnog uređenja i na razbijanje bratstva i jedinstva naroda Jugoslavije, te zlonamjerno i neistinito prikazivao društveno-političke prilike u zemlji”, Bruno Bušić je, kao V. optuženi, osuđen na kaznu zatvora deset mjeseci uvjetno na dvije godine. Isti je dan, 25. ožujka 1966., pušten do pravomoćnosti na slobodu. Bušić se je žalio na presudu, ali i javni tužitelj!

Ubrzo nakon izlaska iz zatvora, 1. travnja, Bušić se je javio u Institut, vjerojatno u dogovoru s onima koji su mu tamo bili skloni, i sa znanjem direktora Tuđmana, dopisom u kome je obja-snio svoj slučaj, s molbom da ga se zadrži i dalje na “dosadašnjem radnom mjestu”. Bušićeva je molba pozitivno riješena 27. travnja pa se je vratio na posao, a 3. listopada 1966. postavljen je na radno mjesto pomoćnog istraživača znanstvenoistraživačkog sektora u Odjelu socijalističke izgradnje.

Suradnik i urednik “Hrvatskog tjednika”

S obećanim poslom u “Hrvatskom tjedniku”, pokrenutim 16. travnja 1971., nije išlo kako mu je obećano. Prvi put se je u tom tjedniku javio s kraćim tekstom “Prometnice” u br. 7 u vezi s odzivom Splićana i splitskih poduzeća za novčanu pomoć izgradnji pruge Beograd-Bar i tunela kroz Učku.189 S kraćim tekstom Dominirajuća “mucavost” – u vezi s odnosom prema hrvatskom jeziku na tadašnjoj Desetoj sjednici Saveza studenata Jugoslavije u Novom Sadu, javio se i u desetom broju HT.190 Stalnim honorarnim suradnikom “Hrvatskog tjednika” postao je od br. 11, a od sredine lipnja 1971. i honorarnim urednikom “Hrvatskog tjednika” u kome su iz broja u broj objavljivani Bušićevi tekstovi. On je 1. prosinca 1971. u “Hrvatskom tjedniku” dobio stalno zaposlenje. Već sami naslovi ukazuju na zanimljivost i učestalost njegovih tekstova:

Smrt koja snaži, Čudovišni pojac, Rasudbe kosovske, Đakovački vezovi, Čudne brige i nebrige, Fraje i raspre postirske, Teško prodire novo, Krivci i okrivljeni, Pridraga traži zaštitu, Čudne kosovske brojidbe, Zlouporaba “zloupotreba”, Tri pisma i post scriptum, Tko i zašto piše u “Oslobođenju”, Riječi i zbilja, Kadrovi, Samovolja pod zaštitom, Internacionalizacija u školama Optuženi tužitelji, Mimarina donacija ponovno okradena, Nemirna dolina, Zasjedanje sveučilišnog savjeta, Pravda koja to nije, Primošten bez Primoštenaca, Milicionar br. 22792, Na marginama prvog kongresa kulture, Vanjske i unutrašnje migracije hrvatskog naroda, Slijed događaja na hrvatskom sveučilištu, i dr.Bušićevi tekstovi iz ukupne tadašnje hrvatske političke, gospodarske i kulturne problematike, a i šire, u “Hrvatskom tjedniku” bili su jedni od najčitanijih novinarskih tekstova toga vremena, a Bušić ne samo da je bio jedan od najčitanijih novinara, nego je kao rodoljub i državotvorac stekao veliki ugled u hrvatskom narodu, posebno među hrvatskim studentima i mladeži općenito. Kao takav on se i kretao u društvu onih koji su osmišljavali, stvarali i predvodili ta-dašnje hrvatske državotvorne političke programe, posebno u studentskim redovima.

Jedan od Bušićevih tekstova – “Pridraga traži zaštitu” – objavljen 3. rujna 1971. u 20. broju “Hrvatskog tjednika” govori o srpskom premlaćivanju Hrvata hodočasnika u Karinu 2. kolovoza 1971. Taj je tekst u jesen iste godine pribavio Bušiću privatnu tužbu Slavka Šijana iz Zagreba jer se u tom tekstu Šijana prokazuje kao jednoga od vrlo aktivnih pojedinaca koji se je u Karinu 2. kolovoza posebno iskazao u premlaćivanju tamošnjih Hrvata. Proces u vezi s tom tužbom vođen je u Okružnom sudu Zagreb . Optužnica je podignuta 17. prosinca 1971., a sudski proces vodio se u veljači 1973. godine. Budući da je tužitelj odustao od optužbe, taj je kazneni postupak obustavljen 3. ožujka 1973.

U vrijeme poznatoga studentskog štrajka od 22. studenoga do 3. prosinca 1971. Bušić je bio skoro stalno nazočan u prostorijama Predsjedništva Saveza studenata Zagreba u Studentskom centru u Zagrebu. Općenito se drži da je dosta utjecao na tadašnja hrvatska studentska gibanja u prilog hrvatskoj slobodi i ravnopravnosti naroda u tadašnjoj jugoslavenskoj državnoj zajednici. Na rad u uredništvu “Hrvatskog tjednika” Bušić je podnio ostavku 7. prosinca 1971. kad je čitavo uredništvo donijelo odluku o davanju ostavke Upravnom odboru “Matice hrvatske” da bi se pod novim uredništvom omogućilo izlaženje “Hrvatskog tjednika” koji je već tada postigao nakladu od oko 130.000 primjeraka.
Ljutu travu na ljutu ranu!

Kralju Dmitre Zvonimire - u tamnici tvoji su ratnici-tvoji Generali!
Avatar
LEGIONARI
Podurednik
Postovi: 1554
Pridružen/a: čet vel 26, 2009 3:40 pm

Re: Životopis Ante Bruno Bušić-a.

Post Postao/la LEGIONARI »

Drugo suđenje i zatvorska kazna:

Bušićeva suradnja u Hrvatskom tjedniku prekinuta je u prosincu 1971., kad su počeli poznati politički progoni. Bruno je Bušić bio 12. prosinca 1971. u 10,30 sati u kupalištu u Nazorovoj ulici uhićen bez naloga za uhićenje.
Isti dan protiv njega je Sekretarijat javne sigurnosti grada Zagreba Sektor za suzbijanje kriminaliteta podnio kaznenu prijavu jer je “kao novinar Hrvatskog književnog lista i akreditirani novinar Matice hrvatske u Hrvatskom tjedniku objavio niz članaka u kojima na tendenciozan i neistinit način prikazuje političko društvene prilike u našoj zemlji te tvrdnje o nacionalnoj neravnopravnosti”, da je dok je bio u Parizu dobio ponudu da radi u uredništvu lista “Croatia” iza kojeg je stajao poznati emigrant dr. Branko Jelić, da je radio na stvaranju Društva prijatelja Matice hrvatske “jer je ocijenio da kroz tu instituciju može nacionalistički djelovati”, a u “vrijeme studentskog štrajka od 22. 11. do 3. 12. 1971. godine Bušić se posebno aktivirao u kontaktiranju većeg broja lica iz Predsjedništva SS Hrvatske, te je zapaženo njegovo prisustvo u prostorijama Predsjedništva SS Zagreba i sa studentima štrajkašima dogovarao taktiku o sprovođenju štrajka” čime je “izvršio krivično djelo iz člana 119. stav 1. i 2. KZ-a, izazivanje nacionalne, rasne ili vjerske netrepljivosti, mržnje i razdora”.

Već sljedeći dan Bušić je u nazočnosti svoga branitelja odvjetnika Vladimira Marića pred istražnim sucem mr. Zlatkom Markovićem negirao razloge uhićenja i ustvrdio: “Ja sam stvarno pisac inkriminiranih članaka koji su mi predočeni. Međutim, ne smatram da bi u tim člancima, odnosno u njihovom sadržaju, navodio takve elemente koji bi imali elemente iz kriv. djela iz čl. 118. i 119. KZ.” Bušić je tada još negirao da bi utjecao na zbivanja u okviru studentskog štrajka. Svoj boravak u Studentskom centru u vrijeme studentskog štrajka obrazložio je zaduženjem od uredništva “Hrvatskog tjednika” da prati i piše o tadašnjim zbivanjima na Hrvatskom sveuči lištu.223 Isti dan je istražni sudac mr. Zlatko Marković prema odredbama ZKP-a odredio pritvor Bruni Bušiću u vezi s čl. 118. i 119. KZ. Bušićevu i njegova branitelja odvjetnika Marića žalbu od 14. prosinca 1971. Vijeće Okružnog suda Zagreb odbilo je dan kasnije kao neosnovanu. Tadašnju čitavu istragu protiv Brune Bušića vodio je istražni sudac u nazočnosti Bušićeva branitelja odvjetnika Marića. Tada protiv Bušića, kao i protiv drugih, u istrazi, osim tadašnjih uobičajenih, nisu primjenjivane posebne represivne mjere.

Okružno javno tužilaštvo Zagreb podnijelo je 17. prosinca 1971. Okružnom sudu – istražnom sucu Zagreb zahtjev za provođenje istrage protiv Brune Ante Bušića, “jer je prema prikupljenom dokaznom materijalu osnovano sumnjiv da je: u toku 1969. god. kao novinar Hrvatskog književnog lista, a u 1971. god. u istom svojstvu Hrvatskog tjednika objavio u ovim časopisima niz članaka u kojima neistinito prikazuje društveno i političko stanje u našoj zemlji, te iznosi tvrdnje o postojanju nacionalne neravnopravnosti... pa da je time počinio kriv. djelo protiv naroda i države neprijateljskom propagandom opisanim i kažnjivim po čl. 118. st. 1. KZ. Pored toga smatramo potrebnim da se utvrdi aktivnost Bušić Brune u studentskom štrajku u Zagrebu od 22. 11. do 3. 12. 1971. god. te njegovo aktivno učešće u istom”. Istražni je sudac isti dan otvorio istragu protiv Brune Ante Bušića. I brzojavna i pismena žalba (19. prosinca) osumnjičenoga i njegova branitelja na takvo rješenje također je 24. prosinca 1971. odbijena kao neosnovana. Na takav postupak sudskih institucija Bušić se tih dana žalio i predsjednici CK SKH Milki Planinc navodeći da “niti jedan broj, niti jednog lista nikada nije bio zabranjen zbog bilo kojeg moga napisa”, da se u rješenju istražnog suca netočno iznosi smisao njegovih članaka, da su pojedine tvrdnje istražnog suca u suprotnosti sa zaključcima 21. sjednice Predsjedništva SKJ i 23. sjednice CK SKH, te da takav “postupak prema meni sigurno unosi duboku uznemirenost među intelektualce ne samo u SR Hrvatskoj, nego i u svim drugim republikama. Ozakoni li se ovakva neobična praksa više će malo koji intelektualac biti siguran za svoju sudbinu, a što sigurno neće pridonijeti ugledu SFRJ u međunarodnom svijetu. Molim Vas, da imate na umu činjenicu da su nakon Brijunskog plenuma 1966. u pojedinim strukturama i dalje ostale pritajene pojedine destruktivne Rankovićeve snage, koje ne propuštaju priliku da kompromitiraju demokraciju i humani zam socijalističke Jugoslavije. Duboko uvjeren da ćete ozbiljno razmotriti ovu moju predstavku napominjem da ne želim na svojim leđima ispaštati zbog pogrešne politike dosadašnjeg rukovodstva SKH.”

Sekretarijat javne sigurnosti grada Zagreba 24. prosinca 1971. upozorio je okružni sud istražnog suca da u Jurjevskoj ulici br. 31 živi Miljenka Bušić-Vuković, “supruga Bušić Brune” i da u njezinu stanu “nalazi se veća količina propagandnog materijala koji može dobro poslužiti u istrazi protiv Bušić Brune i drugih lica koja su pritvorena zbog istih krivičnih djela. Prema dobivenoj informaciji dva kombija papira, vjerojatno brošura i ostalog, treba biti uništena u tvornici papira u Ljubljani, a po nalogu nekoga iz ‘Matice hrvatske’. Sve ovo vezano je za Bušića i druga lica.” Isti je dan istražni sudac Marković dao Naredbu da se obavi “pretraga stana u Jurjevskoj ulici br. 31a Zagreb , gdje stanuje Vuković-Bušić Miljenka, supruga okrivljenog Bušić Brune”. Pretraga je obavljena 27. prosinca i u prizemlju na navedenom broju u dvije prostorije, gdje je bilo skladište “Matice hrvatske”, pronađeni su samo neprodani primjerci “Hrvatskog tjednika”, od 2. do 23. broja. U izvještaju o toj pretrazi navodi se da gospođa Miljenka Bušić Vuković nema nikakve veze s Brunom Bušićem.

Pred istražnim sucem Markovićem saslušavan je 6. siječnja 1972. odgovarajući na postavljena mu pitanja. U
vezi s tobožnjom suradnjom u listu “Croatia” Bušić je odgovorio da taj list izlazi u Berlinu i da je njegovo uredništvo učlanjeno u Socijalistički savez Hrvatske, da je jedan broj lista dobio u Parizu, da je pozvan na suradnju uz dobar honorar, ali je to odbio te da je “urednik lista neki Tomulić… prošle godine … boravio u Jugoslaviji tj. u Zagrebu”. U Parizu se nije družio s emigrantima nego s tamošnjim hrvatskim studentima koji legalno putuju u Francusku. Društvo prijatelja Matice hrvatske osnovano je prije njegova dolaska u Pariz i nije sudjelovao u njegovu radu. Budući da je tim istraživanjem “stanje stvari dovoljno razjašnjeno” Bušićev branitelj odvjetnik Marić 11. siječnja 1972. predložio je “da se istraga završi i spis dostavi javnom tužiocu u smislu čl. 160. st. 2. ZKP-a”.

Na prijedlog istražnog suca Markovića od 7. siječnja 1972. Okružni sud Zagreb je 10. siječnja 1972. produžio pritvor “okrivljenom Bušić Antunu” do 12. ožujka 1972. Dan nakon produžetka pritvora Bušiću, 11. siječnja 1972., policija je obavila pretragu njegova stana u Varšavskoj 13. U pismu odvjetniku Mariću, upućenom 12. siječnja 1972., on je ukazao na svu apsurdnost tih igara. Žalba odvjetnika Marića 12. siječnja 1972. Vrhovnom sudu Hrvatske je također odbijena “kao neosnovana” I žalba Brune Bušića 13. siječnja 1972. Vrhovnom sudu Hrvatske u kojoj se je osvrnuo na sve apsurdnosti koje se zbivaju oko njega je odbijena 14. siječnja 1972.
Saslušavanje Brune Bušića nastavljeno je 21. siječnja 1972. U zapisniku istražni sudac je cinički konstatirao da je “Bušić Bruno Ante” “navratio sat prije ročišta”, kao da je iz pritvorske ćelije241 mogao izlaziti samoinci jativno. On je odbio davati obranu bez braniteljeve nazočnosti. Kad je došao odvjetnik Marić saslušanje je održano. Jedino pitanje bilo je: je li Bušić u početku prosinca 1971., nakon 21. sjednice Predsjedništva SKJ u Karađorđevu, sudjelovao u pripremi teksta “Čuvanje nade”, uvodnika uredništva izvanrednog broja “Hrvatskog tjednika”? Uglavnom, njegov je odgovor bio: “Što se tiče članka ja sam ga pročitao u rukopisu, jer je bio na stolu u Uredništvu, međutim nisam se izjašnjavao ni o njegovu sadržaju, ni o odluci da li ga valja štampati ili ne, a niti me je tko o tome bilo što pitao ili tražio suglasnost.” Negirao je da je čitao proglas “Matice hrvatske”, valjda u odnosu na nastalo stanje u Hrvatskoj nakon Karađorđeva u prosincu 1971.

Saslušavan je 1. veljače 1972. opet u vezi s boravkom u Parizu i angažiranju na osnivanju tamošnjega Društva članova „Matice hrvatske”. Bušić je negirao bilo kakav svoj rad u Društvu. Isti dan Okružni sud Zagreb proširio je istragu protiv njega zbog sustavnog i svestranog širenja neprijateljske promidžbe u tisku, na javnim zborovima i na drugi način te zbog stvaranja ilegalne kontrarevolucionarne političke organizacije s ciljem “da se Hrvatska nasilnim ili drugim protuustavnim putem izdvoji iz federacije SFRJ”. Protiv tog rješenja Bušić i njegov odvjetnik Marić uložili su žalbu na koju je Okružni sud Zagreb negativno odgovorio tek 22. veljače 1972.

U kakvom se općem stanju nalazio Bušić u prvim danima veljače donekle nešto više svjetla pruža nam njegovo pismo 7. veljače 1972. upućeno odvjetniku Vladimiru Mariću. U pismu ga moli da kaže Mariji Funes, tajnici u “Matici hrvatskoj”, koja se brinula o zatvorenim “matičarima”, da je ostao bez novaca, da ima tek toliko da može naručiti novine i da hranu neće moći kupiti, da se osjeća prilično slabo, da prethodni tjedan nije dobio hranu, zapravo u zadnji mjesec dana “rijetko sam što i dobivao osim voća, a ono bi me još više izgladnilo”. Rublje mu je također nedostajalo, dobivao ga je svako petnaestak dana.

Sekretarijat javne sigurnosti Zagreb 8. veljače 1972. podnio je Okružnom javnom tužitelju poseban izvještaj kao dopunu protiv Brune Bušića “radi krivičnog djela iz čl. 100., 117. i 118. KZ-a”. Bušić je 17.248 i 23. veljače 1972. ponovo saslušavan u vezi s inkriminacijama koje su mu se pripisivale, a koje je on sve odlučno odbacio. Pet dana kasnije Okružni sud Zagreb odbio je njegovu žalbu u vezi s proširenjem istrage 1. veljače 1972.

U vezi s istragom koja je u Splitu vođena protiv Ivice Bekavca u vezi s previranjima u omiškoj mladeži o čemu je Bušić pisao u tekstu pod naslovom “Teško prodire novo” u “Hrvatskom tjedniku” br. 17 i u “Hrvatskom tjedniku“ br. 21 od 10. rujna 1971., kad je objavio Bekavčevo pismo u kome je Bekavac ustao u obranu omiške mladeži optuživane za pjevanje “neprijateljskih pjesama”, Lijepe naše i “drugih starinskih hrvatskih pjesama”, Bušić je saslušavan 28. i 29. veljače. Tada je odbio odgovarati na pitanja istražnog suca “jer sam ja okrivljen zbog krivičnog djela iz člana 100. KZ, zbog kojeg se nalazim u pritvoru, a između ostalog stavlja mi se na teret upravo i ovo što sam objavio u ‘Hrvatskom tjedniku’ br. 21.

Sekretarijat javne sigurnosti grada Zagreba 8. ožujka 1972. predložio je Okružnom javnom tužiocu i Okružnom istražnom sucu novo proširenje istrage u vezi s Bušićevim povezivanjem s hrvatskim emigrantima Antom Pavelićem-Šmithom i s Vinkom Nikolićem te u vezi s krivičnim prigovorom Slavka Šijana iz Zagreba protiv Bušića zbog njegova članka u “Hrvatskom tjedniku” o karinskom slučaju.

Vrhovni sud Hrvatske je 9. ožujka 1972. na prijedlog istražnog suca produžio pritvor Bušiću za dalja tri mjeseca, “najdulje do 12. lipnja 1972. u 12,30 sati jer se radi o velikoj i opsežnoj inkriminiranoj djelatnosti naročitog značaja i težine zbog čega istragu nije bilo moguće završiti u prva tri mjeseca trajanja pritvora. Provođenje istrage je djelomično otežano i zbog toga što se ispitivanje okrivljenog vrši djelomično i pismenim putem jer mu je zbog govorne mane usmeno izražavanje otežano”.

Dan kasnije, 10. ožujka 1972., Okružno javno tužilaštvo je Okružnom sudu – istražnom sucu Zagreb podnijelo zahtjev za proširenje istrage protiv Brune Bušića zbog toga što se je “povezao” s predstavnicima “ustaških emigrantskih organizacija u inozemstvu” s Vinkom Nikolićem i Antom Pavelićem-Šmitom “kojima je radi omogućavanja neprijateljske propagande i obavještajne djelatnosti protiv SFRJ dostavljao informacije političkog i gospodarskog karaktera, pa je tako pored informacija koje je navedenima već dostavio... počinio krivično djelo protiv naroda i države učestvovanjem u neprijateljskoj djelatnosti protiv Jugoslavije označeno i kažnjivo po članu 109. KZ.” Ista je institucija i 28. ožujka 1972. podnijela zahtjev za proširenje istrage protiv Brune Bušića, zbog pisama koja je 2. srpnja i 19. kolovoza 1970. uputio iz Pariza u Zagreb, a u njima je tobože “zlonamjerno i neistinito prikazao društveno-političke prilike u zemlji i izazivao nacionalnu mržnju i razdor među narodima Jugoslavije”.

Na saslušanju 24. travnja 1972. u vezi s proširenjem istrage Bruno Bušić je odbio dati bilo kakvu obranu ili objašnjenja u vezi s tom inkriminacijom upozoravajući “da sam točno prije dva mjeseca izjavio da ne želim ubuduće davati bilo kakovu obranu i objašnjenja u vezi inkriminacija koje mi se pripisuju i ne vidim nikakvog razloga da odstupim od te svoje odluke”. Istražni sudac Okružnog suda u Zagrebu je dan kasnije, 25. travnja 1972., prihvatio zahtjev Okružnog javnog tužiteljstva Zagreb od 17. veljače, te je 10. i 28. ožujka i 13. travnja 1972. proširio istragu protiv Bušića u smislu prijedloga. Tih je dana Bušić predložio Okružnom sudu Zagreb da se saslušaju u vezi s njegovim djelovanjem u Parizu ambasador SFRJ u Parizu Ivo Vejvoda, generalni konzul SFRJ Zorić, prof. Filozofskog fakulteta u Zagrebu i generalni komesar izložbe u Parizu Predrag Matvejević te akademik Cvito Fisković iz Splita.

Skoro šest mjeseci nakon uhićenja, 2. lipnja 1972., Okružno javno tužilaštvo Zagreb podiglo je optužnicu protiv Brune Bušića zbog toga što je I.) “posredstvom Šćukanec Dragutina pristao da za novac surađuje sa Vuglen Stephenom, stranim državljaninom... suradnikom obavještajne službe jedne strane države, na način da u SFRJ za njega prikuplja i dostavlja mu informacije, podatke i službene dokumente poli¬tičkog i gospodarskog karaktera... dakle stupio u službu strane obavještajne organizacije”; II.) “tokom 1969. god. kao novinar i član uredničkog vijeća mjesečnika Zajednice samostalnih pisaca TIN u Zagrebu ‘Hrvatski književni list’, a tokom 1971. god. kao stalni suradnik novina za kulturna i društvena pitanja ‘Hrvatski tjednik’ u izdanju Matice hrvatske u Zagrebu objavio niz članaka u kojima je kontinuirano omalovažavao poslijeratni socijalistički razvoj našega društva polazeći od kontrarevolucionarne nacionalističke separatističke platforme masovnog pokreta, odnosno ‘općeg narodnog pokreta i preporoda’ u SRH, iznosio lažne tvrdnje da je Hrvatska u okviru SFRJ potiskivana, ugnjeta vana i izložena neravnopravnosti, da se guši nacionalna svijest Hrvata i njihov jezik, da je postojeći sistem samoupravnog demokratskog socijalizma neodrživ, da postoji tendencija drugih socijalističkih republika u Socijalističkoj Federativnoj Republici Jugoslaviji da zatiru nacionalnu svijest Hrvata koji u njima žive i time izazivao ne¬zadovoljstvo, pomutnju, netrepljivost, razdor i mržnju među narodima Jugoslavije, a posebno među srpskim i hrvatskim narodom, kao i nepovjerenje u predstavnička tijela i njihove organe Socijalističke Republike Hrvatske i Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije nastojeći stvoriti u javnosti uvjerenje da je za hrvatski narod jedini politički izlaz da se Hrvatska izdvoji iz SFRJ i organizira kao samostalna država”, te nakon što su navedeni sporni tekstovi objavljeni u Hrvatskom književnom listu, Hrvatskom tjedniku i Studentskom listu g. 1969. i g. 1971. i sporni tekstovi u pismima upućenim Dragutinu Šćukancu 2. srpnja i 19. kolovoza 1970., konstatira se “dakle, napisom pozivao i poticao nasilnu i protuustavnu promjenu društvenog uređenja, na razbijanje bratstva i jedinstva naroda Jugoslavije i zlonamjerno i neistinito prikazivao društveno-političke prilike u zemlji čime je počinio kriv. djelo protiv naroda i države špijunažom opisano i kažnjivo po čl. 105., st. 2. u vezi st. 1. KZ, a djelom opisanim pod toč. II. i III. kriv. djelo protiv naroda i države neprijateljskom propagandom opisanim i kažnjivim po čl. 118., st. 1. KZ, a sve u vezi čl. 46. KZ”.

Glavnu raspravu protiv Brune Bušića Okružni sud Zagreb zakazao je hitno nakon pokretanja optužnice za 28.VI. do 5.VII. 1972. Protiv toga su se 27. lipnja žalili Bušićevi branitelji Krešimir Anić i Vladimir Marić. Isti dan je OJT predložilo Okružnom sudu da se rasprava odgodi, “jer da je djelatnost okr. Bušića u odnosu na kriv. djelo iz čl. 105., st. 2. KZ vezana uz predmet ovoga suda, koji se vodi protiv okr. Šćukanec Dragutina, a koji je predmet još u istražnom stadiju”. Nova rasprava zakazana je 4. rujna za 18. rujna do 6. listopada 1972.

Rasprava protiv Brune Bušića i dr. počela je zakazanog dana pod predsjedanjem suca Dragutina Morovića. U istom procesu sudilo se i Dragutinu Šćukancu i dr. Franji Tuđmanu kao drugooptuženom i trećeoptuženom. Iako se tome protivila obrana sudsko vijeće je odlučilo da rasprava bude tajna u odnosu za Bruna Bušića i Dragutina Šćukanca, a u vezi s čl. 105. KZ-a, odnosno u vezi sa špijunažom u korist jedne strane zemlje. Bušić kao prvooptuženi izlagao je svoju obranu 18. i 19. rujna, II. optuženi Šćukanec svoju obranu je izlagao 20. rujna, a III. optuženi Franjo Tuđman 21., 22., 25., 26. i 27. rujna. Isti dan prešlo se na čitanje dokaznog postupka koji je izlagan 28. i 29. rujna, 2., 3., 4., 5. i 6. listopada l972. Budući da je Bušić teško izgovarao, svoju je obranu 19. rujna 1972. po točkama optužnice predao u pisanom obliku vlastitom rukom pisanu obranu. I kasnije se je poslužio tim oblikom komuniciranja sa sudskim vijećem. Nakon što je njegova obrana pročitana, prešlo se je na postavljanje pitanja okrivljenom u vezi s optužnicom na koja je on odgovarao.

Budući da je u tijeku procesa dokazano da nema dokaza da je Bruno Bušić počinio kazneno djelo špijunaže, njegov je branitelj Vladimir Marić u svojoj konačnoj riječi 5. listopada 1972. naglasio da je okrivljeni Bušić pisao istinito, a i mnogi drugi su o tim istim problemima pisali što je vidljivo iz priložene dokumentacije, da napisane članke nije pisao zlonamjerno i neistinito, te da u njima nema kaznenog djela, a pisma koja je uputio iz Pariza II. optuženom Šćukancu pisao je osobi kojoj se požalio na svoje stanje i nije imao nikakve zle namjere pri tome, te je predložio da se njegov branjenik Bruno Bušić oslobodi za kazneno djelo po čl. 118. KZ. I drugi Bušićev branitelj Krešimir Anić nastupio je u konačnoj riječi u istom smislu.264

Presuda je Bruni Bušiću, Dragutinu Šćukancu i dr. Franji Tuđmanu izrečena 13. listopada 1972. Bruno Bušić je kao prvooptuženi osuđen zbog objavljenih članaka u “Hrvatskom književnom listu”, br. 12, “Odbijeni amandmani” i recenzije knjige dr. Franje Tuđmana “Velike ideje i mali narodi” g. 1969., u “Studentskom listu” – br. 18 i 19: “Općenarodna obrana i jezik u JNA” i “Savezni budžet i dr¬žavnost republika”, i u “Hrvatskom tjedniku” – br. 14, “Čudne brige i nebrige”; br. 20, “Pridraga traži zaštitu”; br. 29, “Na marginama I. kongresa kulture” – g. 1971. te zbog teksta “Činjenica je da se velikosrpski imeprijalizam nije nikad nalazio u gorem geopolitičkom položaju, a da hrvatski narod nikad nije istodobno tako propadao” u pismu Dragutinu Šćukancu 19. kolovoza 1970. u kojima je “pozivao i poticao na nasilnu i protuustavnu promjenu društvenog uređenja, na razbijanje bratstva i jedinstva naroda Jugoslavije i zlonamjerno i neistinito prikazivao društveno-političke prilike u zemlji” na kaznu strogog zatvora u trajanju od dvije godine i zabrane javnog istupanja u tisku, radiju, televiziji i javnim skupovima u trajanju od dvije godine. (Dragutin Šćukanec osuđen je na kaznu strogog zatvora od četiri godine, a dr. Franjo Tuđman na kaznu strogog zatvora u trajanju od dvije godine).

Isti dan Bušić i njegov branitelj Marić podnijeli su žalbu Okružnom sudu Zagreb protiv određivanja pritvora do pravomoćnosti presude, ali najavili i opću žalbu.266 Vrhovni sud Hrvatske je 26. lipnja 1973. odbio Bušićevu žalbu i potvrdio njegovu presudu prvoga stupnja utvrdivši da je “kontinuirano omalovažavao poslijeratni socijalistički razvoj našega društva polazeći od kontrarevolucionarne nacionalističke separatističke platforme masovnog pokreta” i to u tekstovima: “Odbijeni amandmani” (HKL, br. 12); u recenziji: Franjo Tuđman, Velike ideje i mali narodi (HKL, br. 17), “Općenarodna obrana i jezik u JNA” i “Savezni budžet i državnost republika” (SL, br. 18 i 19).

O posljednjem Bušićevu boravku u zatvoru u Petrinjskoj 12 svjedoči nam njegovo pismo od 29. srpnja 1973., upućeno Anti Čičku, ocu studentskoga prorektora Ivana Zvonimira Čička, koji se je tada također nalazio u zatvoru. Ante Čičak tih je dana Bušiću pripremio “popudbinu” za kaznionicu, na čemu mu se on zahvalio. Između ostaloga, u pismu navodi da je tih dana, prebačen iz ćelije u kojoj je proboravio devetnaest i pol mjeseci u jednu drugu ćeliju “u kojoj je do prije nekoliko dana bio Paradžik”. Njegova pretposljednja rečenica u tom pismu Ja se osjećam potpuno smiren, ništa me više ne može iznenaditi ni pokolebati. – svjedoči o čovjeku uvjerenu u opravdanost njegove borbe i u njegovu spremnost da na tom putu izdrži do kraja.
Ljutu travu na ljutu ranu!

Kralju Dmitre Zvonimire - u tamnici tvoji su ratnici-tvoji Generali!
Avatar
LEGIONARI
Podurednik
Postovi: 1554
Pridružen/a: čet vel 26, 2009 3:40 pm

Re: Životopis Ante Bruno Bušić-a.

Post Postao/la LEGIONARI »

U kaznionici u Staroj Gradiški

Nakon što je Vrhovni sud Hrvatske potvrdio Bušićevu presudu, on je iz zatvora Okružnoga suda u Petrinjskoj ulici br. 12 premješten u kaznionicu u Staroj Gradiški, gdje je priveden 30. srpnja 1973. u 18 sati. U Zatvoru je dobio matični broj 5047. U nepotpisanom sociološko-analitičkom tekstu Bušićeve osobe i djela za koje je kažnjen, napisanom u vrijeme njegova boravka u ulaznoj zatvorskoj karanteni 19. kolovoza 1973., stoji:

“Da je osuđeni politički negativno orjentisan u svojim stavovima prema Samoupravnom socijalističkom društvu SFRJ-e vidi se iz njegova razgovora. Sa njime se razgovor teže uspostavlja. Pored ovoga, ima govorne smetnje, pa je neke riječi u razgovoru teže razumjeti i na osnovu ovoga razgovor je sa njime vođen duže vremena.
Prema inkriminiranoj djelatnosti, zbog čega je osuđen do kraja je nekritičan. Ovo potvrđuje i činjenica, što osuđeni smatra ovakvu inkriminiranu djelatnost ispravnom, kao svoja politička uvjerenja i stavove. Međutim, kada mu se postavi konkretno pitanje, na koje slijedi i određen odgovor. U ovom slučaju, daje objašnjenja koja idu njemu u prilog, s time da sebe prikaže potpuno nevinog i sve što je radio, da je to bila samo dobra namjera. U razgovoru često spominje i saučesnike inkriminirane djelatnosti, ističući da nije sam u ovakvoj situaciji, dakle, što je očito da na određen način ispoljava i ponos radi ovakvog ponašanja i inkriminirane djelatnosti.

Njegova neprijateljska djelatnost uperena protiv socijalističkog dru¬štvenog poretka počinje još od ranije, a konstantno se počeo sa ovim baviti od 196 godine. Pišući članke u ‘HKL’ ‘Odbijeni amandmani’, ‘Velike ideje i mali narodi’ te u ‘Studentskom listu’ članak ‘Opće narodna odbrana i jezik u JNA’, ‘Savezni budžet i državnost republika’, te u Hrvatskom tjedniku članak ‘Čudne brige i nebrige’, ‘Pridraga traži zaštitu’, ‘Na marginama I. Kongresa kulture’ i iz Pariza pisao pisma neprijateljskog sadržaja... U svojoj neprijateljskoj djelatnosti bio je organiziran i povezan sa Šćukanec Dragutinom, Tuđman Franjom. Pored ovoga osuđeni je bio lični i osobni prijatelj Gotovac Vlade, kao glavnog urednika ‘Hrvatskog tjednika’ koji se sada nalazi na izdržavanju kazne u ovome domu.

Za vrijeme izdržavanja kazne, nad osuđenim je potrebno imati nadzor i kontrolu njegova ponašanja i djelovanja među osuđenicima. U postupcima prema njemu treba biti do kraja principijelan i pridržavati se zakonskih propisa. Uočene prijestupe na vrijeme je potrebno spriječiti, adekvatno određenim mjerama. Upoznat je sa svim pravima i dužnostima osuđenih osoba, koja su propisana zakonskim propisima. Za vrijeme boravka u Prijamnom odjelu žalio se na postupak stražara. Ovaj slučaj je ispitan i osuđenom je dat odgovor.

Rasporediti ga na rad u drvni pogon, pilanu, II. odjel, klasifikaciona grupa ‘C’.”270 U tzv. ulaznoj karanteni Bušić je ostao do 23. kolovoza 1973. kad je premješten na II. odjel271 u sobu 16, s rasporedom u najnižu klasifikacijsku skupinu zatvorenika, u “grupu C”, u zatvoreničku skupinu s najmanjim zatvoreničkim pravima u dopisivanju, primanju paketa, dužini razgovora u prigodi posjeta, bez prava na boravak u dnevnom boravištu što znači bez prava gledanja televizije i grijanja zimi. U tu skupinu su obično svrstavani politički osuđenici i rijetki su prebacivani, nakon dugotrajnijeg robijanja, u skupinu B ili skupinu A sa znatno više zatvoreničkih prava. U Bušićevu zdravstvenom kartonu, utvrđenom 8. kolovoza 1973. u ulaznoj karanteni, za njega se navodi da je visok 187 cm, težak 79 kg te da je “zdrav” i “sposoban za fizički rad”. U skladu s tim i zbog “potrebe radne snage”, iako se nikad nije bavio fizičkim radom niti je tomu bio vičan, on je dobio radno mjesto u jednom od najtežih radnih pogona u kaznionici, u proizvodno-drvnom pogonu, na pilani i u drugoj smjeni.

Rad se sastojao, bez ikakvih tehničkih pomagala nego golim rukama, u istovaru balvana s kamiona i dopremanju u pilanu, ispilavanju građe, odnosno njezinoj obradi i razvrstavanju. Radilo se, uglavnom, na otvorenu, i po lijepu i ružnu vremenu.O životu u Staroj Gradiški nešto je rekao i sam Bušić. U svojim objavljenim tekstovima (Zašto sam otišao iz domovine i Hrvatsko proljeće nisu stvorili političari) naveo je da je u njegovo vrijeme u starogradiškoj kaznionici bilo “oko stotinjak” političkih osuđenika “i nismo se mnogo bojali zatvorske uprave; slobodnije, nebojaznije smo razgovarali unutar zatvorskih zidina nego što to razgovaraju ljudi na zagrebačkim ulicama i u kavanama”. Tada su se od poznatijih hrvatskih političkih osuđenika u starogradiškoj kaznionici nalazili: Marko Veselica, Vlado Gotovac, Zlatko Tomičić, Đuka Srnec, Hrvoje Šošić, Stjepan Sulimanec, Dražen Budiša, Zvonimir Červenko, Ante Todorić, Blaž Bordić, Krešo Parać, Mato Marčinko, Stjepan Sučić, Franjo Mikulić, Bruno Tandara, Ferdo Bušić, Jerko Prka, Drago Prlj, Mijo Jukić i dr.

Na pilani je radio, kako je naveo, “od sedam uvečer do sedam ujutro”. O tom dijelu života govori i u pismu upućenu 7. listopada 1973. odvjetniku Vladimiru Mariću u kome ga moli kad pođe k njemu u posjet da mu, “ako je to moguće” ponese dva para zimskog rublja, jer “ja radim na pilani, dakle na otvorenom prostoru, a sobe se ovdje zimi ne griju, pa mi je zimsko rublje nužna potreba.” Bušića je 6. prosinca 1973. u starogradiškom zatvoru posjetio odvjetnik Marić. U vrijeme petnaestminutnog posjeta, po zapisu zatvorskog referenta, Bušić se je interesirao “za pojedine novinare, odnosno kolege. Na kraju razgovora pao je dogovor da se Bruno na dan izlaska na slobodu obvezno javi advokatu“.

Izrečenu kaznu Bušić je izdržao do kraja i iz starogradiške kaznionice izišao je 12. prosinca 1973. Kao mjesto budućega boravka prijavio je Zagreb , Varšavska 13, u prijatelja Joze Bašića. U roku četiri dana morao se je prijaviti nadležnom organu Sekretarijata unutrašnjih poslova. Nakon izlaska iz starogradiškoga zatvora Bušić je, kad je boravio u Zagrebu, uglavnom, stanovao, zajedno s prijateljem Vicom Vukojevićem, u Racinovoj 10, u gospođe Mire Cerovac, majke njihova prijatelja Ivana Cerovca, tada emigranta.
Ljutu travu na ljutu ranu!

Kralju Dmitre Zvonimire - u tamnici tvoji su ratnici-tvoji Generali!
Avatar
LEGIONARI
Podurednik
Postovi: 1554
Pridružen/a: čet vel 26, 2009 3:40 pm

Re: Životopis Ante Bruno Bušić-a.

Post Postao/la LEGIONARI »

Premlaćen u Dubrovniku!

Naravno, u onim političkim prilikama zaposlenje primjereno svom zvanju i zanimanju, Bušić nije mogao dobiti. Takvo stanje iskoristio je za dalje usavršavanje i 22. listopada 1974. u Dubrovniku u Centru za postdiplomski studij (Inter-University Centre of Post-Graduate Studies) upisao je studij Filozofije znanosti. I tu ga je Udba pratila, i nastojala izolirati od prijatelja, upozoravajući ih da se radi o “ustaši”, a njemu samom se prijetilo ubojstvom ako ne napusti Dubrovnik.

Međutim, i protiv Bušićeve volje, ubrzo se dogodilo nešto što je utjecalo na dalju njegovu sudbinu. Njega je i
još dvojicu njegovih kolega postdiplomaca, Markicu Rebića i Josepha Levyja iz Jeruzalema, oko 23 sata, 6. prosinca 1974., na Stradunu, blizu Sponze i ispred “Cele”, dok se vraćao u stan u tadašnjoj ulici Put JA 4,
napala skupina od “najmanje petnaest mladića” i po Bušićevoj prijavi tamošnjem Okružnom javnom tužilaštvu:
“Strani državljanin je uspio izmaći, a mene su s leđa snažnim udarcem po zatioku oborili na zemlju, a potom me više puta udarili nogom u glavu i rebra. Napominjem, da sam ja čitavo vrijeme mirno stajao držeći ruke u džepovima mantila i ničim nisam pokazivao da želim bilo kakvu tučnjavu ili prepirku.

Dok sam ja ležao na zemlji i bio udaran nogama s Markice Rebića strgli su kaput, pokupili novac koji je u njemu bio, a također i bonove za prehranu u restoranu ‘Višnjica’, poderali mu vestu i udarali ga sa svih strana dok je on bježao Stradunom. S više strana čuli su se ogorčeni prosvjedi nazočnih građana: ‘Kako vas nije stid da vas petnaest tučete jednog čovjeka.’ Ipak se nitko nije usudio suprotstaviti se razularenoj razbojničkoj bandi.
U tijeku jurnjave po Stradunu naišla su dvojica milicionara pozornika i upozoreni na njihovu nazočnost razbojnici su se razbježali odnoseći sa sobom Rebićev kaput, bonove za prehranu i notes s adresama(!?).

Milicionari su vidjeli čitav prizor, ali na naše zaprepaštenje uopće nisu ubrzali korak. Trebalo ih je podosta dugo uvjeravati, dok su pošli u potragu za razbojničkom grupom, i to tek kad smo od njih zatražili da nam dadu svoje službene brojeve. Upozoravam da nam brojeve nisu dali. U tijeku noći, neefikasni, pa čak i dobrohotni postupak milicionara prema članovima razbojničke grupe koja nas je napala sve nas je više čudio i ostavljao u nedoumici…”

Nakon Bušićeve prijave Okružno javno tužilaštvo Dubrovnik je 28. svibnja 1975. uputilo Općinskom sudu u Dubrovniku tužbu protiv dvojice mladića koji su sudjelovali u toj tučnjavi, a jedan je od njih 1. rujna 1975. i osuđen na zatvorsku uvjetnu kaznu. Iako su kasnije, g. 1991., napadači na Bušića i Rebića taj događaj nazvali “mladenačkim prijestupom”, Bušić je bio uvjeren, a i njegovi prijatelji, da je iza toga stajala Udba. Pod tim dojmom on je napustio Dubrovnik i započeti postdiplomski studij.
Ljutu travu na ljutu ranu!

Kralju Dmitre Zvonimire - u tamnici tvoji su ratnici-tvoji Generali!
Avatar
LEGIONARI
Podurednik
Postovi: 1554
Pridružen/a: čet vel 26, 2009 3:40 pm

Re: Životopis Ante Bruno Bušić-a.

Post Postao/la LEGIONARI »

Drugi put u emigraciji

Budući da nije mogao dobiti neki posao približan njegovoj stručnosti i istraživačko-novinarskoj usmjerenosti i nalazeći se u vrlo teškim prilikama, bez rada kao osnove za život, bez stana i stalnih novčanih prihoda, te
izložen stalnoj policijskoj pratnji i općoj presiji, Bušić je odlučio ponovo otići u emigraciju gdje bi mogao slobodnije raditi. Za odlazak u emigraciju i tamošnji rad Bušić se je u Zagrebu pripremao prikupljajući građu i knjige za povijesno-političku problematiku koja ga je posebno zanimala i općenito o čemu je namjeravao pisati. Uoči samog odlaska radio je na priređivanju zbirke pjesama o Ivanu Bušiću – Roši harambaši.

Za Bušićev odlazak u emigraciju poduzete su posebne pripreme. Za njega je u Zap. Njemačkoj pripremljena krivotvorena putovnica, a po njega su izvana automobilom u Zagreb došla dvojica hercegovačkih franjevaca
fra Leon Galić i fra Drago Tolj. I na taj put on je 12. rujna 1975., iza 9 sati, kao i g. 1966., sasvim slučajno krenuo iz Podsuseda. Austrijsko-jugoslavensku granicu su prešli na graničnom prijelazu Šentilj – Spielfeld, bez ikakvih problema. Nakon kraćeg zadržavanja u Švicarskoj (Brugg) u dr. Jure Petričevića i u Parizu, u London u Engleskoj je stigao 26. rujna 1975., gdje je još u početku g. 1975. bilo sve pripremljeno za njegov dolazak.

Tu je ubrzo dobio privremeni azil i putovnicu. O svom bijegu iz domovine i putu u London pisao je 7. prosinca 1975. iz Londona prijateljici Ivanki Kuzmanović: “Kada sam polovinom rujna s krivotvorenom putovnicom prešao granicu nisam mogao odoljeti, odmah sam otišao u Pariz i upravo pred kuću u kojoj sam stanovao. U Parizu sam dosta tegobno živio, ali mi je ipak tu bilo ponajljepše. Ja sam prešao granicu u posljednji trenutak; da to nisam učinio, sad bih sigurno bio iza rešetaka (već su bili dolazili po mene), a ovaj put tko zna bi li glavu živ iznio. Došao sam u emigraciju bez igdje ičega, a ni u domovini mi nije ništa ostalo. Zahvaljujući našoj sirotinji, nisam ni u domovini umro od gladi, a i ovdje vani najviše mi pomaže sirotinja. Ja radim koliko mogu, još imam snage...”

Već po ranijem dogovoru, započeo je radom u uredništvu “Nove Hrvatske” objavljujući u tom glasilu svoje tekstove: g. 1975. Zašto sam otišao iz domovine, Hrvatsko proljeće nisu stvorili političari, Pozadina tragične smrti Matka Bradarića, Čovjek koji je potpisao akt o izvanrednom stanju, Svijet ne smije znati za Staru Gradišku, Kongres književnika u partijskoj režiji, Kako su ubijeni Mate Prpić i Ivan Matičević, Opet Karađorđevo, Mađaronstvo u suvremenoj hrvatskoj zbilji, Posljednji Jugoslaveni, Rastrojstvo jugoslavenske vojske, Zagrebačko ljeto 1965. Otmice hrvatskih sveučilištaraca i mučenja u tajnim zatvorima. Mučitelji rankovićevci danas na istaknutim položajima u Hrvatskoj, Dva morala. Uz knjigu o hrvatskim zrakoplovcima, Božićna ophodnja; g. 1976. Domovinski otpori, oteti hrvatski avion i jedna uzaludna sudska odluka, Tko upravlja Hrvatskom?, Ideja diverzantima, Vraćanje sudstva prvotnom ‘idealu’, Smiješna osuda u Bosanskom Grahovu, Hitler s Dedinja, Osuđen zbog razmišljanja Branitelji Odžaka. Posljednja bitka II. svjetskog rata, Dvorci i ljepotice napasnog starca, Neretvanski sukobi. Sedmoglava aždaja Stanko Parmać, Trenutak istine, Ekonomska podloga hrvatske pobune,Zašto su srbima potrebni srbi koji to nisu.

Za ove tekstove urednik NH Jakša Kušan misli da su najbolji Bušićevi tekstovi napisani u emigraciji. Rad i suradnju u “Novoj Hrvatskoj” napustio je polovinom g. 1976. zbog razilaženja s urednikom NH Jakšom Kušanom u vezi s prikazivanjem događaja vezanih za “Bugojansku skupinu” iz g. 1972., kad je od Bušića traženo “da napiše negativan prikaz o Bugojanskoj skupini” Osim objavljenih tekstova u “Novoj Hrvatskoj” g. 1975. objavio je jedan tekst u “Hrvatskoj borbi” (HB) – Među vladajućim strukturama vlada panika i bezglavlje,311 a g. 1978. posthumno – Hrvatski ustaše i komunisti, g. 1977. i 1978. Bušić je objavljivao tekstove u “Hrvatskom tjedniku Danica” g. 1977. – Politička retorika i politička djelatnost u hrvatskoj sadašnjici, Urota Beograda protiv hrvatskog komunističkog vodstva i propusti Hrvatske komunističke partije, Mit o Udbinoj nepovredivosti razbijen, Tito i njegova tiranska taština i nesigurnost, Demografski gubici. Žrtve Hrvata u Hrvatskoj i Jugoslaviji, Titovi dvorci i despotski život, Hrvatska danas i Rusija, Gospodarsko-političko stanje u Hrvatskoj, Teror nad Hrvatima u Zapadnoj Njemačkoj i g. 1978.

Raskol unutar Udbe i Hrvati u Parizu Kulturna i politička djelatnost; u “Hrvatskom vjesniku”(HV) g. 1977. Hoće
li Zapad napokon prekinuti šutnju o hrvatskoj stvarnosti? i g. 1978. Raskol unutar UDB-e, Razgovori Bengta Goeranssona i Državni terorizam; u “Hrvatskom listu” g. 1978. Čemu se smiju zagrebački gimnazijalci, Tri slova, Strateška i politička ravnoteža, Izvori financijske moći beogradskih banaka i Hrvatski ustaše i komunisti); u “Poruci slobodne Hrvatske”(PSH) g. 1978. Raskid sa Staljinom nije bio raskid sa staljinizmom i “Naš dragi druže Josipe Visarionoviču-Staljine!” i u “Otporu” g. 1978. Činjenice o hrvatskoj revoluciji i državi.

Neki tada nastali Bušićevi tekstovi objavljeni su g. 1979., nakon njegove smrti (Između srpske dominacije i staljinističke prisile, Hrvatska nakon Helsinkija i Misli prigodom Desetog travnja ), neki su prvi put objavljeni u prvom izdanju sabranih Bušićevih tekstova “Jedino Hrvatska!” (pjesme: Hrvatska, Nocturno za jedan pajser i dva pištolja, Stavljam ruku na Hrvatsku i Stavljam ruku na Hrvatsku 1978. Bušić je za relativno kratko vrijeme života u emigraciji bio vrlo aktivan. Svojim člancima on je posebno pridonio življem političkom gibanju u hrvatskoj emigraciji i općenito u iseljeništvu. Tome su posebno pridonijeli njegovi tekstovi objavljivani u nekoliko hrvatskih izbjegličkih glasila.
Ljutu travu na ljutu ranu!

Kralju Dmitre Zvonimire - u tamnici tvoji su ratnici-tvoji Generali!
Avatar
LEGIONARI
Podurednik
Postovi: 1554
Pridružen/a: čet vel 26, 2009 3:40 pm

Re: Životopis Ante Bruno Bušić-a.

Post Postao/la LEGIONARI »

Ostalo Bušićevo djelovanje u emigraciji

Bez obzira što su mnogi u proteklih deset godina slobodne Hrvatske o pok. Bruni Bušiću pisali u okviru svojih saznanja u javnom tisku i u knjigama i slično, o njegovu boravku vani relativno slabo se zna. Ipak, može se reći da je za čitavo vrijeme zadnje emigracije živio u Engleskoj, a povremeno je putovao u Francusku, Njemačku, Švedsku, Nizozemsku, Belgiju, Španjolsku, Švicarsku. God. 1976. Bušiću su odbijene ulazne vize u USA, Kanadu i Španjolsku. Kad je u travnju 1976. dobio dozvolu izlaska, Bušić je otputovao u SR Njemačku.

Njegova putovanja možemo tek pratiti iz njegovih pojedinih sačuvanih pisama upućivanih prijateljima i suradnicima diljem svijeta. U lipnju 1976. boravio je u Troisdorfu, 28. rujna 1976. bio je u Karlsruheu. U Parizu se je nalazio 11. srpnja, 23. kolovoza, 26. listopada 1976. U pismu upućenu 26. listopada 1976. prijatelju Nikoli Bikešu u Sydney u Australiji o sebi je naveo: “Evo ima već sedam mjeseci ja nisam 7 dana uzastopce spavao u istome krevetu.”

U g. 1976. i Bušić je bio angažiran u vezi s akcijom zaposjednuća američkoga zrakoplova TWA 727, da bi se svijet upozorilo na neravnopravan položaj Hrvata u komunističkoj Jugoslaviji, koju je 10. – 12. rujna 1976. u newjorškoj zračnoj luci izvela skupina mlađih Hrvata: supružnici Julienne i Zvonko Bušić, Petar Matanić, Frane Pešut i Slobodan Vlašić. Brunino sudjelovanje u toj akciji sastojalo se je u radu oko tekstova “Poziv na dostojanstvo i slobodu” i “Deklaracije Glavnog sjedišta hrvatskih osloboditeljskih snaga” koji su kao letci bacani iz zaposjednutoga zrakoplova iznad USA i Francuske. Tekstovi Brune Busica «Apel americkomu narodu» i »Deklaracija Glavnog sjedišta hrvatskih osloboditeljskih snaga« objavljeni su u milijunskoj nakladi na engleskom jeziku u dnevnicima: The New York Times, Washington Post, Chicago Tribune, LA Times, International Herald Tribune iz Pariza, a i drugdje su prenoseni djelomice ili u cijelosti. Letaci su bacani iz zrakoplova iznad Montreala, Londona i Pariza (prema The News-u (NY) i iznad: New Yorka i Chicaga), a krajnji, nedostizeni cilj bila je Hrvatska. Tekst »Poziv na dostojanstvo i slobodu« namijenjen je Hrvatima. Nakon što su se izvođači te akcije u Parizu predali i bili zatvoreni te suđeni na teške zatvorske kazne, Bušić je s posebnim osjećajem pisao gospođi Julienne Bušić, hrabrio ju i iskazivao joj pažnju, ali ponekad je progovorio i o sebi.

U Njemačkoj je Bušić ostao do listopada 1976. jer mu je prolazila šestomjesečna dozvola izbivanja iz Engleske. U Londonu se je nalazio 25. studenoga 1976. U pismu upućenu toga dana Julienne Bušić u zatvor u SAD spominje brošuricu svojih tekstova na engleskom jeziku. U pismu Julienne 23. prosinca 1976. iz Londona piše: “Ovo neprestano putovanje, odlaženje i dolaženje, susreti i rastanci već me podosta nerviraju, htio bio ozbiljnije raditi na svojoj knjizi, koju sam već započeo… Za sve to je potreban sustavan rad, ustaljenost na jednom mjestu, stanovita perspektiva. Meni sve to nedostaje. Živim od dana do dana, na kratke rokove, budim se i ustajem uvijek s novom neizvjesnošću. U svemu tomu nema ni ponajmanje straha, tek nemogućnost dalekoročnog odredišta.”

U Kopenhagenu, u Danskoj, nalazio se je 30. prosinca 1976. i 1. veljače 1977. G. 1977. američke vlasti odbile su Bušiću ulaznu vizu u SAD. G. 1977. boravio je u Njemačkoj. U Frankfurtu n/M boravio je 18. ožujka 1977. Iz Kölna se 5. travnja 1977. javio “nevistici” Julienne pismom u kojem joj je javio da joj šalje jednu torbu – “jednu zovnicu, ali pravu imotsku, za tvoju mamu”. U Parizu je boravio 29. travnja 1977. U Lundu 18. svibnja 1977. U Stockholmu je boravio 2. lipnja 1977. Odatle se je navedenoga dana javio Julienne pismom u kojem joj je najavio da piše studiju o žrtvama Drugoga svjetskog rata u Hrvatskoj, te da je pregledao pet godišta “Vjesnika” i da namjerava “napisati par studija s kojima bi se pred svjetskom javnošću objasnio i utemeljio hrvatski problem. To mi nije lako jer radi dolaska i razgovora s ljudima iz domovine moram često spavati u tuđim krevetima, povlačiti se po tuđim kućama, a to je upravo ono što onemogućava svaki ozbiljan rad.”

U Švedskoj u Malmöu je boravio 20. lipnja 1977. U Kölnu je boravio i 7. srpnja 1977. U tom gradu rado je zalazio u restoran “Köln-Pörz” na rijeci Rajni. U pismu navedenog dana upućenu Markusu iz Karlsruhea piše o svom dokoličarenju po “kavanama i dugim šetnjama između nepoznatih prolaznika. To mi uvijek daje novu snagu i upućuje na besmisao emigrantskog mrtvila i praznovjernog očekivanja. Emigrantska astrologija (a puna su je sva emigrantska glasila) najodvratnija je i najpraznovjernija od svih mogućih astrologija. Hrvatska emigrantska astrologija posebno.” U Frankfurtu je bio 3. kolovoza 1977., u Parizu 1. rujna 1977., u Frankfurtu 17. rujna 1977.
Godine 1977., prije izbora za Hrvatsko narodno vijeće, krovnu organizaciju hrvatskih državotvornih emigranata, Bušić je s prijateljima i političkim istomišljenicima, u Švedskoj, u Lundu, sastavio i utvrdio sedam osnovnih načela kao polazište za sljedeće izbore za HNV:

1. Nacionalno pomirenje i općehrvatsko jedinstvo;
2. Djelatna veza Domovine i izbjeglištva;
3. Razvoj vlastitih snaga i oslonac na njih;
4. Nadideologijska nacionalna borba;
5. Neutralnost u prijeporu Istoka i Zapada;
6. Korištenje svih primjerenih sredstava borbe i
7. Solidarnost sa svim osloboditeljskim gibanjima u svijetu.

Na izborima za II. Sabor HNV 6. – 10. listopada 1977. godine u Bruxellesu izabran je s najviše glasova za člana Sabora i pročelnika Ureda za promidžbu i tisak. Na toj dužnosti uz ostale obveze, pokrenuo je i uređivao “Hrvatski vjesnik” HNV-a. Toga mjeseca posjetio je poznati Sajam knjiga u Frankfurtu. U Kölnu je boravio 20. listopada 1977., a u Pörzu je boravio 24. listopada 1977. U Parizu je bio 12. prosinca 1977.

Uz navedeno, Bušić je u g. 1977. osmislio i uvelike pridonio ostvarenju emisije švedske televizije od 2. veljače 1978. pod naslovom “Hrvati – teroristi ili borci za slobodu”. Za tu emisiju u Hrvatskoj su dali intervjue: Ivan Zvonimir Čičak, zagrebački nadbiskup dr. Franjo Kuharić, povjesničar dr. Franjo Tuđman, akademik Petar Šegedin, književnik i filozof Vlado Gotovac i odvjetnik Lav Znidarčić, a scene o tobožnjoj hrvatskoj gerili snimane su u njemačkom gorju Schwarzwaldu i u američkoj državi Ohio, u šumama kraj Clevelanda. Bušićeva pojava u filmu “Hrvati teroristi ili borci za slobodu” bila je povod zabrane njegovu ulasku u Njemačku, a priskrbila mu je i druge nevolje.

U g. 1978. u Londonu se je nalazio 18. siječnja, u Edinburgu 31. siječnja, Zürichu 7. veljače, Londonu 16. veljače, Parizu 2. i 11. ožujka, u Londonu 31. ožujka i 28. travnja 1978. Ta stalna putovanja i neredovit život ugrozila su ozbiljno Bušićevo zdravlje. O tome je 12. prosinca 1977. pisao “nevistici” Julienne Bušić: “Neprestano trebam ići kod liječnika (zamisli, rekao mi je da sam obolio jer sam mijenjao krevet), a imam i drugih poslova preko glave.” I 28. travnja 1978. iz Londona pisao je Julienne: “Ne možeš zamisliti kako sam bio bolestan. Noćima nisam spavao, a nitko mi nije mogao pomoći, nisam imao nikoga ni da mi čaj skuha. Više puta sam ostavio nepojedeni ručak u restoranu jer nisam mogao od bolova sjediti. Sad mi je znatno bolje. Upoznao sam jednoga mladoga liječnika Hrvata, koji mi je od velike pomoći. On ima jugoslavensku putnicu, pa mora biti oprezan. Taj mladi liječnik je izvrstan čovjek i rodoljub. Od prije nekoliko dana mogu sjediti u stolici i pisati… Zbog te emisije na švedskoj TV na mene su digli veliku viku u Jugi. Prijete mi da će mi glavu skinuti. Imaju pravo što se ljute. Ta emisija je početak novoga hrvatskoga političkog preporoda u domovini.

Koliko me je god boljelo u zadnjih nekoliko mjeseci, ipak sam nekako i odahnuo. Dojadilo mi je ono neprestano lutanje i povlačenje po tuđim krevetima. To je pasji život, ti to znadeš. Ipak da nije bilo toga moga lutanja, ne bi bilo ni te emisije, ali ne bih ni ja obolio. Neprestano sam bio napet, u stalnom iščekivanju. Teško ti je s našim ljudima raditi, sve obećaju, ali malo kada bilo što naprave, nemaju discipline.” Zlatku Markusu je pisao 10. svibnja 1978.: “Toliko zasada. Oprosti, u velikoj sam žurbi. Moram ići u bolnicu. S mojim zdravljem je sada daleko bolje, ali još uvijek imam velikih problema.” Nešto kasnije, 16. svibnja 1978., u vezi sa svojim zdravljem “nevistici” Julienne je pisao: “Sada imam manje bolove u nozi, mogu hodati i sjediti u stolici, ako nije tvrda.”

U početku kolovoza 1978. u Mainzu je s prijateljima (Zlatko Markus, Mladen Schwartz i Tomo Matasić) pokrenuo hrvatski mjesečnik “Hrvatski list”. Nešto prije svoje smrti Bruno je priredio nacrt studije “Ustaše i komunisti”, objavljena u “Hrvatskoj borbi” i u “Hrvatskom listu” iste godine. Njegov dalji život i rad prekinulo je mučko ubojstvo noću 16. listopada 1978. u Parizu
Ljutu travu na ljutu ranu!

Kralju Dmitre Zvonimire - u tamnici tvoji su ratnici-tvoji Generali!
Avatar
LEGIONARI
Podurednik
Postovi: 1554
Pridružen/a: čet vel 26, 2009 3:40 pm

Re: Životopis Ante Bruno Bušić-a.

Post Postao/la LEGIONARI »

Veze s dr. Franjom Tuđmanom

Sigurno je da je Bušić u emigraciju otišao sa znanjem svoga nekadašnjeg direktora i suoptuženika dr. Franje Tuđmana, da su bili u vezi i da su povremeno razmjenjivali informacije. Očito su pri njegovu odlasku u emigraciju bili nešto i dogovorili, vjerojatno privremeni Tuđmanov izlazak iz Hrvatske s falsificiranom putovnicom, radi pronalaženja mogućnosti tiskanja njegovih tekstova ili da bi se vani sreo s nekim od vodećih ljudi u hrvatskoj emigraciji ili pak u slučaju većih nevolja. Na to nas upućuje Bušićeva poruka upućena 18. listopada 1975. u pismu iz Londona Ivanu Cerovcu u Njemačku: “Preko ljudi koji su bili na Sajmu knjiga dobio sam poruku od Franceka da zasada sve obustavim. Izgleda da će mu njegov prijatelj Husak ipak isposlovati odlazak u Tatre, a odatle može na drugu stranu, ako prilike u Jugi budu nepovoljne. Ja nikada sebi ne bih mogao oprostiti ako bi se mojom krivnjom, bilo posredno, bilo neposredno, pomeli njegovi planovi i bila dovedena u pitanje njegova sigurnost. Sve što si čuo od mene zakopaj zauvijek u najdublje dubine.”Iz poznatoga je jasno da je veza kojom su razmjenjivali informacije Bušić i dr. Franjo Tuđman išla preko hrvatskih ljudi u Švicarskoj i u SR Njemačkoj.

Fratar Ante Milan Anić iz Njemačke prenio je Franji Tuđmanu Bušićevu poruku 2. srpnja 1976. Od 1976. do 1978. prenosio je nekoliko puta Bušićeve poruke Franji Tuđmanu i obratno. Anić je čak organizirao i Tuđmanov ilegalni odlazak u Njemačku 8. kolovoza 1977. Tada se je dr. Tuđman u Njemačkoj sastao i s Brunom Bušićem. Da su bili u stalnoj vezi potvrđuje i Tuđmanovo pismo koje je Bušiću uputio u kolovozu 1977. dajući mu upute u vezi s radom u emigraciji.

Bruno Bušić i Franjo Tuđman sastali su se i u kolovozu 1978. Tada su zajedno boravili u Španjolskoj, između ostaloga, u Torremolinosu i u Barceloni u Štefice i Vinka Nikolića. Bušiću je tada ulaznu vizu u Španjolsku osigurao poznati domobranski pukovnik Ivan Babić.
Ljutu travu na ljutu ranu!

Kralju Dmitre Zvonimire - u tamnici tvoji su ratnici-tvoji Generali!
Avatar
LEGIONARI
Podurednik
Postovi: 1554
Pridružen/a: čet vel 26, 2009 3:40 pm

Re: Životopis Ante Bruno Bušić-a.

Post Postao/la LEGIONARI »

Ubojstvo Brune Bušića

Na putu u Amsterdam, gdje je trebao biti u ponedjeljak 23. listopada 1978., na sjednicu HNV-a, Bušić je u početku listopada, a možda i nešto ranije, stigao u Pariz.Predzadnji dan svoga života, subotu, proveo je na jednom izletu u hrvatskom društvu u Pariškoj šumi. Iako je bio svjestan da mu je Udba za petama, o tome je bio upozoren i od francuskog redarstva, ali i od drugih policijskih službi, on se nije mogao suprot¬staviti svojoj neminovnoj sudbini, doušnicima koji su ga okruživali i ubojicama koji su ga slijedili.

Ubijen je u 23,20 sati 16. listopada 1978. u Parizu, na ulazu u zgradu u Ulici Belleville 57, gdje je namjeravao prenoćiti, pogođen s dva od pet ispaljenih hitaca iz pištolja “Astra“ kalibra 7,65 mm. Njegova smrt je posebno bolno i s velikom žalošću doživljena u hrvatskom narodu u iseljeništvu i u domovini, bez obzira na komunističku represiju.

Bušićev pogreb obavljen je 23. listopada 1978. u nazočnosti oko 1200 Hrvatica i Hrvata iz svijeta, pa i domovine na pariškom groblju PčreLachaise. Nakon odavanja počasti mrtvom u područnoj mrtvačnici, više od tisuću ljudi uputilo se je s Bušićevim lijesom u crkvu St. Antoine Cles u kojoj je osam hrvatskih svećenika predvodilo misno slavlje za dušu pok. Brune Bušića, a prigodnu propovijed održao je fra Leon Galić. Obred pokopa u privremenom grobu u groblju Pčre-Lachaise predvodio je upravitelj hrvatske misije u Parizu isusovac o. Vladimir Horvat. Nad grobom od pokojnika su se oprostili prijatelji novinar Zlatko Markus i svećenik Vjekoslav Lasić.

Kad je uređen Bušićev kupljeni grob, u studenom 1978. sanduk s njegovim posmrtnim ostacima prenesen je u taj grob.Bušićevu smrt svjetski su mediji popratili viješću da je ubijen jedan od hrvatskih vođa. Toga je mišljenja bila i većina hrvatskog naroda. Svakako, Bušićevom smrću naručitelji i izvoditelji njegova ubojstva zaustavili su započeta revolucionarnija gibanja u hrvatskoj emigraciji, posebno u Europi, a i u hrvatskom narodu općenito, skoro jedno desetljeće i koja će se pokrenuti tek u drugoj polovini osamdesetih godina odlaženjem dr. Franje Tuđmana među hrvatsko iseljeništvo.

Nakon Bušićeve smrti priređene su velike demonstracije protiv jugoslavensko-srpskoga komunističkog terora u Melbournu (25. listopada 1978.), Sydneyu, Torontu, Frankfurtu...U prigodi prve obljetnice Bušićeve smrti, 13. listopada 1979. na pariškom groblju Pčre-Lachaise, u nazočnosti većeg broja Hrvata njegovih suboraca i prijatelja iz Francuske, SR Njemačke i SAD, otkriven mu je spomenik s tekstom na hrvatskom i francuskom jeziku. Vjerski obred predvodio je i tada hrvatski dušobrižnik u Parizu isusovac o. Vladimir Horvat, a prigodni govor održao je njegov zatvorski supatnik i politički suborac Franjo Mikulić.

Odmah nakon demokratizacije u Hrvatskoj, 21. kolovoza 1990. Ministarstvo unutarnjih poslova RH podnijelo je Okružnom javnom tužilaštvu u Zagrebu kaznenu prijavu protiv nepoznatoga ubojice Brune Bušića. Na osnovi te prijave Okružno državno odvjetništvo Zagreb 3. veljače 1993. podnijelo je zahtjev za provođenje istrage protiv Vinka Sindičića, tada u zatvoru u Škotskoj, pod sumnjom da je on počinitelj toga zločina. Sudski postupak koji je protiv Sindičića vođen u Županijskom sudu u Zagrebu g. 1999. – 2000. nije potvrdio navode optužnice.

Nakon hrvatske nezavisnosti, u prosincu g. 1992. u Zagrebu je osnovana Zaklada “Ante Bruno Bušić”, koja je u tijeku rata prikupljala humanitarnu pomoć, posebno za ranjene hrvatske branitelje i prognanike, i između ostaloga je pokrenula inicijativu za izgradnju mauzoleja Brune Bušića i prijenos njegovih posmrtnih ostataka iz Pariza u domovinu Hrvatsku što je i učinjeno u listopadu 1999. Uz najveće državne počasti i u nazočnosti velikoga mnoštva poštovatelja Bušićevi su posmrtni ostaci 16. listopada 1999., na 21. obljetnicu njegova ubojstva, pokopani na zagrebačkom groblju Mirogoju, u Dolini branitelja, gdje su pokopani mnogi nedavno poginuli hrvatski branitelji u borbi za hrvatsku nezavisnost.

Ono po čemu je Bruno Bušić osobito poznat, uz mučeničku smrt, je njegov književnički, istraživačko-novinarski i politički rad koji je u potpunosti bio u službi domovine Hrvatske i hrvatskoga naroda jer ga je njihova sudbina zaokupljala čitava života. Počeo je objavljivati tekstove – pripovijetke, prikaze, osvrte, članke i studije – još od g. 1952. kao trinaestogodišnjak, a to je, s prisilnim prekidima, nastavio sve do svoje smrti. Tim svojim radom Bušić je u domovini i emigraciji postao nacionalnim simbolom koji je još kao niži gimnazijalac svojim tekstovima skrenuo na sebe pozornost svoga naraštaja, a kasnije šezdesetih i sedamdesetih godina svojim je jasno i stilski oblikovanim tekstovima iz hrvatske povijesne, političke i gospodarske problematike upozoravao hrvatski narod na njegovu prošlost i ondašnjost, te što mora poduzeti da bi osigurao svoju budućnost u društvu slobodnih i suverenih naroda. U emigraciji je posebno postao simbol i zalog nacionalne pomirbe već otprije ugrađene u zajedničkoj svijesti većine hrvatskoga naroda, svojim je tekstovima o žrtvama u hrvatskom narodu u vrijeme Drugoga svjetskog rata posebno srušio mit o Jasenovcu. Zapravo, Bušić je čitav život žrtvovao za domovinu Hrvatsku i hrvatski narod.

Iako se je zbog različitosti pogleda u vrlo važnim pojedinim pitanjima u vezi s hrvatskom prošlošću, ondašnjošću
i pristupu revolucionarnijoj borbi za hrvatsku nacionalnu slobodu razišao s nekim vodećim ljudima u hrvatskoj emigraciji, on je, zapravo, ukupnim svojim angažiranjem u hrvatsku emigraciju unio jednu svježinu, jednu novu snagu, odnosno nove oblike rada i stil borbe koji su narušavali dotadašnja već tradicionalna i za mlade učmala gledišta i odnose u postizanju hrvatske nezavisnosti. On je ukupnim svojim radom pokrenuo hrvatski narod, ali i upozorio svjetsku javnost na glavni hrvatski problem hrvatsku nacionalnu slobodu i nezavisnost. Rezultati njegova rada moći će se vrednovati tek kad se istraži odjek njegova djelovanja u praćenjima međunarodnih institucija.

Kao istraživač i novinar Bruno je Bušić svojim tekstovima pridonosio hrvatskom političkom osvješćivanju i uobličavanju hrvatskih političkih ciljeva. Posebno je uživao velik ugled među sveučilištarcima čija je zapravo gledišta svojim prilozima uobličavao i radikalizirao. Ukratko, on je uživao velik ugled u očima čitave Hrvatske, i domovinske i iseljene. Zapravo, Bušić je čitavim svojim životom živio za Hrvatsku i njegovi tekstovi u svoje vrijeme bili su pravo i najveće osvježenje u hrvatskom političkom razmišljanju, a i danas, bez obzira na moguću promidžbenu opterećenost, njegovi tekstovi imaju svoje veliko značenje u prikazivanju teške sudbine hrvatskoga naroda u okviru komunističke Jugoslavije. Kad se sve to ima na umu, nije čudno što su jugoslavenski partijski i policijski vrhovi u njemu vidjeli glavnu opasnost za komunističku Jugoslaviju te ga mučki ubili u Parizu. Bruno je Bušić osobito postao nacionalnim simbolom u borbi za slobodnu Hrvatsku koncem osamdesetih i u početku devedesetih godina pa sve do danas, što je pridonijelo mnogim manifestacijama hrvatskoga nacionalnog osjećaja pod njegovim imenom od promicanja njegova značenja do iskazivanja njemu najvećih poštovanja i počasti na razne načine.

Istaknuti hrvatski intelektualac i politicki prognanik iz vremena kada je jugoslavenska komunisticka vladavina bila na vrhuncu svoje moci, Bruno Busic, skupo je platio svoje neprihvacanje temeljnih odrednica jugoslavenske drzave i odanost idejama samostalne hrvatske drzave.

Proteklog tjedna hrvatski domoljubi sa sjetom su se prisjetili 25-e obljetnice ubojstva Brune Busica - 16. listopada 1978-e u Parizu. Ubojstvo je izvrsio jedan ili vise pripadnika neke od jugoslavenskih tajnih sluzbi istog dana kada je u Rimu Karol Woytila izabran za novog Papu. U jugoslaviji na celu drzave i mocne partije jos se nalazio josip broz tito, pokret nesvrstanih nalazio se na vrhuncu politickog utjecaja, jugoslavensko gospodarstvo bilo je u svojim zlatnim danima, u Splitu su se odvijale pripreme za odrzavanje Mediteranskih igara - dotada najveceg sportskog natjecanja u bivsoj drzavi. San o raspadu jugoslavije i uspostavi samostalne hrvatske drzave u vrijeme ubojstva Brune Busica cinio se sasvim fantasticnim i potpuno neostvarljivim.

Zivot i smrt Brune Busica medjutim nisu samo povijesne teme. S njima u vezi postavlja se nekoliko vrlo aktualnih pitanja:

1. Kako je moguce da samostalna Hrvatska drzava u cije temelje je ugradjeno i minulo djelovanje ubijenih domoljuba kao sto je Bruno Busic, jos uvijek nema spomenik Zrtvama Komunizma?

2. Kako je moguce da 12 godina nakon Hrvatske samostalnosti bivsi komunisticki duznosnici, ali i zlocinci, jos uvijek kontroliraju znacajne djelove hrvatskog nacionalnog blaga -- pa je tako bivsi predsjednik Izvrsnog vijeca SR Hrvatske, Antun Milovic, sada predsjednik uprave jedne hrvatske banke, koja pod sumnjivim okolnostima (bez da zauzvrat dobije stvarne novce) nastoji prodati viške hotele u bivsem egzekutoru jugoslavenskih obavjestajnih sluzbi Vinku Sindicicu, koji je mozda ubio i samog Busica?

3. Kako je moguce da suvremena Hrvatska jos nije sprovela istragu o ubojstvu Brune Busica?

4. Je li danasnja Hrvatska drzava ono o cemu je sanjao i pisao Bruno Busic? Da li bi Bruno bio u njenom intelektualnom i politickom establishmentu ili bi poput mnogih drugih bivsih emigranata i istinskih domoljuba i on bio u samostalnoj Hrvatskoj marginaliziran kako bi titovi pioniri nastavljali nametati svoju vlast, sada pod hrvatskim nacionalnim simbolima umjesto pod petokrakim zvijezdama?

5. Da li bi se Bruno Busic s takvim stanjem pomirio?"
Ljutu travu na ljutu ranu!

Kralju Dmitre Zvonimire - u tamnici tvoji su ratnici-tvoji Generali!
Odgovorite