Proces Hranilović - Soldin

''...uzima se da su Hrvati doselili oko 630...''
Odgovorite
Avatar
LEGIONARI
Podurednik
Postovi: 1554
Pridružen/a: čet vel 26, 2009 3:40 pm

Proces Hranilović - Soldin

Post Postao/la LEGIONARI »

Proces Hranilović-Soldin.

Ovdje se analizira sudjenje borbenoj skupini nastaloj oko vodstva hrvatske pravaške radnićke omladine. Ta je skupina, predvodjena Markom Hranilovićem i Matijom Soldinom, po nalogu emigrantskog vodstva oko dr. Ante Pavelića, tijekom 1929. izvela niz diverzija i atentata u Zagrebu. Sudjenje, koje je održano sredinom 1931., omogućuje podpuniji uvid u previranja i organiziranje borbene mladeži tijekom 1928./29. godine. U tom krugu naztaje definirana ideološko-politićka, organizacijski jasno strukturirana jezgra pokreta koji će naknadno dobiti Ustaško ime.

Progon politićkih protivnika, organizirani teror i nasilje bitno su obilježje politićkog života u kraljevstvu - kraljevini srba, Hrvata i Slovenaca i u razdoblju prije proglašenja šestosijećanjske diktature. Na zubu režima osobito su bili komunisti, Hrvatski i makedonski nacionalisti, ali i drugi protivnici jugoslave nske države i njezina uztroja.Politićki su procesi bili sastavni dio tog sustava.Pišući predgovor knjižici Rajka Jovanovića, Miroslav Krleža je sredinom 1928. zabilježio «... Stvaranje Države daje u stvarnosti ovakvu sliku: 24 politićke smrtne osude, 600 politićkih ubojstava, 30.000 politićkih uhićenja, 3.000 politićkih emigranata i bezbrojnu masu politićkih izgona.

Kada se batinaju politićki kažnjenici u masama, kad se siluju uapšene žene, a nepopustljive kad se proglašuju službeno ‘prostitutkama‘, kada se djeca zatvaraju s provalnicima, i kada se iskazi pišu krvavim zubalom, onda se to zove – Objavljenje naše rasne Svečovećanstvenosti: Gesta Dei per Jugoslavennos! Pred našim oćima ubijaju se politićki uhićenici i neztaju netragom iz zatvora; tuberkulozni ljudi zatvaraju se u betonske samice pune vode, vlasti se groze Dunavom, ljudi se dave, biju batinama, vrećama punima pijeska, vilama, kundacima i bokserima, ljudi se vežu naglavce i zatvaraju u dimnjak, po ćetiri čovjeka žive na prostoru od jednog kvadratnog metra, i sve to traje već punih deset godina, a da se do današnjeg dana nije još našao nitko da napiše sistematski prikaz ovog našeg rasnog, vidovdanskog, clairvoyantskog paklenog misterija.»

U tom je smislu skupštinski atentat na Hrvatske narodne zastupnike 20. lipnja 1928. bio logićna kulminacija politićkog razvitka u prvoj jugoslavenskoj državi. Takve su prilike silile i Hrvatske politićke snage na razlićite oblike oporbe i odpora. Iako su medju Hrvatskim politićkim strankama u prvim poratnim godinama postojale znatne razlike u pogledima na mogućnosti rješenja Hrvatskog pitanja, zaokret Hrvatske (republikanske) seljaèke stranke (H/R/SS) i Radićevo priznanje Vidovdanskog ustava 1925. dovest će do dubljeg raslojava nja. U idućem razdoblju će se dio Hrvatskih politićara, osobito onih iz vodstva Hrvatske stranke prava (HSP) okrenuti i pripremama za druge oblike otpora. Kljućna osoba u tim pripremama, koje su ukljućivale ne samo tajne dodire s hrvatskom politićkom emigracijom, a preko njih i s predstavnicima revizioni stićkih sila (Bugarska, Madjarska, Italija), nego i pripreme za eventualnu oružanu borbu, bio je dopredsjednik HSP-a, zagrebaćki gradski i oblasni zastupnik dr. Ante Pavelić, koji je na rujanskim skupštinskim izborima 1927. postao i zastupnikom u Narodnoj skupštini. On napose od 1927. poćinje posebnu pozornost posvećivati pravaškoj mladeži, u kojoj sve glasniji bivaju pristaše radikalizacije Hrvatskoga javnog mnijenja.

Upravo će mladež nakon skupštinskog atentata pokazati spremnost na otvoreni odpor jugoslavenskome režimu. Niz omladinskih proglasa i rezolucija, donese nih u drugoj polovici 1928., jasno su upućivali na to, da je u znatnome dijelu Hrvatske mladeži – napose u gradovima, medju kojima je prednjaćio Zagreb, kao sveučilišno i kulturno središte – sazrela svijest o potrebi nadilaženja stranaćkih razlika te o jednodušnoj borbi za osamosta ljenje Hrvatske. Tomu u prilog govorile su i brojne demonstracije, okršaji s policijom i oružničtvom, pa i atentati na eksponente velikosrpskog režima, te demonstrativno sudjelovanje u sve ćešćim proturežimskim manifesta cijama.

Nije u krivu sudionik tih previranja Eugen Dido Kvaternik, kad je uztvrdio kako je u drugoj polovici 1928. godine dotad dominantno mirotvorstvo izčezlo, a Hrvatsku je «obuzeo revolucionarni val». Razlićite politićke kombina cije,od rasprava o tzv. amputaciji do uzaludnog pokušaja Ante Trumbića da osloncem na reputaciju predsjednik jugoslavenskog odbora i prvog ministra vanjskih poslova Kraljevstva SHS, kao predstavnik trećega Hrvatskog bloka i Seljaćko-demokratske koalicije, u zapadnoeuropskim prijestolnicama nadje podporu za Hrvatske poglede i pomoć pri rješenju jugosla venske državne krize, nasukale su se na odluci kralja Aleksandra Karađorđevića da proglasi diktaturu. Iako je taj potez naišao na odobravanje i podršku Francuske i Velike Britanije, koje su za volju vlastitih geopolitièkih i gospodarskih interesa bile spremne bez krzmanja poduprijeti i krajnje nedemokratska rješenja hrvatska je javnost nakon poćetnog nesnalaženja i ubrzo shvatila da diktatura ne će dovesti do rješenja, nego do zaoštravanja hrvatskog pitanja.

I. Istraga i optužnica protiv Hranilovića, Soldina i družine

Diktatorski je režim uveo još snažniji represivni sustav. Istaknuti su oporbeni politićari bili pod stalnim redarstvenim nadzorom. Osobe koje su osumnjićene zbog politićkih delikata, u redarstvenim su uzama podvrgavane strahovitim mućenjima. Uslijed takvog su postupka neki osumnjičenici umrli ili su se odlućili na samoubojstvo. Radi demoraliziranja protivnika i zastrašivanja javnosti, vlazti su organizirale nekoliko velikih politićkih procesa. Već krajem travnja 1929. pred novosnovanim je Državnim sudom za zaštitu države održan
prvi proces. Sudilo se Gabrijelu Šmitu, optuženom za pucanje na redarstvenu stražu prigodom zagrebaćkih demonstracija 1. prosinca 1928. Sud se zbog nedostatka dokaza oglasio stvarno nenadležnim, pa je spis
upućen zagrebaćkomu Sudbenom stolu, pred kojim je Šmit oslobodjen. Zbog oružanih akcija koje su imale pokazati hrvatsko neslaganje s diktaturom, krajem 1929. uhičena je skupina omladinskih pristaša HSS-a na ćelu
s Ivanom Bernardičem, a onda i istaknuti ćlanovi vodstva te stranke, kao i sâm Vladko Maček. Svi su 4. sijećnja 1929. odvedeni u Beograd, gdje im je 20. travnja 1930. pred Državnim sudom za zaštitu države poćelo sudjenje. Osuda je izrećena 14. lipnja 1930. godine. Maček, dopukovnik Vilko Begić i još sedam optuženika su oslobodjeni, dok su oztali osudjeni na težke kazne.

Sbog ubojstva policijskog doušnika u zagrebaćkoj kavani Corso na Badnjak 1928., na 15 godina je osudjen Marko Ožanić. Ipak, medju najvažnije i najpoznatije politićke procese nesumnjivo ulazi sudjenje brojnoj skupini pretežno mladih ljudi, koje je po imenima dvojice prvooptuženika nazvano procesom Hranilović -Soldin. Važnost tog procesa ne poćiva samo u činjenici da su dvojica prvooptu ženika osudjena na smrt i justificirana, jer to nije bila prva smrtna kazna koja je u doba diktature izvršena nad hrvatskim nacionalistima.11 I Rosiću je – kao i Hraniloviću, Soldinu i družini – dokazana povezanost s emigrantskom skupinom oko Pavelića i njegova suradnika Gustava Perćeca. No kljućna se važnost procesa Hranilović-Soldin ogleda u činjenici da je njime nedvojbeno pokazano kako u Hrvatskoj postoje jezgre organiziranog otpora, koji se ne može svesti u uske stranaćke okvire, niti ga se može objasniti pustolovnim duhom ili naivno šću pripadnika tih jezgri. Baš naprotiv, optuženici su svojim djelovanjem i svojim iztupanjem na sudu pokazali kako su nacionalno i ideološki izgradjeni, te ujedno spremni na sve oblike politićkoga i oružanog djelovanja protiv režima i države, a istodobno imaju stalne i ćvrste veze s emigracijom, od koje primaju naputke, naloge i oružje.

Većina optuženika – ali ne svi potjecala je iz redova pravaške mladeži. Neki od njih bili su sudionici prve «prave» oružane akcija Pavelićevih i Perćecovih pristaša: atentata na Aleksandrova pouzdanika, zagrebaćkoga slobodnog zidara, nekadašnjeg proćelnika Novinskog odsjeka Narodnog vijeća SHS u Zagrebu te direktora Jugoštampe, Antona Schlegela.Schlegel nije bio slućajna žrtva. U svojim se je novinskim tekstovima on otvoreno zalagao za uvodjenje diktature, a mjesec dana prije njezina proglašenja opširnim je pismom pozvao Aleksandra da sudbinu države uzme u svoje ruke, jer «parlamentarnog izlaza nema». Njegovo je politićko stajalište kasnija optužnica protiv Hranilovića i drugova opisala ovako: «Schlegel je prvopobornik i apostol jugoslavenstva. (...) Nakon 6. januara 1929. sa zanosom je pozdravio novo stanje, koje je riješilo dugotrajne i bezuspješne plemenske rasprave. Elementarnom snagom svog pera dao se je na propagovanje i tumaćenje svrhe novog re.ima. Svuda izbija njegova ćista jugoslovenske ideologija. Svoje je ideje Schlegel širio i u inozemstvu: nakon šestosijeća njskog proglasa, on je u razgovoru za pariški list Matinée izjavio kako «Hrvati uvodjenje diktature smatraju ispunjenjem svojih zahtjeva».

Odgovor na takvo Schlegelovo podupiranje diktature došao je vrlo brzo: dva i pol mjeseca nakon njezina proglašenja, u većernjim je satima 22. ožujka 1929. Schlegel ubijen pred ulazom u zgradu u kojoj je stanovao,
na uglu Prilaza Gj. Deželića i današnjega Mačekova trga u Zagrebu. U historiografiji prevladava shvaćanje, da
je nalog za izvršenje tog atentata došao iz emigrantskog vrha, odnosno od Perćeca i Pavelića. Sudski materijali
i izvorna dokumentacija, kao i sjećanja sudionika tog dogadjaja, takvo shvačanje nedvojbeno potvrdjuju. Ubojstvo Schlegela je zagrebaćkoj policiji bilo, prisjeća se novinar i publicist Josip Horvat, «izlika za teror u svim oblicima». Nakon atentata je pokrenuta opse.na potraga, koja je bila intenzivnija i sveobuhvatnija od bilo koje ranije.

Pravaško je novinstvo pisalo kako je «redarstvo razvilo neobićnu djelatnost te je provelo masu uhapšenja, a ministarstvo unutrašnjih djela je raspisalo nagradu od 200.000 dinara onome tko prokaže ili uhvati atenta tore».Time je udvostru ćena nagrada koju je izvorno ponudila zagrebaćka policija, a i Jugoštampa d. d. je nudila dodatnu nagradu od 50.000 dinara. Uhićeno je odnosno privedeno skoro 70 osoba, a u sklopu potrage bili su osumnjićeni i uhićeni i I. Bernardić i još neki pripadnici mladeži HSS-a. Postupno se je obruć istrage stezao oko
pravaške mladeži, koju je redarstvo sumnjićilo i za niz drugih diverzija poduzetih tijekom 1929. Val uhićenja krenuo je 30. listopada 1929., kad su agenti jugoslavenske policije pokušali u Kustošiji uhititi Miju Babića, jednog od najistaknutijih pripadnika Hrvatske pravaške radnićke omladine. Idućih dana uhićeni su najbliži njegovi suradnici i prijatelji, a onda se pred kraj studenoga val uhićenja protegao i na širi krug osoba, koje se medjusobno uglavnom nisu poznavale, ali se ustanovilo da ih vežu zajednićke aktivnosti.

Osumnjićenici su do kraja sijećnja 1930. bili u redarstvenom pritvoru, gdje su iscrpno sasluša vani. Mnogi od njih tada su napisali i opširna vlastoruna priznanja, koja će u kasnijem tijeku postupka, napose na glavnoj rasp ravi, nastojati dijelom opovrgnuti ili relativizirati. Tada je zapoćela formalna istragu, koju je vodio istražni su
dac zagrebaćkoga Sudbenog stola, Hanuš. Nekoliko mjeseci kasnije istragu je preuzeo Državni sud za zaštitu države, odnosno istražni sudac tog suda «na Komisiji u Zagrebu», Slovenac dr. Alojz Gradnik. Iz tog se podatka može zakljućiti kako su vlasti tek naknadno shvatile da pred sobom imaju krupniji zalogaj od onoga na koji se mislilo u poćetku. Gradnik je istragu vodio bez milosti. Oćito je i usred istrage otvoreno prijetio osumnjićeni cima:

Hranilović je kasnije, u završnoj rijeći, izjavio kako mu je on rekao već «10. rujna 1930. U srijedu po podne u 1/2 6 sati, da ću biti osudjen na smrt, da je moja sudbina ista, kao onih 4, koji su bili streljani u Trstu».Istraga je okonèana iznimno opširnom i detaljnom optužnicom Državnog tužioštva u Zagrebu br. I. 6358/29 od 10. ožujka 1931., koju je potpisao dr.Marko Ružić i koja je – više nego neobićno – umnožena i tiskom. Njom su obuhvaćene 23 osobe: (1) Marko Hranilović, (2) Matija Soldin, (3) Dragutin Križnjak, (4) Antun Herceg, (5) Stjepan Horvatek, (6) Pavao Glad, (7) Marija Hranilović, (8) Stjepan Javor, (9) Stjepan Kopćinović, (10) Luka Èordašič, (11) Stjepan Novačić, (12) Milan Siladji, (13) Antun Vezmarović, (14) Luka Markulin, (15) Stjepan Markulin, (16) Petar Markulin, (17) Mile Starćević, (18) Mirko Kruhak, (19) Gabrijel Kruhak, (20) Janko Kruhak, (21) Mijo Bzik, (22) Josip Knobleher i (23) Cvetko Štahan. Njima se na teret stavljalo više kaznenih djela.29 Medju najtežima su: sudjelovanje u ubojstvu novinara Antona Tonija Schlegela koji je ubijen 22. ožujka 1929., podmetanje eksploziva ispod mosta odnosno propusta u Brezovici u noći izmedju 10. i 11. Svibnja 1929., postavljanje eksploziva na prozor vojarne u zagrebaćkoj, Branimirovoj ulici u noći 5./6. kolovoza 1929., ubojstvo redarstvenog detektiva Matije Tremskoga i ranjavanje stražara Franje Blagovića 30. Listopada 1929. itd. Takodjer ih se teretilo da su osnovali zločinaćko terori stićko udruženje, u okviru kojega su se 1928. i 1929. tajno sastajali i prikupljali
oružje radi izvodjenja teroristićkih djela odnosno radi pripreme hrvatskog ustanka, koji će «ustanak buknuti 1930. u proljeće, kad će iz Madjarske biti prebaćena vojska, a ovamo dopremljen dovoljan broj oružja».

Velika kolićina zaplijenjenog oružja i korespondencije, činjenica da su optuže nici izveli veliki broj divezija i nekoliko atentata, pokazujući pritom iznimnu spretnost u baratanju oružjem, kao i činjenica da su optuženici izvorno pripadali razlićitim politićkim strankama, navela je državno odvjetništvo na zakljućak da su trojica prvooptuženih, Hranilović, Soldin i Križnjak «u zajednici sa Babić Mijom i Pospišil Zvonimirom u Zagrebu osnovali teroristićku grupu Hrvatske pravaške radnićke omladine, u kojoj je bio vodja i tajnik Hranilović, a Soldin pretsjednik sa svrhom da ubijstvima pojedinih istaknutih javnih radnika i lićnosti, te atentatima na objekte, koji služe javnom saobraćaju i državnim nadleštvima, manifestuju nezadovoljstvo sa državnim ustrojstvom i poretkom, pa da na taj naćin olakšaju rad Perćeca Gustava u inostranstvu na štetu naše države, a da s druge strane eventualno izazovu sukob medjunarodnog razmjera, i to sve u cilju odvojenja teritorija na kome živu Hrvati iz Kraljevine Jugoslavije, te stvaranja samostalne države».

Ta je inkriminacija, razumljivo, za većinu optuženika ili ćak za sve njih bila najopasnija, jer bi ih ćinila odgovornima za sva djela koja su proizišla iz djelovanja te organizacije. Optuženicima su se, dakle, na teret stavljala kaznena djela (zloćinstva), izmedju ostaloga, i iz čl. 1. i 2. Zakona o zaštiti javne sigurnosti i poretka u državi. Slijedom toga je istragu kao što je spomenuto u drugoj polovici 1930. i preuzeo istražni sudac Državnog suda za zaštitu države. No sudjenje ipak nije održano pred tim sudom, nego pred Sudbenim stolom u Zagrebu. Nije posve jasno zašto je tako. Bez obzira na to što su se konkretni ućini opisani optužnicom zbili prije donošenja Zakona o Državnom sudu za zaštitu države (a neki ćak i 1928.), mogućnost da se postupak vodi pred Državnim sudom za zaštitu države, koji je za ta kaznena djela bio primarno mjerodavan, pružale su ne samo teza optužnice o postojanju teroristićke organizacije i opće zakonske odredbe o atrakciji i ustaljenju nadležnosti.

Uredbom za izvršenje Zakona o Državnom sudu za zaštitu države, tom je zakonu dano i retroaktivno djelovanje, jer je propisano da njegove odredbe vrijede «i za krivićna dela poćinjena pre njegovog stupanja na snagu, ako o tom delu još nije izrećena presuda po sudu prve instancije». I sami su optuženici oćekivali da će biti sudjeni u Beogradu. Ipak je spis rješenjem Državnog suda za zaštitu države pri kasacijskom sudu u Beogradu br. 85 od 29. studenoga 1930. delegiran zagrebaćkomu Sudbenom stolu.
Ljutu travu na ljutu ranu!

Kralju Dmitre Zvonimire - u tamnici tvoji su ratnici-tvoji Generali!
Avatar
LEGIONARI
Podurednik
Postovi: 1554
Pridružen/a: čet vel 26, 2009 3:40 pm

Re: Proces Hranilović - Soldin

Post Postao/la LEGIONARI »

II. Glavna rasprava pred Sudbenim stolom

Glavna rasprava protiv Marka Hranilovića, Matije Soldina i dr. poćela je pred zagrebaćkim Sudbenim stolom ujutro, 4. svibnja 1931. Ona se je odvijala u skoro dramatićnim politićkim prilikama, jedva dva i pol mjeseca nakon što je na ulici brutalno ubijen pravaški politićar i ideolog, povjesničar Milan pl. Šufflay. Vodjena je na dotad nevidjen naćin. Branitelji su uzalud upozoravali na neshvatljive povrede postupovnog prava, počevši od toga da «predmet nije oglašen», nije konstatirano tko je od pozvanih osoba pristupio sudu, ni tko se nalazi u sudnici. No to je bio tek mali dio teških povreda procesnih odredaba.

Medju braniteljima a za obranu se prijavilo više od stotinu hrvatskih odvjetnika nalazili su se neki od najistaknutijih odvjetnika toga doba, poput D. Hrvoja, M. Budaka, V. Mačeka, I. Lorkovića, I. Protulipca, M. Košutića, S. Košutića, I. Pernara, I. Jakovljeviča, T. Jančikovića i dr. Unatoć tomu je predsjednik sudskoga vijeća, Dragutin Bubanj, na svakom koraku kršio zakon na štetu obrane. Zbog takvoga ponašanja suda, branitelji su se pismeno obratili Odvjetničkoj komori, navodeći kako se je predsjednik vijeća prije samog otvorenja glavne rasprave zagrozio optuženicima i njihovim braniteljima: «Bit će vama svima!», «Ja ću vama svima pokazati!» i sl. Otvorenu nesklonost je predsjednik vijeća pokazivao u situaciji kad bi optuženici – medju kojima je
prednjaćio Marko Hranilović – sudnicu koristili za politićke izjave. Posebno je pobjesnio kad je Hranilović, na pitanje čiji je državljanin, izjavio da je «državljanin zarobljene Hrvatske». Na to je Bubanj odvratio: «Mi smo svi
ponosni, što smo državljani naše velike Jugoslavije!»

Hranilović nije odustajao: «Kako tko! Ja sam ponosan samo na svoju hrvatsku domovinu!» Kršenje zakona nije se ogranićilo samo na članove sudskoga vijeća. I državnom je odvjetniku dopušteno na nezapamćen naćin vrijedjati odvjetnike obrane, dok su branitelji za najmanje negodovanje kažnjavani visokim novčanim kaznama ili isklju ćeni s rasprave.Režimsko je novinstvo odobravalo takve postupke i stvaralo ozračje za drakonske osude, a posebno snažan pritisak na sud dolazio je iz redova slobodnih zidara. Braniteljima je bitno ogranićeno pravo na nesmetanu komunikaciju s optuženicima i primanje njihovih naputaka. Velika večina dokaznih prijedloga obrane je odbijena, ukljućujući i prijedlog da se diplomatskim putem pribave zapisnici o saslušanju Mije Babiča i Zvonimira Pospišila pred rimskim sudom u svezi s izvršenjem atentata na Schlegela. Takodjer je državno odvjetništvo protiv svjedoka koji su na glavnoj raspravi iskazivali različito od iskaza u istrazi, podizalo optu
žnicu još u tijeku glavne rasprave protiv Hranilovića i družine, ćime se posve otvoreno vršio pritisak na svjedoke i na sâm sud. Dodatni oblik pritiska na sud sastojao se je u činjenici da je upravo krajem lipnja i poćetkom
srpnja došlo do umirovljenja i premještaja šezdesetak hrvatskih sudaca. Brojni sudci koji režimu nisu bili po ćudi, premješteni su iz večih gradova u provinciju.

Osim toga, tijekom sudjenja nizali su se brojni dokazi da je niz optuženika u redarstvenim uzama, pa ćak i u istrazi, strahovito zlostavljan. Kad je optuženi A. Herceg počeo 4. svibnja pripovijedati kako je premlaćivan i kako mu je šef zagrebaćke policije Janko Bedeković osobno prijetio: «Ja ću batinama naućiti Hrvate ljubiti Kralja i ovu državu!», sudsko mu je vijeće oduzelo rijeć, te «predsjednik ujedno povišenim, patetičkim glasom istiće, da je naša velika i močna Jugoslavija manifestom Nj. V. Kralja, postala najuredjenija država na svijetu, da tu vlada apsolutni red, rad i zakonitost».

Ipak je Herceg 8. svibnja dobio mogućnost opširno opisati kako je tućen volovskim vilama, kako su mu čupali stidne dlake i vješali mu ciglu o genitalije te ga zlostavljali na takve načine da su i nakon osam mjeseci još vidljivi tragovi mućenja, a on postao spolno nemoćan. Na sličan naćin je mučen i S. Javor, kojemu su vlasti pritvorile i ženu te mu većinu priznanja iznudili zlostavljanjem i dovodjenjem malodobne kćeri u pritvor. Petooptuženomu Horvateku je bila pritvorena i majka, 82-godišnja starica, devetnaestooptuženomu G. Kruhaku žena. Čak je i Soldinova zaručnica Ljubica Subašić zatvorena, jer je odoljela pritiscima policije da svjedoći protiv svog zaručnika. Apsolventa filozofije i pripadnika Hrvatske mladice,M. Starčevića, premlačivali su šakama, palicom i kundacima, gušili ga i vješali o klin te mu noge stezali okovima do krvi.

I njemu su o genitalije vješali ciglu. Kad je suočen s Javorom, ovaj je hroptao i Starčević je «dobio dojam, da je čovjek na samrti». I Hranilović je svoj raspra vni iskaz zapoćeo opisom zlostavljanja na policiji i u istrazi.U premlačivanju, u kojem je sudjelovao i Bedeković, izbijeno mu je šest zuba: «Vezali su me za stolicu lancima i to ruke i noge i tako su me valjali po sobi po podu. Kraj toga tukli su me vilama, ćupali mi lasi, udarali u želudac pesnicama tako, da sam kroz tri dana nakon toga povračao sve što sam pojeo

». Gurali su mu pušćanu cijev u usta i grozili mu se da će ga odnijeti na Savu i baciti u rijeku, ili ga jednostavno staviti pod vlak ili izbaciti kroz prozor. Tukli su ga po tabanima, vješali ga naglavce o zid, natrpavši mu usta krpama i nabivši mu vreču na glavu. I majku su mu pritvorili te mu dali do znanja da i nju tuku i lostavljaju.Četiri su je dana ostavili bez hrane. Prema sječanjima njegove sestre, Hranilovića, kao i Soldina, «nemilosrdno su (...) premlačivali, vješali izmedju dvije stolice da vise ‘o pušci‘. Soldinu su cijeli vrat i stopala spalili cigaretama. Marku su izbili zube, a onda su mu zavezali ruke i noge i tako ga, pričvršćena užetom, spuštali s trečeg na prvi kat i opet natrag. Kad bi pao u nesvijest, polijevali bi ga vodom. Zapovjednik straže Bošković jednom ga je u Bedekovičevoj sobi tako bacio o peć da se smatralo kako zbog udarca glavom mora umrijeti, pa je čak takva vijest puštena u novine.

Majka ga je vidjela u okovima, s kuglama na nogama, izgledao je zastrašujuće. U zatvoru je dobio tešku tuberkulozu...» Iako su neki optuženici bili poštedjeni bilo kakvih oblika tjelesnog zlostavljanja, to iznimno okrutno ponašanje redars tvenih i istražnih vlasti prema nekima od njih nije moguće u cijelosti i raciona lno objasniti pukom težnjom da se od istraženika izvuku priznanja. Zbog niza je okolnosti, naime, vlastima pošlo za rukom dosta pouzdano rekonsturirati djelo vanje osumnjičenika, jer su im u ruke pali brojni materijalni dokazi, oružje, pa ćak i nekoliko pisama i šifriranih naputaka koje je iz emigracije slao Perčec, a dio njih je u svome radnom stolu u Banci Hinko Glocke skrivala Marija Hranilović.

Zaplijenile su i nekoliko dopisnica i poruka poslanih iz Beća u siječnju, veljaći i ožujku 1929. godine. Kod Hranilovića su pri uhićenju zaplijenjena tri revolvera sa streljivom, a u smočnici Horvatekove majke, gdje je Hranilović uhićen, pro nadjene su veće količine eksploziva, štapina i rućnih bombi. Kod optuženoga Pavla Glada pronadjen je veći broj pištolja, jedna puška, te velike količine streljiva, eksploziva i bombi. Na tome nije stalo. Nakon što su osumnjičenici pritvoreni, policija im je uspjela podmetnuti provokatore te je tako zaplijenila
veći broj pisama koje su razmjenjivali Marija i Marko Hranilović, Soldin, M. Starčević, G. Kruhak i P. Glad. U tim se pismima osumnjičenici dogovaraju o naćinu obrane, odnosno o tome kako će obeskrijepiti ranije izjave i relativizirati zaplijenjene materijalne dokaze. Zapljena tih pisama samo je potvrdjivala teze optužbe, iako se tijekom glavne rasprave pojavilo pitanje zakonitosti njihove upotrebe u dokaznom postupku.

Pod dojmom tako predočenih dokaza a vjerojatno nedovoljno svjesni da su oni pribavljeni na procesno problematičan način većina je osumnjičenika pred policijom i u istrazi priznala brojne inkriminacije. Neki su u tome otišli dosta daleko, pomažući vlastima da vrlo precizno utvrde opseg i način djelo vanja osumnjičenika te njihove veze s emigracijom. Situaciju u koju su time ostali bili dovedeni, opisao je Marko Hranilović u pismu majci od 1. sijećnja 1930., koje je policiji takodjer palo u ruke: «Križnjak je ovdje sve ispripovjedao tako, da se ovdje baš sve saznalo, tako da nismo ništa zatajili.

Mozaik se, dakako, popunjavao i iskazima svjedoka. Neki od njih su policiji i sudu pomagali zdušno, drugi su takodjer znali biti stjerani u kut dokazima koji su im pri saslušanju predočavani. Zahvaljujući tomu, navodi presude su u velikoj mjeri doista odgovarali činjenicama. Štoviše, istini je odgovarao i niz inkriminacija i navoda optužnice za koje su optuženici pravomoćno oslobodjeni uslijed nedostatka valjano pribavljenih dokaza.

Nekim se optuženicima nije moglo ništa dokazati, iako su pripadali rganizaciji. Drugim riječima, optužnica je bliža stvarnim dogadjajima čak i od presude. Radi toga se redarstvena zlostavljanja osumnjičenika mogu u prvom redu objašnjavati osvetom i bijesom predstavnika režima, te njihovom željom da impresioniraju i uplaše javnost. Dodatni razlog mogao bi se nalaziti u činjenici da ni policiji ni sudu nije uspjelo dokazati povezanost domovinskog vodstva zabranjenog HSP-a s oružanim akcijama mladeži, a takvih je pokušaja očito bilo.

Na glavnoj su raspravi mnogi optuženici pokušavali osporiti najteže inkrimi nacije, djelomice opovrgavajući svoja priznanja pred redarstvenim vlastima i istražnim sudcima. No zbog znatne količine zaplijenjenih materijalnih dokaza, velikog broja osumnjičenika i njihova nedovoljnoga kontakta s braniteljima, ta povlačenja priznanja ili pokušaji drugačije interpretacije nisu bili osobito uvje rljivi. Primjerice, za zaplijenjena Perčecova pisma pokušavalo se naknadno ustvrditi da je rijeć o pismima Hranilovićeve djevojke ili djevojaka, ali nije bilo
moguće navesti kako se te djevojke zovu ni gdje stanuju. Nije se moglo uvjer ljivo objasniti zašto bi ona ili one pisale na adresu Marije Hranilović, ako ih ova osobno ne poznaje. Još neuvjerljivije je objašnjenje zašto bi tobožnja djevojka pozivala neke od optuženika ili treće osobe, da dodju u inozemstvo, ne navodeći razlog poziva itd. A da stvar bude gora, policija je zaplijenila pisma koja su Marko i Marija razmjenjivali u zatvoru, dogovara jući se o tome kako pred sudom tumačiti ta pisma.

Nakon što joj je Marko poslao naputak: «Velim Ti, listovi koji su došli Tebi u ured, nisu bili liebesbriefi, to sam Ti ja samo rekao tako...», pojavila se nova tvrdnja. Marija Hranilović je izjavila kako pisma potjeću od nekih njezinih prijatelja iz Beća, ali je odbila kazati ime tih prijatelja. Nije objasnila ni to, zašto bi joj prijatelji pisali pisma s dvostrukom omotnicom i dvostrukom adresom. Marko Hranilović je za neke od ključnih dogadjaja, nakon priznanja u istrazi, na glavnoj raspravi ponudio više verzija. U jednoj od njih, pisma pronadjena kod njegove sestre nisu uopće bila njegova, nego su bila pisma Babićeve ljubavnice, ali ih je ona zabunom uzela iz Hranil ovićeva ormara. Nije se moglo uvjerljivo pokazati, što bi Babićeva pisma uopće radila u Hranilovićevu ormaru, kad Babić ionako nije stanovao sa suprugom.

Kad je Horvatek i na glavnoj raspravi priznao ključnu Hranilovićevu ulogu u naoružavanju mladeži, te tako potvrdio ono što je sâm Hranilović izjavio u istrazi (ali porekao na glavnoj raspravi), ovaj nije mogao objasniti zašto bi Horvatek izmišljao. Hranilović je priznao kako je iz novina izrezivao fotografije ministara, ali je to bilo samo za novinarske potrebe brata mu Stanka. Pjesmu u kojoj slavi Perčeca i njegovu borbu za slobodu Hrvatske jest sâm pisao, ali «po diktatu prijatelja» čije ime ne će odati.

Herceg je u istrazi priznao da je od početka 1929. u više navrata preko Sušaka od Perčeca u Zagreb prenosio kovčege s oružjem i eksplozivom, dok je na glavnoj raspravi priznao da je prenosio kovčege koji su znali biti teški i do 20 kilograma, ali tobože nije znao što je u njima, niti ga je to zanimalo. Nije mu to spomenuo ni pošiljatelj, Perčec, s kojim je godinama u prijateljskim odnosima, niti je on što pitao. Glad, kod kojega su zaplijenjene veče kolićine oružja, bombi i streljiva, u istrazi je priznao da je za to oružje i za njegovu svrhu znao. No na glavnoj je raspravi izjavio da Hranilović odnosno Horvatek jesu kod njega spremali kojekakve omote i sanduke, ali on nije znao što je u njima, nego je mislio da se radi o letcima i brošurama. Kad se pokušavao prikazati apolitićnim (jer je HSP, tobože, napustio koju godinu ranije), predočeno mu je zaplijenjeno pismo koje je iz pritvora pisao svojoj ženi, u kojemu kaže: «Vijesti, koje dobijamo, stvar naša je vani dobra, samo se nezna hoće li buknuti ove jeseni ili u proljeće». Pokušavajući objasniti sadržaj pisma, Glad se branio da je riječju «buknuti» mislio na početak glavne rasprave, a riječju «vani» na izlazak iz pritvora.

Nije se puno spretnije ponio ni M. Starčević, koji je nehotice prokazao Mladena Lorkovića. Budući da je u odvodnoj cijevi kod Lorkovića pronadjeno šest novih revolvera, neuvjerljivom se pokazala Starčevićeva pretpostavka da se je radilo o oružju koje je otprije imao Mladenov otac Ivan. Dodatna je nevolja bila u tome da su ti revolveri bili navlas isti onima koji su pronadjeni u skladištu Hranilovi ćeve skupine. Svjedok Šime Debelić je potvrdio kako je Lorković oružje preko Starčevića dobio upravo od Javora, što je i Javor pod mukama priznao. A onda je zaplijenjen Starčevićev dopis Javoru, u kojem Javora moli da opovrgne priznanje, te da na glavnoj raspravi svjedoći ovako: «... Mi će mo naskoro biti predani sudu. Tamo recite ovako:

Vaša je izjava kod policije, što se mene tiće, bila iznudjena. Vi me poznajete iz prijašnjeg političkog rada, i kao takova ga ste me, kad Vam je prijetila opasnost premetaćine (pred nekih mjesec dana) pozvali telefonski k sebi. Kad sam došao istoga dana k Vama onda ste mi rekli: meni povodom slućaja s Pavelićem preti svaki čas premetaćina. Ja sam nekada imao trgovinu oružja i tako mi je ostalo nekoliko revolvera, jako dobre kvalitete, za koje ne bih htio, da ih uhvati policija. Stoga Vas (naime mene) molim kao dobra Hrvata i čovjeka, koji nije policiji sumnjiv, da to oružje neko vrijeme sakrijete kod sebe...»

Slićnih je nespretnosti i nezgrapnosti, koje je bilo lako osporiti usporedbom s materijalnim dokazima te iskazima drugih optuženika i svjedoka, bilo i više. U procesnom su smislu osobito otegotni bili pokušaji djelomićnog opovrga vanja ili relativiziranja brojnih susreta koje su Javor, Hranilović i drugi imali s emigrantima Pavelićem i Perčecom, jer je i te pokušaje bilo lako osporiti zaplijenjenim razglednicama i pismima. Radi toga su obrane optuženika svoju poziciju više gradile na povredama postupovnih odredaba i na ukazivanju na zlostavljanje tijekom postupka, negoli na interpretaciji utvrdjenoga činjenićnog stanja.
Ljutu travu na ljutu ranu!

Kralju Dmitre Zvonimire - u tamnici tvoji su ratnici-tvoji Generali!
Avatar
LEGIONARI
Podurednik
Postovi: 1554
Pridružen/a: čet vel 26, 2009 3:40 pm

Re: Proces Hranilović - Soldin

Post Postao/la LEGIONARI »

III.Schlegelovo ubojstvo kao glavni razlog drakonskih osuda

Nakon 38 raspravnih dana, glavna je rasprava u spisu br. I. 7446/29 okonćana 22. lipnja 1931. Državno je odvjetništvo za prvu četvoricu optuženika zatražilo smrtne osude, a za ostale - vremenske kazne u trajanju od ukupno tristotinjak godina. Osuda je izrećena 30. lipnja 1931., a njezin je sadržaj iznimno važan za rekonstruiranje politićkih previranja u Hrvatskoj tijekom 1928./29.76 Njom je većina optuženika proglašena krivima i osudjena za pretežan broj kaznenih djela koja su im stavljana na teret. No ipak su petorica
optuženika u cijelosti oslobodjena, a zanimljivo je da su čak i oni koji su osudjeni, bili oslobodjeni za niz težkih inkriminacija. Pod dojmom drakonskih kazni, ta je pojedinost u javnosti ostala u drugome planu, pa ju se i u kasnijim historiografskim i publicističkim prikazima nerijetko, iz raznih razloga, previdjalo.

Najteže kazne izrećene su Hraniloviću i Soldinu, za koje je sudsko vijeće smatralo dokazanim da su već 1928. počeli prikupljati oružje i spremati se za oružane (teroristićke) akcije, da su pomogli Miji Babiću da 22. ožujka 1929. ubije Schlegela, da su 5./6. kolovoza 1929. postavili bombu na prozor vojarne u zagrebaćkoj Branimirovoj ulici i da je Soldin pritom bombom ranio stražara Petra Hrženjaka, te da je Hranilović s Mijom Babićem i Zvonimirom Pospišilom 30. listopada 1929. pucao na policijske službenike, kojom prigodom je ubijen Matija Tremski, a lakše ranjen stražar Blagović. Radi tih su djela i Soldin i Hranilović osudjeni na 20 godina robije i na smrt vješanjem. No prva su trojica optuženika uslijed nedostatka dokaza oslobodjena inkriminacije da su
formirali teroristićku organizaciju, iako je sudsko vijeće ustanovilo da su organizirano djelovali ne samo Hranilović, Soldin i Križnjak, nego i neki drugi. Obrazlažući taj, oslobadjajući dio presude, prvostupanjski je sud zaključio:

«Stoji činjenica, da su spomenuta trojica Hranilović, Soldin i Križnjak vršili krivična djela u cilju navedenom u točki 1. čl. 1. Zakona o zaštiti javne sigurnosti i poretka u državi, da su ta djela vršili i neki drugi optuženici u istom cilju, da su ta djela vršena po uputi Gustava Perćeca, da su pojedini optuženici imali podijeljene uloge kod vršenja tih krivičnih djela, u kratko vulgarno rečeno, da je posao bio organizovan, ali na glavnom pretresu nisu iznesene nikakove činjenice ni dokazi za to, da su spomenuta trojica organizovali neko udruženje, i da su mu postali članom, a neki drugi od optuženih, da su pomagali to udruženje». Drugim riječima, ocijenjeno je kako to organizirano djelovanje nije bilo zločinaćko udruženje u kaznenopravnom smislu. U tom smislu je kljućna teza optužnice doživjela neuspjeh.

Revizije i prizive optuženika koji su osudjeni u prvome stupnju, te reviziju i priziv državnog odvjetništva, Stol sedmorice kao kasacijski sud rješidbom br. 263/1.-1931. Kre. od 26. kolovoza 1931. dijelom je odbacio, a dijelom odbio, osim djelomice u pogledu troškova. Pobijajući prvostupanjsku presudu u oslobadjajućem dijelu, državni je odvjetnik posebno inzistirao na tome da je ona u tom dijelu nezakonita, jer za postojanje zločinaćkog udruženja u smislu zakona «ne treba nikakvih formalnosti, već jedino svijest o članstvu, o svrsi udruženja i o zajednićkoj volji ćlanova, da se polući izvjesni krivično pravni cilj». Stol sedmorice je takvo pravno shvačanje prihvatio i – protivno odluci Sudbenog stola, ali i protivno spomenutome shvačanju Državnog suda za zaštitu države – ocijenio da za postojanje zločinaćkog udruženja doista ne trebaju nikakve formalnosti, pa ni «podčinjenost članova».

Usprkos tome, do preinačenja presude nije došlo, nego je Stol sedmorice prvostupanjsku presudu potvrdio i u oslobadjajućem dijelu, konstatirajući «da su doduše kod izvršenja izvjesnog djela bile na temelju dogovora uloge pojedinih optuženika podijeljene, nu da taj dogovor nije prelazio u trajni sporazum, na kojem se osniva udruženje». Drugostupanjskom je odlukom potvrdjena smrtna osuda za Hranilovića i Soldina, kojima su trajno oduzeta i sva časna prava.

Pregled ondašnjega režimskog tiska pokazuje da je pritisak režima i na drugostupanjski sud bio iznimno snažan. Budući da je tijekom postupka izvedeno više dokaza da su neki od optuženika, osim atentata na Schlegela, planirali i napad na druge masone odnosno njihovo sastajalište, uvjerljivom se ćini tvrdnja da je do drastićnoga kažnjavanja došlo i zbog pritiska slobodnih zidara, koji su tražili egzemplarno kažnjavanje sudionika u atentatu na svoga masonskog brata.

Soldin, a odmah za njim Hranilović, obješeni su u rano jutro 25. rujna 1931. u dvorištu zagrebaćkoga Sudbenog stola. Iako se dokazni materijal u tom pogledu svodio na indicije koje su čvršće potkrjepljivala tek zaplijenjena pritvorska pisma Matije Soldina i Marka Hranilovića, i drugostupanjski je sud smatrao utvrdjenim kako su Hranilović i Soldin sudjelovali u atentatu na Schlegela u svojstvu pomagaća. To je odgovaralo činjenicama. Pospišil u tom kontekstu nije spomenut, a sud je došao do uvjerenja da je neposredni počinitelj bio Babić.

Više je svjedoka potvrdilo da se on sâm time znao pohvaliti, ali i da su Hranilović i Soldin u tom smislu govorili u uskom krugu. U sklopu dosta opširne analize dokaza iz spisa, na glavnoj je raspravi pročitano zaplijenjeno Soldinovo pismo, kojim on od majke traži da mu pronadje svjedoka koji će mu dati alibi za večer Schlegelova ubojstva. To je vrlo jasno upučivalo da je u tom činu imao stanovitu ulogu. U zaplijenjenom pismu koje je 16. studenoga 1929. pisao Hraniloviæć, želeći uskladiti svoju obranu s njegovom, Soldin piše:

«Marko! Molim da znaš kako je, što češ reći kod suda za mene. Da ja nijesam znao, da će Miško Babić Schlegela ubiti, već da ga ja upoznam, a on da gleda šta radi. Sastanka nije bilo urečeno, već ste se slućajno Vi dva sastala. Da revolvera u opće nisam imao niti kod žandara Tremskoga i Blagovića, već sam imao samo onu bombu, koju mi je Miško dao i naućio me s njom rukovoditi podijeljene uloge nismo imali i da se ide samo žandare prestrašiti sastali smo se u Petrovoj ul. gr. k. onu večer nije se ništa govorilo pred menom, da je Miško ubio detektiva ...». U istom pismu Soldin navodi: «Ja velim sve za Miška da je on kriv».

Iako se na prvi pogled čini da već samo ovo Soldinovo pismo nepobitno potvrdjuje da je upravo Babić pucao na Schlegela, taj dokaz nije dovoljan. Razložan je oprez sudskoga vijeća, koje konstatira kako Hranilović i Soldin
tek koriste činjenicu da je Babić već pobjegao, pa svu odgovornost za ubojstvo Schlegela i Tremskoga svaljuju na nj. Medjutim, u vrijeme kad je Soldin pisao ovo pismo Hraniloviću, Babić je očito još bio u Hrvatskoj. To su
pokazali iskazi njihovih jataka, obuhvačenih istom optužnicom, kao i podatci pribavljeni od granićne postaje na sušačkome mostu. S obzirom na to, navodi Soldinova pisma – za koje on nije znao ni mogao znati da će pasti u ruke policiji predstavljaju vrlo pouzdan putokaz u rekonstrukciji dogadjaja. Jer, u stvarnosti se nalaz sudskog vijeća podudarao s onim što se doista zbilo: u neposrednoj izvedbi atentata sudjelovali su Babić i Soldin, koji su Schlegela čekali pred kućom u kojoj je stanovao, dok ga je Hranilović dotle pratio od zgrade u kojoj je urednik Novosti radio.

Smrtonosne je hitce ispalio Babić. Unatoć tomu su obrane optuženika, razumljivo, pokušavale na razne naćine obeskrijepiti tako postavljenu optužnicu. Jedan od tih pokušaja jest i tvrdnja da je Schlegel postao žrtvom atentata slućajno ili zbog djelovanja provokatora. Psihološka podloga za to bila je više nego pogodna. Naime, nakon atentata na Schlegela u javnosti su se pojavile različite spekulacije o izvršiteljima i njihovim motivima. Vlastima su na um prvo padali komunisti, frankovci i federalisti. No sama optužnica priznaje da se krug osumnjičenika nije zaustavio na tome. Publicist J. Horvat navodi kako je zagrebačka policija širila glas da su Schlegela smaknuli samostalni demokrati, jer je on njih, a posebno Pribičevića, često ironizirao i ismijavao. Nagadjalo se da bi uzroci mogli biti i imovinskopravne naravi, s obzirom na Schlegelov imetak, a u jednoj varijanti se kao režiser umorstva spominjao čak i Milan pl. Šufflay.

Pripadnici vodstva Seljačko-demokratske koalicije su stvarno privedeni na obavijesni razgovor. Policija je saslušala i urednika novosadskoga orjunaškoga glasila Vidovdan, neke članove Hrvatske nacionalistièke omladine (HANAO), više komunista i socijalista, pa i urednika Hrvata Slavka Cihlara. Iako je državno odvjetništvo vrlo opširnom i detaljnom optužnicom sve druge osumnjičenike iskljućilo, sudsko je vijeće ipak raspravljalo i o drugim hipotezama o atentatu na Schlegela, koje su se pojavile tijekom postupka. Osobita je pozornost posvećena konfliktu koji je Schlegel imao s Ivanom Peršičem i S. Cihlarom, koji su bili članovi uredništva Hrvata, lista HFSS-a koji je «god. 1928. vodio kampanju proti Schlegla i protiv jugoslavenske štampe» i u kojemu je, tobože, «sistematski pripravljan atentat na Schlegla», pa je ovaj radi toga čak nabavio revolver, a od redakcije do kuće ga je često pratio naoružani tajnik. Schlegel je, navodno, čak tvrdio kako mu se iz toga kruga pripravlja atentat. Na tu je okolnost saslušan veći broj svjedoka i pribavljeno više dokaza.


U toj su pometnji neki branitelji vidjeli prigodu za relativiziranje kljućnih teza optužnice. U tome je prednjačio jedan od Javorovih branitelja, V. Maček, koji je i mimo ovoga konkretnog procesa nesumnjivo imao razloga
minimizirati teze optužnice o naoružavanju i revolucionarnosti hrvatske mladeži. Maček je, pozivajući se na Babićeve i Pospišilove izjave talijanskom sudu, ustvrdio kako su omladinci «bili odlučili, da ubiju jednog ‘hrvat skog’ ministra, koji je izdao hrvatski narod ušavši u diktatorsku vladu. Oni su bili odlučili da ubiju Dra Mažura nića ili Švrljugu. Sve je već bilo spremljeno za atentat i oni su samo čekali, da ti ministri dodju u Zagreb. U to se je približio Pospišilu neki Gjuro Car, tobožnji hrvatski omladinac iz Senja i rekao mu, da takav atentat ne bi imao nikakova smisla, jer bi Beograd našao odmah druge izdajice, koji bi ušli u vladu. Najopasniji je za Hrvate govo rio je Car novinar Schlegel, jer on zagovara sa uspjehom u Beogradu politiku ‘jake ruke’ u Hrvatskoj. Uslijed toga, kaže Pospišil, mi smo promijenili našu odluku. Mjesto ministara odlučili smo da ubijemo Schlegela. Što je medjutim najinteresantnije, kasnije se je ustanovilo, da je taj Gjuro Car poznati beogradski detektiv Marijan Ujèvić».

Ovaj se Mačekov procesni manevar zapravo naslanjao na pokušaj vodstva ustaške organizacije da spasi optuženike u procesu Hranilović-Soldin. Babić i Pospišil su se, naime, pismom od 19. travnja 1931. obratili akademskom slikaru Ivanu Kodaniću, nominalnom uredniku ustaškoga Grića. Iz faksimila pisma, koje je objavio Perćec, razvidno je da je pismo datirano u Saint Louisu i ima američki poštanski žig. U tom pismu njih dvojica navode: «... .želimo izjaviti, da smo nas dvojica jedini krivi za sve atentate koji su se dogodili u Hrvatskoj od proglašenja diktature do našega bijega». U prilogu pisma Babić i Pospišil dostavljaju navodne zapisnike sa saslušanja kod suda u Rimu te mole da ti zapisnici budu objavljeni. U njima ti zapisnici bitno odudaraju od uobičajenog oblika sudskog zapisnika njih dvojica ponavljaju tvrdnju da su sami smislili i odlučili izvesti atentat, odustavši prethodno od stvaranja «velike teroristićke organizacije».

No tada je Pospišil u nekoj gostionici slućajno sreo osobu koja mu se predstavila kao Ðuro Car. Nakon što je s tim potpunim neznancem poćeo, tobože, razgovarati o svojim atentatorskim planovima, ovaj ga je odvratio od smaknuća hrvatskih ministara u diktatorskoj vladi te ga naveo da ubije upravo Schlegela. Tu je dosta neuvjerljivu pripovijest pokušao potkrijepiti Branimir Jelić. On je kod nekoga bečkog javnog bilježnika (u nazočnosti svjedoka Ivana pl.Perčevića koji je bilježniku «osobno poznat»!), još 14. veljaèe 1930. dao ovjeroviti izjavu, da je u čovjeku kojega je u proljeće 1929. upoznao kao Ðuru Cara, i koji ga je još tada nagovarao na izvršenje atentata na kralja Aleksandra i generala Živkovića, poćetkom prosinca 1929. prepoznao zamjenika jugoslavenskoga redarstvenog izaslanika u poslanstvu Kraljevine Jugoslavije u Beću, Marijana Ujčića, koji je bio upleten i neke spletke s albanskim protivnicima kralja Zogua.

Pripovijest su zdušno prihvatile i druge ustaške publikacije. Sâm ju je Pavelić nastavio širiti odmah nakon što je zagrebaćkim optuženicima izrečena prvostupanjska presuda.On se je u posebnom izdanju Grića pozabavio proce som Hranilović-Soldin, pokušavajući ga prilićno vješto iskoristiti u propagandne svrhe, ali i istodobno olakšati položaj optuženika. Naime, on ne samo da poriće bilo kakvu vezu izmedju optuženika i emigracije (Perćeca), pa tvrdi kako optuženicima nije dokazana krivica ni za jedno djelo, nego je izrićit i u tome da «nigdje u sudbenom postupku nije pružena čak ni vjerojatnost, a kamo li dokaz, da je postojalo revolucijonarno udruženje i spremanje revolucije, niti je za ijednoga dokazano da je u takovom udruženju sudjelovao». U odnosu na ubojstvo Schlegela, Pavelić u cijelosti prihvaća tezu obrane da Hranilović i Soldin s tim nemaju nikakve veze, nego da su Babić i Pospišil atentat izveli bez ikakvih pomagaća, na način kako su to opisali pred talijanskim sudom.

Ti su se pokušaji obrane izjalovili: Mačekov prijedlog da se pribave Babićeve i Pospišilove izjave u Italiji odbijen je odlukom suda koja je u usmenom obliku objavljena 18. svibnja 1931.103 U skladu s odredbama kaznenog postupnika, sudsko se vijeće nije upustilo u posebno obrazlaganje takve odluke, no bilo je posve jasno da je prijedlog bio u neskladu s materijalnim dokazima, kao i s obranama drugih optuženika (uključujući i obrane Marka Hranilovića i Matije Soldina), a istodobno je smjerao za pribavljanjem izjava svjedoka koje se s obzirom na njihov status političkih emigranata ne može podvrgnuti ispitivanju na glavnoj raspravi. Odluka je bila do te mjere razumljiva i logićna, da ju obrane u žalbenome odnosno revizijskom postupku nisu ni osporavale. Presudom Sudbenog stola je, dakle, na temelju iskaza optuženika i svjedoka, te zaplijenje nih pisama, dokumenata i oružja utvrdjeno ono što potvrdjuju uznićka pisma Marka Hranilovića i sjećanja sestre mu Marije: nalog za izvršenje atentata na Schlegela došao je iz emigracije, konkretno od Perćeca.

Prema opisu Marije Hranilović, Marko je kao tipografski pomoćnik radio u tiskari u kojoj se tiskalo masonsko glasilo Šestar. Osim što bi ukrao primjerak svakoga broja i prokrijumčario ga u inozemstvo Perčecu i Paveliću, on je emigrantske prvake izvijestio kako je «čuo Schlegelov razgovor s nekim masonima, u kojem se Schlegel hvalio kako je još davno predlagao uvodjenje diktature i kako se svim silama trsio da Aleksandra nagovori na bezob zirno slamanje hrvatskog otpora». Uslijedio je Perčecov nalog da se Schlegela likvidira. Time se htjelo upozoriti sve pobornike diktature, ali ujedno pokazati Hrvatima da duh otpora još živi. Poruke i nalozi od Perčeca su prenošeni ili izravno, Markovim odlascima u inozemstvo, ili su dolazili ugovorenom šifrom koja se nalazila skri vena ispod poštanske marke na obićnom pismu, poslanom na ime Marije Hranilović ili čije drugo.

Iako je tijekom postupka nastojao poreæi bilo kakvo svoje sudjelovanje u atentatu, Marko Hranilović je u istrazi priznao kako mu je «Babić govorio, da bi ‘slobodnim zidarima’ trebalo nešto ućiniti», ali su oni samo dva puta «odlazili pred zgradu slobodnih zidara u Mošinskijevoj ulici da vide tko tamo zalazi», ali ništa drugo nisu učinili. Svjedočenje Marije Hranilović podudara se s kasnije objavljenim Pavelićevim uspomenama. I on navodi kako se je «naš tipograf» uspijevao uvijek dokopati jednog primjerka masonskoga Šestara, pa mu je tako dostavio i prosinaćki broj (1928.), u kojem se najavljuju izvanredne mjere.

Pavelić takodjer opisuje «grupu mladića, koji su bili organizirani u Pravaškoj Radničkoj Omladini», od kojih je «jedan dio radio u Tipografiji izdavačkog poduzeća Schlegela, a dobro su poznavali njega i njegov protunarodni rad». Pavelić, doduše, ni u uspomenama ne priznaje kako je nalog za atentat došao od njega ili od Perćeca (kao što prešučuje ćitav niz drugih zgoda), ali i sada ustraje u tvrdnji da optuženicima u procesu «ništa nisu mogli dokazati». Unatoć tome, u bitnom se podudaraju sjećanja A. Pavelića i Marije Hranilović: protuhrvatski je jugoslavenski režim imao snažnu potporu slobodnog zidarstva, kojemu je Schlegel bio istaknuti i važni pripadnik. On je ujedno bio otvoreni i borbeni zagovornik uvodjenja diktature. Radi toga je odluka o izvršenju atentata dijelom u funkciji egzemplarnoga kažnjavanja, a dijelom u funkciji ohrabrenja potlačenog naroda u domovini i legitimiranja hrvatske akcije u inozemstvu. U tom je smislu atentat na Schlegela jedan od prvih velikih pothvata organizacije koja će kasnije biti poznata pod ustaškim imenom. U pripremi atentata su sudjelovali Babić, Marko Hranilović, Pospišil i Soldin, dok su u petog člana te skupine, D. Križnjaka, ostali, navodno, već bili počeli gubiti
povjerenje. U neposrednom izvršenju sudjelovali su Hranilović, Soldin i Babić, koji je smrtonosni hitac i ispalio.

Kako pokazuju podatci iz sudskoga spisa, oni su bili pripadnici jedne od najborbenijih skupina ilegalne organi zacije čiji su temelji položeni na prijelazu 1927./28. godine. Još prije skupštinskog atentata, dok se Pavelić koncentrira na politićku akciju prema Makedoncima, Madjarima i Italiji, pod neposrednim su Perćecovim nadzorom na Sušaku i na Dravi kod Koprivnice uspostavljeni kanali za nabavljanje oružja i bijeg ljudi u inozem stvo. Proglašenje diktature i Paveliæćv odlazak u emigraciju bili su znak za početak ambicioznijih akcija.
Sudski spis otkriva niz nepobitnih dokaza o čvrstoj povezanosti emigrantske jezgre s borbenim omladinskim skupinama koje su izvedene pred sud u procesu Hranilović-Soldin. Borbeni i patetićni poklik Marka Hranilovića «njegovu veličanstvu Hrvatskom narodu i njegovu narodnom zastupstvu u inozemstvu» u završnoj rijeći zagrebaćkog procesa, u kaznenopravnom je smislu, doduše, bio neracionalan, jer je potvrdjivao ono što su optuženici s razlogom htjeli najviše prikriti: povezanost s emigrantskim vodstvom. No on je u pravome smislu rijeći bio upozorenje ne samo Beogradu, nego i zabranjenom HSS-u, čiji je predsjednik V. Maček upravo sjedio u istoj sudnici, u braniteljskoj klupi, da je došlo vrijeme za borbu drugim sredstvima. To vrijeme će tražiti nove oblike borbe i nove ljude.
Ljutu travu na ljutu ranu!

Kralju Dmitre Zvonimire - u tamnici tvoji su ratnici-tvoji Generali!
Odgovorite