140 godina od Rakovićke bune!

''...uzima se da su Hrvati doselili oko 630...''
Odgovorite
Avatar
LEGIONARI
Podurednik
Postovi: 1554
Pridružen/a: čet vel 26, 2009 3:40 pm

140 godina od Rakovićke bune!

Post Postao/la LEGIONARI »

Rakovićka buna za slobodnu Hrvatsku.

Eugen Kvaternik nije dobro ocijenio unutarnje političke okolnosti, precjenio je odaziv
krajišnika i krivo procijenio odnose u Europi!


Ove godine navršava se 140 godina od ustanka Hrvatskih domoljuba pokrenutog u malenom mjestu Rakovici,
a koji je predvodio istaknuti Hrvatski intelektualac Eugen Kvaternik. Iako vođen hvalevrijednom zamisli o samostalnoj i slobodnoj Hrvatskoj ustanak je i prije samoga početka bio osuđen na neuspjeh prvenstveno stoga što Kvaternik nije dobro procijenio unutarnje političke okolnosti te je precijenio odaziv krajišnika, a osim toga, očigledno je krivo procijenio tadašnje odnose na vanjskom, tj. europskom političkom polju. Ipak, zbog jasno iznesenih političkih stavova o slobodnoj Hrvatskoj izvan vlasti habsburške krune te zbog činjenice da su događaji u Rakovici iz listopada 1871. godine bili prešućivani, Rakovička buna svakako je zaslužila svoje mjesto u Hrvatskoj povijesti pa je stoga i čitateljstvu „Vojne povijesti" potrebno predstaviti i opisati rečene događaje - jednima da se upoznaju s tim događajem, a drugima da prošire svoje dosadašnje znanje.

Vođa Rakovičke bune, Eugen Kvaternik, rođen je u Zagrebu 1825. godine. Ondje je rastao okružen političkim prilikama jakoga bečkoga centralizma i mađarskoga hegemonizma prateći djelovanja Hrvatskih preporoditelja. Vrlo je rano prepoznao probleme Hrvatskoga naroda u njegovoj borbi za političku i nacionalnu afirmaciju. Stoga je u vrijeme velikih revolucija 1848./1849. godine radio u tadašnjoj hrvatskoj vladi, Banskom vijeću. Nakon sloma revolucionarnih ideja pedesetih godina 19. stoljeća boravio je u Rusiji, Francuskoj i Italiji, gdje je nastojao velike sile upoznati s problemima Hrvatskoga naroda u okrilju Habsburške Monarhije. Godine 1861. sudjeluje u radu obnovljenoga Hrvatskoga sabora kao jedan od najaktivnijih saborskih zastupnika, boreći se za cjelovitost tada razjedinjenih Hrvatskih zemalja. U listopadu 1861. godine na zasjedanju Hrvatskoga sabora iznio je ideju o samostalnosti Hrvatske izvan Habsburške Monarhije sa zajedničkim vladarom iz habsburške dinastije.

U tome su ga podržali istaknuti članovi pravaši Ante Starčević i Petar Vrdoljak. Šezdesetih je godina 19. stoljeća izdao nekoliko knjiga i brošura u kojima je iznio svoja politička razmišljanja. Nakon Hrvatsko-ugarske nagodbe 1868. godine, kojom je Kvaternik bio vrlo razočaran jer ju je smatrao izrazito negativnom za Hrvatski narod, nastavio je tragati za velikom političkom silom koja bi Hrvate podržala u njihovim nastojanjima u stvaranju samostalne Hrvatske. Ujedinjenje talijanskih i njemačkih državica u velike nacionalne države potaknulo je Kvaternika na nastavak traženja saveznika koji bi podržali njegove političke ciljeve. Politička kriza nastala izbijanjem Francusko-pruskog rata vrlo je vjerojatno potaknula Kvaternika na razmišljanje o podizanju oružanog ustanka protiv habsburške vlasti u Hrvatskoj. Kvaternik je s nekolicinom svojih suradnika došao na zamisao da se na prostoru nedavno ukinute Vojne krajine podigne oružani ustanak s ciljem stvaranja samostalne Hrvatske.

Naime, oslanjajući se na ratničko iskustvo i neznadovoljstvo bivših krajišnika najavljenom izradom novoga katastra nekadašnje Vojne krajine, koji bi doveo do novih poreza, Kvaternik se nadao velikom odazivu krajišnika u predstojećem oružanom ustanku. Dana 30. travnja 1871. godine iznio je svoju ideju vodstvu Stranke prava, ali ono tu ideju nije prihvatilo, ne vjerujući u uspjeh akcije. Unatoč tomu, Kvaternik se, bez znanja vodećih pravaša, odlučio za podizanje ustanka. Za ishodište oružane pobune odabrana je Rakovička satnija u Ogulinskoj pukovniji, jer je to bila najbrojnija krajiška satnija, a za početak ustanka odabran je dan 10. listopada 1871. godine, kada se u Rakovici održava sajmeni dan. Toga su dana ljudi umirovljenoga krajiškog dočasnika, Rade Čuića iz Broćanca, trebali prekinuti telefonske veze s Rakovicom. Ipak, događaji u Rakovici počeli su se odvijati nekoliko dana prije predviđenog datuma ustanka. Naime, još je 6. listopada pravaški novinar Vjekoslav Bach izveo izvlašćenje 15 000 forinti u Munjavi, u općini Josipdol. Saznavši za taj događaj Kvaternik se već idućeg dana iz Zagreba uputio u Karlovac pod izgovorom izviđanja što se zapravo dogodilo. Pri tome se mora znati da je Bach bio urednik pravaškoga glasnika „Hervatska" čiji je vlasnik bio Kvaternik. Ipak, čini se daje to bio samo izgovor da se Kvaternik uputi iz Zagreba preko Karlovca na Kordun. Naime, svakako bi odlazak na Kordun Eugena Kvaternika, koji je bio istaknuta javna osoba, izazvao sumnje u političkim krugovima.

S druge pak strane, saznavši za događaje u pošti u Munjavi 6. listopada te primivši vijesti da je još dan ranije neki nepoznati strani general u kraju oko Rakovice i Broćanca vrbovao ljude za ustanak, natporučnik Franjo Stipić poslao je vojnu ophodnju u Broćanac da izvidi o čemu je riječ. Nakon što se toj ophodnji pridružio natporučnik Božičević iz Ogulinske pukovnije s dužnošću u Rakovici, te došavši 6. listopada u Broćanac, zapovjednik ophodnje, natporučnik Sintić, naišao je na naoružane ustanike koji su ga prisilili na uzmak i povlačenje prema Slunju. Ipak, Božičević se zaobilaznim putem vratio u Rakovicu gdje je obavijestio svoje nadređene, natporučnika Ivana Pecha i bojnika Stanka Raščića, o događajima u Broćancu. Kao što je rečeno, saznavši za početak ustanka 7. listopada, Kvaternik se pod izlikom da ide saznati što se ondje događa istoga dana uputio u Karlovac, gdje su ga dočekali dočasnik gradske straže Ante Rakijaš i bivši karlovački gradski kapetan Rudolf Fabijani. Istoga dana njih su se trojica unajmljenom kočijom uputili prema Rakovici. Štoviše, u jutarnjim satima istoga dana, 7. listopada, u Broćancu u Čuićevoj kući osnovali su Privremenu narodnu Hrvatsku vladu s predsjednikom Eugenom Kvaternikom. Petar Vrdoljak imenovanje ministrom za unutrašnje poslove, Ante Rakijaš ministrom za ratna pitanja, Vjekoslav Bach za financije, Rade Čuić zapovjednikom svih ustaničkih postrojbi, a Antun Turkalj velikim županom ogulinskim.

No ni druga strana nije mirovala. Nakon što je od natporučnika Božičevića primio vijesti o razoružavanju vojne ophodnje u Broćancu, ujutro 8. listopada, natporučnik Ivan Pech uputio se s odredom od četrdesetak novaka iz Rakovice u Bročanac kako bi uveo red, ali se na putu, kod mjesta Vodice u Luketić Selu susreo s ustanicima predvođenim Rakijašem i Čuićem. Nakon kraćega puškaranja Pech se pred ustanicima povukao u Drežnik, dok se ustanicima pridružio čitav njegov odred, sastavljen uglavnom od novaka. S druge strane, natporučnik Božičević uputio se u selo Mudrice da bi o događajima obavijestio tamošnje vlasti. Nakon sukoba u Luketić Selu, predvodeći odred od oko 500 ustanika, Čuić je ušao u Rakovicu gdje su ustanici razoružali četiri časnika i jednoga kadeta te ih zatvorili u njihovu uredu koji je čuvala naoružana straža. Oko podneva 8. listopada u Rakovicu je kočijom stigao Kvaternik. Okupljeno pučanstvo iz Rakovice i okolnih sela srdačno ga je dočekalo te je održao vatreni govor o pravu hrvatskog naroda na slobodnu i samostalnu Hrvatsku, kao i o potrebi ustanka protiv Habsburgovaca i Mađara. Nakon mise u rakovičkoj župnoj crkvi ustanici su zauzeli tamošnje skladište vojne odjeće, dok su naoružanje krajišnici, i tako prema ustaljenoj vojnoj obvezi, držali u svojim kućama. U popodnevnim satima 8. listopada 1971. godine 300 ustanika predvođenih Rakijašem i Čuićem uputilo se prema Drežniku s namjerom da i tamošnju Drežničku satniju pridobije za ustanak te da prisvoje tamošnja skladišta oružja i odjeće.

No lokalni zapovjednik u Drežniku, kapetan Durst, saznavši za nemire u Rakovici, poduzeo je određene mjere kako bi se suprotstavio ustanicima. Postavio je straže na putu od Drežnika prema Rakovici, kao i zasjede u sjedištu mjesta. Došavši oko 15 sati pred Drežnik, Rakijaš je poslao 150 ustanika da zaposjednu borbene položaje oko sela, a sam se s drugom polovicom svojih snaga uputio u centar sela. Došavši do zaprjeka koje je Durst postavio na prilazima centru sela Drežnika, Rakijaš je pozvao kapetana Dursta da se pridruži ustanicima i preda skladišta, ali ovaj je to odbio. Ipak, zapovjednik Drežničke satnije dao je jamstva da neće poduzimati oružane akcije protiv ustanika te su se stoga Rakijaš i Čuić povukli prema Rakovici. U rano jutro 9. listopada ustanici su se, noseći Hrvatske zastave podijeljeni u dvjema skupinama, uputili prema Plaškom s namjerom da za ustanak pridobiju i brojnu Plaščansku satniju. Plan je bio da se ojačani Pla-ščankom satnijom upute prema Karlovcu i Zagrebu, gdje su im se trebale pridružiti tamošnje pristalice. Veća skupina, pod Kvaternikovim zapovjedništvom, zaputila se od Rakovice preko Močila, Jezera i Plavca Drage prema Plaškom, dok se druga uputila cestom kroz Močila i Ljupča Klanac prema Plaškom.

Sastavši se u Plavci Dragi, obje su skupine zajedno prenoćile s noći s 9. na 10. listopad. Ustanici su u Plaški ušli u kasnim dopodnev-nim satima 10. listopada predvođeni Čuićem i Rakijašom, a za njima je u kočiji stigao i Kvaternik, koji je pred gostionicom ,,K Jelačić banu" održao vatreni govor. Ipak, u Plaškom je došlo do osipanja ustanika, čemu je svakako pridonijela velikosrpska propaganda koja je tvrdila da je Kvaternik veliki neprijatelj Srba i pravoslavlja. Ostavši otprilike s 400 ustanika te saznavši da je na ustanike poslana Ogulinska pukovnija, Kvaternik je napustio Plaški i krenuo natrag prema Rakovici. No dok se još kretao prema Plaškom, u Rakovicu su ušle Drežnička pukovnija i dvije satnije Otočačke pukovnije te uhitile tamošnje ustanike.

Sutradan, 11. listopada, odmah nakon svanuća, ustanici su po Rakijaševoj zapovijedi krenuli prema Močilima, a ne prema Ličkoj Jasenici, kako je predlagao Čuić. Nakon prolaska kroz klanac Ljupča, na samom ulasku u selo Močila pokraj gornjih Momčilovićevih kuća, ustanike su propustili ustaničku predstražu zasjednici su zapucali na Rakijaša, koji je jahao konja te je dočekala zasjedea. Nakon što ranjen oboren na tlo. Uskoro je došlo do sveopće pucnjave u kojoj su stradali Bach i Kvatenik. Iskočivši iz kola, Kvaternik je revolverom zapucao prema zasjedi, ali su ga uskoro smrtno ranili puščani metci. Od ustaničkih voda bijegom se spasio samo Rade Čuić, koji je bio na začelju ustaničke kolone. Iako vodstvo Stranke prava nije sudjelovalo u ustanku niti je o njemu bilo obaviješteno, ipak su Ante Starčević i ostali čelnici stranke bili uhićeni, a stranačko je glasilo „Hervatska" prestalo izlaziti. Štoviše, stranka je bila isključena iz političkoga života Hrvatske sve do 1878. godine.

Iako s plemenitim ciljem oslobađanja iz habsburške vlasti te osnivanja samostalne Hrvatske, ustanak u Rakovici pod vodstvom Eugena Kvaternika bio je ishitren te se akciji pristupilo bez podrobnih priprema. Kvaternik i njegovi suborci prvenstveno su krivo procijenili odaziv krajišnika na ustanak. Štoviše, ni vanjske političke okolnosti nisu bile toliko povoljne za ustanak, kako je to Kvaternik procjenjivao, te bi ustanak i da je u ranoj fazi urodio uspjehom, bio osuđen na propast bez vanjsko političke potpore. I konačno, čini se da su vlasti u Vojnoj krajini bile dobro obaviještene i prije samog izbijanja ustanka, tj. dolaska Kvaternika u Rakovicu. U konačnici se može reći da, iako je Rakovička buna završila s teškim posljedicama za politički položaj hrvatskoga naroda unutar Austro-Ugarske Monarhije, svakako je Kvaternikov ustanak dao dodatan zamah hrvatskom narodu u njegovoj borbi za političku samostalnost.



Svi ubijeni, pa i sam Kvaternik, bili su opljačkani


Prema iskazima Rade Čuića koji je bio ispitivan pred povjerenstvom u Beogradu, Kvaternik je u Močilima iz kočije iskočio s revolverom u ruci te zapucao prema zasjedi. Puščanim ga je hitcem u ruku pogodio Mile Trbojević. Kad je pao na zemlju, dohvatio ga je Ilija Kosanović te su u Kvaternika, dok ga je Kosanović čvrsto držao, pucali i drugi iz zasjede. Štoviše, i nakon nekoliko puščanih rana Kvaternika su još neko vrijeme kundacima tukli po glavi, a njegove su posljednje riječi bile „Dostaje!" Ukupno su na njegovu tijelu nakon smrti pronađene rane od sedam puščanih zrna. Svi ubijeni su, pa tako i sam Kvaternik, bili opljačkani, te se pri tome posebno istakao bojnik Stanko Rašić iz Kršlje, koji je pokupio sve novce, spise i revolvere ubijenih, kao i Kvaternikov džepni sat. Kvaternikovo je tijelo prebačeno u Rakovicu, gdje je pokopano u zajedničku grobnicu s ostalim ustanicima. Godine 1921. tijelo mu je uz počasti preneseno u kriptu zagrebačke katedrale.

Koministi Kvaternika zamijenili palim borcima, a srbski teroristi na njemu
Vježbali gadjanje!


Sudbinu povijesnog tretiranja političkog djelovanja Eugena Kvaternika možda najbolje opisuje sudbina njegova spomenika u Rakovici. Naime, tek propašću Austro-Ugarske Monarhije 1918. godine konačno su stvorene političke okolnosti koje su omogućile postavljanje spomenika Eugenu Kvaterniku i njegovim ustanicima u samoj Rakovici. Ubrzo nakon atentata na Hrvatskog političkog prvaka Stjepana Radića, pokrenuta je zamisao o postavljanju biste Eugena Kvaternika u Rakovici te je već 1929. godine osnovan odbor za podizanje spomenika. Ponajviše zalaganjem Paje Oreškovića, Juraja Mravunca, Franje Rajkovića, Jose Sabljaka, Adama Štajduhara i Pere Oreškovića spomenik je otkriven 4. lipnja 1933. godine u vrijeme najveće velikosrpske diktature kraljevske dinastije Karađorđevića koja je svaku Hrvatsku proslavi na nacionalnoj razini smatrala protudržavlom. Iako je inicijalni odbor izradu Kvaternikova spomenika namjeravao povjeriti glasovitom Hrvatskom kiparu Ivanu Meštroviću, on je ipak taj posao prepustio svome učeniku Marijanu vlatijeviću, poglavito stoga što je u tom trenutku bio zauzet izradom kipa rumunjskom kralju Karlu.

S druge strane, kameno postolje za spomenik izradio je klesar Dane Kolić iz Drežnika. Nakon Drugoga svjetskoga rata nove partizanske vlasti uklonile su Kvaternikov spomenik te su na njegovo mjesto postavili spomenik palim borcima. No nakon nekog vremena i djelovanja s viših političkih položaja spomenik Eugenu Kvaterniku vraćen je u Rakovicu, ali ne na isto mjesto, na kojemu se tada nalazio spomenik poginulim partizanima, već nešto istočnije od prvobitne pozicije. No to nije bio kraj nesretne sudbine Kvaternikova spomenika.

Naime, i u zadnjem Domovinskom ratu pobunjeni srpski teroristi u sklopu velikosrpske politike iz beograda, zauzeli su sredinom studenog 1991. godine Rakovicu te opljačkali i popalili većinu tamošnjih kuća. No čini se da sam spomenik nije odmah stradao. Naime, kako je natpis na postolju spomenika vremenom izblijedio srpski se teroristi nisu odlučili na rušenje spomenika jer vjerojatno nisu znali o kome je riječ te su mislili da se možda radi o spomeniku nekom četničkom vojvodi. Ipak, nakon što se saznalo o kome je riječ, Kvaternikov je spomenik uskoro bio demoliran te je sama bista srpskim teroristima služila kao meta pri vježbanju gađanja o čemu su svjedočile tragovi pogodaka puščanog zrnja. Nakon vojno-redarstvene akcije „Oluja" bista je pronađena na smetlištu u Vojišnici na Banovini. Nakon restauracije spomenik Eugenu Kvaterniku u Rakovicu svečano je otvoren 8. listopada 1996. godine u povodu obilježavanja 125. godišnjice Rakovičke bune..
Ljutu travu na ljutu ranu!

Kralju Dmitre Zvonimire - u tamnici tvoji su ratnici-tvoji Generali!
Odgovorite