Mučenik Ladislav Šporer-Delnički župnik

''...uzima se da su Hrvati doselili oko 630...''
Odgovorite
Avatar
cro
Podurednik
Postovi: 161
Pridružen/a: ned lip 22, 2008 1:07 pm
Lokacija: Vedra Nebesa

Mučenik Ladislav Šporer-Delnički župnik

Post Postao/la cro »

Krvavi Badnjak 1941. u Delnicama





Imao je 48 godina. Bio je župnik u Delnicama - Riječko-senjsko-modruška (Gospić) biskupija.
Rođen je 1. svibnja 1893. u Sungeru, u župi Mrkopalj kod Delnica. Gimnaziju je završio je u Senju, a bogosloviju u Budimpešti. Za svećenika je zaređen 1915. godine. Bio je kapelan u Fužinama, Ogulinu i Rijeci, upravitelj župe u Lađevcu i u Vagancu, a 1934. imenovan je župnikom te kanonikom u Delnicama. Komunisti su ga ubili na Badnjak 1941., kada je iz svojega župnoga stana pošao služiti Sv. misu zornicu.
Autor ovoga Martirologija posjetio je 1996.u Rijeci umirovljenoga crikveničkoga župnika msgr. Vladu Sušića, koji mu je dao dragocjene podatke o mučeniku Ladislavu Šporeru. Msgr. Sušić svjedoči da je u Delnicama,kao radničkome centru,bilo puno komunista. Iz toga je kraja najviše mladeži (skojevaca) tridesetih godina 20. stoljeća otišlo u Španjolski građanski rat, u borbu za pobjedu komunizma u Španjolskoj.
Župnik Ladislav Šporer bio je iznimno revan u obavljanju svoje svećeničke službe. On je 1939. organizirao Euharistijski kongres u Delnicama,poslije kojega je oživio vjerski život, a to je smetalo komunistima i zato su ga uzeli na metu. Odluku o njegovom ubojstvu donio je srpski Crnogorac Veljko Kovačević, koji je u ime Partije bio glavni organizator i poktretač partizanskoga pokreta u Gorskom kotaru. Sam čin ubojstva župnika Šporera pripisuje se skojevcu Franji Račkom.
Komunisti su župniku Šporeru pisali prijeteća pisma, ali on se nije osjećao krivim, nego im je odgovarao: "Ako me ubijete, nećete ubiti i moju dušu!" Župnik je imao priliku otići iz Delnica, ali nije otišao jer se nije osjećao krivim.

Opsežno i sadržajno izvješće o župniku Šporeru donosi Katolički list (1942.) u članku pod naslovom U spomen žrtvi zločinačke ruke Ladislavu Šporeru, dekanu - župniku u Delnicama:

O Gorski kotaru, ti divni gorski kraju, što se to u tebi događa? Na ovim tvojim divnim nebotičnim visinama, gdje bi se ljudske duše morale same po sebi dizati do nebeskih Božjih visina, u carstvo uzvišenih i plemenitih misli i osjećaja, promatrajući divna djela stvaralačke Božje moći koja ih okružuju, zaboraviše mnogi ljudi, djeca tvoja na sve što je lijepo i dobro, plemenito i sveto, jer se otrovaše nesretnom naukom degeneriranoga Židova Marksa, ludoga Lenjina i tiranina Staljina. I ti si, Gorski kotaru, postao razbojište dvaju svjetova, razbojište dobra i zla. Postao si okrutan kao divlja zvijer koja ždere vlastitu djecu svoju. Postao si progonitelj djece Božje i sljedbenika Kristovih. Postao si ubojica poslanika Božjih. Zar si zaboravio čast i dostojanstvo svoje? Zar si zaboravio riječ Gospodinovu i u njoj prijetnju Njegovu: "Evo, ja šaljem proroke i poslanike svoje k vama, a vi ćete jedne ubiti i raspeti, a jedne bičevati i od grada do grada goniti, da dođe na vas sva krv pravedna od krvi Abela pravednoga do krvi Zaharije, sina Barahijina, koga ubiste među hramom i oltarom. Jerusolime, Jerusolime, koji kamenuješ proroke moje i ubijaš one, koji su poslani k tebi, ostavit će ti se kuća tvoja pusta, jer ti kažem: Nećeš me odsada vidjeti, dok ne spoznaš opačinu svoju i dok ne rečeš: Blagoslovljen, koji dolazi u ime Gospodnje!"


Još se nije navršilo niti pet godina, a evo me već drugi put zapada teška i bolna dužnost, da govorim nad mrtvim tijelima braće svećenika, da im rečem zadnji bratski zbogom! Zadnji zbogom njima, čija je smrt apostoli Onoga koji nam je rekao: "Kao što su mene progonili i vas će progoniti i svako zlo na vas govoriti, jer ne poznaju ni Oca ni mene."

Da, brate Slave, dobro kažeš. Ne može biti učenik nad učiteljem. Ako su Krista progonili, kako neće i nas slabe stvorove progoniti i svako zlo na nas govoriti. Zato moramo umirati Zato se digao čitav pakao i mobilizirao pomagače svoje, da u ovim nemirnim i mutnim vremenima uništi sve što sjeća i vodi čovječanstvo k Bogu, držeći se one: "Udari pastira i raspršit će se ovce."

Žrtva, i to nevina žrtva tog podzemnog plana si i Ti, dragi pokojniče, jer dobro poznajem Tvoju plemenitu dušu i čestito srce, jer si naše gore list...




Kao mlad svećenik svuda je ostavljao mio i drag spomen zbog svoje plemenitosti i dobrodušnosti. Srce ga je vuklo među priprosti seljački narod, iz kojega je i sam nikao.

Kao župnik u Delnicama, uložio je sve svoje sile da povjereno stado sačuva od bezbožnog pokreta. Tu je navukao na sebe i mržnju podzemnih sila. Tu je na Badnjak nešto prije sedam sati ujutro na kućnom pragu, kad je pošao u crkvu da obavi zadnju misu zornicu, ubojnička ruka s pet hitaca utrnula luč njegovoga zemaljskoga života.



Dvadeset i šest godina proveo je u službi Boga i naroda svoga. Bio je svećenik, svećenik po Srcu Isusovom, svećenik djelitelj tajni Božjih. Revan u svećeničkoj službi u tolikoj mjeri da se može kazati, daje po primjeru sv. Pavla u duhovnim stvarima svima sve bio. Ljubio je i dom svoj i rod svoj. I njegova je rodoljubna duša zakliktala iskrenom radošću 10. travnja 1941., kada je Hrvat postao svoj na svome, na ognjištu hrvatskome. Odnjihan na krilu majke domovine Hrvatske, visoko je držao svoju hrvatsku svijest i ostao joj vjeran do konca života. Bio je vjeran drug i iskren prijatelj u časovima radosti i žalosti Bio je čovjek srca dobrostiva i rado je dijelio siromaštvo svoje sa siromasima puka svoga. Blaga i bogatstva nije imao, ali je sve imao, jer je poštenjak bio.



Otac Marijan Kovač poslao nam je 1994. izvješće o smrti župnika Šporera, koje objavljujemo u cijelosti:

Delnički predratni župnik Šporer bio je veliki promicatelj katoličkih društava, aktivni križar, veliki zanesenjak ideje hrvatstva. Stradao je u zoru, u svitanje jednoga adventskog dana pred zornicu 1941. na pragu župne crkve sv. Ivana Krstitelja, metkom što doluta iz okorjelog komunističkog susjedstva.

Zadnjih godina neki su imali priliku vidjeti i sresti ubojicu, koji je tvrdio daje župnika "izdala" neka baba iz susjedstva. Ona je s prozora svoje kuće pratila čitavu akciju likvidacije pokojnoga župnika i naslađivala se u mukama.

Bio je to mučenik delničke crkve. Protivnici njegovi ga, međutim, toliko ocrniše i ozloglasiše da se bar 4O godina nije smjelo spominjati ime stradaloga župnika, a kamoli veličati nekakove njegove zasluge. Zadnja žrtva nasilnog ušutkavanja i terora šutnje bio je sam nasljednik pokojnog župnika Šporera, vlč. Stanko Kovačić. No, stvar je dobro prošla, jer je ostalo samo na prijetnjama i groženju komunista, nekakvim prisilnim mjerama.

Ubojica, kada je sam umirao, doživljavao je stravu i užas, a naglas je korio, grdio, užasavao se: Tko je to dao likvidirati sveta i pravedna čovjeka? Župnik-mučenik čitav mu je život stajao pred očima. Sad na samrti još više. Nije baš uzorno, ali je proklinjao babu iz susjedstva koja ga je na zločin navela i nagovorila, do u detalje akciju umorstva razradila i pratila do njezina izvršenja.

Takvim i sličnim represalijama nad Crkvom htjelo se vjernike što više potisnuti i zaplašiti, učvrstiti vladavinu staljinizma i boljševizma.

Delnice su više negoli ijedno mjesto osjetile bič nevjere i komunizma.Sve školstvo, prosvjetu, općinske kadrove, kadrove iz sigurnosti itd., maksimalno su udaljili od vjere i Crkve. Biti ovdje svećenik značilo je živjeti na rubu društva. Vjeronauk i vjera bili su još samo stvar djece, one najmanje, i baka koje su se kroz povezanost s crkvom spremale za smrt...



Sarajevski Katolički tjednik (1942.) izvijestio je o smrti župnika Šporera:

U subotu, 27. prosinca, prije podne, obavljena je u mjestu Sungeru sahrana delničkog župnika i začasnog kanonika Slavka Šporera, koji je na Badnjak, dolazeći na zornicu, izdahnuo pogođen revolverskim hitcima od zločinačke komunističke ruke.
Smrt vrijednog hrvatskog borca i uzornog svećenika Slavka Šporera duboko je odjeknula u čitavom Gorskom kotaru, gdje je bio osobito poštivan.





Izvori i literatura:

- Bogović, Mile, "Svećenici s područja današnje Riječko-senjske nadbiskupije poginuli u Drugom svjetskom ratu", Zvona, 1992., br. 6, str. 5.

- HDA, RSUP RH, I-91/254-5.

- Iskaz msgr. Vlade Sušića, Rijeka, 1996.

- Katolički tjednik, Sarajevo, 1942., br. 2.

- Pismo o. Marijana Kovača, Hanau, Njemačka, 19. 5. 1994.

- Pismo Rudolfa Šporera, Mrkopalj, 31. 3. 1993.

- "U spomen žrtvi zločinačke ruke Ladislavu Šporeru, dekanu-župniku u Delnicama", Katolički list, 1942., br. 2, str. 21-22.

(preuzeto sa http://ri-nadbiskupija.hr/view.asp?idp=2265&c=115 Riječka nadbiskupija)
U tihoj noći korak se čuje kroz kanjon pusti u ponoćni sat
Hrvatski narod sad poručuje dušmanu svakom slomit će vrat
Avatar
LEGIONARI
Podurednik
Postovi: 1554
Pridružen/a: čet vel 26, 2009 3:40 pm

Re: Mučenik Ladislav Šporer-Delnički župnik

Post Postao/la LEGIONARI »

Ovom članku dodajemo i članak o narodnom heroju, koji je u Novom Listu i sam priznao ubojstvo, a koji
nikad nije osuđen nego čak jedna ulica u riječkom naselju Škurinje nosi njegovo ime:Milan Rustanbeg


Rođen je 14. rujna 1914. u Delnicama, Hrvatska. Kada mu je bilo šest godina, ostao je bez roditelja. Još
kao dječak otišao je u Vojvodinu, i zaposlio se u Riđici. Učio je brijački zanat, koji nije izučio, jer ga je
vlasnik brijačnice tjerao da radi druge poslove. Poslije četiri godine, vratio se u Delnice, i zaposlio se kao
fizički radnik. Okupaciju Jugoslavije dočekao je kao simpatizer KP.

U Delničku partizansku četu otišao je 6. listopada 1941. godine. Pokazao je izuzetnu hrabrost kada se,
s još jednim drugom, dobrovoljno javio za opasan zadatak. Naime, u Delnicama je bilo nekoliko ljudi koji
su bili protivnici NOP-a. Među njima se isticao Ladislav Šporer, ustaški doušnik i krivac za smrt jednog
skojevca. Delnička četa je donijela odluku da ga ubije. Milan je krenuo prema Delnicama, koje je okupator
već bio opasao bodljikavom žicom i bunkerima. Uspio se provući mimo neprijateljskih straža, i uspješno
izvršiti zadatak. Kao izvrstan skijaš, bio je komandir skijaškog voda, a zatim je postavljen za komandira Delničke partizanske čete. U KP primljen je 1942. godine.

Sredinom 1942, neprijatelj je namjeravao napasti Moravičku partizansku četu, koja je imala logor na Litoriću.
O tome je Štab Pete operativne zone Hrvatske obavijestio Delničku četu, koja je s komandantom Milanom Rustanbegom stigla na vrijeme, zauzela pogodne položaje i odbila neprijateljski napad.

Kad je, u srpnju 1942, formiran Udarni bataljon 2, primorsko-goranskog NOP odreda, u njegov je sastav
ušla i Omladinska četa bataljona „Goranin", s komandirom Milanom Rustanbegom. Dužnost komandira Omladinske čete Milan je obavljao i u 6. brigadi NOVH, koja je formirana polovinom listopada 1942. Godine
1943. Milan je postavljen za komandanta bataljona "Matija Gubec". Kao komandant bataljona, postigao je izvanredne uspjehe u napadu na neprijatelja kod Broda na Kupi, i na cesti Crni Lug — Gerovo.

U drugoj polovini 1943. Milan Rustanbeg je upućen na karlovačko područje, gdje je, kao iskusni vojni rukovodilac, preuzeo dužnost komandanta 1. karlovačkog partizanskog odreda.Početkom 1944, Milan je
opet u svom Gorskom kotaru, sada kao komandant 2. brigade 13. primorsko-goranske divizije. S briga
dom je postigao značajan uspjeh u napadu na neprijateljski aerodrom kod Kikovice. Prilikom napada na neprijateljski garnizon u Zlobinu, 23. rujna 1944, teško je ranjen. Ubrzo je podlegao ozljedama.

Narodnim herojem proglašen je 27. studenog 1953, godine.

ZDS
Ljutu travu na ljutu ranu!

Kralju Dmitre Zvonimire - u tamnici tvoji su ratnici-tvoji Generali!
Odgovorite