Stjepan Radić u Hrvatskoj povijesti:

''...uzima se da su Hrvati doselili oko 630...''
Odgovorite
Avatar
LEGIONARI
Podurednik
Postovi: 1554
Pridružen/a: čet vel 26, 2009 3:40 pm

Stjepan Radić u Hrvatskoj povijesti:

Post Postao/la LEGIONARI »

Stjepan Radić

Govori u Hrvatskom Državnom Saboru 1910 – 1918.

Ovdje ću postavit govore u Hrvatskom Državnom Saboru velikana Hrvatske povijesti Stjepana Radića.

Hrvatski političar Stjepan Radić je rođen u mjestu Trebarjevo Desno u 11. lipnja 1871. U obitelji kolara
Imbre Radića bilo je 11 djece, a sam Stjepan bio je deveto po redu dijete. Majka (rođ. Posilović) bila je
pametna i hrabra žena. Kao mladu djevojku seoski starješina htio ju je udraditi batinom jer je prekasno
došla raditi. Ona je starješini batinu istrgla iz ruku i potrgala. Zbog toga je osuđena na devet dana zatvora. Nakon izlaska iz zatvora uputila se banu Mažuraniću koju ju je primio i saslušao te nakon toga seoskog
starješinu raziješio dužnosti. No, tu njezinoj hrabrosti i odlučnosti nije bio kraj jer je jednom prilikom
otišla u Beč kada bi pred carem Franjom Josipom I zatražila da njezin najstariji sin Andrija bude pušten iz
vojske i pomogne ocu prehranjivati mnogobrojnu obitelj. Javno se suprostavila i zagrebačkom velikom županu Stjepanu Kovačeviću prilikom njegova posjeta martinskove škoj župi, između ostalog, upitavši ga kako je u Hrvatskom Saboru mogao reći da ima dvije domovine - Ugarsku i Hrvatsku, "kada je domovina isto što i mati,
a svaki čovjek može imati samo jednu mater".

Mladi Stjepan osnovnu je školu pohađao u susjednom, tri kilometra udaljenom, selu Martinska Ves. Roditelji
nisu bili za to da nastavi školovanje i upiše gimnaziju u Zagrebu jer je od rođenja bio kratkovidan. Ipak silno
se želio školovati te je nagovorio tri godine starijeg brata Antu da mu pomogne u toj nakani. Tako je Ante mlađem bratu prvu godinu školovanja plaćao stan, a Zagrebačko društvo čovječnosti davalo mu je objed u
pučkoj kuhinji. Na temelji odličnih ocjena i uzornog vladanja zagrebačko Nabiskupsko sirotiše ponudilo je
mladom Radiću smještaj. No, uskoro je došao u sukob s voditeljem sirotišta koji je tjerao mlađe učenike
da starijima čiste cipele, a na što je Radić rekao da hoće ukoliko ih zamole. Zbog toga mu je voditelj udario šamar, a mladi Radić vratio mu je istom mjerom. Stvar je došla do ravnatelja sirotiša Krapca koji je smij
enio voditelja, a budućeg narodnog tribuna predložio nabiskupu Mihaloviću za otpust iz sirotiša na temelju svjedodžbe okuliste Jakopovića prema kojem je Radić imao za 2-3 godine oslijepiti. Nadbiskup nije uvažio sugestiju ravnatelja i Radić je nastavio školovanje.

Nakon završene treće godine gimnazijskog školovanja (1886.) odlučio je putovati. Na put je krenuo sam
iz Zagreba do Koprivnice te potom Podravinom i Podunavljem do Zemuna i Beograda. Vraćao se Posavinom
te preko Siska u Zagreb. O svom putovanju vodio je dnevnik u koji je bilježio "što narod misli o gospodi i o
vladi i kakvo je seljačko gospodarstvo u kojem kraju, kakve su škole i putovi". Tada je odlučio posvetiti se politici. Otac je šuteći pristao, a majka je bila oduševljena savjetovavši ga, između ostalog, da neka "ne
bude ni pop ni fiškal, jer da fiškal mora iz pravoga načiniti krivoga, i obratno, a popov džep nema dna".
Poslije praznika nastavio je školovanje, ali slijedile su nove nevolje. Ovaj puta s razrednikom koji je znao
tući učenike, a mladi Radić smatrao je svojom dužnošću braniti ih. Stvar je opet došla pred ravnatelja koji
mu je priznao da ima pravo, ali i savjetovao da napusti zagrebačku gimnaziju. Stoga je školovanje nastavio
u rakovačkoj Realnoj gimnaziji (okolica Karlovca). Nakon godine dana vratio se u Zagreb jer su uvjeti u rakovačkoj gimnaziji bili gori od onih u zagrebačkoj.

Nakon završenog petog razreda gimnazije odlučio se na novo putovanje. Ovaj puta proputovao je Štajersku, Korušku, najveći dio Kranjske, Gradišku i Goricu te se preko Trsta i Hrvatskog primorja vratio u Zagreb. Polovicom travnja 1888. ban Khuen-Hedervary ukino je hrvatsku operu što je Radića posebno ogorčilo te je odlučio nekako iskazati svoj revolt. Iste godine (30. travnja) posljednji se put prikazivala opera Ivana Zajca Nikola Zrinjski i u jednom dijelu trećeg čina paša Sokolović nudi Zrinskom hrvatsku krunu u sultanovo ime
ako mu preda Siget, a Zrinski odgovara: "Hrvatima ne treba kralja, Hrvatima ban je kralj!" Nakon tog prizora Radić ustaje i tri puta glasno viče: "Slava Zrinjskom, dolje tiran Hedervary!" Potom je uhapšen i priveden na saslušanje gdje mu je rečeno da će biti pušten ukoliko izjavi da je to kazao u oduševljenju predstavom. On
je to odbio učiniti te je ostao u pritvoru da bi potom bio izveden pred sud. Na kraju sudskog procesa isključen
iz svih srednjih škola i dosuđen mu je izgon iz Zagreba. Kako nije mogao biti u Zagrebu vratio se kući gdje je proboravio oko godinu dana. U tih godinu dana radio je sve seljačke poslove i učio za maturu. U jesen 1890., zahvaljujući pomoći prijatelja, uspio je isposlovati odobrenje za polaganje mature koju je položio 1891. na Realnoj gimnaziji u Rakovici.

Poslije položene mature odlučio se na novo putovanje. Ovaj puta je krenuo preko Like u Dalmaciju došavši
do Obrovca i potom do Metkovića. Odatle je pošao u Mostar gdje su ga neki Srbi, pred kojima je govorio s velikim oduševljenjem o izložbi Gospodarskog društva u Zagrebu, prijavili da širi hrvatsku propagandu. Zbog
toga je nakratko opet završio u zatvoru te je osuđen na izgon iz Bosne i Hercegovine. Pod redarstvenom pra
tnjom vratio se parobrodom u Rijeku odakle je proputovao taj dio Hrvatskog primorja i Gorskog Kotara.

Na zagrebački Pravni fakultet upisuje se 1891. Dvije godine kasnije isključen je s fakulteta zbog javnog na
pada na bana Khuen-Hedervarya u Sisku (23. srpnja 1893) na proslavi tristogodišnjice pobjede bana Tome Bakača. Prije proslave dogovoreno da se ne drže zdravice pojedinim osobama, ali je mađaronski načelnik
Fabac nazdravio Khuen-Hedervaryju. Na što je Radić prosvjedovao riječima: "Mi ovdje slavimo tristogodi
šnjicu pobjede hrvatskoga bana, a ne slavimo desetogodišnjice pašovanja madžarskoga husara, koji se
sam u Saboru nazvao tim imenom i još rekao da se ponosi tim nazivom." U jesen iste godine osuđen je na
četiri mjeseca strogog zatvora i isključen s fakulteta. Vrijeme provedeno u zatvoru iskoristio je za učenje
češkog jezika, a nakon puštanja iz zatvora uputio se u Prag. Tu u akademskom društvu Slavija drži tečajeve hrvatskog i ruskog jezika. Koncem 1894. upoznao je na jednom izletu svoju buduću suprugu, maturanticu učiteljske škole. S njoom se vjenčao u Pragu 1898. U jesen iste godine isključen je s praškog sveučilišta
zbog sukoba s jednom policajcem, a povod sukobu bilo je raspuštanje studentske skupštine zbog toga što
je jednom od govornika previše pljeskalo.

U jesen 1895. grupa hrvatskih studenata, među kojima i Stjepan Radić, organiziraju javno spaljivanje ma
đarske zastave u Zagrebu. Radića je dopao zadatak da zadrži zapovjednika redarstva Jovanovića. Studeni
su uhvaćeni, među kojima i Radić te 19. studenog 1895. osuđeni. U zatvoru je ostao do 15. svibnja naredne godine, ali mu je onemogućen daljni studij na području Austro-Ugarske. Zato odlučuje otputovati u Rusiju
gdje se spremala krunidba cara Nikole II. No, putem je skrenuo u istočnu Moravsku da se na jednoj željez
ničkoj stanici vidi sa svojom zaručnicom, tada učiteljicom u jednom gorskom moravskom seocetu. Zbog
toga je zakasnio na krunidbu gdje je došlo do komešanja gomile te je smrtno stradalo oko 10 tisuća ljudi,
a teško je ranjeno još i više. Saznavši da u Parizu postoji Slobodna škola političkih znanosti odlučuje otići
u Francusku. Krajem siječnja 1897. dolazi u Pariz i u jesen iste godine upisuje se na spomenutu političku
školu. Naredne godine doznaje da je njegova zaručnica dobila posao učiteljice u Pragu, odakle je i bila
rodom. Bojeći se da će njezina rodbina biti protiv njihove veze zbog odlučuje se vjenačni s njom u Pragu
(23. rujna 1898.). Iz Češke sa suprugom dolazi u svoj rodni zavičaj gdje baš nije dočekan s oduševljenjem
jer su se rodbina i prijatelji bojali da će nekom od njih pasti na teret jer niti je svršio škole niti imao kakvo zaposlenje. Zato čvrsto odlučuje dovršiti školovanje u Parizu i 1899. putuje u Pariz sa suprugom. Živjeći u oskudici, a počesto i gladan, u pet mjeseci završava akademsko školovanje.

Po završetku školovanja dolazi u Prag (1899.). Tu stanuje u susjedstvu budućeg predsjednika Čehoslovačke Massaryka, tada sveučilišnog profesora i s njim se sprijateljuje. Piše brojnim češkim listovima, a jedno je vrijeme i član redakcije tjednika Samostalnost u kojem se bavi vanjskom politikom. Osim u novinama piše i nekoliko knjiga na češkom jeziku (Suvremena Hrvatska, Slobodna škola političkih znanosti u Parizu, Južni Slaveni, Razmišljaji iz međunarodne politike). U tome je toliko uspješan da ga je najstarije češko književno društvo Svatobor priznalo za češkog književnika. Kada je počeo pisati za časopis Radikalni listy od redarstva dobiva nalog da smjesta napusti Prag i austrijsku polovicu Austro-Ugarske. Odlučuje otići u Zemun gdje je
bio balkanski dopisnik za neke češke, francuske i ruske listove. U Zemunu boravi oko godinu i pol dana. U Beograd odlazi rijetko jer teško dobiva dozvolu za prijelaz, ali sklapa kontakte sa srbijanskim političarima
i tiska članke u Srpskom književnom glasniku. Vladajući srbijanski političari nagovaraju da stupi u srbijansku diplomatsku službu, ali on to odbija. U Zemunu piše knjižicu Kako ćemo iz našeg zla u dobro koje se smatra jezgrom socijalnog programa budućeg HSS-a. Knjižicu je dao tiskati o svom trošku, a ubrzo po objavljivanju
bila je zaplijenjena.

Početkom 1901. seli se u selo Konačnica kraj Daruvara. Tu provodi nekoliko mjeseci u velikoj oskudici. Jedno
je vrijeme prije izbora i zatvoren jer je u nekim većim podravskim selima seljacima savjetovao da glasuju za oporbu. Nakon izbora Hrvatska ujedinjena opozicija izabire ga za svog tajnika (polovicom 1902.) i on se seli u Zagreb. Od 1902. živi u Zagrebu i radi kao sekretar Hrvatske ujedinjene opozicije. Iste godine objavljuje knji
gu Hrvati i Srbi u kojoj govori o međusobnim odnosima. Između ostalog u knjizi je napisao i ove retke: "Tim sramotnim pojavama izvor je baš u tome, što se misli, da se borba ima voditi do istrage (uništenja) vaše ili naše, a sve, gle, oko nas svjedoči, da se ta borba vodi do istrage vaše i naše... Zdrav razum svakog našeg seljanina, kojega još ne otrovasmo svojom 'politikom' sudit će o ovoj borbi 'do istrage vaše ili naše' kao o najstrašnijem zločinstvu, kao o pravom narodnom izdajstvu... danas samo kretenski um ili zločinačka duša
može propovijedati srednjovječnu razornu plemensku mržnju... treba što prije pokazati, da ipak nismo tako besvijesna masa, da bi se u nas do vijeke mogao štrcati tuđinski otrov razdora i mržnje, da već jednom ho
ćemo i možemo biti narod bilo to s dva, pa i više ravnopravnih imena."

U jesen 1902. objavljuje knjižicu Najjača stranka u Hrvatskoj u kojoj iznosi mišljenje da je najjača stranka hrvatsko seljaštvo kojeg treba organizirati kako bi imao i stvarni politički utjecaj. Kao i knjižica Kako ćemo
iz našeg zla u dobro i ova knjižica je zaplijenjena. U jesen 1902. ponovno počinje tiskati mjesečnik Hrvatska misao, a ujedno je i glavni urednik lista. Prva tri dana rujna 1902. u Zagrebu izbijaju protusrpski prosvjedi izazvani člankom u zagrebačkom listu Srbobran, pretiskanom iz beogradskog lista Srpski književni glasnik
pod naslovom Rat do istrage (uništenja). Radić je gledao iz svog stana kako je razbija trgovina jednog Srbina. Kada se razbijanje drugog dana nastavilo Radić je izašao pred narod i održao kratak govor: "Naši nam Srbi, doduše, svojim prkosom i svojim madžaronstvom dosta smetaju, ali oni su naša braća i zato nije čovječno,
ni politički mudro, protiv njih ovako postupati. Mađari, naprotiv, s kojima imamo državnopravni ugovor, po kojemu u Hrvatskoj ima vladati samo hrvatski jezik i vijoriti se samo hrvatska zastava, krše taj ugovor i žele učiniti od nas Hrvata svoje roblje. Ako, dakle, hoćete protestirati protiv bezakonja i nasilja, ima dosta prilike,
na primjer na državnom kolodvoru, gdje su sve sami protuzakoniti mađarski natpisi. Vi, koliko vas ima, mo
žete igrajući se skinuti sve one protuzakonite napise, metnuti ih u škrinju i poslati u Peštu Kossuthu i Tiszi
da ih sebi objese na nos." U prvi mah masa je htjela nasrnuti na Radića, ali su zatim neki mladići ipak uspjeli spriječiti napad. Razjarena masa potom je otišla na željeznički kolodvor skinuti mađarske natpise. Zbog ovog govora Radić je uhićen i nakon jednomjesečne istrage osuđen na šest mjeseci tamnice.

S bratom Antunom 1904. osniva HPSS (Hrvatska pučka seljačka stranka). Ta stranka na izborima za Hrvatski Sabor (1908.) dobiva devet mandata. Radić je izabran kao zastupnik u Hrvatski Sabor u izbornom kotaru Lud
breg. Zanimljivo je kako je pronalazio članove svoje stranke, on je to opisao ovako: "Ja sam, uz ostalo, spomenuo da sam, putujući hrvatskim zemljama, često pitao seosku djecu ima li u njihovu selu takav čovjek
koji ni kod seoskoga Židova ne pije, niti se općinskoga bilježnika boji, a ufa se i popu prigovoriti, koji, nadalje, dobro gospodari i svačiju djecu voli. Kad su mi djeca poslije kratkog vijećanja otkrila takva čovjeka, ja bih
pošao k njemu na konak, i ako sam vidio da je taj čovjek još i pismen, da je prijatelj škole i da njegova žena jede s njime za stolom, onda sam ga zabilježio kao budućega svoga suosnivača Seljačke stranke." Po preporuci prijatelja Franje Sodomke, koji mu je savjetovao da se pored pisanja knjiga bavi i njihovom prodajom, osniva knjižaru i papirnicu pod nazivom Slavenska knjižara. U studenome 1991. počinje s radom, ali to se poklopilo s iznenadnim raspuštanjem Hrvatskog Sabora, nakon čega Radića uhićuje policija i odvodi ga u Osijek. U Osijeku ostaje do kolovoza 1912. kada je vraćen u Zagreb i uskoro pušten na slobodu. U to vrijeme Radićeva supruga
rađa četvrto njihovo dijete tako da jedno vrijeme knjižaru vode Radić i njegove dvije kćerke - 12-godišnja
Milica i 10-godišnja Mira. Potpuno nevin Radić opet završava u zatvoru nakon atentata na komesara Cuvaja. Optužen je za umiješanost u atentat za kojeg nije ni znao da će biti izveden niti je poznavao izvršitelja. Kako
mu nisu mogli dokazati krivnju ponovno je na slobodi.

U studenome 1918. na sjednici Narodnog vijeća suprostavlja se centralističko-hegemonističkom načinu ujedinjenja južnoslavenskih zemalja. Tada je izgovorio svoju čuvenu rečenicu: "Srljate kao guske u maglu.
" U veljači 1919. obraća se Mirovnoj konferenciji u Parizu Memorandumom u kome zahtijeva za hrvatski
narod pravo na samodređenje i izražava želju da Hrvatska svojom slobodnom voljom stupi u ravnopravnu federativnu zajednicu sa Srbijom i Crnom Gorom. Od ožujka 1919. do studenog 1920. ponovo je u zatvoru
ili pod istragom. Amnestiran je na sam dan izbora za Konstituantu. Sada pod imenom Hrvatska republikanska seljačka stranka (HRSS) Radićeva stranka na izborima dobiva 50 mandata i tako postaje najveća hrvatska politička stranka. U srpnju 1923. putuje u London, Beč i Moskvu gdje svoju stranku učlanjuje u Seljačku Internacionalu. Po povratku u Zagrebu u siječnju 1925. uhićen je i predan sudu. Pušten je tek nakon što je njegova stranka (27. ožujka 1925.) dala izjavu u beogradskoj Narodnoj skupštini da priznaje monarhiju, centralistički Vidovdanski ustav, postojeći državni poredak i to nakon što je HRSS promijenila ime u HSS (Hrvatska seljačka stranka). Već u studenome (zbog nove orijentacije) Radić ulazi u Pašićevu vladu kao
ministar prosvjete.

U veljači 1927. ponovo je u oporbi i tada sklapa koaliciju sa Samostalnom demokratskom strankom pod vod
stvom Svetozara Pribičevića. Tako nastaje Seljačko-demokratska koalicija kojoj je Radić bio na čelu. Godinu dana kasnije (1928.) dobio je mandat ali nije sastavio vladu. Velikosrpski političari uviđaju da im Radić postaje opasan politički protivnik te organiziraju atentat na Radića i hrvatske zastupnike u Skupštini. Hicima iz revo
lvera dvorski agent i zastupnik Radikalne stranke Puniša Račić (20. svibnja 1928.) usmrćuje zastupnike HSS-a Pavla Radića i Đuru Basaričeka. Stjepna Radić je smrtno ranjen i bitku za život gubi 8. kolovoza iste godine. Sahranjen je na zagrebačkom groblju Mirogoj, a sahrani su nazočile tisuće ljudi.

Njegova nasilna smrt pretvorila je Stjepana Radića u hrvatsku političku ikonu u borbi za prava seljaka i radnika te slobodu hrvatskog naroda.
Ljutu travu na ljutu ranu!

Kralju Dmitre Zvonimire - u tamnici tvoji su ratnici-tvoji Generali!
Avatar
LEGIONARI
Podurednik
Postovi: 1554
Pridružen/a: čet vel 26, 2009 3:40 pm

Re: Stjepan Radić u Hrvatskoj povijesti:

Post Postao/la LEGIONARI »

STJEPAN RADIĆ U HRVATSKOJ POVIJESTI:

S punom se povijesnom osvjedočenošću, a u povudu 125. obljetnice rođenja, može ustvrditi da Stjepan Radić spada u red onih hrvatskih velikana što su svojim imenima obilježili opstojnost i samobitnost hrvatskoga naroda u europskoj i svjetskoj povi¬jesti. U nizu znamenitih i velikih hrvatskih muževa, vladara, nacionalnih prvaka i mučenika, od prvih hrvatskih knezova Trpimira, Domagoja i Branimira, kralja To¬mislava, Krešimira i Zvonimira, preko hrvatskih velikaša Subića, Berislavića, Zrinskih i Frankopana, do bana Jelačića i Mažuranića, Starčevića, Kvaternika i Pavlinovića u prošlom stoljeću, Stjepan Radić postat će glavna ličnost hrvatske povijesti u ovom stoljeću, u prekretničkom razdoblju poslije Prvoga svjetskoga rata, nakon raspada Habsburške monarhije i ujedinjenja hrvatskih zemalja 1918. sa Srbijom, Crnom Gorom i Slovenijom u Kraljevinu SHS, novu državnu tvorevinu u europskoj povijesti u kojoj su se našli okupljeni svi južnoslavenski narodi, osim Bugara. Za svoga života Stjepan Radić je postao ne samo stranačkim prvakom seljačkog nacionalnog pokreta, nego i učiteljem i neospornim vođom hrvatskoga naroda, štoviše tvorcem moderne hrvatske nacije pa je s pravom smatran »neokrunjenim hrvatskim kraljem« ili plebiscitarno izabranim predsjednikom Hrvatske Republike.

Nakon smrti Radić će postati simbolom svega hrvatstva, što će mu gotovo beziznimno priznati i idejnopolitički protivnici iz hrvatskih redova od pravaša na de¬snici do komunista na ljevici. Prvi put u novijoj hrvatskoj povijesti, Radić će svojom žrtvom združiti sve hrvatske staleže i društvene slojeve u jedinstveni nacionalni pokret za hrvatsku slobodu i republiku pod visoko uzdignutim stijegom pred čitavim svijetom na općečovječanskom demokratskom programu.

Kao i sve velike povijesne ličnosti koje su stvarale ili odlučno utjecale na povi¬jest svoje epohe, tako je i Stjepan Radić bio izraz povijesnih okolnosti u kojima se javlja. Ali još više negoli predstavnik duhovnih prilika svoga doba, on je bio njihov povijesni promislitelj i vidovnjački premostitelj održavanja hrvatske povijesne svi¬jesti u povijesnim virovima propadanja starog višestoljetnog uređenja Europe i na¬stajanja njezinoga novog, versailleskog poretka, što će hrvatskom narodu zaprijeti¬ti novim neizvjesnostima, pače i neočekivanim pogibeljnostima.

U vrijeme Radićeve pojave na povijesnoj pozornici, kao prvotna i stožerna zadaća ukupne hrvatske politike bila je teritorijalna i duhovna integracija hrvatskog nacionalnog bića, koje je tijekom novovjeke povijesti bilo rastrgano, razdvojeno i oslabljeno do biološko-kulturne ugroženosti. Svu zamašitost ove povijesne zadaće možemo si predočiti tek ako imamo na umu podvojenost hrvatskih zemalja i sve ono mnoštvo stranih sila koje su se otimale o njihovo tijelo i dušu. Banska je Hrvatska doduše sačuvala povijesni kontinuitet srednjovjekovne hrvatske državne samobitnosti i samostojnosti, ali je ona, nakon što je pod Turke poslije Bosne pala i Slavonija, počevši od XVI. stoljeća bila još samo »Reliquiae reliquiarum olim regni Croatiae« (ostaci ostataka nekadašnjeg kraljevstva hrvatskog). Tako oslabljena Hrvatska nije bila kadra uspješno se odupirati sputavanju njezina suvereniteta od Beča i Pešte.

U izdvojenoj Dalmaciji Beč je išao na ruku talijanskim autonomašima, radi sprečavanja hrvatskog preporo
dnog pokreta za sjedinjenje dalmatinske i sjeverne Hrvatske, a u Istri (i tzv. austrijskom primorju oko Trsta) pogotovu je svu vlast predao talijanskoj manjini. Mađari su, uz potporu Beča, ne samo ponovno prisvojili Međimurje, koje je Jelačić 1848. bio vratio matici zemlji, nego su iz Hrvatske izdvojili i Rijeku, učinivši od nje svoju ugarsku luku. A kad je poslije Berlinskog kongresa 1878. Austro-Ugarska stvarno zamijenila tursko vrhovništvo u Bosni i Hercegovini, a formalno nakon aneksije 1908. sjedinjenje svih hrvatskih zemalja postalo je još aktualnije, pa je u bečkim vrhovima bilo sve više onih što bi radi očuvanja Habsburške monarhije pristali i na trijalističko preuređenje dvojne Monarhije, čemu su se, međutim, u svojoj protuhrvatskoj politici do kraja odlučno protivili mađarski hegemonisti.

Takva raskomadanost hrvatskih zemalja, a navlastito mali izgledi da se u dogledno vrijeme sama Hrvatska izbavi prevlasti Beča i Pešte, te stalne ugroženosti od njemačkog i mađarskog imperijalizma a i talijanaštva, uvjetovali su uz utjecaj europskog romantizma, osobito primjerom stvaranja velike ujedinjene Njemačke i Italije da se na hrvatskom tlu, u krilu hrvatske nacionalne misli javljaju i šire nacionalne zamisli, od sveslavenstva Jurja Križanića (u XVII. st.), preko preporodnog ilir¬stva i austroslavizma do Strossmaverova jugoslavenstva i ideje o (hrvatsko-srpsko-slovenskom) narodnom jedinstvu u Radićevo doba.

Početak stvaranja hrvatskog seljačkog, nacionalnog, pokreta zajedničko je djelo Stje¬pana Radića i njegova tri godine starijeg brata dr. Antuna Radića (1868.-1919.). Oni će tom pokretu zajednički zasnovati teorijsko-ideologijske i ustrojstvene temelje, zamislivši ga od samog početka ne samo kao stranačko-politički već i kao pučko-pro-svjetiteljski pokret. Stoga će se i njihove programske zasade širiti u narodu kao nauk braće Radića. Baš po tom nauku, tj. po svojoj prosvjetiteljskoj i nacionalnoj sadržini taj će se pokret odlikovati od drugih seljačkih stranaka u svijetu.

A da bi se moglo shvatiti puno povijesno značenje djela braće Radića, valja imati na umu da su oni započeli stvaranje svog seljačkog, nacionalnog, pokreta u vrijeme takoreći potpune političke obespravljenosti seljaštva. Iako je seljaštvo na prijelazu iz XIX. u XX. stoljeće još uvijek činilo od 85 do 90 posto čitavog hrvatskog pučanstva, ono je zapravo bilo izvan političkog života. Sve do godine 1910. na snazi je bio izborni zakon po kojemu je pravo glasovanja za Hrvatski sabor imalo samo 2 posto od svega stanovništva. Naime, izborno pravo proizlazilo je iz imovnog stanja i obrazovno-profesionalnog zvanja. Pravo glasovanja od seljačkog stanovništva imali su oni koji su plaćali izravnog poreza više od 60 kruna, a za gradsko je stanovništvo cenzus bio 30 kruna. Izuzeti od cenzusa, tj. pravo glasovanja bez obzira na imovno stanje imali su: svećenici i akademski obrazovani građani, uključujući i učiteljska zvanja, te pripadnici činovničkog i vojničkog staleža.

Osim zastupnika izabranih od takvog izbornog tijela (njih 67) u Sabor su po tzv. virilnom pravu (i banskom pozivu) izravno ulazili crkveni i državno-upravni velikodostojnici: nadbiskup i biskupi, veliki župani i župani, te nosioci velikaških zvanja, tj. plemići po rodu ili feudalna aristokracija knezovi, grofovi i baruni (Zakon iz 1891. navodi 22 velikaške obitelji kojih članovi imaju pravo sami sebe zastupati u Saboru). U takvim prilikama, u kojima građanske stranke (Narodna stranka i »obzoraška« Neovisna, te oporbena Stranka prava), kao i radnička Socijal-demokratska stranka (industrijskog radništva oko 2 posto zaposlenih), razvijaju svoju djelatnost među veoma tankim slojem pučanstva uglavnom među inteligencijom, činovništvom i radništvom braća Radići zaključuju da budućnost hrvatskog naroda počiva na seljaštvu. Na takvu spoznaju potakla ih je ne samo činjenica da je hrvatsko seljaštvo činilo golemu većinu svoga pučanstva, već i njegova prirodna vezanost za svoju zemlju, dom i domovinu, dok je pretežito činovnička inteligencija bila dobrim dijelom stranog podrijetla (kao i feudalni velikaši) ili pak sklona da se iz karijerističkih pobuda otuđuje od svoga naroda. Zbog toga i ona pokuda o »pokvarenoj gospodi«, koju je već Starčević izrekao, a Radić će je učiniti borbenim itekako privlačnim geslom za razmah svoga pokreta, a dakako ništa manje odbojnim prema njemu u redovima onih koje je pogađala.
U povijesti je gotovo nepoznat primjer da su dva brata izvršila takav utjecaj na nacionalni život svoga naroda kao braća Radići: jedinstvenošću svoga intelektualnog svjetonazora i dubokom, bezgraničnom vezanošću za duhovno biće svoga naroda, premda su se po osobnim značajkama veoma razlikovali. Po svojoj naravi dr. Ante Radić bio je krajnje razborit i sustavan znanstvenik, Stjepan nemiran i vizionarski duh. Iako je u svoje doba (po sudu M. Nehajeva) sigurno bio najsposobniji za katedru hrvatskoga jezika i povijesti hrvatske književnosti, promađaronski režim nije dopustio da dr. Ante Radić svoju djelatnost razvija na Zagrebačkom sveučilišna, ali će on kao tajnik Matice hrvatske i Jugoslavenske akademije - položiti temelje hrvatskoj etnografiji ili narodoznanstvu, a kao pokretač i urednik Doma, i sa Stjepanom osnivač HPSS, dat će glavni udio teorijsko-ideologijskom utemeljenju seljačkoga nacionalnog pokreta, dok će mu Stjepan svojom proročkom zanesenošću i vizionarskim predviđanjem budućih društveno-političkih zbivanja udahnuti životodajnu snagu nezadrživa kretanja širokih pučkih slojeva.

Među prvim i glavnim zamjerkama koje su upućivane Radiću, podjednako iz građanske desnice i socijalističke ljevice, bila je da je on započeo svoj seljački pokret iz demagoških razloga, da bi svoju političku maglu mogao prodavati neukom puku ili pak zbog svoga tobože konzervativnog neshvaćanja nezadrživog napredovanja civilizacije u kojoj nema mjesta ni za kakav seljački pokret. Povodeći se dogmatski za općim tendencijama raslojavanja sela u epohi industrijalizacije europskog društva. kritičari Radića previdjeli su neke bitne činjenice. Radić je naumio postići oživotvorenje svojih političkih ideala posredstvom seljačkog pokreta ne iz demagoških razloga već zbog vidovite procjene da će prosvjećeno seljaštvo postati ne samo najmasovnija nego i najizdržljivija podloga hrvatskoga nacionalnog pokreta. Osim toga oni što su u njegovu geslu »Vjera u Boga i seljačka sloga« vidjeli samo konzervatizam povijesno preživjelog »seljakovanja« u sukobu s gradskom civilizacijom, nisu dokućili Radićevo shvaćanje da se društveni razvitak može tražiti ne u mučnoj proleterizacija seljaštva, već u stvaranju uvjeta za njegov što humaniji život, ne u zatiranju povijesne baštine i kulture hrvatskoga naroda s novim civilizacijskim stečevinama. nego u njihovu usklađivanju.

Stjepan Radić bio je duboko svjestan neizbježnosti napretka civilizacije, ali i njene pogibeljnosti, kao i brat mu Ante, koji je u svom razmatranju o Kulturi i Civilizaciji (1909) pisao o tome na njemu svojstven razložan i svima razgovjetan način. U povijesti je bilo naroda koji su sačuvali svoju samobitnost i svoju kulturu, ali i takvih koji su primivši tuđu kulturu nestajali. »Obilježja civilizacije« jest »red i napredak«, koji dovodi ljude i narode u dodir s drugima. Samo se »lijeni narodi ne civilizuju« pa dozive sudbinu da ih pokretni »radini i napredni zbrišu s lica zemaljskoga«. Ideal civilizacije jest: »civilizovati sve narode i podati im kao plodove: miran, udoban i sređen život«. Stoga ljudi teže da postanu »građani svijeta ili kozmopoliti«.

Međutim, »među plodovima civilizacije imade i gnjilih i otrovnih«... Njezini su uspjesi »dosta veliki, sjajni i zamamljivi«. No, i »zlo što ga donosi civilizacija« također je veliko. »Civilizacija i kozmopolitstvo trga čovjeka od njegova naroda i domovine, pače i od roda. Civilizovan čovjek odriče se svega svoga i posebnoga, a prima sve tuđe i obće. U prvo vrijeme godi mu ta novost, a za malo mu je dosta civili-zovane jednoličnosti. Niti koga ljubi, niti se koga stidi, niti se koga boji. Njegov je sav sviet i njegov nije nitko. Ovakav čovjek, riešivši se sveze s rodom, s narodom i domovinom, a ne mogući se svezati s cielim svietom, često se izgubi, postane kao otrgnut list na vjetru: sve mu je svejedno, pa i ono što je zlo. Staroga poštenja i domaćega veselja nestaje. Čovječji život postaje pust, a ispunja ga samo trka i jagma za golim kruhom, jer do ideala civilizacije riedko se tko uzdigne«.

»I tako civilizovan čovjek postaje opet sličan divljaku«, jer »civilizacija uništuje kultura« koje »nema bez doma, bez roda, bez poštovanja ili kulta onoga što su nam stariji ostavili a civilizacija sve to briše«. Unatoč ovakvoj opreci između kulture i civilizacije, Ante Radić priznaje »svu važnost civilizacije« ali cijeni da je »srdcu čovječjem milije« a za sreću i budućnost naroda »bolje« i »sigurnije« - čuvati svoju nacionalnu kulturu, poštivati običaje i povijesnu baštinu svoga naroda.

Na ovakvom filozofskom shvaćanju povijesnoga hoda utemeljen je sav »nauk« braće Radića. Još do njihova doba svijet je spoznao ne samo nedokučivost svih utopijskih kozmopolitskih snova nego i surovu imperijalističku stvarnost svih nadnacionalnih ideja, a poslije njih još i rugobnije staljinističko naličje socijalističkog internacionalizma. Povijest im daje za pravo i u današnjem dobu posvemašnje civilizacijske integracije svijeta, u kojemu je kao nikada dosada došlo do najšire afirmacije nacionalnih samobitnosti i kultura mnogobrojnih, do jučer čak i nepoznatih, nepovijesnih naroda. A što je u tom svijetu svoje mjesto zadržao i hrvatski narod, koji spada među najstarije postojeće narode svijeta, povijesna je zasluga i misli i djela braće Radića, koji su njegovoj povijesnoj samosvojnosti znali dati novi smisao u kritičnom prijelaznom razdoblju kad su se i premnogi gubili pod teretom povijesnih nedaća ili u maglovitom zanosu ujedinjenja i tobožnjeg južnoslavenskog i navlastito hrvatsko-srpskog narodnog jedinstva.

Stjepan je Radić u svakom pogledu bio jedan od najpotkovanijih, ali i najprogonje-nijih hrvatskih političara u novijoj hrvatskoj povijesti. Bio je prirodno nadaren visokim intelektualnim sposobnostima; nemirnog i prodornog duha, pronicljiva uma; od onih rođenih narodnih vođa i tribuna što intuitivno predosjećaju u čemu je trajna bit povijesnih interesa njegova naroda i onda kad je ona zamagljena trenutačnim okolnostima; sugovornike i mnoštvo jedva je raspoznavao zbog kratkovidnosti, ali je instinktivno osjećao njihovo bilo i kao malo tko poznavao i izražavao dušu hrvatskoga naroda.

Svoje školovanje i studije (u Zagrebu, Pragu, Budimpešti i u Parizu) svršavao je s najboljim ocjenama, ali osim iz učenih knjiga i povijesti, svoj svjetonazor gradio je na izravnom spoznavanju života svoga naroda i suvremena svijeta. Već kao srednjoškolac i student obišao je pješke i seljačkim kolima (što su se rado odazivala na njegovu uzdignutu ruku) sve hrvatske krajeve, da bi upoznao znamenite hrvatske ljude, ali i život, običaje i dušu obična puka.Misao suvremene Europe spoznavao je naročito za vrijeme studija u Pragu, koji je odisao filozofsko-demokratskim pogledima Tomasa G. Masarvka, i na pariškoj Sorboni, gdje (1897-1899) završava studij političkih znanosti kao laureat, s najodlič-nijom ocjenom, za diplomsku tezu »La Croatie actuelle et les Slaves du Sud (Suvremena Hrvatska i južni Slaveni).«Da bi bolje upoznao slavensku braću tri puta putuje u Rusiju, a nastanjuje se i u Zemunu da bi izbliza doživio praktičku i kulturnu klimu Beograda i Srbije.

Još kao srednjoškolac i student bio je zatvaran i osuđivan zbog svoga hrvatstva i naprednih demokratskih osvjedočenja; godine 1895. bio je jedan od organizatora spaljivanja mađarske zastave na Jelačićevu trgu u Zagrebu za vrijeme dolaska cara i kralja Franje Josipa L, zbog čega je poslije izdržane kazne morao napustiti Zagrebačko sveučilište, ali će biti prognan i iz Praga, a bit će proganjan i zatvaran i kao narodni zastupnik, klevetan i lažno žigosan od stranačkih i nacionalnih protivnika da bi na kraju bio smrtno ranjen i pao kao mučenik na braniku hrvatstva kojemu je posvetio sav svoj život.

Uzdržavao se svojim publicističkim i književnim radom. Svoju parišku studijsku tezu o Hrvatskoj objavit će (dijelom) i na češkom jeziku; u Pragu će pokrenuti a u Zagrebu nastaviti izdavati časopis »Hrvatska misao« u kojemu će objaviti raspravu »Hrvatski ideali«, kojima će ostati vjeran do svoga zadnjega daha. Pisat će o povijesnim, nacionalno-političkim i gospodarskim problemima suvremene Europe i njezinih naroda; utjelovit će hrvatsku političku misao u programsko-ustavnom obličju i što je od još većega značenja u duševnom biću čitavoga naroda; o svojim je progonima napisao tri knjige »Uzničkih uspomena«; do zadnjeg dana ispunjavat će većinu stranica glasila svoga pokreta (Doma, Božićnice, Narodnog vala), najavivši dan uoči skupštinskog atentata da se iz krugova hegemonističke vlade može očekivati čak i najbezočniji zločin. A kad su ga prijatelji upozorili da toga dana ne ide u Skupštinu jer bi mogao biti ubijen, nije htio ustuknuti, svjestan pogibelji ali i spreman na osobnu žrtvu za ideale svoga naroda.

Stjepan se Radić rodio iste (1871.) godine kada gine Eugen Kvaternik (r. 1825.) u rakovičkoj buni, tom neuspjelom pokušaju da se revolucionarnim oružanim putem dođe do potpune slobode i samostalnosti Hrvatske. Dr. Ante Trumbić (1864.-1938.) bio je nekoliko godina stariji od njega a Josip Frank (1844.-1911.) gotovo tri desetljeća. U istom desetljeću sa Stjepanom Radićem rođeni su Frano Šupilo (1870.-1917.), Antun Korošec (1872.-1940.), Svetozar Pribićević (1875.-1936.), Ivo Pilar (1874.-1933.), Milan Šufflay (1879.-1931.) i dr. Vladko Maček (1879.-1964.).
Ljutu travu na ljutu ranu!

Kralju Dmitre Zvonimire - u tamnici tvoji su ratnici-tvoji Generali!
Avatar
LEGIONARI
Podurednik
Postovi: 1554
Pridružen/a: čet vel 26, 2009 3:40 pm

Re: Stjepan Radić u Hrvatskoj povijesti:

Post Postao/la LEGIONARI »

U desetljeću iza njega rođeni su dr. Ivan Ribar (1881.-1968.), dr. Ante Paveiić (1889.-1959.)
i dr. Mile Budak (1889.-1945.). A devedesetih godina prošlog stoljeća, kad Stjepan Radić započinje svoju
političku djelatnost, u Hrvatskoj se rađaju Josip Broz Tito (1892.-1980.), Andrija Hebrang (1899.-19??) i
Alojzije Stepinac (1898.-1960.). Od istaknutih srbijanskih političara Ljubo Davidović (1863.-1940.) je nešto stariji od Radića, a Nikola Pašić (1845.-1926.) znatno stariji, dok je kralj Aleksandar Ka-rađorđević (1888.-
1934.) mlađi.

Iz Radićeve generacije na svjetskoj političkoj sceni za usporedbu mogu se nave¬sti: Mahatma Gandhi (1869.-1948.), Neville Arthur Chamberlain (1869.-1940.), Aristide Briand (1862.-1932.), VVolter Rathenau (1861.-1922.), Vladimir Ilič Lenjin (1870.-1924.), Lav Trockv (1879.-1940.), Leon Blum (1872.-1950.),
Rudolf Hilferding (1877.-1944.), znatno stariji ali utjecajniji njegovi suvremenici Thomas Woodrow Wilson (1856.-1924.) i Tomas Garrigue Masarvk (1859.-1937.), a mlađi Benito Mussolini (1883.-1945.) i Adolf Hitler (1889.-1945.).U Radićevo doba bile su u opticaju sve suvremene ideje i teorije ili ideologijske doktrine, od građanskog liberalizma pluralističke demokracije do marksističkog socijaldemokratskog reformizma, ali i lenjinističke diktature te fašističkog totalitarizma.

U hrvatskomu političkom životu Stjepan Radić javlja se u vrijeme kad s nacio¬nalne pozornice odlaze takve povijesne ličnosti kao što su: dr. Ante Starčević (1823.-1896.) Mihovil Pavlinović (1831.-1887.), Ivan Mažuranić (1814.-1890.), Franjo Rač-ki (1828.-1894.), J. J. Strossmaver (1815.-1905.). Radić će biti izdanak sveukupne njihove političke misli, ali u prvom redu izra-van plod Starčevićeva državotvornog hrvatstva, kao što to bijahu i druga dva najistaknutija hrvatska prvaka njegova doba - Trumbić i Šupilo, ali se od njih stu¬bokom razlikovao. Dok će Trumbić i Šupilo radi postizanja hrvatskih ciljeva tražiti doduše nove putove, ostajući međutim u postojećim stranačkim okvirima i pola-žući nade na razvoj međunarodnih prilika te na vanjske saveznike, Radić je od samog početka obuzet spoznajom da će budućnost Hrvatske ovisiti o jačini i programu nacionalnog pokreta, vlastitog, hrvatskog naroda, i stoga svu svoju djelatnost usmjerava na njegovu apsolutnu većinu, na seljaštvo.
Prihvativši se ove povijesne zadaće, Stjepan Radić kao da se odazivao pozivu što ga je pred pola stoljeća Ivan Mažuranić uputio generalu Jelačiću, čijem se spomeniku i dječačić Radić sa strahopoštovanjem poklonio prigodom svoga prvog dolaska u Zagreb, kao uostalom i ljudi sviju uzrasta iz svih hrvatskih krajeva.

Prilike su. naime, još uvijek bile »gotovo nesnosne« - kao u vrijeme (1849.) kad je Mažuranić pisao Jelačiću - »Geografske međe neodređene«, a i bez nade »da će se one prema željama naroda moći urediti«. Doduše,
»naš je narod jako i čvrsto tijelo« - veli Mažuranić - ali mu »fali duha«; »to je gomila planeta, koji lutaju po božjem svijetu, koji nemaju središta, nemaju svoga sunca... Mi trebamo Mojsija, da nas iz egipatskoga
ropstva izvede u obećanu zemlju, mi bismo trebali jednoga Kolumba... da nas uvede neozlijeđene u novi nama sasvim nepoznati svijet« (Sabr. dj., IV, 83-4), Je-lačić je mogao ispuniti samo dio tog očekivanja: suzbio je zube mađarskom hegemonizmu koji je htio progutati Hrvatsku i oslobodio hrvatsko seljaštvo kmetskih okova, uskrisivši ideju sjedinjene hrvatske države od Drave do Jadrana.

Radiću je pao u dio pretežiti dio mesijske povijesne zadaće. On će iz čvrste, ali neuke obespravljene pučke gomile učiniti svjestan i organiziran politički subjekt, rasutim planetarna hrvatstva dat će stožerno središte,
pa iako ga neće moći izvesti u obećanu zemlju slobode i nezavisnosti duhovno će ga objediniti, što će biti
od povijesnoga značenja na putu održavanja i samoodređenja hrvatskoga nacionalnog bića.Kao što je Ante Starčević proizišao iz hrvatskoga preporodnog pokreta pod ilirskim imenom, tako se i Stjepan Radić mogao pojaviti tek iz krila Starčevićeva samohrvatstva i njegova suprotstavljanja novim romantičarskim zabludama. Shvativši dublje i odlučnije od svih svojih suvremenika pogibelj utapanja hrvatstva u bilo kakvim nadnaci
onalnim idejama, svejedno ilirskim ili slavenskim, austroslavističkim ili južnoslavenskim, Starčević će domi
sliti i razviti ideologiju samohrvatstva na razini suvremene europske misli.

Za nj nije bilo nikakve dvojbe da hrvatski narod mora svoju opstojnost i budućnost graditi isključivo na svojoj zasebnoj nacionalnoj samobitnosti i na svom povijesnom državnom pravu. To čine i svi drugi narodi, a hrvatski je jedan od najstarijih i malobrojnih europskih povijesnih naroda, koji je od pojave na tlu sadašnje domovine (već u VII. st. Hrvati sklapaju ugovor s papom Agatonom) i uspostave svoje srednjovjekovne države (poznate u Europi i po povijesnim spomenicima od K. st. nadalje) sačuvao u neprekinutom slijedu, unatoč svim povijesnim previranjima, i makar u okrnjenom vidu, svoju povijesno-državnu samosvojnost. To je bila osnova na kojoj Starčević uzdiže ideal ponovne uspostave sjedinjene i potpuno samostalne Hrvatske, oslobođene svakih sveza i od Pešte i od Beča, ali i neovisne od Srbije, u kojoj su zagovornici južnoslavenskog jedinstva tražili oslon, unatoč tome što je netom oslobođena od turske vladavine već očitovala ekspanzionističke prohtjeve prema hrvatskim zemljama.

Radić će u razvitku svoje političke misli polaziti od Starčevićeve prosudbe, da je za Hrvatsku državna zajednica
s Ugarskom i Austrijom štetna, a da bi isto takvo moglo biti i svako drugo zajedništvo. Na temelju povijesnoga iskustva da se višenacionalne državne zajednice redovito održavaju na prevlasti jačih i mnogobrojni-jih naroda nad slabijima, Starčević nije vjerovao ni u kakvu preobrazbu Habsbur¬ške monarhije. Po njemu takve države propadaju a ne popravljaju se, upozoravajući »da se ljudi ne puste prevariti federacijom, jer među Austrijom federaliziranom i među Austrijom centraliziranom ona je razlika, koja među vragom i sotonom«

Eugen Kvaternik, suosnivač hrvatske pravaške misli, u svojim Političkim razmatranjima, o europskim i hrva
tskim prilikama (1862.), iznijet će sud od isto tako povijesnoga značenja, utjecaj kojega će se također očito
vati i u Radićevu shvaćanju. Po Kvaterniku, »vrhovno načelo svake valjano vođene« nacionalne politike mora
biti: »Ne smatraj nijedan narod za bratimski ili dobro ti želeći; ne vjeruj nikome ako ne umu i vještini Tvojoj. Narodi koji se do te elementarne vještine podigli nisu, ili se podići kadri nisu, unaprijed su propali, propali sa podsmijehom suvremenih, sa stidom povjesnice«

Od Starčevića i Kvaternika Radić će preuzeti hrvatski povijesno-državni program dajući mu socijalnu sadržinu,
ali i političko iskustvo, objedinjujući u sebi Starčevićevu doktrinarnu, a od Kvaternika, uz ovu, još i praktičnu djelatnost. Starčević mu je mogao biti uzorom u nepokolebljivoj dosljednosti u zastupanju hrvatskih ideala,
ali i u filozofskoj učenosti, da u politici kao i u životu valja neprestano učiti i pronalaziti prilikama sukladna rješenja (»samo Bog i luđak ne mijenjaju mnijenja« podsjetit će Starčević Bog jer ima sve znanje a luđak
jer nema nikakvog!). Tragična sudbina Kvaternikove pogibije u bezizglednoj pobuni upućivala je na tek moralnu veličinu žrtve, ali ne i njenu svrhovitost, dok je nasuprot tome pragmatična državno-politička i kulturna djelatnost Ivana Mažuranića bila itekako na korist domovine, a njegova poruka: »Vjerujem u prošlost, sada
šnjost i budućnost Hrvatske« što ju je izrekao u svomu posljednjem govoru u Hrvatskom saboru (1886.) kad
joj više nije mogao služiti na banskoj niti saborskoj časti - govorila je koliko o njegovoj domoljubnoj svijesti toliko i o tome da u složenim povijesnim okolnostima razboriti ljudi i na vlasti i u oporbi mogu i moraju nalaziti načina i mogućnosti djelovanja za dobrobit domovine.

Isti oni čimbenici što su u Hrvatskoj uvjetovali pojavu ideje slavenskog zajedništva, u različitim oblicima,
od Križanića do Gaja i Kukuljevića, te od Strossmavera i Račkog do Trumbića i Šupila, odredili su slavensku sastavnicu Radićeve misli i politike. Bilo je to prije svega zbog stoljetne ugroženosti hrvatskog nacionalnog
bića od njemačkog i mađarskog imperijalizma, a potom, u razdoblju Prvoga svjetskog rata, i od talijanskoga. Osim toga, razvoj ideja o slavenskoj uzajamnosti poticala je i težnja da se ponovno ostvari jedinstvo rimokatoličke i pravoslavne crkve. Vjerskim su raskolom, naime, baš slavenski narodi bili podvojeni između Istoka i Zapada, pa se težnja Svete stolice za obnavljanjem crkvenog jedinstva nužno očitovala i u zagovaranju njezinih predstavnika jedinstva slavenskih naroda. No, upravo zbog toga te ideje neće naići na širi prijem u pravoslavnoj Rusiji i Srbiji, već će biti shvaćene kao pokušaj rimskih papa za unijačenjem. Tamo će slavenstvo biti poistovjećeno s pravoslavljem, a ovo s velikoruskom i velikosrpskom državnom idejom. Sve te protuslovnosti doći će do izražaja na primjeru i Križanića, i ruskih slavenofila, i austroslavizma i jugoslavenstva Račkog i Strossmavera.

Uzalud će Juraj Križanić (1618.-1683.), rimski redovnik i zagrebački kanonik, prvi ideolog etničkog i jezičnog jedinstva slavenskih naroda, namijeniti vodeću ulogu reformiranoj Rusi¬ji, kao protuteži njemačkom (što će
reći i protestantskom) ekspanzionizmu. Sa svojim zapadnokršćanskim idejama, makar i u obličju sveslaven
stva, bit će u Moskvi proglašen sumnjivim i od cara prognan u Sibir gdje će provesti punih 15 godina, da bi navukavši sumnju i u Rimu, pao pod Bečom u borbi s Turcima, u redovima poljske vojske Jana Sobieskog.
Ništa bolju sudbinu nije imala ni ideja austroslavizma, koju su u prvoj polovici XIX stoljeća razvili predstavnici zapadnih (katoličkih) slavenskih naroda (Poljaka. Ceha, Slovaka, Hrvata, Slovenaca), nasuprot njemačkom i mađarskom hegemonizmu i slavenofilskom pravoslavnom panrusizmu. Pobornici austroslavizma doživjeli su
poraz u pokušaju da federalizacijom Habsburške monarhije osiguraju male slavenske narode od njemačke i mađarske prevlasti i asimilacije, a ujedno i samu tu srednjoeuropsku zajednicu od ekspanzije velikoruskog carskog imperijalizma.

Budući da panslavizam nije postao opći pokret zapadnih i istočnih Slavena, jer je on na ruskom tlu mogao poprimiti samo oblik pravoslavnog panrusizma, a u Habsburškoj monarhiji je i njegova austroslavistička
inačica onemogućena (1848.) od pangermanizma i panhunga rizma, to se misao o slavenskom jedinstvu,
od druge polovine XIX. st., zadržala još jedino u obliku ideje o jedinstvu južnoslavenskih naroda. I to
samo u zemljama Habsburške monarhije, pretežito u Hrvata.

Ideja o slovensko-hrvatsko-srpskom jedinstvu zasnivala se na tada općeprihvaćenoj teoriji da etnički i jezično srodni narodi trebaju tvoriti jednu naciju i državu. Ta ideja o južnoslavenskom jedinstvu, na hrvatskom je tlu trebala prvotno poslužiti narodnom jedinstvu i stvaranju jedinstvenog državnog tijela od svih južnih Slavena
na temelju povijesne državnosti Hrvatske i postizanja njezine ravnopravnosti s Mađarskom i Austrijom. Koliko
je taj cilj više postajao nedostižnim u političkom smislu, to je više jačala ideja o jedinstvu svih južnoslavenskih naroda, tj. o opravdanosti i potrebi ujedinjenja Slovenaca, Hrvata i Srba iz Monarhije sa Srbijom, Crnom Gorom
i Bugarskom.

U vrijeme Prvoga svjetskog rata ideja o južnoslavenskom narodnom jedinstvu poslužila je kao podloga zahtjevu Jugoslavenskog odbora, na čelu s Trumbićem i Supilom (u početku čak i protiv volje Srbije) za ujedinjenje u zajedničku državu da bi se spriječile namjere pobjedničkih savezničkih sila da velika područja Hrvatske, svu
Istru i veći dio Dalmacije prepuste Italiji, a također i Srbiji, koja je zahtijevala Srijem, veći dio Slavonije,
Bosne i Hercegovine, te južnu Dalmaciju.

U svojim političkim gledištima Stjepan Radić polazio je od etničkojezičnog jedinstva svih slavenskih naroda,
ali samo u smislu njihova razlikovanja i potrebe uzajamnosti naprama germanskim i romanskim narodima u Europi. On će i u svom programu napisati da su se Hrvati mogli uvjeriti i na ratištima i u zarobljeništvu »da
smo svi mi Slaveni po svom govoru, a većina nas i po svojoj duši zapravo jedan narod« ali ni za kakvo jedinstvo Hrvata sa Srbima, kao i Slovencima i Bugarima, neće se nikada odreći povijesno-nacionalne posebnosti hrvatstva. Svako »slavensko bratimstvo« Radić je shvaćao ne u nacionalnom nego u političkom smislu, kako bi pomoću njega izišli »iz našega zla« u austrijskoj carevini »u dobro«. On je kao i svi zagovornici jedinstva očekivao da »to bratimstvo - pisao je 1902. može dovesti do promjene u cijeloj carevini, do promjene u kojoj bi se i današnja hrvatska državna autonomija utvrdila i raširila i današnja banska Hrvatska povećala svim zemljama, koje bi k njoj pristupile po našem pravu i po dobroj volji naše narodne braće«

Međutim, jedno su bila očekivanja a drugo politička stvarnost u kojoj su se redom razbijale sve iluzije o narodnom jedinstvu. Nakon što su predstavnici pravoslavnog pučanstva Hrvatske vojne krajine bili na strani
Beča protiv njezina vraćanja pod bansku vlast, a srpski političari bili su ne samo protiv sjedinjenja Bosne i Hercegovine nego i Dalmacije s Banskom Hrvatskom, srpski oslonac Khuenovu režimu i otvoreno navještanje rata za uništenje hrvatstva doveli su do otrežnjenja i najgorljivijih pobornika hrvatsko-srpskog i južnoslavenskog jedinstva, osim još neiskusne nesazrele mladeži i pristaša klasnog internacionalizma.

Još na samom početku Khuenove vladavine, Strossmaver (1884.) konstatira da i »vanjske novine pišu kako
su se Srbi i Mađari spojili: samo da nas utuku«; dok se »ljuto borimo protiv Mađara« udaraju nam »iza leđa«
ali »onaj grob koji Srbi nama kopaju« mogao bi »ujedno i njih pokopati« Dvije godine kasnije (1886.) Franjo Rački, pišući o »Zabludama srpske politike«, veli: U banskoj Hrvatskoj »Nitko, dakle, od srpskih zastupnika nije pripravan pomagati da se Hrvatskoj samostalniji državni položaj izvojšti«, a u Dalmaciji se »tamošnji Srbi opiru, u savezu s Talijanašima, ne samo združenju Dalmacije s Hrvatskom i Slavonijom, nego i čak uvođenju hrvatskoga ili srpskoga jezika u upravu i sudstvo«. Takva politika mogla bi se razumjeti sudi Rački »kad bi srpstvo tako jako bilo da može svoju volju nametnuti svojoj braći Hrvatima i Bugarima«, ali u prošlosti i sadašnjosti već se pokazalo da nema ni fizičke ni moralne snage da provede asimilaciju.

Sve takve spoznaje, a naročito onaj otvoreni i drski izazov (iz 1902.) o povijesnoj neizbježnosti borbe »Do istrage naše ili vaše« (u beogradskom »Književnom glasniku« i zagrebačkom »Srbobranu«) u kojoj tobože nazadno, katoličko, hrvatstvo mora podleći pred nadmoći naprednog, pravoslavnog, srpstva nužno su utjecale
na poglede i politiku Stjepana Radića. On će, doduše, pripisujući pomalo naivno hrvatskosrpske suprotnosti raspirivanju mržnje od strane srpske i hrvatske nenarodne gospode, ostati na gledištu narodnog jedinstva, ali u njegovo ime neće biti voljan slično Trumbiću i Supilu prelaziti preko očito protuhrvatskih i hegemonističkih težnja velikosrpske politike.

Kad je »Srbobran« »u srcu Hrvatske kako veli Radić - pretiskao navještanje rata Hrvatima na život i smrt«,
kako se »ne usuđuju pisati Nijemci o Česima, ni Mađari o Slovacima«, on će osuditi izgrede protiv Srba do
kojih je došlo zbog toga u Zagrebu i drugim hrvatskim gradovima, ali ih i pozvati da razmisle o svom držanju. Podsjetivši da je u mađarskom parlamentu sam predsjednik vlade Tisza priznao protuhrvatske zasluge Srba, izjavivši: »Za Hrvate vas ne budi strah; za njih imam ja siguran bič, Srbe!«, Radić poziva Srbe u Hrvatskoj
da se »nauče štovati« hrvatske svetinje i da kao građani i državljani Hrvatske poštuju i vole domovinu u kojoj žive. Budući da su Srbi »svuda protiv nas« i to »gore nego ikoji drugi inorodni i neskloni nam narod«, Radić poziva na hrvatsku slogu radi slabljenja tog elementa koji nam radi o glavi, inače bi drugi sudili o nama »da smo luda što grije u svojim njedrima zmiju otrovnicu«. Upravo tim povodom Radić objašnjava kako shvaća jedinstvo »cijeloga našega naroda od Triglava do Balkana« tako da će »za izvanjski svijet od Rijeke do Zemuna biti samo Hrvatska, a tamo dalje Srbija«. Iako su Hrvati i Srbi etnička i jezična cjelina, Hrvati imaju svoj povijesni »baštinjeni okvir« - Državu Hrvatsku kao što Srbi imaju svoju državu

S gledišta tih iskustava i prosudbi Radić nije odobravao Supilovu politiku »novoga kursa« (koja je bila uvod u hrvatskosrpsku koaliciju, iz koje će kasnije istu¬piti i sam Šupilo), isto tako ni sporazumijevanje Trumbićeva Jugoslavenskog od¬bora s Pašićevom srpskom vladom, a najodlučnije se suprotstavio u Narodnom vijeću SHS bezuvjetnom i neodložnom ujedinjenju sa Srbijom, smatrajući da prije toga treba osigurati državno-pravni položaj Hrvatske u zajedničkoj državi. Budući da je Hrvatska u tom pogledu bila izigrana Radić će ubrzo po ujedinjenju (1919.) zapisati da jugoslavenstvo znači dvostruku opasnost jer mimoilazi slavenstvo i pretapa hrvatstvo u nešto niže: u balkanstvo. A nešto kasnije (1922. na skupštini Matice hrvatske) Radić će reći da
su se za narodno jedinstvo zdušno zauzimali mnogi Hrvati, a i on sam, ali da »kruta zbilja... dokazuje da bismo
u ime toga jedinstva mi Hrvati imali izgubiti i hrvatsko ime i svu svoju više nego tisućljetnu kulturu i političku hrvatsku individualnost« .

Epohalna uloga Stjepana Radića u novijoj povijesti hrvatskoga naroda ogleda se naročito u tome na koji je
način domislio i usadio u duh nacionalnog bića program slobode i državne suverenosti Hrvatske s istodobnim rješavanjem svih društveno-staleških problema hrvatskoga naroda na osnovama čovječnosti i miroljubive suradnje sa svim drugim narodima. Još na samom početku svoga puta, u »Hrvatskim idealima« (1898.) izložit
će načela na kojima će graditi svu svoju politiku. Nastupilo je doba da čitav narod, a ne tek povlašćeni staleži, »počne misliti na državnu samostalnost«. Prave hrvatske i narodne politike »nemamo i ne možemo imati« dokle god nam politiku i ideale određuju tuđinci. Prave slobode može biti »samo pod svojom narodnom vladom, u narodnoj samostalnosti«, a »narodne pravice je samo u društvenoj jednakosti, u narodnom zakonodavstvu i narodnoj samoupravi«. Pod tuđom zastavom »ne ide se ni u svatove ni u rat«. »Prava je i realna narodna suverenost u tom da... nijednom članu naroda - državljaninu ne sudi tuđinac. A narodna je individualnost u tom, da tu-đinac ne dresira naroda, namećući mu bilo svoj jezik, bilo svoju misao«

U osnivačkoj rezoluciji svoje stranke (1905.) reći će da je »nuždna takva politi¬ka koja će ne samo hrvatski narod ujediniti u posebnu državu, i osigurati toj državi što veću državnu samostalnost, nego će i cielome na
rodu zajamčiti jednaka prava, što višu prosvjetu i što veće blagostanje« . A u samom stranačkom programu,
iz te godine, ističe se da za ostvarenje samostalne Hrvatske Države nije dovoljno pozivati se na »staro povije
sno pravo« jer »svako pravo na svietu propada« ako se ne brani i za nj ne bori, pa je tako i s hrvatskim drža
vnim pravom »koje ima toliko neprijatelja, a malo branitelja«. No, Radićev program ne zamišlja takovu hrvatsku državu, koja ne bi imala posla ni s kim na svietu, jer takvih država danas i nema: i najveće države moraju se s drugima pogađati, vezati, jedna drugoj pomagati«. Ali u svakom »savezu država« do kojeg može doći samo privolom čitavog naroda - Hrvatska ima zajamčiti sebi posebne financije i svoju oru¬žanu silu. Radić se zanosio mišlju, kao i neki drugi demokratski umovi onoga doba, da bi preuređena Habsburška monarhija u podunavsku federaciju, u kojoj bi »vladala posvemašnja ravnopravnost naroda«, mogla biti osnovom buduće »velike federacije naroda srednje i jugoistočne Europe«, u kojoj bi našli rješenje svog nacionalnog pitanja i srednjoeuropski i balkanski Slaveni, a tom srednjoeuropskom savezu mogla bi se priključiti i Mala Azija (Turska)
i Egipat . Sve do pred kraj Prvoga svjetskog rata Radićeva gledišta bila su bliska onima koji su bili mišljenja da
u datim međunarodnim okolnostima okvir Monarhije trijalistički preuređene pruža najpovoljnije uvjete za sjedinjenje svih hrvatskih zemalja i za osamostaljenje i ravnopravnost Hrvatske.
Ljutu travu na ljutu ranu!

Kralju Dmitre Zvonimire - u tamnici tvoji su ratnici-tvoji Generali!
Avatar
LEGIONARI
Podurednik
Postovi: 1554
Pridružen/a: čet vel 26, 2009 3:40 pm

Re: Stjepan Radić u Hrvatskoj povijesti:

Post Postao/la LEGIONARI »

Takvo uvjerenje pobornika tzv. Austrokroatizma bilo je učvršćeno nizom važnih događaja. Aneksijom Bosne i Hercegovine (1908.) stvorene su i međunarodnopravne pretpostavke za njihovo združenje s Hrvatskom, a i unutarnje za trijalističko preuređenje. U balkanskim ratovima (1912.-1913.), srpsko-bugarski međuimperi jalistički sukob oko podjele Makedonije raspršio je iluzije o nekom jedinstvu i zajedničkim interesima južnoslavenskih naroda. A u Prvom svjetskom ratu imperijali¬stičke prohtjeve prema hrvatskim zemljama imale su i Italija i Srbija. U takvim okolnostima, ne samo Radić i frankovački pravaši, već i drugi istaknuti i razboriti umovi (npr. Izidor Kršnjavi i Ivo Pilar) smatraju da bi pobjeda Antante, zbog talijanskih i srpskih prohtjeva, mogla imati za Hrvatsku iste one posljedice što su ih balkanski ratovi imali za Makedoniju. Iz ovoga jasno proizlazi da su posve neopravdane kritike upućene Radiću zbog njegova tobože austrofilskog držanja sve do
pred kraj rata: njegovo držanje nije bilo uvjetovano interesima Monarhije nego budućnošću hrvatskog naroda. No, istim razlozima, da spriječi novo komadanje hrvatskih zemalja u slučaju savezničke pobjede, bio je na
drugoj strani vođen i Trumbić u svom traženju izlaza u ujedinjenju u zajedničku južnoslavensku državu.

Na kraju Prvoga svjetskog rata, u danima raspada Austro-Ugarske, revolucionarnog vrenja i stvaranja nove države, Radić odlučno zahtijeva u skladu s Wilsonovim načelima demokracije i samoodređenja naroda poštivanje prava Hrvatske. A pod očitim utjecajem i Lenjinovih ideja, i revolucionarnog raspoloženja pučkih slojeva, traži da »sva državna vlada i uprava« dođe »pod direktnu narodnu kontrolu«, te da zakonodavstvo
»treba ubuduće stvarati na seljačkom i radničkom temelju u tom smislu da je seljaštvo i radništvo prvi i glavni izvor čitave narodne i državne snage i prema tome prvi i najvažniji stalež u državi i u narodu«

Protiveći se najodlučnije, a gotovo osamljen, bezuvjetnom i bezodvlačnom ujedinjenju sa Srbijom, koje žele provesti neki uplašeni hrvatski političari, osobito oni iz Dalmacije, i Pribićević u dosluhu s Pašićem, Radić u
svom Domu piše: »Hoćemo u jugoslavenskom jedinstvu svoju hrvatsku državu«, a oni što rade na stvaranju države SHS »smiju to raditi samo toliko i samo dotle, dok se time ne ruši naša tisućljetna hrvatska država«,
jer bi to bila »prava sablazan« u doba kad se provodi načelo samoodređanja naroda. Tražeći da Hrvatska bude »samostalna država i pučka republika«, Radić je za to »da svi mi južni Slaveni, dakle i Bugari, stvorimo veliki slavenski republikanski savez«.

Povijesna veličina Stjepana Radića možda se do najvišeg stupnja očitovala u njegovu govoru na noćnoj sudbonosnoj sjednici Narodnoga vijeća SHS, 24. studenoga 1918. Tada se Stjepan Radić odlučno suprotstavio provedbi unitarističkocentralističkog ujedinjenja, unatoč tome što su mu njegovi zaslijepljeni ih obezglavljeni pobornici prijetili ubojstvom u sabornici i linčom nahuškane svjetine na ulici. Premda je u tom tijelu slična gledišta zastupao još samo pravaš dr. Dragutin Hrvoj, Radić je ostao nepokolebljiv. On je osjećao da se hrvatski narod nikada neće pomiriti s gubitkom svoje nacionalnodržavne samobitnosti, pa ga je i pozivao da ne prima nerazumne odluke političara, koji se služe i obmanama i lukavštinama, i proglašuju »našu sestru Srbiju za našu majku«, zaboravljajući da je to samo naša hrvatska domovina.Radić je bio svjestan da »razlaže uzalud«, ali je zaslijepljenoj većini dobacio da govori da bi »izvršio svoju dužnost«, a i zato »da nemate kasnije izgovora da vam nitko nije pokazao ponora u koji hoćete strovaliti sav naš narod, a napose narod hrvatski«.

Radić upozorava gospodu iz Narodnog vijeća da nikakvi razlozi ne mogu opravdati nepromišljeno ujedinjenje,
i da se ljuto varaju ako misle »da se ovako samovoljno može preći preko tisuću i više godina hrvatske povijesti
i državnosti«. Radiću je razumljivo da su za centralističko ujedinjenje oni koji su »za veliku srpsku državu«,
za »obnovu Dušanova carstva«, ali su Hrvati protiv jer »neće više nekomu služiti, nikomu robovati, ni tuđinu
ni bratu«. S hrvatskog gledišta ujedinjenje je opravdano samo ako se provede na načelima samoodređenja i
pune ravnopravnosti u Saveznu državu koja bi imala biti demokratska i čovječanska republika, kakvu je
»mnogi naš čovjek vidio u Americi« i »za kakovu se bore... njegova seljačka braća u Rusiji«.

U zaključku svoga povijesnoga govora Radić proročki predviđa da će hrvatski narod otpuhnuti sve one što ga nerazborito odvode u centralističku monarhiju, i to u trenutku kad budu mislili da se već smirio i da su ga
»dobro zajašili«. Njegov završni usklik: »Živila Republika! Živila Hrvatska!« označio je njegovo nepokolebivo ustrajanje na braniku hrvatske državnosti, i navještanje nepomirljive borbe protiv jugoslavenskog unitarizma.
Takvo Radićevo smiono držanje, i povijesno dalekovidno rasuđivanje, imalo je velikog odjeka u narodu, podigavši naglo njegov ugled, kao jedinog hrvatskog političara koji je - na povijesnoj prekretnici rasapa Habsburške monarhije i stvaranja nove južnoslavenske države bio na visini povijesne zadaće, izražavajući svjesne i zapretene duhovne težnje goleme većine hrvatskoga naroda.

Budući da su načinom provedbe ujedinjenja od 1. prosinca 1918. izigram i oni umje¬reni zahtjevi Narodnog vijeća, kao i Krfski i Ženevski sporazumi, o načinu uređenja zajedničke države, hrvatski narod - i spontano
i pod sve većim Radićevim utjecajem - izražava sve buntovnije neraspoloženje što Radiću daje osnove za
veoma radikalne korake i na području unutrašnje i međunarodne politike. Tako će Središnji odbor njegove stranke 8. ožujka 1919. donijeti rezoluciju kojom ne priznaje Kraljevinu SHS, jer je ona »proglašena izvan Hrvatskoga sabora« i protiv volje naroda hrvatskoga. Istodobno Radićevo vodstvo upućuje Memorandum
koji je potpisalo čak 167.669 ljudi - predsjedniku SAD Wilsonu, vladama velikih sila i Mirovnoj konferenciji
u Parizu, tražeći da se u Hrvatsku uputi saveznička komisija radi omogućivanja samoodređenja hrvatskoga naroda i stvaranja Mirotvorne, neutralne Republike Hrvatske, koja bi ušla u »Saveznu republikansku Jugosla
viju«, čim »Slovenci, Srbi i Bugari osnuju isto takve neutralne, slobodne, pučke republike.

U vrijeme kad se u Beogradu donosi Vidovdanski ustav (proglašen 28. lipnja 1921.) kojim se protiv volje svih predstavnika hrvatskoga naroda, protiv većine slovenskog, bez pravih predstavnika makedonskog i crnogorskog naroda i protiv volje predstavnika komunističkog radničkog pokreta ozakonjuje velikosrpski monarhistički centralizam, Radić (7. prosinca 1920.) mijenja ime HPSS u republikansku (HRSS) a hrvatsko narodno zastupstvo, pod njegovim vodstvom, proglašava u Zagrebu (9. travnja 1921.) Ustav Neutralne Seljačke Republike Hrvatske. U tom Ustavu, što je objavljen u zemlji i u inozemstvu (u Americi i na hrvatskom i na engleskom) predviđa se:
- da suverena Republika Hrvatska stupa »u slobodno ugovorenu zajednicu država (konfederaciju) sa Srbijom i Slovenijom, priznajući pravo samoodređenja i Bosni i Hercegovini i Crnoj Gori, Makedoniji te Banatu, Bačkoj i Baranji;- osiguranje načela »ustavne demokracije« i »čovječanskih prava«, tj. političkih sloboda i sveopće socijalno i zdravstveno osiguranje;- mjesto militarističke vojne obveze opću dužnost obrane domovine, na ustrojstvu domobranskih kotara i 6-mjesečnoj teritorijalnoj radnoj i vojnoj obvezi;- u međunarodnim odnosima za »mirotvornu i neutralnu« politiku, i objavom da se Republika Hrvatska smatra »živim organom velike čovječanske zajednice koja se polagano ali sigurno pretvara u veliku svjetsku saveznu republiku« (Državno uređenje ili Ustav Neutralne Seljačke Republike Hrvatske, Zagreb, 1921; Pittsburgh, 1923.).

Sva politička Radićeva djelatnost i njegova pokreta bit će usmjerena na ostva¬renje tog programa što je tada
bio izložen i u ustavnom obliku, i na koji su Radićevi izabrani zastupnici (već prethodno, 8. prosinca 1920.) položili javnu svečanu prisegu. Te ciljeve Radić će uvijek imati pred očima, pa i onda kada je, unutarnjim i međunarodnim okolnostima, bio prisiljen da se formalno odrekne zahtjeva za republikom u Kraljevini SHS.
Toga su itekako bili svjesni njegovi protivnici iz nepopustljivoga hegemonističko-centralističkog tabora, ali
će baš zato što je odanost tim ciljevima platio i svojim životom, oni do kraja prožeti duhovno biće hrvat
skog naroda.

Cilj što ga je Radić iznosio od početka svoga pokreta pa do zadnjeg svoga daha suverena Hrvatska Republika značio je nedvojbeno revolucionarni nacionalni program. No, s takvim programom nije bila u skladu njegova mirotvorna, pacifistička politika. On se oslanjao pa i poticao na borbeno raspoloženje puka, ali ga je nepre
stano odvraćao od prelaska na oružanu, revolucionarnu borbu, umirujući ga obećanjima da će hrvatsku slobodu izvojštiti mirotvor nim, demokratskim putem.Radićevo mirotvorstvo proizlazilo je iz njegova filozofskog shvaćanja povijesti, a ne nekog pomanjkanja osobne hrabrosti ili spremnosti na žrtvu. Radić se kao i Starčević prije njega priklonio povijesnim spoznajama da svaka revolucija nanosi narodima više zala i dugotrajnije štete nego li dobra i povijesne svrhovitosti.

On osobno, bio je čovjek rijetke političke hrabrosti i smionosti, čvrsta i nepokolebljiva značaja, koga ni neprestani redarstveni i sudski progoni ni nikakve prijetnje, klevete i nerazumijevanja nisu mogle odvratiti s njegova puta. Radić ne samo da nije ustuknuo pred prijetnjama ubojstva već je svjesno išao na suočavanje sa smrtnom pogibelji, spreman na osobnu žrtvu za ostvarenje »Hrvatskih ideala«, kojima se zavjetovao svojom prvom političkom raspravom (1897.).

Radićeva politička hrabrost skopčana s proročkom vidovitošću kakva je svojstvena samo iznimnim povijesnim vođama, očitovala se baš na onome što će biti od odlučujućeg značenja za dalja povijesna zbivanja. Radić će biti ismijavan zbog toga, što je nasuprot svim postojećim režimskim i oporbenim strankama počeo razvijati svoj pokret u politički obespravljenom, neprosvjećenom i tobože nacionalno nesvjesnom seljaštvu, a ono će, zahvaljujući braći Radićima za svega desetljeće i po postati glavnom snagom hrvatskoga narodnog pokreta.
Trebalo je imati ne samo osobne političke odvažnosti nego i najdublje unutarnje samouvjerenosti u ispravnost svojih povijesnih prosudbi i predviđanja, da bi se na onakav način mogao suprotstaviti kako nepromišljenoj odluci svih struja hrvatske osim »čistih« pravaša«), slovenske i srpske politike, tako i općoj stvorenoj psihozi o ujedinjenju u kojoj su izgubili kompas mnogi iskusni političari, pa i intelektualci sa znatnim dijelom aktivne jugoslavenstvujušće mladeži. Radićev ustavni program za suverenu Hrvatsku Republiku bio je revolucionarni dnu odnosu na postojeće stanje održavano državnom silom u Kraljevini SHS, a i tek ispostavljeni versailleski poredak u Europi. A njegovo izjašnjavanje za njenu miroljubivu neutralnu politiku u svjetskoj zajednici suverenih republika bio je dalekovidni nagovještaj onog što će nastupiti tek u naše doba s idejama o nužnosti miroljubive koegzistencije, nesvrstanosti i stvaranja svjetskog poretka posredstvom Organizacije ujedinjenih naroda.Radić se nije ustručavao da na optužbe o separatizmu uzvrati da njegov nacionalni program jest separatizam u odnosu na velikodržavni centralizam i hegemonizam, ali i na njihovu neosnovanost i nakaznost s obzirom na pravo svakog pa i hrvatskog naroda na samoodređenje.

Radić je, poput Starčevića i drugih istaknutih Hrvata uključujući i one muslimanske vjeroispovjesti, smatrao da je golema većina bosansko-hercegovačkog muslimanskog pučanstva slavenskog podrijetla, etnički pače i najčišći dio hrvatskog naroda, ali se ne će ustručavati oštro žigosati »tursku beogradsku politiku« onih prvaka JMO koji će poradi privremenih računica izdvajati svoju vjersku posebnost u nacionalnu zasebnost, na štetu hrvatskog naroda u cjelini a u krajnjome i njegova muslimanskog dijela.Iako svjestan da se zbog odlaska u inozemstvo, u Beč, Pariz i London, a pogotovo u Moskvu, izlaže još težim progonima, Radić je to učinio, a u Moskvi je učlanio i svoju stranku u Seljačku internacionalu, premda se inače veoma kritički odnosio prema boljševičkoj revoluciji i Kominterni, a sve to radi međunarodnog aktualiziranja i pridobivanja saveznika za rješavanje hrvatskog pitanja.

Kako sami Radićevi nacionalni ciljevi, tako i opetovane njegove izjave i smioni koraci nedvojbeno su bili revolucionarnog značenja, a nezadovoljan i ogorčen hrvatski narod bio je buntovnog raspoloženja, ali Radić ipak ostaje pri miroljubivim sredstvima borbe, iako zna da su u određenim povijesnim prilikama revolucije neizbježne.U svom mirotvorstvu Radić se, međutim, nikada ne prepušta pasivnom fatalizmu. Štoviše, on je ne samo idejnopolitički veoma dinamičan već je i za aktivan otpor i pokret naroda. On će npr. 1902., u povodu drskog srpskog izazova, biti protiv tvornih napadaja na domaće Srbe, ali će odlučno pozvati da ih se »sad kad su digli nož protiv nas udari po toj sramotnoj bratoubilačkoj ruci« i svakovrsnim bojkotom oslabi »element koji nam se grozi propašću«; »Svoj k svomu« a »brat je mio« samo »dokle bratski čini i postupa« Sukladno svojoj političkoj filozofiji Radić će obrazložiti zašto je za demokratske, parlamentarne metode rješavanja hrvatskog pitanja, ali će još 1920. uputiti povijesno upozorenje Beogradu: »Svaka revolucija je zlo, a kada bi došlo do revolucije vi bi propali a mi bi se upropastili«! Zbog toga, Radić je za pregovore i za sporazum a ne za revoluciju. Uz to, veli: »Revolucije ne može praviti niti jedna stranka.
Ljutu travu na ljutu ranu!

Kralju Dmitre Zvonimire - u tamnici tvoji su ratnici-tvoji Generali!
Avatar
LEGIONARI
Podurednik
Postovi: 1554
Pridružen/a: čet vel 26, 2009 3:40 pm

Re: Stjepan Radić u Hrvatskoj povijesti:

Post Postao/la LEGIONARI »

To je pravo naroda nakon što je iscrpio sva legalna sredstva u obrani svojih prava i egzistencije« Radić je
po svaku cijenu htio izbjeći »bratoubilačko »mesarenje« koje se naziva revolucija, što žele svi srbijanski političari«. Njihovi plaćenici »čine divljačka nasilja« i pozivaju »na umorstvo hrvatskih političkih prvaka i
na pokolj Hrvata uobće, te bi već davno bilo došlo do građanskog rata između Hrvata i Srba«, da hrvatsko vodstvo nije protiv njega još više nego protiv redovitog rata, shvaćajući svu dubinu još rimske spoznaje
da je (Bellum civile omnium pessimum) građanski rat najgori od sviju.

Ovakve prosudbe Radić je opetovano javno iznosio u svojim govorima i u izjavama za inozemstvo, a da je
za njih imao čvrste argumente proizlazi iz činjenice da su one ponovljene i u Memorandumu što ga je Hrva
tsko narodno zastupstvo uputilo tadašnjem svjetskom forumu Društvu naroda u Ženevi, 13. kolovoza 1922.
Tu je, naime, doslovce napisano: »Prema mišljenju srpskih vlastodržaca nema za hrvatsko zakonito narodno zastupstvo drugoga puta nego ili da se jednostavno njima pokori ili da digne revoluciju, tj. da započne domaći rat, što ga ti isti vlastodršci naumice izazivaju svim mogućim sredstvima samo zato da onda takvu revoluciju uguše u hrvatskoj krvi do koljena ili na vješalima po čitavoj Hrvatskoj, kako to otvoreno govore i pišu zagovornici i tumači današnjega beogradskog režima«


Iduće (1923.) godine, Radić će reći da bi hrvatski narod mogao »jednim naletom« porušiti »srpsku Bastillu«,
ali umjesto revolucije u kojoj bi došlo do prolijevanja krvi »mi smo već napravili drugu revoluciju, mnogo važnije, mnogo odlučnije, mnogo uspješnije nego bi bila ona da se uhvatimo u koštac s oružanom silom«.
»Mi smo učinili isto dodaje Radić što i francuski enciklopedisti, samo još »u mnogo većoj mjeri«. Nasuprot Srbima koji »drže da je sila jača od prava« i uznose poslovicu: »Tko se ne osveti, taj se ne posveti«, a i na
suprot onih Hrvata što pozivaju na oružani ustanak, Radić ističe ideal »čovječanskog prava« i demokratskog sporazumijevanja jer svaki je rat, a pogotovu građanski »ne samo teoretska nesrća« nego i »praktična stra
hota, prava katastrofa koja vodi narod u propast«

Za vrijeme boravka u inozemstvu (1924.) Radić će objašnjavati svijetu da »Mi Hrvati nećemo da mrzimo
narod srpski«, da je on »opetovano upotrijebio sav svoj upliv i ugled da spriječi revoluciju, koju su drugi
htjeli podići, držeći je mogućom i uspješnom«. On će rado sklopiti sporazum s jednom nemilitarističkom
Srbijom, koja će priznati hrvatski suverenitet, i stupiti s njome u »savez ili konfederaciju« no »nipošto
ne u jednu federativnu državu«, ali pretpostavka zato je da se Srbi odreknu teorije i politike »lažnoga naro
dnoga jedinstva«


No, ne videći mogućnosti mirnoga rješenja, i tražeći saveznika i u Sovjetskoj Rusiji, i Radić će reći da ni
on ne odbacuje u potpunosti revoluciju »koje se ne treba odreći ni jedan narod, ako želi slobodu«. I on će se suglasiti da su »I revolucija i ilegalna borba zakonita sredstva, jer se njima ruši nasilje i ropstvo«. Ali za nj
ipak: »naravno revolucija dolazi na red tek onda, kada budu iscrpljena sva zakonita sredstva za borbu«. I prigodom učlanjenja u Seljačku internacionalu, Radić ističe da će HRSS »upotrebljavati kao i do sada samo pacifistička sredstva, i da će se samo u krajnjem slučaju, kad se sav taj pacifizam pokaže bezuspješnim,
latiti i revolucije«. A po povratku iz Moskve, Kadić će ponoviti svoju spremnost za pregovore, istaknuvši
da su se srbijanski demokrati uvjerili, da Hrvatski narod rije moguće slomiti silom, a »da Pašić svojom na
silnom politikom upravo tjera narode Jugoslavije u revoluciju«

Još 1927. poslije svih razočaranja u mogućnost sporazuma Radić će ipak ponavljati da je revolucija
zabluda, kao i boljševička i svaka tiranija, ostajući poklo¬nikom američke demokracije i navlastito VVilsona
zbog njegova priznanja samoodređenja naroda. No, nakon što je smrtno ranjen u Skupštini, Radić će ne sluteći nkoru smrt izjaviti da se uvjerio da s beogradskim odlučujućim krugovima ne može -uopće doći do kakvog poštenog sporazuma«, pa da će čim ozdravi »napustiti do¬sadašnji pacifizam« i primijeniti jednaka sredstva
kao i protivnik, u borbi za takvo preuređenje Kraljevine SHS da Hrvatska bude »potpuno samostalna«
i samo personalnom unijom povezana sa Srbijom

Bez obzira koliko s filozofsko-humanog gledišta bilo opravdano, Radićevo miro¬tvorstvo kao taktika bilo je
u dubokom protuslovlju s njegovim strategijskim ciljevima. Ostajući isključivo na načelima miroljubiva po
kreta, on nije mogao izvojštiti slobodu i suverenost Hrvatske od protivnika koji se služio svakovrsnim na
siljem, oslanjajući se na redarstveno oružanu silu, izvrgavajući čak podsmjehu nemoć Radićevih »gumenih«,
tj. izbornih kuglica.Doduše, upravo zbog te protuslovnosti da se krajnje radikalni, u biti revolucionarni, naci
onalni ciljevi mogu postići miroljubivim, beskrvnim metodama borbe, Radićev pokret bio je privlačan za naj
šire slojeve naroda. Jer, tko ne bi rado i do najviših ideala uz najmanje žrtve! Da Radić nije svoj pokret zasnovao na mirotvornim osnovama i ustrajao na njemu iz demagoških razloga kako su mu to predbacivali
i s desnice i s ljevice proizlazi iz njegova stalna podsjećanja i svojih pristaša i protivnika da revolucija osta
je posljednje sredstvo, kojeg će se morati latiti i sam hrvatski narod, ako demokratskim putem ne bi došao
do svoje suverenosti.

No, budući da je na svaki način htio izbjeći strahote revolucije, to je i njegovoj stranci i čitavom hrvatskom pokretu, kojemu je postao plebiscitarnim vođom, udarilo pečat pacifizma.A koliko je postojalo očiglednije
da se hrvatski ciljevi ne mogu postići miroljubivim putem, toliko su u hrvatskom narodu u cjelini, a i u okviru samog Radićeva pokreta jačale radikalne tendencije desna i lijeva koje su se usmjerile na provedbu nacionalne" i socijalističke revolucije. A nasuprot tome, i istodobno s jačanjem radikalnih struja, pogotovo nakon Radićeve smrti, u središnjem vodstvu njegove stranke prevladat će posve mirotvorno-legitimističko gledište.

Ostajući pri Radićevu mirotvorstvu, a oslanjajući se na činjenicu da su demokratski izraženom voljom hrva
tskog naroda njegovo neosporno političko predstavništvo, Radićevi nasljednici u užem vodstvu Maček,
Košutić, Krnjević ostat će doduše dosljedni zastupnici njegova programa i interesa hrvatskoga naroda,
ali će upravo zbog mirotvorstva svoga svjetonazora dospjeti na rub povijesna zbivanja u vrijeme kad se
sudbina Europe, pa i Hrvatske, rješavala ratom i revolucijom.Davši hrvatskom nacionalnom programu soci
jalnu sadržinu, koja je privukla široke pučke slojeve sela i grada, i usadivši im ideju o hrvatskom povijesnom državnom pravu, Radić je te nacionalno i socijalno prosvjećene slojeve uveo zapravo u predvorje revolucije: nacionalne i socijalističke. On je bio svjestan, kako veličine ideala, tako i sve tragike provedbe i posljedica i građanske francuske i radničko seljačke ruske revolucije, pa je stoga njihove demokratske i socijalne ideale prilagođene hrvatskim uvjetima želio ostvariti miroljubivim sredstvima.A sama činjenica, da je za te nacio
nalne i istodobno socijalne ideale pao žrtvom, imala je višestruke posljedice. Hrvatski se narod u prvi mah gotovo bez iznimke, zbio u jedinstveni nacionalni pokret, pod njegovom zastavom ali na krajnje radikalnom tumačenju njegova programa. Skupštinski zločin dovršio je dozrijevanje uvjerenja goleme većine naroda da mirotvorna sredstva nisu dostatna za izvojevanje hrvatskih prava i slobode. To je jačalo revolucionarne struje
ali i odlučnost čitavog naroda.

Da je čitavo nacionalno biće bilo prožeto duhom ne samo aktivnog političkog otpora nego i spremnosti na
svaki korak, govori činjenica da je unatoč trajanju režima krutog nasilja i surovih progona došlo do tako svestranog organiziranja naroda za svoju samoobranu kakvo rijetko nalazimo u povijesti oslobodilačke borbe potlačenih naroda. Osim političkih stranačkih organizacija Radićeve HSS-e, koje su obuhvatile sva hrvatska područja, svako mjesto i zadnji hrvatski zaselak, veliku su djelatnost od povijesnog značenja razvijale Selja
čka sloga i Gospodarska sloga, te Hrvatska seljačka i Hrvatska građanska zaštita, nacionalne organizacije
s razgra-natim mrežama mjesnih ogranaka, koje su bile izravni izdanak Radićeva pokreta i pod neposrednim vodstvom Glavnog odbora stranke. Seljačka sloga svoju je dje¬latnost razvijala oko čuvanja i njegovanja hrvatske kulturne baštine, a Gospodar¬ska sloga oko unapređivanja narodnog gospodarstva, naročito podupiranjem zadrugarstva. Hrvatska seljačka, u gradovima Građanska, zaštita, ustrojena na vojno teritorijalnom principu, stvarana isprva tajno a zatim i javno (pod izlikom zaštite pučanstva od elementarnih nepogoda i nezakonitih izgreda), predstavljala je stra¬načke borbene odrede (mogli su unovačiti oko dvjesta tisuća ljudi) pod Mačekovim zapovjedništvom (zbog toga je i nazivana »Mačekova zaštita«); poslije uspostave Banovine Hrvatske postat će i njena službena poluvojna organizacija i kao takva bit će hrvatskom vodstvu svojevrsni oslonac prema Beogradu za dalju provedbu hrvatsko-srpskog sporazuma, ali će se na kraju njome poslužiti ponekad i za suzbijanje nacionalno radikalnih i revolucionarno-komunističkih struja.

Hrvatsko-srpskim sporazumom o stvaranju Banovine Hrvatske, povijest je u neku ruku dala za pravo Radićevu shvaćanju da je moguće narodnu borbu privesti kraju i mirotvornim putem. Jer tim je činom ponovno državnopravno uspostavljena povijesna hrvatska nacionalno-državna samobitnost, što je prvi put bila zatrta ujedinjenjem u zajedničku državu 1918. Bez obzira što je Banovina Hrvatska koju je ostvarilo Mačekovo vodstvo bila samo djelomično i privremeno rješenje - teritorijalno obuhvatila je osim zapadne Hercegovine s Mostarom još samo pretežito čisto katoličke predjele Bosne, a i u samoupravnom smislu njezina je samostalnost bila još nepotpuna njezina uspostava može se smatrati trijumfom mirotvorne borbe seljačkog nacionalnog pokreta što ga je započeo i vodio Stjepan Radić, a koji je njegovom smrću ostao jedinstvenim općehrvatskim pokretom.
No, budući da je na osamostaljenje Hrvatske i na dalju federalizaciju Jugoslavije pristao samo odveć tanak sloj iz vladajućih srpskih redova, oko kneza Pavla i Dragiše Cvetkovića, i to pod pritiskom i međunarodnih čimbenika, dok je golema većina bila protiv, ubrzo se mogućnost sporazumnog rješanja pokazala iluzornom. Upravo kao što je pred kraj predviđao i sam Stjepan Radić.Velikosrpski elementi, što su izvršili prevrat od 27. ožujka 1941, pod izlikom otpora pristupanju Trojnom paktu a zapravo radi obaranja vlade narodnog sporazuma Cvet-ković-Maček i povratka na hegemonističko-centraJistički poredak, zadali su sami smrtni udarac monarhističkoj Jugoslaviji, otvorivši pretpostavke za sva ona zbivanja u ra¬tu i revoluciji, u kojoj će se ustaški i četnički pokret razračunavati oružjem na najkrvaviji način, a pobjedu odnijeti Titov partizanski pokret s programom samoodređenja (ravnopravnosti) naroda i socijalističke revolucije.

A tada će se obistiniti još jedno povijesno proročanstvo Stjepana Radića, ono, da će revolucija ukoliko se ne zadovolje hrvatski zahtjevi mirnim putem značiti veće zlo za one koji ne priznaju hrvatska prava negoli za
same Hrvate!Činjenica da je vlada njemačkog Trećeg Reicha, prigodom okupacije i razbijanja versailleske Jugoslavije, išla na uspostavljanje nezavisne Hrvatske, u okviru Hitlerova novog poretka u Europi, te da je
vlada SSSR-a raspad Jugoslavije primila kao svršen čin (fait accompli) spremna da diplomatski prizna novu hrvatsku državu, govori da je hrvatsko pitanje bilo itekako nazočno u europskoj politici, sve do razine strategijskih planova onih čimbenika, koji su u datim povijesnim okolnostima mogli odlučivati o sudbini poje
dinih zemalja u svom prekrajanju europske političke karte. To je, dakako, bilo posljedak ukupne hrvatske povijesti, ali u najnovije vrijeme baš one što joj je ponajviše dao pečat sam Stjepan Radić, svojom osobnom djelatnošću na međunarodnoj sceni i jačinom svoga pokreta.

Da je tome bilo tako proizlazi i iz činjenice, da su Nijemci činili velike napore ne bi li privoljeli dr. Vladka Mačeka da stane na čelo hrvatske države, jer su je željeli stabilnom u svom europskom poretku.Mačeku se, naravno, može pripisati u zasluge što sukladno demokratskim tradicijama Radićeve stranke nije prihvatio opetovane njemačke prijedloge, jer je vjerovao da će osovinske sile izgubiti rat pa nije želio da se hrvatski narod nađe na strani poraženog fašizma. Ali, ostaje otvoreno pitanje kakav bi pravac imali povijesni događaji da su novo uspostavljenu hrvatsku državu vodili ljudi Radićevih programskih načela, pače i to kako bi u ondašnjim prilikama postupio sam Stjepan Radić.

Radić je, naime, uza svu nepopustljivu principijelnost glede krajnjih hrvatskih ciljeva dopuštao sebi iz pragmatičnih razloga kao i svi veliki političari i takve iznenađu¬juće poteze, što su se drugima činili nedos
ljedni ili nerazumljivi. Jedino mjerilo opravdanosti za pojedini politički korak ili odluku bila je njegova prosu
dba je li to svrhovito za postizanje nekog taktičkog cilja ili može čak poslužiti trajnim interesima njegova
naroda.U takvoj svojoj, inače u cjelini politički veoma djelotvornoj činidbi, ni Radić nije mogao izbjeći stano
vite promašaje i zablude.

Jedna od takvih bila je ona da su samo »pokvarena srpska gospoda« kriva i za¬interesirana za hegemonističku prevlast nad Hrvatskom, pa da će on svojim seljač¬kim programom, jednako vrijednim za sve, pridobiti srpski narod, tj. izvući ga ispod utjecaja njegovih građanskih stranaka (Radikalne i Demokratske). Povjerovavši da bi na taj način mogao postići smjenu korumpirana režima i potom hrvatsko-srpski spo¬razum, Radić će uoči parlamentarnih izbora 1927. čak promijeniti ime svoje stran¬ke u Narodnu seljačku stranku, kako bi mogao
istaći svoje kandidate u Srbiji i Ma¬kedoniji. Na izborima tamo nije, naravno, dobio ni jedno zastupničko mje
sto, ali ih je zato izgubio šest u Hrvatskoj (od prijašnjih 67 dobio je 61) i srazmjerno još više (skoro trećinu) glasova zbog nepovjerenja hrvatskog naroda u njegovo sporazumijevanje i ulazak u beogradsku vladu, a i u pokušaj prodora na srpsko selo, Radić je ubrzo izvukao potrebne zaključke, vrativši svojoj stranci odmah nakon izbora njezino nacionalno ime.

Tako je to ostala samo kratkotrajna epizoda, koja ima, međutim, dublje povijesno značenje, bit kojega mnogima ostaje nepoznanicom pa se ponavlja iz generacije u ge¬neraciju na istovjetan način, samo s drugim predznacima. Najprije će predstavnici hrvatskih građanskih staleža pomisliti da će sva sporna pitanja ujedinjenja srazmjerno lako riješiti s isto takvim predstavnicima srpskog naroda.Pošto su oni u tome zakazali, kao »pokvarena gospoda«, onda će čak i jedan Stjepan Radić podleći iluziji seljačke staleškoklasne solidarnosti i istovjetnosti interesa.Osudivši politiku svih građanskih stranaka kao kapitalističko-izrabljivačku, a Radićevu seljačku kao malograđansku, komunisti će istaći najprije internacionalistič¬ku solidarnost radničke klase, ali i priznanje samoodređenja i ravnopravnosti naroda, a nasuprot tome i jedinstvo radničke klase svih naroda Kraljevine Jugoslavije, a kad će međunacionalne suprotnosti ipak i dalje jačati neće ih moći obuzdati ni teorijom o tobože jedinstvenim samoupravnim interesima radnog naroda bez obzi¬ra na nacije i republike.Sve u svemu, povijest iznova poučava i na primjeru hrvatsko-srpskih odnosa, kao i svih naroda, da se međunacionalne suprotnosti ne mogu prevladati ni ma kakvim osnovama nekakve nadnacionalne klasne istobitnosti, već jedino priznanjem njihove posebne nacionalne samobitnosti i razboritim usklađivanjem njihovih zasebnih interesa i zajedništva u međunarodnom poretku.

Zanemarivanje tih iskustava, ili biti za njih slijep i gluh unatoč njihove povijesne obvezanosti, znači obnavljati svjesno ili nesvjesno pretpostavke što su opetovano do¬vodile do njihova ponavljanja u sve pogoršanijem obličju, pače i do stanja iz kojega nije bilo druga izlaza do revolucije i ustaško-četničkog bezumlja.U razmatranju značenju Stjepana Radića u Hrvatskoj povijesti zaključnu ocjenu o tome valja temeljiti:
- prije svega na prosudbi okolnosti u kojima se odvijala njegova djelatnost i njezine učinkovitosti na tadanja povijesna kretanja;
- zatim na ispravnoj procjeni uloge i povijesne sudbine njegova stranačkog i nacionalnog pokreta u cjelini, ali i svih njegovih sastavnica, te
- napokon, na svestranom sagledavanju povijesnoga doprinosa njegovih misli i programskih ideja, duhovnom oblikovanju suvremnog hrvatskog nacionalnog bića.U tom smislu, vjerojatno bi za malo koga moglo biti sporno, da se u zamršenim okolnostima prekretničkog razdoblja u novijoj hrvatskoj povijesti, Stjepan Radić javio kao najvjerodostojniji predstavnik svoga naroda, te da je svojom djelatnošću najpresudnije utjecao na održanje i dalji razvitak njegove nacionalne svijesti a time i sudbine.

A u tom slijedu bit će malo spora o povijesnoj ulozi njegove stranke za njegova života, pa i pokreta do uspo
stave Banovine Hrvatske. Ali zato veoma mnogo različi¬tih sudova o povijesnoj sudbini Radićeve stranke u virovima Drugoga svjetskoga rata, dotično o držanju Mačekova vodstva HSS-a i pojedinih stranačkih struja,
ili o pasivnosti i raslojavanju dotada najjače političke stranke u hrvatskoj povijesti.U svezi s raščlambom
ovih zakučastih, protuslovnih i veoma zanimljivih pitanja, treba podsjetiti da se u ovom slučaju srećemo s jednom povijesno provjerenom spoznajom, a jako znakovitom i gotovo zakonitom pojavom. Naime, one
ideje i pokreti što su sami po sebi bili ili davali uspješne odgovore na povijesne izazove jednog vremena i njegovih prilika, redovito nisu kadri na isti djelotvoran način odgovoriti na izazove drugog vremena i nje
govih izmijenjenih prilika. Da bi to mogli i sami bi morali doživjeti preobrazbu sukladnu novim zahtjevima.

U općim okolnostima Drugoga svjetskog rata u sukobu dviju militantnih i totalitarnih ideologija fašizma i komunizma HSS, sa svojom demokratskom i mirotvornom ideologijom doživio je sudbinu istovjetnu gotovo
svim građanskim demokratskim strankama u europskim zemljama uvučenim u ratni vrtlog.Ali, budući da je na hrvatskom tlu opći sukob tih ideologija bio zapravo u sjeni međunacionalnih suprotnosti, koje su se razrješavale revolucionarnim putem, to ni Mačekova HSS baš zato što je bila čuvar Radićeva nasljeđa, tj. matica i tumač njegovih programskih zasada i ideja nije mogla ostati po strani, već je na ovaj ili onaj način, upravo zbog svoje radićevštine, bila uvučena u sve virove ratnih zbivanja.

Radićeve su ideje, naime, do te mjere prožele hrvatsko nacionalno biće da je samo njegovo ime postalo pojam i simbol nacionalne svijesti i težnja hrvatskog naroda da ostvari svoju slobodu i suverenu republiku. Zbog toga, i poradi toga, na Radića će se pozivati na njegov program i misli podjednako sve tri struje što su se našle na ratnom poprištu kao glavni čimbenici hrvatske politike u razdoblju Drugoga svjetskog rata: kako Mačekova HSS, tako i Pavelićev ustaški pokret, a ne manje i Titov komunistički pokret.I pri tom to neće biti samo iz demagoško-propagandnih razloga. Svaka od te tri struje, bez obzira što su ideološko-politički bile oštro suprotstavljene, imale su osnova za pozivanje na Radića, makar i samo jednostranih a ne u cijelosti.Mačekova HSS, kao baštinica i nositelj cjelovita Radićeva programa, naravno, ponajviše. Politički za to najviše i pozvana i osposobljena, jer je organizaciono-stranački obuhvaćala i predstavljala čitav hrvatski narod, ali u nastalim ratnim okolnostima i sputana svojom demokratskom ideologijom i ustrajanjem na načelima mirotvorne politike i onda kad je nastupilo vrijeme rješavanja povijesnih sporova silom oružja.Pavelićev ustaški pokret prikazivao je uspostavu NDH kao izravno revolucionarno ostvarenje ciljeva kojim je težio »Veliki Radićev narodni oslobodilački pokret«. Pavelić je naložio da se dan atentata na Radića i drugove u beogradskoj Skupštini (20. lipnja) slavi kao »sveti dan hrvatskog naroda«, i spo¬men na sve »hrvatske mučenike«. Nauk i djelo Stjepana Radića prikazivani su kao prethodnica ustaškog pokreta a NDH kao »seljačka država«, ostvarena »revolucionarnim zamahom« u rušenju versailleskog i stvaranja novog europskog poretka.

Na toj, radićevskoj, osnovi ustaški će pokret nastojati pridobiti za sebe hrvatski narod, koji je primio raspad monarhističke Jugoslavije kao nestanak zla, i u prvi mah NDH kao svoju državu. A na toj će se osnovi i jedan manji dio same HSS-e, s njenog desnog krila, aktivno uključiti u izgradnju NDH, pače i pristupiti samom ustaškom pokretu. Tako će u ljetu 1941. potpisati izjavu o pristupanju Pavelićevu pokretu 126 narodnih zastupnika i funkcionara seljačkog pokreta (od kojih je bilo 15 zastupnika i 14 njihovih zamjenika), a zabilježio je i petnaestak pristupa cijelih mjesnih organizacija, što je ipak bio srazmjerno malen broj. Među njima nije bio nitko iz užeg vodstva HSS-a, ali je bilo poznatih i aktivnih stranačkih ljudi. Neki od njih postat će i ministri, veliki župani i drugi dužnosnici NDH, a među takvima bili su najistaknutiji: Janko Tortić, dr. Lovro Sušić, dr. J. Berković, dr. Stjepan Hefer, Živan Kuvezdić, dr. Dragutin Toth, Ivica Frković, Zvonko Kovačević, dr. I. Majcan, dr. P Gvozdić, Vladimir Košak, Vjekoslav Blaškov, dr. M. Lemešić, Ademaga Mesić, dr. M. Alajbegović i dr. Na početku 1942. Pavelićevom odredbom bit će pozvana u Hrvatski državni sabor i 93-ca iz redova HSS (narodnih zastupnika i članova Glavnog odbora) od kojih su se 60-ca odazvali . Međutim, da pretežita većina onih što su se iz redova HSS-a izjasnili za Pavelićevu NDH, pogotovo od onih koji su se odazvali samo u Sabor, nisu to učinili iz ide¬oloških razloga već zato što su držali da je ona u datim Međuna rodnim okolnosti-ma oživotvorenje Radićeva državotvornog programa, makar i ne bi bila u njegovu duhu, dokaz je što su oni pripadali, pače većim dijelom i sačinjavali struju koja je nastojala ublažiti totalitaristički ustaški režim, i što su u njemu služili kao oslonac ne samo svojoj stranci nego i antifašističkom partizanskom pokretu.Unatoč pozivanju na Radića i na uspostavu Nezavisne Države Hrvatske, Pavelićevu ustaškom pokretu nije pošlo za rukom pridobiti u idejno-političkom smislu znatnije dijelove HSS-a.
Ljutu travu na ljutu ranu!

Kralju Dmitre Zvonimire - u tamnici tvoji su ratnici-tvoji Generali!
Avatar
LEGIONARI
Podurednik
Postovi: 1554
Pridružen/a: čet vel 26, 2009 3:40 pm

Re: Stjepan Radić u Hrvatskoj povijesti:

Post Postao/la LEGIONARI »

Kada je uz sve to postojalo sve očiglednije da će NDH dijeliti sudbinu poraženih osovinskih sila, onda je razumljivo da su se prema Paveliću počeli odnositi sa sve većom uzdržanošću, nezadovoljstvom pa i neprijateljstvom, i oni što su u početku blagonaklono i s nadom primili proglašenje nezavisne Hrvatske.Komunistički pokret u Hrvatskoj isticao je još od vremena Radićeva ubojstva i sestosiječanjske diktature, da on ide za tim da revolucijom ostvari ono što Radić nije mogao svojim mirotvorstvom. To je
bila osnova suradnje hrvatskih nacionalista i komunista u robijašnicama hegemonističke Jugoslavije, a i prožimanja lijevog krila radićevog pokreta i revolucionarnog radničkog pokreta u nastojanju komunista da zasnuju antifašističku pučku frontu pred Drugi svjetski rat, za vrijeme rata i revolucije. Titov partizanski
pokret zadobivat će u Hrvatskoj baš pozivanjem na Radića i njegove ideale postupno sve više pristaša. U provedbi takve politike, za koju se osobito zauzimao Andrija Hebrang, jedna od šezdesetak partizanskih
brigada, pod Glavnim štabom Hrvatske, nosit će ime »Braće Radića«, druga »Matije Gupca« i treća »Mihovila Pavleka Miškine« (sve tri u »Zagrebačkom« korpusu), a listopada 1943. na isiobođenom partizanskom teritoriju, od pristaša HSS-a aktivnih sudionika i funkcionara NOP-a, bit će stvoren i Izvršni odbor HSS, kasnije Hrvatske Republikanske Seljačke Stranke (HRSS) da bi se i imenom istaklo vraćanje na Radićeve tradicije.

Partizanskom pokretu nisu prišli vodeći ljudi iz Mačekove HSS-e, ali je zato sa znatnim seljačkim i gradskim mnoštvom pristupio i srazmjerno velik broj srednjih i nižih (kotarskih i mjesnih) stranačkih prvaka. U Izvršnom odboru bilo je starih radićevaca, narodnih zastupnika i drugih uglednih ljudi iz svih krajeva Hrvatske i 3osne i Hercegovine (B. Magovac, T. Babić, F. Lakus, E Frol, E Gazi, E Krče, A. : kljan, dr. Z. Sremec, dr. J. Grgurić, dr. I. Sunarić, dr. A. Koharević, dr. L. Šimović. I. Tijardović, J. Drausnik, dr. R. Bićanić, A. Preka, S. Prvić i dr.). A treba podsjetiti da je i književnik Ivan Goran Kovačić koji je u partizane odveo i Vladimira Nazora, i poginuo od četničke ruke bio osvjedočeni pristaša HSS-a i istaknuti promicatelj njene radićevske ideologije.

Na drugom zasjedanju ZAVNOH-a (listopada 1943.) B. Magovac podsjetit će da su nekada »mnogi i od onih koji
su ovdje« borbu za republiku u Jugoslaviji smatrali kao neko Stipičino ludovanje«, a sada se ono ostvaruje. B. Magovac izabran je na II. zasjedanju AVNOJ-a za potpredsjednika NKOJ-a (Titove privremene revolucionarne vlade) a E Gazi bio je potpredsjednik ZAVNOH-a i kasnije vlade Federalne Hrvatske. Izvršni odbor HRSS-a tiskao je Slobodni dom, kao svoje glasilo, a u njemu i u proglasima pozivao je narod u borbu »za ostvarenje radničko-seljačke republike za koju je i svoj život položio vođa i učitelj Stjepan Radić«, žigošući postupno sve oštrije Mačekovu »politiku čekanja«.

Sve u svemu, radićevština je u Hrvatskoj, uz revolucionarni radnički pokret, bila ona podloga, zahvaljujući
kojoj su Tito i komunisti mogli pridobiti znatan dio hrvatskog naroda za program Federalne Države Hrvatske,
u novoj Jugoslaviji, obećavanoj kao ravnopravnoj zajednici naroda, s pravom njihova samoodređenja sve do odcjepljenja.Tu povijesnu prosudbu ne umanjuje u biti činjenica što je komunističko vodstvo, osiguravši svoju revolucionarnu pobjedu, još u ratu i neposredno iza njega, prišlo odlučnom uklanjanju i uglednih radićevaca - izvan i iz redova NOR-a koji nisu bili voljni da se bespogovomo pomire s jednostranačkim monopolom.

S obzirom na ustaško i partizansko »prisvajanje«, u ime nacionalne i socijalne re¬volucije, naslijeđeni kapi
tal radićevštine Mačekova vodstva HSS smanjivao se od prvog dana ratnih zbivanja. I u ovom slučaju očito
valo da u politici, ne manje nego u ekonomici, važi pravilo da pasivan kapital koji nije u opticaju ostaje
»mrtav« i gubi na vrijednosti, dok se naprotiv povećava onaj što se promeće, makar i u rizičnim pothvatima
i škakljivim poslovima. U njima, doduše, neki gube pa i propadaju, ali drugi dobivaju, pače stiču i bajoslovna, neslućena bogatstva i slavu, te se na taj način probijaju iz niskog (pa i ozloglašenog) u visoko društvo. A taj zakon uspješnosti podjednako se uvažava kako u nacionalnim tako i u međunarodnim okvirima.

Prosuđujući da će sudbina Europe pa i hrvatskog naroda ovisiti o ishodu rata i odluci pobjedničkih sila, vodstvo HSS-a svojim je pasivnim i neutralnim držanjem išlo zapravo u početku na ruku objema stranama, koje su se preotimale za dušu hrvatskoga naroda pozivanjem i na Radića. Ono je, jamačno, bilo u pravu ukazujući da to
čine radi svojih a ne Radićevih programskih ciljeva. To, međutim, nije utjecalo na proces revolucionarnog razračunavanja, niti je spriječilo stranačko raslojavanje u njemu, jer se puk silom prilika morao opredjeljivati
za jednu ili drugu stranu, a pretegnula je ona koja je pružala veća jamstva za budućnost.

Razvitak događaja, na domaćem tlu i u svijetu, djelovao je razumljivo i na Mačekovo vodstvo HSS-a, kojemu
je ostajao sve manji i stješnjeniji prostor između zaraćenih strana. Osuđujući Pavelićevu NDH zbog fašističkog terora i ponora u koji sunovraća narod, a Titov partizanski pokret zbog revolucije i odvođenja naroda u komunizam, ali bez vlastite revolucionarne činidbe, vodstvo HSS-a ostalo je manje-više pasivan i nemoćan promatrač prekretničkih povijesnih zbivanja. Unatoč nekim nastojanjima da pokuša utjecati na njih, rezultati
su izostali jer od početka nije bilo takve samostalne aktivne djelatnosti koja bi u ratnim okolnostima mogla oživotvoriti Radićev program. Sva djelatna politika bila je ograničena na sudjelovanje dijela vodstva (Krnjević, Sutej, Subašić) u izbjegličkoj jugoslavenskoj vladi, što je bilo od neobično velike važnosti, jer je afirmiralo hrvatska gledišta, u odnosu na velikosrpska, pred međunarodnom javnošću i našim iseljeništvom, ali nije bilo
od utjecaja na razvitak događaja u zemlji. Budući da je porazno završio pokušaj izvlačenja NDH iz osovinskog tabora na stranu saveznika (uz sudjelovanje predstavnika HSS-a Lj. To-mašića i I. Farolfija u Vokić-Lorkovićevu puču i misiji pukovnika I. Babica kod Saveznika), a potpuno su se izjalovili i pregovori s Titovim NOP-om (koje je poslije To-mašića, Farolfija, Baburića, Krbeka vodio i sam A. Košutić), to je onaj dio vodstva HSS-a što je bio u domovini (Maček, Košutić, Smoljan, Torbar, Pernar, RebersM, Andres) ostao na rubu povijesnih zbivanja, na čemu nisu ništa bitno promijenila ni nastojanja dinamičnije skupine (Jančiković, Tomašić, Farolfi). A činjenica
da su iz kruga vodećih ljudi HSS-a, koji su bili hrvatski predstvnici u jugoslavenskoj vladi i pred Savezni¬cima, dr. I. Subašić, ban Banovine Hrvatske i ministar dr. J. Sutej (a uz njih i poznati ekonomski stručnjak prof. dr.
R. Bićanić, i dr.) pristali na suradnju s Titovom revolucionarnom vladom, govori da su i oni u njegovu socijalističkom federalizmu, vidjeli na neki način oživotvorenje Radićeva programa, jer je na avnojskim nače
lima federalnoj državi Hrvatskoj imala biti zajamčena puna ravnopravnost s priznanjem prava na samoodređenje do odcjepljenja.

Sve ovo razmatranje upućuje na zaključak:

Radić je želio ostvariti slobodu, samostalnost i suverenitet hrvatskog naroda mirotvornim putem, ali je dopuštao da će za oživotvorenje toga cilja možda biti nužna : revolucija.atentatom na Radića i hrvatsko vodstvo u beogradskoj Skupštini, te šestosiječanjskom diktaturom kralja Aleksandra Karađorđevića, takva je nužnost stavljena na dnevni red povijesti, a neizbježnost revolucije slučila se u spletu Drugoga svjetskog rata, i još k tome u višeznačnom smislu.

Dok je Radić predviđao da će njegov pokret, dotično sam hrvatski narod biti prisiljen na taj krajnji korak, ako
se ne udovolji njegovim opravdanim zahtjevima, okolnosti povijesne mogućnosti revolucije iskoristili su pokreti, koji inače s Radićevim naukom nisu bili bliski, pozivajući se na njegovu misao i program da bi i pomoću njih ostvarili svoje posebne ciljeve.A to što na hrvatskom tlu nijedna ideja, ni ustaški niti komunistički pokret nisu mogli čak ni pokušati ostvariti svoje posebne ciljeve bez poziva na Radića svjedoči samo po sebi, koliko o povijesnim zasadama njegovih programskih ideja, toliko i o njihovoj dubokoj i trajnoj ukorijenjenosti u duhovno biće hrvatskoga naroda.U povijesti svakoga naroda ima znamenitih muževa, velikana duha i uma, narodnih vođa i državnika, reformatora i revolucionara, junaka i mučenika, po kojima pojedini narodi i bivaju poznati u svjetskoj zajednici i u povijesti, toj kako reče Goethe „ tajanstvenoj božjoj radionici«.

Ali i među takvima malen je broj onih što su u životu nekog naroda imali takvo sudbonosno značenje kao Stjepan Radić u povijesti hrvatskog naroda.Stjepan Radić pripada takvim povijesnim velikanima što su poput mudrog Sobna iz drevne Atene bili spremni braniti svoju domovinu i riječju i djelom, i po cijenu svoga života, i onda kad je to mnogima izgledalo suludo, i uzaludno. Općečovječanski mirotovoran, ah neustrašiv u borbi protiv mrskih nepravda, a samo takvi mili su i bogovima i puku, kako je zapisano još u antička vremena (Demokrit).

Stjepan Radić postao je općenacionalni pojam, jer je u svom dobu bio izraz povi¬jesne svijesti hrvatskoga naroda i najizvorniji tumač njegovih životnih interesa. Svojim idejama i programskim ciljevima on je odlučno utjecao na zbivanja svoga doba, ali i na razvitak u daljoj budućnosti, oblikujući za trajna vremena bitne značajke, spoznaje i ideale duhovnog bića hrvatskog naroda.

I u naše dane, u vrijeme stvaranja suverene Hrvatske Republike misli Stjepana Radića dale su znatan prinos u postizanju hrvatske neovisnosti i izgradnji hrvatske državnosti. Prije svega i mi smo, stvarajući Hrvatsku demokratsku zajednicu, gradili noj program pomirbe i sinteze hrvatske političke misli između ostaloga, na ukupnim pozitivnim tradicijama novije hrvatske povijesti, od starčevićanskoga pravaštva i radićevskoga pučkog pokreta do nacionalne ljevice. Upravo, ukupna pobjeda koju smo zvojevali mogla se samo postići na razboritim i objektivnim pretpostavkama izvlačenja ispravnih zaključaka iz ukupnih hrvatskih povijesnih spoznaja, dobrim dijelom polazeći prije svega od Radićevih prosudbi o nužnosti oslonca na vlastiti narod, na sagledavanju svih relevantnih vanjskih i unutrašnjih političkih čimbenika u izgradnji suverene Hrvatske kao države socijalne pravde i narodnih pravica.
Ljutu travu na ljutu ranu!

Kralju Dmitre Zvonimire - u tamnici tvoji su ratnici-tvoji Generali!
Avatar
LEGIONARI
Podurednik
Postovi: 1554
Pridružen/a: čet vel 26, 2009 3:40 pm

Re: Stjepan Radić u Hrvatskoj povijesti:

Post Postao/la LEGIONARI »

SABOR - 18. OŽUJKA 1910. GODINE


Prvi govor Stjepana Radića u Saboru Kraljevine Hrvatske, Slavonije i Dalmacije, održan 18. ožujka 1910.
godine,na 3. saborskoj sjednici. Radić je u Sabor izabran na izborima održanim 27. i 28. veljače 1908. go
dine. Sabor je prvu sjednicu imao 12. ožujka 1908. godine, ali je na drugoj sjednici zasjedanje odgođeno,
tako da je sazvana treća sjednica, tek 18. ožujka 1910. godine. U međuvremenu je ban Pavao barun Rauch vladao u banskoj Hrvatskoj bez Sabora i ustava u skladu s voljom austrijskih i mađarskih vladajućih krugova.
Za to vrijeme dogodio se »Veleizdajnićki« i »Friedjungov proces« i aneksija Bosne i Hercegovine. Stjepan Radić pozivao je sve hrvatske stranke, tj. i pravaše i stranke Hrvatsko-srpske koalicije na suradnju u otporu Rauchovu režimu; zalagao se za suradnju slavenskih naroda u Austro-Ugarskoj i pripojenje Bosne i Hercegovine Hrvatskoj. Oprezno je reagirao na glasove o uvođenju trijalizma, zalažući se za suradnju svih slavenskih naroda u Austro-Ugarskoj.Radić je pozdravio ponovno uvođenje ustavnog stanja i nagovještaj proširivanja izbornog prava kao dokaz kako su vrhovi Monarhije shvatili da se u Hrvatskoj ne može vladati nasiljem. Zbog toga je podržao novoga bana, Nikolu pl. Tomašića. Taj se ton osjeća i u njegovu prvom govoru, kao i u govoru koji slijedi.
(Saborski stenografski zapisnici, Petogodište 1908 -1913., Knjiga I. str. 17-19.)



Visoki državni sabore!

Ovdje je bio, otkako zasjeda ovaj sabor, običaj, da državo-pravne naše stranke dadu kraće ili duže državo-pravne izjave. Čast mi je, a držim i dužnost, izjaviti, da se u glavnom s tim državo-pravnim izjavama slažem,
no kako ovdje dolazim sa svojim drugom kao zastupnik najšireg sloja puka u najpotpunijem smislu te riječi,
čast mi je dodati na bolje razumjevanje onih izjava ovo: Hrvatska pučka seljačka stranka, koju ovdje zastu
pam, i Vi ćete se svakako o tom uvjeriti, da stranka, koja je ustrojena poput naše stranke, da je ta stranka posve različita od Vas ostalih stranaka, jer seljaštvo je postojalo što i vi svi znate, kao i ja, a neki i bolje,
koji ste to proučavali postoji već kroz tisućljetja, a ne samo kroz stoljeća. I sada se je kušalo naći puta i načina, kako bi se to seljačtvo kao cjelina organizovalo u jednu ruku gospodarski, a u drugu ruku, da kao na
rodna jezgra dobije svoje prave predstavnike.

Hrvatska pučka seljačka stranka nije stranka, koja je ad hoc organizovana, koja će danas možda opstojati, a sutra je već ne će biti. Ova stranka može eventnalno i promijeniti svoj pravac, preinačiti svoju taktiku i puteve, ali ja držim, da mogu s potpunim pravom i uvjerenjem, a i vama kao Hrvatima na zadovoljstvo reći, da ovakove stranke, kako smo mi, prvo i prvo stoje na svim temeljima, bez kojih se ne bi bio mogao ni sastati ovaj državni sabor, naročito na temelju ustavnog lo-jaliteta, ustavne vjernosti i odanosti našoj dinastiji. No baš za to, jer se ta stranka bazira na ustavnoj vjernosti dinastiji, dužnost mi je naglasiti, da hrvatska pučka seljačka stranka prosvjeduje protiv duha i prakse nagodbene, koja nam na mjesto zakonitog kralja našega nameće magjarsku krunu. Mi smo vjerni dinastiji, ali za magjarsku krunu mi ne znamo i ne ćemo da znamo! (Odobravanje na ljevici.)

Nadalje naše hrvatsko državno pravo u rukama hrvatske pučke seljačke stranke, ako Bog da sve snažnije, nema biti oštricom uperenom proti srpskom jedno-plernenom puku i narodu, ali niti proti magjarskom narodu, uopće proti nikom. Ništa negativnog nema u tom hrvatskom državnom pravu, to je samo ograda da unutar nje možemo razvijati svoj gospodarstveni i kulturni život.Prema tome prosvjedujem, da se zahtjevi državo-pravni smatraju provokacijom. (Upadice sa strane čiste hrvatske stranke prava.), kao što je bilo, dok je bila ovdje većina, koja je govorila: Izazvat ćemo konflikt sa Ugarskom, nego se ima shvatiti kao nužna ograda za razvoj naše gospodarske i kulturne osobnosti; po tom to ne može biti provokacija, kad tražimo najširu državnu samostalnost u carevini. Ako se to mišljenje uvriježilo, razlog je tomu taj, a to je moja najvažnija izjava, što se sve stranke u našem narodu žalim što to moram reći i to sve bez razlike prema seljačkom puku ponašaju od prilike onako, kao što se ponašaju vlastodržci u Pešti i Beču napram nama kao narodu (Sa strane hrvatske čiste stranke prava: Naša stranka ne.), napram Hrvatskoj.

Vi ćete vidjeti, da ne rekriminiram, nego konstatujem težku i žalostnu istinu. Čim puk zatraži svoje pravo.... (Glas kod hrvatske čiste stranke prava: Kakov puk?) naš seljački puk, hrvatski puk, običaj je medju našim političkim strankama, da kažu: Mi Vam dajemo to i to, ali hrvatska pučka seljačka stranka stoji na tom temelju, da nemamo ništa narodu dati, nego on ima sebi uzeti. Ja suverenost puka smatram ozbiljnom preko svih konsekvencija, naravno jer smo mo-narhisti u sporazumu sa našim vladarom.Kako nam je krivo, da naš svaki zahtjev u Beču i Pešti smatraju pobunom, revoltom, možete misliti, kako je to upravo onako kao što je bilo u prijašnja vremena, kako mi je moj otac pripovijedao, da naš seljak ne može gospodinu doći ravno, nego grbav i da nešto mora u torbi da cvili. (Smijeh.) Ako grbav dodje i još u ruku poljubi, onda je naš. (Smijeh.) Meni je kao pretstavniku pučke politike dužnost iskazati... (Prigovori na čistoj hrvatskoj stranci prava: Nemojmo zaludjivati narod!) 15 komada ste doveli iz Žitnjaka, mi komade ne zastupamo nego narod, probudjeni i izmučeni narod, kojemu mi svi skupa nijesmo vrijedni da opanke odriješimo.

Kao konačni dio moje izjave dužnost mi je naglasiti, da uza sve to, što smo stranka u prvom redu gospodarska i kulturna, da uza sve to u potpunom opsegu usvajamo preporod naših neumrlih buditelja, sva ona načela, koja je iznio Gaj, Strossmaver, a kasnije Jelačić. (Sa hrvatske čiste stranke prava: I danas koalicija!) Naglasujem, da vidim veliku zabludu, a mogla bi biti i propast, da mi taj preporod jednostrano navrnemo samo na istok, odkuda su provaljivali Avari, Tatari, Mongoli i Turci, kao što je bio pokušaj, a ne dao Bog da se opetuje, nego naglasujem, da treba, da tražimo vezu sa Slavenima u monarhiji, sa puti od naše puti, sa braćom Slovencima i Hrvatima na Primorju. Hrvat, pučka seljačka stranka drži, da se ono, što je u preporodu bilo slabo naglašeno, ima prije svega bolje naglasiti, a to je, da naša slavenska uzajamnost dobije napredak u carevini.

Tim smo došli do toga, da uz vjernost kralju i odanost narodu ... (Zast. dr. I. Lorkovič: Narodu vjerni!) ne, kralju smo po ustavu vjerni, a narodu odani, hrvatska pučka seljačka stranka drži i ovdje svečano izjavljuje, da je nama dužnost, pa da to od nas i politička zrelost i razboritost traži a i interesi naši to traže da budemo vjerni ovoj carevini, pa da se u hrvatskom saboru (Glas: Hrvatska je kraljevina.) uz glas prosvijetljene evropske politike čuje i glas carevinske politike, otvoren, muževni glas, koji će nam na to kazati: nemamo posla ni s Bečom ni s Peštom! Ta oni u Pešti ni sami ne znaju, kamo i kako bi. Mi sa Peštom ne možemo, jer ona je za sebe, oni su u Pešti u Khuenovoj torbi, oni su se izigrali. Mi možemo sa narodom, kojemu možemo vedra čela u čelo pogledati, s narodom slavenskim, koji je u drugoj poli monarhije, mi možemo sa onim Nijemcima, koji kliču: Živio Habsburg, dolje Hohenzollern!
Ljutu travu na ljutu ranu!

Kralju Dmitre Zvonimire - u tamnici tvoji su ratnici-tvoji Generali!
Odgovorite