Bog i Hrvati

''...uzima se da su Hrvati doselili oko 630...''
Odgovorite
Avatar
LEGIONARI
Podurednik
Postovi: 1554
Pridružen/a: čet vel 26, 2009 3:40 pm

Bog i Hrvati

Post Postao/la LEGIONARI »

Bog i Hrvati

Godine sustavne germanizacije, represija sa svih strana, propast ilirskog pokreta u nastojanju da pod
ilirskim imenom obuhvati sve Južne Slavene, negacija hrvatskog naroda i hrvatstva od lingvista, ponaj
više srpskih i slovenskih, te odnos Habsburške Monarhije i dinastije prema Hrvatima kao nižem podani
čkom narodu tražilo je osobe koje će oživiti hrvatski narodni osjećaj. On je izblijedio tijekom dugogodi
šnje tiranije Habsburgovaca, i gotovo „ležao“ na samrtnoj postelji. Tu misiju preuzeo je prvo Ante Star
čević, a zatim nedugo poslije i Eugen Kvaternik. Na temelju ideja Francuske revolucije, te prosvjetitelja Montesquiea i Rousseaua, oni su izgradili cjelovit sustav vrednovanja svih bitnih područja ljudskog života. Njihova je ideologija imala zadaću da ubrza proces konstituiranja i integracije hrvatske nacije koji je trebao završiti u samostalnoj državi Hrvatskoj. U toj državi cilj im je bio apsulotno dobro, kojoj su suprostavljali Habsburšku Monarhiju (Kvaternik i Ugarskoj) kao potpuno zlo na političkom, gospodarskom i kulturnom
području društvenog života, te habsburšku vjerolomnu dinastiju optuživali za „veleizdaju“ hrvatskog
naroda. Sramotnu sadašnjost suprostavljali su slavnoj povijesti i slobodnoj i sretnoj budućnosti. No
misija buđenja hrvatskog naroda koju se preuzeli na sebe, neće biti nimalo laka.

Početak pravaštva

U drugoj polovici 19. stoljeća, nakon ukidanja Bachova apsolutizma i povratka ustavnosti 1860. godine,
u političkom životu Trojedne kraljevine vladalo je kaotično stanje. Po pitanju odnosa Hrvatske prema
Austriji i Ugarskoj dolazi u dvijema glavnim strankama, u Narodnoj (Strossmayerovoj) i Unionističkoj (mađaronskoj), do trajnog previranja i međustranačkih sukoba. U takvom političkom okruženju pojavljuje
se 1861. godine, Stranka prava. Osnovni moto nove stranke bio je: Ni pod Beč ni pod Peštu, nego za slobo
dnu i nezavisnu Hrvatsku. Stranka prava postala je jedna od najutjecajnijih političkih organizacija toga
doba u Hrvatskoj zahvaljujući prije svega učenju dvojice svojih osnivača i vođa : Anti Starčeviću i Eugenu Kvaterniku.No, pravaštvo ne bi bilo moguće da mu nije prethodio ilirski pokret u prvoj polovici devetnaestog stoljeća. Ilirski pokret je izvršio integraciju hrvatske nacije, kulturno i politički, te s time stvorio temelje ekskluzivnom političkom kroatizmu koje će se vezati uz pravašku ideju i pokret. Pravaški pokret nosio je
interes srednje klase koja se oblikovala u društvu nakon ukidanja feudalnih odnosa, u sklopu procesa zadovoljavanja hrvatskog društva koje je počelo postepeno gubiti obilježja duboko podijeljenog društva.

Ante Starčević

Ante Starčević se rodio 1823. u seljačkoj zadruzi u ličkom selu Žitnik. Pohađao je gimnaziju u Zagrebu,
a dobio je stipendiju zaslugom profesora Kraljevske akademije Romualda Kvaternika, Eugenova oca.
Filozofiju je studirao na Kraljevskoj akademiji u Zagrebu, te 1846. doktorirao, dok je od teologije odustao
u Pešti. Starčević je 1848. godine došao u Zagreb kao vatreni pristaša ilirizma te se oduševljavao Jelačićom,
jer je u njemu vidio osobu koja će ujediniti tri rastrgana hrvatska dijela zemlje. Ali od toga nije bilo ništa. Apsolutizam je sve razočarao, dok je u Starčeviću buktio gnjev i mržnja prema Jelačiću i Mažuraniću.
Njegova predožba da su Mažuranić i Jelačić najveći zlotvori nastala je također za vrijeme apsolutizma
kada su oni bili na visokim položajima.

Nakon teškog razočaranja Starčević je svoju novu „pravašku“ misao počeo formirati u ranim 50-im
godinama 19. stoljeća. Svoja je „nova“ razmišljanja objavio prvi put 1850. godine. Raspravljao je o
djetinjstvu, muževnosti, mladosti i starosti. Nije to bilo obično razmišljanje, nego je Starčević želio
spoznati u kojoj je životnoj dobi njegov vlastiti narod, te je također rezultat činjenice što se intenzivno
bavio pojmom i problemima naroda. Filozofsku podlogu svoje ideologije Starčević je najbolje formulirao
u svojoj „Poslanici pobratimu“ objavljenoj u Nevenu 1852. godine, gdje je moralno opravdavao svoju
oštru kritiku apsolutizma i bivših iliraca, koji mu nisu pružali otpor, te gdje su neki od njih postali činovnici
u kampanji germanizacije. Glavna mu je tvrdnja da Hrvati ne znaju ni tko su ni što žele, te da im je
potreban odgajatelj. Starčević se već tada osjećao kao prorok kojega nitko ne razumije: „ Ja sam čovek,
koi je prie živio u samoći, a sada žive u pustinji“. Također je bio ogorčen na zagrebačko društvo te njegovo njemčarenje, među kojima se on osjeća kao „stekliš“ (bijesni pas), jedini čudak koji u gostionici govori
hrvatski jezik, anticipirajući naziv koji će kasnije dobiti pravaši, te veliča Tursku i brani Muhameda i
Kuran. Bio je uvjeren da su godine tuđinske premoći, potlačivanja i spriječavanja slobodna razvoja ostavile
traga na naravi ljudi koju on karakterizira kao „deformiranu“. Prema tome stvaranje homogena naroda-
osobe u samostalnoj hrvatskoj državi njemu je bila ona poluga koja je jedina mogla potaknuti povratak
Hrvata osnovnim etičkim vrednotama. U pojedinca taj proces prema moralnom usavršavanju mogao je
početi tada kad shvate pravaški nauk, tj. kad nadvladaju deformaciju "svoga ja" i počnu se osjećati
Hrvatima s misijom stvaranja samostalne države.

Hrvatsko ime i svoja jezična shvaćanja Starčević je prvi put istaknuo u predgovoru „Razvodu istarskom“, glagoljskom izvoru iz 14. stoljeća. To ga je posebno fasciniralo jer je hrvatski jezik onda bio službeni i
Hrvati su imali svoj ponos, dok danas nije tako, te mu je izgledalo da se ljudi srame svoje narodnosti.
Na formiranje Starčevićeve ideologije uvelike je utjecala mržnja prema Pavelu Josephu Šafařiku i njegovim teorijama zajedničkog srpskog imena Slavena. Uz Šafařika, Starčević se uvelike protivio Vuku Karadžiću, „govedarskom“ jeziku i njegovu članku "srbi svi i svuda" iz 1836. u kojem svrstava sve štokavce kao srbe, kajkavce kao Slovence, a čakavce kao ostatke Hrvata o kojima je pisao još Konstantin VII. Porfirogenet.
Odgovor na to bio je žestok. Starčević je tvrdio da su Hrvati nakon doseljenja bili gospodujući, državotvorni narod-osoba, dok su srbi bili prosjački puk, te je srpsko ime izveo iz pojma „servus“ što znači sužanj (rob),
te da su oni jedini narod koji ne zna kako mu je ime. Drugim riječima, Starčević je odgovorio na tvrdnje
da su Hrvati štokavci srbi, a kajkavci Slovenci, suprotnom izjavom kojom je i srbe i Slovence obuhvatio
u hrvatstvu. Usto, Starčević je vidio i problem u različitom tumačenju pojedinih povijesnih osoba i događaja,
te je s vremenom počeo upotrebljavati izraz „pravi Hervat“ koji je predstavljao svakog Hrvata koji je,
prema njemu, posjedovao svijest o svom narodu-osobi, a ne svakog pripadnika hrvatskog naroda po pod
rijetlu. Starčević daje do znanja hrvatskoj inteligenciji da ona radi upravo suprotno kada nastoji steći
pohvalu tuđina, a iznevjerava se svom narodu. To potkrepljuje temeljnim pravaškim mitom o Petru
Zrinskom i Franu Krstu Frankopanu kao uništavanju suverenog naroda od strane Habsburgovaca koji
su ubili dvojicu heroja samo da bi se domogli njihove zemlje.

Eugen Kvaternik

Eugen Kvaternik rodio se 1825. kao sin profesora povijesti na Kraljevskoj akademiji znanosti u Zagrebu, Romualda Kvaternika. Ljubav za povijest i traženje njezina smisla naslijedio je zacijelo od otca, dok je
studij prava završio u Pešti (1857. mu je oduzeto odvjetništvo carskom odlukom, jer je triput pao ispit
iz modernog prava). Eugen Kvaternik je, isto kao i Starčević, najprije bio vatreni ilirac, te je imao velik
utjecaj na stvaranje pravaške ideologije. Ali Kvaternikov razvoj ne možemo pratiti poput Starčevićeva,
jer on svoje ideje i uvjerenja nije sustavno zapisivao i izlagao poput Starčevića. Ipak, povijesna predaja, ilirizam, početak nacionalne integracije, Bachov apsolutizam – bile su pojave koje su oblikovale i njegov
idejni okvir. Kvaternik se okrenuo pravaškoj ideologiji tek 1858-59. godine, za boravka u Rusiji (Petrograd). Mislio je da će Rusi pomoći hrvatskom narodu da se osamostali, to jest, da će pomoći hrvatskom kapitalu
i proizvodnji, ali od toga nije bilo ništa, te Kvaternik razočaran napušta Rusiju. Godine 1859. počeo je
skupljati podatke iz hrvatske povijesti u peštanskom muzeju i knjižnicama za svoju knjigu na francuskom
jeziku. Pomoć je sada vidio u „najnaprednijem“ i „najslavnijem“ narodu Europe – Francuzima i caru
Napoleonu III. Knjigom „La Croatie devant ľEurope“ želio je prikazati Europi značenje hrvatskog naroda
i njegovu težnju da se pridruži europskoj politici, kako bi mogao ostvariti svoje povijesno i prirodno
pravo da kao suvereni narod postigne svoju samostalnu državu. Nakon odlaska iz Rusije, te kratkog
boravka u Italiji, Kvaternik je stigao u Pariz 7. travnja 1859., dva tjedna prije početka francusko -
sardinskog rata s Habsburškom Monarhijom. U toj je atmosferi dao svojoj knjizi „La Croatie“ konačan
oblik. Valja napomenuti da je knjiga pisana posebnim nacionalnim zanosom jer je bila namijenjena
stranoj javnosti. Ona je ustvari bila ideološka interpretacija povijesti hrvatskog naroda, gdje su Mađari
i Nijemci prikazani kao kukavice i „pokvareni“ narodi.

U djelu se također očitovao protiv feudalizma, te je duh hrvatskog naroda opisao kao izrazito demokratski, protivan svakom apsolutizmu, posebno onome u kojemu se sada Hrvati nalaze. S „La Croatie“ Kvaternik je izrazio svoj doživljaj tragičnosti postupnog sužavanja hrvatske državnosti, a upravo u tome procesu krio se
važan poticaj pravaškoj ideologiji. Kvaternik se služio metodama povjesničara pri proučavanju građe, te je koristio djela Ivana Luciusa, Jurja Rattkaya, a oslanjao se i na plemićke pisce s kraja 18. i početka 19.
stoljeća. Ipak, najvažnije mu je bilo Kuševićevo tumačenje prvobitne državnosti hrvatske i „ugovora“
Kolomana s hrvatskim plemstvom, koje se temelji na interpretaciji starijih pisaca, gdje se ističu hrvatska municipalna prava. Kvaternik je imao viziju o hrvatskom narodu kao Božjem, izabranom narodu koji je
spasitelj kršćanske Europe, a on sam je sebe smatrao Božjim odabranikom. Njegova ideja napretka
proizašla je prije svega iz shvaćanja prošlosti. Hrvati su prema Kvaterniku postigli svoje povijesno
pravo „prvobitnom, prirodnom, pravednom i neosporivom stečevinom“ za svojih seoba u 6. i 7. stoljeću,
tj. silom oružja i narodnim junaštvom. Kao pripadnik „prosvijećenog“ 19. stoljeća i sljedbenik huma
nističkih ideja Francuske revolucije, Kvaternik nije bio oduševljen brutalnom silom ranog srednjeg vijeka.
Učinio je stoga sve što je mogao da Hrvate prikaže, ne kao spontane, divlje osvajače, nego kao pomoćnike kršćanstva dok su još bili pogani. Iz te slike proizlazi povijesno pravo Hrvata u 19. stoljeću na cjelokupni povijesni teritorij i na samostalnu hrvatsku državu. Kvaternik je bio svjestan tadašnje slabosti Hrvatske,
koja sama ne bi mogla izboriti svoju samostalnost, te činjenice da je za međunarodnu javnost hrvatsko
pitanje, ako ga je ona uopće uočavala, postojalo samo kao unutrašnje pitanje Monarhije.

No, što se događalo još na političkoj sceni Europe i Hrvatske do 1861. godine? Aristokrati Austrije i
Češke, njemački centralisti te mađarski starokonzervativci bili su protiv centralizma i represije, te je
odlukom Carevinskog vijeća (koje je formirano 5. ožujka 1860., a trebalo je raspravljati samo o finan
cijskim pitanjima) car 20. listopada 1860., „darovao“ podložnicima drugi oktroirani ustav nakon 1849.
– tzv. Listopadsku diplomu. Listopadska je diploma priznavala povijesno - političke raznolikosti te
zemaljske autonomije s težištem zakonodavstva u pokrajinskim saborima, zakoni su postali jednaki
za sve stanovnike. Obećavala se sloboda vjeroispovjesti i ukidanje tlake. No, diploma nije prihvaćena,
te je za predstavnika njemačkog centralizma postavljen Anton Schmerling (Veljački patent - 26. veljače
1861., koji je potvrdio centralizam i Schmerlinga). Kako je rekao Kvaternik, Hrvatska se nalazila „između
vatre i vode“. Naime, hrvatsku je autonomiju ugrožavao, s jedne strane Veljački patent, a s druge strane mađarski travanjski ustav 1848., koji je ustanovio prevagu parlamenta nad kraljem i mađarsku neovisnost
prema Habsburškom Carstvu. Unatoč tome, prvu razmjerno cjelovitu formulaciju kao izraz interesa
hrvatskih političkih snaga državno - pravna ideologija dobila je u promemoriji Banske konferencije u
tudenome 1860.

Sastavio ju je Ivan Mažuranić, a zahtijevala je sjedinjenje Hrvatske, samostalnost unutar monarhije te
rješenje „riječkog pitanja“. Franjo Rački je interpretirao jugoslavensku ideologiju, koja je rasla uspo
redno s Kvaternikovom knjigom („La Croatie“). Sam Kvaternik se inkriminirao aferom, koja će mu
ostati „mrlja“ sve do Rakovice, to jest, pokušajem prodaje „ruske tajne knjige“ Austriji, točnije,
ministru Rechbergu, te zaokretom u vanjskoj politici i okretanju Austriji kao potencijalnom savezniku.
Povodeći se motom „Što možemo, a ne što hoćemo“, u Austriji je vidio spas za Hrvatsku, a realnu osnovu
za povezivanje s europskom politikom vidio je u tome što Hrvati drže istočnu jadransku obalu i mogu
poslužiti kao bedem protiv „nadirajućeg“ srbo-rusizma. U siječnju 1861. Ante Starčević postao je veliki
bilježnik Riječke županije, te je sastavio promemoriju o političkom položaju Hrvatske (riječke predstavke)
uoči sazivanja Hrvatskog sabora. Kratko i jasno, te svojim krepkim i surovim stilom,daje svoje viđenje
položaja Hrvatske u Habsburškoj Monarhiji, iz koje izrasta pravaška ideologija sa svojim glavnim
obilježjem: težnjom za samostalnom državom Hrvatskom, dakle veleizdajom prema središtu Monarhije.
Starčević osuđuje vjerolomnog kralja, te tvrdi da zahtjev za hrvatskom državom nije antidinastičan,
nego da je u interesu vladara koji bi imao izvanrednu potporu u zadovoljnom hrvatskom narodu.
Ljutu travu na ljutu ranu!

Kralju Dmitre Zvonimire - u tamnici tvoji su ratnici-tvoji Generali!
Avatar
LEGIONARI
Podurednik
Postovi: 1554
Pridružen/a: čet vel 26, 2009 3:40 pm

Re: Bog i Hrvati

Post Postao/la LEGIONARI »

Hrvatski sabor 1861. godine

Na temelju izbornog reda iz 1848. godine, 15. travnja 1861. sastao se Hrvatski Sabor.Narodni su zastupnici
bili najugledniji članovi inteligencije, svećenstva, aristokracije i predstavnici Vojne granice (Sabor je bio
„krnji“ jer na njemu nije bilo zastupnika iz Dalmacije). Sabornica je postupno postala mjesto sukoba različitih mišljenja o položaju Hrvatske u Monarhiji. Uglavnom je dolazilo do podjele na dvije strane: na konzervativno plemstvo i liberalno građanstvo. Ta je atmosfera predstavljala podlogu za prvi službeni nastup pravaške ideologije. Na temelju naloga Franje Josipa, Hrvatski sabor počeo je raspravljati pitanje odnosa između
Hrvatske i Ugarske. Po tom pitanju dolazi do formiranja tri struje koje će ostati ključne u hrvatskoj politici
do kraja Monarhije. Prva struja, Narodna stranka, u kojoj su najvažnije ličnosti bile biskup Strossmayer,
Franjo Rački i Ivan Perkovac (urednik Pozora), nastojala je postići što širu autonomiju prilagođavanjem konkretnim političkim prilikama koje su se stalno mijenjale; druga struja, Unionistička stranka, na čelu s
grofom Julijem Jankovićem, čvrsto se držala što uže veze s Ugarskom, pomišljajući na određenu autonomiju Hrvatske samo u okviru jedinstvene Ugarske; treća struja, Ante Starčević i Eugen Kvaternik, izjašnjavali su
se za ideal samostalne hrvatske države izvan okvira Habsburške Monarhije (jedina veza s ostalim zemljama
imao je biti zajednički vladar, ali je Kvaternik u političkoj praksi stajao pred problemom manjeg ili većeg odstupanja od proklamiranog „potpunog suvereniteta“ hrvatskog naroda). Tada većinom glasova Sabor
prihvaća poznati članak 42, što su ga predložili Strossmayer i njegovi sljedbenici, a sastavio ga je Ivan
Mažuranić (prijedlog „osrednjeg“ odbora). Ta je saborska odluka kasnije dobila kraljevo odobrenje.

Zaključeno je da je događajima 1848. prestala svaka državnopravna veza između Ugarske i Trojedne
kraljevine koja uključuje uz Hrvatsku i Slavoniju, Dalmaciju, Rijeku, Vojnu granicu i Međimurje. Jedini
izuzetak bila je kraljeva osoba koja je krunidbom za ugarskog kralja postajala i kraljem Hrvatske. Sabor
uvažava prošli zajednički ustavni život Trojedne kraljevine i Ugarske i izražava spremnost Trojednice da
stupi u „još užju državno-pravnu svezu“, ali samo ako kraljevina Ugarska prije pregovora prizna njezinu samostalnost i njezin spomenuti teritorijalni opseg.

Kvaternikov prijedlog

Za razliku od „osrednjeg odbora“ i unionista koji su objavili samo glavne točke svog opredjeljenja, Kvaternik
je izradio prijedlog „fundamentalnog države naše zakona“ utemeljenog na četiri osnovna načela pravaškog nauka. Prvo načelo počivalo je na načelu legitimiteta Hrvata da imaju svoju vlastitu, samostalnu državu, s
kojom se sada nezakonito postupa, drugo načelo je tvrdilo da Hrvati mogu pregovarati izravno s kraljem i
na temelju tih pregovora prihvatiti neke zajedničke poslove, treće načelo zahtijevalo je sjedinjenje hrvatskih zemalja, dok je četvrto načelo govorilo da provedivost prva tri načela ne ovisi o Habsburškoj Monarhiji,
nego o odnosu među velikim europskim silama. Nadalje Kvaternik predlaže svečanu krunidbu hrvatskog kralja
u Zagrebu, te bi se sam kralj morao zakleti da će čuvati temeljna državna prava. Također bi Trojedna
kraljevina prema Ugarskoj bila potpuno samostalna, te bi se zajednički poslovi (vanjski poslovi, rat, financije
i trgovina) Hrvatske i Austrije vodili u skladu s hrvatskim interesima. Umjesto postojećeg dikasterija u Beču,
u Zagrebu bi se ustanovilo Kraljevsko državno vijeće za kraljevinu hrvatsko-slavonsko-dalmatinsku. Srž
njegova prijedloga je u tome da dokaže neizvedivost realnog saveza s Ugarskom u smislu prijedloga osrednjeg odbora pozivajući se na izjave mađarskih prvaka iz kojih se vidi da oni nikako ne žele odustati od zakona iz
1848. prema kojima bi Hrvatska bila integralni dio Ugarske. Kvaternik je najveći trag ostavio govorom 18.
lipnja 1861., kojim je iznio svoje i pravaške stavove, koje je nadopunio i prihvatio Starčević. Kvaternik
je preporučivao taktiku „muževnog čekanja“, koja je više bila obilježje Starčevićeva političkog profila,
a manje je odgovarala njegovoj želji za dinamičnom političkom i diplomatskom akcijom.

Starčevićev veliki govor

Ante Starčević je u Saboru ponovio i još više zaoštrio svoje stavove iznesene još u „riječkim predstavkama“. Njegovim govorom dominira mržnja prema Austriji i uvjerenje da su svi narodi Monarhije sužnji. Nepodnošljivo mu je, da se vladar, koji je ravnopravan partner hrvatskom narodu, usuđuje narediti Saboru da uzme u pretres pitanje odnosa s Ugarskom.

„...Gospodo, Austrija o kojoj ja ovde govorim, ona je hrpa bečkih licomeracah i ulagah koji zavađaju našeg kralja s njegovimi narodi, koji su našeg kralja i narode Austrije u strašno današnje stanje doveli, koji budu, ako stvari drugačije neokrenu, učiniti da naš kralj poveća broj onih žrtvah koje su slični zlikovci naveli da na račun božje milosti na zemlji pakao stvarahu, a danas se one same dušom i telom u paklu ćute...“

Tada je po prvi put istaknuta krilatica „Bog i Hrvati“ koja je simbolički označavala pravo hrvatskog naroda na slobodu tj. da nad sobom priznaje samo Boga.

„....Neka nam se Austrija ruga, i pravo je jer dok neima životinje, koju ćeš budi samo triput pedepsati a nijednom nenadariti, narod hrvatski žrtvova se trista godinah za Austriju, pa za sve svoje žrtve ovaj narod dobi od Austrije glupost, sužanjstvo, siromaštvo, narod hrvatski učini Austrija za svu njegovu vernost, za sve njegovo požrtvovanje ruglom narodah; neka nam se Austrija ruga, ma neka pazi da se kocka neokrene, neka pazi da na nju ruglo nepadne: narod hrvatski sačuvao si je u svih nevoljah koje nepravedno trpi od Austrije, još jedno neprocjenjivo dobro, a to je vjera u boga i u svoje desnice, narod hrvatski vjeruje bez da mu itko kaže da je providnost njemu koji je tristagodišnje sužanjstvo Austrije preživio, njemu koji se je u duhu kršćanskom za druge vazda žrtvovao, lepu budućnost odredila; narod hrvatski veruje da tu budućnost, to poslanstvo, nebude odkaživati Austriji, nego Bog i Hrvati...“Sabor je bio raspušten kraljevskim odpisom 8. studenog 1861. u jeku rasprava oko položaja srpskog naroda i jezika na teritoriju Hrvatske.

Odnos prema Austro-ugarskoj nagodbi

Kao ni Bachov apsolutizam, ni Schmerlingova centralistička politika nije doživjela veći uspjeh. U želji da se učvrste unutarmonarhijske prilike uoči nadolazećeg rata s Pruskom i Italijom, Franjo Josip morao je pristupiti pregovorima s mađarskim prvakom Ferencom Deakom koji je očito promijenio stav u odnosu na 1848., što je značilo da prihvaća zajedničke poslove s Austrijom.

Hrvatski sabor 1865.- 1867. godine

Na izborima za Hrvatski sabor pobjedila je udružena opozicija Narodno-liberalne (Strossmayer) i Unionističke stranke, unatoč pritiscima Mažuranić-Schmerlingove vlade. Usprkos pritiscima vlade, uz Starčevića su izabrana, također još tri pravaša. Dragutin Akurti, Venceslav Urpani te predstavnik riječkih Hrvata Erazmo Barčić. Hrvatski sabor sastao se 12. studenog 1865. da bi po kraljevu nalogu odredio svoj stav o zajedničkim poslovima Monarhije na temelju Listopadske diplome i Veljačkog patenta, da bi se izjasnio o odnosima Ugarske i Hrvatske, koje je trebalo utvrditi sporazumom između dva sabora, i da bi poslao svoje zastupnike u Ugarski krunidbeni sabor koji je imao pripremiti sve za krunidbu Franje Josipa kao kralja Ugarske, Dalmacije, Hrvatske i Slavonije. Većina zastupnika tada je prihvatila adresu Franje Račkog kojom je većina Hrvatskog sabora napustila svoje odbijanje zajedničkih poslova s Austrijom iz 1861., pa je vladar u svom odgovoru na adresu naredio da se izabere odbor koji bi pregovarao s odborom Ugarskog sabora o odnosima između Hrvatske i Ugarske i zajedničkim poslovima Monarhije, no ti razgovori ubrzo propadaju.

Već potkraj lipnja 1866., na početku austro-pruskog rata, mađarski su predstavnici prešli preko hrvatske državnosti u nacrtu za Austro-ugarsku nagodbu. S obzirom na poraz Austrije od Pruske, Austrija se morala,
da bi učvrstila svoj položaj, okrenuti prema Istoku. Poraz Habsburške Monarhije u svakom je slučaju pobudio nade protivnika u njezinu skoru propast. Na to su računali i pravaši, a i predstavnici Strossmayerove stranke. Budući da je to okretanje prema Istoku obuhvaćalo i Bosnu i Hercegovinu, Starčević je djelovao na buđenju svijesti u Hrvatskoj. Austrija je također podilazila narodu potičući mitove o Nikoli Šubiću Zrinskom i Josipu Jelačiću. Starčević i Kvaternik (koji je za vrijeme Sabora bio u inozemstvu) tome suprotstavljaju pogibiju
Petra Zrinskog i Fran Krste Frankopana. Prihvaćanjem Austro-ugarske nagodbe u Austrijskom vijeću i Ugarskom saboru, mogućnosti ujedinjenja hrvatskih zemalja uvelike su se smanjile. Dalmacija i Istra pripojene su austrijskom dijelu, a Hrvatska i Slavonija ugarskom. Vojna granica i dalje je bila pod izravnom bečkom upravom.
Na Saboru koji je zasjedao 1. svibnja 1867. govorio je i Starčević izjasnivši se protiv zajedničkih poslova.

Tada na scenu stupa i novo pravaško oružje, za borbu protiv narodnjaka, a to je bio političko-satirički list
Zvekan koji je bio dostupan samo užem krugu čitateljstva no njegov utjecaj nije bio velik. Vlasnik i urednik
bio je Marko Manasterioti, no stvarna duša i glavni autor lista bio je Starčević. Također je važno napomenuti
da je budući ban Levin Rauch, dao značajnu materijalnu pomoć listu, zbog koje je list i počeo izlaziti. Najznačajniji Starčevićev spis u Zvekanu bio je „ Bi-li k Slavstvu ili ka Hrvatstvu“ koji predstavlja kamen temeljac za razumijevanje njegova ideološkog sustava. Godinu dana kasnije zamjenjuje ga politički časopis Hervat, urednika i izdavača dr. Ivana Matoka. U težnji da podigne i učvrsti hrvatsku nacionalnu samosvijest Starčević je naročito nastojao uvjeriti Hrvate da su oni po svom porijeklu gospodarujući narod i da je „robovanje“ Beču i Pešti u punoj suprotnosti s duhom hrvatskog naroda. Godine 1868, nešto prije Starčevićeve brošure „Ime Serb“ u kojoj sustavno omalovažava Srbe, Kvaternik izdaje jedan od svojih najznačajnijih spisa „Istočno pitanje i Hrvati“. Kvaternikovo stajalište bilo je sasvim jednoznačno: pravo na Bosnu i Hercegovinu, po njemu, na osnovi etničkog i povijesnog prava, ima isključivo Hrvatska, te da su Hrvati prvi koji su na dnevni red stavili „istočno“ pitanje.

Uvjeravao je hrvatsku javnost da je „jugoslovenština“ ustvari isto što i „srbština“ koja teži uništenju hrvatske nacije. Također je 1868. godine, sprovedena u život hrvatsko-ugarska nagodba, u čijem je sastavljanju glavnu riječ imala ugarska deputacija, te koja će kasnije imati važnu ulogu u rastu popularnosti pravaša, zbog gubitka bilo kakve samostalnosti i državne individualnosti Hrvatske.

Što je bilo s Kvaternikom? On je 1863. po drugi put emigrirao, sa planom povezivanja s češkim, poljskim i francuskim emigrantima, te s ciljem dizanja ustanka u Hrvatskoj. To mu nije uspijelo, ali se više nije mogao ni vratiti u domovinu, zbog toga što je imao rusko državljanstvo i zbog toga što se bojao izručenja Rusiji. Povratak mu je ovisio o banu Levinu Rauchu, te je morao održavati vezu s njim i mađaronima. Tek je potkraj 1869. dobio zagrebačku zavičajnost i austro-ugarsko državljanstvo. Od tada nadalje stalno su ga povezivali sa svakakvim spletkama, dok se oko Starčevića počeo formirati „kult ličnosti“, koji su stvorili studenti opijeni njegovim oštrim člancima u pravaškom glasilu Hervatska. Također se 1870. na pravaškoj sceni po prvi put pojavio jedan od mladih – David Starčević, Antin sinovac, budući glavni demagog Stranke prava. U politički je život ušao prosvjedovanjem pravaške mladeži protiv „narodnjačkog“ slavljenja Jelačićeva spomenika, na čijem je on bio čelu, te sa svojim letkom u kojemu proklinje Jelačića, po uzoru na strica.
Ljutu travu na ljutu ranu!

Kralju Dmitre Zvonimire - u tamnici tvoji su ratnici-tvoji Generali!
Avatar
LEGIONARI
Podurednik
Postovi: 1554
Pridružen/a: čet vel 26, 2009 3:40 pm

Re: Bog i Hrvati

Post Postao/la LEGIONARI »

Rakovička buna

Plan o podizanju ustanka u Vojnoj granici protiv Habsburške Monarhije, a za samostalnu hrvatsku državu, zaokupljao je Kvaternika od početka političke djelatnosti. Svi propali pokušaji da se uz pomoć stranih sila, Hrvatska oslobodi okova Habsburgovaca, uvjetovali su da se „božji poslanik“ sam lati oružja i uz to da skine „ljagu“ sa svoga imena koja ga je uzastopno pratila. Pred bunu se sukobio s mladim pravašima okupljenima
oko lista Hervatska, zbog toga što su osuđivali njegov vjerski fanatizam. Presudnu ulogu u dizanju ustanka
imala je propast za izbor u Hrvatski sabor, nakon čega mu je svoj mandat ustupio i Edo Halper, ali zbog Bedekovićeva režima koji je Kvaternika označavao kao nepodobnog, opet je poražen.

To je bilo dovoljno. Ali kako je sam ustanak počeo? Naime, kada je u Zagreb stigla vijest da je Vjekoslav
Bach uzeo sav novac iz pošte u Munjavi, Kvaternik je u dogovoru sa Starčevićem krenuo u Karlovac „za da
se razpita o stvari“ i obećao da će se vratiti i izvjestiti „što je, kakoli je“. Ali povratka nije bilo. Kvaternik
je želio najprije proglasiti privremenu vladu u Vojnoj granici, zatim okupiti krajišnike u slunjskoj, otočkoj
i ogulinskoj regimenti, te u Zagrebu proglasiti slobodnu vladu Hrvatske. Nakon toga bi se obratio europskim silama radi zaštite i priznanja. U subotu 7. listopada Kvaternik je došao u Broćanac svom vojskovođi Radi Čuiću.Dana 8. listopada 1871. Kvaternik je započeo Rakovičku bunu, koja je za cilj imala oslobađanje Hrvatske od „švabsko-madžarskog gospodstva“. Kvaternik je skupio samo 1700 vojnika, zbog jake propagande protiv njega (svećenika i časnika), ali ih se većina razbježala na prvi glas o dolasku ogulinske regimente. Ustanak
je propao. Miloš Kosanović, iz sela Močila, pripremio je 11. listopada u obližnjem klancu Ljupči zasjedu Kvaterniku i njegovim preostalim suborcima dok su se vraćali iz Plaškog u Rakovicu. Tom su prigodom poginuli Kvaternik, Rakijaš i Bach, dok je Čuić pobjegao u Srbiju. Prijeki sud, koji je istog dana počeo djelovati,
donio je deset smrtnih osuda i one su izvršene.

Vrhunac pravaštva

Učvršćenjem dualističkog modela vlasti unutar Monarhije, predstavnici mađarske vladajuće klase bili su svjesni da moraju revidirati nagodbu s Hrvatskom. Svi financijski i gospodarski poslovi bili su u rukama organa ugarske vlasti, a o banu je odlučivao i dalje ugarski ministar predsjednik. U želji modernizacije Hrvatske, reformiranja uprave, sudstva i prosvjete nova je vlada, na čelu s Mažuranićem, u razdoblju 1873.-1875. obavila zamašan zakonodavni rad. Hrvatska i Slavonija tada doživljavaju brzi razvoj, mnogo brži od primjerice, Dalmacije, no nastavlja se i nezadovljstvo općim stanjem i nastavkom postupne mađarizacije. Već 1875., nekoliko godina nakon „rakovičke“ katastrofe, pravaška grupa držala je da se može vratiti u politički život, no Starčević se nije kandidirao. Umjesto sebe preporučio je Frana Folnegovića, koji je bio izabran u sesvetskom kotaru. Osim od Folnegovića, poticaj za obnovu Stranke prava došao je i od riječkog odvjetnika Erazma Barčića, prvaka riječkih
i primorskih Hrvata.Uspon Rijeke, luke mađarskog kapitala, pritisak na Hrvate i njihov kapital u Rijeci, strijelovit nazadak nekad relativno razvijenog gospodarstva u Hrvatskom primorju, sve je to izazivalo veliko nezadovoljstvo i sklonost pravaškoj propagandi. No, trebalo bi još nešto reći o ta dva pravaška prvaka.
Fran Folnegović i Erazmo Barčić

Agilni Fran Folnegović (Slanovec, 1848. - Zagreb, 1903.) bio je glavni predvodnik nove orijentacije, to jest „modernog pravaštva“. Poticao je iz činovničke obitelji sa zagrebačke periferije, dok je studij prava završio u Grazu i Budimpešti, te je nakon završetka studija radio u odvjetničkoj kancelariji Davida Starčevića. Godine 1880. preuzeo je odgovornost za obnovu pravaške stranke, te je (tajnim) pregovorima s hrvatskom opozicijom obuzdao radikalne tendencije pravaša. Polazeći s realnog političkog gledišta, nastojao je okrenuti Stranku prava prema traženju dogovora s bilo kim, čak i sa samom dualističkom vladom. On je bio protivnik Narodne stranke, ali nije mogao djelovati s pozicija Starčevićeva nauka. Uspostavio je dodire s ugarskim ministrom predsjednikom Bánffyjem, vođom mađarske oporbe Apponyjem, upraviteljem Bosne i Hercegovine Benjaminom Kálláyem i generalom Josipom Filipovićem, što je bilo posve novo razmišljanje u Stranci prava.

Prvi pravaš koji se otvoreno suprostavio novim tendencijama u stranci, ali i unio neke nove ideološke poglede, bio je „riječki lav“ Erazmo Barčić (Rijeka, 1830.- Rijeka, 1913.) Uvjereni republikanac, koji se nikada previše nije sviđao Anti Starčeviću, oštro je kritizirao novu politiku Stranke prava, tvrdeći da Folnegović i Frank obmanjuju Starog, te da napuštaju pravaško nepriznavanje hrvatsko - ugarske nagodbe i pokušavaju ući u
„brak“ sa svakim. On je također bio za suradnju s opozicijom, no to bi bila samo privremena taktika kojom
bi se Neodvisna Narodna stranka odrekla nagodbene politike. Istovremeno se u političkom životu pojavljuje
i osiječki odvjetnik dr. Josip Frank koji će kasnije imati veliki utjecaj na samu stranku, u koju je ušao podmirivši jedan Folnegovićev dug. Uz njih najveći oslonac pravaške ideologije sedamdesetih i osamdesetih godina, bila je studentska mladež okupljena oko lista Hervatska.

Pojava pravaštva u Istri

Generacija koja je početkom šezdesetih godina počela raditi na nacionalnom osvješćivanju istarskih Hrvata postupno proređuje svoje redove i nestaje s političkog života Istre. Juraj Dobrila umire 1882, a Mate Bastian 1885. godine. Tada na scenu stupa nova generacija narodnih vođa, zadojena pravaškom ideologijom, te s
vjerom u pripojenje Istre hrvatskoj državi. Ta trojica vođa danas su poznatiji kao „hrvatski istarski trolist“,
a onda su to bili Matko Laginja, Matko Mandić, te im se kasnije pridružuje Vjekoslav Spinčić. No, pošto se politička situacija bitno razlikovala od one u Banskoj Hrvatskoj, ni nauk Ante Starčevića nije mogao ostati nepromijenjen. Negacija slovenske nacije nestala je, jer da se u istarskim prilikama ustrajalo na njoj, ništa
ne bi bilo od prijeko potrebne suradnje hrvatskih i slovenskih političara, da bi se obranili od talijanske i austrijske dominacije. Isto tako istarski pravaši nisu iznosili ni drugi temelj Starčevićeve ideologije – da je Hrvatska samostalna država izvan Habsburške Monarhije.

Da su to učinili, izložili bi se sustavnom progonu austrijskih vlasti što im nije uopće bilo potrebno, u ionako
teškoj situaciji. Njihova politička borba započela je 1870. godine, uređivanjem drugog sveska kalendara Istran, da bi se nakon rakovičke katastrofe, nakon pravaškog mrtvila, ponovo javili 1874., kada su istarski pravaši nastojali pokazati da su samo „zamrli“, ali ne i umrli. Mlada se pravaška inteligencija javila u listu Naša sloga,
s oštrim prosvjedom protiv talijanske gimnazije u Pazinu, te kritizirali sve što guši hrvatsku narodnost i mogućnost napredovanja Hrvata. Proglas je potpisalo 18 teologa i 17 laika, među kojima i Matko Laginja, Vjekoslav Spinčić te Eugen Kumičić. Uz zahtjeve za sjedinjenje Istre s Hrvatskom, te otpor protiv talijanskog ugnjetavanja, pravaštvo u Istri je najznačajnije, zbog toga što je pomoglo da se narodni preporod održi u prijelaznom razdoblju do pojave građanstva, tj. više obrazovanijih i nacionalno svjesnijih ljudi.

Uskoro, mladi pravaši nagovaraju Antu Starčevića da dopusti izdavanje pravaškog lista Sloboda, te pomogne
na obnovi Stranke prava i pravaškog lista. Prvog rujna 1878., nedugo nakon okupacije Bosne i Hercegovine, pojavila se na Sušaku Sloboda, te je počeo proces prodiranja pravaške ideologije u sve pore društva, osim
među najbogatije. Pravaški je pokret izrastao iz same biti Starčevićeve i Kvaternikove ideologije. Ipak, Sloboda je najznačajnija bila po tom što se nakon razočaranja u Francuskoj, Starčević okreće „rusofilstvu“ i nadi da će Rusija ratno poraziti Austriju, te da će se Hrvatska napokon osamostaliti, usprkos do tada iskazanoj mržnji prema njoj. Druga značajna stvar bila je napuštanje teorije o „slavoserbskoj“ pasmini, te promjeni odnosa prema Srbima. No unutar stranke sukobi između Starčevića i Folnegovića te Starčevića i Barčića bili su stalni
tako da su usporavali djelovanje stranke. Godine 1878., nakon izbora za Sabor, i izbora petorice pravaša za saborske zastupnike, velik broj unionista pristupa Stranci prava pod utjecajem općeg nezadovoljstva Mažuranićevom Narodnom strankom. Najznačajniji nekadašnji unionisti, a sada okorjeli pravaši postali su zagrebački senator Gjuro Deželić, te barun Gjuro Rukavina koji je kasnije izabran za predsjednika kluba Stranke prava. Stranka prava postala je prvi masovni pokret u hrvatskom političkom životu, to jest, predstavnica općeg nezadovoljstva, ali bez programa i stranačke organizacije.

Formulacija „Adrese“


Dana 14. lipnja 1878., na zasjedanju Hrvatskog sabora, s posebnim je nacrtom adrese istupio Ante Starčević. Budući da u Saboru nije bilo dovoljno pravaša, nisu postojali formalni uvjeti da se ona iznese kao adresa opozicije, nasuprot adresi pobjedničke Narodne stranke. Adresu je Starčević čitao u dijelovima. Taj je Starčevićev spis bio u cjelini objavljen i odigrao je važnu ulogu u usponu pravaštva. Adresa je bila formulacija pravaškog nauka kao i „riječke“ predstavke iz 1861. Starčević u njoj nije spominjao one svoje stavove koji su mogli odbiti mnoge potencijalne pristaše (npr. teoriju o „pasmini slavoserbskoj“), te je, za razliku od razdoblja 1867.-1871. otvoreno kritizirao dualizam i dao realne ocjene njegovih posljedica. Najvažniji sadržaj „Adrese“ bio je izraz gnjeva u ime suverenog hrvatskog naroda s kojim njegov apsolutistički vladar i vladarevi pomagači postupaju kao s posljednjim podanikom. Svoje tumačenje opravdao je stavom da je Hrvatska samostalna država koja nema nikakve veze s ostalim zemljama Monarhije i da se zato ne smije popustiti od njezinih prava. Saborsko izaslanstvo izručilo je adresu većine Franji Josipu, koju je Starčević osudio kao „spis podanika“.
Uspon pravaštva nakon izlaska Slobode nadopunila je skupštinska akcija 1879., kada je Mažuranić zakonskom odredbom dopustio javna sakupljanja. 1. lipnja 1879., počela je velika skupština u Bakru, koju je organizirao Erazmo Barčić, te na kojoj je kao govornik prisustvovao i Ante Starčević. Zbog policijske paske, nije se doduše mogao otvoreno propovijedati ideal Stranke prava, ali se zato govorilo o konkretnim zahtjevima: povratku Rijeke Hrvatskoj, o demokratskim slobodama, prije svega o općem pravu glasa i slobodi tiska. 21. veljače. 1880., umjesto Mažuranića za bana dolazi stari unionist, grof Ladislav Pejačević koji zabranjuje list Slobodu, uhićuje članove i simpatizere stranke i vrši razne oblike pritiska.

Na izborima 1881., kada su pravaši osvojili devet mandata, postalo je očito da pravaši imaju simpatizere u
svim slojevima. Pravaštvu su se pridružili, također mladi i niži svećenici, usprkos žestokim napadima na njih. Godine 1882., gospodarski i politički pritisak ugarske vlade i njezino sustavno kršenje Nagodbe, a osobito postupna zamjena hrvatskih natpisa na zgradama financijskih uprava s dvojezičnim hrvatsko-mađarskim natpisima, doveli su do demonstracija u kojima su važnu ulogu odigrali pravaši. U kolovozu 1883., kada je zamjena natpisa pokušana u Zagrebu, izazvano je silno ogorčenje i demonstracije. Ogorčenje se prenosi i na
selo pogotovo u Zagrebačkoj i Varaždinskoj županiji, te u Hrvatskom zagorju i bivšoj Banskoj krajini. No pro
testi su ubrzo ugušeni. Ugarska vlada tada, s gotovo diktatorskim ovlastima, za bana imenuje mladog mađarskoga grofa Károlya (Dragutina) Khuen-Héderváryja, koji će ostati na mjestu bana sljedećih dvadeset godina (1883.-1903.). On je, u želji da uništi pravaški pokret, tvrdio da su nemire 1883. organizirali upravo pravaši, no to nije dokazano. Starčevićev negativan stav prema dinastiji i Franji Josipu imao je sve širu pod
ršku, pa i među predstavnicima klera nesklonima Monarhiji. Za razliku od Starčevića, većina klera tada je zastupala trijalističku obnovu Monarhije. Stranka prava bila je samo pokret kojeg je držala na okupu zajed
nička velika želja za samostalnom državom.

A što je bilo s programom? Formulacija programa bila je nemoguća jer bi on morao biti okarakteriziran kao veleizdajnički prema Monarhiji i zato nije slučajno da je Stranka proglasila službeni program tek kada je
1894. prihvatila rješenje hrvatskog pitanja u okviru Monarhije. Godine 1884., unatoč vladinim represijama, stranka doživljava svoj vrhunac. Osvojila je tada 24 mjesta u Saboru, te je Hinko Hinković izradio Adresu
kralju koja je snažno naglasila samostalnost hrvatskog naroda, osudila dualizam i istakla njezino štetno djelovanje i za Ugarsku. Zahtijevala je ujedinjavanje svih hrvatskih zemalja uključujući i Bosnu i Hercegovinu
i slovenske pokrajine. No ban Khuen-Héderváry već je bio ovladao Narodnom strankom te su mu se pridružili i mnogi srpski zastupnici. S takve pozicije Khuen odgovara novim saborskim poslovnikom i pravom da predsjednik može ukloniti svaku opoziciju. Uskoro je reformirao upravu i sudstvo te je od njih načinio poslušan aparat koji je imao zadaću potiskivanja svakog otpora režima. Hrvatska opozicija bila je slomljena. Stranka prava u takvoj situaciji se više nije mogla razvijati na osnovi čistog Starčevićeva nauka te su se 1887. nalazili pred prihvaćanjem svog prvog službenog programa tj. zalaganja za djelomičnu hrvatsku državnost u okviru Monarhije. Pravaštvo se otada uvelike širi kao pokret među građanstvom, a i seljaštvom pogotovo Hrvatske i Slavonije, ali i Istre, Dalmacije i Bosne i Hercegovine. U skladu s tolikim pristašama sam ideal postao je nedovoljan. Pravaši se više nisu mogli zadovoljiti tvrdnjama da će se hrvatski problemi, ekonomski i ljudski, riješiti u samostalnoj državi Hrvatskoj. Sve nade u europske velike sile su propale. Pravaštvo je moralo postati „praktična“ stranka, to jest, prilagoditi se stvarnosti i pokušaju koaliranja s drugim strankama na hrvatskoj političkoj sceni.

Moderno pravaštvo

U ljeto 1889. prekinuto je izlaženje lista Hrvatska koji je bio službeno pravaško glasilo. U tako teškoj situaciji Fran Folnegović se laća posla. Sada je bilo stanje zrelo za otvoren istup, što on i čini, ali uvlači i Josipa Franka
u Stranku prava. Frankovom pomoći Hrvatska ponovno izlazi te Folnegović u njoj ima priliku iznijeti svoje stavove. Prema njemu, Stranka prava postala bi oportunistička stranka, koja bi se kretala u okvirima dualizma
te bi radila prema naredbama dinastije. Za Folnegovićeve su planove bila opasna dva pravaška prvaka: David Starčević i Erazmo Barčić. D. Stračević vratio se 1889., u politički život nakon odsluženja kazne za udarac
nogom bana Khuena. Oni su bili pobornici starih pravaških načela te su se protivili unutarstranačkim polemizi ranjima, koja su otežavala djelovanje protiv režima. Smjer modernog pravaštva što su ga zastupali Folnegović
i Frank postajao je sve jasniji: kad ne ide drugačije, neka najprije Monarhija kao velika sila riješi svoje probleme uz pomoć Hrvata, a kasnije će se valjda dopustiti proširenje autonomije i sjedinjenje Hrvatske i Slavonije s Dalmacijom. Pošto Frank još nije bio službeno član Stranke prava, to je odlučio učiniti nakon putovanja po Dalmaciji s istaknutim pravašima. Cilj putovanja bio je širenje pravaštva. Klub Stranke prava primio je Franka kao svog novog člana 9. prosinca 1890. Frank je isti mjesec održao i govor. U njemu se vidjelo da Frank nema veze sa Starčevićevim naukom u tome što je veličao Ugarsku i zalagao se za dualizam.

Frankov praktični duh dobro je odgovarao željama pravaške buržoazije pogotovo zato što nikakvo čekanje
na vanjske događaje više nije dolazilo u obzir. Sve potrebe građanstva također je dobro shvaćao Folnegović
koji se bavio kupoprodajom zemljišta i profitirao pri gradnji željeznica i parcelizaciji imanja u Hrvatskom zagorju. To je sve bilo prilično daleko od ideala Ante Starčevića. Frank se uglavnom svojim govorima obraćao sitnom građanstvu, no Stranka se morala povezati s onima koji su bili ekonomski jači tj. sa srednjom buržoazijom koja će imati ključnu ulogu nakon raskola. Nezadovoljstvo prvaka Stranke prava s Frankom imalo
je korijen u činjenici što on s pravaškom predajom nije imao mnogo veze, ali i u njegovu židovskom porijeklu. Njegov položaj postupno se učvršćivao te je postao prvo lice stranke. Stranka pod njegovim vodstvom imala je umjeren subdualistički stav, što se naravno nije javno priznavalo.
Ljutu travu na ljutu ranu!

Kralju Dmitre Zvonimire - u tamnici tvoji su ratnici-tvoji Generali!
Avatar
LEGIONARI
Podurednik
Postovi: 1554
Pridružen/a: čet vel 26, 2009 3:40 pm

Re: Bog i Hrvati

Post Postao/la LEGIONARI »

Raskol

Pravaštvo u Dalmaciji

Početkom 1890-ih pravaška politika naišla je na pozitivan odjek u Dalmaciji. Nakon završetka Narodnog
pokreta kada je osnovana posebna Srpska stranka i kad je 1882. u narodnjačke ruke pala i splitska općina, stvoreni su uvjeti za razvoj pravaštva. Pravaštvo je zapravo bilo odgovor na narodnjački neuspjeh u spreča
vanju gospodarske stagnacije. Dalmacija je bila u potpunosti poljoprivredna zemlja. Posebice je bila pogo
đena trgovačkim ugovorom iz 1891., to jest, vinskom klauzulom između Italije i Austro-Ugarske, gdje je dopušten uvoz talijanskog vina uz simboličnu carinu. Dalmatinsko vinogradarstvo je propalo, te je pravaštvo
bilo „slamka“ spasa. Orginalna Starčevićeva ideologija tu nije postojala, pa se pravaštvo pojavilo kao kombinacija Starčevića i narodnjaka Mihovila Pavlinovića. On je zagovarao hrvatstvo u slavenskom okviru,
to jest, jugoslavenstvo s naglašenim katolicizmom. Mladi svećenik don Ivo Prodan prvi se u Dalmaciji javno izjasnio za pravaštvo. On je stavio pravaštvo u okvir klerikalizma kao težnje za vodstvom organizirana kato
ličkog svećenstva na čelu s biskupima na svim područjima društvenog života. Prodan je objavio i svoj politički program koji nije imao dodirnih točaka s Starčevićevim naukom.

Program je isticao pokoravanje dinastiji, trijalizam i zajedničke poslove s ostalim zemljama monarhije.
Ante Trumbić i Frano Supilo opredijelili su se za liberalno pravaštvo, s mišljenjem da Hrvati vlastitim sna
gama moraju stvoriti svoju državu iskorištavajući krize i odnose velikih sila. Naravno, Hrvatska bi bila
izvan Habsb.monarhije, te su te stavove Trumbić i Supilo iznosili u listu Crvena Hrvatska. Zadatak Crvene Hrvatske bio je da se suprostavi srpskim pretenzijama na Dalmaciju, te srpskoj suradnji s dalmatinskim autonomašima. Ipak, Supilo je želio suradnju sa Srbima, jer je smatrao da jedino tako mogu ispuniti svoj
cilj, koji je bio sjedinjenje Dalmacije s Banskom Hrvatskom. Treća grana pravaštva bio je svećenik Juraj Biankini, koji je djelovao pod „Hrvatskim klubom“, koji se nije odmah izjasnio za pravaštvo. On je oku
pljao nezadovoljnike iz Narodne stranke, koji su istupili tri mjeseca nakon potpisivanja trgovačkog ugovora
s Italijom. Osuđivali su narodnjake zbog popuštanja dualizmu, izbjegavanja govora o sjedinjenju Dalmacije
s Banskom Hrvatskom, te zbog priznavanja srpskog nacionalnog imena u Hrvatskoj. Biankini je surađivao s Matkom Laginjom i V. Spinčićem, te se zalagao za trijalizam kao i Prodan. Na polaganju kamena temeljca za Starčevićev dom u lipnju 1894., Biankini je izjavio da je njegov Hrvatski klub član Stranke prava. Nakon toga
bila su otvorena vrata povezivanju svih triju struja, unatoč znatnim razlikama među njima. Tim činom osno
vana je jedinstvena dalmatinska Stranka prava. Pred kraj Starčevićeva života kristaliziraju se razlike i sukobi sljedbenika pravaške ideologije. Vrijeme je i da se pobliže upoznamo s glavnim inicijatorom raskola,
dr. Josipom Frankom.

Josip Frank

Osječani židovske vjeroispovjesti Emanuel i Helena Frank dobili su 10. travnja 1844. sina Josipa. Josip Frank srednjoškolsko obrazovanje je stekao u osječkoj gimnaziji, a doktorirao je 1. kolovoza 1868. godine na
Pravnom fakultetu Bečkoga sveučilišta. Tada se po prvi put javlja i u političkom životu. Kao pripravnik radio
je u bečkoj kancelariji s predstavnikom kršćanskih socijala Karlom Luegerom i ministrom financija Emilom Steinbachom. Vjerovatno zbog toga će biti kasnije osuđivan, da je poslan iz Beča da „rasztruje“ Stranku
prava. Josip Frank dao se pokrstiti tek 1874., kada se rodio njegov sin Vladimir. Krstio ga je dr. Stjepan
Boroša, poslije član vodstva Stranke prava, u zagrebačkoj crkvi Sv. Marka. No to nije utjecalo na promjenu mišljenja prema Židovima niti prema Franku. Protivnici su ga i dalje nazivali „gojem“ i njegovo vjersko preobraćenje vješto koristili u svrhu degradacije Franka. Frankovo ime bilo je povezano i s različitim poduzetničkim investicijama i novinarstvom. Prvi pokrenuti list bio mu je Agramer Presse u kojem je sus
tavno kritizirao bana Mažuranića. U političkom životu se posebno afirmirao kao kritičar financijskog dijela hrvatsko-ugarske Nagodbe, pobijajući tvrdnje da Ugarska uzdržava Hrvatsku. Prvi kontakt s pravašima
bio je vezan uz Kumičića, kada je zagovarao njegovu ovjeru za Sabor, koji je vladajuća stranka osporila.
Drugi kontakt zbio se kada je Frank branio Davida Starčevića, nakon što je napao bana Khuena na zasjedanju Sabora. Ulazak u Stranku prava i Frankove namjere već su spomenute.

Nekoliko godina prije raskola, već su na površinu izašla suprostavljena mišljenja u pogledu djelovanja
Stranke prava. To se posebno očituje u Riječkoj rezoluciji i nacrtu Frankove adrese, objema iz 1892. go
dine. Riječka rezolucija nastala je u Rijeci, točnije u Barčićevoj kući. Sastanak se održavao od 27. - 28.
travnja 1892. godine u vezi s predstojećim saborskim izborima. Zaključci tog sastanka nisu u Frankovom
duhu. Rezolucija Riječke konferencije je antidualistička, ne spominju se zajednički poslovi u „okviru“ Mona
rhije. Također nisu izraženi protusrpski stavovi i rezolucija odiše slavenskim duhom. Riječka konferencija zahtijeva ujedinjenje i nezavisnost hrvatskih zemalja. Na konferenciji su sudjelovali svi važniji predstavnici
iz banske Hrvatske, pravaši iz Dalmacije, dok Laginja i Spinčić nisu sudjelovali zbog obveza u Carevinskom vijeću. Riječka konferencija bila je prvi korak prema zajedničkoj organizaciji pravaša banske Hrvatske, Dalmacije i Istre, dok je Franku bila pokazatelj da ima mnogo protivnika. Godine 1892., Frank je kao pred
sjednik kluba Stranke prava sastavio i pročitao u ime stranke nacrt adrese. On je svoju adresu temeljio na sadržaju krunidbene zavjernice i prisege kralja Franje Josipa iz 1867. godine. Bitno je to da se zavjernica
uopće odnosila na Hrvatsku. Najvažnije je to da adresa načelno prihvaća Nagodbu, te je u potpunoj suprot
nosti s odlukama Riječke konferencije i Starčevićevom ideologijom. Frank zapravo preuzima nekadašnju interpretaciju zavjernice od strane Neodvisne narodne stranke. Frankova adresa naišla je na mnoge osude
većine pravaških prvaka, čak i samog Ante Starčevića. Jedino je mladi Mile Starčević bio za adresu. Iako
su se zbog adrese lomila koplja, ona je omogućila pregovore s Neodvisnom narodnom strankom, te prvi
službeni program Stranke prava.

Program iz 1894.

Dugogodišnja borba Stranke prava i Neodvisne narodne stranke izgubila je Frankovom adresom načelne
temelje. Obzor je pozdravio adresu i napomenuo da je „steklištvo“ nestalo. Dalmatinski i istarski pravaši zahtijevali su suradnju opozicije, pa čak i fuziju. I cjelokupni narod je bio za pregovore. Frank je poslušao
„glas naroda“, i poveo pregovore s obzorašima. Na Silvestrovo 1892., Obzor i Hrvatska proglasili su sjedi
njenje opozicija na veliku radost hrvatskog građanstva, dok je bečki i mađarski tisak taj čin nazivao revo
lucijom. Vrhunac razdoblja „sloge“ predstavljao je poznati susret Starčevića i Strossmayera u Krapinskim Toplicama, koji je obojici bio jednako mučan. Za novu Stranku prava bilo je bitno da dobije program.
Do tada se programom smatrao Starčevićev „Naputak za pristaše Stranke prava“ iz 1871., koji se sastoji
od trideset točaka, u kojemu izlaže svoje mišljenje o odgoju hrvatskog naroda. Nacrt programa Stranke
prava sastavio je Frank, u kojemu se traži sjedinjenje svih hrvatskih zemalja, uz Kranjsku, Korušku i Šta
jersku te priključnje Bosne i Hercegovine u „okviru“ Habsburške Monarhije. Zajedničke poslove kraljevina Hrvatska trebala je rješavati ravnopravno s kraljevinom Ugarskom. Obzoraški program također nije imao
većeg odstupanja od pravaškog. Na sjednici pododbora 14. travnja 1894., prima se konačna redakcija pro
grama. Njome pravaši usvajaju „okvir“ Monarhije i rješenje hrvatskog pitanja konstrukcijom između dua
lizma i trijalizma. Na taj su se program uglavnom pozivale sve opozicijske stranke do propasti Habsbu
rške Monarhije. Čim je program bio prihvaćen, Frank i Folnegović počeli su raditi na sprečavanju opozicije.
Bitka se vodila oko imena zajedničke stranke. Fuzija je propala, a Franka se stavljalo na pijedestal, što će dovesti do raskola stranke.

To je bilo već veoma očito za polaganja „kamena temeljca“ za Starčevićev dom, gdje je Frank sebe postavio
za središnju ličnost ceremonije. Stari i bolesni Starčević postao je oruđe u rukama Franka što je izazivalo lju
tnju i osude Barčića, Supila i drugih. Usto, u jeku je bila borba za njegovo nasljedstvo te je raskol unutar stra
nke bio neminovan, jer su i Folnegović i Frank pretendirali na to mjesto. Prvo je iz Stranke istupio Rukavina,
koji je bio predsjednik kluba, a nakon njega i David Starčević. Oni nisu htjeli potpisati „okviraški“ program,
te su žestoko osudili smjer „modernog“ pravaštva. Protiv nove politike očitovao se i odbor Stranke prava u Splitu, čije je očitovanje sastavio njegov tajnik Ante Trumbić. Odbor prosvjeduje što se Stranka prava dala
„na sklizavu stazu političkog opurtinizma koji se sa njezinim tradicijama nikako u sklad dovesti ne da“. Ta kritika je posebno pogodila Folnegovića jer je mislio da može računati na potporu dalmatinskih pravaša u slu
čaju prevrata. Oglasili su se i bečki pravaši. Prosvjednu notu sastavio je Spinčić, te je ona kritizirala isklju
čivo Franka i njegovu djelatnost. Pri otvaranju Starčevićeva doma glavnu riječ imao je Folnegović, o kojem
sam Starčević nije imao pozitivno mišljenje, te je umjesto njemu zahvalio Franku. Svi ugledni pravaši, osim Eugena Kumičića i Mile Starčevića, bili su Frankovi protivnici, pa je on sam odlučio izvesti raskol. U tome mu
je pomogao sam Folnegović. Za vrijeme posjeta Franje Josipa Zagrebu skupina studentske mladeži spalila je
pred Jelačićevim spomenikom mađarsku zastavu, a sama palež je bila poruka da je Hrvatska zemlja hrvatskog suverenog naroda.

Taj čin je oduševljeno prihvatio hrvatski narod, a izvele su ga dvije grupe: studenti na čelu sa Stjepanom Radićem i oni pod vodstvom Frankovih sinova. Iz prve će grupe nići Frankov opasni protivnik, Napredna omladina. Frank i Folnegović su se razilazili po pitanju vodstva stranke, a od 1894. i različitih taktičkih polo
žaja. Dok je Frank pod dojmom sukoba mađarske Liberalne stranke i dinastije računao na promjene i nije se
htio više vezati uz postojeći sustav, Folnegović je ostajao striktno u dualističkim okvirima i htio je udobrov
oljiti upravo stupove sustava i otvoriti put režimskoj dualističkoj Stranci prava. U skladu sa svojim stavovima Folnegović je osudio čin omladine iako je znao da je sva javnost uz nju i da Frank samo čeka takav istup. Naravno da su i svi pravaši osudili izjavu Folnegovića. Sutradan nakon Folnegovićeva govora 22. listopada,
Ante Starčević zajedno s Frankom, Milom Starčevićem i Kumičićem pismeno najavljuje istup iz kluba Stranke prava i osnivanje „čiste“ Stranke prava. Razlog raskolu, prema pismu, je to što je Folnegović proglasio Strossmayera zaštitnikom Stranke prava i izvještavao ga o njezinom radu, osudio mlade, te iz njezina djelo
vanja isključio Antu Starčevića. Ustvari, do raskola je došlo zbog osobnih interesa i iznemoglosti „Starog“
da shvati o čemu je zapravo riječ. Kad je Frank sa Starčevićem istupio iz stranke, Folnegović više nije mogao ostati u grupi domovinaša, te je napustio stranku.

Čista stranka prava

Nakon raskola domovinašima je bilo teško kritizirati Starčevićevu potporu Franku, a to nije bio nimalo
lagan zadatak, jer je masa pristaša krenula tamo gdje se nalazio Ante Starčević. Frank je 2. studenog 1895., počeo izdavati novi pravaški list Hrvatsko pravo, koji je imao ulogu da polemizira s Hrvatskom domovinom,
te da brani i veliča Franka, pokušavajući tako opravdati raskol. U vrijeme raskola Starčević je već bio veoma bolestan, i svaki čas se očekivala njegova smrt. Umro je 28. veljače 1896., na razvalinama svoga životnog
djela. Nakon njegove smrti, pravaški prvaci su se nadali da će se Stranka prava moći ujediniti, i iz političkog života izbaciti Franka. Ali to nije bilo moguće. Frank je postao apsolutni vođa svoje stranke. Frank se priklonio sitnoj buržoaziji, to jest, malim obrtnicima i trgovcima. Njima je odlično odgovarala Frankova politika, ali
ipak im je najvažnija bila protusrpska propaganda. Mislili su da će im ona pomoći pri razbijanju srpske gospodarske konkurencije. Frank je i dalje računao s padom Khuenova režima i s mogućnošću kontakta s dualističkim ili protudualističkim vrhovima Monarhije. Ali to se neće još brzo dogoditi. Frank je vrlo vješto mijenjao nauk Ante Starčevića, ali i to mu je išlo dok još svoje naume nije provodio u praksi. Kada to počne, mnogi će „progledati“ pa će ga napustiti i njegovi najvažniji sljedbenici, poput Mile Starčevića i Ive Prodana.
Domovinaši

Drugog prosinca počinje izlaziti glasilo Frankovih protivnika Hrvatska domovina. Uredništvu Hrvatske domo
vine bilo je važno pokazati da Frankova struja nema ništa zajedničko sa starčevićanskom tradicijom, te su
po tom listu i dobili ime. Nakon Folnegovićeve ostavke, predsjedništvo domovinaša preuzeo je sisački pravaš Grga Tuškan. Uz njega su još bili odvjetnici August Harambašić, David Starčević, Franko Potočnjak, Ivan Bunjevčić, Pero Magdić te zagrebački župnik Stjepan Boroša. Vidi se da pravaši nisu imali vođu nego su bili skupina s različitim mišljenjima. Osim veće brojnosti, domovinaši su bili i bolje razmješteni. Također se i
veći dio istarskih i dalmatinskih pravaša priklonio domovinašima. Devedesetih godina Stranka prava, ujedi
njena s obzorašima, kreće korak dalje te se opredjeljuje za jugoslavenstvo te zastupa interese srednjeg i bogatijeg građanstva, tj. predstavnike hrvatskog kapitala. Na izborima 1897. izabrana su samo dva posla
nika Čiste stranke prava - Frank i Mile Starčević - , dok je koalicija domovinaša i obzoraša dobila 26 mjesta. Izborna koalicija domovinaša i obzoraša surađivala je i nakon izbora pod nazivom Koalirana opozicija sve do 1902., kada su obavljene ozbiljnije pripreme za fuziju. Zaslugom Napredne omadine, hrvatska opozicija domovinaša i obzoraša konstituirala se u siječnju 1903. kao Hrvatska stranka prava na temelju programa iz
1894. godine. Koalicija se zalagala za trijalizam, zaštitu seljačkog posjeda te interesa trgovaca, obrtnika i radnika. Poradi nepovećanja budžeta punih 6 godina i drugih problema sazvana je skupšina radi agitacije za financijsku samostalnost i političke slobode, koja je uspjela u svojim naumima. No, ipak je zabranjeno djelovanje oko 50 skupština koje su bile sazivane izvan Zagreba, za koje je smatrano da bi mogle postati
opasne po Ugarsku, pa je nezadovoljstvo ubrzo izašlo na vidjelo.

Narodni pokret 1903. godine

Tijekom 1903. godine izbio je u Banskoj Hrvatskoj narodni pokret. Riječ je o poticanju otvorenog sukoba
širih razmjera koji su poveli protivnici Khuenovog sustava i mađarske prevlasti. Demonstracije počinju
u Zagrebu i Osijeku. No poticaj za njihovo daljnje širenje dao je sukob vojske i seljaka koji su skinuli mađa
rsku zastavu sa željezničke stanice u Zaprešiću kraj Zagreba, na početku travnja, kada je došlo i do krvop
rolića. Ustanak se onda širi na druge gradove i sela tako da je uznemireno Hrvatsko primorje, Gorski kotar, Hrvatsko zagorje, križevačko - bjelovarski kraj i Međimurje. Razbijani su prozori omraženim mađaronima, protjerivani su mađarski činovnici, napadani su mađaronski posjedi te su paljene mađarske zastave i Khue
nove slike. Prosvjednici su se posebno okomili na bazu mađarizacije – želježnice, režući telegrafske stupove
i skidajući mađarske natpise. Sustavno gušenje od strane vlasti nije uspjelo dok se pokret nije sam smirio
u kolovozu. U lipnju Khuen napušta banski položaj. Narodni je pokret imao izuzetne posljedice: povezao
je političke i nacionalne snage Hrvatske i Slavonije s onima u Dalmaciji, otvorio vrata suradnji između hrva
tske i srpske buržoazije, bio dio procesa koji je postavio na dnevni red južnoslavensko pitanje kao cjelinu, potaknuo pojavu novih političkih grupa.

Već prije je spomenuto poboljšanje odnosa između hrvatskih i srpskih političara. To se dogodilo zbog toga
što su Srbi izgubili oslon u Khuenovoj vlasti, te zbog toga što se Srbija pod vlašću dinastije Karađorđević okre
nula Rusiji, te pokrenula protuaustrijsku borbu. To zbližavanje dogodilo se na Dalmatinskom saboru 1903.
godine. Na njemu je po prvi put formuliran program „novog kursa“ rezultat kojega je bilo stvaranje Riječke
i Zadarske rezolucije, te formiranje Hrvatsko - srpske koalicije. Također se i 1904., formira i novi politički pravac, klerikalizam, koji je značio da se i Crkva umiješala u politiku i da hoće svoj dio u vlasti. Pojavio se
pod pravaškim pokretom, i kasnije će imati važnu ulogu kao oslonac „velikoaustrijskog“ plana Franje Ferdi
nanda u hrvatskom političkom životu. Godine 1905., dolazi u Dalmaciji do spajanja Stranke prava s Narodnom hrvatskom strankom pod nazivom „Hrvatska stranka prava“. Oni žele sjedinjenje Hrvatske s Dalmacijom,
ali i jedinstvo Hrvata i Srba. Iste godine formirana je i Hrvatsko-srpska koalicija u Banskoj Hrvatskoj. Oku
pljala je pet stranaka, od kojih je jedna bila i Hrvatska stranka prava, te je bila zastupnica hrvatskog i
srpskog kapitala i ujedno najjača politička grupacija. Pod parolama Starčevića nastupali su još samo frankovci, klerikalci u Banskoj Hrvatskoj i Prodanova Čista stranka prava u Dalmaciji.

Drugi raskol

Velikoaustrijski krug oko prijestolonasljednika Franje Ferdinanda počeo je djelovati još 1905. kada je kriza dualističkog uređenja bila na vrhuncu. Franjo Ferdinand bio je onaj vladar o kojem je sanjao Josip Frank od početka svoje političke karijere. Ono što je bio Frankov san, bilo je također i ostvarenje Starčevićeve „zlo
kobne“ Austrije da Hrvate podčini i iskoristi ih za svoje namjere, a kasnije da ih opet zapostavi. Još od po
etka 1904. Frank se počeo okretati prema austrijskim vojnim i diplomatskim krugovima, vjerujući da će oni
biti od velike pomoći pri rješavanju hrvatskih problema. Kada je u travnju 1905., zapovjednikom 36. pješa
dijske divizije imenovan Moritz Auffenberg, uspon Franka mogao je početi. Iste godine u Čistu stranku prava primljen je stari unionist, a sada „velikoaustrijanac“ Iso Kršnjavi, koji je bio među rijetkim zagovornicima Frankove „bečke“ orijentacije. No Frankovi snovi podilaženja i u skladu s tim uspona i vlastitog probitka nisu
se obistinili. Frankova djelatnost je bila otežana jer se potkraj 1906. njegova stranka nalazila pred novim raskolom, za što je bilo mnogo razloga. Zamijeralo mu se što je bez znanja vodstva pregovarao s jednim mađarskim ministrom, vođom kršćanskih socijala Karlom Luegerom, te zbog „Argusovih“ članaka u kojima
se Supilo optužuje da je plaćenik Beograda. Protivnici Franka bili su Mile Starčević i Ante Pavelić (stariji),
koji su težili da se Frank povuče zbog svog djelovanja za vlastite interese, te da preda list Hrvatsko pravo
u vlasništvo stranke. Frank kojem su vlastiti ljudi okrenuli leđa podilazi velikoaustrijskom krugu i poduzima
razne akcije da se u Hrvatsku uvede vojna diktatura. Tada se kod Frankovih suradnika pojavljuje želja za „povratkom“ Anti Starčeviću te u dalmatinskih pravaša i omladine. To će učiniti Mile Starčević.

Mile Starčević i „milinovci“

Među glavnim uzrocima raskolu bilo je to što su austrijski vrhovi željeli da frankovci bezuvjetno podupiru aneksiju Bosne i Hercegovine te protusrpsku hajku radi njezina opravdanja. Povod raskolu bio je razgovor
Franka s ugarskim ministrom predsjednikom Sándorom Wekerleom, u kojemu se Frank obvezao da će sura
đivati s Rauchovim, izrazito dualističkim režimom. Frank je naime htio postati oslonac velikoaustrijske
politike nakon aneksije Bosne i Hercegovine. Na sjednici stranačkog vodstva 23. travnja 1908. došlo je do raskola. Mile Starčević, Ante Pavelić te Ivan Peršić nisu htjeli postati oružje vrhova Monarhije (Rauchova
režima) u protusrpskoj hajci te istupaju iz Frankove stranke. Ogradili su se od frankovačke pomoći austro-mađarskom pritisku na Hrvatsku i osudili pokušaje razbijanja Hrvatsko-srpske koalicije. Starčevićanci su
morali voditi računa o frankovačkoj propagandi koja ih je dugo označavala kao srbofile, gotovo veleizdajnike.
Oni su uskoro najavili pravi povratak Starčeviću. Prvi poticaji za obnovu starčevićanske struje došli su
nakon aneksije od dalmatinske Stranke prava, koja je željela da hrvatski pokret u svoje djelovanje uključi i
Srbe i Slovence. Mato Drinković u tu je svrhu iznio prijedlog da se Srbima i Muslimanima zajamči kulturna i vjerska autonomija, te da se Srbima dopusti uporaba ćirilice i srpske zastave, što su Frankovci osudili i naz
vali ih „srbofilima“. Povratak „Starčeviću“ trebao je očistiti Stranku prava od frankovštine i lažnog liberalizma. Formulacija „povratka“ Anti Starčeviću bila je Mili Starčeviću i njegovim suradnicima doista velik problem.
U tijeku je bio „veleizdajnički proces“ protiv Srba, pa se nije mogla zahtijevati samostalna Hrvatska država izvan okvira Monarhije. Revidiran je program iz 1894., a zahtijevao je sjedinjenje hrvatskih zemalja, parlamentarnu vladavinu, trijalizam te građanske slobode. U želji da ugodi velikoaustrijskim krugovima, Frank
se zalaže za rješenje hrvatskog pitanja tako da se Hrvatske zemlje te Bosna okupe unutar monarhije kao upravna, a ne državna jedinica. Nakon toga mnogi frankovci napuštaju stranku. Godine 1909. Frank je teško bolestan, a nasljeđuju ga Aleksandar Horvat, Karlo Bošnjak, Ivo Elegović te Ivo i Vladimir Frank.

U sljedećem razdoblju nakon aneksije Bosne i Hercegovine, Stračevićanska stranka se konsolidira dok fran
kovci otvoreno služe Rauchovu režimu. Nakon pada Rauchova režima, i frankovačka stranka je u rasulu i još
uz to prezadužena jer Frank zbog bolesti nije bio u stanju prikupiti novac. No, spas im nude klerikalci. Katolička banka rješila je dugove, a klerikalci iz političkog života odstranili „dinastiju“ Frank. Uzrok tome je što su oni željeli okupljanje pravaša pod svojim vodstvom, a Frank bi im bio nepremostiva prepreka. Franko-klerikalna fuzija proglašena je u rujnu 1910. pod nazivom „Kršćanskosocijalna stranka prava“.(20) Predsjednik je bio A. Horvat, a podpredsjednik Vladimir Prebeg. Cilj franko-klerikalcima bio je centralizirana velika Austrija, a ne ostvarenje hrvatske državnosti. Godine 1909. organizacija Mlada Hrvatska izdaje časopis Grabancijaš, koji je izašao u samo jednom broju, koji je značajan po tome što se odnosi na Vjekoslava Bacha, te upozorava na početak Kvaternikova kulta (atentat - Luka Jukić 8. travnja 1910 izvršio neuspio atentat na Slavka Cuvaja i govori o tome kako su frankovački očevi izdali Starčevićev nauk.

Svepravaška organizacija

Na inicijativu dalmatinskih pravaša održana je u srpnju 1911. konferencija koja je postavila temelj zajed
ničkoj organizaciji starčevićanske i franko-klerikalne stranke, dalmatinske Stranke prava, istarskih pravaša, Stadlerove Katoličke udruge i Mandićeve Hrvatske narodne zajednice. U listopadu iste godine konstitu
irala se svepravaška organizacija za sve hrvatske zemlje i Bosnu i Hercegovinu. Za predsjednika je izabran
Mile Starčević, dok je potpredsjednik bio frankovac Aleksandar Horvat. U ujedinjenoj Stranci prava starče
vićanci su bili jači od frankovaca, a podupirali su ih i dalmatinski i istarski pravaši. Ujedinjeni pravaši tada
šalju „Memorandum“ kralju i prijestolonasljedniku, kojeg je potpisalo 55 predstavnika svih pravaških grupa. Pravaši tad zahtjevaju sjedinjenje i suverenost hrvatskih zemalja i trijalističko uređenje Monarhije, no od
Franje Ferdinanda ne dobivaju nikakva odgovora. Tijekom 1912. trebalo je srediti odnose između Svepra
vaške organizacije i Sveslovenske pučke stranke radi stvaranja zajedničke grupacije. Do sastanka je došlo
u Beču te je odlučeno da su Hrvati i Slovenci jedan narod i da Sveslovenska pučka stranka prihvaća program Stranke prava. Uskoro nakon toga svepravaška organizacija bila je pred razbijanjem od strane režima jer je ocijenjeno da nije oslonac prijestolonasljednika Franje Ferdinanda.

Kraj Hrvatske stranke prava

Hitcima Gavrila Principa na Franju Ferdinand u Sarajevu, otvorena su vrata dugo pripremanog rata koji je iznenadio mnoge, pa i pravaše. Starčevićanci u razdoblju rata teže rješavanju hrvatske sudbine bez „skrb
nika“. 29. listopada 1918. raspuštena je Stranka prava. Milinovci su išli putem koji je trebao rezultirati
novom jugoslavenskom državom. Bolesnog Milu Starčevića koji je preminuo 1917. na kormilu stranke nas
lijedio je Ante Pavelić. Hrvatski sabor formalno je proglasio prekid svake državno-pravne veze Hrvatske, Slavonije i Dalmacije s Austrijom i Ugarskom - 29. listopada 1918.g., te pristup Državi Slovenaca, Hrvata
i Srba. Narodnom vijeću Sabor je priznao vrhovnu vlast. U raspravama o ujedinjenju Starčevićanci su se
pozivali na hrvatsku državnopravnu tradiciju. Ante Pavelić je čak bio u odboru koji je izradio prijedlog da
se ujedinjenje odmah provede i naputke za delegaciju koja je imala poći u Beograd i zahtijevati da Ustavo
tvorna skupština odluči o uređenju nove države. Sam Pavelić predvodio je to izaslanstvo kad je regent Alek
sandar 1. prosinca 1918. proglasio ujedinjenje što je označilo i kraj većeg utjecaja pravaša na politički
život. Ulogu nacionalne integracijske ideologije u novim državnim okvirima i prilikama preuzela je Radićeva Hrvatska pučka seljačka stranka.

Zaključak

Ante Starčević i Eugen Kvaternik stvorili su ideologiju koja je probudila „uspavani“ osjećaj u hrvatskom nacionalnom duhu. Kvaternik je bio čovjek od „ akcije“, dok je Starčević bio politički ideolog zatvoren u
četiri zida, i o čijem se životu baš puno ne zna. Ipak, ne naziva se Starčević bez veze „ocem domovine“.
Baš zbog njega, Hrvati se osvješćuju iz dugogodišnjeg sna i počinju tražiti svoje prirodno pravo na samo
stalnu državu Hrvatsku. Ideologija dvojice ljudi prerasta u hrvatski nacionalni pokret. Kako su godine tekle,
tako se pred kraj Starčevićeva života i pravaška ideologija morala mijenjati, te je u njenim redovima dola
zilo do sukoba koji su prije svega bili posljedica borbe za Starčevićev „tron“. Ti sukobi i osobni interesi
Franka i Folengovića doveli su do raskola Stranke prava, ali prešutno i do odbacivanja izvorne pravaške ideologije, te početka surađivanja frankovaca s Starčevićevim najvećim neprijateljom, Austrijom. Pod
parolom „ni Beč ni Pešta“ išlo se pod Beč, ali to ljudi nisu vidjeli, jer je njima Stari bio uzor i pod njegovim imenom mogle su proći svakakve spletke. Domovinaši se pak okreću jugoslavenstvu, koje je Starčeviću
također bilo odbojno, ali ipak se više drže „izvornog“ nauka, nego li frankovci. Poticaj za vraćanje orgina
lnom pravaštvu došao je od dalmatinskih pravaša, a to „vraćanje“ na sebe je preuzeo Mile Starčević koji
se duboko u sebi osjećao krivim što je manipulirao Starim u Frankovu korist, te je vjerovatno duboko u
sebi imao osjećaj da je pravaška ideologija njegova strica „razbijena“ baš zbog njega. Ali vraćanje „korije
nima“ već je bilo bez smisla jer mu ni politička situacija nije bila naklonjena, a počinju se javljati i druge hrvatske stranke. Posljedni politički čin u sklopu Stranke prava napravio je Ante Pavelić zubar predvodeći delegacija Narodnog vijeća za ujedinjenje s Kraljevinom Srbijom. Nakon toga javlja se nova sila koja hrvatski nacionalni pokret preuzima u svoje ruke. Bili su to radićevci koji su razvili vlastiti ideologijski sklop.

http://povijest.net/sadrzaj/hrvatska/hr ... ti-13.html
Ljutu travu na ljutu ranu!

Kralju Dmitre Zvonimire - u tamnici tvoji su ratnici-tvoji Generali!
Odgovorite