Travanjska revolucija – Christophe Dolbeau

''...uzima se da su Hrvati doselili oko 630...''
Odgovorite
Avatar
HANAODomagoj1929
Vojnik
Postovi: 108
Pridružen/a: čet svi 07, 2009 5:17 pm
Lokacija: Zagreb

Travanjska revolucija – Christophe Dolbeau

Post Postao/la HANAODomagoj1929 »

Travanjska revolucija – Christophe Dolbeau ( Preveo: Dr. Tomislav Sunić )

Godina 2011. označava sedamdesetu godišnjicu rođenja Nezavisne Države Hrvatske - važne epizode u povijesti Hrvatske u dvadesetom stoljeću, ali također i događaj koji još stvara žestoke kontroverze. Je li 10. travanj 1941. g. bila samo povijesna slučajnost, ili je to pak bila logična, ali i neizbježiva etapa u nacionalnom bitku, ili pak samo mala nezgoda koju su namjestili Hitler i Mussolini u korist svojih interesa? Ta izuzetno delikatna prepirka, i s obzirom na ljute polemike potaknute činjenicama i ponašanjem Hrvata tijekom Drugog svjetskog rata, još nije okončana, te stoga, kao stari prijatelj Hrvatske, molim za ispriku za ovaj naš skromni prilog.

Deseti travanj 1941.

Bilo je 16 sati i deset minuta, desetog travnja 1941., i to četiri dana nakon početka njemačke ofenzive protiv Jugoslavije, kada je stari pukovnik Slavko Kvaternik, u ime Ante Pavelića, obznanio na valovima Radio Zagreba proglašenje hrvatske neovisnosti. Nekoliko minuta kasnije, Radio prenosi poruku Vlatka Mačeka u kojoj on poziva hrvatski narod da prizna autoritet nove vlasti i da lojalno surađuje s njom. Od tog trenutka grad se nalazi pod kontrolom naoružanih članova Hrvatske seljačke stranke, ustaških aktivista, kao i dragovoljaca iz različitih domoljubnih udruga poput na primjer Uzdanice. « Nezavisni » očevidac tih događaja, američki konzul John James Meily, piše: « U srijedu, devetog travnja šire se glasine da je cijela Građanska Zaštita Hrvatske seljačke stranke prešla na stranu Frankovaca. Srpski oficiri koji su još nazočni u Zagrebu i pogotovo Vice-Ban, spremaju se napustiti grad. Slijedeći dan, t.j. 10. travnja, Građanska Zaštita i Seljačka Zaštita otvoreno se izjašnjavaju da su skloni Frankovcima. Oko 10 sati ujutro Vice Ban prima jednog on naših službenika vičući : ‘Užas!, potpuni užas!’ U podne, šef kabineta Bana nas informira da je gotovo sa Jugoslavijom, da će za nekoliko sati njemačke trupe uči u grad, te da će Hrvatska proglasiti svoju nezavisnost i da će se Hrvatska seljačka stranka nagoditi sa Frankovcima. Samo nekoliko minuta prije ulaska prvih njemačkih vojnika u Zagreb, general Kvaternik, šef Frankovaca, proglašava na radiju, u ime poglavnika Dr Ante Pavelića, Nezavisnu Državu Hrvatsku (…). Oko 16 sati tisuće građana sa oduševljenjem pozdravljaju mehanizirane njemačke jedinice. U isto vrijeme mala grupa koju organiziraju Frankovci, ili ustaše, kako oni sebe nazivaju, a na čijem je čelu ustaški major Ćudina, studenti frankovci, kao i Građanska zaštita, zauzimaju javne zgrade, kolodvor, radio stanicu, a da pritom ne nailaze na otpor. Evo, na taj način se Hrvatska odcijepila bez prolijevanje krvi (samo je jedan policajac ubijen) od jugoslavenske države » (2)

Proglašenje nezavisnosti nimalo ne ukazuje na neku njemačku inicijativu ili manevar. Toga dana, 10. travnja, protagonisti su Hrvati, budući da Wehrmacht još nije stigao. Na licu mjesta bio je samo Dr Edmund Veesenmayer (1904-1977) zastupnik vlasti Trećeg Reicha. Revolucija, koja je započeta, nije se mogla zbiti bez opće podrške. U tim trenucima, ustaše nisu mogle mobilizirati, čak niti pod najboljim okolnostima, više od 4 do 5 tisuća svojih naoružanih i aktivista pod zakletvom – a što bi pak bilo nedovoljno u slučaju jugoslavenskog otpora.

U biti, pukovnik Kvaternik zna da može računati na Građansku Zaštitu i na Seljačku Zaštitu čije se vođe Zvonko Kovačević, Đuka Kemfelja, Milan Pribanić, a koje imaju 142. 000 dobro uvježbanih ljudi. Uz tu snagu, koja je političkog karaktera, treba nadodati i osoblje policije i žandarmerije, a čiji su komandanti Josip Vragović i general Tartalja prihvatili da zajamče prevrat. Pa nisu valjda svi ti ljudi bili plaćenici Wilhelmstrasse ! (adresa vlade i ministarstva vanjskih poslova Trećeg Reicha, u Berlinu, o.a ). Takvo zajedništvo različitih snaga bilo je moguće samo radi toga što su čelnici Hrvatske seljačke stranke, V. Maček i A. Košutić, dozvolili (3) ili dali do znanja, da je cilj, t.j. nacionalna nezavisnost, prihvaćen od svih.

Opća pobuna

Narodnjački temelji i spontani karakter hrvatske bune nailazi na svoju potvrdu u brojnim lokalnim bunama (4) koje prethode ili slijede događajima u Zagrebu. Na primjer, 3 travnja, kapetan avijacije, Vladimir Kren, dezertira i leti za Graz, kako bi uvjerio Nijemce da ne bombardiraju hrvatske gradove. Tri dana kasnije, pukovnik Zdenko Gorjup i ostali hrvatski piloti dižu bunu na aerodromu u Makedoniji. 7. travnja hrvatski patrioti zauzimaju Čakovec u kojem apotekar Teodor Košak, proglašava nezavisnost Hrvatske. Istog dana vojnici se bune u Đakovu, a nakon toga i u Velikom Grđevcu i Bjelovaru, t.j. kada nacionalisti ( Dr Julije Makanec, i zastupnik Franjo Hegedšy i narednik Ivan Čvek) preuzimaju vlast.(5) Dolazi do sukoba između hrvatskih i srpskih vojnika u Đakovu, ali i u Vagnju, kada je ubijen hrvatski časnik Milan Luetić.

Desetog travnja, kapetan Želimir Milić i posada jednog torpednog čamca bune se u Šibeniku, dočim u isto vrijeme grad preuzima u svoje ruke Dr. Ante Nikšić. U Crikvenici, major Petar Milutin Kvaternik, diže bunu protiv srpskog komandanta garnizona (što ga stoji života), dočim u Splitu, kapetan Righi i potporučnik Josip Bojić tjeraju ostatke jugoslavenskih vlasti. Ustanak se čak širi u Bosnu i Hercegovinu. U Doboju se patrioti bore protiv dvadesetak jugoslavenskih oklopnih vozila. U Mostaru, građanstvo se buni pod vodstvom Stjepan Barbarića i Ahmeda Hadžića, dočim u Livnu, Fra Srećko Perić, preuzima vodstvo ustanka.

Tvrditi, kao što se to već dugo čini, da su svi ti nemiri imali za svoj početak mračne zavjere skovane u inozemstvu, u najmanju je ruku površan i nepošten sud. Kao što kasnije piše Dr. Georges Desbons : « Bilo je prirodno da 1941. Hrvati odbiju da se tuku u ime Jugoslavije, koja je postala srpska tvorevina na očitu korist Srbijanaca (..) Bilo je logično, nakon sloma jugoslavenskih vojnih snaga, da Hrvati zgrabe jedinstvenu priliku i da proglase svoju nezavisnost. Ta logika se slagala sa nacionalnim imperativom..» (6). Puno protivnika hrvatske nacionalne slobode uporno tvrdi da je Nezavisna Država Hrvatska bila umjetna tvorevina Sila osovine i da je 10. travanj bio samo prostački puč bez ikakvih širih narodnih korijena. No, vidjeli smo da je proglašenje neovisnosti bilo prihvaćeno od većine građana i da je uživalo aktivnu potporu brojnih ljudi koji nisu svi mogli pripadati njemačkim i talijanskim tajnim službama..

Između ostalog, možda je potrebno spomenuti da stvaranje države Hrvatske nije ulazilo u planove Sila osovina. U jednoj završnoj studiji, koja je objavljena, ima tome više od četvrt stoljeća (7) profesor Katalinić piše kako se Treći Reich uvijek deklarirao sklonim ka očuvanju Jugoslavije. Niti specijalni njemački izaslanik Viktor von Heeren (koji je dobio Orden Svetog Save 1937. godine), niti glavni tajnika vanjskih poslova Ernst von Weizsäcker, nisu skrivali želju da sačuvaju kraljevinu Jugoslaviju. U trenutku izbijanja rata (koji je prvenstveno izbio radi britanskih makinacija u Beogradu, a čiji je glavni cilj bio kontrola Grčke ), čak je i sam Hitler razmatrao kako da stavi Hrvatsku pod mađarsko skrbništvo (6. travnje 1941), da bi nakon toga razmotrio kako da preda Dalmaciju, Bosnu i Hercegovinu Talijanima, a da bi zatim (u svojim provizornim Instrukcijama od 12. travnja 1941.) dao do znanja da se Njemačka neće miješati u unutrašnje poslove Hrvatske.

Sa talijanske pak strane, fašistički režim nije skrivao svoje apetite prema Dalmaciji, a što se pak tiče hrvatskih interesa, oni su prestali biti interesantni nakon stavljanja potpisa Milana Stojadinovića (1937) na unosan sporazum. Pod takvim okolnostima, uvredljiva je tvrdnja da je Nezavisna Država Hrvatska bila « tvorevina » Sila osovine. Travanjska revolucija izbila je jer je strpljenje hrvatskog naroda došlo kraju, a ukazala se prilika za slobodu. Pokret je bio spontani, a okupator, budući da se našao pred završnim činom, morao ga je tolerirati.

Monarhija kao meta kritika

Protivnici Nezavisne Države Hrvatske prave se da ne znaju ono što je ogorčavalo Hrvate 1941. g. Ako bi se njima vjerovalo ništa dakle nije ukazivalo da Hrvati žele izaći iz Jugoslavije, a što po njima dokazuje da je 10. travanj bila samo prosta izlika za Nijemce i Pavelićevu državu, sa nametanje jedne prevare. Bez dvojbe, ovdje je riječ o ogromnom licemjerstvu, budući da su jugoslavenski problemi bili poznati svima, upravo kao i hrvatski zahtjevi. Na primjer, u Francuskoj, tinta Sporazuma iz Saint- Germaina jedva da se osušila, a već su novinari poput Charlesa Riveta iz Le Temps, počeli kritizirati agresivno velikosrpstvo čelnika Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca. U to vrijeme, dakako, takva vrsta kritike imala je slab odjek. Premda je kralj Aleksandar žustro odbacio svoju zakletvu da će služiti demokraciji, i nadalje su zapadne vlade govorile u njegovu korist i o njegovoj velikodušnosti.

Visoka administracija bila je veoma prosrpski orijentirana. 1920.g., piše Paul Garde, ambasador Jacques de Fontenay, zabrinut je glede predstojećeg izlaska iz zatvora Stjepana Radića, upravo kao i njegov kolega Emile-Laurent Dard, koji jednostavno traži da « diktatura i dalje potraje » (9). No malo po malo, pod utjecajem memoranduma hrvatske emigracije i informacijske kampanje Hrvatske seljačke stranke, slika Kraljevine osjetno tamni. 1928. godine dolazi do atentata u samoj Skupštini na Stjepana Radić, Pavla Radića et Đuru Basaričeka, a tada maske počinju padati. Atentat u Skupštini, pokazuje cijelom svijetu antagonizam između Srba i Hrvata. Tragična smrt Stjepana Radića, piše The Economist (18. kolovoza, 1928) «stavlja odsad Hrvate i Srbe u dvije nepomirljive i neprijateljske strane ». Umjesto da urazumi režim, ta tragedija, nekoliko mjeseci kasnije, vodi do službenog proglašenja diktature, što još više pali emocije. Otada brojni ljudi su javno uznemireni sa otvorenim totalitarnim skretanjem Kraljevine Jugoslavije. Glavni hrvatski politički čelnici, – Vlatko Maček, Ante Trumbić, Juraj Krnjević, Ljudevit Kežman, August Košutić i Ante Pavelić –, poduzimaj brojne korake u europskim gradovima u kojima odsad njihove žalbe nailaze na više sluha.

Šokiran željeznim okovima koje kralj stavlja na svoju zemlju (10) međunarodni tisak više ne skriva svoje rezerve. Kritike dolaze od poznatih pera i njenih starih prijatelja kao što su R.W. Seton-Watson i Wickham Steed. « Ako Jugoslavija definitivno nastavi ići prema vojnoj autokraciji » piše ovaj prvi, « tada će izgubiti pomoć zapadnih sila, buduće da će te potonje smatrati da nije sukladno općim interesima braniti despotsku vladu u Istočnoj Europi ». « Metode tortura koje koristi jugoslavenska policija », protestira ovaj drugi, « podsjećaju na najgore trenutke turske tiranije » ( 11)

16. siječnja 1931. red je i na John Guntheru, europskom dopisniku Chicago Daily News-a da uputi kritiku glede gospodarske pljačke kojoj je izvrgnuta Hrvatska od strane režima, ali isto tako i da osudi diskriminaciju kojoj su izloženi Hrvati u vojsci i javnoj službi, i da pritom spomene divljačke metode kraljevske policije (12). 1931 g. je također godina kada je ubijen od udaraca režimskih plaćenik hrvatski znanstvenik Millan Šuflay. Svega tri godine nakon ubojstva Radića taj skandal biva velik. Odmah izaziva ogorčene prosvjede Alberta Einsteina i Heinricha Manna, koji upućuju poziv Međunarodnoj Ligi za Ljudska Prava. Njihovo pismo, koje optužuje direktno jugoslavensku vlast, objavljeno je 6. svibnja 1931. na naslovnoj stranici New York Times-a.

Međunarodna stigma

Tridesetih godina prošlog stoljeća, zapadne vlade, a osobito britanska i francuska vlada, koliko god se bore rukama i nogama za očuvanje mita o dinamičnoj, jakoj i jedinstvenoj Jugoslaviji, tim se mitom više ne može zavarati cijeli svijet. 1932. g.u Velikoj Britaniji, 17 zastupnika potpisuje manifest u kojem osuđuju diskriminacija koja pogađa nesrpske narode (13). U isto vrijeme glasoviti kroničar Herbert Vivian zgraža se na stranicama English Review-a nad divljačkom represijom koja caruje u zemlji. Glede nasilja, bivši zastupnik Ante Pavelić, sa svoje pak strane, daje oštru sliku u svojoj maloj brošuri (15) koju objavljuje na četiri jezika (hrvatskom, njemačkom, francuskom i španjolskom) i koju šalje diljem Europe. Zlostavljanja i nasilje koje provodi i naređuje jugoslavenska vlast sve je više i više odaljuje od svijeta. U Americi, predsjednik Međunarodnog ureda za obranu političkih zatvorenika, Roger Nash Baldwin, svečano protestira kod jugoslavenske ambasade (24. studenog 1933.) protiv tortura kojima su izloženi hrvatski i makedonski zatvorenici. Njegovo pismo potpisuju: Theodore Dreiser, John Dos Passos, Upton Sinclair i Erskine Caldwell. U Francuskoj, demokratsko-kršćanski zastupnik Ernest Pezet, koji je bio vrući zagovornik jugoslavenskog jedinstva, objavljuje La Yougoslavie en péril (Paris, Bloud et Gay, 1933), u kojoj on daje vrlo ozbiljnu sliku Aleksandrovog režima : « Jugoslavija » , priznaje on, « samo je varajući naziv kojim se kamuflira u očima stranog svijeta imperijalna i dominantna politika Velike Srbije ». ( str . 256).

U svojoj knjizi La dictature du roi Alexandre (Paris, Bossuet,1933), bivši srpski ministar Svetozar Pribičević dolazi do istih zaključaka. Nakon povratka sa informativnog puta u Jugoslaviju (lipanj 1933), senatori Frédéric Eccard, Guy de Wendel i Marcel Koch izražavaju zabrinutost negativnim razvojem događaja u Kraljevini (16), a tako mišljenje dijeli i Robert Schuman koji posjećuje Zagreb u rujnu 1934. godine. Taj katolički zastupnik i budući « Otac Europe » užasnut je nepravednom sudbinom koja je namijenjena Hrvatima. « Nemoguće je », piše on Louisu Bathouu ( ministar vanjskih poslova Francuske, o.a.). « da se više niječe ta teška situacija (…) Potreban je povratak ustavnom režimu koji jamči slobodu, federalizam i koji poštuje osobnost svih naroda koji tvore tu državu.» ( 17). Nešto prije Schumanova posjeta, novinar Henri Pozzi također daje sliku bez šminke o Jugoslaviji. U svom pamfletu koje nosi naslov La guerre revient (Paris, Paul Berger, 1933), on nabraja zločine jugoslavenske diktature i prenosi usput sudbonosne riječi Anta Trumbića : «.. u nikojem slučaju, čak u slučaju stranog rata, hrvatska oporba neće prihvatiti dati svoju političku podršku, svoju moralnu podršku sadašnjoj vladi Jugoslavije »… ( str. 40)

1934. godine unutar-jugoslavenski konflikt doseže vrhunac nakon ubojstva kralja Aleksandra u Marseilleu, 9. listopada, kojeg je počinio jedan Makedonaca, a kojeg su organizirali Hrvati. Atentat ima svjetski odjek, no unutar same Kraljevine malo se toga mijenja. Kao što govore događaji u Sibinju i Brodu (18) represija ne popušta a i međunarodni tisak, neko vrijeme ganut ubojstvom kralja, ponovno počinje sa oštrom kritikom protiv režima. « Najgori teror vlada u Jugoslaviji » piše pariški dnevnik L’Œuvre (16. lipnja 1935), te pritom dodaje da « ti progoni nesrpskih naroda, većim dijelom katoličkih, ne samo što zaslužuje osudu nego zahtijevaju i intervenciju od strane civiliziranih naroda. » ( 19).

1936. godine srednjevjekovne metode jugoslavenske policije kao i polovična prljavština njenih zatvora stvaraju ogorčenje kod romanopisca i budućeg Nobelovca Andréa Gidea. Njegov članak je objavljen 7. veljače na stranicama Vendredi, tjednika Nacionalne fronte, i to nekoliko tjedana prije smrti nacionaliste Stjepana Javora u Srijemskoj Mitrovici. Slijede godine koje prethode neposredno Drugom svjetskom ratu i koje su također pune velikih napetosti : na jednom mjestu žandari ubijaju bez ikakva povoda sedmero mladih ljudi (9. svibnja 1937 u Senju), a na drugom pak mjestu manipulira se rezultatima glasovanja, ili se samovoljno ukidaju oporbene novine. Hrvatsko-srpski jaz uistinu je nepremostiv, te 15. siječnja 1939. godine hrvatski zastupnici prijete da će pozvati narod da uzme oružje u svoje ruke — u slučaju ako se i dalje bude ustrajalo na nijekanju njegova prava na samoodređenje.

Demokratska revolucija

Nakon čitanja tog kratkog podsjetnika postat će jasno da nije nimalo pošteno, kao što smo to već prije rekli, tvrditi da je hrvatska pobuna 1941. godine bila plod neke hitlerovsko – fašističke makinacije. U biti, nakon 23 godine apsolutizma ogorčenje hrvatskog naroda došlo je kraju, što su svi znali. Revolt Hrvata bio je neizbježiv, a njemački napad samo je bio detonator. Budući da se čuvar „tamnice naroda“ našao u neprilikama, idealna je bila prilika za patriote da priliku iskoriste. Uvod u Deklaraciju o neovisnosti Amerike, od 4. srpnja 1776. govori da svi ljudi imaju izvjesna neotuđiva prava, kao što su život, sloboda i sreća. « A da bi osigurala ta prava, vlast », nadalje govori tekst, « postavljaju ljudi čija pravednost izvire iz pristanka ljudi kojima se vlada. I kad god neki oblik vlasti postane destruktivan prema tim ciljevima, narod ima pravo da izmjeni vlast ili je ukinuti ». U Francuskoj, Deklaracija o pravima čovjeka i građana od 24. lipnja 1793., navodi u članku XXXV, da « kad vlast krši prava naroda, ustanak je za narod i za svaki njegov dio jedan od najsvetijih prava i jedna od neizbježivih zadaća ». 1941. godine Hrvati su samo primijenili ta stara načela, te je u tom smislu travanjska revolucija bila demokratska.

C. Dolbeau je francuski književnik, autor nekoliko knjiga i suradnik Ecrits de Paris i Rivarol. Nedavno mu je izašla knjiga, La guerre d’Espagne ( 2010)

—————————————–

Bilješke:

(1) Zanimljivo da u svom izvješću za Berlin, Dr Veesenmayer spominje intervenciju pukovnika Kvaternika u 17sati i 45 minuta. – cf. J. Tomasevich, War and Revolution in Yugoslavia, 1941-1945, Stanford, Stanford University Press, 2001, str. 54.

(2) Vidi I. Omrčanin, The Pro Allied Putsch in Croatia in 1944 and the Massacre of Croatians by Tito Communists in 1945, Philadelphie, Dorrance and Co, 1975, str. 103-107.

(3) Unutar HSS, zastupnici Janko Tortić et Marko Lamešić su osnovali jednu tajnu organizaciju pod imenom Organizacija za oslobođenje i borbu (OZOIB).

(4) Cf. I. J. de Mihalovich-Korvin, Istina o Nezavisnoj Državi Hrvatskoj, Buenos Aires, Croacia y los Croatas, 1991, str.12-13.

(5) Z. Dizdar, « Bjelovarski ustanak od 7. do 10. Travnja 1941 », Časopis za suvremenu povijest, N°3 (2007), 581-609.

(6) G. Desbons, « Rapport France-Croatie », Balkania, vol. I, N°1 (siječanj1967), str.24.

(7) K. Katalinić, « Proclamación de la independencia croata a la luz de los documentos internacionales », Studia Croatica, vol. 2, N°105 (travanj- lipanj 1987), 102-130.

(8) F. Grumel-Jacquignon, La Yougoslavie dans la stratégie française de l’entre-deux-guerres, aux origines du mythe serbe en France, Berne, Peter Lang, 1999.

(9) Cf. P. Garde, « La France et les Balkans au XXe siècle », Contrepoints (16.11.2000).

(10) Christian Axboe Nielsen, « Policing Yugoslavism : Surveillance, Denunciations, and Ideology during King Alexandar’s Dictatorship, 1929-1934 », East European Politics and Societies, vol. 23, N°1 (February 2009).

(11) Cf. S. Hefer, Croatian Struggle for Freedom and Statehood, Buenos Aires, Croatian Liberation Movement, 1979, str. 77.

(12) Ibid, str. 78-80.

(13) M. Gjidara, « Cadres juridiques et règles applicables aux problèmes européens de minorités », Annuaire Français de Droit International, 1991, vol. 37, str. 356.

(14) Cf. S. Hefer, op. cité, str. 60-61.

(15) Vidi Ekonomska obnova podunavskih zemalja. Razoružanje Beograd i Hrvatska, Beč, Grič, 1932 (izdanje Domovina, Madrid 1999).

(16) Cf. Gergely Fejérdy, « Les visites de Robert Schuman dans le bassin du Danube », in Robert Schuman et les pères de l’Europe ( S. Schirmann), Bruxelles, Peter Lang, 2008, str. 77.

(17) Ibid, p. 80. Isto M. Grmek, M. Gjidara, N. Šimac, Le nettoyage ethnique, Paris, Fayard, 1993, str. 146-149.

(18) 19. veljače 1935 jugoslavenska žandarmerija je ubila 8 hrvatskih seljaka u Sibinju, a dan nakon toga, 20 veljače 1935, šestero u Brodu.

(19) Cf. M. Gjidara, op. cit, str. 356.
" Pod znakom srpa i čekića ide onaj koji nikada u ruci čekića imao nije. Pod tim znakom djeluju oni koji možda svojim vlastitim očima u naravi nikada srpa ni vidjeli nisu. "

" Naše je ime naš program, a zovemo se Drina. "
Odgovorite