Četrnaest stoljeća časnog Kur"ana

''...uzima se da su Hrvati doselili oko 630...''
Odgovorite
Avatar
LEGIONARI
Podurednik
Postovi: 1554
Pridružen/a: čet vel 26, 2009 3:40 pm

Četrnaest stoljeća časnog Kur"ana

Post Postao/la LEGIONARI »

Četrnaest stoljeća časnog KUR“ANA

El Hakim

Hrvatska revija br.1/81.
Munchen, ožujak 1971. Godine.



Na sjeveru od grada Meke u pješčanoj pustinjskoj dolini, koja se odvaja od ceste, za planinu Arafat, uzdiže se planina od crvenog kamena imenom Hira. U pećini goruće arapske pustinje, koja ne poznaje brzi tok vremena, jer je i ono zastalo kao okamenjeno u veličanstvenoj tišini prirode, jedan je zamišljen i osamljen čovjek provodio dane i noći u razmišljanju i molitvi, diveći se djelima Stvoritelja i izgarajući od želje da mu se približi. Skromni pripadnik pleme na Kurejš, siroče iz Meke, Muhamed, čiji je jedini ponos bilo njegovo siromaštvo, provodio je noći i dane u molitvi, da mu Stvoritelj pokaže put, kojim će pomoći svome zalutalom narodu.

U noći mjeseca Ramazana otvorila su se vrata transcendentalnog svijeta pogledu čovjeka umornog od traženja i izmučenog postom, razmišljanjem i surovim promjenama pustinje, koja danju izgara, a noću smrzava crveno stijenje. Te blagoslovljene noći, koju svaki musliman posebno poštuje, jer je u njoj otpočela objava Kur'ana, stigao je odgovor Muhamedu u 610 A. D., koja nas prema arapskom lunarnom kalendaru nosi u tisućučetiristogodišnju prošlost.

Nemir, koji razjeda dušu velikana od postanka svijeta, prestaje tek u sjedinjenju s praiskonom postojanja, i izgaranje u traženju toga sjedinjenja spoznavali su proroci na putevima svojih traženja.Dani vrućih vjetrova, koji raznose pustinju i noći sjajnog mjeseca i bezbrojnih zvije zda, koji su govorili tihim kazivanjem o slavi Stvoritelja, bili su hrana čovjeku u tihoj pusti njskoj pećini, koji je osjećao snagu elemenata, koji govore hvalu Gospodaru svemira, ali im nije razumio govora. Različit je tijek zakonitosti materijalnog i transcedentalnog svijeta, i za razgovor s Bogom treba učiti i onaj govor, koji nije samo govor osjetila.

Život tijela bio je nužan za susret duše s Bogom, ali Muhamed nije osjećao tjelesnih patnji u izmjenama dana i noći, koje kidaju i kamene stijene, niti je ćutio slabost od neprestanog posta. Ali nisu napušteni ni zaboravljeni oni, koji izgaraju u traženju istine, jer se ruke uzdignute u molitvi ne vraćaju prazne i bez nade. U noći Lejletul Kadr svidjelo se Božjoj providnosti da objavi posljednju opomenu čovječanstvu, kojom završava Božja objava čovjeku, koja je zapo čela davno prije toga od proroka Abrahama, a nastavila se preko knjiga Staroga i Novoga Zavjeta, da bi završila danom objave Kur'ana.

Stvoritelj se obratio Muhamedu preko svojega anđela, koji je zastao na jasnome obzorju i u tihoj Ramazanskoj noći pustinjom su se pronijele riječi: Objavljuj u ime svoga Gospoda koji je stvorio čovjeka.Te riječi čine prvi stih objave Časnoga Kur'ana, knjige koja je snažno utje cala na tok povijesti čovječanstva, knjige koja je došla kao potvrda istinama Staroga i Novoga Zavjeta, i knjige, koja je unijela nove svježe struje u ustajale tokove života i zabluda zalutalih poklonika idola u Arabiji, da bi se pružila na izbor cijelome čovječanstvu, kao riječ istine i zadnja objava vjere u jednoga Boga, ne kao nova vjera, nego kao dokaz prije objavljenih istina. To je knjiga, nakon koje više ne će biti opomene čovječanstvu.

Bog ne uništava ni jedan narod, prije nego što mu pošalje svoje poslanike s jasnom opome nom. Riječ Kur'ana i danas opominje i uskoro se može desiti, da se ponovi Noahovo vrijeme, kada se odaziv na Božji poziv prekasno shvati kao ozbiljna namjera. Što te odvraća, o nerazu mni čovječe, da prihvatiš istinitu vjeru svoga Gospodara, koji ti je dao život i stvorio te iz mrtva, koji će učiniti da umreš i ponovno te proživjeti. Svi ćete se njemu vratiti (sura Bekara 2/28).

Objava Kur'ana jedinstven je događaj u povijesti čovječanstva, jer je prema islamskom vjero vanju autor Kur'ana sam Svevišnji Stvoritelj, a Muhamed je bio samo prenosilac njegove objave. Objava je u cijelosti završena u toku života Muhamedova, a nastanak pojedinih pogla vlja (sura) povezan je sa stanjima ekstatičnih komunikacija Božjeg poslanika sa svijetom više ga znanja. Sure, koje je Muhamed prenosio nakon tih dubokih kontemplativnih stanja, bile su odmah zapisivane, tako da o autentičnosti Kur'anskih tekstova nema nikakve sumnje.

Razgovor između dva svijeta nije niti mogao biti bez odvajanja od ustaljenih životnih tokova. U vrijeme primanja objave Muhamed je bio neosjetljiv na sva zbivanja u okolini, odvojen od svijeta, a lice mu je bilo ozareno sjajem, dok mu je čelo bilo orošeno znojem od patnje, koju osjeća čovjek pred vlastitom ništavnošću u susretu s nepromjenjivim vječnim svijetom.

Objava nije bila kazivana glasom niti jezikom čovjeka. Glas, koji je donosio Muhamedu riječi Božje objave, bio je prema njegovom iskustvu sličan glasu zvona. Milost, koja je bila ukazana Muhamedu da prenese taj govor u jezik ljudi, rodila je prenesenu objavu u najljepši jezik i oblik izražavanja, koji poznaje arapska klasična starina. Čak je i u hladnim noćima primanja objave njegovo čelo gorjelo u vatri groznice i časovi ekstaze trajali su različito vrijeme, prema prilici koja je uvjetovala nastanak pojedine sure. Ustvari, od četrdesete godine Muhamedova života, u kojoj je primio prvu riječ objave Kur'ana, sve do njegovog preseljenja na Ahiret, život je njegov bio upravljan objavama Kur'anskih sura.

Onima, koji su nazivali neistinom njegove riječi, sam Kur'an pruža izazov: Ako sumnjate u ono što je objavljeno našem izabraniku, stvorite jednu suru, koja će biti ravna ovima koje su mu objavljene. I pozovite svoje svjedoke i pomoćnike, ako ima ikakvih pomoćnika osim Boga jedinoga. Ali ako ne iizmognete, a sigurno je da ne ćete, tada strahujte od vatre koja će gutati ljude i kamenje (idole), (sura Bekara 2/23, 24).

Objava Kur'ana naišla je na otvorena neprijateljstva idolopoklonika Meke i drugih arapskih plemena. Ipak, unatoč pokušajima mnogih neprijatelja Božjeg poslanika, da ospore autentič nost autorstva Stvoritelja u objavi knjige, i unatoč pokušajima, da se zaustavi njezino širenje, Muhameda nisu zaplašile prijetnje, niti ponijela obećanja o velikoj nagradi, koja će mu biti data, ako zaustavi širenje Kur'anske objave. Kada bi mi dali sunce u desnu a mjesec u lijevu ruku, ni tada ne bih prestao širiti istinu objavljenu od mojega Gospodara, bio je njegov odgo vor na prijedlog Mekanskih odličnika, koji su mu nudili najveće nagrade za prestanak obja vljivanja Kur'ana.

Za nagovaranjima dolazile su prijetnje, ali niti one nisu uspjele zaustaviti širenje Kur'ana i Islama, koji je bujao poput snažnih planinskih voda. Mnogi neprijatelji Islama, koji su dolazili Božjem poslaniku s namjerama, da mu naude i čak da ga ubiju, prihvaćali su Islam u časovi ma, kada su se susreli s Muhamedom, a mnogi, koji su kradom slušali čitanje Kur'ana, prih vaćali su Islam poneseni ljepotom Božje riječi. Među velikim neprijateljima Islama nalazio se i uvaženi ratnik i vitez Omar ibn Hattab, koji je iz plamteće mržnje prema Islamu postao jedan od najvatrenijih boraca Islama, kada je u jednome času spoznao svoj krivi put i okrenuo leđa poklonicima idola.
Omar, čije je ime ušlo u povijest čovječanstva, javno je ismijao kipove mekanskih idola i rugao se pripadnicima krive viere usred Meke, u kojoj su se našli sakupljeni idolopoklonici, koji su slušali njegove riječi.

Omer je napustio Meku, da bi se pridružio Muha¬medu.
Smijao se bogu Hebalu
I bogu Assafu i svima
Rugobnom drvetu i rugobnom kamenu.
Omer ostavlja Meku


Gnjev Mekanskih starješina nije ostao u riječima. Stoljetni običaji i vjera pradjedova bili su ismijani, a središte svih plemena, od kojih je svako imalo svoje vlastite idole zaštitnike, bilo je uzdrmano snagom Muhamedove vjere. Starješine plemena Kurejš s drugim arapskim pleme nima odlučile su da se Muhameda ubije. Naručene ubojice došle su u kuću Božjeg poslanika u noći, ali ga nisu zatekli, jer je Muhamed iste noći preselio u Medinu na nagovor svojih sljed benika. Muhamed je odabrao Medinu iz razloga, što je u tome gradu rastao broj njegovih slje dbenika, koji su slušali njegove propovijedi, kada su kao trgovci dolazili karavanama u Meku i pričajući o Božjem poslaniku i širenju nove vjere u Meki raširili su Islam Medinom, tako da je u vrijeme seobe Muhamedove iz Meke u Medinu u tome gradu bio velik broj muslimana.

Seoba Muhamedova u Medinu dogodila se trinaest godina nakon početka objave, i to se
putovanje naziva Hidžret, od kojega se vremena računa Islamska era. Vrijeme Hidžreta odgo vara 622 A. D.Širenje Kur'anske objave nije nailazilo samo na otpor idolopoklonika Meke i drugih arapskih plemena, i njihov neprijateljski stav prema Muhamedu nije bio jedina opas nost ranom širenju Islama. Oni su predstavljali opoziciju širenju Božje objave u samom njezi nom početku, ali je moć Islama uskoro prestala biti opasnost samo za lokalna arapska pleme na, koja su osjetila ugrožavanje svojih tradicija širenjem nove vjere.

U vrijeme, kada je moć Islama dosegla onu visinu, koja je prijetila da se prelije u val, koji će zahvatiti mnoge zemlje, i drugi su stanovnici arapskog poluotoka počeli osjećati nemir pred promjenama koje dolaze. Posebno su Zidovi osjetili opasnost od širenja Islama, u kome se propovijedala jednakost među narodima i rušio se mit o izabranom narodu, a to je bilo pove ćano i razlogom, što Muhamedova vjera nije nijekala, nego potvrđivala prijašnje objave i prihvaćala je proroke Izraela za Božje poslanike, tako da su u mnogim prilikama ismijavali Muhameda i nastojali umanjiti značaj njegovih riječi komentarima, kako je on pod utjecajem demona i pomračena uma. Tendencija osporavanja Božjeg utjecaja u nastanku Kur'ana živi i danas, posebno održavana komentarima neislamskih učenjaka, kako je i u svetim knjigama Staroga i Novoga Zavjeta, koje su jednako Božja riječ, prisutan i ljudski element.

To se pokušalo sugerirati i za Kur'an, za koji ti autori tvrde, da je djelo samoga Muhameda. Taj se stav ne može, međutim, održati već iz razloga, što je Muhamedovo poznavanje svetih knjiga, objavljenih prije, bilo u najmanju ruku vrlo skromno, jednako kao i pojedinosti iz povijesti starih naroda. U Islamu je vjerovanje u Kur'an kao u Božju riječ jedno od temeljnih načela vjere, i mali broj onih, koji su čak i unutar Islama pokušavali dopustiti prisutnost ljudskoga elementa, nije uspio obraniti svoje stavove. U vrijeme islamskih država i strogih šerijatskih zakona nije bilo bez izlaganja opasnosti razmatrati takove stavove, jer su sveti zakoni bili sasvim određeni u osudi onih, koji su sumnjali u Kur'an kao u Božju riječ.

Objava Kur'ana je prema islamskom učenju dio vječne knjige mudrosti, koja se naziva Lehvi Mahfuz. a nalazi se u transcedentalnom svijetu vječnoga Božjeg vladanja. Lehvi Mahfuz sadrži zapisane događaje prošlosti i budućnosti čovječanstva, i nema niti jedne pojedinosti u svim zbivanjima u svemiru, koja je izmakla zapisivanju u vječitu knjigu. Sve što je na nebesima i na zemlji, praćeno je budnim okom Stvoritelja i nema niti najmanjeg djelića mate rije, koji nije registriran. O životu i djelima svakoga čovjeka zapisano je u vječnoj knjizi i svakome će biti pokazana njegova djela na dan, kada se otvore grobovi u kataklitičkom uniš tenju materijalnog svijeta.

O svome učešću u širenju Kur'ana sam je Muhamed jasno kazivao, kako je njegova uloga tek uloga prenosioca, a nikako autora uzvišene knjige. To je zapisano i u knjigama tradicije i Božji poslanik nikada nije odustao od svoje skromne uloge prenosioca objave. U toku svojega zemaljskog života, Muhamed je svojom skromnošću i uzoritošću života svjedočio o neposto janju vlastitih ambicija u objavi i širenju Kur'ana. Kur'an jasno kazuje u suri Al-Ahzab: Muha med nije otac bilo kome od vas, o ljudi, ali on je Božji poslanik i pečat svih poslanika. A Bog posjeduje savršeno znanje o svakoj stvari (33/40).

Objava Kur'ana nije ni u kome slučaju objava nove vjere, jer je po Kur'anu Muhamed samo zadnji Božji poslanik u širenju one iste objave, koja je započela od Abrahama (Ibrahim). Iz toga se razloga ocem Islama može nazivati Abraham, koji je bio pravi musliman, prema zna čenju riječi, da je musliman onaj tko je potpuno predan Bogu. Židovski učenjaci suglasni su u pitanju pripadnositi Abrahamove, da on nije bio Zrofbv, jer prava povijest Židova potječe od Jakova (Takub), odnosno od dvanaest plemena Izraelovih, a ab initio od Izaka (Ishak), koji je sin Abrahamov.

Zato je i jasan Kur'anski ajet, koji kazuje doista Ibrahim nije bio niti Židov niti kršćanin. On je bio musliman i nije bio u broju poklonika idola (Sura Al-Imran 3/67). Druga sura upućuje na vjerovanje u vjeru Abrahama: Oni govore, budite Židovi ili kršćani i bit ćete na ispravnom putu. Pouči ih neka slijede vjeru Abrahamovu, koji je uvijek bio odan Bogu i nije mu pridru živao drugih bogova (Sura Bekara 2/136). Recite, mi vjerujemo u Boga i onu objavu, koja je bila objavljena nama i Abrahamu i Ismaelu i Izaku i Jakovu i njegovim sinovima. I vjerujemo u ono što je bilo objavljeno Mojsiju i Isusu i što je bilo objavljeno svima drugim prorocima od njihovoga Gospoda. Mi ne pravimo razlika među prorocima i pokoravamo se Bogu jedinome. (2/137).

Unatoč vjerovanju, da je autor Kur'ana sam Bog, ne može se vjerovati, da je komunikacija Muhameda s Bogom u vrijeme objave bila izravna. U tome se pitanju slažu većina islamskih teologa, a ta je sugla¬snost zasnovana na samim Kur'anskim ajetima. Duh Gospodnji pokreće anđele, koji prenose njegove naredbe. Prijenos Kur'ana Muhamedu bio je preko arkanđela Gabrijela (Džebrail), koji je Božjem poslaniku govorio tekst objave. Taj razgovor između transcedentalnog i materijalnog svijeta nije dostupan razumijevanju unutar zatvorenih zidina materijalnoga života. Ekstatični nastupi, u kojima je Muhamed primao tekstove objave, bili su tumačeni na različite načine, pa je na komentare o Prorokovoj pomračenosti uma došao jedan ajet Kur'anske objave, koji je sadržan u ranoj suri Takvvir iz Mekanskog perioda objave, u kojoj se daje dokaz o istinitosti Božje objave:

O ljudi. Božji poslanik nije čovjek pomračena uma. On je vidio anđela na jasnome obzorju (81/22,23).

Cjelovitost Kur'anskog teksta je autentična, jer je sav tekst objave završen u vrijeme Muhame dova ovozemaljskog života. Taj je tekst bio zapisan u vrijeme kada je bio objavljivan, a mno gi su učili te tekstove napamet, prema tradiciji arapskih plemena, u kojima su pripovjedači starih legendi, i oni, koji su znali naizust stare spjevove, imali posebno povlašten položaj. Među prvim muslimanima bio je znatan broj onih, koji su svojom izvježbanom moći memo riranja pamtili stihove Kur'ana, objavljene od Muhameda, i ti su se sljedbenici Muhamedovi nazivali časnim nazivom Hajiz. Tradicija je sačuvana do danas i prenosi se iz generacije u generaciju u svim islamskim zemljama, tako da se među hafizima često nalaze i djeca.
Ljutu travu na ljutu ranu!

Kralju Dmitre Zvonimire - u tamnici tvoji su ratnici-tvoji Generali!
Avatar
LEGIONARI
Podurednik
Postovi: 1554
Pridružen/a: čet vel 26, 2009 3:40 pm

Re: Četrnaest stoljeća časnog Kur"ana

Post Postao/la LEGIONARI »

PRIJEVOD: JEDNA STRANICA ČASNOG KUR'ANA

SURA 46 / AL AHQAF (NANOSI PIJESKA)

Ova je sura posljednja u seriji Ha Mim, objavljenoj na kraju prvoga dijela Mekanskog vremena objave.
Naslov joj potječe od arapske riječi koja označava pješčana brda, koja se uzdižu u zemlji između Hadra-mauta
i Jemena, na mjestu gdje je u prošlosti bila moćna civilizacija plemena Ad. Zemlja bujne vegetacije i mnogih voda u kojoj je cvalo zanatstvo i trgovina, domovina griješnog naroda Ad, bila je uništena u kataklitičkom potresu praćenom nebeskim ognjem i nije ostalo ni traga velikom i moćnom narodu, koji je opijen bogatstvom
i slavom živio ružnim i nedostojnim životom, odbacujući opomene Božjih poslanika o prola znosti slave svijeta. Na mjestu njihove postojbine ostali su u mrtvoj pustinji nanosi pijeska.

AL A H Q A F

U im Boga blagog i milostivog

1. Ha Mim.

2. Objava ove knjige jest od Boga silnoga i mudroga.

3. Mi nismo stvorili nebesa i zemlju i ono što se nalazi među njima bez ozbiljne svrhe. Sve će trajati do
dana koji je određen. Ali nevjernici ne razmišljaju o jasnim opomenama.

4. Reci im. Da li ste upoznati što vi zazivate uz Boga. Pokažite mi što su stvorili oni bogovi kojima se
vi utječete. Imaju li oni udjela u stvaranju nebesa. Donesite kao dokaz knjigu obja vljenu prije Kur'ana
ili trag znanja koje je objavljeno od Boga, koji će održati vaše dokaze, ako vjerujete da ste u istini.

5. A tko je u većoj zabludi od onih koji se umjesto Bogu mole onima koji ne će odgovoriti na njihove
molitve sve do sudnjega dana. Njihova lažna božanstva nisu niti svijesna njihovih molitava.

6. A kada ustanu nakon smrti iz svojih grobova, tada će im njihova lažna božanstva biti neprijatelji
i oni će otvoreno odbiti svaku dostojnost obožavanja.

7. A kada se kao opomena nevjernicima donose naši jasni znakovi, oni kazuju o otkrivenoj istini
da je obmana.

8. Govore da je Božji poslanik izmislio Kur'an. Reci im. Ako sam ga ja izmislio vi me ne ćete moći zaštititi
kod Boga. On najbolje zna u kakvom ste beznačajnom govoru vi izgubili smisao za istinu. On je dovoljan kao svjedok između vas i mene. I on je milostiv i voljan da oprašta.

9. Reci. Ja nisam jedini poslanik niti novost među poslanicima. Niti mi je znano što će biti sa mnom
ili s vama. Ja samo slijedim ono što mi je otkriveno i opominjem.

10. Reci im, ako je ova knjiga od Boga a vi ipak ne vjerujete u nju neka vam jer primjer svjedok odabran
među djecom Izraelovom, koji nalazi suglasnost s ranijom objavom i vjeruje u nju. Kako li ste nepravedni u svojoj oholosti. Doista Bog ne predvodi narod nasilnika. Sam Muhamed nije nikada zapisao nijednog od
Kur'anskih stihova, i sva je prilika, da je, unatoč mnogim kontroverznim polemikama, on bio nepismen,
o čemu na određeni način kazuju i neki stavci samoga Kur'ana. Riječi Kur'anske objave bile su brižljivo
zapisivane u samim časovima, kada ih je Muhamed kazivao svojim učenicima. Oni su ih zapisivali na
palmine listove, kamenje, životinjske kože i na različite druge materijale, koji su bili dostupni pustinjskim Arapima. Knjiga zapisa o Muhamedovom životu (Hadis) kazuje, da je sav taj materijal bio sakupljen u
vrijeme prvoga kalifa Abu Bekira, koji je rad nastavljen u vrijeme njegova nasljednika, Omar ibni Hattaba.
Omar je, međutim, promijenio svijet prije nego što je završena sistematizacija tekstova, tako da je konačni oblik Kur'ana objavljen u vrijeme kalifa Osmana. Autentičnost tih zapisa nije sporna, jer je nadzor nad tim
radom vršio sam Muham edov tajnik Zaid. koji je svojeručno predao sakupljene tekstove kalifu Abubekiru, prepisane na posebne listove.

Kalif Osman osnovao je posebnu komisiju, koja je ne¬prestance radila na konačnom obliku sakupljenih zapisa,
a na čelu te komisije stajao je Zaid, koji je vodio taj rad i u vrijeme Muhamedova života. Tekst sakupljen u vrijeme kalifa Osmana ostaje konačni tekst Kur'ana i za svakog muslimana predstavlja neosporno izravnu Božju riječ. Taj prvobitni oblik Kur'ana, koji je bio pisan Kufskim pismom, izazivao je u početku određene sporove o načinu čitanja, jer u tome tekstu nije bilo znakova za vokale, tako da su konsonanti glagola mogli biti tumačeni kao aktivni i pasivni oblici, a mnogi konsonanti čak nisu mogli biti niti razlikovani bez dijakritičnih točaka, koje su bile kasnije dodate. Od tih prvobitnih Kur'anskih tekstova, koji su zapisani i objavljeni, sa¬čuvana su do danas četiri originalna primjerka, s kojima se mogu uspo -rediti svi tekstovi Kur'ana. koji se objavljuje u mnogim zemljama svijeta, i među njima ne može biti niti najmanje razlike, tako da ne može uspjeti pokušaj, da se objavi tekst Kur'ana, koji bi bio različit od teksta originalne objave. Od ta četiri primjerka, jedan od najbolje
oču vanih jest primjerak, koji se nalazi u riznici palače Topkapi u Istanbulu, u posebnoj prostoriji, u kojoj se čuvaju svete relikvije, a koja se naziva Hirkai Šerif.

Jedinstvena je suglasnost komentatora Kur'ana, da je prva riječ ob¬jave Kur'ana iqra bismi rabbikellczi haleka / objavljuj u ime svoga Gospoda. Ta je objava sadržana u 96. suri, i razlog što je početak objave stavljen u sure, koje se nalaze na kraju definitivnoga teksta, sastoji se u tome, što se redoslijed objavljenih sura nije svrstavao u konačnu knjigu prema redu objav ljivanja, nego prije prema dužini sura. Kategorizacija prema mjestu i vremenu objave nije time okrnjena, jer je u raspodjeli Kur'anskih sura u definitivni poredak na početku svakoga poglavlja spomenuto kojem mjestu i kome vremenu pripada pojedina sura, tako da se Meka nske i Medinske sure izmjenjuju u konačnom obliku Kur'ana bez određene pravilnosti.

Rane sure iz Mekanskog perioda u pravilu su kraće i po tematici razmatranja problema posve ćuju više pažnje temeljnim teološkim problemima, kao što su pitanja života i smrti, pitanja Božje egzistencije, pitanja vječnoga života, razmatranja nagrade i kazne na dan suda. Kasnije sure, posebno iz Medinskog perioda, u pravilu su duže
i u njima su sadržan pravila, koja upra vljaju životom svakoga muslimana, i te sure sadržavaju cjelokupan moralni i pravni kodeks islamske civilizacije.

Kur'an se sastoji od 114 poglavlja (sura) s ukupnim brojem od 6666 stihova (ajeta). Vrijedna je pažnje sličnost toga broja sa 66 knjiga cjelo¬kupne Biblije. Muhamed nije posvećivao paž nju broju objavljenih ajeta i sva je prilika da je numerizacija učinjena tek u vrijeme sistema tizacije u vrijeme kalifa.Kur'an je knjiga, koja je objavljena cijelome čovječanstvu, a ne samo arapskim plemenima, kome su mišljenju skloni neki neislamski autori, koji, u nemogućnosti da dokažu otsutnost Božjega elementa u Kur'anu, dopuštaju kao svoj dobrohotni poklon mogućnost, da je Kur'an nadah¬nuta knjiga, ali poslana samo mnogobožačkim plemenima Arabije, da ih pouči vjeri u jednoga Boga, jer prema mišljenju tih autora i to je bolje nego politeizam. Takovi stavovi uvijek
će naići na ncsuglasnost od strane muslimana, jer Kur'an nije došao čovječanstvu ni da mijenja, niti da oponaša prijašnje objave, a nije došao niti grupi od nekoliko plemena Arabije, da ih pouči nečemu, što je tek nešto bolje od njihovih politeističkih zabluda.

Kur'an je dio kontinuirane objave, koja je završena tek njegovim objavljivanjem, a dat je kao zadnja opomena svijetu, koji je zalutao. Prema Kur'anskim porukama, Bog nikada ne kaž njava jedan narod prije nego što mu pošalje svoje poslanike, koji ga opominju da ostavi put zablude i vrati se istini vjere u jednoga Boga. Teorije,
da je Kur'an tek imitacija prijašnjih objava, mogle bi se uzeti u razmatranje, kada bi Kur'an imao namjeru stvarati jednu novu vjeru, a ostaju nemoćne pred otvorenošću objave, koja kaže. da je došla potvrditi istinu svetih knjiga Staroga i Novoga Zavjeta, objavljenu starim prorocima. Vrhunac veličine i potvrda kontinuiteta jedinstvene Božje objave čini ajet, koji razmatra ispravnost onih, koji vjeruju u prijašnje objavljene svete knjige: Doista oni koji vjeruju, bili oni zidovi ili kršćani ili sahejci, a koji istinito vjeruju u Boga i u posljednji dan i koji čine dobra djela, bit će nagrađeni od njihova Gospoda. (2/63).

Ako se i ne uzme u razmatranje činjenica, da je Kur'an dio jedinstvene Božje objave, ni tada ne bilo mjesta komentarima koji kazuju, da je Muhamed imitirao grčke, sirijske, aramejske i druge tekstove. Već su i
Mekanski prvaci zamjeravali Muhamedu, što se poziva na izvore stra-naca. Muhamed, međutim, ne samo da
nije poznavao niti jedan od jezika ili pisama, čije mu se oponašanje zamjera, nego čak nije poznavao niti vlastitog arapskog pisma. Drugi argument neislamskih komentatora čini primjedba, da se informacije mogu prenositi i bez pismenog posredovanja, tako da je Muhamed mogao biti pod utjecajem trgovaca, koji su dolazili karavanama u Arabiju iz Abesinije, Bizanta, Jemena, Perzije i drugih zemalja, s kojima su trgovala arapska plemena, ali svi su ti pokušaji nailazili na dobro dokumentirane rasprave islamskih učenjaka, koji su zastupali
i zastupaju čistoću objave.Temeljni Credo Islama sadržan je u vjeri u jedinoga Boga. vjeri u duhovna stvorenja, anđele, svete knjige, Božje poslanike, sudnji dan i Božje upravljanje nad svima događajima. Sažeta rečenica, kojom se očituje pripadnost Islamu ili najsadržajniji Credo jest La Ilahe lllallah Mu-hamm edun Resulullah
Nema drugoga Boga osim Allaha, a Muhamed je njegov poslanik. Allah po nekim tumačenjima predstavlja
vlastito ime Boga, ali je više logike u tumačenju, da Allah znači samo Bog, prema arapskom Al-Illah, što je adekvatno hebrejskom Eloh ili Elohim (pluralis maiesteticus).

Prva rečenica vjerovanja odnosi se na Božje jedinstvo i najsadržajniji opis njegove veličine nalazi se u drugoj suri (2/256), i sam je Muhamed preporučio vjernicima čitanje toga ajeta kao najljepšeg dijela Kur'ana.Vjera u duhovna stvorenja, anđele, posrnule anđele, koji su sljedbenici sotone (iblis), ne razlikuje se od kršćanskog ili židovskog shvaćanja. O pitanju Božjih poslanika Kur'an je jasan u stavu, da među njima nema razlike. Oni se dijele u dvije katego rije, i to Resul i Nabi. Nabi je Božji poslanik, kojemu je osim objave data i knjiga i u tu kate goriju uvršteni su svi proroci Staroga Zavjeta. O Novome Zavjetu Islam zauzima poseban stav, jer je sveta knjiga Evanđelje (Indžil) ona mudrost, koju je propovijedao Isus, tako da je u pojam Evanđelja uključeno sve ono, što je Isus propovijedao, i Kur'an kazuje, da je sam Isus bio poučen mudrosti Evanđelja preko duha Božjega. Isus se u Kur'anu naziva Ruhullah (duh Božji) i Kalimatullah (riječ Božja).

O tim pitanjima, koja su predmet posebnih studija, raspravljaju mnogi islamski učenjaci, posebno Sufijski učenjaci, pripadnici islamskih mističnih redova, u kojima poštovanje Isusa zauzima posebno mjesto, jer je Isus uzor vrline i uzor asketizma, što čini mistična bratstva tesavufskih redova, posebno usmjerenima proučavanju misterija Krista. Isus se također posebno poštuje i izvan tesavufskih re¬dova i priznaju mu se svi atributi, koji mu se priznaju i u kršćanstvu, osim da je dio trojedinog božanstva. Kur'an posebno naglašava Marijino bezgrješno začeće, Isusova čuda, uskrsnuće i vjeru u ponovni dolazak. Dogma o Božjem jedinstvu, međutim, čini temelj Islama i Kur'an razmatra pitanje Isusa kao Proroka u nekoliko poglavlja: / rekoše anđeli, o Marijo Gospod ti šalje radosnu vijest da ćeš roditi sina snagom njegove riječi. Njegovo će ime biti Mesija Isus. On će biti slavljen u ovome svijetu i u budućem svijetu i njegova će biti Božja blizina. (3/47).

Vjera u sudnji dan ne razlikuje se od kršćanske vizije sudnjega dana. Na dan suda, kome će prethoditi kataklizam, pomrijet će sve živo i ustati na zvuk anđeoske trube, kojom će anđeo Israfil objaviti dan strašnoga suda. Glas trube će odjeknuti i na njezin zvuk otvorit će se gro bovi i ljudi će požuriti svome Gospodu. Teško nama, tko nas podiže iz naših grobova. Glas će se začuti, to je obećanje koje vam je dao Bog svemogući i ovaj dan je svjedočanstvo istine riječi njegovih poslanika (Sura lasin 46/51.52).

Skup islamskih dužnosti, dat u Kur'anu. naziva se stupovima Islama. Pet je stupova Islama, i to: molitva, pomaganje siromašnih, post. hodočašće u sveti hram u Meki i sveti rat. Razma tranje ovih zapovijedi čini osnovnu naobrazbu muslimana, i svaki je vjernik dužan ispunjavati svih pet točaka dužnosti. Dnevna molitva sastoji se od pet zasebnih dijelova, koji se kazuju u

različito vrijeme, i to prije izlaska sunca, u vrijeme kada je sunce u zenitu, poslije podneva, poslije zalaska sunca i kasno uveče. Prije početka svake molitve mujezini pozivaju vjernike s vrha minareta učenjem ezana, i svaki musliman dužan je odazvati se na glas ezana i pristupiti molitvi. Prije svake molitve vjernik je dužan obaviti obred abdesta ili umivanja, jer je uvjet za primljenu molitvu čistoća tijela i čistoća namjere.Pomaganje siromašnih dužnost je svakog muslimana prema vlastitim mogućnostima. Ta se dužnost naziva Zekat i o njoj su kao o soci jalnom savršenstvu islamskoga svijeta pisane mnoge rasprave. Visina učešća u pomaganju siromašnih određena je šerijatskim zakonima.

Dužnost posta odnosi se na blagoslovljeni mjesec Ramazan, u kome je objavljen Kur'an, i sastoji se u potpunoj zabrani uzimanja bilo kakove vrste hrane ili bilo kakove vrste pića, uključujući i vodu, od izlaska do zalaska sunca, u trajanju od mjesec dana. Taj je mjesec praćen suzdržava¬njem od bilo kakvih tjelesnih užitaka i potpunom predanošću molitvi, posebno uveče, kada se preporuča zajedničko obavljanje dugotrajne ramazanske molitve (Teravih).

Hodočašće u sveti hram u Meki dužnost je, koju treba obaviti svaki musliman bar jedan put u životu. Važnost hodočašća ili hadža sastoji se u zajedničkom susretu muslimana iz svih krajeva svijeta, koji se bez razlike u položaju, imetku ili zemlji i boji kože zajedno odazivaju svome Gospodaru riječima: O Bože, mi ti se
odazivamo. Tisuće hodočasnika ogrnutih tijela bijelim pokrovima, jednakih kao što su pokrovi, kojima se
ornata tijelo pokojnika, obilaze s poštovanjem hram, koji je podigao prorok Abraham, kao hram vjere u
jednoga Boga, a koji je obnovio zadnji Božji poslanik Muhamed.

Sveti rat ili džihad sastoji se od borbe na Božjem putu za istinu, pravdu i pobjedu vjere nad bezvjerjem. Oni koji vjeruju i trpe progonstvo i koji se bore na Božjem putu, imaju najviše mjesto pred Bogom i njihovo je spasenje (Sura Braat 9/20). Borite se na Božjem putu protiv onih koji vas napadaju. Ali ne pretjerujte, jer Bog ne voli one koji pretjeruju. I nemojte ih štedjeti, kao što ni oni ne će poštedjeti vas i progonite ih odakle su i oni vas prognali (Sura Bekara 2/188,191).

Od Kur'anskih zabrana velik je broj onih, koje su istovjetne sa zabra¬nama u svetim knjigama Staroga i Novoga Zavjeta. Zabrana uzimanja određenih vrsta hrane istovjetna je sa zabranama iz Staroga Zavjeta, s dodatkom zabrane konzumiranja onoga mesa, koje je od životinja žrtvo-vanih na oltarima idola. Stroga zabrana alkoholnih pića također je jedna od dodatnih zabrana spomenutih u Kur'anu. Islamski teolozi ne smatraju viziju apostola Petra iz Novoga Zavjeta dovoljno objašnjenom, da bi se mogla smatrati prestankom zabrane određenih vrsta hrane.

Utjecaj Kur'ana na svakodnevni život muslimana snažniji je od utjecaja prijašnijih svetih knjiga na život
njihovih sljedbenika, jer musliman ne dopušta postojanje ljudskoga elementa u nastanku Kur'ana i pridaje mu
kao Božjoj riječi značenje svetinje nad svetinjama. Redovito je svjedočanstvo mnogih, pa i neislamskih promatrača, da u svim džamijama svijeta čak i ozbiljni i sabrani ljudi ne uspijevaju zadržati suze slušajući recital Kur'ana, ne samo poneseni ljepotom sadržaja i glasom hafiza, nego i vjerom u istinu riječi koja se daruje u čistoj ljepoti onome, tko je spreman da je prihvati čistoćom vlastitog srca.

Blagoslovljena noć Lejletul Kadr donijela je prije četrnaest stoljeća zadnju objavu vjere u jednoga Boga, koja
je po njegovoj milosti data na dar cijelom čovječanstvu. Riječi objavljene Muhamedu u kamenoj pećini arapske pustinjske gore, danas su svetinja 660 milijuna musli mana sviju zemalja svijeta.

Poruka Kur'ana časti se i među Hrvatima još od 15. stoljeća, kada je dio Hrvata prihvatio Islam, i poštivanje svete knjige nije se zatrlo niti u novijoj povijesti hrvatskoga naroda, koja je označena i žrtvovanjem života mnogih Hrvatskih muslimana na žrtvenik domovine, zatiranjem vjere i rušenjem hramova. Četrnaest stotina godina od objave Časnog Kur'ana i njih sjeća na snagu uzvišene vjere Islama i obećanu pobjedu istine.
Ljutu travu na ljutu ranu!

Kralju Dmitre Zvonimire - u tamnici tvoji su ratnici-tvoji Generali!
Odgovorite