Optužba i presuda nadbiskupu dr. Alojzije Stepincu

''...uzima se da su Hrvati doselili oko 630...''
Odgovorite
Avatar
LEGIONARI
Podurednik
Postovi: 1554
Pridružen/a: čet vel 26, 2009 3:40 pm

Optužba i presuda nadbiskupu dr. Alojzije Stepincu

Post Postao/la LEGIONARI »

SUĐENJE NADBISKUPU DR. ALOJZIJU STEPINCU:

Glavna rasprava otvorena je 30. rujna 1946. u Zagrebu u 10 sati, a vođena je u dvorani Fisku lturnoga učilišta, nasuprot Tehničkom fakultetu u Kačićevoj ulici 26. Članovi sudskog vijeća bili su dr. Žarko Vimpulšek, dr. Ante Carineo i Ivan Poldrugač, predvođeni državnim tužite ljem Jakovom Blaževićem. Uz neviđene mjere osiguranja, sudska dvorana bila je otvorena samo za "biranu publiku" koja je imala dopuštenje milicije i suda. Tužitelj Blažević počeo je s čitanjem vrlo opširne optužnice protiv nadbiskupa. Budući da zatvorski dosje nadbiskupa Stepinca do danas nije objavljivan u autentičnom obliku, već je u nekim knjigama uglavnom prepričavan, odnosno, iznošeni samo njegovi dijelovi, u nastavku slijedi dosje u cijelosti, kao i govori Stepinčevih branitelja dr. Ive Politea i dr. Natka Katičića. Do ovih sam dokumenata došao u Kaznionici Lepoglava, gdje sam ujedno i razgovarao sa svjedocima tog vremena. Napose je zanimljivo svjedočenje bivšeg zatvorskog stražara Julijusa Bujanića, koji je otklju čao zatvorsku kapiju dr. Stepincu prilikom uvjetnog otpusta, te ono prečasnog Mate Repica, svećenika koji je bio upavitelj Župe Lepoglava od 1946. godine, punih pola stoljeća. No, prije toga nekoliko ulomaka iz govora nadbiskupa dr. Alojzija Stepinca sa suđenja pred Vrhovnim sudom Narodne Republike Hrvatske.

"Na sve optužbe, koje su protiv mene iznesene odgovaram, da je moja savjest mirna. Ja sam za svoje uvjerenje sposoban podnijeti ne samo ismjehivanje, prezir i poniženje, nego - jer mi je savjest čista pripravan sam svaki čas i umrijeti.

Stotinu puta je ovdje ponovljen izraz "optuženi Stepinac". Ali nitko nije toliko naivan, da ne bi znao, da iza toga "optuženog Stepinca" sjedi ovdje na optuženičkoj klupi nadbiskup Zagre bački, Hrvatski metropolit i predstavnik katoličke Crkve u jugoslaviji. Obični Stepinac ne može imati taj utjecaj, nego samo nadbiskup Stepinac. Nisam bio persona grata ni Nijem cima ni Ustašama. Nisam bio Ustaša, niti sam položio njihovu zakletvu, kako su učinili vaši činovnici, koji su ovdje. Hrvatski se narod plebiscitarno izjasnio za Hrvatsku državu i ja bih bio ništarija, kad ne bih osjetio bilo Hrvatskog naroda, koji je bio rob u bivšoj jugoslaviji. Rekao sam: Hrvatima se nije dozvoljavalo da napreduju u vojsci ili da uđu u diplomaciju osim da promijene vjeru ili ožene inovjerku. Tu je faktična baza i pozadina mojih poslanica i propo vijedi.Što sam govorio o pravu Hrvatskog naroda na slobodu i nezavisnost, sve je u skladu s osnovnim principima saveznika, istaknutim na Jalti i u Atlantskoj povelji. Ako prema ovim zaključcima svaki narod ima pravo na svoju nezavisnost, zašto bi se to onda branilo samo Hrvatskom narodu? Sv. stolica je toliko naglašavala, da i mali narodi i narodne manjine imaju pravo na slobodu. Zar katolički biskup i metropolita ne bi o tome smio pisnuti? Ako treba, past ćemo, jer smo vršili svoju dužnost. Ako mislite da je Hrvatski narod zadovoljan ovom sudbinom ili mu eventualno još pružite priliku da se izjasni, s moje strane nema poteškoća. Poštivao sam volju svoga naroda i poštivat ćuje.

Konačno da kažem par riječi i o komunističkoj partiji, stvarnom mojem optužitelju. Nisam protiv tome, da radnici dođu do većih prava u tvornicama, jer je to u duhu papinskih encikli ka, niti što imamo protiv pravednih reforma, ali neka nam dozvole pristaše komunizma, ako je slobodno propovijedati i širiti materijalizam, da bude i nama pravo ispovijedati i propagirati naša načela. Katolici su za ta prava umirali i umrijet će. Makar se publika smijala, na sve insi nuacije i optužbe gospodina javnog tužitelja i gospodina advokata s druge strane, izjavljujem pred Bogom, narodom, diplomatskim zborom, ukoliko se ovdje nalazi, pred predstavnicima strane štampe i pred publikom, da sam potpuno nevin, a povijest će pravo ocijeniti sav moj rad."

POSTUPAK PRESUDE:

Sam zatvorski dosje nadbiskupa Stepinca, ni po čemu se ne razlikuje od dosjea ostalih osuđe nika koji su robijali u Lepoglavi, bez razlike bili "politički" ili obični kriminalci ubojice, razbojnici... Medu svima njima i dr. Stepinac, bio je samo broj. U zatvoru se vodio pod mat ičnim brojem 4081. U njegovu "zatvorskom dosjeu", pronašao sam kompletnu presudu dr. Alojziju Stepincu, kao i presude ostalim optuženim iz grupe u kojoj se sudilo zagrebačkom nadbiskupu.

Izvornik presude: Broj Stup.6/1946.

U IME NARODA!

Vrhovni sud Narodne Republike Hrvatske u Zagrebu, u vijeću sastavljenom od suca Vrhov nog suda dr. Vimpulšek Žarka, kao predsjednika vijeća, sudaca Vrhovnog suda N.R. Hrvatske Poldrugač Ivana i dr. Carineo Ante kao članova vijeća, te tajnika Vrhovnog suda dr. Petrović Ante, kao zapisničara, u krivičnom predmetu protiv dr. Stepinac Alojzija i družine, radi kriv ičnih djela iz Zakona o kriv. djelima protiv naroda i države, nakon glavne rasprave provedene uz sudjelovanje Javnog tužioca N.R. Hrvatske Jakova Blaževića, svih optuženih i njihovih branitelja, dana 11. listopada 1946. donio je i proglasio slijedeću:

PRESUDU!

Optuženi Stepinac Dr. Alojzije, rođen 8. svibnja 1898. u Krašiću od oca pokojnog Josipa i majke Barbare rođene Penić. Hrvat, državljanin FNRJ, nadbiskup zagrebački i predsjednik biskupskih konferencija, sada u zatvoru.

KRIV JE:

1. što je već 12. travnja 1941. godine, dok su se još vodile borbe sa njemačkim i talijanskim okupatorskim trupama posjetio u svojstvu hrvatskog metropolite "vojskovođu" Slavka Kvate rnika, i čestitao mu uspostavu tzv. NDH. 16. travnja 1941.god. izvršio je službenu posjetu krvniku Paveliću, i prvih dana okupacije priredio je u nadbiskupskom dvoru večeru Ustaškim emigrantima i zajedno se s njima slikao. 28. travnja 1941. god. izdao kleru Zagrebačke nadbi skupije službenu okružnicu u kojoj poziva svećenstvo da surađuje i vjernike potstiče na sara dnju sa tzv. NDH, a 26. lipnja 1941.g. kao predsjednik biskupskih konferencija, nakon održa ne biskupske konferencije, na kojoj je zauzet stav saradnje sa Ustaškim vlastima, predveo katolički episkopat u audijenciju Paveliću i tom prilikom ovoga fašističkoga agenta pozdravio kao državnog poglavara tzv. NDH, i obećao mu iskrenu i lojalnu saradnju. Sljedeći njegov poziv, stotinu svećenika najaktivnije stupilo je u saradnju sa neprijateljem koja je svršavala izdajom domovine i mnogim ratnim zločinima, te čak pristupanjem svećenika u neprijateljsku obavještajnu službu. Tim stavom učvrstio je dotadašnje ustaše-svećenike u njihovoj izdaji, a potstrekavao je i mnoge druge prema narodu neprijateljski raspoložene svećenike, da predvo de u razoružavanju jugoslavenske vojske, preuzimanju i organiziranju Ustaške vlasti, organi ziranju Ustaških povje reništava, tabora, logora, stožera itd..., Sto je kao predsjednik biskuskih konferencija, upravljajući organizacijama "Katoličke akcije" imajući vrhovni nadzor na pisanje cjelokupne katoličke štampe, sve te organizacije kao i cijelu katoličku štampu aktivizi rao na pomaganje okupacije, Pavelića i tzv. NDH.Ta je štampa potpuno Ustaška fašistička, prikrivana crkvenim i vjerskim ruhom, širila klevete i laži protiv Narodno Oslobodilačkog Pokreta, raspirivala vjersku, nacionalnu i rasnu mržnju, sve u korist okupacije, a protiv Narodno Oslobodilačke Borbe. Sve organiziranije iz sastava "Katoličke akcije" slijedeći poziv Stepinca, a naročito organizacije "Velikog križarskog bratstva" "Velikog križarskog sestrinstva" i "Domagoj" sarađivale su sa Ustašama i postale stup i srčika Ustaštva, tako da su članovi ovih organizacija učestvovali u razoružavanju jugos lavenske vojske, u uspotavljanju Ustaške vlasti, mnogi od njih postali funkcionari u Ustaškim logorima, povjereništvima, taborima i stožerima. Iz njihovih redova regrutirala se masa oficira za Pavelićevu vojsku, a najveći dio pripadnika križarskih organizacija otišao je dobrovoljno u Ustaške i domobranske vojne jedinice, dok sam predsjednik "Velikog križarskog bratstva" dr. Feliks Niedzelski, postaje Ustaški "podžupan" i "upravni zapovjednik Ustaške mladeži" i te organizacije dale su kadar intelektualaca za Ustaški teroristički aparat. Nadalje, dr. Stepinca, tereti se što je tradicionalne vjerske svečanosti zloupotrebljavao i pretvarao u političke mani festacije za krvnika Pavelića i njegove Ustaške bande, pa je tako u svojoj propovijedi na Bis tričkom proštenju godine 1942. rekao: "Molimo se i za one koji su napustili domovinu i sada bi iz tuđine htjeli davati savjete katoličkoj crkvi, za koga smije, a za koje ne smije da se moli. Mi znamo da je naša apostolska dužnost opominjati vjernike da se mole za sve ljude, posebno za one koji su na vlasti, a napose za državne poglavare" a u svojoj propovjedi u Mariji Bistrici godine 1944., kada je već svakome bilo jasno da su Ustaški koljači, agentura Gestapo-a, i da je kvinsliška tvorevina NDH na izdisaju u cilju podržavanja Ustaštva, poistovjetovao Ustaše sa Hrvatskim narodom, a službu okupatoru sa obranom državne samostalnosti, i ekao:"Smatra li možda ratujuća strana dok ovakovim strahotama pogađa našu zemlju što Hrvatski narod svom snagom svoga bića stoljećima teži za slobodom i brani danas svoju državnu samostalnost uz nečuvene žrtve" Nadalje, što je počevši od godine 1941., pa sve do oslobođenja sva kog lo. travnja služio svečane mise slaveći kvinslišku tvorevinu NDH, a crkvene blagdane Sv. Antuna pretvarao u političke manifestacije za zločinca Pavelića. Svojim okružnicama nare đivao je kleru na području svoje nadbiskupije, da tih dana služe svete mise za Pavelića i kvinslišku tvorevinu NDH. Također ga se tereti što je prigodom otvaranja Ustaškog "Sabora" 23. veljače 1942. sudjelovao sa kanonicima prvostolnog kaptola Zagrebačkoga, te svjetovnim i redovničkim klerom i na ulazu u crkvu Sv. Marka, dočekao Paveliča i članove Ustaškog sabora pozdravnim govorom koji je prenijela sva Ustaška i katolička štampa. Nadalje, što je u svim mogućim oblicima u toku rata i neprijateljske okupacije izražavao svoju solidarnost s Njemačkim i Italijanskim okupatorima na način da je učestvovao u brojnim službenim prire dbama, proslavama i čestitanjima koje su u Zagrebu priređivali predstavnici njemačke i Italijanske okupacione vlasti. Tako je npr. prisustvovao otvaranju sveučilišnog tjedna za Njem ačke i Hrvatske vojnike u prisutnosti Ustaške vlade i njemačkih generala, na otvaranju Zagre bačkog zbora sa njemačkim, Italijanskim i Ustaškim funkcionerima, na proslavi dana fašist ičkog pohoda na Rim itd...

2. Što su pod rukovodstvom odbora trojice kojemu je on bio na čelu vršena prisilna predvođ enja srba na katoličku vjeru.

3. Što je početkom godine 1942. imenovan po Vatikanu i primio u službu vojnog vikara Pave lićevih Ustaša i domobrana postavio za svoje zamjenike poznate Ustaške svećenike Stipu Vučetića i Vilima Cecelju, pa je tako postao i službeno najviši vojni svećenik Pavelićeve voj ske, kome su bili podređeni svi vojni svećenici, koji su u sastavu Ustaških i domobranskih formacija podstrekavali na vršenje zločina, a i sami vršili zločine nad narodom i vršili propa gandu za Ustaštvo. Nadalje, što je nadbiskupski duhovni stol kome je on predsjednikom, odo brio 10.02.1944. pod brojem 904, molitvenik "Hrvatski vojnik" kojega je sastavio Ustaški potpukovnik svećenik Vilim Cecelja, a u kojem vojnicima stavlja kao vjersku dužnost službu okupatoru i odanost Paveliću, te veliča poznate Ustaške zločince, kao Juru Francetića i druge.

4. Što je 18.12.1941. božičnom porukom zagrebačkog nadbiskupa Hrvatskim radnicima i rad nicama u Njemačkoj pozivao ih na rad, jer da je to njihova vjerska i patriotska dužnost. Nada lje, što je u vrijeme akcije za sakupljanje pomoći Ustaškim legionarima na istočnom frontu dao prilog u cigaretama, krunicama, medaljicama i raznim časopisima, podižući time moral ustaškim bandama u borbi protiv bratskog Sovjetskog Saveza. Također, što je 1944. i 1945. pred slom Hitlerovske Njemačke i njezinih satelita usko se povezao s Pavelićem i Mačekom,
a koji su dalje bili povezani sa izdajicama srpskog i slovenskog naroda Mihajlovićem, Rupni kom i Rožmanom, i vodio s njima pregovore, radeći na jedinstvenom povezivanju svih nepri jatelja naroda, nudeći i tražeći oružanu intervenciju izvana i okupaciju naše zemlje po nekim stranim imperijalistima, a sa ciljem, da kao ništavna izdajnička manjina produženjem okupa cije spase kvinslišku tvorevinu NDH, ili u bilo kojem drugom obliku održe protunarodnu vlast i spriječe pobjedu naših naroda, pa je tako u tom nastojanju u svom govoru održanom 7 srpnja 1944. članovima "Domagoja" rekao slijedeće: "Hrvatska danas proživljuje teške časove, a moguće da proživi još i gore. No, moramo biti uvijek optimisti i sa pouzdanjem vjerovati da će Hrvatska ostati i da nju nitko ne može uništiti. Hrvatski narod krvari za svoju državu i on će svoju državu usčuvati i spasiti. Svi pokreti protiv Hrvatskog naroda i Hrvatske samosta lnosti ne smiju nikoga obeshrabriti, već svatko mora još čvršće pristupiti obrani i izgradnji drža ve" a u svom govoru održanom sveučilištarcima 18. ožujka 1945. ustao je otvoreno pro tiv mira i nastavio harangu za daljnje prolijevanje krvi, klevetajući narodnu vlast i pravosuđe, ovim riječima: "Znači li mir možda da jedan društveni sloj ognjem i mačem prigrabi vlast u ruke, a drugim staležima ostaje jedino pravo polagano umirati, makar su u ogromnoj većini, znači li možda mir to da se mogu nesmetano ubijati intelektualci, svećenici, građani, ljudi protivnoga političkog naziranja, i da se za ta umorstva nikada i nikome ne polažu računi, zna či li mir to, da se može nesmetano onemogućavati djelovanje crkve i te mjere opravdavati izgovorom, da se crkva nema pačati u političke stvari". Nadalje, što je u drugoj polovici ožuj ka 1945. godine kad je Ustaška "vlada" bila na izdisaju, na zahtjev predsjdnika te "vlade" Mandića, a po naređenju Pavelića, i nakon što mu je bio stavljen na raspolaganje kredit od 100 milijuna kuna, organizirao biskupsku konferenciju sa zadatkom, da se katolički episkopat zauzme za spašavanje okupatorskog sistema i njegove tvorevine tzv. NDH, kao i za spaša vanje Ustaških ratnih zločinaca, od pravednog narodnog suda, a za bolje organiziranje te kon ferencije, Ustaška vlada dala mu je na raspolaganje poznate zločince, generala Rupčića i najzloglasnijeg krvnika Jucu Rukavinu, koji su imali zadaću dovesti biskupe na konferenciju. U tu svrhu predsjednik Ustaške vlade Mandić, po naređenju Pavelića, dao je šefu Ustaške propagande Ivi Bogdanu zadatak, da sačini nacrt biskupske poslanice, što je ovaj učinio i nacrt poslanice predao biskupu Janku Šimraku, koji ju je redigirao, a poslanica je stvarno i preuzela političke sugestije Pavelića, odnosno Ive Bogdana i zaodjela ih samo mislima sakra lnog karaktera. Tako redigiranu poslanicu biskup Janko Šimrak predao je Paveliću koji ju je odobrio i naredio da se štampa. U poslanici se, među ostali, kaže: "Pojavili su se lažni svjedo ci koji nas optužuju da su Hrvatski katolički crkveni poglavari zajedo sa svojim svećenstvom i najboljim svojim vjernicima krivi sadašnjem krvavom obračunu u Hrvatskoj domovini. Dalje: "Svoj poziv šaljemo i onima koji su u posljednje vrijeme počeli sa sustavnom promidžbom razdraživati neodgovorne i zlu sklone pojedince i skupine pod izlikom suđenja ratnim zločin cima, da smaknu što veći broj Hrvata, osobito svećenika i intelektualaca, dobrih katolika, lišavajući ih ne samo života nego i njihova dobra glasa. U izuzetnom slučaju ako se koji zalu tali svećenik ogriješio o prava svog bližnjega, mi se nismo žacali udariti ga crkvenim kaz nama, dapače i udaljenjem iz svećeničkog ili redovničkog staleža, ali danas moramo najod lučnije prosvjedovati pred Bogom i svjetskom javnošću protiv sustavnog ubijanja i mučenja nevinih Hrvatskih katoličkih svećenika i vjernika od kojih je veliki broj živio upravo svetim životom, a mrzitelji katoličke crkve oduzeli su im život protupravnim osudama, osnovanim na fiktivnim krivicama. Povijest svjedoči da Hrvatski narod kroz cijelu svoju 1300 godišnju prošlost nije nikada prestao plebiscitarno naglašavati da se ne odriče svoga prava na slobodu i nezavisnost, koju on od srca želi i svakom drugom narodu. A kad je u drugom svjetskom ratu ta misao još jače naglašena i oživotvorena u vlastitoj državi, Hrvatski su katolički biskupi poštivali volju Hrvatskog naroda. Nitko prema tome nema prava optuživati bilo kojeg građa nina Hrvatske države, pa ni Hrvatske biskupe zato što poštivaju tu neotstupnu volju Hrvats kog naroda kada on na to ima pravo i po Božjim i po ljudskim zakonima." Nadalje nadbis kupa se tereti, što je pred slom tzv. NDH u namjeri sakrivanja, a u dogovoru sa Pavelićem, pohranio u nadbiskupskom dvoru u Zagrebu arhivu "Ministarstva vanjskih poslova tzv. NDH" i "Županstva pri Poglavniku" i sakrio gramofonske ploče sa svim govorima Pavelića, koje je ovaj držao u emigraciji u Italiji i Hrvatskoj. Što je prije oslobođenja zemlje, a u nastojanju da se održi ta Ustaška tvorevina tzv. NDH, posebno aktivan, vodeći razgovore s Pavelićevim delegatima i po Pavelićevim nalogom, a u pratnji Ustaškog pukovnika Moškova posjetio Mačeka i vodio s njime pregovore radi izvršenja gornjeg plana. Tim svojim djelovanjem unio je zabunu u zadnjem momentu medu neobavještene.

5. Što je ostao nakon oslobođenja u zemlji, provodio sistematski plan podržavanja nada da će se uskoro promijeniti "režim" u FNRJ, kako su oni nazivali narodnu vlast, kako će nastupiti skore promjene, kako će se vratiti u Hrvatsku Maček, a u srbiju kralj Petar, kako će Ustaše opet doći natrag itd... Nadalje, harangira protiv narodnih vlasti i pravednih osuda narodnih sudova nad Ustašama-svećenicima i ostalim ratnim zločincima, nazivajući to progonom sve ćenstva, crkve i religije, te istrebljenjem Hrvatskog naroda. Potstreknuti ovim njegovim drža njem, radom i izjavama, mnogi svećenici Ustaše, te Ustašama skloni svećenici i ostali protu narodni elementi prikupljaju i organiziraju Ustaše koji se kriju pred narodnim vlastima, vrše medu njima propagandu, te ih organiziraju i guraju na zločine, ubijanja građana naše zemlje, pljačkanja njihove imovine itd... Nadalje, što je primio u nadbiskupskom dvoru drugom polo vicom mjeseca rujna 1945. Ustaškog pukovnika i bivšeg glavnog ravnatelja za javni red i sigurnost Eriha Lisaka. Što je 8.studenoga 1945. godine primio Ustaškog studenta emigranta, koji mu je iz Salzburga donio "zavjet" ustaša intelektualaca, da će se i dalje boriti za "oslobo đenje" Hrvatskog naroda. Primio je i špijunku Lelu Sopijanec, koja u više navrata prelazi u Trst. Nadalje, što je znajući za zavjernički rad svog tajnika Ivana Šalica i svećenika Josipa Šimečkoga, podstreknuo ih svojim držanjem i djelatnošću na daljnji rad protiv naroda, te ovi u zajednici sa dr. Pavlom Gulinom i Josipom Crnkovićem, kao centralno vodstvo, povezuju razne terorističke grupice u zemlji i pomažu ih na razne načine. Što je upravo u vrijeme pred izbore za Ustavotvornu skupštinu kada svi neprijatelji naroda nastoje svim sredstvima izazvati zabunu u narodu, sa nadama za neke skore promjene, izdao pastirsko pismo, koje je sastavlje no na biskupskoj konferenciji pod njegovim predsjedanjem 20. rujna 1945., koje lažno prika zuje stanje u našoj domovini, hrabri Ustaše i ostale izdajnike na vršenje daljnjih zločina, s jedne strane, a s druge strane daje podstrek svim neprijateljima naše zemlje u domovini i izvan nje, a naročito Ustašama u odmetništvu, koji su se prozvali "križarima" da vjerujući u intervenciju izvana, aktivnije proslijede svojim terorističkim akcijama protiv života i imovine naših građana, pa je gornjim djelovanjem počinio slijedeća kriv. djela:

Djelom pod 1. stupanjem u vrijeme rata i neprijateljske okupacije u političku suradnju sa neprijateljem kriv. djelo iz čl. 3. toč. 6. Zakona o krivičnim djelima protiv naroda i države.

Djelom pod 2. kao pomagač radio je na prisilnom provođenju na drugu vjeru stanovništva Jugoslavije, čime je počinio kriv. djelo iz čl. 3. toč. 3. istog Zakona.
Djelima pod 3. pomagao naoružane vojničke formacije sastavljene od jugoslavenskih državljana u cilju službe neprijatelju i zajedničke borbe s njime protiv svoje domovine, počinio kriv. djelo iz čl. 3. toč. 4. istog Zakona.

Djelima pod 4. stupanjem za vrijeme rata i neprijateljske okupacije U političku suradnju sa neprijateljem počinio kriv. djelo iz čl. 3. toč.6. istog Zakona.

Te djelima pod 5. pomaganjem na organizaciji oružanih bandi i njihovog ubacivanja na teritorij države, a u cilju da se ugrozi putem nasilja postojeće državno uređenje Federativne Narodne Republike Jugoslavije, počinio je kriv. djelo iz čl. 3. toč. 7. istog Zakona, kao i krivično djelo klevete narodne vlasti.

Optuženi Dr. Alojzije Stepinac, OSUĐUJE SE:

Po čl. 4. stav. 1 i 2. Zakona o kriv. djelima protiv naroda i države na kaznu lišenja slobode s prisilnim radom u trajanju od 16 (šesnaest) godina, gubitak političkih i građanskih prava u trajanju od 5 (pet) godina. U kaznu uračunava mu se vrijeme provedeno u istražnom zatvoru od 18.IX. 1946. do ll.X .1946."
Ljutu travu na ljutu ranu!

Kralju Dmitre Zvonimire - u tamnici tvoji su ratnici-tvoji Generali!
Avatar
LEGIONARI
Podurednik
Postovi: 1554
Pridružen/a: čet vel 26, 2009 3:40 pm

Re: Optužba i presuda nadbiskupu dr. Alojzije Stepincu

Post Postao/la LEGIONARI »

OBRAZLOŽENJE PRESUDE

Nakon pročitane optužnice i izrečene presude, javni tužitelj Jakov Blažević, počeo je s čitanj em obrazloženja presude. U nastavku slijedi u cijelosti njegovo izvorno obrazloženje kako je to objavljeno u samoj presudi i u dokumentima iz zatvorskog dosjea Stepinac.

OBRAZLOŽENJE:

"U opravdanju svog plana okupacije Europe, Njemačka se fašistička soldateska bacila u aprilu 1941.g. i na Jugoslaviju. U taj smišljeni i već oprobani plan okupacije spadalo je i nastojanje okupatora da u okupiranoj zemlji stvori kvislinške vlade domaćih izdajica, kako bi onda tu zemlju mogli proglasiti "slobodnom" "nezavi
snom" a da je pri tome politički i ekonomski potpuno podjarme. I kod okupacije jugoslavije ponovili su tali
janski i njemački agresori tu svoju igru i u tu svrhu pronašli zločinca Antu Pavelića, koji je svjestan svoje potpune politič ke nemoći pristao na sve zahtjeve okupatora. Tako 10. travnja 1941. god. iza njemačkih i talijanskih tenkova ulazi u našu zemlju jedna beznačajna grupica demoraliziranih i besprinci pjelnih zločinaca, koja se sastoji iz svega nekoliko stotina ljudi. Dolazeći u zemlju ta grupica nema nikakove podrške u narodu. Jedina njena podrška su njemački i talijanski tenkovi. Znajući vrlo dobro, da ne predstavljaju nikoga, ustaše nervozno traže nekoga tko bi im dao moral i podršku i legitimciju pred Hrvatskim narodom. Sam "osnivač"
tzv. NDH, zločinac Slavko Kvaternik, priznao je - da u času proglašenja te nazovi države nije uz sebe imao nikoga. Upravo u tom momentu najveće nesigurnosti samih ustaša pojavljue se već 12. travnja 1941.g. u audijenciji kod Kvaternika zagrebački nadbiskup i hrvatski metropolita Dr. Alojzije Stepinac, koji tim aktom priznaje novo stvoreno stanje.

Taj posjet predstavlja za Ustaše politi čki, skoro bismo rekli, i historijski događaj prvog reda. Ustaše osjećaju da su tim posjetom stekli priznanje katoličkog episkopata, a što je još važnije da su time stekli vrlo važnog saveznika, koji će im pomoći da prevare i porobe hrvatski narod. Ta se okolnost iskorišćuje davanjem kolosalnog publiciteta toj posjeti, jer o njoj pišu sve novine pridajući joj neobično veliku važnost, koju ta posjeta zaista i zaslužuje. Pošto se Stepinac ovako principijelno složio sa okupacijom i Ustašama, on odmah u prvim danima daje vrlo važnu podršku Ustašama. Pored gore već spomenutog posjeta tzv. "vojskovođi" Slavku Kvaterniku, Stepinac već 16. travnja 1941. čini zvaničnu posjetu tzv. "poglavniku" Dr. Anti Paveliću, sve to u momentu kada se jugoslavenska vojska još bori sa neprijateljem, kada još jugoslavenska vojska nije potpisala kapitulaciju i kada naši ljudi daju svoje živote u neravnoj borbi protiv daleko jačeg okupatora. Naravno da Ustaše ne zaboravljaju na važnost tog zvaničnog posjeta i izvlače iz njega punu političku korist, dajući mu golemi publicitet.

Stepinac znade, da među njegovim klerom ima vrlo mnogo Ustaških i proustaških elemenata, a znade i to
da je za egzistenciju ustaške vlade neobično važan stav katoličkog klera, neobično važ¬na pomoć koju će
kler pružiti Ustašama kod potpunog provođenja okupacije i uređenja njihove razbojničke vlasti. Zato Stepinac
već 28. travnja 1941. hiti, da katoličkom kleru izda okružnicu u kojoj ga poziva da lojalno surađuje sa novim Ustaškim i njemačkim gospodarima. Ali Stepincu to još nije dosta, on želi u službu Ustaša i okupatora staviti cjelokupni autoritet katoličke crkve u Hrvat skoj, te u tu svrhu saziva, kao predsjednik biskupskih konferencija, takvu biskupsku konfe renciju, na kojoj katolički biskupi zauzimaju stav suradnje sa Ustašama, a nakon toga pred vodi Stepinac cijeli episkopat u svečanu audijenciju Paveliću, što se sve po Ustašama isko rišćuje u punoj mjeri preko njihove štampe, koja sasvim ispravno u tim činima gleda doga¬đaje od nedokučive važnosti.

U katoličkom kleru postojao je već ranije veliki broj svećenika Ustaša a sada Stepinac svojim primjerom i
svojim poticajem gura na put saradnje sa okupatorom ne samo već te ranije Ustaše, nego i mnoge druge svećenike diljem cijele tzv. NDH . Tako već u prvim danima nalazimo masu katoličkih svećenika i franjevaca
koji potaknuti držanjem episkopata na čelu sa Stepincem, sudjeluju kod organiziranja Ustaških vlasti, te
kod organiziranja Ustaške zločinačke organizacije. Tako nalazimo na stotine svećenika koji odmah uzimaju aktivno učešće u Ustaškoj vlasti, a među njima primjerice Cecelja Vilima, župnika iz Kustošije, fra Corić
Didaka u Jaski, Nikšić Ivana iz Slunja, Marjanović Dragutina, kapelana u Slavonskom Brodu, Gecina Martina župnika u Rečici, don Moguš Matu, župnika na Udbini, Đulić Antuna, župnika na Dvoru na Uni, Astološ Josipa, župnika u Dalju, fra Berkvić Petra u Drnišu, fra Hrstić Ivana u Sinju, fra Milanović Stanka u Imotskom, don
Tomas Iliju i don Vrdoljak furu u Čapljini, fra Perić Srećka u Livnu, Brale Bozu, župnika u Sa¬rajevu, fra
Glavaš Radoslava i sve ostale franjevce u samostanu na Širokom Brijegu, fra Šimić Velimira, Grbavac Karla
i Čuntić Miju iz kotara Duvno, fra Klarić Antun u Bos. Samcu, fra Rajić Emanuela u D. Vaku fu, Miletić Ivana, župnika u Višegradu, Kamber Dragutina, župnika u Doboju, Župančić Branimira, župnika u Bos. Gradiški i niz drugih svećenika i franjevaca, za koje je tokom rasprave potpuno dokazano da su bili Ustaše i što više prvoborci za Ustaški nasilnički režim.

Mnogo katoličkih svećenika postaju sasvim otvoreni koljači, kao fra Miroslav Filipović, Majstorović, koji je
čak zapovjednik zloglasnog logora Jasenovac, kada je u tom logoru dao poubijati preko 40.000 iiudi, žena i
djece, a mnoga od tih ubistava i sam je lično izvršio. nadalje,u tom istom jasenovačkom logoru nalazimo katoličke svećenike - koljače: Brekalo Zvonimira, te Čulinu, Cvitana, koji uzimaju učešća u masovnom
ubijanju našeg naroda u tom logoru. Nalazimo Vukelić Josipa, vojnog duhovnika, koji sa Pavelićevom kvislinškom vojskom vrši masovna ubijanja naših ljudi na Baniji. Zatim, Bujanoic Josip (pop Jole), kato
lički svećenik i vršioc dužnosti velikog Župana u Gospiću, koji je u Gospiću dao likvidirati i poslj ednje
ostatke srba, a nalazimo i fra Dionizija Jurićeva, koji je u Ustaškoj uniformi sa revol verom u ruci vršio prekrštavanje srba.Čitav niz svećenika stupio je u neprijateljsku obavje štajnu službu, dao neprijatelju
podatke o kretanju jedinica NOV i denucirao rodoljube okupa torskim i Ustaškim vlastima.

Neki od svećenika, kojima je to potpuno dokazano su fra Božić Ilija, fra Mač Borivoj, fra Grebena-rović Boro,
fra Balić Bozo, fra Stašić Marijan, Lisica Ciprijel, Crnković Matija, fra Križanić Krsto, Gasman Vendelin, Hrgić Ljubo, Ribić Rikard, Bezuh Miroslav i beskrajnih lista drugih takovih izdajnika svoga naroda iz redova katoličkih svećenika. Iako opuženi Stepinac zna za takav protunarodni stav katoličkog svećenstva u Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini, jer to zna i mora znati cijela zemlja, on niti jednom riječju ne osuđuje takvo držanje, već
naprotiv ustraje u svom djelotvornom potpomaganju Ustaškog režima. Stepinac ne propušta ni jedne prilike
da katoličku crkvu i vjeru stavi u službu Ustaša. Tradicionalne procesije u Mariju Bistricu, koje bi morale
imati sasvim vjerski karakter Stepinac iskorišćuje za davanje političkih izjava u korist Ustaša i okupacije.
U tim kao i u mnogim drugim propovijedima, Stepinac pomaže Ustašama u prevari Hrvatskog naroda doka zujući, kako je tzv. NDH samostalna država, kako je ona Hrvatska država, te nastoji sugerirati Hrvatskom narodu, da je ta kvislinška tvorevina ostvarenje želje Hrvatskog naroda za državnom samostalnosti.

Osjećajući stalno Ustašku slabost medu Hrvatskim narodom Stepinac povremeno, ali siste matski daje
injekcije u formi raznih propovijedi, manifestacija itd... Tako Stepinac sudjeluje kod večere priređene u nadbiskupskom dvoru u počast Ustaških emigranata povratnika, najvećih zlikovaca za vrijeme okupacije,
te se čak u njihovom krugu i slika. Stepinac naređuje da se na godišnjice osnutka tzv. NDH 10. travnja
svake godine, koji je najžalosniji datum u cijeloj Hrvatskoj historiji, služe mise zahvalnice po svim crkvama njegove nadbiskupije, i preporuča svojim svećenicima da pozovu narod da se skrušeno pomoli za svog "poglavnika". Isto takve mise održava Stepinac u svim svojim crkvama svakog 13. lipnja na imendan krvnika Ante Pavelića. Stepinac sudjeluje kod svih Ustaških, njemačkih i talijanskih priredaba, primanja, čestitanja itd..., pa čak i kod japanskog poslanstva. Sve novine pune su slika Stepi nca u društvu Ustaških i okupatorskih zločinaca, a na mnogobrojnim se filmskim žurnalima vidi pored Sigfrida Kašea, Slavka Kvaternika, Ante Pavelića, naravno, Dr. Alojzije Stepinac.

Kada je Pavelić odlučio da sa velikom pompom poduzme jednu od mnogobrojnih prevara pred Hrvatskim
narodom tj. da obnovi Hrvatski Sabor, koji bi imao dati neki utisak legalnosti na sve razbojničke čine poči
njene po Ustašama i Njemcima, Stepinac pomaže Paveliću u toj prevari i svečano dočekuje Pavelića podjeljuje blagoslov njemu i njegovom "saboru" što naravno imade svrhu da toj Pavelićevoj komediji dade jedan
ozbiljan značaj. Kada se tako poveže cijelo javno djelovanje optuž. Stepinca za vrijeme okupacije, onda
nam postaje jasan i Stepinčev plan i nastojanje da Paveliću, koji se sa svojom šačicom Ustaša osjeća
osamljen, stavi na raspolaganje svoj autoritet kao najvišeg predstavnika katoličke crkve u Hrvatskoj,
kao i autoritet same katoličke crkve. Zar je onda čudo da svećenici diljem cijele Hrvatske sljeduju primjer
opt. Stepinca i da masovno prilaze Ustaškoj zločinačko organizaciji, postajući tako njezini najveći pobornici.
Nije čudo ni to da vjernici, videći svog nadbiskupa u najboljim odnosima sa Ustašama i okupatorom prilaze
tim Ustašama i Njemcima, i na taj način padaju u izdaju svog naroda.

Naročito se u tom ističu organizacije katoličke akcije, a na prvom mjestu "Veliko križarsko bratstvo" i "Veliko križarsko sestrinstvo", čiji klerofaši stički stav je bio već ranije notoran. I tu priskače u pomoć Ustašama Stepinac sa svojim organizacijama katoličke akcije, kojoj on stoji na čelu. Križari-intelektualci postaju odmah Ustašama i zauzimaju najv idnija mjesta u Ustaškoj državi. Naročito se u rukama križara nalazi organizacija Ustaške mla deži, kojoj je na čelu križar Dr. Feliks Niedzielski, koji je upravni zapovjednik Ustaške mla deži, dočim je prije njega bio na istom položaju prof. Ivo Oršanić. 1 na čelu Ustaške propa gande i štampe nalaze se križari Dr. Vilko Riger, Ivo Bogdan, Tijas Mortiđija i dr..., a u cije loj Hrvatskoj ogroman broj Ustaških stožernika, logornika i tabornika, križarski rukovodioci.

Križari postaju u velikom broju oficiri Pavelićeve vojske, tako daje cijeli Ustaški aparat zasi ćen križarskim elementima. Najjasnije se vidi stav križarske organizacije iz pisanja križarskog lista "Nedjelja" koji u svakom broju donosi slavopjevke Paveliću i njegovoj NDH, Adolfu Hitleru i nacističkoj njemačkoj, tako de se taj list stavio na čelo fašističke štampe. Križari se u ovom listu hvale da su samo zato Ustaše, jer ih je odgojilo križarstvo, hvale se da se križari hrabro bore u Francetičevoj crnoj legiji i u Ustaškoj legiji na istočnom bojištu. Usprkos toga da Stepinac znade za rad križarske organizacije i za pisanje njihovog lista, on ih nakon svake
glavne Skupštine prima u audijenciju, odobrava njihov rad i blagoslivlja ga. Nigdje se ne vidi da bi ukorio
križare, što su se dušom i tijelom predali Ustaštvu. Naprotiv, u Stepinčevu odo bravanju i blagoslovima
križari vide podstrek da nastave istim putem kojim su pošli sljedujući kolaboracionistički odnos opt. Stepinca.

Cjelokupna katolička štampa u Hrvatskoj povodi se za primjerom koji joj je dao nadbiskup Stepinac. Na prvi pogled sasvim bezazleni vjerski listovi, kao "Anđeo čuvar" "Vjesnik počasne straže Srca Isu¬sova',' "Crnče" "Glas Srca Isuso va" "Glasnik Sv. Ante" "Svetište Sv. Antuna".., puni su Pavelićevih slika, oduševljenih člana ka koji slave Ustašku Hrvatsku i hvalospjeva najvećem izrodu Hrvatskog naroda Anti Pave liću, tako da listajući i čitajući po tim tobože vjerskim listovima dobivamo utisak da čitamo najradikalniju Ustašku štampu. Pa "Katolički list" za kojeg Stepinac priznaje da je službeni organ zagrebačke nadbiskupije prednjači u takvom fašističkom pisanju, a da ne govorimo o križarskom tjedniku "Nedjelji" Stepinac ne poriče da je na katoličku štampu moga vršiti utjecaja, ali ne daje obrazlo¬ženje zašto nije utjecao u pravcu da se fašističko pisanje tih listova promjeni. Naprotiv katolička štampa samo konzekventno ide putem na koji mu stalno ukazuje sam nadbiskup Stepinac u svojim bezbrojnim propovijedima i proustaškim izjavama. I tako mnogi svećenik i mnogi vjernik nalazeći se pod unakrsnom vatrom Stepinčevih istupa i pro povjedi u korist Ustaša i tzv. NDH, zatim stojeći pod utjecajem katoličke štampe, koja odiše ustaškim duhom, stupa na put saradnje sa Ustašama i okupatorom, koji put nužno vodi u bez dan zločina i izdaje, a sve je to posljedica konzekventnog djelovanja opt. Stepinca u korist okupacije.

Dodajući još jedan daljnji fakat u svojoj djelatnosti u cilju opravdanja okupacije i legalizacije kvislinške tvorevine pod imenom NDH, Stepinac se prihvaća i dužnosti vojnog vikara sine titulo Pavelićeve kvislinške vojske, čime zauzima i vojni položaj u izdajničkoji Pavelićevoj vojničkoj organizaciji. Svojim zamjenicima imenuje Ustaške svećenike Stipu Vučetića i Vili ma Cecelju, te preko njih organizira vojno dušobrižništvo,
vidi se najbolje iz ovog pasusa Pavelićevog govora prilikom zaldetve prvih vojnih dušobrižnika: "Siguran
sam, da će naše potomstvo vama svećenicima dugovati zahvalnost, da ste u prvu Hrvatsku vojsku, u prve vojnike NDH unijeli zdrav duh, unijeli moral, unijeli poštovanje, unijeli bogobojaznost pred Svevišnjim, odvažnost i hrabrost pred svakim neprijateljem, bilo vanjskim bilo unutarnjim"

Preuzimajući na taj način rukovodstvo i pokroviteljstvo nad vojnim dušobrižništvom Pavelić eve vojske
Stepinac gura daljnji veliki broj svojih svećenika u saradnju sa izdajicama, sa cilj em da Pavelićevoj vojsci
ulije moral i hrabrost, ukratko da se osokoli da se bori protiv svog vlastitog naroda, a za produženje neprijateljske okupacije i Pavelićeve strahovlade. U svojoj obrani opt. Stepinac naveo je da je i za jugoslavije
u jugoslavenskoj vojsci vršio dužnost vojnog vikara, što nipošto ne umanjuje njegovu krivnju. Imajući tako
pred očima cijelo Stepi nčevo djelovanje za vrijeme okupacije sud je došao do uvjerenja da cijeli taj niz nebrojenih Stepinčevih čina učinjenih u korist okupacije dokazuje da je Stepinac prihvatio okupaciju, da je Stepinac prihvatio Ustašku državu, da je sistematski od koljevke stajao na pomoć toj nazovi državi, uvjeravajući svakom prilikom Hrvatski narod da je NDH Hrvatska država, i da je ona volja Hrvatskog naroda, svjesno zavodeći narod od istine i spoznaje, da je tzv. NDH samo jedan sistem okupacije, kojoj je glavna svrha razbijanje jedinstva naših naroda, lomljenje otpora narodnih masa i produženje okupacije u čisto imperijalističkim ciljevima Njemačke i Italije.

Ustaše i okupatori u nastojanju da posiju neizbrisivu mržnju među Hrvate i srbe u Hrvatskoj, Bosni i Hercego
vini, da razviju bratoubilački rat, od kojega bi samo okupator imao koristi, prisiljavajući srbe da se odreknu svoje nacionalne svijesti. U tu svrhu Ustaše i okupa tori nemilice kolju, uništavaju i pljačkaju srbe na području Hrvatske, Bosne i Hercegovine. Kao najzgodniji način za odnarodnjivanje srba ustaše smatraju prevođenje srba sa pravoslavne na katoličku vjeroispovjest. Turajući glavu svjesno u pijesak zatvarajući oči pred notorno poznatim činjenicama prisile izvršene po ustašama i ustaškim svećenicima nad srbima u svrhi prelaza, Stepinac hoće tom masovnom nečuvenom ratnom zločinu dati jednu legalnu formu, te u tu svrhu biskupske konferencije pod predsjedništvom opt. Stepinca donose 17.XI. 1941. rezoluciju, u kojo sa nevjerojatnim cinizmom traži da se prelazi obavljaju samo po dogma tskim načelima. Da bi se toj raboti dala jedna skroz ozbiljna značajka, ta ista biskupska konfe rencija stvara tzv. odbor trojice u koji ulazi Dr. Alojzije Stepinac kao predsjednik, a kao čla novi Dr. Viktor Burić, biskup senjski i Dr. Janko Šimrak, biskup križevački.

Osniva se pose bni izvršni odbor, sastavljen od samih svećenika i ta dva tijela određena su za provođenje pre krštavanja, naravno u sporazumu sa Ustaškim ministrom pravosuđa i bogoštovlja. I ako opt. Stepinac ne može poreći da je kao jedan od bezuvjetnih uslova za prelaz na katoličku vjeru, slobodno stvorena odluka prelaznika on svjesno vara javnost i ako znade da nijedan od srba prelaznika nije prešao na katoličku vjeru na osnovu svoje slobodno stvorene odluke, već pod najtežom i najkrvavijom prisilom koju na njega vrše Ustaše, a u nebrojenim slučajevima i sami svećenici, držeći srpskom narodu stalno nož pod vratom. Iz iskaza nebrojenih svjedoka tog prekrštavanja, jasno se vidi sistem prekrštavanja. Najprije dolazi jedan strahoviti pokolj srba, provođen po Ustašama, i kada su srbi na smrt preplašeni, onda dolazi svećenik naravno u pratnji Ustaša, i uvjerava srbe kako će se moći spasiti samo ako smjesta i to svi, pređu na katoličku vjeru. U nekim slučajevima bili su čak hapšeni i taoci, te je njihovo puštanje na slo bodu bilo uvjetovano time, da cijelo selo prekrsti. I nakon te situacije srbi "slobodnom voljom odlučuju se na prelaz u katoličanstvo" I konačno dolazi do prekrštavanja, koje se nastoji uči niti što svećanijim, a kojem bezuslovno prisustvuju predstavnici Ustaških vlasti, naravno u prisustvu Ustaške vojske U brojnim slučajevima i laži baš prilikom takvog prekrštavanja kada se narod skupi, do masovnih pokolja. Međutim, opt. Stepinac ne tvrdi samo 1941.god. a da srbi prelaze samo na osnovu slobodno stvorene odluke,
Ljutu travu na ljutu ranu!

Kralju Dmitre Zvonimire - u tamnici tvoji su ratnici-tvoji Generali!
Odgovorite