Tužna povijest Hercegove zemlje.

''...uzima se da su Hrvati doselili oko 630...''
Odgovorite
Avatar
LEGIONARI
Podurednik
Postovi: 1554
Pridružen/a: čet vel 26, 2009 3:40 pm

Tužna povijest Hercegove zemlje.

Post Postao/la LEGIONARI »

TUŽNA POVIJEST HERCEGOVE ZEMLJE 1437 – 1482.


UVODNA RIJEČ

Neobičan je naslov ove radnje. Ne sadržava ona povijest Hercegovine od najstarijih vremena, kao što se običava kad se piše povijest jedne zemlje, već je u njoj opisano samo kratko razdoblje, i to baš ono, kad je ta zemlja dobila današnje svoje ime. A to je razdoblje nada sve tužno.
God. 1437. , dakle prije pet stoljeća, bosanski se je velmoža Stjepan Kosaća istrgnuo ispod vlasti bosanske krune, te je, kao gospodar gotovo svih južnih krajeva bosanskoga kraljevstva, zavladao na svojim posjedima, koje je i otimačinom zaokružio, posve samostalno.
Častohlepan do kraja, himben do nevjernosti, žalosna iznimka velmoža hrvatske krvi onoga doba, nije probirao sredstva da ostvari svoje želje, pogotovu da od katoličkog Zapada dobiie vladarski naslov hercega (dux). To mu je konačno i uspjelo pa su po njegovu herceškom naslovu prozvali njegove pro-strane posjede, najjužnije hrvatske krajeve, Hercegovinom. Vladavina njegova ispunja prva tri dece nija ove tužne povijesti (1437 - 1466.), koju završuje kukavna vladavina njegova sina hercega Vlatka, kojemu Osmanlije oduzeše god. 1482. zadnje sklonište. tvrdi grad Novi, tada prozvan Erceg-Novi.
Na ovim je stranicama opisano djelovanje Hercega Stjepana i odnošaji njegovi sa susjedima. Potanko je opisana njegova amoralnost, silništvo i kratkovidnost, što mu je dovelo zemlju do propasti.
Uzalud su plemeniti Dubrovčani nastojali da ga privedu razboru; uzalud su se zauzimali hrvatski banovi i hrvatsko-ugarski kraljevi za istu svrhu. Čini nam se upravo nevjerojatno, što je sve naš dragi Dubrovnik prepatio od strane toga silnika, kojega su dapače odlikovali i svojim plemstvom i svojim građanstvom, samo da ga pripitome!

Ni katastrofa Bosne, god. 1463., nije ga mogla opametiti!
Kad je već bilo prekasno, najprije otac pa sin stali su se hvatali svake slamke, ne bi li se spasili u neizbježivu brodolomu, što im je priuštio kobni osmanlijski zagrljaj, u kojem su se, zaslijepljeni, nadali svome spasu iz kojega su se u zadnji čas uzalud kušali istrgnuti. Tužna ova povijest spada u okvir naše hrvatske povijesti: Hercegovina se je nakon punog milenija vratila u stari i prirodni svoj državni okriv, pa će tim jače svakoga potaknuti na razmišljanje ove uspomene, koje nas bjelodano uče, kako grana otrgnuta od svoga debla može i mora uginuti.
Neka negdašnja Hercegova zemlja u sklopu Nezavisne Države Hrvatske doživi onu sreću, koju je uživala u doba kralja Tomislava!


Bare Poparić
Matica Hrvatska 1942. godine.


I PORODICA HRANIĆA

Vojvodska porodica Hranića bijaše najznamenitija u južnim stranama bosanskoga kraljevstva u četrnaestom stoljeću. Ta je porodica, koliko je dosele poznato, potekla od Vuka, župana Rudinskoga, koji je živio u prvoj polovici toga stoljeća, i kojega nazvaše Hrana. Čini se, da je Vuk Hrana poginuo god. 1349., ostavivši za sobom jedinca Vlatka, kojemu je tada moglo biti deset godina, a po ocu se prozvao Hranić. Vlatko Hranić se je zarana domogao velikog ugleda i bogatstva, pa je time položio čvrste temelje potonjoj moći svoje kuće. Nadaleko je slovio kao junak. Kad su se Osmanlije (Turci) godine 1389. slavodobitno primakli granicama kraljevstva bosanskoga, dočekao ih je hrabri Vlatko, i u dva navrata sretno odbio. Tada ga je kralj Tvrtko bogato nagradio i darovao mu velike posjede u južnim krajevima, a bit će da je tom prigodom dobio i tvrdi Novi u Boki Kotorskoj, koji kasnije postade glavnim gradom Hercegove zemlje. Vlatko Hranić ostavio je iza sebe četiri sina: najstariji se zvao Sandalj, a ostala tri bila su: Vukac, Vuk i Vukčić. Najmlađega Vukčića, zarana su smaknuli rođaci kneza Pavla Radinovića. Njegovu smrt su trebala osvetiti preživjela Vukčićeva braća I oni su tu užasnu dužnost - dužnost po narodnom vjerovanju - izvršili. Najprije je platio životom knez Pavao, a kasnije su mu zatrli čitavu porodicu, Pavloviće.

Ni Vukac ni Vuk Hranić nisu se baš ni u čem osobito istakli. Stoga ih povijest ne bi ni spomi njala, da nije prvi bio otac, a drugi stric glasovitom Hercegu Stjepanu, koji ispunja čitavo doba povijesti Hercegovine, otkad se je otrgla ispod žezla bosanskih kraljeva, pa skoro sve do njezine propasti. Ali zato Sandalj, najstariji brat, bijaše više decenija središte, oko kojega su se razvijali svi politički događaji na jugu Bosne. Dapače on je, poslije smrti velikog vojvode bosanskog Hrvoja, imao glavnu riječ u kraljevstvu, te je više puta uzdrmao sudbinom ne samo prve vlastele, već i samoga kralja bosanskoga. Bijaše muž živahna duha, uman, pronicav i zdušan. Rodio se i živio u patarenskoj sljedbi. Premda joj je ostao vjeran do smrti, nije se isti cao osobitom gorljivošću, kao njegov sinovac i nasljednik Stjepan Kosaca. Sandalj se je dva put oženio, ali nije ostavio za sobom poroda. Prva mu je žena bila Katarina, kći bana hrvats koga Vuka Vukčića, sinovca velikoga vojvode i hercega grada Splita, Hrvoja; drugi put je uzeo za ženu Jelenu, kćer nesretnoga kneza Lazara. Katarina je bila i ostala katolikinja i posli je udaje, kako to svjedoče dva srebrna relikvijara, izrađena u obliku ruke s latinskim natpis om, što se čuvaju u crkvi Sv. Marije u Zadru. Natpis je jednak na jednom i drugom relikvija ru, a glasi: "Spomeni se, Gospode, službenice Tvoje Katarine, žene moćnomu mužu gospodinu Sandalju, vojvodi bosanskomu". Druga Sandaljeva žena, Jelena, tražila je u svoje doba od dubrovačke republike, da joj dopusti sagraditi izvan gradskih zidina crkvu, u kojoj bi se vršila služba božja po grčko-istočnom obredu, budući da ona namjerava ostatak svoga života provesti u Dubrovniku; ali Senat, koji nije dopuštao drugog obreda do li katoli čkoga, tu je privolu uskratio. S Katarinom je Sandalj živio od god. 1398. do 1411., jer se ona na jednoj listini iz god. 1410. spominje još kao živa, a isto tako i na kupoprodajnoj ispravi od 13. travnja 1411., kojom je arciđakon bosanski Teodor ustupio Mlečanima za 5.000 zlatnih dukata grad Ostrovicu, u ime vojvode Sandalja, njegove punice banice Anke i njegove žene Katarine. S Jelenom je pak Sandalj živio od poprilici 1420. god. sve do svoje smrti 15. ožujka 1435. Sandalja i njegovu braću Vuka i Vukca, kao i Vukčeva sina Stjepana, dubrovačka je republika odlikovala dubrovačkim plemstvom, jedino poradi Sandaljevih usluga, iskazanih joj god. 1419. pri prodaji Konavala. Sandaljevi su se posjedi sterali od Drine do Cetine i Boke Kotorske, izuzevši samo Trebinje s okolicom, gdje je nezavisno gospodovao knez Radosav Pavlović, sin umorenoga kneza Pavla Radinovića. Prema tomu Sandaljeva se zemlja može razdijeliti u tri područja: HUM, PRIMORJE i PODRINJE.

U Humu se u ovo doba spominje: Blagaj i Bišće uz rijeku Bunu, Vjenčac na Nevesinjskom polju te Vratar i Kruševac uz rijeku Neretvu. U Primorju je pak držao do god. 1419. dio Konavala i Dračevicu. Konavlje je, rekosmo, prepustio Dubrovčanima, a Dračevicu je pridr žao. U Dračevici je kralj Stjepan Tvrtko god. 1382. sagradio tvrdi Novi, potonji Erceg-Novi. U Podrinju, na rijeci Limu bijaše trgovište Prijepolje. Blizu utoka Lima u Drinu bijaše Dabar (danas Banja) s manastirom Sv. Nikole, gdje je nekad stolovao biskup dabarsko-bosanski. Uz potok Breznicu sterala se trgovačka varoš Breznica (danas Plevlje), a na utoku Cehotine u Drinu znamenita varoš Hotča današnja Foča. Glasovito bijaše i tržište Goražda na Drini. Od gradova su se isticali osoboto Sokol na sutoku Tare i Pive, Kukanj kod Breznice i Samobor kod Goražde. U njima su veliki vojvode porodice Hranića često ljetovali. Vojvoda Sandalj preminuo je 15. ožujka 1435., prema biilješkama nekojih pisaca otrovan; ali njihovi pisci ne spominju ni uzroka ni povoda za to. U svim prostranim posjedima naslijedio ga je, kako Dubrovčani javljaju kralju Sigismundu, sinovac Stjepan Kosaća, iz čega se može izvesti, da su već prije Sandalja preminula oba njegova brata, Stjepanov otac Vuk i stric mu knez Vukac. Dubrovčane je jako peklo, što Sandalj bijaše dopustio na njihovu golemu štetu, da karavane smiju prolaziti u Kotor po so, pa stoga netom su doznali za njegovu smrt, pokušali su, ne bi li novcem dobili Novi u Boki, odakle bi lako navraćali karavane u svoj grad. Ali zapovjednik Novoga zabaci dubrovačku ponudu, te se upusti u dogovore s Mlečanima, koji doista 11. travnja 1435. naložiše svome knezu u Kotoru, da zauzme taj grad. Ali međutim i Novi prizna pravo Sandaljeva sinovca Stjepana. Time se skinulo pitanje Novoga s dnevnoga reda, te Dub rovčani, kao dobri susjedi otpraviše Stjepanu Kosači Friderika Gundulića, da izrazi žalovanje republike poradi Sandaljeve smrti, da mu čestita nasljedstva i prikaže na potvrdu stare povelje izdane im od njegovih pedšasnika. Knez Stjepan spremno zadovolji toj njihovoj želji već 10. listopada iste godine.
Ljutu travu na ljutu ranu!

Kralju Dmitre Zvonimire - u tamnici tvoji su ratnici-tvoji Generali!
Avatar
LEGIONARI
Podurednik
Postovi: 1554
Pridružen/a: čet vel 26, 2009 3:40 pm

Re: Tužna povijest Hercegove zemlje.

Post Postao/la LEGIONARI »

II.


STJEPAN KOSAĆA HOĆE DA ISTRIJEBI PAVLOVIĆE - POČETAK NJEGOVA NEPRI-
JATEIJSTVA PROTIV DUBROVNIKA



Knez Stjepan nije imao braće, već jedinu sestru Teodoru, već udatu za vojvodu Radosava Pavlovića, gospodara trebinjskoga. Ta krvna veza nije priječila Stjepana da silno zamrzi Radosava i da upre iz svih sila, ne bi li ga sasvim upropastio. Ali kako su i jedan i drugi bili slabiji od mržnje, što ih je izjedala, natjecali su se, tko da se bolje ulaska Osmanlijama, koji su, korisreći se njihovom neslogom, svako malo upadali u zemju i odvodili znatan plijen.Dubrovčani koji su zabrinuto pratili sve, što se zbivalo na Balkanu, pogotovo u najbližem susjedstvu, domišljali su se, kamo će dovesti i Kosaču i Pavlovića njihova nesloga te dozi vanje Osmanlija. Stoga otpraviše jednomu i drugomu poslanike, koji su im imali najživljim bojama predočiti užasne poljedice, što bi se mogle iz toga izleći. Ali sve uzalud. Njihov je bijes dnevice rastao. Uz to pridode nova nesretna okolnost, koja Stjepana još jače priveza uz Turke. Odmah, naime, poslije Sandaljeve smrti, kralj Sigismund pisa Dubrovčanima, da imaju odsele podmirivati hrvatskomu banu Matku Talovcu dohodak, što su ga dotle plaćali vojvodi Sandalju za Hum, a isto tako i polovicu prihoda soli, budući da je on njemu povjerio upravu Huma. I doista, malo iza toga stiže u Neretvu Juraj Kez, kao punomoćnik bana Matka Talo vca. Knez Stjepan našao se najedared u nevolji, pa dozove Osmanlije, neka slobodno oplja čkaju nekoje krajeve oko Huma, gdje ga nisu htjeli priznati za gospodara, već su pristajali uz Hrvatskoga bana. Osmanlije su se pozivu odazvali, pa Kezu ne preosta već da se povuče iz Neretve. Dozrijevalo je međutim sve i za rat s Radosavom Pavlo-vićem. Osim pomoći s osma nlijske strane, pobrinuo se knez Stjepan da nade i drugih saveznika. Obratio se najprije g.1436. Dubrovčanima po osobitom poslaniku, koji otvoreno izjavi, što mu gospodar namje rava, i pozva republiku u savez proti vojvodi Radosavu Pavloviću, da mu oduzme Trebinje i nekoje okolne krajeve. Dubrovčani prihvatiše i tu prigodu, da opomenu Kosaču na slogu i mir i da ga upozore na golemu tursku opasnost. Ali se on ne dao nagovoriti; pa kad nije uspio kod Dubrovčana, ponudi god. 1437. savez kralju bosanskomu, Stjepanu Tvrtku II. Tvrtkoviću ( 1421. - 1443. ), koji se malo prije bio povratio iz Ugarske, kuda bijaše pribjegao prije tri godine od straha pred vojvodom Sandaljem, kad mu je poljuljao prijestolje. Slabi i nesretni taj kralj, kad se je obvezao Osmanlijama na godišnji danak od 25.000 zlatnih dukata, smatrao se toliko siguran od njihove strane, da je bezbrižno pristao u ponuđeni mu savez s knezom Stje panom Kosačom protiv njegova svaka, a svoga hoćeš ne ćeš, podanika kneza Radosava Pav lovića, gospodara trebinjskoga. Taj savez dokazuje, da je Kosaca bio već samostalan vladar na svojim posjedima i da od ovoga časa nije možda ni po imenu priznavao kralja bosanskoga svojim vladarom.

Kosačine čete već početkom god. 1438. prodriješe do Trebinja. Vodio ih je kapetan Rajko. Njegovi su vojnici toliko žarili : palili po onoj okolici, daje narod stao hrpimice bježati na dubrovačko zemljište. Dubrovčani su pomislili, da bi to moglo pružiti Rajku izliku, da u potjeri za bjeguncima provali preko njihove međe, pa mu žurno otpraviše u susret poslanika Nikolu Tarkovića s nalogom, da mu protumači, kako je republika u najljepšem miru s kne zom, njegovim gospodarom, i kako je uslijed posebnih ugovora, koji su sklopljeni s knezom Stjepanom Kosačom, svakomu prosto potražiti utočište na dubrovačkom zemljištu, dapače, se je tom povlasticom u svoje doba okoristio i Rajkov otac, dokle god se nije izravnao s knezom, svojim gospodarom. Ali se Rajko ne dade odvratiti, već jednostavno izjavi poslaniku, da je on puki izvršitelj naloga svoga gospodara kneza Stjepana Kosače, kojemu pak da je turski car naredio, da ima osvojiti svu trebinjsku krajinu i progoniti Trebinjce, ma kuda se oni sklonili. Takva je izjava smutila republiku. Senat se je dubrovački gotovo zaprepastio, kad mu malo iza toga stigoše prvi glasovi, da su Rajkove čete provalile do Župe i Brgata, i da je opljačkano više dubrovačkih podanika. Otpremiše stoga k samom knezu Stjepanu Jurja Gučića, da mu dokaže, kako se njegov postupak kosi s davnim ugovorima, uglavljenim s njegovim predš asnicima i s ostalom susjednom vlastelom, i da ga upozori, kako je nestalna ljudska sreća, te da bi se lako moglo dogoditi, da s vremenom on sam poželi zaštite i zaklona kod njih. Ali i Gučićevi se napori izjaloviše, jer mu Kosaća jednostavno izjavi, da bi u slučaju, te se on ne bi pokorio nalozima Porte, došli Turci da sami osvoje gradove Radosava Pavlovića. Tako se je ratovanje s Pavlovićem nastavilo i započelo neprijateljstvo s Dubrovnikom. Tijekom toga neprijateljstva Kosaća je pridigao iz Dubrovnika sve novčane pologe, što ih bijaše on sam pohranio, i još prije njega vojvoda Sandalj, ostavivši samo one, što su glasili na ime njegovih sinova Vladislava i Vlatka.

0 nastavku Kosačina ratovanja protiv Pavlovića znademo samo to, da se je povlačio kroz cijelu godinu 1438. i da je knez Radosav izgubio u tom razmaku vremena velik dio svoga zemljišta, ali se je još jednako držao u Trebinju, premda gdjekoji pisac veli, da je Kosaća god. 1438. osvojio i samo Trebinje s okolicom, te da Pavlovićima nije preostalo drugo do li stari njihov kraj kod Boraca i Olova. Ali, u tom slučaju ne bi nam dubrovački pisci zabilježili, da je knez Radosav, god. 1439. ili 1440., poslao u Dubrovnik Ivaniša Cebeljanovića, da ponudi republici na prodaju gradove Trebinje i Klobuk, jer je uviđao, da će ih teško održati, kao što se nije mogao održati ni u većem dijelu svojih posjeda. Početkom godine 1439. Stjepan Kosaća poče javno davati oduška svome bijesu protiv Dubrovčana, jer nisu htjeli pristati s njime u savez protiv kneza Radosava i jer su davali zaklona njegovim bjeguncima. U Stjepa novoj je zemlji boravilo mnogo dubrovačkih trgovaca, a sva ih je sila njegovom zemljom prolazila s robom u susjedne balkanske zemlje. Da pokaže svoju zlovolju prema republici i da je izazove, stade progoniti na sve moguće načine te trgovce, dapače je mnoge dao po noći i zlostavljati. Dubrovčani su sve to doznali po svojim plaćenicima (pensionarii), koje su imali kod svih dvorova, pa i u Kosačinoj okolini. Njihovi su plaćenici bili ponajviše prvi doglavnici u tim dvorovima, a republika ih je masno mitila. Danas nazivljemo takve plaćenike špijunima. Eto kako je republika doznala, da Kosaća ne samo odobrava represalije protiv dubrovačkih trgovaca, već da se one vrše po njegovu nalogu i da nije isključeno, da on iznenada čak i zaratuje na Dubrovnik. U Senatu se je tad odlučilo poslati Hrvatskougarskomu kralju Albre htu poslanika, i to fra Antuna Krispina, predstojnika slanskoga samostana, da izvijesti kralju o silovitom postupanju kneza Kosače i da ga upozori, da bi on već bio provalio na njihovo zemljište, da ga oni ne maze na sve moguće načine. Ipak, da se oni nalaze u velikom strahu, pa stoga kralj treba da preporuči Kosači, neka se okani svakog naprijateljstva i neka im bude prijatelj. Poslanik je nadalje zamolio kralja, da naloži Hrvatskomu banu Matku Talovcu i ostalim vojvodama, Kosačinim susjedima, da smjesta priskoče u pomoć Dubrovniku, ako bi Kosaca provalio na dubrovačko zemljište. Fra Antun je u istom poslu pohodio i bana Matka Talovca. Kralj je uvažio molbu republike, te je izdao posebne naloge Hrvatskim banovima, Matku i Petru Talovcu, da imaju svim raspoloživim silama priskočiti u pomoć dubrovačkoj općini, ako bi na nju udario Stjepan Kosaca, a da ni ne čekaju za to nove naloge od kraljeve strane. Odlučne mjere kralja Albrehta kao da su suzdržale kneza Stjepana od navale na Dubro vnik. Ali zato on ne odusta od ratovanja proti knezu Radosavu, iako sad ne bijaše tolikog bje snila kao u početku. Da li mu je pak, i koliko, pomogao tijekom ove godine (1439.) njegov saveznik, kralj Tvrtko, ne da se utvrditi, ali bit će da se je njihov savez raspao uoči zamašnih događaja, što su sad opet oškropili razne krajeve na Balkanu krvlju balkanskih i europskih naroda u obrani od azijskih osvajača.

Oluja je zaprijetila najprije susjednoj srbiji, u kojoj je od god. 2427. vladao stari despot Đorđe Branković. On se je god. 1430. nagodio s Muratom II., tako da mu je prepustio dio svojih zerna-ja, a za ostale se obvezao na godišnji danak. Uz to je izručio sultanu svoja dva sina, Grgura i Stjepana za taoce, a kćer Maru za ženu. Od Mare sultan nije imao poroda, a svoja dva šurjaka, Marinu braću, dao je oslijepiti, te ih slijepe povrati ocu. Jednome je bilo petnaest, a drugomu šesnaest godina. Prije te nesreće valja da se je stari despot preveć zanosio na sulta novo prijateljstvo, i ne sluteći, da će morati bježati iz zemlje, netom Osmanlije u nju provale. To se je dogodilo baš u doba Kosačina neprijateljstva protiv kneza Paviovića i dubrovačke republike. Pod zimu god. 1437. sultan Murat povede vojsku u Erdelj, a pred njegovom je vojskom stupao sa svojim četama despot Đorđe. Ta vojna nije uspjela, pa je sultan za neusp jeh okrivio i despota. Kad je pak god. 1439. despot stao utvrđivati Smederevo, sultan opremi jaku vojsku, koja 27. kolovoza iste godine osvoji i taj grad, te je nesretni despot bio prisiljen bježati iz svoje zemlje i živjeti od tuđe milosti.

Slijedeće je godine 1440. stisla osmanlijska vojska opsadom beograd, u kojemu je tada zapo vijedao prior vranski, izvrsni vojvoda Ivan Talovac, brat Hrvatskoga bana Matka. S njime su u gradu bili sami Hrvati. Sultan je uzalud jurišao sedam mjeseci, a onda se neobavljena posla povratio u Drinopolje.

Nesretni despot izbivao je iz zemlje pune četiri godine. Obijao je strane dvorove, a najviše onaj u Budimu. Najprije je bježao preko Arbanaške k moru, a tada se navratio i u Dubrovnik. Ali mu republika dade razumjeti, da joj se baš ne sviđa njegov boravak u gradu, jer bi joj ta gostoljubivost lako mogla nad glavu navući osvetni gnjev silnoga turskoga cara. Stoga mu Dubrovčani opremiše galiju i pratnju od 40 vojnika, da ga isprate do Skradina, odakle će lako sam preko Hrvatske u Ugarsku. Despotova je sudbina bila preveć očita i ozbiljna opomena kralju Stjepanu Tvrtku II., kako je ludo zanositi se na sigurnost kupljenu novcem ili čim dru gim, ako je ne možeš održati mačem. Stoga je sva prilika, da je Tvrtko sad otkazao savezni štvo knezu Stjepanu Kosači, jer mu je ono slabilo vlastiti položaj i jer mu se trebalo i samom pobrinuti, obzirom na tursku opasnost, da nade sebi ne jednoga već više saveznika. Sreća ga je poslužila samo u Ugarskoj, gdje bijaše smrću Kralja Albrehta (1439.) nastala promjena na Hrvatsko-ugarskom prijestolju. On se je tom promjenom žurno okoristio i sklopio savez s novim kraljem Vladislavom Varnenčikom (1440. - 1444.). Novi položaj u Ugarskoj i Hrvat skoj, koji je nastao uslijed nenadane promjene na prijestolju, budući da su velikaši izabrali Vladislava ne čekajući porođaj trudne Albrehtove udove Jelisave, nije izbjegao Kosačinoj prirođenoj pronicavosti, koja je dakako služila njegovim sebičnim svrhama. On se je domiš ljao, da bi mogao buknuti građanski rat između pristaša novoga kralja i kraljice udove, i da se ni jedna ni druga strana ne će moći osobito zanimati za obranu prostranih posjeda, pogotovo južnijih Hrvatskih gradova, dok se konačno ne riješi pitanje, tko će biti kralj. Stoga knez Stje pan odluči iskoristiti priliku i razmaknuti svoje posjede sve do Cetine, zauzećem grada Omiša. Za tu svrhu sabra on brojnu vojsku, koja stisne Omiš čvrstom opsadom. To je slijedilo odmah iza smrti kralja Albrehta, pod konac god. 1439. Glasovi o podsjedanju Omiša doista su izne nadili budimski dvor. Ni kraljica Jelisava ni prvi njezini doglavnici nisu znali, kako bi pomo gli Omišaniina u tolikoj nevolji. Pomisliše, da se Kosaca ne će zaustaviti kod samoga Omiša, pa da osiguraju druge hrvatske gradove, odluče žrtvovati Omiš. Stoga već početkom siječnja 1440. ponude taj grad Dubrovčanima u pravo i potpuno vlasništvo, ako pomognu Omiš s mora, i ako hranom i oružjem opskrbe nekoje obližnje hrvatske gradove. Tu istu ponudu ponoviše im iz Budima mjeseca ožujka po osobitom poslaniku. Ta je ponuda bila preveć zamamna i laskava, a da je ne bi mudro i obzirno dubrovačko Vijeće svestrano pretreslo. Knez Stjepan nije imao nikakva brodovlja, pa stoga nije bilo teško pomagati Omiš s mora. Time bi jurišanje na grad s kopnene strane bilo jalovo. Kosaća bi u tom slučaju bio prisiljen da se t obere ispod grada; a republika bi zajedno s Omišem dobila i svu prostranu omišku krajinu, pa bi se time njezino područje čak i t udvostručilo. Ali, sama pomisao, da su pod Omišem čete kivnoga neprijatelja dubrovačke slobode i da Stjepan Kosaća osobno upravlja podsjedanjem, pa uvjerenje, da knez već dulje vremena traži svaki pa i najsićušniji povod, da im navijesti rat, i da se on nebi sustezao pozvati u pomoć i same Turke, kad ih on sam nebi mogao satrti, sve je to prinukalo Dubrovčane, da tu sjajnu ponudu otklone. To su konačno i učinili obrazloženom spomenicom 7. ožujka 1440. upravljenom kraljici Jelisavi. U toj spome nici ističu, da je vojska Kosačina vrlo brojna i silna, i da u njoj imade pomoćnih četa njegovih susjeda; stoga da bi njima bilo nemoguće izvršiti kraljičin nalog. Oni se nikako ne osjećaju toliko jaki, da bi ga silom mogli odande izbaciti, pogotovo kad su im čete spram njegovih daleko slabije. Stoga, i samo odaslanje dubrovačkih četa protiv Kosače značilo bi tražiti i izaz vati propast Dubrovnika, a nešto takvo ne može biti u nakani kraljičina veličanstva. Knez Stje pan, malo iza toga, ostavi svoje čete pod Omišem i povrati se u svoje zemlje. Kad je Senat mislio, da bi on mogao biti u blizini dubrovačke granice, pazeći da ne propusti ni jednu prigo du da ga udobrovolji, pošalje mu na poklon Nika Đorđića i Andriju Bobalića, da ga pozovu u goste i doprate u grad. Ali poslanici su ga zatekli, kad je već bio u Novom, gdje ih je lijepo primio i požalio, što se nije mogao odazvati pozivu republike. Dok su se Đorđić i Bobalić zadržavali kod Kosače, eto u Novi i Radosavovih poslanika da isprose mir. Knez Radosav sad nije imao ništa više do li cigla dva grada, Trebinje i Klobuk, pa u strahu da se ni u njima ne će moći održati, pod konac 1439. ponudi ih Dubrovčanima. Ali isti razlozi, što su silili Radosava na prodaju, odvraćali su Dubrovčane od kupnje, te njemu ne preosta drugo nego da se uteče Kosačinoj milosti. Premda su molbu Radosavovih poslanika Dubrovčani poduprli najtoplije, bilo je sve utaman. Kosaća jednostavno i sad izjavi, da ne ratuje rado s Radosavom, ali da mu je tako naredila Porta, koja ne može oprostiti Radosavu, što ne vrši prema njoj poduzetih obveza. Stoga da ne preostaje drugo, već ili da se Turcima izbroji svota, koju im je Radosav obećao, ili da pusti da ga oni protjeraju s posjeda. Teško je priznati, da je Kosaća, to rekao iskreno i istinito, ali je u svakom slučaju žalosna slika odnošaja, što su tad postojali između Porte i nezavisnih Hrvatskih velmoža na jugu, koji su s tolikom zaslijepljenošću spreman propast sebi i svojoj zemlji. Nije bila iskrena ni prijaznost, što ju je ovom zgodom knez Stje pan iskazao dubrovačkim poslanicima. Jer ne prođe dugo, i on stane mutiti na granici, a slije deće godine (1441.) tražiti i saveznike proti republici. Za tu se je svrhu najprije obratio Hrvatskim banovima Talovcima. To je republika odmah doznala po svojim plaćenicima, što ih je imala u njegovu vijeću, pa se požurila, da i ona pošalje banovima Sigismunda Gučića. Taj je prispio u dobar čas, i tako Talovci, ne samo što ne pristadoše na savez s Kosačom, već bratno kao Hrvatski banovi, obrekoše svoju pomoć republici u slučaju, da bi on na nju zavojštio.

Sva je prilika, da Kosaća nije odmah doznao za taj sporazum, budući da nije prestao i nadalje davati oduška svojoj mržnji na Dubrovčane; dapače, ne prođe dugo, i on im poruči, da će naskoro provaliti na njihovo zemljište, jer je dobio takav nalog od turskoga cara. Što je preo stajalo Dubrovčanima u toj nevolji, već da se okoriste ponudom Hrvatskih banova braće Talo vaca, koje potanko izvijestiše, kako je Kosaća konačno "izrigao protiv njih sav otrov, što ga je već dugo začeo", i to tako, što im je javno navijestio rat, tvrdeći, da će ih po osobitoj zapo vijedi velikoga turskoga cara skoro napasti. Stoga, ne uspije li im ugovoriti s njime kakvo primirje, mole banove, da im priopće, kolikoj i kakvoj bi se pomoći mogli od njih nadati u slučaju rata. Ne može biti sumnje, da su Talovci održali vjeru zadanu Dubrovčanima i da nisu tajili svoga saveza s republikom, smatrajući, da će i samo to biti dovoljno, da Kosaća dobro promisli, prije negoli se odluči provaliti preko Dubrovačke mede. I doista, Kosaća je ovaj put ostao samo kod prijetnje, jer su proslavljeni Talovci predstavljali toliku silu, da je morao svatko s njome računati. Varao bi se, tko bi mislio, da je knez Radosav Pavlović bio mnogo bolji od svoga neprijatelja Stjepana Kosače. Dubrovački kroničari, koji nisu imali razloga da ga nepravedno terete, povodom njegove smrti, koja valja da je slijedila najdalje u rujnu 1442. pišu o njemu, "da je bio čovjek surov, ohol i nesređen, i da je time sam skrivio svoje nesreće" Nije stoga čudo, što nije došlo ni do primirja između njega živa i Kosače. Radosav Pavlović je ostavio tri sina: Ivaniša, Petra i Nikolu, te udovu Teodoru, Kosaćinu sestru. Najstariji sin potv rdi 20. rujna 1442. dotle postojeće povelje i ugovore između Dubrovnika njegove porodice. U dotičnoj se ispravi on piše: "milošću božjom mi gospodin voevoda Ivaniš, mnogo počtenoga spomenutja sin slavnoga velikoga voevode Radosava".

Republika je gojila prema udovi Teodori veliko poštovanje, kad joj Dubrovčani, malo poslije muževlje smrti, obriču: "Ako bi se zgodila nekoja teškoća u gradeh i u rusagu, što Bog ne daj, gospodje Teodore, kojem gode uzrokom, od koje gode strane, kojom li gode stvarju, da dodje gospodja Teodora u naš grad Dubrovnik, da mi, knez vlastele i sva obcina dubrovačka imamo u naš grad ufano prijati i svesrdo sabljusti oda svake teškoće, koja bi im se zgodila, i od koje bismo mi mogli i svakom počtenom pomoćju pomoći'. I nije prošlo dugo, kad je Teodora bila prisiljena zaista tražiti zaklona u Dubrovniku, budući, da je njezin brat knez Stjepan Kosaća malo iza svakove smrti god. 1443. provalio u baštinu svojih nećaka, u nadi da će je ovaj put lako pripojiti svojim prostranim posjedima, da bude jedini gospodar svim južnim krajevima žalosnoga bosanskoga kraljevstva. Da kuša pak, kako ce se taj njegov korak dojmiti Dubro včana, posla im nekog Đupka. da ih o tom obavijesti. Je li Kosači uspjelo da sad odmah otme sestri i njezinoj djeci Trebinje i Klobuk i da ih potisne na njihovu starinu kod Boraca i Olova, što nekoji drže daje slijedilo još god. 1438. nemamo dokaza. Dubrovčani su istom god. 1445. izdali ispravu. kojom se obvezuju knezu Stjepanu Kosači i njegovim sinovima Vladislavu i Vlatku, da odsele ne će primati u Konavlje ni jednog Trebinjanina, ali to opet ne bi značilo, da Kosaća nije oteo ta dva grada prije te godine. Bilo kako mu drago, možemo uzeti kao sigurno, da je sad Kosaća bio ne samo gospodar svih južnih krajeva bosanskoga kraljevstva, već da su mu posjedi sezah do Omiša na Cetini, i da je u njima vladao kao neomeđen gospodar. Dapače, on je u zgodan čas, zaveden taštinom, da još dalje proširi svoje posjede, navalio čak na mleta čki grad Bar i s turskom ga pomoću zauzeo s okolnim zemljištem. Znao je on. da se Venecija ne će dati nadmudriti od njega i priznati mu gotov čin, pa stoga, da predusretne njihove oštre mjere, zamoli Dubrovčane, da oni pošalju jednog svoga plemića u Mletke, da taj ondje uglavi mir, ali tako, da njemu ostane, što bijaše oteo. Kad su mu Dubrovčani to uskratili, zamoli ih, da mu dodijele jednog plemića, kojega će on u svoje ime poslati u Veneciju. Da se pak bolje nametne Mlečanima, istodobno zamoli Dubrovčane, da mu iznajme i nekoliko galija, držeći, da će tim sredstvom postići povoljniji ugovor s republikom Sv. Marka. Dubrovčani mu odgo voriše, da mu želji ne mogu udovoljiti, i još ga upozoriše, da se Venecija nije dala prestrašiti ni od daleko moćnijih knezova, i da će mu ona lako oduzeti, što on bijaše zauzeo, budući da on ne raspolaže svim onim sredstvima, kojima ona obiluje. Kad je saznao za odgovor repu blike, pošalje Kosaća već spomenutog Đupka kao svoga poslanika u Veneciju. Put je Đupka vodio preko Dubrovnika, i prije negoli se je on ukrcao, Senat, bojeći se da ne bi spleo u Vene ciji štogod protiv Dubrovnika, žrtvova stanovitu svotu, a Đupko pokaza sve naputke, što ih je sobom nosio. Posve je prirodno, da je toli "vjeran" punomoćnik i u Mlecima s jednakim samo prijegorom zastupao interese svoga gospodara, pa je knez Stjepan, još prije negoli je minula godina dana, izgubio sve što bijaše od Mlečana osvojio. Kneginja Jelena, udova vojvode Sandalja Hranića, preminula ie mjeseca ožujka 1443. Knez Stjepan Kosaća, njegova žena Jelena i sin Vladislav potpisaše 1. travnja i. g. priznanicu, da su primili od Dubrovčana "vas poklad, što je bila položila rečena gospodja u komuni dubrovački". Sad je Stjepan Kosaća bio glavni predstavnik porodice i jedini gospodar svih prostranih nekoć Hranićevih posjeda.
Ljutu travu na ljutu ranu!

Kralju Dmitre Zvonimire - u tamnici tvoji su ratnici-tvoji Generali!
Avatar
LEGIONARI
Podurednik
Postovi: 1554
Pridružen/a: čet vel 26, 2009 3:40 pm

Re: Tužna povijest Hercegove zemlje.

Post Postao/la LEGIONARI »

III.

STJEPAN KOSAČA DOBIVA NASLOV HERCEGA

Despot Đorđe Branković, dok je kao bjegunac boravio u Ugarskoj, nije prestao nagovarati i Dvor i velikaše kraljevstva na rat protiv Osmanlija, ne bi li tako dobio natrag svoju zemlju. Taj rat bijaše otpočeo god.
1442. slavni branitelj Europe Ivan Hunjadi, koga hrvatska pjesma slavi kao Sibinjanina Janka. On je u više
bitaka ispod Karpata tako porazio Osmanlije, da mu se je ime pronijelo diljem čitavog Zapada. Papa je želio,
da vojevanje Hunjadievo bude pod krijepljeno savezom kršćanskih država, ne bi li složnim njihovim silama uspjelo vratiti Osmanlije iz Europe. Papa je, uz ostale države, pozvao i Dubrovnik, da pristupi tomu savezu.
Rep ublika se je pozivu spremno odazvala i obrekla, da će dati u pomoć potpuno opremljenu gali ju, koju će i uzdržavati, dokle god bude trajao rat, ali istom onda, kad kršćanska vojska prov ali sa sjevera i kad bude na okupu protiv Osmanlija barem 25 galija i 3 velike ratne đemije. Tu svoju odluku Vijeće je priopćilo kralju Vladislavu, kraljici udovi Jelisavi, papinskomu le gatu u Ugarskoj, despotu Đordu Brankoviću i hrvatskom banu Matku Talovcu. Uto umre kraljica Jelisava.

Njezina je smrt dokinula raspre o nasljedstvu, pa se je mladi kralj Vladislav mogao opremiti za rat na Osmanlije. Na čelu jake oduševljene vojske krenuše kralj Vladislav i Hunjadi mjese ca lipnja 1443. na vojnu i dospješe sretno sve do Plovdiva. Ljuta ih zima prisili da pretrgnu daljnje vojevanje i da se povrate na Dunav. Poraženi
car Murat nagovori, preko carice Mare, despota Brankovića, koji se međutim bijaše povratio u svoju zemlju,
da posredu je kod kralja i Hunjadia za mir. Despot se zauze za stvar, i mir se uglavi u Segedinu mjeseca lipnja 1444. U tom miru Osmanlije povratiše sve, što bijahu osvojili, osim Bugarske.

Sad je dakle nestalo Osmanlija i iz Bosne i iz njoj pograničnih zemalja, pa je i knez Stjepan Kosača mogao slobodnije disati, jer im više nije trebao plaćati danak ni slijepo slušati njihove naloge, u pogledu vojevanja protiv susjeda i otimanja njihova zemljišta. Kosača nije čitave te godine učinio nikakva nasilja, niti je upao preko tuđe granice, ali nije ni sudjelovao u velikoj zlosretnoj novoj vojni. Znak, da je on sad bio kako bi se
danas reklo puki promatrač događaja, u koje se nije mario uplitati, da mu kasnije ne budu vezane ruke i da
ne osjeti nikakvih posljedica golemog sukoba između europskih branitelja s jedne i Osmanlija s druge strane.

U Europi je s velikim negodovanjem primljena vijest o miru sklopljenom s Osmanlijama. Vojna god. 1443.
bila je tek prekinuta, a nikako svršena, pogotovu, kad je još 17. prosinca 1443. papa Eugen IV. pozvao narode
na novu obrambenu vojnu. Dapače, u isto doba, kad se je potpisao mir u Segedinu, sabrano se je brodovlje opremalo da krene put Helesponta (Darda nela), i malo dana iza proglašena mira odjedriše onamo prve galije, između kojih i dvije dub rovačke sa 440 momaka, pod zapovijedi Župana Bone i Marina Đorđića. Kad je pak
u Ugars ku stigao siguran glas, da je kršćansko brodovlje zapremilo sve prijelaze iz Azije u Europu, i da Osmanlije nikako ne će smoći novih četa iz Azije, da upodpune one što su bile prorijeđene u prošloj vojni,
i kralj i Hunjadi prekršiše ugovoreni mir, spustiše se s vojskom niz Dunav i dopriješe do Varne. Tu ih Murat iznenadi brojnom i svježom vojskom, koju je prebacio u Europu na nekojim kršćanskim galijama, koje su
imale držati blokirano Galipolsko tijesno, ali su se njihovi zapovjednici dali potkupiti turskim zlatom.

Slijedio je užasan poraz kraljeve vojske kod Varne. U tom je porazu poginuo i kralj Vladislav, a osmanlijska
je premoć na Balkanu bila uspostavljena.Kod Varne je njihovo oružje iznijelo veliku pobjedu, pa ipak se Stjepan Kosača nije odmah povratio, kako se je moglo očekivati, pod okrilje Visoke Porte, nego je i dalje mirovao
protiv prijašnjega običaja. Tomu kod njega doista neobičnom pojavu treba potražiti uzrok nešto dublje, to
prije, što bi to sadanje njegovo neobično držanje moglo biti donekle u vezi s naslovom Hercega Svetog
Save, koji će on brzo početi upotrebljavati.

Nekoji pisci zabilježiše da se je u ovo doba knez .Stjepan Kosača približio hrvatskougarskom kralju Vladislavu, malo prije njegove pogibije kod Varne; a još prije da je stupio u pregovore i sa Svetom Stolicom. Dapače se
čini, da su ti pregovori s Rimom počeli mnogo prije, čak god. 1435., kad je Stjepan nastupio Sandaljevu baštinu, u doba kad je boravio u Bosni inkvrziror Jakov de Marki. Taj inkvizitor nije kod Kosače doduše postigao ničesa, ali se je dogovaranje s Rimom nastavilo. Prvi je uspjeh bio samo prividan. Kosača je naime god. 1439. odaslao
k Papi poslanstvo, po kojem je izrazio želju, da bi se rado odrekao patarenstva i prešao u katoli čku crkvu, ali
da za to Papa pošalje jednoga biskupa, koji će krstiti u prvom redu njega, te obratiti njegove podanike patarene. Kako je patarenstvo bilo jedna od najupornijih sekta, što su ikad otpale od katoličke crkve (o patarenima govori na kraju knjige bilješka poruka je Kosačina vrlo obradovala papu Eugena IV., kao što
svjedoči njegovo pismo od 12. Rujna1439 Papa je tad imenovao svojim delegatom za Bosnu, Hum i Hrvatsku Tomu, biskupa hvarskoga. Nazva ga ''poslanikom istine i mira" i ovlasti ga da može imenovati tri viteza.
Biskup se je požurio k Stjepanu, ali ne opravi ništa. Sveta je Stolica još jednom iskusila, koliko se može
držati do obećanja sektaških vlastodržaca, koji se boje za svoju vlast nad okolinom. Ali nije gubi¬la nade,
pa je dogovaranje nastavljeno god. 1444. prije katastrofe kod Varne.

Zašto se je sad tvrdi pataren Kosača približio Svetoj Stolici i kraljevskom dvoru u Budimu? Odgovor se nameće sam po sebi, kad se uzme na um, da je sa Stjepanom Tvrtkom II. Tvrtko vićem god. 1443. bilo izumrlo zakonito potomstvo loze Kotromanića i da je ovaj posljednji njezin potomak prenio pravo nasljedstva na bosansko prijestolje još god. 1427. na moćnoga i nasilnoga Hermana, kneza celjskoga i zagorskoga, i njegove potomke;
ali narod nije htio ni čuti, da bi Bosnom zavladao tuđinac, već da se za kralja ima izabrati domaći čovjek.
Zar se nije sad mogla poroditi u taštom srcu Stjepana Kosače želja, da postane, pomoću Rima i Bud ima,
kraljem bosanskim? Ako mu pak ne bi uspjelo da se ovjenča kraljevskim vijencem, nije li se mogao nadati,
da će se uz toliku moguću potporu sasvim otresti i prividnog vazalstva prema kruni bosanskoj, pa da će biti općenito i formalno priznat neodvisnim knezom u južnim krajevima Bosne, gdje je i onako od početka neograničeno gospodovao?

Njemu je kruna bosanska izmakla, jer su vlastela izabrala za kralja nezakonitoga sina Stjepana Ostoje,
Stjepana Tomu Ostojića (1444. - 1461,), ali Kosača ni tada ne promijeni svoga držanja, već ostade i miroljubiv
i spreman za dogovore, dapače nakon malo vremena stupi u rod binsku svezu s novim bosanskim kraljem.
Jerbo je Stjepan Toma, sve do svog izbora za kralja, živio u skromnoj zabiti, tajeći da je sin kralja Ostoje,
te se dapače, da zamete svaki trag svome podrijetlu, bijaše vjenčao sa ženom prosta roda, po imenu Vojačom,
i to po običaju bosanske patarenske crkve "da mu bude dobra i vjerna", to su sad vlastela bosanska počela prigovarati, da Vojača, budući niska i neugledna roda, niti je prikladna niti je dostojna da im bude kralji com. Takvo se prigovaranje teško doimalo kralja, to teže, što je on Vojaču ljubio i što mu bija še već rodila sina, Stjepana, te mu, prema svome obećanju, ostala vazda i vjerna i dobra. Ali, nije bilo kud kamo! Teška srca
obrati se kralj papi Eugenu IV. s molbom, neka skine s njega žig i ljagu, što je nezakonito dijete, i neka mu dopusti, da se s Vojačom rastavi i oženi drug om. Kako se Stjepan Toma malo prije bijaše odrekao patarenstva
i prigrlio katoličku vjeru, usliša mu Papa obje želje. Svojim pismom 29. lipnja 1445. odobri nje¬gov izbor za kralja bosa nskoga i proglasi ga nasljednikom kralja Stjepana Ostoje, koliko da je sin iz zakonita braka; dočim drugim pismom, istoga nadnevka, proglasi brak njegov s Vojačom ništetnim i riješi ga obećanja, što joj bijaše
po patarenskom običaju jednom zadao.

Tada se kralj ogleda za dostojnijom drugaricom i zaprosi ruku Katarine, kćeri Stjepana Kosa če, dotle
svoga protivnika. Na taj se korak nije zaista kralj odlučio bez nagovora ili barem na put¬ka rimske Stolice,
koja seje uslijed zbliženja pokatoličene kuće Kotromanića s kućom Kos ače, a i ova bijaše upućena da se okani patarenstva mogla nadati, da će se ipak konačno sre diti vjerske prilike u Bosni. Kosača je pristao na kraljevu prošnju, a Katarina se odrekla pata renstva, te je god. 1446. postala bosanskom kraljicom. Toj svadbenoj slavi prisustvovali su i naročiti odaslani zastupnici grada Dubrovnika: Đono Gradić Matov i Jakov Đorđić.Nije li mo gao biti u savezu s tim sjajnim svatovima kuće Kotromanića i Kosače naslov Hercega Svetoga Save, kojim se je malo zatim mogao pohvaliti knez Stjepan Kosača? Nije li taj sada stvoreni naslov nastao uslijed Kosačina približenja Rimu i Budimu; nije li dakle on plod rimske politi ke, koja je išla za tim, da se utre u Bosni put katoličkim misijama, koje su imale iskorijeniti patarenstvo? Na ta se pitanja ne da lako odgovoriti, ako se prije ne utvrdi, tko je dao Stjepanu Kosaći naslov Hercega Sv. Save i kad je on taj naslov dobio.

Stari dubrovački kroničari, koje je to pitanje moglo najviše zanimati, nisu o postanku herceš tva Sv. Save zabilježili ništa. Oni poslije god. 1448. nazivaju Stjepana Kosaču hercegom i da ju mu taj naslov sve do smrti; dapače ga daju i njegovoj djeci. Jedini noviji kroničar Resti bilježi pod god. 1448., da je Kosaca "odaslao u Dubrovnik svoga poslanika Radića Stjepko viča, da priopći re¬publici, da je uzeo naslov hercega, što nose talijanski veli duca, i "da mu je taj naslov podijelio bosanski kralj', U jednom dnevniku pod god. 1449.
spominje se, da je Mlečanin Gradenigo sklonio Kosaču, da prigrli katoličku vjeru, i da mu je tad Papa dao
nasl ov Hercega Sv. Save. U jednoj pak ispravi, 23. ožujka 1455., Dubrovčani se tuže hrvatskou garskom
kralju Vladislavu na Stje¬pana Kosaču, te mu omalovažuju naslov hercega, jer, vele, "smije li se nazivati hercegom onaj, kojega su tim naslovom odlikovali Turci...? Du Cange jednostavno veli, da je knez Stjepan, kad je dobio od cara Fridrika (111.) naslov hercega (ne kaže koje godi¬ne), prozvao svu zemlju Hercegovinom. Farlati također veli, da je car Fridrik III. preporučio Kosaču za naslov hercega. Dodaje, da je to slijedilo još god. 1446., te priopću je listinu, u kojoj su navedeni zaključci tobožnjega sabora konjičkoga iz te godine, a članak se V. odnosi baš na herceštvo Svetoga Save. U toj se listini spominje i sam Herceg Stjepan kao sudionik sabora.
Za Du Cangeom su se poveli mnogi kasniji pisci, koji su se bavili ili makar dodirnuli povijest Hercegovine, a određuju za to godinu 1448., dočim drugi ne spominju, od koga je dobio Kosača naslov hercega, ali se slažu,
daje to moglo biti god. 1448. Najstarija pak povelja, koja nam se je sačuvala, u kojoj, a to je za nas naj¬
mjerodavnije, Stjepan Kosača upot rebljava taj novi naslov, jest iz god. 1449., i tu se on piše: "Stjepan,
božjom milošču herceg od svetoga Save, i gospodar Humskoj i Pomorju i veliki vojevoda rusaga bosanskoga, knez drins ki.

Farlati, u potkrepu svoje tvrdnje, da je Kosaca več god. 1446. imao naslov hercega Sv. Save, priopćuje
jednu ispravu, latinski napisanu, koja je izrađena tobože na saboru u Konjicu, u nazo¬čnosti kralja Stjepana Tome, i koju je ispravu isti kralj i potvrdio. Farlati ništa ne kaže, je li dobio tu ispravu napisanu hrvatskim jezikom pa je dao prevesti, dok je poznato svima, koji su prouča¬vali razne isprave iz raznih kraljevskih bosanskih kancelarija, da su bosanski vladari u svojim unutarnjim poslovima izdavali povelje samo hrvatski napisane. Stoga i Farlatieva povelja o konjičkom saboru, ako nije falsifikat, mogla bi biti samo prijevod
izvorne hrvatski napisane povelje. Ali Farlatieva je povelja prosti falsifikat, a to je vrlo lako dokazati.
Farlati eva povelja u hrvatskom prijevodu počinje ovako: "Mi, Stjepan Toma, Božjom milošču kralj Raške,
Srbije, Bosanaca ili Ilira, Primorja, Dalmacije i Krbavske i t.d."; kad bi ova povelja bila autentična, s njom
bi se morale slagati sve povelje izdane iz kancelarije dotičnoga kralja, barem što se tiče invokacije. Ali mi imademo u Zagrebačkom Muzeju sačuvanu autentičnu povelju, 58 dana mladu od Farlatieve, koja počinje
sasvim drugačije i prirodnije i gdje se ne miješa Hrvatska s Krbavskom. Ta povelja počinje ovako: "Va ime
Oca i Sina i Svetoga Duha Amin. - Milostiju božjom mi gospodin Stefan Toma Ostojić, kralj Srbljem, Bosni, Primorju, Humsci zemlji, Dalmaciji, Hrvatom, Donjim Krajem, Zapadnim stranam, Usuri, Soli, Podri nju i k tomu."

Ovo bi bilo dovoljno, da se Farlatievoj latinskoj povelji poreče svaka autentičnost; ali ima još nešto, što dokazuje, da je ona prosti falsifikat. U toj su povelji sadržani navodni zaključci konjič¬koga sabora.
Ima ih sedam, a prvi glasi: "Manihejci (Patareni) ne smiju graditi nove hramove, niti popravljati stare
ruševne." A znademo, da patareni niti su imali kakvih hram ova, niti su ih zidali, niti popravljali. Oni su
uopće bili protiv svake crkve, jer "se Bog ne štuje ljudskom rukom, nego se može svagdje častiti". Njihovi hramovi bijahu obične kuće, bez zvonika i zvonova, "tih demonskih trubalja". Zanimljiva je osobito peta
točka te povelje, u kojoj stoji: "Neka bude nezakonit Herceg S. Save, ako nije izabran po kralju Raške, Bosne
ili Ilirije, i ako poslije izbora ne položi prisegu kraljevskom veličanstvu. Ako bi se pak drznuo vršiti službu bez prethodne prisege, neka ga kraljevsko veličanstvo kazni." Tu je dražestan naziv Ilirije mjesto Bosne i Raške,
i to u XV. stoljeću! I dok završetak zagrebačke listine glasi ovako: "Pisan u Vranduku miseca augusta 22 dan,
lit rožastva Kristova 1446 lito. A piša prisvitloga i mnogo slavnoga gospodina kralja Tomaša dijak Tvrtko Sekulović", Farlatijeva povelja svršava ova¬ko: "Dano u Konjicu rukom Časnoga oca u Kristu Gospodinu
Vilemira Vladmirovića, biskupa Krešovskoga i Neretvanskih Crkvi grčkoga obreda, Tajnika našega Dvora,
te Doktora grčke knjige i zakona, ljubljenoga i vjernoga našega. Godine Spasiteljeve 1446. na blagdan Svetog Ivana Krstitelja, našega pak vladanja treće."

Eto kolika razlika u stilizaciji dviju povelja izdanih tobože od iste kraljevske kancelarije u razmaku od 58
dana! Stoga je Farlatieva potpuni falsifikat. A tko ju je izmudrio? Netko od obitelji Vladimirovića, koji je
izmislio i Vilemira Vladmirovića, tobožnjeg "tajnika" bosanskog dvora, pa biskupa "neretvanskih crkvi
grčkog obreda"te "doktora grčke knjige"! Tu je povelju dao Farlatiu u XVIII. stoljeću fra Luka Vladmirović,
koji ju je izmislio, samo da među svjedocima na njoj napisanim uzveliča porodicu Vladmirovića neretvanskih,
iz koje je sam potekao!

Kako dakle da se riješi pitanje postanka naslova "Herceg Sv. Save"? Tko je mogao podijeliti Stjepanu Kosači
taj naslov Vladarske su naslove u srednjem vijeku podjeljivali rimski pape, a kasnije i njemački carevi. Izvor
te goleme prerogative rimskih papa treba tražiti čak u VIII. stoljeću, kad je s pomoću pape Zaharije Pipin Mali maknuo s prijestolja posljednjega Mero-vinga, te kad je g. 800. papa Leon III., okrunivši Karla Velikoga u Rimu, uskrisio zapadno rimsko carstvo. Od polovice pak XI. stoljeća vladari su redom tražili naslov i krunu kraljev sku od Pape. Tako su vladari Poljske, Ugarske i Hrvatske u Srednjoj Europi postajali u neku ruku vazali Svete Stolice. Što se napose naših zemalja tiče, i poslije utrnuća narodne naše dinastije, pogotovu kad se je ugasila loza Arpadovića, rimska je Stolica odlučno utjecala, da Hrvati i Ugri priznadu svojim kraljevima napuljske Anžuvmce, kojima je ona dala kraljevski naslov. Dapače je i u našem susjedstvu sin Stjepana Nemanje Stjepan Prvovjenčani g. 1220. tražio i dobio naslov i krunu kraljevsku od Pape.

Stoga, s obzirom na sve te neoprovrzive činjenice, te kad se uzme na um, da se je i Stjepan Kosaca mogao uvjeriti o velikoj moči rimskoga Pape u rasprama, što su se javile poslije smrti ugarsko-hrvatskoga kralja Albrehta, te kako su odmah iza toga, na Papinu riječ, hrlili vitezovi iz raznih strana Europe pod zastave mladoga kralja Vladislava, koji je, vidjesmo, onako tragično poginuo kod Varne (1444.), nije se teško domisliti, da je i sam Kosaca brzo uvidio, da ga samo papinska ili carska rimska vlast može i formalno učiniti i proglasiti samostalnim vladarom u nje govim posjedima, što su zapremali čitavu južnu Bosnu. Ali ne smije se premu
čati, da imade pisaca, koji vele, da je baš car Fridrik III. dao Kosači naslov Hercega Sv. Save, premda nije
lako to priznati, kad se uvaži, da su južni krajevi bosanskoga kraljevstva bili daleko od interesnog područja njemačkoga carstva, i da nije nigdje zabilježeno, da je Stjepan Kosaca ikad dospio u bilo kakav dodir s Fridrikom III., carem njemačkim.

Dneva 6. ožujka 1447. postade glavarom katoličke crkve papa Nikola V. Malo poslije njegova izbora došli su u
Rim poslanici kneza Stjepana Kosače, koji su u ime svoga gospodara izjavili Papi pokornost. Tada je Papa imenovao hrvatskoga biskupa Tomu svojim legatom za Bosnu i preporučio ga otvorenim pismom 18. lipnja
1447. svima i svakomu. Biskup Toma krenuo je odmah na put, zadržao se neko vrijeme u Splitu, pa odanle krenuo u Hum, gdje je nakanio započeti svoje djelovanje protiv patarena. Što je Stjepan Kosaca bio izjavio svoju pokornost Svetoj Stolici, to je moglo vrijediti za njegovu osobu, a nikako za mnoštvo patarena, kojima
baš u Humu bijaše glavna snaga. Papinski poslanik pozva njihove poglavice na sastanak, da se temeljito raspravi ovo zamašno vjersko pitanje. I oni su načelno pristali na sastanak, tako da se je uglavio i dan i mjesto sastanka. Ali do sastanka ipak nije došlo, jer se patareni ne htje-doše ni približiti papinskom legatu. Tako biskup Toma ostavi Hum, a da nije ništa opravio.Kad se uvaži, da je Papa gojio najljepše nade, poslije izjave pokornosti
od strane Stjepana Kosače, to su iznenađenja, kakvo je doživio papinski legat Toma, bila isključena. Ali s obzi rom na teške političke prilike na Balkanu, Nikola V. mogao je predmnijevati, da je samo čeznuće za herceškim vijencem navelo Stjepana Kosaču na lažnu izjavu pokornosti. Dapače mirne duše možemo nagađati, da je baš sada, god. 1447., ili od samoga pape Nikole V. ili po Papinu prijedlogu od cara Fridrika, Stjepan Kosača dobio traženi naslov Hercega Svetog Save Svrha toga odli¬kovanja bila je vrlo prozirna: Kosača je po tom imenovanju postajao i forma lno suveren u južnim krajevima Bosne, pa se je Papa mogao nadati, da će ga to dobročinstvo još više odvratiti od patarenstva, potaknuti na zanimanje za pitanje vjere i na odanost prema rimskoj Stolici.

Očito je, da se u Rimu ne bijahu ništa naučili iz historije taktike nekojih sredovječnih vladara prema crkvi. Kosaca je postao i ostao katolik toliko vremena, koliko je trebalo da obmane Rim. Ako je pak Kosači podijelio naslov hercega car Fridrik III., i taj se je kruto razočarao, kad je predmnijevajući, da je Kosača ostao vjeran katoličkoj crkvi i da je svojoj djeci dao vjerski odgoj, odmah poslije Kosačine smrti preporučio pismom upravljenim sinovima, Vladi slavu i Vlatku, makarskog biskupa Andriju, koji je polazio u Hercegovu zemlju u svojstvu katoličkog vjerovjesnika.Herceštvo Svetog Save, a po njem i odcijepljenje Hercego vine od bosanskoga kraljevstva, može se u oba slučaja smatrati djelom u nizu pokušaja skoro stoljetne politike Svete Stolice prema Bosni, koja je išla za tim, da u toj zemlji povrati vjersko jedin stvo i dokonča razdor u narodu, koji je u ono doba, kad su pitanja vjere cijepala države i naro de, dovodio u opasnost i bosansko kraljevstvo i ukupni životni prostor hrvatskog naroda. Prvi, iako okasni i premalo odlučni, uspjesi te politike pomoliše se, kad je najprije kralj bosanski Stjepan Toma prigrlio katoličku vjeru i zamolio Papu, da razriješi njegov brak s patarenkom Vojačom; pa onda kad se je Katarina, kćerka Stjepana Kosače, vjenčala s kraljem Stjepanom Tomom, odrekavši se prije toga patarenstva i pristupivši u katoličku crkvu. Vrhovni pak cilj te politike bijaše: uništenje patarenstva u Bosni pomoću kralja Stjepana Tome, a u Hercegovini pomoću Hercega Stjepana Kosače.

Je li pak Herceg Stjepan ikad, makar za čas, doista prešao na katoličku vjeru? Za Ivaniša Pavlovića, sina
vojvode Radosava, znade se, da se još god. 1445. pokatoličio; ali da je to isto uradio i Herceg Stjepan,
nemamo pouzdana svjedočanstva, već se to može tek nagađati. Farlati, na temelju već spomenute isprave
o konjičkom saboru, drži, da je Herceg postao katolik; ali to njegovo mišljenje vrijedi baš toliko koliko i
ona izmišljena isprava. Dva pisca vele, da se je Herceg Stjepan samo "približio" katoličkoj crkvi, ali da se
je brzo predomislio, kad je uvidio, da ne može postići svojih stanovitih ciljeva, te dodaju, da se je za
Hercegom poveo i pokatoličeni vojvoda Ivaniš Pavlović. Jedan vrlo ozbiljan istraživatelj bosanske prošlosti
veli: "Sva je prilika, da se je Stjepan pokrstio", a to svoje mnijenje osniva na jednoj bilješci u dnevniku iz
god. 1449., prema kojoj je Mlečanin Gradenigo priveo Hercega u krilo katoličke crkve. Nužno je stoga, da
se tu časkom zaustavimo. Papa Nikola V., prevaren ili neprevaren od Hercega, smatrao je Stjepana Kosaču pripadnikom katoličke crkve. Dakle, ili je Kosača prešao na katolicizam, kad je odaslao u Rim već spomenuto poslanstvo, ili je ono poslanstvo slagalo Papi, samo da im gospodar postigne žudeni herceški naslov i vijenac.
Na takvo mišljenje upućuje pismo istoga pape Nikole V. od 1. veljače 1448., kojim on nalaže spomenutom biskupu hvarskom Tomi, da opet pode u Bosnu i da izopći Stjepana Kosaču i Ivaniša Pavlovića, ako se na njegovu opomenu ne bi obratili; da ih nadalje proglasi lišenima svih posjeda, koji da se imaju razdijeliti medu katoličku bosansku vlastelu.Tu se Papa očevi dno laća protiv obojice najoštrije crkvene kazne; a znade se, daje rimska Stolica to oružje upotrebljavala, kao što je i prirodno, samo protiv svojih vjernika, koji su se bunili protiv njez ine nauke, ili se otimali njezinu posluhu. I sam zdravi razum upućuje, da izopćenje inovjeraca ne bi imalo smisla, budući da inovjerci ne spadaju crkvi, niti se mogu lišiti crkvenih blagodati, kojih i tako nisu i ne mogu biti dionici. Stoga, ako uvažimo, da je biskup Toma, kao Papin legat, dobio prvu misiju od Pape mjeseca lipnja 1447., a ovu drugu u veljači 1448., možemo logično izvesti, da je Stjepan Kosaca prešao u katoličku crkvu u prvoj polovici god. 1447. samo da obmane Papu da je te godine dobio naslov Hercega Sv Save i da se je još prije konca te godine povratio patarenstvu.

Takvo prevrtljivo ponašanje Hercega Stjepana potpuno je odgovaralo njegovoj surovoj naravi i neobičnoj sebičnosti. On je uvijek i u svemu imao pred očima samo svoje osobne probitke, a nikada viša načela, pa je stoga i sad držao s Rimom, dokle je postigao, što je želio. Papinski legat Toma, prema primljenom nalogu,
pošao je k Hercegu, ali nije opravio ničesa, te je osta vio njegovu zemlju i prošao u Bosnu, a da nije izopćio
ni njega ni vojvodu Ivaniša Pavlovića. Nije isključeno, da se legat, na licu mjesta uvjerio, da oni nisu nikad
prešli u katoličku crkvu i da je sve bila najprostija prijevara jednoga kao i drugoga.U čitavo vrijeme Hercegova mešeta renja s Rimom i savršenoga njegova prenavljanja Dubrovčani su uživali blaženi mir s njegove strane. Ali je taj mir bio pomućen, netom je god. 1448. pa¬pinski legat ostavio Hercegovinu. Tomu pomućenju dobra susjedstva dala je povoda nesretna vojna Ivana Hunjadia god. 1448. Taj slavni vojskovođa, da osveti užasni poraz kod Varne, spremao se već duže vremena na odmazdu. Na to ga je nukao ne samo oso¬bni ponos, već i sretno vojevanje Đure Kastriote koji je uprav god. 1447. zadao pod Krojom ljute poraze vojsci cara Murata.Hunjadi je tražio pom oći od svih europskih država, ali su se ove slabo odazivale, jer su bile podalje
od ugroženog Balkana. Kralj Stjepan Toma Ostojić, premda se nalazio u sto jada poradi vjerskih nemira u zemlji, ipak, nadajući se da valjda ne će i ovaj put ratna sreća iznevjeriti junačinu Janka, bija še spremio pomoćnu vojsku. Ni maleni Dubrovnik nije htio izostati u poduzeću, što je imalo da bude odlučno za cijeli Balkan: hoće li pasti pod Osmanlije ili će ostati slobodan. Dubrov čani se obvezaše, da će izručiti Hunjadiu 2.000 zlatnih dukata, netom prijeđe s vojskom preko Dunava.

Samo dva vlastodršca, kojih se je sve to najviše ticalo, despot Branković i Herceg Stjepan, nisu mogli shvatiti zamašaja ovoga rata. Čini se, kao da je trebalo da Osmanlije izvojuju pon ovnu pobjedu na Kosovu polju (1448.), pa da nakon toga poraza, poslije samih pet godina na juriš prevrnu bedeme i same dotad neosvojene 1100-godišnje prijestolnice Istoka, carskoga Bizanta, da i oni progledaju i upoznaju, kakva im strašna opasnost prijeti od ovoga hrabroga azijskoga naroda, koji im je lukavo nudio i svoj savez i svoju zaštitu, te ih poticao na zatiranje susjeda, slabih, kao što su bili i oni sami, samo da mu tim prije i bolje bude utrt put na Zapad. Doista, tijekom ove vojne prvi despot Đorde iznevjeri svoga dobrotvora Hunjadia. Zanimljivo je, da u njegovoj politici toga vremena imaju svoje prste i dva Dubrovčanina, koji su tada boravili na njegovu dvoru, kao prvi njegovi doglavnici.

A Herceg? On nije bio u prilici, da iskaže Osmanlijama svoju odanost kao despot Đorde, ali se je ipak pobrinuo, kako ni u njemu ne bi gledali svoga protivnika. Stoga, kad su Dubrovčani odredili, u slučaju da bi Hunjadi bio poražen te bi turske čete provalile u Hercegovinu, da njihovi podanici iz Konavala i Primorja imadu prijeći na bližnje otoke, a ponudili i samom Hercegu, da se i njegovi obližnji zaklone u Ston, on se je na taj glas razljutio, da je republika držala, da će sigurno zaratovati na nju. Poradi toga nije dubrovačko vijeće dalo Skende rbeg ovu poslaniku, biskupu Antunu, onoliku pomoć za naoružanje, koliku je bilo odredilo u poč etku. Izdajom despota Brankovića vojska branitelja Europe bila je na Kosovu polju g. 1448. do nogu potučena. Time je doista bila zapečaćena sudbina Carigrada. Carigrad je već g. 1453. postao prijestolnicom novog ratničkog imperija, a 30 godina poslije te katastrofe Osmanlije su zagospodarili, čita¬vim Balkanom, sve do Dinarskih planina.
Ljutu travu na ljutu ranu!

Kralju Dmitre Zvonimire - u tamnici tvoji su ratnici-tvoji Generali!
Odgovorite