Stopama Hrvatskih narodnih vladara.

''...uzima se da su Hrvati doselili oko 630...''
Odgovorite
Avatar
LEGIONARI
Podurednik
Postovi: 1554
Pridružen/a: čet vel 26, 2009 3:40 pm

Stopama Hrvatskih narodnih vladara.

Post Postao/la LEGIONARI »

STOPAMA HRVATSKIH NARODNIH VLADARA

Don Frano Bulić – Don Lovre Katić: ispisali, 1937. godine.

Dio od Don Lovre Katića.


N I N .

Lani se javilo nekoliko Hrvaćana, da će u posjete staroj svojoj postojbini Dalmaciji, da razgledaju davne uspomene najljepšeg doba naše povijesti kad su se hrvatski vladari pono sito pisali »Božjom milošću kralj Hrvatske i Dalmacije«, I još davnije, kad su ono Hrvati doš avši sa sjevera pod jarmom divljih Avara u doticaju sa kršćanstvom oplemenili svoju dušu, promijenili ćud i krštenjem osigurali svoju budućnost, da ne izginu netragom poput nekrštenih Huna, Avara i drugih čopora i horda, što porušiše i popališe po Dalmaciji cvjetne gradove u najtužnije doba ljudske povijesti, za seobe naroda od četvrtoga do polovice sedmoga vijeka.

Javili Hrvaćani don Frani Buliću svoj naum, a on, obuzet svojim poslovima, povjeri društvo svom rođaku Don Lovri Katiću, da ih povede po sjevernoj Dalmaciji. I Don Lovre uoči Gospe od Zečeva, a to je nedjelja pred Spasovo, po dogovoru iščekao društvo na stanici Pađenama, nedaleko Knina. Odmorivši se i založivši nešto u Pađenama dva velika auta odve doše društvo preko lomne Bukovice mimo stari rimski Burnum, gdje je negda bio logor rim skih četa, kroz Kistanje pa do Bribirskih Mostina. Napogled starog Bribira, što se diže na brežuljku od ruševina ilirskog grada, zaustaviše Zagrepčani automobile i cijelo društvo
dignu šešire kliknuvši : »Slava« starim županima bribirskim i banovima Pavlu i Mladenu, sinu i unuku Pavlovu, koji ovuda, ravni kraljevima, jezdijahu.

Mimoišavši Bribirske Mostine i stari grad Ostrvicu, nedobitnu postojbinu bribirskih knezova, gdje se otrag godina našao natpis iz XV. vijeka, a spominje kralja dobre uspomene Zvonimira, eto ih u Benkovcu. Ne ustaviše se u Benkovcu ni kod sv. Petra u Kuli, da razgle daju tu crkvu, koja ima kamenih spomenika iz onih vremena, kojima oni idu za stopom. Treba na vrijeme prispjeti u Nin, da se naužiju narodnog veselja. Pukla u daljinu i širinu ravnica Ravnih Kotara, negdašnje bogato sijelo hrvatskog plemena Lapčana, čijemu je lupanu kralj Zvonimir dao svoju kćer Klaudiju. Danas je Kotarac propao i siromah, zapušten i umoren od groznice. U Zemuniku pozdravivši negdašnje dvore Ilije Smiljanića eto ih doskora u Murvici, koja nije nego 10 kilometara daleko od ljute rane naše Zadra grada. Iz Murvice novim putem do Nina vozi se društvo polako, jer je slaba cesta, ali i da se nagleda narodne nošnje. Put je pun svijeta, staro i mlado, muško i žensko, jedne i druge vjere hrli u Nin na svetkovinu Gospe od Zečeva. Premda je ova svetkovina tek iz početka XVI. vijeka, dočarava ona vremena, kad su Hrvati hrlili ovuda kao i danas k bijelome Ninu, da u stolnoj crkvi slušaju riječ svoga bis kupa i vide svijetloga kneza ili kralja, okružena kitom dvorjanika.

Najednom se svima iz grudiju izvi usklik : »More, more ! Hrvatski plavi Jadran !« Ovako su ga i stari pradjedovi naši pozdravili, kad su ga prvi put s planina ugledali. Ninsko polje se prostrlo do pod Velebit, a po moru pred starim gradom polegli otoci kao negdašnje ubojne galije hrvatske čuvajući od prekomorskih vukova ove obale. Tamo južnije od Nina eno Sv. Nikole u Prahuljama na umjetnom brežuljku. Tko Zna, nije li to i grobna gomila kojega hrvatskoga župana iz pretkršćanskog doba. Sv. Nikola je građen još u IX. ili X. vijeku. Nin se nazire po svom zvoniku, a tamo prema moru eno Obrovice, hrvatske zadužbine samostanu sv. Krševana u Zadru. Prošavši »Brda«, koja 1072. godine darova kralj Petar Krešimir samostanu sv. Marije, što ga je sagradila njegova rođakinja Čika eto, društvo je prispjelo u Nin posred mnoštva šarolikog naroda. Grad hrvatske slave danas ne broji više od 800 duša i leži posred male luke na otočiću, kao na jezeru da pliva. Pred mostom, koji veže grad s kopnom, izišli putnici iz auta i ogledali se naokolo po siromašnim podrtinama zidova, što su negda pasale grad, a danas stoje kao živa slika propasti i umiranja ovog kraja. Narod se skupio oko »stranaca« i pomalo stao pričati jedan starac, kako su se u Prahuljama i Obrovici kraljevi krunili. Momče nekakvo podsmijevalo se starcu i prigovaralo. Ta nepristojnost pecnula naše putnike, pa upitali momka, šta bi on znao kazati o Ninu i je li što u školi učio. Evo ovi ljudi izdaleka dolaze, da posjete hrvatske spomenike u Ninu, gdje su i knezovi i kraljevi stolovali, i starac bez škola zna bolje diku svoga kraja nego on, koji je »škole prošao« pa eto i novine čita a novine su mu iz džepa virile i bile su sumnjive, jer se ne pišu, da uče, već da truju narod.

Starcu, čuvaru hrvatskih uspomena, bilo to milo, te diže oštruljicu crvenkapu i viknu : »Živjeli « Kroz svijet se putnici proturali i kod župnika velečasnog Nikpalja, znanca don Lovrina sa bogoslovnih nauka u Zadru, odmorili se od puta uz čašu dobre »žutine«, iz koje kao da iskre vrcaju. Nešto tog istog popodneva pred večer, a nešto sutradan obišlo je društvance glavne ninske spomenike. Ulice presijecaju grad od zapada k istoku, a ulaz je najzgodniji na Donja Vrata, jer se dolazi odmah na glavnu ulicu, u kojoj vidiš po koju bolju i noviju kuću među podrtinama. Došavši na sredinu grada ulicom, koja se zove i danas Kraljevac, upadaju ti u oči namah sredovječne zidine ondje, gdje je negda bio dvor hrvatskih kraljeva a sada na njima stoji grdni nametnik, koji nam je uništio dobar dio narodnog života i još ispija krv našu mletački lav. Pružio on šapu, da zaduši svaku uspomenu na hrvatsku prošlost, hotio bi, da se sam on prikaže strancu ali zaludu. Tu na trgu Kneginji diže se stara trošna crkva sv. Križa, Neugledna je, priprosta i malena po svojoj spoljašnosti.
Duga je i široka oko devet metara. Skrpani su joj zidovi od starog kamenja i ponegdje u suho
zidani a oblika je, kao da si četiri lista skupio oko jedne točke, poviše koje se diže kuba. Ova stara crkva bila je predmetom mnoge prepirke naših i stranih učenjaka. I Englez Jackson i Nijemac Eitelberger i Hrvat Jelić i Srbin Vasić i mnogi drugi pisali su o njezinom čudnom obliku. Ali naše društvo ne brigalo se za učene rasprave, već kao hodočasnici došli da se poklone ovom najstarijem spomeniku, kojim se počinje hrvatska povijest i koji nije ni zub vremena ni požar grada Nina 1646. oborio, već ga dobri Bog sačuvao na uspomenu, diku i utjehu hrvatskog naroda.
Ljutu travu na ljutu ranu!

Kralju Dmitre Zvonimire - u tamnici tvoji su ratnici-tvoji Generali!
Avatar
LEGIONARI
Podurednik
Postovi: 1554
Pridružen/a: čet vel 26, 2009 3:40 pm

Re: Stopama Hrvatskih narodnih vladara.

Post Postao/la LEGIONARI »

Bijaše to kapela prislonjena uz prijestolni dvor hrvatskog kneza, a sagradio ju je župan Godeslav tamo oko 800. godine. Don Lovre poveo društvance do vrata crkve, da vide još na svom mjestu natpis na gornjem pragu. Uzalud, ne vide ga. Na to ih upozori don Lovre, da stupe na prag vrata i dignu oči na gornji prag iznutra. Natpis je čudno klesan i čudno pos tavljen ne na čelo praga, da ga vidiš, kad pristupiš k vratima, već je uklesan na gornjem pragu, ali iznutra i gleda prema tlu, da valja izvratiti glavu, dok ga čitaš.

Društvo nikako da pročita natpis: GODE. SAU. IUP. PANO. QUI. IS. TO. DOMO. CO.

Kakva su ovo slova! zavapit će mladi bogoslov Kakva i don Lovre će mu. Mladi prijatelju ! U nauci ih zovu frankogalskom prostom kapitalom t. j. velika slova, koja se pisahu u Francuskoj, ali ima tu i primjese kursivnih slova iz doba Merovinga to će reći slova oblika, koji se uzimlje u običnom rukopisu, a rekoh : iz doba Merovinga, dakle od svršetka petoga do polovice osmog vijeka. To je bilo doba, kad su bješnjeli ratovi, i klali se sami Mero vingi medu sobom, i pismo iz tog vremena vrlo je loše i zagonetno. Pomalo se oporavljala kultura, a s njom i pismo, pa eto ovaj natpis, kako učenjaci vele, bio bi oko 800. godine, a čita se Gode slau iuppano qui isto domo co (struxit) t. j. Godeslav lupan, koji je sagradio ovaj hram. Tako ga je pročitao pok. don Luka Jelić, svećenik rodom iz Vranjica i nećak don Franin, a profesor Don Lovrin u bogoslovlju. Prije njega su se mučili i drugi povjesničari: Kukuljević, te dva prvaka u našoj povijesti, a oba svećenika, Rački i Ljubić. Don Luka ga najbolje pročitao i protumačio. Ovo je po don Luki bila grobnica prvog poznatog nam hrva tskog župana. Bio je on župan plemena Jamometića, koje se prostiralo sve tamo do Zadra i gore do Velebita.

U kapeli sv. Križa počivao je župan Godeslav, a do njega njegova porodica. Usred kapele po ondašnjem običaju gorjelo je kandilo, da osvijetli noću i crkvicu i groblje oko nje, gdje ga je bilo. Vremenom je ona postala dvorska kapela. Ma da je u XVII. Vijeku nešto po pravljena, ipak nam se sačuvala u prvotnom obliku ali kosti Godeslava župana razasuše se, tko zna kuda. No uspomena na ovu zadužbinu nije se izgubila. Posjed ove crkvice bio je naj bogatija nadarbina kasnije ninske biskupije, a bez sumnje te zemlje darovao je crkvi Gode slav od državnog imanja. I kad nesta narodnih hrvatskih kraljeva, a mletački lav ugnije zdio se u Ninu, i onda je nad nadarbinom sv. Križa vršila država patronatsko pravo znak, da je od davnine to pravo patrilo ninskom županu kao zastupniku hrvatske države. Najveća čast u biskupiji ninskoj je i za kasnijih vremena bila nadarbina sv. Križa. Ne ginu lako uspomene stare ! Zvono crkvice sv. Križa za mletačkog doba zvalo je gradskog kneza i vijećnike na vijeće onako, kako je za hrvatskih vladara zvalo kralja i župane na sabor. Kako su velike, lijepe i prastare uspomene vezane za ovu staru crkvicu ! Hram Božji čuvao je te uspomene mile svakome Hrvatu ali godine 1807. grješna ruka francuskog cara Napoleona ote crkvi imanja i otada propade i izgubi se zvono, a crkva prestade biti dvorskom kapelom.

No ipak u pameti se prostog puka usjekla uspomena na ove posjede. U negda njem selu Prhovu i u Privlači i danas su „Križine", zemlje negdašnji posjed sv. Krila. Danas, kako je sama crkvica jedan od najljepših hrvatskih spomenika, onako krije i druge uspomene prošlosti, jer se u njoj čuvaju hrvatske starine iskopane u Ninu. Tu je natpis, koji spominje kneza Branimira, a čita se :

TEHPORIBUS DOMNO BRANIMERO DUX SCLAVORUM (BEATO AHBROSIO CONFES)SORI HUNC (TEGURIUM) EGO THEUDEBERTUS ABBA PRO REMEDIO ANIME MEE FIERI ROGA(VI). QUI LEGET ORET PRO ME PECCATORE.

To znači : Za doba Gospodina Branimira, kneza slovenskoga, blaženomu Ambrozu ispovje dniku ovaj tegurij ja opat Teudebert dadoh učiniti moleći se za spas duše moje. Tko čita, neka moli za me grešnika. Ovdje je pohranjeno i dosta kamenih ulomaka pokupljenih sa raznih strana, a resili su svojim pleternim ukrasom mnoge crkve u Ninu, sagra đene također u doba naše samostalnosti. Sve je društvance pomno razgledalo, svačega se rukom dotaknulo, a kad su bili na vratima, svaki se još jednom osvrnuo na zidove crkve i na predmete u njoj, pa na natpis Godeslavljev. Na izlazu će don Lovre prijateljima: Nešto vam zaboravih reći! Ovdje bi imao biti pohranjen još jedan drugi spomenik istovremen s ovom crkvicom, ali tuđinska grabežljiva ruka ukrala ga, i eno ga danas u Mlecima. To je krstionica prvog poznatog Hrvatskog kneza, jer Godeslav bijaše samo župan. Zvao se knez Višeslav. No hajdemo na mjesto, gdje je ona kamena kada stala, kad su se u njoj krstili naši praoci ostavljajući mrak poganstva i primajući svijetlo križa, da tako stupe u kolo kulturnih naroda.

Društvance pošlo je u današnju župsku crkvu, sagrađenu na temeljima negda šnje katedrale glasovitog Grgura Ninskog i drugih »hrvatskih biskupa«. Nije lako uoči «Gospe od Zečeva« ući u crkvu, jedva da su »Zagrepčane« pustili crkovinari i na sam zagovor Župnikov. Tog dana pletu vijenac Gospi od živog cvijeća i ne smije se vijenca dodirnuti ničija ruka do djevojačka ; ni žena ni udovica niti ijedan muškarac ne smije ga se taknuti. I kad ga nose u crkvu, opkole ga u kolu poskakujući, donesu ga i zatvore, a crkovinari, sprema jući crkvu za sutrašnji dan, čuvaju vijenac do zalaza sunca, kad će ga u procesiji pronijeti. Ogledasmo staru katedralu i kamenicu za pranje ruku iza oltara, u kojoj su se negda čuvale moći sv. Azela iliti Anselma, patrona i katedrale i današnje župske crkve, te kipove sv. Ambroza i Azela iz XIII. vijeka. Župnik pokaza društvancu i glasoviti moćnik s kostima svetaca. Radi povijesne i umjetničke vrijednosti ovaj je moćnik među prvima u Evropi. Sandučić s moćima sv. Marcele, veli Jelić, da je dar kralja Zvonimira. Eno ti i srebrene ruke s natpisom Pavla Šubića (umro godine 1312.), tu su i dvije srebrene noge, dar njegova tajnika Radoslava Utušanca, pa opet zlatni prsten 35 dekagrama težak, dar pape Pija II. (od godine 1458. do 1464.), Ne dalo se nikome otrgnuti od dragih amaneta kršćanskih i narodnih, a mi Hrvati smo sretni, što nam je Crkva sačuvala najveći dio prošlosti i svetinja narodnih, pa tek i drugi i treći poziv crkvenjaka, što je župniku javljao, da je sve spremno za prenos kipa iz kapele u crkvu, prisili nas, da poljubivši svete moći pođemo i mi skupa s pobožnim narodom za kipom Gospinim umjetničkim djelom majstora iz vremena puna cvata i kulture, kad su Ninu gospodovali Subići.

Tek sutradan ogledasmo temeljne zidove negdašnje krstionice . Još u XVI. vijeku je postojala u prvotnom svom obliku. Bila je kružastog oblika sa četiri niče (udubine), a posred nje stajaše kamenica, u kojoj se krstili novokrštenici. Don Lovre društvu pokazao sliku mramorne kamenice, na kojoj je križ s pleternim uresima, po kojima njemački učenjak Stuckelberg cijeni, da je kamenica isklesana oko 800. godine, a pisali su o njoj i naši učenjaci Kukuljević, Rački i Jelić.

Natpis je na njoj : HEC FONS NEMPE SUMIT INFIRMOS, UT REDDAT ILLUMINATOS. HiC EXPIANT SCELERA SUA, QUOD DE PRIMO SUMPSERUNT PARENTE, UT EFFICIANTUR CHRISTICOLE SALUBRITER CONFITENDO TRINUM PERENNE. HOC JOANES PRESBITER SUB TEMPORE WlSSASCLAUO DUCI OPUS BENE COMPOSUIT DEVOTE, IN HONORE VIDELICET SANCTI JOHANNIS BAPTISTE, UT INTERCEDAT PRO EO CLIENTULO SUO.
Ljutu travu na ljutu ranu!

Kralju Dmitre Zvonimire - u tamnici tvoji su ratnici-tvoji Generali!
Avatar
LEGIONARI
Podurednik
Postovi: 1554
Pridružen/a: čet vel 26, 2009 3:40 pm

Re: Stopama Hrvatskih narodnih vladara.

Post Postao/la LEGIONARI »

Nešto je slaba ta latinština, a Hrvatski znaći: Eto ovaj zdenac prima bolesnike, da ih prosviJetli. Ovdje okajavaju svoj grijeh, što ga baštiniše od prvog roditelja, da postanu štovatelji Kristovi spasonosno ispovijedajući vječno Trojstvo. Ovu radnju dobro i pobožno izvrši za doba kneza Višeslava svećenik Ivan a u čast svetoga Ivana Krstitelja, da odvjetuje za njega, svpga štićenika.« Godine 1746. porušena je stara krstionica, a kame¬nicu iz nje Mlečani ponijeli u Mletke, da ninski Hrvati ne čitaju na njoj imena svoga kneza Višeslava. Krali su po svoj Dalmaciji spomenike ti kulturni Mlečići i njima kitili svoj grad, a najradije su kupili one, koji su sjećali Dalma tince na hrvatske kraljeve. Danas je Višeslavljeva kamenica u muzeju Correr u Mlecima. Natpis svećenika Ivana sačuvao nam je uspomenu prvog pokrštenoga hrvatskog kneza Višeslava. Bio je to valjda otac kneza Borne. Nije nam nažalost ništa potanje poznato o knezu Višeslavu, ali dosta nam je, što znamo, da su se za njega Hrvati krstili i kao kršćani eto odmah stupaju u povijest. Prije devetog vijeka o njima malo što pišu izvori, a u devetom vijeku već su organizirali državu.Tolika je moć kršćanske vjere !

Kad su došli u ove krajeve, rušili su i oni crkve i oltare ali ražalilo se slavensko srce našavši valjda ostavljen plug nasred polja ta Hrvat ne bijaše rat¬nik ralo je njegov drug, i proorali zemlju, nastanili se i pomalo dolazili u dodir s razbjeglim se kršćanima. Ne, stare vjere svoje nijesu htjeli napustiti. Polagano je išlo. Nekoji pojedinci su se pokrstili u VII. i VIII. vijeku, ali cio narod tekar evo u doba Višeslava. Malo prije njega u Splitu se obnovila biskupija, što je propala zajedno sa Solinom. Split je u to doba potpao pod Bi¬zant, a Hrvati su priznavali vlast franačku, i zato iz Splita nijesu mogli vjerovjesnici medu Hrvate. Došli su oni sa frana čke strane, a poslani od Rima, jer svi stari pisci ističu, da su Hrvati primili sv. krst iz Rima. Primio je lijepo knez Višeslav vjerovjesnike, a narod slijedeći svoga kneza redom se krstio. Tko zna, koliko se narodnih prvaka opralo od istočnoga grije¬ha u Višeslavljevoj krstionici! Franci donijeli su među Hrvate i štovanje svetaca, koji su se u njihovoj zemlji častili, a to su baš oni, kojih se i danas dižu crkve u Ninu : Sv. Azel, Sv. Marcela, Sv. Martin. Pa i sveće¬nici ninski nosili su franačka imena kao biskup Adel-freda ; opat Teudobert. Dobili su Hrvati i biskupa, jer biskupi iz dal¬matinskih gradova, stojeći pod carigradskim patrijar¬hom, nj jesu imali pristupa na hrvatsko tlo. Hrvatski biskup imao je vlast nad svim Hrvatima, a ispočetka nije imao stalnog boravišta, već je putovao zemljom ukrepljujući kršćane u duhovnom životu. Takav se biskup zvao u ono doba horepiskop. Kasnije nastanio se biskup u Ninu, i eto odmah tu, gdje je krstionica, vide se tragovi stare katedrale, koju je ot¬kopao don Luka Jelić. Društvo je obišlo tragove zidina sjećajući se slav¬nih ninskih biskupa, koji su se borili za prevlast u crkvi sa samim metropolitama splitskim. Uz staru katedralu bio je i prijestolni dvor hrvats koga kneza. Eto mu tra¬gova u starim zidovima, što ih je sačuvala dobra hrvatska zemlja. U tome dvoru je stolovao Borna, dalmatinski knez, takmac Ljudevita, kneza posavskih Hrvata. Borio se Ljudevit protiv Franaka, a Borna bio je njihov pristaša, znajući, da će njihovom pomo¬ću lako proširiti Hrvatsku. Kad je Ljudevit pobjegao iz srbije, kamo se bio zaklonio pred Francima, došao je evo amo ali zaludu se nadao, da će mu Bornini rođaci zaboraviti staru svađu. Ljutemisl, stari ujak Bornin, ubi Ljudevita. Tko zna, nije li ovu zemlju poprskala krv hrvatskog junaka i !

Ali ovdje u ovom dvoru se sigurno odlučila sudbina hrvatskoga naroda, kad se knez Branimir, pobijedivši Zdeslava, sina Trpimirova, zajedno s izabranim biskupom Teodozijem obratio pismom papi Ivanu VIII., da primi pod svoje okrilje hrvatski narod. Silom uklonivši Doma gojeva sina Ujka, vjerna apostolskoj stolici, bijaše sin Trpimirov Zdeslav po¬moću Carigrada zasio na kneževski prijesto i Hrvate u političkom i crkvenom pogledu podvrgao Carigradu,ma da su oni za Ujka zbacili franački jaram i bili pot¬puno slobodni. A Carigrad je tada bio otpao od rim¬skog pape, kojega su Hrvati voljeli kao svog oca Tada je i ninska biskupija podvrgnuta silom raskclničkoj splitskoj nadbiskupiji. Hrvati ne mogoše toga trpjeti. Diže se Branimir, obori Zdeslava i povrati opet narod Rimu. U ovoj se prijestolnoj dvorani valjd i čitalo pismo pape Ivana VIII. upravljeno »milom sinu knezu Branimiru«, kojim javlja papa, da .1. maja 879., na Spasovo »iza svečane mise na oltaru sv. Pe¬tra apostola dignuvši uvis ruke blagos lovismo tebe i cio tvoj narod i svu tvoju zemlju«. A čitala se sigurno i odluka cara Vasilja iz Carigrada, kad je on, pomirivši se s papom, na zagovor sv. Oca, dao potpunu slobodu Hrva tskoj i još naredio, da hrvatskom knezu plaćaju dalmatinski gradovi danak, koji su tada da¬vali carigradskom caru. Ovdje u katedrali u X. vijeku sjedio je Grgur Ninski, kojega zovu borcem za glago-licu, ali je vrlo sumnjivo, da se borio za glagolicu. To su stari naši povjesničari ustv rdili, i danas se to ističe, a ipak jasno je, da je na splitskom saboru za kralja Tomislava Grgur lomio koplje poglavito za svoju biskupsku stolicu, koju su mu htjeli ukinuti, jer je utemeljena tek u devetom stoljeću. Kad se Grgur pozvao na papu protiv zaključaka prvog sabora, po dokumentima ne nalazimo, da se pozvao radi glagolice, već radi ukinuća svoje biskupije, i jer je split¬ski nadbiskup htio, da ga Grgur prizna za starješinu a on se smatrao većim od splitskog metropolite Ivana ta bijaše biskup cijelog hrvatskog naroda ! Biskupija ninska bi ukinuta, ali nakon jednog vijeka bi opet obnovljena. Još jednom bacite oko tamo na onaj dio ruševina do svetog Križa, gdje je bila prijestolna dvorana, pa se sjetite, da je tu hrvatski kralj Petar Kre šimir IV. u blagovalištu svog dvora sjedeći skupa sa svojini županima, vojvodama i banima i kapelanima svog dvora kraljevskog« vijećao, kako bi obdario samostan sv. Krševana u Zadru za dobročinstva Božja. I izdao je kralj ovu darovnicu :

»Ja Krešimir, upravljajući Božjom milošću Hr¬vatskom i Dalmacijom, i kraljujući iza djeda svoga blažene uspomene kralja Krešimira i oca svoga kralja Stjepana, koji oba srećno poči vaju u Kliskom polju sjedeći u blagovalištu svomu u Ninu zajedno s prisutnim županima, knezovima i banovima, a i kapela¬nima mosa kraljevskoga dvora, počeo sam razmiš¬ljati, kako bi svemogući Bog očuvao podijeljeno mi vladanje moga nasljednoga kraljevstva i podijelio dušama mojih preda i predšasnika vječni pokoj. I pro-nađoh, da od djela milosrđa nije Bogu ništa povoljnije i našega zimskoga dvora dostojnije, nego kad se po¬svećeni stanovi svetaca i nebesnika snabdijevaju po¬sjedima i dostojnim darovima. I pošto je sve¬mogući Bog naše kraljevstvo na kop¬nu i po moru rasprostranio, odlučismo i spremna srca ustanovismo, da ćemo samostan sv. mučenika Krševana (u Zadru) počastiti posjedima i zemljama. Nađosmo također u djelima predšasnika naših, preuzvišenih naime kraljeva (hrvatskih), da su i oni taj samostan darivali mnogim posjedima i zemlja¬ma ; a mi, ne htijući ni čime odstupiti od staze pređa naših, dajemo i darivamo za spas duše moje i svih mojih pokojnika tebi, blaženi Krše vane, i po tebi gospodinu Petru, vrijednomu opatu tvoga svetoga dvora, naš vlastiti (kralje vski) otok, koji se pro¬stire u našem dalmatinskome moru, a zove se Maon, kojemu se s istočne strane stere otok, koji se u hrvatskom jeziku zove Vir. Ovaj otok (Maon) dakle neka posjeduje manastir sv. Krševana u sve vijeke, i neka ga nitko od umrlika u tome ne smeta, jer tako je odredila naša dobra volja uz privolu i na molbe velmoža čitavoga kraljevstva našega. Da pak ova darovnica naša bude trajna i vrijedna kroz sva vremena, potvrđujemo je i potpisujemo mi sami za¬jedno s našim biskupima, i određujemo, da svaki čovjek, koji bi, ne spominjući se Božjega suda i pre¬birući našu kraljevsku čast, htio da otme ovaj otok rečenomu samostanu bude krivac na posljednjemu sudu; neka ga u vječnosti stigne sudbina Heroda, Jude i Simona Maga, neka bude proklet od Boga i njegovih apostola, od svih svetaca, a naročito od sv. Krševana. Naređujemo još, da ovaki zločinac plati našemu dvoru, bilo to za kojega od mojih nasljedni¬ka kralja, budi župana ili bana globu od ioo libara zlata, i da bude u čitavom kralj evstvu našem za uvijek nepošten (da izgubi sva prava). Ja Krešimir, kralj Hrvata i Dalmacije. Ja Stjepan, biskup zadarski, potpisah. I ovo su imena svjedoka, koji su tome činu prisustvovali : Adamić, unski žu¬pan, svjedok. Boleslav, dvorski župan, svje lok. Vlkić, župan lučki, svje dok. Voleša, djed, svjedok. Budec, posteljnik, bribirski župan, svjedok. Ivan, kraljevski kape lan, svjedok. Petar, sudac kraljevskoga dvora, svjedok. Studec, kraljevski vinotoč, svjedok. Leo, carski protospatarij i katapan čitave Daln acije, svje¬dok. Selislav, ninski sudac, svjedok. Adam redovnik, opat sv. Bartolomeja, svjedok. Petar, župan sidraški, svjedok. Dragomir, župan cetinski, svjedok. Andrija, belgradski načelnik, svjedok. U Gradu Ninu, Amen.« Imao se čime ponositi kralj Krešimir, jer dotada su hrvatski kraljevi bili samo čuvari dalmatinskih krajeva upravljajući njima kao namjesnici carigrad¬skoga cara, a odsada su kraljevi gospodari gradova, i Dalmacija je sastavni dio hrvatskoga kraljevstva. Tu pred nama je uzveličano hrva tsko kraljevstvo, tu je napisan spis, koji svjedoči, da silni kralj Kreši¬mir bijaše gospodar Jad ranskoga mora. Već je bilo misno doba, i don Lovre, pokazavši društvu još crkvu sv. Ambro za, gdje je bio starohr¬vatski benediktinski samostan, otpusti društvo, da za¬jedno s pukom slu ša sv. misu, a on s ostalim svećenicima pristupi k oltaru, da služe službu Božju u čast Majke Božje. Za objedom poveo se razgovor o prošlosti Nina, kako je tu bila naseobina još u pret historijsko doba, pa za Rimljana cvao je grad Aenona, a za hrvatskog kraljevstva jedna od prijestolnica kraljevskih, jer kralj stolovaše osim Nina i u Kninu, Solinu i Bihaču. Za Zvoni mira se u Ninu držao crkveni sabor, kojem je bio i kralj prisutan. Za borba s Mlečanima stra dao je ljuto Nin, kao utočište zadarskih junaka, a potpavši pod mletačku vlast u borbi s Tur cima god. 1646. zapališe ga Mlečani, da se Turci u njemu ne ugnijezde. Sreća, što se tada spasi dragocjeni spomenik: crkva sv. Križa, ostade čitava, jer bijaše od kamena. Nije društvo kasnilo, već za rana krenulo put Knina, jer kratki danci, a dugi konaci.
Ljutu travu na ljutu ranu!

Kralju Dmitre Zvonimire - u tamnici tvoji su ratnici-tvoji Generali!
Avatar
LEGIONARI
Podurednik
Postovi: 1554
Pridružen/a: čet vel 26, 2009 3:40 pm

Re: Stopama Hrvatskih narodnih vladara.

Post Postao/la LEGIONARI »

KNIN.

Prošavši opet Bukovicu najednom puče pogled s Buline strane na Kninsko Polje. Auti se zaustaviše, i društva
nce iziđe, da upokoji oči lijepom slikom plodnog i širokog polja. Na vrhovi ma Dinare, što se propela tamo
sa sjeveroistočne strane, bijeli se u prodolinama snijeg, a sela se raštrkala ispod glavica i proplanaka.
Između zelenih livada i njiva, kroz male gajeve viju gaju se preko polja četiri rijeke kao četiri zmije. Knin
se veličanstveno izdigao između male nih brežuljaka kao negdašnji mu ponosni gospodari među pukom i vlastelom. Još strše amo sa sjeverne strane stare zidine i kule bez krovova eto regbi da čekaju nove udarce
tamo iza plani na. Čekale su ih i odbijale i u doba, kad je tu u gradu sjedio zadnji kralj Hrvata.Još vođa nije izrekao imena a suza mlađima orosila oko, dok cijelo društvo kao po dogovoru izreče njegovo ime dižući putničke kape, Petar Svacić ! Slava ! Jest, slava ! No on se ipak ne zvaše Svačić, već po svoj prilici Kačić,
jer bijaše sinovac kralja Slavca, a taj je bio od roda Kačića, tamo od Poljica ! Stari pisac veli za njega : Sjedi
šte ovoga kralja bijaše Knin. Tu negdje u vitkoj kuli za tamnih noći bdio je kralj Petar plačući nad neslogom
i jalom hrvatskim, koji je baš u ovoj krajini s reda lio bratsku krv, kako ćete čuti, kad dođemo na Kosovo
polje. Preko bedema naslonjene glave na junačku desnicu gledao je, kako se pod zrakama sunca krabi i gine snijeg na Dinari tako je ginula Hrvatska.

Ove gore i rijeke vidješe ju ponosnu i jaku za Tomislava, posutu srebrom i zlatom za Zvoni mira i poniženu
u okovima za dugih vijekova! Kad bi znale ove planine govoriti, koliko li bi nam otkrile tajna no možda je
bolje, da šute, neka sinovi ne proklinju davnih otaca... Posjedavši u aute za čas se spusti društvo u
Knin. Danas je Knin središte ove krajine, kako je bio i u doba hrvatske samostalnosti. Car Konstantin Porfirogenet spominje kninsku župu, a njegov župan potpisuje kraljevske listine kao svjedok u doba Kreši
mira i Zvonimira. U doba knezova valjda je on bio središte moći Domagoja, kojega prozvaše Mlečani
»najgorim knez om slavenskim«, jer im je zadao ljutih boli svojim hitrim lađama. A knezovi ovdje po
Kninskom i Kosovu polju posagradili su mnoštvo crkava i dvorac svoj.

Petar Krešimir u blizini Knina diže biskupu hrvatskome dvore. Zvonimir se zalijeće češće amo, Petar stoluje
tu. Eto, Knin je bio srce Hrvatske. I kada Hrvat svoju krunu postavi na glavu Madžaru, ni onda ne propade
Knin. U njemu stoluju u srednjem vijeku banovi, u nj se kupe plemenski suci, da kroje pravdu tu je »stol hrvatski«. Pod njegovim zidinama bore se silne velmože hrvatske : Šubići, Kurjakovići, Nelepići i bosanski kraljevi, koji će od njih biti gospodar ovog orlovog gnijezda. Sa bedema njegovih prkosi kralju Ljudevitu Velikome u XIV. vijeku kneginja Vladislava čuvajući kao vučica baštinu svog pok. muza Ivanisa Nele
pića za sinka Ivana. I u nedogled se lila ovdje krv, dok Turčin 1522. ne zasjede na grad, i kroz pitomu okolicu hučio je glas hodže sa minareta da je trnulo svako kršćansko srce. Narod, kao ovce bez pastira, stao bježati. Opustjela negda bogata hrvatska krajina, a Turci, da ne ostanu polja bez radnika, doveli iz Bosne raju.

Godine 1688. zadnji Turčin gospodar Knina Muhamed Arlugbegsade pogibe od mletačkoga mača pod gradom, premda se bijaše na vjeru predao. Eto oni jaki bedemi, no niži od starijih to su uspomene na Mlečane. Za
ovih tursko-mletačkih ratova naseliše se oko Knina Srbi. Stari stanovnici tkoZna kuda svršiše i zaboraviše
svoju davnu postojbinu punu slave a novi bez tradicija i veze s prošlošću nemaju mjesta u svojoj pjesmi ni
priči za prošlost Knina. Tog istog dana društvo pregleda muzej, gdje se čuvaju hrvatske starine i okrijepivši
se u »Hotelu Bal-kanu«, jedinom pristojnom restaurantu kninskom, ode na počinak, jer sutra rano će krenuti preko Atlagića mosta na Uzdolje pa u Biskupiju i na Kapitul.

Još Danica nije osvanula niti zora lice pomolila, a društvo stupa pješke preko Knina. Proša vši kninske kuće
na lijevoj obali Krke udari društvo starim francuskim putem uz brdašce »Konj«. Na vrh Konja puče pred očima divan prizor. I prema sjeveru i prema jugu leglo je lijepo kraško polje : k sjeveru Kninsko k jugu Kosovo. Baš
su prve zrake sunca pale tamo iznad Kosova polja po goloj Promini, gdje je ležao na jednoj od pet-šest njezi
nih glavica tvrdi ilirski, i kasnije rimski grad Promona blizu današnjeg sela Tepljuha. S druge istočne strane
u romantičnoj zavjetrini u pramčioku pružila se kuća do kuće iznad župnog polja malko podalje od rijeke Kosovčice: stara hrvatska Biskupija.

Svima se srce širi. Voda dočarava prijateljima staru sliku. Eto, gospodo, ovakova su i ljepša jutra bila, kad
su ovim poljima jahali u svili i zlatu naši kraljevi, knezovi i velikaši na konjima zlatnom uzdom zauzdanim i srebrene jabuke sedlom osedlanim. Na suncu su blještale zlatne i srebrene mamuze, a na kacigi treperilo je
orlovo pero. Niz sedlo se objesio topuz, a o desnom ramenu, preko prsiju na lijevi bok, povio se kitan kajiš
i na njemu dvosjekli mač do metra dug a četiri prsta širok. Za knezom ili kraljem eto župana štitonoše i kopljonoše, a uza nj konjušar župan na vrancu sve ogleda gospodareva konja, je li mu gojan i sit i napit jer
je to njegova briga. I onda redom kita i dvorani: župani, posteljnik, peharnik s bardakom, tepćija, psetar, stolar, ubrusar, kojima imena sama kažu, kakva im je služba na dvoru. A župan »ded« je ostao kod kuće
njega mori briga o sjetvi i žetvi, o desetini, da svakome bude dosta na dvoru i jela i pića, da na dvorima
ispod ploča krov ne proteče, da voda njive ne raznese, a onda će pomoći i suditi kralju, da u kraljevstvu
bude reda i mira.

U Muzeju kninskom vidjeli ste takve mačeve i topuze i strijele, mamuze i posude za vino, zlatne muške
i ženske nakite posve slične današnjim iz »filigrana«. Takve nakite i danas nose bogatije dalmatinske
seljanke. Togablaga mnogo ima u muzeju. Našlo se u grobovima junaka i plemkinja, jer običaj je bio,
da se pokapa s mrtvacem ono, što mu bijaše najmilije za života. Zato uz junaka poliježe mač i konjska
oprava, a djevojki na prstu osta prsten i na uhu naušnica. Ogromne naušnice će bogatašica ovjesiti o
kosu niz sljepočice, Bože prosti, kao Ličanin konju kolute.

I kraljičina jednaka svita će tu biti kako će vam pripovijedati don Frane tamo u pitomim Kaš te lima na
Bihaću. Pričat će vam on o ovome istom Mutimiru knezu, kojemu evo idemo u pohode.
Ljutu travu na ljutu ranu!

Kralju Dmitre Zvonimire - u tamnici tvoji su ratnici-tvoji Generali!
Odgovorite