Samostalna "Crkva Bosanska" i njezini redovnici

''...uzima se da su Hrvati doselili oko 630...''
Odgovorite
Avatar
LEGIONARI
Podurednik
Postovi: 1554
Pridružen/a: čet vel 26, 2009 3:40 pm

Samostalna "Crkva Bosanska" i njezini redovnici

Post Postao/la LEGIONARI »

Posebni otisak iz „ Nastavnog
vjesnika" br. 1, rujan-listopad
1941-1942.

SAMOSTALNA „CRKVA BOSANSKA" I NJEZINI REDOVNICI

I. Temeljni pojmovi

1. Naskoro poslije 1325. daruje ban Stjepan Kotromanić ključkoga kneza Vukoslava Hrvatinića. Svoju darovnicu ponavlja »pred' dedom' velikim' Radoslavom' i pred' gostem' velikim' Radoslavom' i pred' star'cem' Radomirom' i Žun'borom' i Vl'čkom' i pred' v'som' cr'kvom' i pred' Bosnom'«. S tim riječima ulazi u pisanu povijest ona crkva, koju smatraju u Bosni crkvom kat'eksohen, »crkvom Božjom«, i koja se službeno zvala »cr'kva bosan'ska« još uoči gubitka bosanske nezavisnosti (u Dubrovniku: la glexia di Bosna). Tako je naziva njezin »episkup « u pismu Dubrovčanima 1404., kao i ban Tvrtko u jednoj nedatiranoj ispravi. Pod tim imenom spominje je kralj Ostoja u pismu Dubrovčanima i »krstjanin« Hval u zapisu svoga rukopisa iz 1404., zatim kralj Tomaš 1446. u darovnici braći Dragišićima i herceg Stjepan u pomirbenom ugovoru sa svojom porodicom 1453. Postojala je dakle u 14. i 15. v. crkvena organizacija u Bosni na čelu s biskupom ili dedom (didom), koja je nosila ime »crkva bosanska«. Ona nije priznavala vrhovništvo rimskoga pape niti se ubrajala u zajednicu istočne crkve. Uživala je potpunu samostalnost s izrazitim obilježjem jedne državne crkve. Na istoku i zapadu napadali su je kao heretičku i tvrdili do njezina nestanka, da zastupa čisto mani hejstvo, dobro poznatu dualističku nauku iz vremena ranog kršćanstva.

2. Osim samostalne »crkve bosanske« postoji na slavonskom tlu katolička biskupija pod imenom »ecclesia bosnensis« (s dodatkom: de Diaco). Njezin je biskup sjedio do polovine 13.
v. u Bosni, a kad je 1247. postao sufragan kaločkoga nadbiskupa, nastanio se trajno u Đakovu; već 1252. nalazi se ondje okružen kaptolom. Natrag se nije više vraćao. Još u 14. v. imao je nekih posjeda u nizini s desne strane Save; na jednom od njih (Sv. Ilija) vjenčao je biskup bana Tvrtka kao njegov »padre spirituale«. U vrelima nema potvrde za mišljenje, da taj biskup »vrši jurisdikciju u Bosni kroz cijelo vrijeme trajanja bosanske hereze«, kako tvrdi prof. Barada. Papinski kolektor, koji je između 1317. i 1320. pohodio Đakovo, zabilježio je, da se »civitas et diocesis Boxinensis« nalaze »prope scismaticos et sunt quasi destructe«.
Na bosanskom dvoru kao i na rimskoj kuriji nije se u 15. v. ništa znalo o toj jurisdikciji. Dajući oprost onima, koji posjete neke crkve, napominje papa 1446. i 1447.da su one »nullius diocesis in regno Bosne«.

Nešto prije istaknuo je u pismu kralju Tomašu, da su franjevci »soli veri catholici sacer dotes« u Bosni, a ni ti nisu bili podložni biskupu u Đakovu. S pravom je zaključio Šišić: »,Bosanski biskup' bila je dakle od polovine XIII. st. dalje samo gola historijska titula, jer bosanski biskup je u stvari tek đakovački biskup.« Ne stoji prema tome ni tvrdnja prof. Barade, da je izraz »crkva bosanska« samo prijevod imena đakovačke biskupije; niti je taj izraz izmišljen od pisca ovih redaka. Domaća vrela 14. i 15. v. poznaju ga kao službeni naziv za posebnu crkvenu organizaciju. A kako se je potonja sama tako nazivala, dužnost je svakoga povjesnika, da to i on čini. Ne može se ime »crkve bosanske« odbaciti naprosto s primjedbom, da se ono ne može održati, jer je istu sudbinu doživjela tobože i moja proble matika o toj crkvi. Drugo je dašto pitanje, ne postoji li ipak neka sveza između samostalne »crkve bosanske« i »ecclesiae bosnensis«, prije nego što je ova prešla u Đakovo.

3. Vjernici »crkve bosanske« zvali su sebe kršćanima, kako su to činili i vjernici ostalih kršćanskih crkava, tvrdo uvjereni, da su samo oni pravi kršćani. U Bosni su se služili oblikom krstjanin; u tome širem značenju nije se on upotrebljavao samo u »crkvi bosanskoj« niti je bio u porabi samo u srednjem vijeku. Gost Radin određuje svoje zadušje najprije seljacima »prave vjere apostolske« »pravijem krstjanom kmetem i pravijem kmeticam krstjanicam«. Istim se oblikom služe i bosanski franjevci do unatrag stotinu godina. Poneki put označivao se njime i pripadnik istočne crkve, ali samo u starije doba. U širem značenju, kao oznaka za vjernike »crkve bosanske« uopće, izraz krstjanin ne sadrži ništa specifično za tu crkvu, pa se ni ne može s razlogom upotrebljavati kao posebni naziv za bosanske heretike, kako predlaže prof. Barada. On to uostalom čini ponešto suzdržljivo, smatrajući, da se pomenuti naziv »odnosi uglavnom samo na savršene«. Potonji se izraz ne može potkrijepiti ni jednim domaćim izvorom, a baš zapadni dualisti, koji ga doista poznaju, nazivali su kršćanskim imenom obične vjernike, a ne perfecte (electe). Pod »krstjanima« u užem značenju riječi, singulariter kako se ističe u izjavi njihovih načelnika iz 1203. razumijevaju u Bosni i Dubrovniku uvijek samo »redovnike vjere bosanske« (prema riječima Dubrovčana).

4. Protivnici su na zapadu govorili o manihejima u Bosni, pa to čine i neki pape iz 15. v., a često se čuje i naziv pataren (paterin). Ima međutim latinskih rukopisa, koji poznaju još jedan izraz, veoma značajan Bosnenses. U spisu, koji šalju 1372. u Avignon, bosanski franjevci a za njima se povodi i kurija u svom odgovoru nazivaju heretike u Bosni općenito Bosnenses. Čini to i pisac jednog rukopisa u mletačkoj Marciani, premda u natpisu stavlja u opreku »christianum romanum « i »patarenum bosnensem«. U vijećanjima koncilskog poslanstva iz Basela s predstavnicima Husita navode se Bosnenses u istom redu s Grcima i Arijanima. Osobito su poučna u tom pogledu preporučna pisma, koja je 1437. ishodio za sebe
inkvizitor Jakov de Marchia. Požeški župan Ladislav izjavljuje u svom pismu, da u Srijemu »Rasciani et eciam Boznenses cum christianis mixtim commorantur«. Shema je toga razliko vanja ova: Rasciani vjernici istočne crkve u Raškoj, koje se na zapadu običava razlikovati od Grka; Bosnenses vjernici samostalne »crkve bosanske«; christiani pravi kršćani, katolici.
Ljutu travu na ljutu ranu!

Kralju Dmitre Zvonimire - u tamnici tvoji su ratnici-tvoji Generali!
Avatar
LEGIONARI
Podurednik
Postovi: 1554
Pridružen/a: čet vel 26, 2009 3:40 pm

Re: Samostalna "Crkva Bosanska" i njezini redovnici

Post Postao/la LEGIONARI »

5. Kršćani u srednjem vijeku nisu nimalo pažljivi u odabiranju naziva za pripadnike pojedinih konfesija. Vrijedi to pogotovu o izrazima heretik, nevjernik i poganin. I najodgovorniji daleko su od toga, da važu njihovu težinu i da svakom od njih odrede točno sadržaj, čuvajući se zam jene. Budući da neki misle, da se u vrelima iz srednjega vijeka postupa onako, kako to oni čine danas, dovoljan im je sam naziv, neobjašnjen daljim podatcima, da izvedu iz njega zaključke, kakve žele. S koliko naprotiv opreza treba u tome postupati, dokazuje već kompleks ćirilo-metodijevskog pitanja, ne samo u starije doba, nego i u 13. v. Vjernike istočne crkve, koji se po kanonu smatraju shizmaticima, nazivaju vrlo često: heretici i si. Kršćanski su istok i zapad odijeljeni u srednjem vijeku dubokim i jedva premostivim jazom, na koji je udaren žig hereze. U zapadnim se vrelima pojavljuju izrazi »error« i »haeresis Graecorum«, pa je potonji ušao i u rječnik papinskih pisama. Prema tumačenju pape Martina IV. iz 1281. upadaju shizmatici u herezu već time. što ustraju u raskolu (in antiquo sehismate constitutorum et per hoc haereticorum). Koju spoznajnu vrijednost imaju takvi nazivi i optužbe, ako nisu potk rijepljeni konkretnim faktima, pokazuju podatci u vrelima, koji nazivaju shizmatičke Rasciane hereticima, a »manihejske« Bošnjane shizmaticima. Eto nekoliko: Ne iznenađuje prema tome, ako se nađe i takav podatak, kakav je sačuvan u poljskoga povjesnika 15. v. Dlugosza. Opisujući pad Bosne iznosi on, da tamošnji stanovnici, »sectam Jacobitarum a cathoiica Ecclesia damnatam servantes, Christi-anos se profitentur«! Dobro primjećuje Vl. Mažuran.ć: Dovoljna je kadšto malena raznica u obredu, pristajanje uz starodrevne, u nas uvriežene običaje porabe hrvatskoga jezika u pravovjernoj crkvi, da se udari na protivnikovo čelo žig najtamnijeg nevjerstva. Vrela srednjega vijeka pružaju nebrojane dokaze, da se izraz hereza upotrebljavao — po riječima drugog pisca — »za svaku vjersku pa čak i disciplinarnu i taktičku zabludu<

II. » Krstjani« — redovnici »crkve bosanske«

1. Među imenima, koja su urezana u križeve Kulinove ploče, jamačno iz 1182./3., nalazi se i ime Radohne kr'stijanina s dodatkom: se piše, čime je utvrđena njegova prisutnost kod posvete banove crkve. Prvi put spominje se tu čovjek, koji se razlikuje od ostalih krstjana po tome, što ime »krstijanin« nosi kao posebnu oznaku, onako, kao što župan Krile nosi svoju. Ne će proći mnogo vremena, kad će se predstavnici takvih »krstjana« u Bosni obvezati god. 1203., da stog imena u korist naziva braća. Premda su oni -- to samo na području Bosne — nosili napose ime »krstjana» uviđaju sada, da su time nanosili nepravdu ostalim krstijanima. Usprkos toj obvezi nisu se bosanski »krstjani« nikad odreki, svog imena. Oni tu žrtvu nisu htjeli prinjeti to više. jer su se doista visoko uzdigli nad ostale krstjane time, što su im iz svojih redova davali hijerarhiju i što su baš oni tvorili okosnicu .->crkve bosanske«.

Posredovanjem »deda bosanskoga« izmirio se kralj Ostoja 1404. s vojvodom Pavlom Kleši ćem, koji je našao zaštite u Dubrovniku Tada je »gospodin episkup' crkve bosan'ske« poslao »naše st'rojnike i kr'stjani« da ga opet dovedu natrag. Dubrovački je kancelar zabilježio tim povodom imena djedovih poslanika, od kojih su dva bila starca, a pet »krstjana«. Sravn' li se taj podatak s onim spomenutoj već spravi bana Stjepana knezu Vukoslavu dobiva se jasna slika ustrojstva »crkve bosanske«. Ovu zastupaju u svakoj prilici njezini »krstjani«. Medu njima ističu se napose episkup ili »ded« i »strojnici« ili »poglaviti krstijani» koji se dijele u više «goste» i niže «starce»
Bosanska i dubrovačka vrela obiluju s dovoljno podataka da se pouzdano odgovori na pitanje što zapravo označuje izraz »krstjanin«., kad se upotreblj singulariter, u svom užem značenju?
Potvrđujući primitak njegova poklada javljaju Dubrovčani Tvrtku II. 1442., da će s pokladom postupati onako, kako naredi kralj » u svom' listu pod' svoiom' običanom' pečatju, koi bude upisao pred redovnici rimske vjere ili vjere bosan'ske«.Dubrovčani izjednačuju time u svoj stvu redovnika franjevce, tada jedine redovnike »rimske vjere« u Bosni, s redovnicima »vjere bosanske« A da su pod ovima pomišljali na »krstjane«, svjedoče i opet svojim pismom Ivanu Stojkoviću u Basel 1433. Zamoljeni da omoguće pregovore koncila s »crkvom bosanskom«, odgovaraju medu ostalim, da Bošnjani nazivaju patarene redovnicima.
Ljutu travu na ljutu ranu!

Kralju Dmitre Zvonimire - u tamnici tvoji su ratnici-tvoji Generali!
Avatar
LEGIONARI
Podurednik
Postovi: 1554
Pridružen/a: čet vel 26, 2009 3:40 pm

Re: Samostalna "Crkva Bosanska" i njezini redovnici

Post Postao/la LEGIONARI »

Koji su to patareni? »Primus eorum nastavlja se u pismu dicitur died, secundus gost, tercius starac et quartus stroinich. Qui quattuor majores sunt in herezi et infidelitate Bosiniensium.« Dubrovčani se dakle služe izrazom pataren kao posebnom oznakom za one, koje u Bosni nazivaju redovnicima, a to su »krstjani«, iz redova kojih potječu djed i njegovi strojnici, gosti i starci. Drugom zgodom 1403. izražava se vijeće unioijenih još jednostavnije, pominjući »Patarmos seu reguiiamo-ette Bosne«. Ta spoznaja nalazi potvrde u daljim podatcima. Her ceg Stjepan povjerava 1465. izvršenje svoje oporuke trojici »od slugu i kućani mojeh' vero vanieh od redovinkov' mojeh' (ex religiosis scilicet meis) gospodina gosti Radina i gospodina mitropolita Davida i kneza Pribisava Vukotića. Kako Dubrovčani napominju, da je David mi tropolit mileševski, očito je, da je gost Radin jednak u svojstvu redovnika tome kaluđeru istočne crkve. U savezu s gore navedenim pismom kralju Tvrtku II iz 1442. dobiva se tako ova shema, redovnik vjere rimske – franjevac, vjere raške - kaluđer (u dubrovačkun vrelima calogher) vjere bosanske — krstijanin. Kao što su se »redovnici vjere bosanske« nazivali singulariter »krstjani«, ne obazirući se na ostale vjernike, s kojima su zajedno tvorili »crkvu bosansku«, tako su im u Dubrovniku davali izričito naziv patarena, dok su taj naziv u širem značenju znali protegnuti na vjernike »crkve bosanske« uopće.

Medu poslanicima hercega Stjepana nalazi ne 1466. u Dubrovniku i Tverdissavo Patharino; u jednom bosanskom aktu naziva se međutim krstjanin Tvrdisav. Vlatko Tumarlić, poslanik kralja Ostoje, označen je u instrukciji Republike 1404. kao Viatcho christian, u izvještaju pak Ivana Gunduuća 1415. kao Vlatcho T. patareno. Istoj grupi dokaza pripadaju i oni navodi dubrovačkih vrela, kojima se napose isticala pripadnost »staraca« redu »krstjana« (starac crist ianas. staraz pathari-nus), da bi ih se tako jamačno razlikovalo od »staraca« među srpskim kaluđerima. Tek na podlozi ovako pročišćenih temeljnih pojmova može se potpuno shvatiti govor bosanskih i dubrovačkih vrela. Tada postaju razumljivi i on: podatci u dubrovačkim instrukcijama, koji ističu nazočnost »patarina« na saboru uz barone i zentilomene (boni homi ni, plemići), Vrijedi to i za podatak o poslanstvu 1423., koje se sastojalo od »duo-bus patare nis et duobus laicis«, pri čemu su »krstjani« Vlatko i Radin označeni još napose kao «crestiani patareni«. Pa i sam kasniji papa Pio II. smatra bosanske »maniheje« monasima, koji žive u samostanima po skrovitim gorskim dolinama (ho-rum coenobia in abditis montium conuali bus sita feruntur). Grada, kojom je utvrđen redovnički značaj «krstjana«, rješava me dužnosti, da i dalje navodim dokaze. Premda se na njoj, kako je ovdje iznesena, temeljila moja argume ntacija već otprije, ipak je prof. Barada prešao mukom preko tih argumenata, kao što je to uos talom učinio i sa svim ostalima. Svoj propust pokušao je nadomjestiti vlastitom argumentacijom, posluživši se u tu svrhu sa dva izvora. On tvrdi, da gost Radin razlikuje u svojoj oporuci iz 1466. dvije grupe suvjernika. nazivajući prvu različnim imenima, a drugu ukratko »mrsni ljudi« (uz pretpostavku, ne bi li trebalo da stoji »mirski ljudi«). Misli nadalje, da ovako shva ćena podjela odgovara potpuno podjeli na electi i credentes u zapadnih dualista. Drugi dokaz nalazi u nekim izrazima bolinopoljske izjave iz 1203. Svoje zadušje u visini od 600 dukata podijelio je gost Radin Butković u dva dijela: jedan predaje nećaku, gostu Radinu Seoniča ninu, a drugi dvojici dubrovačkih plemića. Kako je tada boravio u Dubrovniku, gdje je 1467. i umro. to je polovinu namijenio »u oblast i razgledbu« spomenutih plemića, i njome se tečaj em vremena doista darivalo gradsku sirotinju. Drugu je polovinu trebalo razdijeliti u Bosni.
Prošle su tek tri godine od propasti bosanskoga kraljevstva, a hercegovi sinovi vodili su još uvijek borbu za posljednje ostatke očevine. Mnogi su velikaši i plemići ostali na razboju, mnogi su pali na prosjački štap, a susjedne zemlje, osobito dubrovačke, napunile se bjegun cima. U općem polomu stradali su i »krstjani«. Još nedavno, 1459., izloženi su jednom od najžešćih progona, koji poznaje povijest bosanskih »maniheja«. S padom Smedereva bačena je na kralja Tomaša teška optužba zbog izdaje kršćanske stvari. Tada je pozvao »maniheje«, da se odreknu svoje vjere, ili napuste bez ičega zemlju (substantia relicta). Pronio se glas, koji je dopro do Rima, da je to učinio iz lakomosti (. . . quod muk; crediderunt, avaritiae obtentu), ali je on već prije opravdavao svoju nemoć time, što su »maniheji« skloniji Turcima negoli kršćanima. Mnogo ih je ostavilo Bosnu izvor navodi oko 40 tisuća i potražilo utočište u zemlji hercega Stjepana. Taj ih je primio unatoč nastojanju pape, da to sprijeći.

Takva je povijesna pozadina oporuke gosta Radina, koji je i sam umro kao bjegunac. Umro je u sredini, koja mu je bila naklonjena, premda se odnosila neprijateljski prema vjeri, koju je ispovijedao. Ona mu je sačuvala »imanje«, koje je odvojivši zadušje raspodijelio poglavito bližim »suradnicima. Kao glavne baštinike odredio je svoje sinovce, a ponešto je ostavio i sestri, kćeršama (kćerima svoje braće), nećaku i bratučedima. U težnji, da ga Bog izbavi grijeha i pomiluje na strašnom sudištu, gost se Radin utječe molitvi svojih suvjernika, onih, koji su u to doba stalnih prekrštavanja » s pravom dušom i z dobrijem načinom kršteni«. To su ljudi njegova »zakona«, oni, »koji su prave vjere apostolske«. Radin spominje među njima napose kmete i kmetice, kako se tada nazivalo podložne seljake, zatim »uboge dobre muževe«, osiromašene plemiće »od koje su godije vrste«, i napokon «krstjane i krstjanice«, koji se odlikuju time, što kao redovnici »grijeha ne ljube«. Obuhvativši još jednom sve bogalje i siromahe od svoga »zakona« Radin nalaže dalje svome nećaku, da »na blage velike dni«, koje redom navodi, daruje bijednike i medu »mrsnim ljudima«. Od tih ne traži molitve. Ali kao da nije imao pouzdanja, da će ga njegov nećak i u tome poslušati. On ga stoga zaklinje »vjerom, koju vjeruje, i postom, koji posti«, a kao kaznu navješćuje mu, da će biti »pričesnik božijem neposlušnikom« i da mu ne će biti »mirna i pokojna duša pred Bogom. Ta je sankcija potrebna, jer se radi o ljudima, koji ne pripadaju zakon Radinova nećaka. Oni ne održavaju postove, kao oni, "koji su dobrim načinom kršteni«. Ako se sjetimo slućaieva izopćivanja i nasilnog iseljavanja među samim katolicima zbog razlika u održavanju postova, razumjet ćemo naziv mrsni ljudi za vjernike druge vjere, jamačno katoličke. Gost Radin provodi posljednje časove života u katoličkoj sredini, a broj je katolika bio tada u Bosni i Humu znatan.
Ljutu travu na ljutu ranu!

Kralju Dmitre Zvonimire - u tamnici tvoji su ratnici-tvoji Generali!
Avatar
LEGIONARI
Podurednik
Postovi: 1554
Pridružen/a: čet vel 26, 2009 3:40 pm

Re: Samostalna "Crkva Bosanska" i njezini redovnici

Post Postao/la LEGIONARI »

Podjela Radinova zadušja može se prema rečenom ovako predočiti;

S oporukom gosta Radina gubi se naskoro svaki trag »krstjanima«; pominje se još samo nji hov samostan u Belgradu na gornjoj Neretvi. Bio je to jedan od onih »loca Patarenorum«ili »domus (societas) cliristianorum«, kojima se spomen očuvao u dubrovačkim vrelima. Najstariji podatak o samostanima »krstjana« sadržan je u onoj izjavi, koja uvodi u pisanu povijest i red u njegovoj cjelini. Tu su izjavu predali papinu legatu 12U.H. na Bolinu polju (danas Bilino polje u Zenici) priori »krstjana«. Oni govore u ime svih »krstjana«, okupljenih u
jednu »societas fraternitatis«, jednu »religio«, na čelu s magi¬strom (prelatom) Oni upravlj aju pojedinim samostanima (loca, fratrum conventus), koji su imali svoj pokretni i nepokretni imutak (loca nostra cum possessionibus et rebus omnibus).

Prof. Barada niječe, da se pomenutim izrazima označuje samostansko uređenje, a time dakako redovnički značaj »krstjana«. On tvrdi, da se na prvom mjestu radi o bratovštinama, ali ipak mora priznati i opstojanje samostana, makar istom na drugom mjestu.. Od Farlatia do danas nije još nitko posumnjao, da se u tom slučaju doista radi samo o redovnicma i njihovim samo stanima. Rački. koji odlučno pobija redovnički značaj krstjana u njihovu daljem razvoju, sma tra dosta jasnima, da ovi obraćenici bijahu načelnici bosanskih samostana. On govori o bosa nskim redovnicima i postavlja čak pitanje, pripadaju li redu sv. Vasilija ili sv. Benka.

Izrazi, kojima se u izjavi označuje samostansko uređenje, općenito su u porabi. Njima se služe u istom smislu i franjevci u Bosni. I oni imaju svoje conventus, domus i loca, pa ih ovim redom navode i papinska pisma. Lociu (prebivalište) sastoji se od samostana. crkve, zvonka i drugih zgrada pravom i povlasticama redovnih samostana. Odatle i razlikovanje pojedinih sjedišta u popisu: bosanske vikarije od fra Bartola Pizanskog iz kraja 14. V. Bolinopoljska izjava potvrđuje dakle spoznaju, da su krstjani« tvorili pravi red (nazivaju ga sami prvobitnim izrazom religio i da su imali svoje samostane. Ne postoje nigdje njihove »fraternitates« oni se odriču svog imena i postaju fratres, pa se toga radi i njihova zajednica naziva »societastrate rnitatis« (ne fraternitatum!). A da bi »krstjani« živjeli isključivo u samostanima, ne tvrdim nigdje; opovrgava to već poglavlje moje posljednje knjige, koje glasi: »Krstjani« njihov život po samostanima i izvan njih. Krstjani« su doživjeli s vremenom sudbinu, makar i privre menu, ostalih crkvenih redova. Samostanska je stega popuštala i kolektivni je život uzmicao pred individualnim.

U 15. v. bilo je u Bosni dosta franjevaca, koji su živjeli po kućama privatnika i zgrtali posjede i imetak. Tada je 1432. poslan neumoljivi Jakov de Marchia.Bošnjani nisu imali posebnog imena za svoj red. Samo jednom prilikom zabilježen je 1393. naziv »red crkve« i navedem su »redovi«, koji su mu pristupili. Smatram stoga najprikladnijim izraz: red »krstjana«.

III. Nauka i obredi »crkve bosanske«

1.Na molbu cara Petra, da ga uputi u postupak s hereticima, koji su se u Bugarskoj pojavili, pošalje mu carigradski patrijarh Teofilakt tekst anateme za pokajnike. Bila je to anatema pro tiv pavlićana, propisana u svoj crkvi, pa i rimskoj. U njoj se proklinju temeljni članci svih dualističkih sekta, kojima korijenje dopire do manihejstva, pa tako i bugarskog bogumilstva i zapadnog patarenstva. Te iste članke pripisuju na zapadu i
»crkvi bosanskoj«; još dvije godine prije pada Bosne pobija ih kao njezinu nauku kardinal Torquemada.
Anatema osuđuje vjero vanje u dva načela i đavla kao tvorca vidljiva svijeta, zatim doketizam te odbijanje Starog Zavjeta i braka, najzad alegorično shvaćanje Bogorodice. Znatno je bogatiji takvim člancima grčki
»obred pri odricanju bogumila od hereze i prelaženju na pravu vjeru« iz 12. v. U vezi sa spisom kardinala Torquemade iz 1461. proklinju trojica Bošnjana bludnje

Tu je nauku pobio kardinal u pedeset točaka, koje su obraćenicima razložene u njima je sadr žana izjava bosanskih »krstjana« iz 1203. ne nalikuje ni oblikom ni sadržajem ovim abjura cijama. Ona sadrži red obveza, koje se odnose isključivo na vanjštinu redovničkog života. Već u općenitom uvodu obećaju »krstjani«, da će se pokoravati nalozima Rima jamče imutkom reda, ako bi kada slijedili heretičku opačinu.

Prelazeći na pojedinosti odriču se najprije shizme, kojom su ozloglašeni abrenuntiamus i priznaju rimsku crkvu svojom majkom. M'sao crkvenog jedinstva i potpune poslušnosti daje obilježje cijeloj izjavi. Nigdje se u njoj ne proklinje ni jedan dualistički članak, kako to biva u svim abjuracijama dualističkih učenja. Izjava se uopće ne osvrće na vjeru »krstjana«, već joj je svrha da učini od njih poslušne redovnike i da ih u načinu života izjednači s ostalim redovnicima.

2. Osim ove izjave nije prof. Barada naveo ni jedan domaći izvor iz Bosne, kojim bi mogao dokazati dualističku nauku »crkve bosanske«. On štoviše dopušta, da ta nauka nije ni bila tako izrazito dualistička i da se u koječem razlikovala od one pravih dualista. On priznaje, da sam »konstatirao, da u Bosni štuju križ i razne svece, da imadu crkve, da se služe Starini i Novim Zavjetom i t. d.« Premda je uvjeren, da je Rački podigao »okvir«, izvan koga se znanstveno ne može ništa ozbiljno dati, mora ipak priznati, da su u pogledima Račkoga »potrebne mnoge korekture« i da je bosanska hereza »u mnogomu još neriješen problem«.

Postoji dakle objek tivno problem »crkve bosanske« i on se ne može okrstiti ničijim imenom. Ne postoji neki »Šidakov problem već njegov pokušaj rješenja. A da raj pokušaj nije baš ostao »jalov posao«, kako je prof. Barada nazvao takve pokušaje, svjedoči i sam, kad se ograđuje od tvrdnje, »kao da u Šidakovoj radnji nema u pojedinostima dobrih konstatacija i rezultata«. On smatra »jednim od glavnih« rezultata, da je naziv bogumil za bosanske heretike »potpuno pogrešan«. Ako se stoji na stanovištu nekog neodređenog »okvira«, a težište rješavanja prebacuje na pojedinosti, onda je dužnost znanstvene kritike da utvrdi točno rezultate, koji su u pojedi nostima dobiveni. Prof. Barada nije tako postupao.

Nameće se dakle pitanje: što ostaje na kraju od jednog »okvira«, od jedne znanstvene teze, kao što je ona Račkog o dualističkom obilježju »crkve bosanske«, ako se ona u pojedinostima neprestano ruši? Nije nipošto
odlu čno, hoće li se upotrebljavati bogumilsko ili patarensko ime, jer se tim imenima označuje u znanosti i
onako isti heretički pokret.
Ljutu travu na ljutu ranu!

Kralju Dmitre Zvonimire - u tamnici tvoji su ratnici-tvoji Generali!
Avatar
LEGIONARI
Podurednik
Postovi: 1554
Pridružen/a: čet vel 26, 2009 3:40 pm

Re: Samostalna "Crkva Bosanska" i njezini redovnici

Post Postao/la LEGIONARI »

Jezgra je problema u tome, da li domaća vrela ona, koja su nastala u krugu »crkve bosanske« potvrđuju
optužbu zbog dualističke hereze ili ne. Samo savjesna analiza pojedinih podataka i »stručna usporedba«
domaćih i stranih dokumenata odvela me je napokon od teze Račkoga do njezine potpune negacije. Na taj
sam način došao do spoznaje, da »crkva bosanska« štuje znak križa i da se već po tome bitno razlikuje od
svake dualističke sekte. Nadalje sam utvrdio, da se u njoj štuju Bogorodica i svetci, kao i svetačke moći
i slike; da prima u cijelosti Sv. Pismo i priznaje vrijednost milostinje i molitve za mrtve; da ima svoje redo
vnike i uređenu hijerarhiju pa samostane i crkve; da ne odbacuje krst i ženidbu niti osuđuje životinjsku
hranu. Sve se to protivi nauci i praksi dualističkih heretika, kako na zapadu tako i na istoku, a protivno je i optužbama latinskih spisa.

3. S obzirom na te brojne pojedinosti misli prof. Barada, da se dualistička baština može barem pronaći u obredima »crkve bosanske«. Takav obred nalazi u riječima gosta Radina, kojima poziva suvjernike, da »na zemlju kolena poklečuće govore svetu molitvu božiju«. Spominje doduše pri tome i »različita klanjanja«, ali
tih u Radinovoj oporuci nigdje nema. Ostaje dakle samo Očenaš, koji vjernik moli prignutih koljena, i ta molitva sama po sebi treba utvrditi patarenstvo jadnog vjernika!

O molitvi Gospodnjoj kao sastavnom dijelu pravog obreda, može se govoriti samo u vezi s rukopisom »krstjanina« Radosava. Taj rukopis iz polovine 15. v. sastoji se od Očenaša, poslije koga se nalaze neke molitvice, zatim početka Ivanova evanđelja i potpunog teksta Apokalipse. Osim ove sadržan je ostali tekst
s nekim promjenama i u jednom obredu katarskog rituala. U formalnom se pogledu može doista govoriti o
istom obredu, premda redoslijed molitvica nije isti niti je njihov tekst potpuno istovetan. Obred se zapravo
dijeli u dva dijela: Očenaš s molitvicama i početni odlomak Ivanova evanđelja. U prvom nema uopće heretičkih osobina. Već je Rački utvrdio, da su patareni slijedili u upotrebi molitvica samo primjer katolika. U drugom dijelu izbija naprotiv očigledno bitna razlika između oba teksta. Dok Radosav prepisuje doslovno crkve neslavenski prijevod, u latinskom je tekstu katarskog rituala izvršena promjena izrazito heretičke prirode. Riječi Vulgate: Erat lux vera, quae illuminat omnem hominem, glase u skladu s naziranjem sekte: Erat lux... bonem(!) hominem. Radosav ima pravilno: vsakega človeka.

Tekst Očenaša u Radosava ne potječe iz Vulgate, već iz grčkog originala Matejeva evanđelja. S obzirom na
znatnu zavisnost zapadnih dualista kao i »crkve bosanske« o crkvenoj kulturi Istoka smatram i danas oprav
danim pitanje, koje sam nekad postavio: »Ako dakle ne postoji nikakav unutrašnji, dogmatički razlog, da se rukopis krstjanina Radosava označi »patarenskim«, zar nije moguće, da se izvanjska sličnost (ne identičnost!) između njega i katarskog rituala može svesti na isti predložak, koji se upotrebljavao i u istočnoj crkvi?«

4. Utjecajima Istoka u »crkvi bosanskoj« posvetio sam u posljednjoj knjizi posebno poglavlje i tom prilikom pristao uz mišljenje A. Hoffera, da se ta crkva služila vjerojatno istočnim obredom. Netočan je navod prof. Barade, da sam to učinio »pogotovu po Glušcu«. Upućujući čitaoca na spomenuto poglavlje napominjem, da
i Orbini opisuje nepoznat inače obred u »crkvi bosanskoj«. Istaknuvši, da bosanski monasi nazivahu opata
svojih samostana djedom, a priore strojnicima, nastavlja (u prijevodu): »Kada je svećenik ulazio u crkvu,
uzevši u ruku komad kruha i okrenuvši se narodu reče glasno: blagoslivljem ga, a narod mu odgovori: blago
slovite ga. Nastavljajući zatim reče: prelomit ću ga, a narod mu odgovori: prelomite ga.
I učinivši tako pričešćivaše narod.« Ni taj obred ne nosi na sebi neko dualističko obilježje.

IV. Zaključne primjedbe

1.U dosad objelodanjenim raspravama nastojao sam objasniti pojavu samostalne »crkve bosanske«, pa je ta zadaća izražena i u njihovu naslovu. Prirodno je stoga, da sam se ograničio u »rješavanju problema ,bosanske crkve' teritorijalno isključivo na Bosnu«, kako mi zamjera prof. Barada, jer ta cr¬kva i postoji samo u granicama Bosne. Nisam u tome previdio ni suvremene vijesti o hereticima u hrvatskom susjedstvu, ali ih i danas još primam s oprezom. Padaju u njima izrazi, ali konkretnih podataka o herezi nema sve do papina pisma kralju Emeriku. Tada se tek doznaje, da su iz Dalmacije protjerani neki »patareni«. Moj se oprez ne osniva samo na nesigurnosti terminologije u vrelima. Najvažniji izvor (akta splitskog sinoda.) donosi samo kratku anatemu svih sekta (anathematizavimus omnes sectas heretic orum), ali nikakve određene hereze. Težište je položeno na druge »excese«, a napose na razgraničenje dijeceza. Potonje zaprema veći dio akta, i baš se u vezi s tim ističe, da zbog neuređenih granica »ipsi episcopi in errorem et controversiam sepe inducerentur«. Očito je, da izraz error(es) ne znači u svakom slučaju krivovjerstvo. Ni are. Toma ne spominje herezu kao predmet rasprava na tom saboru, a ne čini to ni papa u potvrdi zaključaka, stavlja¬jući na prvo mjesto i opet razgraničenje dijeceza.
Arc. Toma bilježi doduše i druge podatke, ali ni u njima ne ide dalje od općenitog naziva heretik. Zbog zaštite heretika osuđuje i omražene Zadrane, one iste, koje papa prekorava., da su izabrali »barbara« mjesto Latina za nadbiskupa. Papa spominje ujedno, da zadarska crkva »sub obedientia sedis apostolice perseverans Grecorum hactenus et ritum servaverit et linguam«.

Toma navodi uz ostalo, da je nadbiskup Bernard sastavio spis protiv heretika, ali sačuvani fragment, koji sam dobrotom prof. Kniewalda mogao vidjeti u fotografiji, ne sadrži ništa o patarenima. Pouzdano je od svega samo to, da je Rim obaviješten. o bijegu nekih »patarena« u Bosnu i da su se »krstjani« obvezali., da ne će više primiti k sebi ni jednog maniheja (et nullum deinceps ex certa scientia manicheum velallium hereticum ad habitandum nobiseum recipie-mus). Ta je obveza uostalom dalji dokaz, da sami »krstjani« nisu bili maniheji. Time je iscrpljena građa, koja sadrži nešto sigurno o vezama između heretika u susjedstvu i budućih nosi¬laca samostalne »crkve bosanske«. I bratovštine lajika, kao i heretički pokreti toga doba rađaju se u gradovima i obilježuju među ostalim uspon mladog građanstva. Gospodarski i kulturno zaostala Bosna nije imala uvjeta za primanje često potpuno racionalističkih misli zapadnih dualista.

2. Preostalo bi na kraju, da izložim moje poglede na postanak samostalne »crkve bosanske«, ali me u tome priječi ograničenost prostora, koji mi je uredništvo dobrohotno odstupilo. Učinio sam to u rukopisnoj raspravi, koju prof. Barada dobro poznaje. Članak prof. Barade učvrstio je u meni uvjerenje, da se rješavanju jednog povijesnog problema ne može pristupiti sa svega nekoliko dokumenata u ruci. Svaki je takav problem kompleksna životna pojava, a povjesnik, koji upoznaje prošli život, mora na temelju svekolike pristupačne grade znati, kako će zahvatiti cjelinu životne pojave, koju obnavlja. Današnje stanje u nauci ne može biti tome smetnja.


Zagreb 1941. Jaroslav Šidak
Ljutu travu na ljutu ranu!

Kralju Dmitre Zvonimire - u tamnici tvoji su ratnici-tvoji Generali!
Avatar
Von Beckers
Vojnik
Postovi: 32
Pridružen/a: uto sij 03, 2012 11:43 am
Lokacija: Osijek

Re: Samostalna "Crkva Bosanska" i njezini redovnici

Post Postao/la Von Beckers »

Nije li baš djelatnost tzv "crkve bosanske" tj. bogumila ili paterna najviše pridonijela diobi i raslojavanju Hrvata u Bosni, njihovom slabljenju i slabljenju bosanske države kao takve i na kraju, tako lakom padu u ruke Turaka ("Bosna šaptom pade")?

Nisu li upravo ti "krstjani" odnosno bogumili bili ti koji su prvi razjedinili dotad jedinstveni hrvatski etnički korpus od Jadrana do Drave i Dunava? Nisu li upravo oni svojim defetizmom, pa i sabotiranjem obrane (zbog sukoba s Katoličkom Crkvom) doprinijeli uvelike lakom i brzom padu Bosne, inače zemlje idealne za dugu i žilavu obranu, u turske ruke? I nisu li upravo tzv "krstjani" činili većinu novoobraćenih (u to doba) bosanskih muslimana slavenskog podrijetla? Nisu li upravo oni preci ogromne većine današnjih muslimana u Bosni koji su se vidimo ne samo potpuno odnarodili od svojih hrvatskih korijena, nego su, osim rijetkih izuzetaka, prema Hrvatskoj i Hrvatima zauzeli neprijateljske, pa čak i genocidne stavove?

Može li mi netko upućeniji reći kakve stavove hrvatska, a posebno NDH historiografija ima prema djelovanju "crkve bosanske" i njenoj ulozi u padu Bosne i cjelokupnoj hrvatskoj povijesti. Jer prema mom mišljenju, ta heretička sekta je hrvatstvu u cjelini nanijela ogromne štete i uvelike je koštala hrvatski narod ogromnih populacijskih i teritorijalnih gubitaka koji nikad više nisu nadoknađeni..
Avatar
LEGIONARI
Podurednik
Postovi: 1554
Pridružen/a: čet vel 26, 2009 3:40 pm

Re: Samostalna "Crkva Bosanska" i njezini redovnici

Post Postao/la LEGIONARI »

Ne mogu sa sigurnošću uztvrditi moju tvrdnju ali po podatcima iz relevantnih znanstvenih izvora (John Fine, Noel Malcolm) broj krstjana uoči osmanskoga osvajanja, te u prvim desetljećima turske vlazti, nije prelazio nekoliko stotina ljudi pa nisu ni mogli utjecati na izhod osmanskog osvajanja Bosanskih prostora iz tog doba.
Ljutu travu na ljutu ranu!

Kralju Dmitre Zvonimire - u tamnici tvoji su ratnici-tvoji Generali!
Avatar
Von Beckers
Vojnik
Postovi: 32
Pridružen/a: uto sij 03, 2012 11:43 am
Lokacija: Osijek

Re: Samostalna "Crkva Bosanska" i njezini redovnici

Post Postao/la Von Beckers »

Zaista ne znam koliko je "krstjana" stvarno bilo prije turskih osvajanja ali brojka od nekoliko stotina mi se baš ne ćčini vjerojatna. Da ih je bilo tako malo, vjerojatno ne bi toliko uzrujavali madžarske vladare i biskupe da protiv njih podzimaju itave "križarske ratove". Na brzinu tražei našao sam ovdje http://www.plbih.info/cms/Protjerivanje ... 231.0.html podtak o preko 40.000 njih u vrijeme vladavine kralja Stjepana Tomaša (i sam navodno pokatoličeni "krstjanin") 1459.
...o čemu postoji i detaljan opis koji je zabilježio, tadašnji papa, Pije II. koji kasnije, u svojim Komentarima (Commentarii), piše:

"Kralj Bosne, da opere ljagu što je Osmanlijama predano Smederevo i da dadne dokaz svoje kršćanske vjere, ili, kako mnogi drže, potaknut pohlepom za novcem, prisilio je manihejce (bosanske krsthjane), kojih je bilo premnogo u njegovu kraljevstvu, da se isele iz kraljevstva, ostavivši svoju imovinu, ako neće primiti Kristovo krštenje. Oko dvije hiljade pokrstilo ih se, a oko četrdeset hiljada ili malo više, koji su se tvrdoglavo držali zabluda, pobjegli su Stjepanu (Vukšiću Kosači), vojvodi bosanskome, svome drugu u nevjeri"
Sad s obzirom na to da je recimo preko 160 godina kasnije (kad je broj stanovnika popriino narastao) 1624 u Bosni živjelo oko 675.000 stanovnika (150.000 katolika, oko 75.000 pravoslavaca i 450.000 muslimana) ispada da ta brojka od preko 40.000 i nije tako mala. tim više ako s "crkvi bosanskoj" pripadali i tako moćni i važni velikaši kao Stjepan Vukčić Kosača.
Avatar
Kum Bečo
Podurednik
Postovi: 901
Pridružen/a: uto pro 16, 2008 4:16 pm
Lokacija: Sarajevo

Re: Samostalna "Crkva Bosanska" i njezini redovnici

Post Postao/la Kum Bečo »

Crkva Bosanska postoji od petog stoljeća. To je dokazano
Beogradski pašaluk
Avatar
LEGIONARI
Podurednik
Postovi: 1554
Pridružen/a: čet vel 26, 2009 3:40 pm

Re: Samostalna "Crkva Bosanska" i njezini redovnici

Post Postao/la LEGIONARI »

Ovaj podatak o par stotina krstijana se odnosi na sredinu XIV st. ili ti na 1340. godinu a ovaj tvoj
izvor navodi o cca 40.000 krstijana koji je moguć sbog vremenske distance od cca 100 godina.

"Crkva bosanska" je bila oduvijek dualističko-gnostičkoga heretičkoga učenja koje vuče korijen iz Bugarske
i Makedonije 9. i 10. stoljeća, poznatijih pod imenom “Bogumili”. Bogumilske doktrine su vrlo slične onima zapadnoeuropskih “heretika” katara iz 12. i 13.st. Islamizirano pučanstvo Bosne i Hercegovine najvećma je "bogumilskoga" podrijetla, što je moguće objasniti i doktrinarnom sličnošću izmedu islama i bogumilskih
učenja tj. "bivši Bogumili" lako su postajali muslimanima zbog navodne duhovne srodnosti oba svjetonazora.

Bogumilska "hereza" bila je vjerskodružtveni pokret nastao u Bugarskoj i Makedoniji ranoga srednjeg vijeka (9-10.stoljeće). Nije posve sigurno je li navodni osnivač pokreta, svećenik po imenu Bogumil, uopće postojao ili je to samo rodni pojam za sljedbenike učenja koji su smatrali da su "Bogu mili" sbog svoga vjerovanja i načina života. Doktrinalno, kod bogumila nalazimo zametke standardnoga repertoara vjerovanja i poztupaka dualističkoga gnosticizma koji je postao masovnim pokretom u razvijenome srednjem vijeku na zapadu.

Pretpostavlja se da bogumilstvo, kao i kasniji katarski pokret, predstavljaju "renesansu" gnostičkoga dualizma koji više duguje manihejstvu (prema perzijskom vizionaru i proroku Maniju iz. 3. st.), sinkretističkoj religiji koja je spojila učenja zoroastrizma, kršćanstva i budizma, nego autentičnom gnostičkom kršćanstvu 2. i 3. stoljeća. Manihejstvo, kao i paulicinstvo (još jedna dualistička mješavina, ovaj puta iz 6. stoljeća) svojim su doktrinama, od kojih je glavna o opreci Dobra i Zla te poistovjećivanju materijalnoga sa Zlim - presudno su oblikovali bogumilski i, kasnije, katarski svjetonazor. Teološki i organizacijski, katari (od grčkoga katharos- čist), "heretički" pokret nastao na jugu Francuske, u Provansi, u 12. i 13. st., dali su zaokruženiji dualistički gnostički svjetonazor, koji se može sažeti u nekoliko točaka:
Ljutu travu na ljutu ranu!

Kralju Dmitre Zvonimire - u tamnici tvoji su ratnici-tvoji Generali!
Odgovorite