Suvremeni izvještaj o smaknuću Zrinskog i Frankopana.

''...uzima se da su Hrvati doselili oko 630...''
Odgovorite
Avatar
zummann
Urednik
Postovi: 3262
Pridružen/a: čet vel 22, 2007 6:56 pm

Suvremeni izvještaj o smaknuću Zrinskog i Frankopana.

Post Postao/la zummann »

U godišnjem izvješću c. kr državne više gimnazije u Teplitz-SchOnau-u (u Češkoj) za g. 1902.—1903. priopćio je prof Rudolf Knott izvještaj anonimnoga nekoga savremenika o smaknuću bana Petra Zrinskoga i Frana Krsta Frankapana u Bečkom Novom mjestu, te grofa Frana Nadaždija u Beču dne 30. travnja 1671. Izvještaj je ovaj pisan talijanski, a sačuvao se u jednom rukopisu Barberinske biblioteke u Rimu (Cod. Barberin. MS LIX. 147), odakle ga je prof. Knott prepisao i objelodanio.

Tko je pisac ovoga izvještaja, sastavljenog nekoliko dana iza smaknuća nesretnih onih velikaša, ne može se znati. Ali prema tome što ovaj izvještaj sadrži oficiozni prikaz držanja cara Leopolda I. u poznatom tužnom dogođaju, slobodno je suditi, da je pisac bio osoba, koja je stajala vrlo blizu dvorskim krugovima. Jednako nije poznato, na koga je u Rimu bio izvještaj upravljen, no najvjerovatnije je, da je bio namijenjen kojemu članu porodice Barberinija. Ovo se mišljenje može potkrijepiti time, što se izvještaj sačuvao u posjedu spomenute odlične porodice rimske, a govori za nj još i to, što je pisac na neki način osobito istaknuo i donekle podrobno ocrtao ono, što je moglo Barberinije najviše zanimati, naime kakovi su bili zadnji časovi njihova svojaka Frankapana. Pisac sam nije lično pribivao krvavome koncu velike tragedije, no bio je dobro obaviješten od očevidaca, kojih nije uzmanjkalo, kako sam veli. Njegovi se navodi o faktičnim dogođajima onih dana podudaraju s drugim savremenim vijestima i zaslužuju potpunu vjeru.
Izvještaj ovaj anonimov ne iznosi doduše nikakovih osobito važnih i novih detalja, no ipak mu se ne može poreći svaka vrijednost.

On posvjedočava s jedne strane, kako je bilo veliko zanimanje za sve potankosti žalosnoga svršetka onih ljudi, koji su morali svoju političku krivnju oprati krvlju svojom, prolivenom na stratištu. S druge pak strane nije bez svakoga interesa i ona jasno istaknuta tendencija,kojom se hoće prikazati cara Leopolda, kako je u toj prigodi samo popustio kategoričnom zahtjevu državne nužde te pristao na tešku kaznu, makar da se u duši protivio prolijevanju krvi.Ne će zato biti zgorega, što se ovdje iznosi taj izvještaj i u talijanskome izvorniku i hrvatskom prijevodu, jer je u dojakošnjem svome izdanju slabo pristupačan našim krugovima.


Izvještaj glasi ovako(u hrvatskom prijevodu):


"U Beču, 3. svibnja 1671. Sve se vijesti ovoga tjedna bave samo prolivenom krvi, odsječenim glavama i izvršenim osudama, budući da su u četvrtak (30. travnja) u isto vrijeme, naime oko 13 sati (po rimskome vremenu), ali na različitim mjestima bili pogubljeni Nadaždi u Beču, a u Bečkom Novom Mjestu Zrinski i Frankapan, premda je postojala nada, da će možda prvome od potonje dvojice biti pošteđen život. O parnici protiv Tattenbacha nije do tada još bio podnesen izvještaj Nj. Veličanstvu, a vladalo je mišljenje, da nijesu tako jasni dokazi o njegovoj veleizdaji, te on uistinu nije bio među začetnicima, nego bi se mogao samo smatrati pristalicom, koji je htio da izbije nešto za se, ako uspije pothvat. Mnogi plemići i različne druge osobe uputile se u velikome broju u Bečko Novo Mjesto da vide smaknuće. Za neke se od ovih znade, da ne bi dometnuli ni riječce istini, pak tako ima točnijih izvještaja. Po suglasnom svjedočanstvu sviju umr'o je Frankapan na način, koji nagoni na suze od skrajnje samilosti i na divljenje zbog neizrecive hrabrosti i neustrašivosti, a još više u takvoj zgodi za nj kao kršćanina vrijednog dubokoga kajanja. Kad je došao sekretar Abele, da mu donese vijest o njegovoj osudi, nije odgovorio na to ništa drugo, nego da bi još upravio — ako bi bilo moguće — jedan podnesak Nj. Veličanstvu; no to mu bješe uskraćeno s dodatkom, da je uzaludno i već prekasno, budući daje jur određen dan i ura, kada će osuda biti izvršena. Frankapan nije odvratio ništa, nego je samo s uzdasima dao oduška svome velikom uzbuđenju i stao je misliti o tom, da se pripravi za konac. U veče prije smaknuća zamoli, da smije pohoditi Zrinskoga, a to mu bi dopušteno. Sa-stavši se s njime reče mu, da ga moli, neka mu oprosti, ako je išta učinio protiv njega; zahvali mu, što ga je kao mladića naučio na to, da se ne boji smrti. Taj čas nije on ni malo uznemiren i nada se, da će ga njegov učitelj još i natkriliti u onom, što je njega učio, a ovo će on moliti za nj i u Boga. I ponovno ga je molio, da mu oprosti. Zrinjski slabo rječit i više opor odgovori, da se on ne brine za smrt, koju je vidio toliko puta izbliza u bitkama, te se priučio na njezin pogled. Žali samo, što mora poginuti i Frankapan, te mu oprašta sve, ako se što zbilo. Iza toga se rastadoše. — Frankapan je sproveo cijelu noć u molitvi. O njem se govorilo više, jer se kod njega jače pokazivalo kršćansko čuvstvo; ne možda, da to čuvstvo ne bi bilo jednako i kod Zrinskoga ali Frankapan ga je više očitovao u razgovorima i činima skrušenosti i nesravnjive gorljivosti. On je dvorio kod zadnje mise, što im se čitala, a vrlo je malo trebalo pri tom opomena sa strane otaca kapucina, koji su znali manje od njega i u kojih nije bilo toliko nutarnjega žara. Kad je nadošao kobni čas, iziđe napolje s raspelom u ruci. Gradskome načelniku,koji mu je zabranio, da govori išta bilo protiv cara bilo protiv ministara, odgovori, da nema ni nakane ni uzroka da to čini. Sva njegova nevolja potječe od njega samoga, a car, koji je tako nada sve dobar i pravedan, ne može njemu nanijeti nikakove krivice. Nestrpljivo čeka, da se nađe pred Gospodom — a nadaše, da će se to brzo zbiti — da uzmogne ondje moliti za Nj. Veličanstvo i tako mu se odužiti bar donekle poslije smrti, kad ga je u životu svome uvrijedio tolikim zlodjelima. Prije nego što iziđe napolje, lišen bi plemstva. Načelnik mu reče: »Primio sam odluku Nj. Veličanstva od zadnjega dana ovoga mjeseca, kojom nalaže, da Vi Frankapane zbog toga, što ste se urotili protiv njegove osobe i protiv njegove države te što ste sklopili savez sa tuđim knezovima na štetu i propast države, budete lišeni plemstva, Vaše ime neka je za uvijek beščasno kod potomstva, i neka Vam se odsiječe jedna ruka, a onda glava!« Na to mu baci pred noge drven štapić prelomljen u dvoje, a kako je već bilo prije uglavljeno, zamoli sada Frankapan milost od Nj. Veličanstva, da mu se ne siječe ruka. Tome bi udovoljeno, a on reče, da ne zaslužuje tolikoga dobročinstva i tolikoga dokaza careve blagosti. Govoraše neprestano latinski, i to birano, kao da moli za koga, jasnim glasom, živahna pogleda, umjerenih kretnja i takove bistrine uma i duševne jakosti, da se to ne da opisati. Dugo je vremena razgovarao s Kristom, pak kad bi se mogle njegove riječi ponoviti, morao bi im se čovjek diviti, jer nije moguće bolje upotrebljavati stihove psalama i rečenice svetoga pisma Skrušeno se kajao pretjerujući težinu svojih zločina i hvaleći blagost i pravednost carevu, korio je s nečovječnosti i okrutnosti one, koji su pomišljali na to, da ga vrijeđaju; a jer su mu tekle suze iz očiju, uvjeravao je, da to nije zbog pomisli, što mora umrijeti, nego zbog toga, što je toliko sagriješio. Moljaše sve nazočne, da mu molitvama priteku u pomoć pri ovome koraku, na kome se veoma pouzdaje u milosrđe božje. S velikim mirom raskopča sam haljinu, dade, da mu jedan njegov paž sveže vlase, i padne na koljena. Iza kako mu je taj isti paž svezao oči rupcem, on ga malko pridigne i obrativši se k nazočnicima svrši s ovim riječima: »Budite vjerni Bogu i caru sve do zadnjega daha života!« Krvnik nije dobro obavio svoj posao, jer ga je prvim udarcem ranio u leđa, našto Frankapan pade na tle zaviknuvši:»Jao, Isuse, Isuse !<Zamalo da se nijesu prisutnici, silno uzrujani zbog mučenja ovoga velikodušnoga patnika, bacili na krvnika i kaznili ga radi tako lošeg vršenja njegova posla.

Dotle već bijaše odsječena glava Zrinskome. I on bi poput svoga druga lišen plemstva, pak saslušavši istu osudu moljaše, da mu se oprosti siječenje ruke, a tome bješe udovoljeno na jednak način. On ne govoraše mnogo, nego ponavljaše gotovo samo one riječi, koje su izgovarali kapucini, jer nije bio nigda osobito rječit. Ali stupaše s raspelom u ruci vrlo hrabro i odvažno poput vojnika, koji će da juriša na kakovu tvrđu. Kad su mu govorili, neka se ne plaši smrti, reče, da je on uvjeren, kako bi mnogi od nazočnih pred njom daleko više prezali nego li on, koji je mora da podnese. Pri raskapčanju haljine nešto ga je smetalo, a on je rastrže silom, jer je bio čovjek vanredne jakosti. Mrtvo tijelo njegovo pokriše velikim sagom, da ga ne vidi Frankapan.

Međutim je ovdje u Beču bio pogubljen Nadaždi, koji se također ponesao odvažno. Osuda je bila izvršena u gradskoj vijećnici u nazočnosti članova gradskoga poglavarstva, koji su sjedili na klupi pokrivenoj crvenim suknom, dok je čitava dvorana bila crno presvučena. Nadaždiju je bila pročitana osuda, u kojoj je bila među Ostalim upletena naročita stavka, da je stajao u dogovoru sa stranim vladarima, da ih podigne protiv cara. Osim pukovnije (stalne posade) bijahu uvedene u grad četiri satnije konjaničke i druge četiri pješačke, a u blizini vijećnice bijahu razmještene po susjednim ulicama gradske čete — sve to, da se zapriječi svaka pobuna, koja bi mogla nastati, dok su ona druga dva smaknuća u Novom mjestu obavljena uz malobrojnu vojničku asistenciju. Postojala je valjda bojazan, da se ne bi možda jedino u prilog Nadaždiju porodio kakvi nenadani pokret. Turski jedan čauš, koji boravi ovdje s druga tri Turčina, htio je zajedno s njima pribivati. Oni slabo pohvališe krvnika govoreći, da su oni njihovi daleko vrsniji u tom zanatu. Truplo Nadaždijevo ostade izloženo u jednom dvorištu rečene kuće, kroz po sata, a onda ga sahraniše

I ovako bi svršena tragedija ugarska, premda se pogovaralo, da je Nadaždi pisao caru i otkrio još druge sukrivce, koji bi imali biti uhapšeni Ali ovdje ne valja poklanjati suviše vjere onome, što se govori, a jedva i onome, što je već učinjeno. Car je potpisao smrtnu osudu teškim srcem, jet se to sasvim protivilo njegvoj ćudi. U državnom je vijeću izjavio, da bi dragovoljno i od svega srca oprostio sve prestupke, koliko se tiču njegove osobe, ali budući da je u njemu ujedinjena i vlada naroda i obrana država, to su njegvi savjetnici sudili, da mora s obzirom na jedne i druge pristati na ovako pravednu odluku i da ne može osuđenike riješiti. Još iza kako je bila izdana odluka u Laxenburgu, pozvao je iznova savjetnike, da ih pita, ne bi li ipak bilo moguće pomilovanje U onaj sat, kad su se imala obaviti smaknuća, dao je čitati 6000 misa na raznim mjestima, a sam je pribivao dvjema, koje su se služile ovim povodom u vlastitoj njegovoj kapeli. Dopustio je na molbu Nadaždijevu, da se među siromake razdijeli 10.000 forinti kao milostinja.A što se tiče sinova Nadaždijevih, ne zna se još ništa, što će se s njima zbiti. Pogovara se, da će im biti promijenjeno ime i doznačen neki mali dohodak,te ne će biti kadri pomišljati na kakve nove pothvate; no to su do ovoga časa sve samo brbljarije o stvarima još ne riješenim i ne odlučenim.

U Požunu je istoga dana izvršena osuda protiv jednoga od glavnih urotnika, a imadu slijediti smaknuća još mnogih drugih nižega staleža, ali ne manje krivnje. Osuda je bila općenito odobrena od sviju, to više, što zločin već nije mogao biti teži, a način, kojim se kušao izvesti, strasniji i odvratniji, naperen protiv Boga, vjere i vladara tako pravedna, tako pobožna i puna dobrote i blagosti."



Dr. Bogoljub Krnic.
Nikad ne prestati vikati već sipati bijes,
kao što vulkan riga lavinu.
U noćima mračnim bit gorući krijes,
što svijetli daleko,daleko u daljinu....
Odgovorite