Topovi su grmjeli:

''...uzima se da su Hrvati doselili oko 630...''
Odgovorite
Avatar
LEGIONARI
Podurednik
Postovi: 1554
Pridružen/a: čet vel 26, 2009 3:40 pm

Topovi su grmjeli:

Post Postao/la LEGIONARI »

TOPOVI SU GRMJELI:

PREDGOVOR


Čitam svoje stare bilježnice, u kojima se nalazi moj ratni dnevnik. Izblijedjela slova pričaju mi jedan dio mojega života. Vidi se još i danas, da su neke stranice pisane na kiši. Druge su zamazane ilovačom, a neke i krvlju. Stare uspomene javljaju se pred mojim očima. I dah mi postaje težak. Hiljade i stotina hiljada ljudi provedoše isti ratni život kao i ja, samo nijesu zapisivali svojih doživljaja. Hoće li mi ti ljudi zamjeriti, što oživljavam u njihovoj svijesti uspomene, koje su možda već napola zamrle ?

I hoće li me razumjeti oni, koji ne znadu, što je rat ? Kušam da pišem za jedne i za druge. Ništa ne iznosim, čega nijesam doživio. Mogao bih izmisliti radnju, koja bi nenadanim i neobičnim događajima pobuđivala najveću napetost. Ali ne ću da pričam pripovijetke. Želim da kazujem potpunu povijesnu istinu, zato opisujem događaje onako, kako su se zbili, a ne, kako bi ih za zabavu splela mašta romanopisca.

Sve su osobe, o kojima govorim, uzete iz života. I svi su događaji povijesne činjenice.
Tko hoće, neka pođe dalje za mnom.

U Zagrebu sredinom lipnja 1940.

Petar Grgec:






1. POLAZAK NA SOČANSKO BOJIŠTE

Bilo je to dne 24. rujna 1915. u četiri sata ujutro, kada se 37. pučkoustaški bataljon, u kojem su služili većinom Česi i Nijemci iz okolice moravskoga grada Znojma, iskrcao iz vlaka zapadno od Trsta u slovenskom primorskom trgovištu Nabrežini. Zapovjednik bataljona potpukovnik Brinzej dao je sakupiti momčad malo podalje od željezničke stanice na mjestu, gdje se osjećao smrad životinjske i ljudske nečisti. Bilo je to jedno od onakvih mjesta, koje je služilo za prolazno boravište stotinama i stotinama vojničkih četa, zato je svatko držao, da ga smije zamazati, a nitko ga nije nikada čestito čistio. U četverokutu su stajale tri satnije i momčad bataljonskoga povoza. Četvrte satnije nije bataljon nikada ni imao, zato je sveukupni broj momčadi iznosio oko 750 ljudi.

Bila je još tama, samo su prve zrake zore davale i nebu i zemlji i svim ljudima i predmetima nekakvu sivu boju. Vojnici su podrhtavali, jer su se čitavu noć vozili u sparnim, zapušenim životinjskim vagonima, u koje su ih utrpali jučer navečer na željezničkoj stanici u Matuljima pokraj Kastva iznad lijepoga Kvarnerskoga zaljeva, a sada su izašli na zrak, koji je bio prilič no hladan, tako da se u njem i isparivanje zemlje i disanje ljudi zgušćivalo u tanku, jedva zam jetljivu maglicu.

Odnekale sa zapada čulo se, kako su topovi grmjeli javljajući se poput dalekog potmulog nevremena. Zapovjednici vodova zavikaše : „Pozor !" i „Pozdrav na desno !" Sva je momčad ukočeno stala upirući pogled prema potpukovniku Brinzeju, koji je na žutom konju ujašio u četverokut. On je obašao čitav bataIjon počevši od prvoga voda prve satnije pa sve do momčadi povoza, a onda je zaustavio konja u sredini četverokuta i stao govoriti :
— Časnici, potčasnici i vojnici 37. pučkoustaškog bataljona ! Tišina je vladala među ljudima, samo je potpukovnikov konj frktao nozdrvama i udarao kopitima o tvrdu golu zemlju.

Potpukovnik je Brinzej nastavio :
— Došlo je vrijeme, da i mi zahvatimo u junačke bojeve, koji se već četiri mjeseca vode na sočanskoj fronti. Znam, da ćete svi učiniti svoju dužnost. Tamo, gdje bude stajao 37. pučko ustaški bataljon, ne će vjerolomni neprijatelj poći ni jednu stopu naprijed. Talijani su bili s nama u savezu, a znadete, kako su nas sramotno izdali i navijestili rat našemu sijedomu caru i kralju Franji Josipu, kojemu je najveća želja bila, da živi u miru i u ljubavi s čitavim svijetom. Dalje nije potrebito izustiti nijednu riječ. Sada dolaze i za nas djela. Djelima ćemo pokazati, da smo dostojni onoga povjerenja, kojim nas je počastio naš vrhovni zapovjednik, kada nam je odredio slavnu zadaću, da se borimo rame uz rame s drugim četama, koje su već tisućama lovora ovjenčale, junačko čelo. Ugledajmo se i mi u njihov primjer !
U boj ! U pobjedu !
Nitko se od vojnika nije maknuo. Nitko nije ni glasno govorio ni šaplao. Potpukovnik je Brinzej izrekao svoj govor njemački, a onda je zapovjednik prvoga voda prve satnije natporučnik dr Rudolf Patek preveo njegove riječi na češki dodajući pri tom i neke svoje misli o vojničkoj zakletvi i o prolijevanju krvi ,,za cara i za domovinu".
— Živio naš premilostivi car i kralj Franjo Josip ! zavikao je na kraju natporučnik dr Rudolf Patek visokim, ponešto promuklim glasom. Živio ! prihvatili su njegov poklik neki časnici.Ali vojnici su i dalje ostali nijemi, kao da se to njih ništa ne tiče.

Momčad je oživjela istom onda, kada je potpukovnik Brinzej otišao s časnicima na doručak u nešto udaljenu časničku blagovaonicu, i kad su k bataljonu došli kuhari s vrećama komisnoga crnoga kruha i s poljskim kuhinjama, iz kojih se pušila vruća crna kava. Za jedan sat krenule su još u polutami dvije satnije naprijed. Trećoj satniji bilo je zapovjeđeno, da zajedno s povo zom pođe na put istom poslije podne. Sprijeda je na žutom konju jašio potpukovnik Brinzej, sijede kose, sijedih brkova, ponosan, ponešto ukočen, u dobi od jedno šezdeset godina. Po njegovu se držanju vidjelo, da mu jašenje nije obično zanimanje. Došao je k bataljonu prije jedno tjedan dana, da zamijeni pukovnika Majsnera, koji je bio otišao na sud u Ljubljanu, jer je bio optužen, da je u dogovoru s bataljonskim računovodskim narednikom Minkušem i s nekim mesarima u Voloskom oštećivao istarsko stanovništvo rekvirirajući od njega uz snižene državne cijene stoku i trgujući dalje njome.

Zastupnik dr Matko Laginja bio je došao k pukovniku Majsneru, dok je 37. pučkoustaški bataljon čuvao morsku obalu od Svetoga Mateja i Kantride pokraj Rijeke do Lovrana i Mošćenica ispod najveće istarske gore Učke. Laginja se zauzeo za hrvatsko istarsko
stanovništvo nastojeći da odvrati pukovnika Majsnera od nečasne špekulacije, ali nije ništa uspio, nego je još morao slušati, kako njemački časnici prijete, da će i njega otpremiti u kakav zatvor ili u zatočeuje. Nije se znalo, tko je načinio prijavu vrhovnomu armijskomu zapovjedništvu, ali je i među istarskim stanovništvom i u samom 37. pučkoustaškom bataljonu nastalo zadovoljstvo, kada su pukovnik Majsner i narednik Minkuš otišli na sud, a bataljonsko je zapovjedništvo preuzeo potpukovnik Brinzej, o kojem se govorilo, da je po narodnosti Rumunj, a po zanimanju da pripada četi odgojitelja djece nadvojvode Leopolda Salvatora. Sada je taj potpukovnik Brinzej vodio 37. pučkoustaški bataljon u prvu bojnu liniju. Uza nj je jašio jedan časnik od brigadnoga zapovjedništva, koji je došao u Nabrežinu, da kao vodič pokazuje put, kojim je bataljon imao ići na svoje novo mjesto. Iza potpukovnika Brinzeja i brigadnoga vodiča koračali su pješke poručnici i natporučnici prve i druge satnije Štimer, doktor Patek, Ccnc, Štajrer, Šolc, Veseli, a iza njihovih se leđa otegnula povorka od osam vodova, uz koje su s desne strane stupali samo zastavnici, narednici i vodnici.

U početku, dok je put vodio prema sjeveru kroz slovenska sela Praprot i Sent Polaj, svi su vojnici šutjeli, samo su glasno razgovarali časnici, koji su bili na čelu bataljoua. Čudan su dojam činila ta sela, kroz koja je prolazila vojska. Bila su nijema i turobna, i da nijesu ljudi izlazili iz kuća, rekao bi čovjek, da su izumrla. Ni pijetli nijesu kukurijekali. Ni psi nijesu lajali. Samo se čulo pokraj gdjekoje kuće jutarnje iskašljavanje staraca i starica i glasim prskanje i pljuvanje onih, koji su se umivali pokraj bunara. Jedan, dva! jedan, dva ! Jedan, dva Muklo je odzvanjalo kroz jutarnju maglu, koja je bivala sve gušća, koračanje 450 ljudi, koji su bili većinom u dobi između 30 i 45 godina, a samo su rijetki među njima bili mladi.

Vojnici su najprije mislili na riječi, koje su čuli malo prije u Nabrežini od potpukovnika Brinzeja i natporučnika Pateka. Prije toga nije im nitko rekao, kamo idu, a sada im je ta tajna otkrivena. U novinama su čitali opisivanje druge talijanske ofenzive na Soči, koja se svršila početkom mjeseca kolovoza. Svi su pamtili imena Sabotin, Podgora, Doberdob, Brdo svetoga Mihajla. Iz novinskih izvještaja, a još više iz pripovijedanja onih vojnika, koji su već iskusili sočansko ratište, znali su, da se tu zbivaju strahote, koje daleko nadvisuju sve bojne napore i u Galiciji i u Srbiji. Pred očima su im bili krvavi udovi, prostrijeljene glave, razmrskane kosti, sa zemljom sravnjena sela. U te će dakle strahote doći sada i oni, da prolijevaju krv, kako je rekao natporučnik Rudolf Patek, „za cara i za domovinu".No što je njima taj car ?

I kakva je to domovina, koja od njih traži tolike žrtve ? Car se zove Franjo Josip, a domovina bi imala biti Austrija, koje ne voli nijedan njezin narod, jer Nijemci žele doći u Njemačku, Madžari žele imati potpuno nezavisnu Madžarsku, Česi Češku, Hrvati Hrvatsku.
Tko bi se dakle bio borio s oduševljenjem za Austriju ili, kako se drukčije kazivalo, za Austrougarsku? Da se uklone neugodnim razmišljanjima, koja su izazvale ratoborne riječi potpukovnika Brinzeja i natporučnika Pateka, prenosili su se vojnici 37. pučkoustaškog bataljona u svoj zavičaj, gdje su ostavili oca i majku, braću i sestre, ženu i djecu. Većina je boravila u taj mah u češkim selima miroljubive i radine Moravske. Slovenski su vojnici maštali o zelenoj Štajerskoj, a neki i o Trstu i njegovoj okolici. Nijemci su pohađali u duhu svoje krajeve, Hrvati svoje, a Furlani svoje.

Pokraj prvoga voda prve satnije stupao je s desne strane narednik Flek, pokraj drugoga voda zastavnik Franc Matauh, pokraj trećega voda zastavnik Grga Mikulin, a pokraj četvrtoga voda zastavnik Maks Prezelj. Hrvat zastavnik Mikulin pozdravljao je u mislima također svoj pod ravski zavičaj i glavni grad svih Hrvata Zagreb, a onda se povratio na stare svoje ni išli nasta vljajući da raščinja riječi, potpukovnika Brinzeja i natporučnika doktora Pateka. Otkako je si upio u vojsku, uvijek ga je pratilo duboko nezadovoljstvo, koje se sada još više pojačalo. Nikako nije mogao osjetiti, da bi za njega i za njegove vojnike, koji su bili skupljeni s brda s dola iz svih austrougarskih zemalja, bila kakva počast, što sada polaze na mjesto, koje je on nazivao s Tolstojem ljudskom klaonicom. Nije doduše bio tolstojevac, osobito se nije slagao s Tolstojevim bezumnim načelom : Ne opiri se zlu ! On bi bio dao i život za slobodu i nezavis nost Hrvatske. Ali što je Hrvatska mogla očekivati od čitavog svjetskog rata ? Samo uništa vanje i još veće tlačenje. Više stotina hiljada Hrvata bilo je već poginulo na svjetskim ratištima ni za kakvu korist, a na sočanskoj fronti, gdje su Talijani u prve dvije ofenzive bili izgubili pedeset tisuća samo mrtvih, bile su hrvatske žrtve od svih austrougarskih naroda
najteže. Misleći s ogorčenjem na sve ovo stao je zastavnik Grga Mikulin izgovarati u sebi stihove, koje je bio skalupio i u notes zapisao prije jedno četiri mjeseca, kada se medu njegovim drugovima bio prvi puta pronio glas, da bi doskora valjalo poći na Soču. Ti su
stihovi glasili :

„Stupamo naprijed nehajno, tromo,
Dosada guši nam dah;
Duša će naša poći u vječnost,
Tijelo će postati prah.

Ne znamo, zašto u boj nas šalje
Svijetli naš vladar, naš car.
Stupamo naprijed, carske smo sluge,
Smrt nam je carev dar.

Pusta su polja naše domaje,
Na njima niko je drač,
Kod kuće žena, majka i otac
Utjeha njima je plač.

Turnuli su nam u ruku bodež,
Rekoše: „To vam je spas!
Koljite bijesno dušmane carske,
Spalite dom im vas !"

Mi ćemo palit, mi ćemo ruši I,
Bližnjega mi ćemo sjeći,
Bit će nam ime možda : uhice,
Junaci ! car će nam reći !"


Zastavnik Grga Mikulin, koji se u svojem građanskom zanimanju spremao, da postane profesor i književnik, nije utvarao sebi, da je pjesnik. Znao je, da su njegovi stihovi za druge ukočeni i hladni, ali su za njega u taj mah bili puni života, jer se u njima nalazilo čitavo njegovo uvjerenje i osjećanje. Kako je bio navikao, da neprestano kopa po svojoj duši i da vodi sam sa sobom duge razgovore, odavao se i sada ovakvomu razmišljanju : ,,Oh Bože, kako je strašan rat ! Ima li na svijetu zemlje, gdje čovjek može utvrditi svoje pravo na opstanak, a da ne mora ratovati ? Je li takva zemlja Švicarska ? Ili Norveška i Švedska ?
Ili su to Sjedinjene Države Amerike ? Kad bi mi bilo dopušteno, da odem u koju od tih zemalja, da li bih i tamo morao biti spreman na ratovanje ?

O, zacijelo bi me i tamo pozvali u vojsku, kad bih postao tamošnji državljanin. Dakle bez vojske i bez rata nema života na cijelom svijetu. Svagdje mora čovjek s puškom u ruci braniti svoj opstanak, svoj komadić zemlje, na kojem živi, i svoje potomstvo. Grozno !
Dakle je istinita i danas, u kršćanskom vijeku, riječ staroga poganskoga mudraca Heraklita : Rat je otac svega ?" Duboka bol hvatala se srca zastavnika Grge Mikulina, kada je ovako mislio. Osjećao je, kako je čovječanstvo strašno zaostalo u pravom ćudorednom razvoju.

Pokušao je valjda po stoti put uvjeriti sebe, da ipak vrši vojničku ratnu službu za Hrvatsku. U prvi mah obasjala mu je ta misao unutrašnjost kao topla sunčana zraka. Ali za čas opet su se u duši pojavili oblaci.

Govorio je u sebi :
,,Moja domovina Hrvatska nije nikomu navijestila rala ! Nju nije nitko pitao, što ona hoće. Što više, Nijemci i Madžari idu u ovom ratu upravo za tim, da još više potlače Hrvate."
Pognute glave, s bolom u srcu, stupao je zastavnik Mikulin na sočansko ratište uz 56 momaka svojega voda.
Ljutu travu na ljutu ranu!

Kralju Dmitre Zvonimire - u tamnici tvoji su ratnici-tvoji Generali!
Avatar
LEGIONARI
Podurednik
Postovi: 1554
Pridružen/a: čet vel 26, 2009 3:40 pm

Re: Topovi su grmjeli:

Post Postao/la LEGIONARI »

2. MOMČAD TREĆEG VODA PRVE SATNIJE

Kada su vojnici zakrenuli na zapad prema selu Slivnu, žamor je među njima postajao sve življi. Jutro je bilo još dosta magleno, ali se vidjelo, da će dan biti vrlo lijep. Točno na istoku izviralo je iz jutarnjih oblaka sunce kao silna baklja, koja se nikako nije mogla potpuno razgorjeti, nego se svaki čas pritrnjivala i opet zapaljivala probijajući sjajnom vatrom crne, žute i blijede kolute i vrtloge dima ispred sebe i okolo sebe. Prema zastavniku Grgi Mikuliiui, koji je s namrgođenim licem razmišljao o nepravdama na ovoj zemlji, okrenuo se njegov vodnik Slovenac Anton Jurisinović pa ga je zapitao :
— Gospodine zastavnice, jeste li vi bili kada u ovom kraju ?
— Nijesam nikada, odgovorio je Mikulin.
— A meni je poznat svaki ovaj grm i svaki komadić zemlje, rekao je crvenokosi vodnik.
— Znam, znam, kazao je Mikulin počinjući se zanimati za razgovor. Vi ste, Jurisinoviću, rodom odavle ?
— Baš točno odavle nisam, jer sam rođen u Trstu, ali je moj otac odavle. I moji rođaci žive ovdje.
— Pa biste sigurno sada željeli malo skočiti k njima, zar ne, Jurisinoviću ? pitao je zastavnik Mikulin.
— Ne bih želio, rekao je Jurisinović. Mikulin se začudio takvomu odgovoru, pa je pitao dalje :
— A zašto ne ? Eh, što da vam kažem, gospodine zastavnice ? No eto, reći ću vam, zašto. Bilo bi samo teže i meni i mojim rođacima. Oni bi gledali moju nevolju, a ja njihovu.
Vi dakle ne idete rado u rat ? Ne idem kao ni vi, gospodine zastavnice. Hm ! Gle, gle, kako vi to govorite ! A kada sle se naučili tako dobro čitati želje i misli u tuđoj duši pitao je Mikulin s iskrenim smiješkom na licu.
- Ja čitam svoje srce i svoju dušu, rekao je vodnik Jurisinović, pa mislim, da su i drugi ljudi kao i ja. Nastala je šutnja, koju je opet prekinuo Jurisinović govoreći : Zna te, gospodine zastavnice, sada ne bih ćulo pošao k svojim rođacima. Ali nekada sam ih vrlo i ado pohađao. A tako rade i drugi Slovenci,. Svi smo mi jednom nogom u gradu, a drugom na selu. U gradu se mučimo, na selu se veselimo. Pogledajte, gospodine zastavnice onaj vinograd na onom humku. Tamo sam ja prije deset godina bio u berbi s jednim svojim znancem iz Trsta. Bilo je krasno. Spavali smo u klijeti, hranili smo se grožđem i smokvama.
— To su bila sretnija vremena nego ova današnja,
— rekao je zastavnik Mikulin.
— Razumije se, razumije samo po sebi, potvrđivao je crvenokosi vodnik. Onda sam ja imao dvadeset i devet godina, a danas ih imadem već trideset i devet na leđima.
— Još ste trebali reći, da onda nije bilo rata, a sada je rat. To je glavno, a godine su sporedno. U ratu osjećam i ja svojih dvadeset i pet godina kao teži teret nego možda gdjekoji starac svojih sedamdeset. Dakako, dakako, gospodine zastavnice. I opet je zastavnik Mikulin šutio, a vodnik je Jurisinović govorio dalje. Govorio je toplo, iz punine srca, veseleći se, što može pred nekim hvaliti svoju rođenu slovensku grudu. Njegovo je raspoloženje prelazilo i na zastavnika Mikulina, koji se također počeo zanimati za te brežuljke, visoke najviše 200 metara, na kojima su se u grimiznoj, žutoj i zelenoj jesenskoj boji izmjenjivali vinogradi, cerovi gajevi i nisko grmlje. Počele su ga oduševljavati i doline, po kojima je već bio pobran kukuruz, ali je kukuruzovina ostala još većim dijelom neposječena. Jurisinović je sve to ljubio kao dio svoje duše i svojih najljepših doživljaja, zato je mogao svoja raspoloženja prenositi i u dušu drugoga. Kad je zastavnik Mikulin slušao njegove kratke, često nespretne rečenice, koje su se pretvarale u još kraće usklike, sjetio se, kako je čitao pjesmu, u kojoj se najveći slovenski pjesnik Oton Župančić hvalio, da je bio tako dobre volje, kao da se napio dobroga kraškoga vina terana. Od Slivna zakrenuli su vojnici 37. pučkoustaškog bataljona ponovno prema sjeveru, a onda prema zapadu. Magle su se razišle, zrak je postao potpuno proziran, a nebesko se obzorje razvedrilo u divnoj plavetnoj boji.

No što je ono daleko prema zapadu ? Plava se boja neba stala mutiti nekakvim sitnim oblačcima. Najprije se javio jedan oblačak, malen i bijele boje kao golub, za njim drugi, treći, četvrti, deseti, dvadeseti, i tko bi ih sve izbrojio. Činilo se, kao da nekakvo nevidljivo biće svaki čas hukne i ostavlja svoj dah na nebeskom ogledalu. Brzo je svima bilo jasno, odakle to pahuljavo oblačje. U daljini se čulo ubrzano gruvanje topova. U velikoj visini kružio je aeroplan, a oko njega se rasprskavalo mnoštvo šrapnela, što su ih ispaljivale protuavionske baterije. Potpukovnik je Brinzej zaustavio vojnike i rekao nekoliko riječi zapovjedniku prvoga voda prve satnije natporučniku doktoru Pateku. A natporučnik je Patek došao na sredinu između prve i druge satnije i proglasio visokim glasom govoreći najprije njemačkim, a onda češkim jezikom. Pogledajte one oblačiće na obzorju. Među njima leti talijanski aeroplan, koji je pošao sigurno da bombardira naše položaje ili da vrši izvidničku službu. Ako bi aeroplan došao u našu blizinu, treba da se prestanemo kretati. Polovica momčadi imade leći na jedan rub ceste, polovica na drugi. To je najbolja obrana, jer neprijateljski opažač ne može iz velike visine razlikovati boju našega ratnoga odijela od ovoga kraškoga kamenja i jesenske trave.

Vojnici su čekali nekoliko časaka na istom mjestu, a kad se aeroplan izgubio poput crne točke u daljini nad furlanskom ravnicom, kretanje se nastavilo dalje. Zastavnik je Mikulin dobio najedamput volju, da se razgovara i s drugim svojim vojnicima, zato je ostavio vodnika Antona Jurisinovića na čelu svojega voda i zaostao otraga. Pustio je, da pokraj njega prolaze : desetnik Josip Zebec, razvodnici Karei Čejka i Leonard Frezer, zatim pješaci Anton Kloker, Jozef Kotouček, František Novotny, Jan Petr, Jozef Morava, Alojs Birhaus, Jozef Svoboda, Jozef Šalša, Vinko Vala, Maks Supan, Anton Nošel, Johan Šlung, johan Hausvirt, Johan Štifter, Paul Griger, Jakob Franček, Johan Krul, Franc Lang i drugi. Svakomu je redu kazivao po koju lijepu riječ, a kada je mimo njega prolazio sedmi dvojni red, u kojemu je uz Augustina Raka, Jozefa Fialu i Alojsa Kobzu stupao Jan Dočkal, krenuo je s njima naprijed i zapitao :
— No, jak se mate, pane Dočkal ? Kako ste, eospodine Dočkale ? Nazvao je toga savjesnoga vojnika i seljaka gospodinom ne zato, da ga porugljivo bocka, nego radi prijateljstva i pošto vanja. Dočkala su svi drugovi cijenili gotovo kao sveca, jer je neprestano molio i svakomu činio usluge. I sada je Dočkal prekinuo molitvu pa je odgovorio prijazno :Dobro, gospodine zastavnice.
— A da li se što bojite ? pitao je dalje Mikulin. Na to pitanje nije Dočkal ništa odgovorio, nego se samo nasmiješio, kao da hoće reći : Pa i ja sam čovjek kao i svi drugi. Mjesto Dočkala rekao je Augustin Rak : Znate, gospodine zastavnice, da naš Dočkal moli nepre kidno Boga, neka ga uzme k sebi u nelo, pa kako bi se onda mogao čega bojati ? Dočkal nije ništa odgovorio ni na ovo dobroćudno bockanje Augustina Raka, nego se uozbiljio, oborio
glavu k zemlji i nastavio dalje da miče usnicama. I opet se zastavnik Grga Mikulin zaustavio razgovarajući se s vojnicima, koji su prolazili mimo njega naprijed.

Prema kraju trećega voda nalazili su se u desetom, jedanaestom i dvanaestom dvojnom redu Slovenci. Mikulin je prisfao u korak s Janezom Gostenčnikom, Janezom Kojsekom, Lukom Hriberšekom i Matijom Poločuikom i zapilao ili :
— Kaj Fantje? Ali boste kaj zapeli? (Što, momci? Da li ćete šio zapjevati? )Hriberšek je smjesta odgovorio :
Hoćemo, ali i vi, gospodine zastavniče, morate pjevati s nama. Bismo li započeli onu :

,,0 fantič ti moj,
Nikar se ne boj,
Veselo zavriskaj,
Zapoj !" ?

Zastavnik je Mikulin znao, da se to Luka Hriberšek samo šali, jer ni njemu nije bilo do pjevanja. Slovenci su doduše bili najmlađi kod bataljuna, jer su gotovo svi, osim vodnika Jurisinovića, bili u dobi oko trideset godina. Ali ni njima nije navirala na usta glasna pjesma. I oni su bili šutljivi i sustezljivi kao i čitav ostali bataljon, kod kojega je život i u druge, manje ozbiljne dane tekao kao sumorna rijeka, koja nije šumjela niti se razlijevala preko obala. Nije se čula ni veća kletva osim napola prigušena povika: „Sakra !" Rijetko se javljalo i glasnije rječkanje, a još rijeđe bućniia svađa.A da je tko sada glasno zapjevao i počeo klicati „Juhe, juhe!", to bi se pričinjalo svima isto onakvom nepodopštinom kao deranje pijanca u crkvi ili možda čak na sprovodu. Rat mogu ljudi pratiti pjevanjem, samo kada su daleko od njega, a kada tko dolazi prvi puta u položaj, da se bori za goli život s neprijateljem, tu zapinje i. obična riječ u grlu i čovjek kao da neprestano sebi nešto laže. Zaostajući i iza zadnjih redova svojega voda pričekao je Mikulin zastavnika Maksa Prezelja, Slovenca, zapovjednika četvrtoga voda. Prezelj je bio rodom iz Loža kod Rakeka, zato je dobro poznavao i te krajeve, kojima je sada prolazio 37. pučkoustaški bataljon.

Njegove su riječi tako zanimale Grgu Mikulina, da on nije u prvi mah ni primijetio, kada je oko devet sati potpukovnik Brinzej zaustavio bataljon u blizini jednoga slovenskoga sela.
— To su Mavhinje, rekao je zastavnik Maks Prezelj. Vojnici, potčasnici i zastavnici skinuše s ramena pušku i s leđa torbu uprtnjaču te posjedaše po travi u kraj ceste, a potpukovnik je Brinzej ušao s brigadnim vodičem, s poručnicima, natporučnicima i bataIjonskim narednikom Flekom u selo, da nađe i odredi mjesta za stanovanje 37. pučkoustaškog bataljona.
Ljutu travu na ljutu ranu!

Kralju Dmitre Zvonimire - u tamnici tvoji su ratnici-tvoji Generali!
Avatar
LEGIONARI
Podurednik
Postovi: 1554
Pridružen/a: čet vel 26, 2009 3:40 pm

Re: Topovi su grmjeli:

Post Postao/la LEGIONARI »

3. VOJNICI I PARADNI KONJI


Mavhinje su bile udaljene od prvih talijanskih lupova točno šest kilometara. Postojala je stalna opasnost da selo bude razoreno, jer se u njem nastanilo vojnišlvo svih rodova. Zato su oni seljaci, koji su bili bogatiji, pobjegli prema okolici Trsta i Postojne, a siromašniji su ostali i dalje na rođenoj grudi. O podne su dvije satnije 37. pučkoustaškog baaljona bile razmještene po selu. Svaki je vod dobio po jedim praznu kuću ili pojatu. U kućama, koje su bile astanjene, a imale su po dvije ili tri sobe, ostavljen je jedan dio prostorija njihovim vlasnicima, a u druge su se smjestili časnici i zastavnici. Mikulin je dobio lijepu čistu sobu, zajedno sa
svojim drugom zastavnikom Matauhom. U sobi su bila dva kreveta i hrastov stol. Starica, koja je šuteći predavala novim stanarima svoje pokućstvo, postala je odmah razgovorna i mnogo prijaznija, kada je čula, da joj zastavnik Mikulin upravlja nekoliko slovenskih i hrvatskih riječi. Koje ste vi narodnosti ? pitala je ona. Ja sam Hrvat, rekao je Grga Mikulin, a ovaj moj drug Matauh jest Nijemac, daleko, daleko odavle, iz najsjevernijeg dijela Češke. Ima nas kod bataljona svih mogućih narodnosti. A imade li i Slovenaca ? Imade ih, i to priličan broj.

Kako je civilnom pučanstvu bilo očito zabranjeno ispitivati previše o vojničkim stvarima, nije starica dalje ništa pitala, nego je polagano otišla u svoju sobu, odakle se čuo razgovor djece i jedne ženske osobe, valjda njihove majke, a staričine snahe. Zastavnici Mikulin i Matauh napisaše nekoliko karata, da se iz novoga boravišta jave svojim roditeljima i prijateljima, a onda pođoše van k svojim vojnicima, koji su se tu već okupili oko poljske kuhinje, primajući podnevnu menažu, koja je ovoga puta bila vrlo dobra i obilna. Svaki je vojnik dobio velik komad mesa i dvije velike kašike dobro začinjena krumpira. Kada se Mikulin začudio tomu, rekao je njegov drug Matauh : Dragi moj, to je zato, jer danas vrši nadzor nad menažom sam potpukovnik Brinzej. Ali kada dođemo u prvu bojnu liniju, bojim se, da će nas ovi kuharski gavrani hraniti nezamaštenom i nezačinjenom hranom.

Zastavnik je Matauh đonekle dobro pogađao, zašto je menaža taj dan bila bolja. Ali glavnog razloga ipak nije spomenuo. Kuhari su morali prirediti liniju i točniju hranu već i zato, jer časnici nijesu imali toga dana posebne kuhinje, nego su i oni dobivali meso i krumpir.iz istih kotlova, iz kojih i momčad. Kada su se i zastavnici Mikulin i Matauh naobjedovali, obašli su svoje vojnike, koji su prali masnc šale ili su već ležali u svojim stanovima na slami ili na kukuruzovini. Poslije toga rekao je Mikulin Matauhu : Čuješ, Franc, ne bismo li sada izašli malo izvan sela, da pregledamo okolicu ? Vrlo rado, rekao je Matauh. Prolazili su kroz uske seoske ulice promatrajući kuće na jedan kat, dobro građene, ali zanemarene. Po ulicama su se crnomanjasti dječaci igrali vojnika načinivši od drveta i svakojakih limenih ropotarija sablje puške, pa čak i topove. Kroz otvorena kućna vrata vidjelo se, kako se u prizemnoj kuhinji oko ognjišta vrte u tupoj ravnodušnosti žene perući poslije objeda suđe.

Izvan sela čuvali su starci na paši po koju mršavu kravicu ili su se vrzli polagano kroz vinograde, kao da nešto podvezuju ili kao da kupe posljednje oslatke grožđa. Jedan kilometar daleko od Mavhinja lebdio je u zraku balon za opažanje. Za debele, duboko zabijene
čekrke bilo je dugačkim, kao ruka debelim užetima privezano njegovo golemo truplo, slično safaladi a s trupla je visjela dosta velika košara, u kojoj je sjedio motrilac s telefonskim slušalicama na ušima. Motrilac je gledao dalekozorom preko obližnjih brežuljaka i govorio u telefonsku školjku javljajući brigadnom zapovjedništvu sve, što je opažao na moru u Tršćanskom zaljevu i u furlanskoj ravnici iza Monfalkona. Stanimo malo ovdje, da poslušamo, što se događa za brdima, rekao je Matauh, kada su došli do konopaca balona za opažanje. Razabirale su se posve jasno riječi: Vidim, kako od Gradeža plovi jedrenjača prema Monfalkonu. Ne mogu razabrati, što prevozi... Iz Monfalkona idu cestom prema jugu cetvera kola. Ne znam, što je to. A da, sada sam prepoznao, što je. To su četiri poljske kuhinje. Vozile su sigurno Talijanima objed u prve redove. Sada se vraćaju natrag.

Na kotu 121 padaju talijanske granate. Jedna, dvije, tri, četiri. Sada je mir. Opet pucaju. Pet, šest sedam ! Tri najedamput ! To je sada ukupno deset. Opet je mir... Ne vidim, da li su granate načinile kakvu štetu u rovovima. Halo, halo ! I na vis 21 palo je nekoliko talijanskih granata... Svi su hici predugi. Tek što su zastavnici Mikulin i Matauh staji nekoliko minuta u blizini balona za opažanje, do doše do njih dvojica momaka i rekoše im : Gospodo, nije dopušteno zadržavati se ovdje. A zašto ne ? pitao je Matauh. Tako je zapovjedilo brigadno zapovjedništvo, rekoše vojnici. Moramo potjerati svakoga, tko bi se zadržavao u blizini.
Bez daljega prigovaranja udaljiše se zastavnici Mikulin i Malauh prema jednom brežuljku. Matauh se najednom nasmijao pa je rekao : Znaš, Grga, čega sam se sjetio ? Čega ? Mi smo slični paradnim konjima. Zašto bi bili slični baš njima ? Jesi li vidio, da paradni konji, a isto tako i obični konji, koji vuku kočije po gradu, imaju pokraj desnoga i lijevoga oka kapke od kože ? Vidio sam, ali kakvu to sličnost ima s nama ? Veliku sličnost. Kapci imadu ograničiti konjima pogled na desnu i lijevu stranu. Konji moraju gledati samo ravno preda se, jer se ne bi slagalo s paradom, kad bi se kojekuda obazirali. A i nama je zabranjeno,
da znamo, što se događa lijevo i desno od nas. Naučili smo to malo prije, kada su nas potjerali od promatračkog balona. Time nam je rečeno, da se ne smijemo zanimati za ono, što se događa malo dalje od nas. Šuti, gledaj ravno preda se i digni glavu ponosno u vis kao paradni konj, koji ima sa strane kapke !
Ljutu travu na ljutu ranu!

Kralju Dmitre Zvonimire - u tamnici tvoji su ratnici-tvoji Generali!
Avatar
LEGIONARI
Podurednik
Postovi: 1554
Pridružen/a: čet vel 26, 2009 3:40 pm

Re: Topovi su grmjeli:

Post Postao/la LEGIONARI »

4. VREĆA SIJENA I RAZBIJENE LJESTVE

Na brežuljku su zastavnici Mikulin i Matauh sjedjeli sve dotle, dok se sunce počelo naginjati prema zapadu. Uto je i treća satnija sa strojopuščanim odjelom i bataljonskim povozom ušla u Mavhinje. Kad je i posljednji vojnik zamaknuo u tijesnim seoskim ulicama, pošli su i zastav nici Mikulin i Matauh u svoj stan. Htjeli su unići u sobu, u koju su se naselili o podne, ali ih je na kućnom pragu dočekala stara domaćica, koja im je kazala : Gospodo, vaše su stvari prenijeli vaši momci u drugi stan. A zašto ? Rekli su, da će noćas doći ovamo jedan porućnik
Za njega je određena soba, u kojoj ste vi bili. Vama su odredili drugo mjesto. Ako hoćete, moj će vas unuk Stanko odvesti tamo, on znade, gdje je to. Odmah je doletio malen desetgodišnji dječak živahna pogleda, okretan i živ kao vrabac, ali prilično zamazan. Zastavnici pođoše za njim. Zašto se ne umivaš i ne pereš ? pitao ga Grga Mikulin. Ta sada je rat, odgovorio je Stanko i ugurski se nasmijao. Stanku su se pridružili još neki drugovi, jednako zamazani kao i on. I oni su govorili sa smijehom Istina, istina, sada je rat. Jadne vaše matere, rekao je zastavnik Mikulin. One imaju sada. toliko posla, da se ne mogu dovoljno starati za vas, a vi, mjesto da im pomogneite, nastojite da se što manje perete. - Sada je rat, ponosili su još jednom nepopravljivi mališani.

U novoj kući, kamo ih je Stanko doveo, dobivši za to na dar par novčića, primio je zastavnike Mikulina i Matauha dobričina stari Slovenac, potpuno obrijan kao svi starci toga primorskoga kraja. On im je pokazao veliku sobu, nastrtu svježe posječenim kukuruzinjem. Dva nova stanara namrštiše usne, kada su to vidjeli. Došavši iz prijašnjega urednoga stana činilo im se, da su sada došli u kotac. Međutim sve je to bilo još lijepo prema drugim ležajima, kojima su se ratnici morali zadovoljiti u drugim prilikama i drugim krajevima. U istoj sobi nastanio se već i zastavnik Oton Šabenbek, koji je bio zapovjednik povoza (trena) prve satnije te je prije četvrt sata došao u Mavhinje. Spuštala se topla večer. Zastavnici Mikulin i Matauh pođoše k poljskoj kuhinji, gdje su dobili vruću kavu. Poslije toga povratili su se u svoj stan, da što prije legnu na tvrdo kukuruzinje i da se okrijepe snom za budući dan.

Ali im još nije bilo dano, da pođu na počinak, U kuhinji je stari domaćin sjedio pokraj ognjišta, pušeći lulu, a pokraj njega je njegova snaha prala suđe. Dobar večer ! pozdravio je Grga Mikulin. Bog dao dobar večer ! odgovorio je starac ne mičući se sa svojega mjesta. Snaha nije odzdravila, nego je, kako se činilo, šutjela. Što je toj ženskoj glavi ? pomislio je zastavnik Mikulin pogledavši malo bolje u nju. Činilo mu se, da snaha staroga domaćina plače. Jest, u istinu je plakala. Suze su joj se kotrljale niz lice, a ona je šutjela, samo bi joj katkada napola prigušen jecaj utekao kroz poluotvorena usta. Iz sobe, koju su domari zadržali za sebe, pomoliše se dvije dječje glavice. Sprijeda je kroz poluotvorena vrata gledao dječak od jedno sedam godina, a iza njega je tek jednim okom virila djevojčica od jedno četiri godine. Djeca su se smijala novim stanarima ne shvaćajući žalosti svoje majke. Kako se zovete ? pitao ih je zastavnik Mikulin. Mem je ime Janez, a mojoj sestri Nežica, rekao je odvažno mališan. No, to su prava slovenska imena. Dođite ovamo, djeco! pozvao ih je Mikulin. Dječak je pogledao u svojega djeda i majku, a kad je vidio, da mu oni ne daju nikakva znaka, kojim bi mu branili izaći iz sobe, poveo je sa sobom za ruku sestricu i došao pred zastavnika Mikulina. Mikulin je potražio u džepovima dva komada novca po deset filira i dao svakom djetetu po jedan komad. Predobivši naklonost djece pitao ih je dalje: A zašto plače vaša mama ? Djeca su začuđeno pogledala u majku, jer su tek tada opazila njezin plač. Dok su Janez i Nežica šutjeli, rekao je stari domaćin: ja joj kažem, neka ne plače, ali ona ne može suspregnuti suze.

Tada se žena, kojoj je moglo biti nešto preko trideset godina, okrenula prema Mikulinu te mu se počela tužiti: ,Kako da ne plačem ? Muž mi je na ratištu,. a u kući mogu samo ja raditi. svekar mi je star, kako i sami vidite, a djeca su nejaka. Pa eto, ne dadu nam živjeti ni Talijani, koji pucaju na naše njive, ni vaši vojnici, koji nam otimaju i ono, što u kući imamo. A tko vam je što oteo? pitao je Grga Mikulin. Vaši su mi ljudi malo prije, kada ste vi izašli van, odnijeli vreću sijena i jedne ljestve. A kako ću ja hraniti kravu u zimi ? Kako ću hraniti djecu jedemo puru i mlijeko, to. nam je sve, što imamo. U čitavom selu nema nijedne kokoši. Imali smo nekad živadi u obilju, ali su nam vojnici sve pokrali i potamanili. Sada više nitko ne će držati ni kokoši ni guske ni patke ni tuke. Čemu da hranimo perad za tuđi želudac ?

Žena je prelazila pomalo iz žalosti u srdžbu i u ogorčenje. Stari je domaćin kušao da je umiri, jer se bojao da će Mikulin pristati uz one vojnike, koji su počinili otimačinu. Ali je Mikulin i sam postao ogorčen na otimače. Ispitujući čitav događaj saznao je, da su sijeno i ljestve prisvojili ljudi zastavnika Otona Šabenbeka, kojega u taj mah nije bilo u sobi. Mikulin je odmah pošao k njemu i zatražio, da smjesta popravi štetu, koja je načinjena. Pa to je sitnica, branio je Šabenbek svoje ljude. Što je to jedna vreća sijena ? I uz to jedne crvljive ljestve ? Ako je sitnica za tebe, rekao je zastavnik Mikulin, nije sitnica za onu siromašnu kuću. smjesta da si povratio sijeno i ljestve, jer ću inače načiniti prijavu !

Prijetnja je pomogla. Za četvrt sata nosili su Šabenbekovi ljudi natrag u opljačkanu kuću ne samo jednu, nego dvije vreće sijena. Ljestve nije bilo moguće povratiti, jer su ih vojnici već bili rastrgali i bacili na vatru, na kojoj su kuhali večeru. Ali je zato Oton Šabenbek obećao, da će staromu domaćinu i njegovoj snahi dati četiri daske iz bataljonskoga skladišta, koje je imao preuzeti sutra ili prekosutra. Kada se zastavnik Mikulin vratio natrag u svoj stan, zahva lio mu je domaćin od srca za njegovo zauzimanje, a njegova je snaha pristupila k njemu i htjela mu poljubiti ruku, ali ju je Mikulin odbio i prešao na drugi razgovor, veseo, što je mogao biti zaštitnik nedužnim ljudima. U noći je na tvrdom kukuruzinju spavao vrlo dobro. Čista savjest bila mu je uzglavlje, a zadovoljstvo duše pokrivač.
Ljutu travu na ljutu ranu!

Kralju Dmitre Zvonimire - u tamnici tvoji su ratnici-tvoji Generali!
Avatar
LEGIONARI
Podurednik
Postovi: 1554
Pridružen/a: čet vel 26, 2009 3:40 pm

Re: Topovi su grmjeli:

Post Postao/la LEGIONARI »

5. POGLED NA MIRNO RATIŠTE

Prva je želja vojnika, kada dođu kamo, da se snađu u okolici.

Selo Mavhinje činilo je dojam sigurnosti, jer je bilo sa svih strana opkoljeno brdima, ali i dojam potištenosti, jer se nije moglo iz njega nikuda vidjeti. Zato je časnicima 37. pučko ustaškoga bataljona bilo drago, kada je 25. rujna 1915. u rano jutro došao k njima onaj isti brigadni natporučnik, koji ih je vodio iz Nabrežine u Mavhinje. On je rekao: — Gospodo, sada ću vas povesti na mjesto, odakle ćete vidjeti more i jedan dio sočanskoga ratišta. Kroz selo Cerovlje dođoše časnici u Brestovicu. Obadva su sela bila puna pješaka i topnika. U Brestovici je bilo brigadno zapovjedništvo. Tu se svi zaustaviše i dobiše u brigadnoj kuhinji vrlo lijep doručak, koji se sastojao od bijele kave, maslaca i šunke. Za vrijeme doručka pripo vijedao je natporučnik vodič o bojevima na Soči. Kazao je među ostalim i ovo:— Gospodo, sada Talijani uzalud kušaju da probiju našu liniju. Njihov zapovjednik general Kadorna ne može i ne zna naprijed. Ako njegovi vojnici i osvoje u nekoliko juriša koji položaj, mi im ga uvijek jednim jedinim protunapadajem otmemo natrag.

Drugačije je bilo na početku rata. E, da su onda Talijani malo bolje uprli, mogli su umarširati ravno u Trst i u Ljubljanu. Ali nijesu imali ratnoga iskustva, zato su prošli isto onako loše kao i mi na nekim ratištima prije godinu dana. Molim vas, prosudite samo onu stvar. Prvih dana mjeseca lipnja mi smo imali od Monfalkona do Kostanjevice samo četiri topa od 10 centimetara kalibra i nekoliko starih ispucalih lumbarda. Da Talijane zavaramo, oblijetali su ti topovi neprestano od jednoga mjesta do drugoga. Kad bi ispalili na jednom mjestu deset do dvadeset hitaca, upregnuli bi momci nove konje, pa hajde s topom dalje. Tako su Talijani stekli uvjerenje, da mi imademo na tom prostoru od Monfalkona do Kostanjevice nagomilanih stotinu ili više stotina najboljih topova. Kad su im kasnije naši zarobljenici otkrili . varku bilo je već kasno, jer smo mi među tim dovukli ovamo dovoljan broj topništva s drugih ratišta. Poslije doručka kod brigade vodio je natporučnik vodič časnike 37. pučkoustaškog bataljona do sela Međivasi, odakle su se uskim puteljcima i stazama kroz šikarje i grmlje proverali do visa 199.

Pred njima je sinuo nov svijet. Odahnuli su i uskliknuli : „More ! More !" gledajući pred sobom prostran tršćanski zaljev, kojemu se površina ljeskala kao blještavo ogledalo. Na lijevo se vidjela brdovita istarska obala, a na desno duboka furlanska ravnica. Natporučnik je vodič govorio: — Gospodo, uzmite dalekozor na oči ! Pogledajte zapadno od nas onu crkvu, koja imade osakaćen zvonik. To je crkva ispražnjenog sela Štivana (Natporučnik je zapravo spomenuo talijansko ime : SanĐovani). Pođite dalje od Štivana prema zapadu. Tamo vidite veliku tvorničku zgradu na rubu grada Monfalkona. Zastavnik je Mikulin pročitao na tvor ničkoj zgradi naslov : Adriavverke, što znači : Tvornica Jadran. Časnik je vodič tumačio dalje — Sada se povratite natrag zajedno 200 koraka istom cestom, kojom smo išli od Štivana do Adria-werke. Tamo vidite jednu dvokatnicu. To je kupalište Terme Romane. Lijevo od kupališta jest kota (uzvisina) 21. To je krajnje lijevo krilo naše sočanske fronte. Tamo je sada 42. pučkoustaški bataljon. Odmah ispod kote 21 u blizini je morska obala, na kojoj se ne može nitko iskrcati, jer su tamo sami grebeni i pličine. Sada se povratite natrag od kote 21 do crkvenoga zvonika u Štivanu, a onda pođite desno prema sjeveru i sjeverozapadu. Ispred željezničke pruge i prvoga tunela, koji nazivamo velikim za razliku od manjeg tunela desno od njega, diže se kota 40. Streljačke jarke na njoj i desno od nje do visa 58 zaposjest će jedna vaša satnija. Druga će satnija zaposjesti položaje lijevo od kote 40 do utoka rijeke Timava u more. Vaši su položaji vrlo lagani, jer se ispred njih sve tamo do Monfalkona pružila velika močvara, u kojoj se nalaze samo malene prednje straže. Treća vaša satnija doći će kao pričuva u tako zvani veliki tunel, koji se nalazi iza uzvisina 40. Časnici su 37.pučkoustaškog bata ljona promatrali s velikim zanimanjem kraj, koji se pružio pred njima. Tjeskobom ih je napunjao mir, koji se svuda opažao. Kroz kamenje su se provlačile dvije krivulje,, koje su tekle uporedo jedna uz drugu. To su bili austrijski i talijanski rovovi, koji su išli s uzvisina u doline, s dolina na uzvisine. Nijedna puška nije u taj mah pucala. Nijedna mina ni granata nije se nigdje rasprsnula. Svuda je vladala tišina kao u kakvu izumrlu kraju.

Jablanovi i crkveni zvonici u furlanskoj ravnici kao da su bili spomenici na groblju. A po ljeskavoj morskoj površini nije se bijelilo nijedno jedro, niti se igdje vidio kakav čamac ili dim iz parobroda. Zastavnik se Mikulin naročito zaustavio na slici dvaju gradova, koji su se bijelili pred njima u sunčanoj rasvjeti, kao da su od mramora. Za onaj desni u furlanskoj rav nici rekoše mu, da je to pradavna Akvileja, a onaj lijevi na morskoj obali južno od razgra njenog ušća Soče ili Sdobe bio je Građo ili, kako ga Slovenci nazivaju, Gradež. Čudna je predodžba došla zastavniku Mikulinu. Činilo mu se, da to nisu bijeli gradovi, nego dvije afri čke karavane, dvije trgovačke povorke, koje su se zaustavile na rubu pustinje i ne usuđuju se poći naprijed. Eno, deve su polijegale po zemlji, vide im se grbe na leđima. I ljudi kao da obilaze oko deva. Zašto ne kreću naprijed ? Zacijelo su im glasnici dojavili, da ih na sjeveru iekaju u zasjedi razbojnici, koji će im oteti ne samo dragocjene tovare, nego i sam život. A ti razbojnici jesu dvije vojske, koje su se sada pritajile i čekaju zgodu za boj — Gospodo, pogle dajte malo bolje po rovovima,. vidjet ćete ipak u njima nešto života, — rekao je natporučnik vodič. Časnici su 37. pučkoustaškog bataljona uperili dalekozore u određenom pravcu. I doista su nakon dužeg pomnivijeg motrenja mogli opaziti, kako se iz gdjekoje rupe pojavio pognut vojnik u sivom odijelu koji je brzo šmugnuo u drugu rupu, gdje ga više nitko nije vidio.

Pa to je danas sve tako miroljubivo na tom sočanskom ratištu, a mi smo čitali o njem sasvim drugačije stvari, — rekao je natporučnik doktor Rudoif Patek. A natporučnik je od brigade odgovorio: — Niste čitali nikakvih pretjeranosti. Ali današnji je dan tako tih i mrtav kao rijetko koji na ovom ratištu. Vojnici imadu sada poslije druge talijanske ofenzive još uvijek praznike. Zato je sve mirno u rovovima kao i na moru pred nama. No kada dođe oluja, onda će se tresti sva ova brda. — A vidjet ćemo, kako će se tresti i nečije srce, — šapnuo je zastavnik Matauh drugu Mikulinu gledajući pri tom ispod oka na natporučnika Pateka. Gotovo čitav sat promatrali su časnici 37. pučko-ustaškog bataljona more i zemlju pred sobom mjereći prema zemljovidnim kartama specijalkama udaljenost pojedinih mjesta. Kada su ostavili uzvisinu 199 i zaputili se natrag prema Međivasi i Brestovici, rekao je zastavnik Mikulin drugu Matauhu — No, sada, kada smo razgledali sve okolo sebe, i desno i lijevo, nijesmo više paradni konji. — To još ne znamo, — rekao je Matauh, — jer i paradnim konji ma skinu kočijaši katkada kapke s očiju.
Ljutu travu na ljutu ranu!

Kralju Dmitre Zvonimire - u tamnici tvoji su ratnici-tvoji Generali!
Avatar
LEGIONARI
Podurednik
Postovi: 1554
Pridružen/a: čet vel 26, 2009 3:40 pm

Re: Topovi su grmjeli:

Post Postao/la LEGIONARI »

6. RAZGOVOR O VATRENOM KRŠTENJU

Naobjedovavši se kod brigade u Brestovici vratili su se časnici 37. pučkoustaškog bataljona u Mavhinje. Kada su zastavnici Mikulin i Matauh prolazili kroz seoske ulice prema svojemu stanu, najedamput su se zaustavili i uskliknuli od vesela iznenađenja. Pred njima se pojavio lik poručnika Etmajera, vrlo visoka čovjeka, njihova nekadašnjeg učitelja u školi jednogo dišnjih dobrovoljaca 27. pješačke pukovnije u Gracu. S njime su bili i njihovi drugovi iz te škole zastavnik doktor Klajndinst, rodom odnekale iz Štajerske, i zastavnik Parragh, rodom iz Madžarske. Znanci se nijesu vidjeli već jedno osam mjeseci, zato je njihov susret bio vrlo srdačan i bučan. Poslije prvog ugodnog iznenađenja tek što se nijesu stali od veselja grliti i ljubiti. Vikali su glasno: No je li to moguće? Odakle vi ovdje? A odakle vi? Poručnik Etmajer i zastavnici Klajndinst i Parragh pripovijedali su, da su jutros u ranu zoru došli s jednim bataljonom gračke 27. pješačke pukovnije od Doberdoba, gdje su izdržali prvu i drugu talijan sku ofenzivu, a sada idu nekuda u pozadinu, da se čestito odmore. Jeste li imali puno gubitaka pitali su zastavnici Mikulin i Matauh. Kako se uzme, odgovorio je visoki poručnik Etmajer. Uz onu topničku vatru, koju su Talijani na nas sipali u onom kraškom paklu, pravo je čudo, što nas još više nije poginulo. Bataljon je imao na polasku u boj devet stotina i osamdeset ljudi, a ovamo nas je u Mavhinje došlo nešto više od pet stotina. A morate znati, da smo dobili i nekoliko hodnih satnija, kojima smo ispunjali rupe u bataljonu. Ne znamo ni sami, koliko je mrtvih, ranjenih i bolesnih ostavilo naše redove.

Svakako vam možemo reći, da je među poginulima i naš drug iz jednogodišnje dobrovo ljačke škole Adolf Najhold, rekao je zastavnik doktor Klajndinst. Započeo je vrlo živahan razgovor, u kojem je poručnik Etmajer poveo čitavo društvo u svoj stan. Pođite sa mnom, rekao je, da ne razgovaramo na cesti. Zastavnici su Mikulin i Matauh za čas ustanovili da su došli upravo u onu sobu, u koju su jučer najprije oni smješteni, a kasnije su ih preselili na kukuruzovinu. Kada su to pripovijedali poručniku Etmajeru, rekao je on: Pa valjda vam nije žao, što ste morali taj stan ustupiti meni ? Nije ni najmanje, odgovoriše Mikulin i Matauh. Ali da je tko drugi na vašem mjestu, bilo bi nam i sada jošte krivo. Recite mi ti, a ne vi, kazao je poručnik Etmajer, nijesmo više u dobrovoljačkoj Školi, gdje sam bio vaš učitelj. A sada kušajmo koju čašu vina, da proslavimo ovako nenadan i sretan sastanak. Vino je bilo dobro, što se vidjelo po sve življem razgovoru petorice starih znanaca.
Osobito je veseo bio zastavnik Parragh, koji je obnavljao uspomene iz Graca sjećajući se, kako je s Mikulinom vodio duge rasprave o staroj grčkoj i rimskoj književnosti. Sjećajući se toga zapitao je Parragh: Mikuline, da li još i danas tvrdiš, da je Grk Homer najveći pjesnik junačkih djela ? Ne mislim više na Homera, rekao je Mikulin. Tako je pravo ! To mi se od tebe sviđa! rekao je Parragh njemačkim riječima, a madžarskim naglaskom. Popio je pri tom Bog zna koju čašu vina, a onda je nastavio već prilično razigran: Do bijesa neka ide Homer i njegov rat pred Trojom. Sve je laž, što je on opjevao. Ako se vratiš iz ovoga rata pa ako budeš učio u kojoj gimnaziji đake o Homeru, onda reci, da je on najveći lažac. Zašto bi bio lažac ? pitao je Mikulin. Na Parraghovu licu, koje je imalo inače boju madžarske ilovaste zemlje, javile su se dvije crvene pruge, kada je on pola u šali pola u zbilji govorio: Lažac je, to ti ja kažem. A o tom ćeš se i ti uvjeriti ili si se već uvjerio. Nego deder mi reci najprije, jesi li već primio vatreno krštenje ? Kakvo vatreno krštenje pitao je zastavnik Mikulin gradeći se, kao da ne razumije pitanja, premda ga je vrlo dobro razumio. Ono krštenje, o kojem pišu danas sve novine ovoga svijeta. Pitam ja tebe i Matauha : Jeste li već bili pod vatrom neprija teljskih topova ? Nijesmo, rekao je Mikulin. A nijeste doživjeli ni juriša neprijateljskoga pješaštva. Nijesmo. A vidite, mi smo već sve to proživjeli. Mi smo pokršteni vatrom. Vraćamo se sa Doberdoba, gdje je krv tekla do koljena. Pa zar mislite, da ste vatrenim kršte njem postali nešto više od nas ? pitao je Mikulin. Naravno, da jesmo, odvratio je Parragh,
Ja priznajem samo jedno krštenje, rekao je Mikulin. Priznaješ, jer si klerikalac, kako si mi sam u Gracu pripovijedao. Nikada ja nijesam rekao, da sam klerikalac. Rekao si, da si pristaša nekakvoga katoličkoga pokreta. Jesam, to sam rekao. To i sada kažem. No eto, to je za mene ista stvar. Ti si klerikalac, zato ne priznaješ vatrenoga krštenja na bojnom polju. A mi, koji nismo klerikalci, ali smo isto tako dobri kršćani kao i ti, priznajemo i ovo suvremeno vatreno krštenje, koje pripravlja novu zemlju i nove ljude. Ne ćeš li možda i ti, Parraghe, poći među onakve proroke, koji propovijedaju, da će doći novi Spasitelj? Ne treba meni takvoga propovijedanja, jer ja ne gledam u budućnost kao Homerovi praznovjerni vrači. Ja gledam sadašnjost, pa znam, da mi, koji SMO utekli ispod prijetnje smrti, značimo svakako NEŠTO više od vas, koji još niste okusili, što znači ubiti i biti ubijen za domovinu. Mi znamo više cijeniti život od vas. Pa što ti očekuješ od toga života ? pitao je Mikulin, koji je također postao nešto ugrijan od VINA i raspravljanja. Ah, nemoj biti budala, rekao je Parragh. ,zapjevaj samnom pjesmu: And're Stadtchen, itml andre Madchen. Drugi gradovi, druge djevojke!

To je eto cilj, za kojim idemo mi vojnici, koji smo pokršteni vatrom. Parragh je rekao i nekoliko vrlo nepristojnih rečenica hoteći još očitije pokazati Mikulinu, što mu je na pameti. Mikulin je zašutio ne znajući, što da odgovori. Malo ste dosadni, gospodo, rekao je poručnik Etrnajer s finim posmijehom zastavnicima Mikulinu i Parraghu. A zašli ste i malo s puta, kojim ste bili pošli. Ako se pravo sjećam, Parragh je govorio, da je grčki pjesnik Homer, koji opisuje žestoke bojeve pod Trojom, bio lažac. A nije iznio nijednog dokaza za to. Jest, jest, bio je lažac, prvorazredan lažac, govorio je zastavnik Parragh trudeći se, da nude duhovit. A ako hoćete najopipljiviji dokaz za to, ja ću vam ga odmah reći. Molim vas, svi profesori ovoga svijeta uče svoje đake, da je Homer opisao u najtanje sitnice sav život Grka, koji su deset godina proveli u bojevima, u rovovima i u taboru pod Trojom. A sada dederte mi recite, gdje Homer opisuje uši ? A ? Dederte, mudraci, odgovorite ! Nigdje ih ne spominje, kao da ih nije ni bilo u njegovo vrijeme, već ih je Bog stvorio istom danas. A bilo ih je, bilo, gospodo, na metričke cente i tone. Mi, koji smo živjeli samo četiri mjeseca na bojištu, znamo, što znači voditi krvave bitke s tom gamadi. A što li su morali istom od njih trpjeti Homerovi vojnici, koje su njihovi generali, koji su se zvali, ako se dobro sjećam, Agameninon, Menelaj i Ahilej, zadržavali punih deset godina u taboru oko Troje? Zastavnici, Klajndinst, Matauh i Mikulin smijali su se Parraghovim riječima, ali Eltmajer, koji je vidio, kako je već i drugoj boci vina sinulo prazno dno, nije se smijao, nego je raspustio skupštinu i pozvao sve, da pođu na svečanost kapetana Rigetija, koji je za pola sata imao biti u prisutnosti ćilavoga bataljona 27. pješačke pukovnije svečano odlikovan željeznim križem za hrabro držanje u bitkama kod Doberdoba.
Ljutu travu na ljutu ranu!

Kralju Dmitre Zvonimire - u tamnici tvoji su ratnici-tvoji Generali!
Avatar
LEGIONARI
Podurednik
Postovi: 1554
Pridružen/a: čet vel 26, 2009 3:40 pm

Re: Topovi su grmjeli:

Post Postao/la LEGIONARI »

7. STRAŽA U MOČVARI

Odlazak 37. pučkoustaškog bataljona iz sela Mavhinja u prvu bojnu liniju bio je odgođen na nekoliko dana. Govorilo se, da se svi položaji na sočanskoj fronti i imadu raskužiti, jer je u njima već nekoliko mjeseci harala kolera, koju su bili donijeli austrijski vojnci s ruskoga ratišta pa su je u bitkama bili prenijeli nehotice i među Talijane.To produženje boravka u Mavhinjama dobro je došlo zastavniku Grgi Mikulinu, koji je mogao opširno zabilježiti u svoj notes sva svoja opažanja. On se pomno čuvao, da ne bi natrunio savjest kakvim grijehom boreći se za to, da održi u sebi ono stanje, što je ponio na ratište iz hrvatske kapucinske crkve na Rijeci, gdje se prije jedno četiri dana ispovijedio. Zato mu je bilo najteže slušati razgovore onih. koji su polazili iz streljačkih jaraka na odmor. O njima je zabilježio i ovo:

..Momčad, koja se vraća iz bojne linije, pokazuje veliku razbludnost. Svaki govori najviše o ženama. Prije nego idu u prvu bojnu liniju, mnogi se ispovijedaju. U bitkama, kako mi kažu prijatelji, svi pobožno mole. Ali kad se vraćaju zdravi iz smrtne opasnosti svi redovito podi vljaju. Čudno je, kako školovani ljudi idu većinom nepripravni u boj. Još u etapnom prostoru desetak kilometara daleko od ratišta, misle ti ljudi većinom, kako će udovoljavati seksua lnoj požudi. Razmišljao je pobliže, što je tomu uzrok, pa je došao do uvjerenja, da je i to izra vna ili neizravna posljedica vatrenoga krštenja, koje je Evropa bila počela S laviti udaljujući se od milosti i obveza, koje proistjeću iz prvoga svetoga sakramenta.

Život je u Mavhinjama inače bio prilično ugodan, premda su u blizini sve više grmjeli topovi i pucale puške. Počela je padati i jesenska kiša, o kojoj su stanovnici sela govorili, da su je jed va dočekali, jer već NI jesu imali vode u bunarima i u čatrnjama, a njive su bile tako suhe i tvr de, da se nijesu dale orati. U noći između 27. i 28. rujna 1915. ipak je bilo određeno, da bata ljon imade odmah zaposjesti vis 40. i položaje desno i lijevo od njega. Zaposjedanje se vršilo vrlo polagano. Zapovjednik prve satnije natporučnik Štimer, zapravo zamjenik natporučnika dra Štreslea, koji je tih dana bio na dopustu u Beču, rekao je zastavniku Mikulinu: Vi ćete poći s desetoricom momaka od svojega voda na prednju stražu u močvaru. Zastavnik je Miku lin odmah uzeo toliko momaka, koliko mu je bilo zapovjeđeno, a uz to i vodnika Jurisinovića, te se pod vodstvom nekoga Srijemca, koji je pripadao jednomu osječkomu bataljonu, zaputio na određeno mjesto. Prešli su preko debelog zida od surova nabacana kamenja, razmaknul su ograde od bodljikave žice i zaputili se u močvaru, koja ispred Monfalkona zaprema više tisu ća hektara zemljišta. Preskočili su plitki potok Lokavec te su tvrdom gredom zemlje pošli i jedno sto i pedeset koraka daleko u samu močvaru. Na jednom mjestu među johama, koje su imale još zeleno lišće, bila je iznad šaša načinjena veća koliba za momčad, a odmah u blizini druga manja koliba za zapovjednika poljske straže.

Kako smo daleko od Talijana ? pitao je zastavnik Mikulin Srijemce, koje je izmjenjivao u službi. Ehe! rekao je dosta glasno vodnik, koji je bio najstariji među njima, Talijani su daleko od nas više od jednoga kilometra. Pa čemu je onda potrebita ova poljska straža ? Ne znamo ni mi, rekao je vodnik kupećžurno svoju momčad, da što prije strugne k svojemu bataljonu, koji je polazio na odmor. Rekoše nam: Morate paziti, da se Talijani ne probiju kroz močvaru na vis 40! A bijesa će tko gacati po ovom glibu. Nego da znate, gospodine zastavniće, dosad je bilo tako, da je poljska straža ostajala ovdje samo po noći, a po danu su bila tu u kolibi samo dva tri vojnika, zapravo imademo dvije kolibe. Jednu možete uzeti vi za sebe, a druga je za momčad. Srijemci su brzo iščeznuti iz močvare, a zastavnik je Mikulin pregledao najprije dvije kolibe. Bile su to prave sojenice, u kakvima su stanovali valjda ljudi prije deset hiljada godina. U blato su bila zabodena četiri debela stupa, na kojima je stajao ravan krov od dasaka i od ljepenke. Kolibe su bile s tri strane obložene johovim zelenim granama, koje su se mijenjale svaka dva tri dana. U svakoj kolibi bile su zabijene u zemlju po četri rašlje, a na njima je bio pleter kao na pećima, na kojima se suše šljive. U jednoj je kolibi taj pleter bio tako velik, da je na njem moglo sjedjeti i ležati jedno deset ljudi, a u drugoj je bilo mjesta samo za jednoga čovjeka.

Zastavnik je Mikulin postavio jednoga momka na stražu, a druge je s vodnikom Jurisinovićem potjerao u veću kolibu, da se odmaraju i, ako mogu, spavaju. Svoju je uprtnjaču i pušku stavio u drugu kolibu, a onda je s jedne johe urezao dugačak štap i zaputio se naprijed, da razgleda močvaru. Mislio je da je vještak u poznavanju takvoga zemljišta, jer je u svojim podravskim razljevima i pištalinama znao čitave dane tumarati kroz blato i zibot. Pogledao je na sat, na kojem su se u tami svjetlucale kazaljke. Bila je prošla ponoć. Oči su se bile privikle na tamu, a činilo se, da s obzorja prodiru na zemlju kroz rastrgane oblake i neke škrte zrake mjesečine.
Zastavnik je Mikulin išao naprijed tvrdom gredom Na lijevo i na desno bio je iskopan dubok jarak. Čitava je močvara bila zarasla nižim i višim johama, na kojima je lišće bilo još uvijek zeleno. Greda je postajala sve blatnija, Mikulin je gazio po vodi do gležanja. I za jedno sto i pedeset koraka zapriječio mu je put dubok jarak, koji je presijecao močvaru poprećnim smijerom. On je skrenuo na lijevo uz taj jarak i našao usku brv, po kojoj je prešao na drugu stra nu. Našao je drugu gredu, koja ga je vodila ravno naprijed, a onda se iza jedno dvije stotine koraka ponovno namjerio na jedan poprečni jarak. Više nije htio ići naprijed, nego se povratio natrag. Pred kolibom momčadi našao je vojnika, koga je ostavio na straži, a uza nj i vodnika Jurisinovića. Zapitao je prijekorno, Jurisinoviću, zašto ne počivate u kolibi? Ja sam vam re kao, da ću vršiti službu najprije ja, a u tri sata ćete me zamijeniti vi. Gospodine zastavniće, rekao je vodnik Jurisinović, ja ne mogu više podnositi ovih komaraca.Pri tom se neustrpljivo udarao po licu sad s jedne, sad s druge strane.

I Mikulinu su bili ti komarci neugodni, jer su navaljivali u gustim jatima na čovjeka, ali on ih je ipak kako tako podnosio, možda i zato, jer se već od djetinjstva bio priviknuo na njih u svojoj Podravini. Vodnik je Jurisinović neko vrijeme šutio, a onda je rekao umolnim glasom, kao da se radi o spasenju njegove duše: Gospodine zastavnice, meni je već da poludim od tih krvopija. Ne bih li smio zapaliti cigaretu, da ih otjeranm od sebe? Što vam pada na pamet? rekao je Mikulin. Ja ću zapaliti šibicu tako, da ne ćete toga opaziti ni vi u najbližoj blizini.
Vjerujem, dragi Jurisinoviću, rekao je zastavnik Mikulin, ali ako vi budete pušili, pušit će i drugi, jer što se dopušta jednomu, mora se dopustiti i drugomu. Pa što će biti, ako odjednom počne u ovoj tami gorjeti dvanaest cigareta? Hudič ! Na to nisam mislio, rekao je Jurisinović nastavljajući borbu s komarcima i pljuskajući se sad po jednom obrazu, sad po drugom.

U tri sata iza ponoći počela je padati kiša, koja je rastjerala komarce, kao da ih je zatukla nekuda u močvaru. Ali zato su se stali javljati nekakvi veliki pacovi, koji su dolazili pod kolibe, da traže otpatke hrane, a kad je tkogod pljesnuo rukama, skakali su hukom i štro potom natrag u vodu. Jurisinović je preuzeo službu, a zastavnik je Mikulin pošao u svoju kolibu, da malo otpočine. Pregledao je najprije ležaj ispleten od pletera i pričvršćen na četiri rašlje, koje su virile samo jedno dvadeset centimetara iznad vode. Nije mu se to svidjelo, ali je ipak rasprostro po pleteru šatorsko krilo i legao na nj. Slušao je lupanje kiše po krovu kolibe, po johovu lišću i po vodi ispod sebe i doskora zaspao. U jutro oko pet i po sati budio ga je vodnik Jurisinović: Gospodine zastavniće, gospodine zastavniće, dajte brzo ustanite! Mikulin je lijeno protirao oči osjećajući u udovima strašan umor i ukočenost. Ustanite, ustanite, govo rio je vodnik Jurisinović uzrujano, da se ne zadavite u vodi! U kakvoj vodi ? I kakvo vam davljenje pada na pamet? rekao je zastavnik Mikulin prilično otresito. No čim je to izgovorio, počeo je shvaćati položaj u kojem se nalazio.Donji mu je dio tijela bio napola u vodi, koja je nadvisila pleter, na kojem je ležao. Izvlačeći se brzo iz kolibe i gazeći pri tom vodom i preko gležanja pitao je vodnika Jurisinovića: Što je to za Boga ? Kako sam ja dospio u vodu jesu li rašlje, na kojima stoji pleter, dublje propale u zemlju, dok sam ja spavao? Nijesu ništa prop ale, rekao je Jurisinović, nego je pala obilna kiša, pa su se bujice sa svih okolišnih brda slile naglo u ovu močvaru. To je poplava gospodine zastavniće. A uz to možda je močvara narasla i radi morske plime, jer je u vezi s morem.

Mikulin je skinuo mulj, koji je uhvatio njegovih hlača i bluze a onda je skupio svoju momčad i brzo se povukao
iz močvare. Kada je došao do potoka Lokavca koji je u ponoći bio još tako uzak, da su ga svi mogli preskočiti, našao je pred sobom rasrđenu bujicu, koju je jedva prešao gazeći vodom gotovo do koljena.
Ljutu travu na ljutu ranu!

Kralju Dmitre Zvonimire - u tamnici tvoji su ratnici-tvoji Generali!
Avatar
LEGIONARI
Podurednik
Postovi: 1554
Pridružen/a: čet vel 26, 2009 3:40 pm

Re: Topovi su grmjeli:

Post Postao/la LEGIONARI »

8.ŠAPTANJE I ŠUTNJA

Zastavnik je Mikulin poslao momke, s kojima se povratio sa straže iz močvare, u tako zvani veliki željeznički tunel, gdje je bila treća satnija kao bataljonska pričuva, a on je pošao u drvenu kolibu satnijskoga zapovjed
nika, koja je bila prislonjena uz strmu hridinu nešto niže od uzvisine.Kad je stupio u kolibu, našao je unutra natporučnika Štimera, natporučnika doktora Pateka i zastavnike Prezelja i Matauha. Ukočeno je stao pred natporučnika Štimera, koji je zamjenjivao satnijskoga zapovjednika natporučnika doktora Štreslea, pa je
zavikao kao na prijavku:

— Pokorno javljam, da na poljskoj straži nije bilo ništa osobito, nego samo to, da smo u ponoći počeli služiti
kod pješaštva, a u jutro smo završili kod mornarice. Kao pješaci tukli smo se s milijunima komaraca, koji su prolili mnogo naše krvi, ali su zato ostavili na bojištu tisuće mrtvih. A kao mornari borili smo se s poplavom,
koje nismo svladali, nego smo morali pred njome pobjeći, jer nismo imali na žalost nikakvih podmornica ni čamaca za spašavanje. Zastavnik je Mikulin govorio šaljivo, jer je mislio, da će tim ugoditi natporučniku Štimeru, koji je prije, dok je bataljon živio daleko od fronte, bio poznat kao vrlo duhovit šaljivdžija. Ali sada
je Štimer bio smrknut kao naoblačeno obzorje. Umjesto da Mikulinu odgovori vedro, stao ga je koriti ne
govoreći glasno, nego gotovo šapćući:

— Nemojte vikati! Još bi vas mogli neprijatelji čuti! A mi ne ćemo da stradamo radi vas. No, taj još ne zna, gdje smo mi, rekao je U sebi zastavnik Mikulin ogledajući se naokolo po sobi i tražeći mjesto, gdje bi sjeo.
Nije ga našao nigdje drugdje, nego na podu u leđnom kutu. Ali i tu je bilo bolje i ljepše nego u močvari.
Brzo je promijenio čarape i rublje, a onda je na svojem aparatu za kuhanje skuhao čaj, da njime barem nekako razgiblje ukočene i promrzle udove i da istjera iz njih klice kakvoga budućega reumatizma. Kada je popio vruć čaj, izvadio je iz doze cigaretu i stavio je u usta. Htio je zapaliti šibicu, ali mu je Štimer rekao osorno :
Ovdje se ne puši. Tko hoće pušiti, neka ide van! Mikulin je htio nešta odgovoriti, ali je opazio, kako mu drug Prezelj namiguje, neka šuti. Zato je bez riječi izašao van i stojeći na kiši zapalio cigaretu. Uvlačio je u se dim punim plućima, jer je bio uvrijeđen i uzrujan.Došao je k njemu van zastavnik Prezelj, koji mu je rekao :

— Samo da hoće što prije doći s dopusta naš doktor Štresle ! Kraj ovako nervozna zapovjednika, kakav je Štimer, morali bismo svi brzo poludjeti. Malo prije nego što si ti došao, izgrdio je isto tako i druga Matauha.
I on je htio zapaliti cigaretu kao ili pa zar Štimer ne zna, gdje smo mi ? pitao je Mikulin. Talijani su Bog te pitaj gdje, a on ie vlada, kao da su daleko od nas samo deset koraka i prisluškuju svaku našu glasniju riječ.
Čitavu noć nije izašao iz ovog zaklona, govorio je dalje zastavnik Maks Prezelj, zato nije Budo, što ne zna, gdje smo. A je li izašao van koji put doktor Patek ?On je samo pošao prije pola sata na uzvisinu. Javio se odanle mjesto Štimera bataljonskomu zapovjedništvu. Na uzvisini je naime telefon prve satnije. Inače je doktor Patek predao svoj vod naredniku Fleku, neka se on stara za nj.

— Divno će mišljenje imati naši vojnici o takvim zapovjednicima rekao je Mikulin ujedljivo. Kada su se Mikulin
i Prezelj vratili natrag u kolibu, spremali su se natporučnici Štimer i doktor Patek na počinak. Njihovi služaci Skočovski i Lang prostrli su pokrivače na dvije sanitetske nosiljke, a onda su stali izuvati svojim gospodarima cipele. Razmažena djeca rekao je u sebi zastavnik Mikulin. On je samo prostro po drvenom podu šatorsko krilo, a pod glavu stavio torbu uprtnjaču i začas je već tvrdo zaspao.Kada se probudio negdje oko jedan sat poslije podne, opazio je, kako natporučnici Štimer i doktor Patek sjede svaki na svojoj nosiljci, a pred njihovim nogama kleče njihovi služaci, suhonjavi Lang i bradati,, debeli Skočovski. Naravno, obuvali su im cipele, a onda su im stezali remenjem crne kožnate gamaše ojko nogu. ;

— Još samo treba da skuhaju kakvu kašicu pa da ih nahrane kao bebice, pomislio je zastavnik Mikulin. Čitavo popodne vladala je u zaklonu tišina. Tko je govorio, šaptao je kao u ispovijedaonici. Tko je htio pušiti, izašao je van u streljački jarak. Zastavnik je Mikulin izvadio iz torbe uprtnjače-nekakvu zbirku njemačkih lirskih pjesama, Pročitao je jedno deset strana, onda je knjigu posudio Maksu Prezelju, jer ga je on molio za nju, a sam je stao bilježiti u notes svoje najnovije doživljaje. Kad je bio gotov s bilježenjem, stao je premetati novinske izreske, ody kojih je namjeravao sastaviti Zbirku ratnih svjedočanstava i dokazala. S posebnim se zanimanjem zaustavio kod papin¬skoga proglasa, što ga je 29. srpnja 1915. objelodanio u Rimu „Osservatore Romano", a njegov su prijevod donijele zagrebačke „Novine" u broju od 3. ko¬lovoza.Tu je papa Benedikt Petnaesti poručio „narodini i, koji ratuju, i njihovim poglavicama i ovo :„Neka se također ne kaže, da se silni sukob ne moŽe izravnati bez oružane sile. Treba se odreći nakane, koja ide za međusobnim uništenjem. Valja pi umisliti, da narodi ne umiru. Kad su narodi poni¬ženi i podjarmljeni, oni dršćući podnose svoj jaram i pripravljaju svoje oslobođenje predajući od kolima u koljeno žalosnu baštinu mržnje i osvete. Zatrli dakle da se već sada ne omjere nenatrunjenom savješću prava i pravedne težnje naroda ? Zašto se i voljno započela izravna izmjena nazora i stanovi,I a, da se po mogućnosti uvaže ona prava i težu je, pa da se tako dokrajči užasna borba, kako se to i prije u sličnim prilikama događalo ? Blagoslovljen Onaj, koji prvi podigne maslinovu grančicu i pruži neprijatelju ruku ponudivši razumne uvjete mira."

— To su divne riječi! rekao je zastavnik Mikulin u sebi. Hoće li se itko na svijetu poslije rata usuditi reći, da
se Crkva nije zauzimala za pravedan mir ? I neka tko pokaže još kojega predstavnika vlasti, koji bi govorio s ovolikom ljubavlju svim narodima !No kad je Mikulin došao do izreska, što ga je satiivao iz glasila austrijskih svenijemaca „Istočnonjemačkog Obzora" (Ostdeutsche Rundschau), poslao je vrlo nezadovoljan. U broju od
24. kolovoza I'i 15. pisao je uvodničar tih novina:„Svakako, dobri Mihel (ime za njemački narod) mina vremena, da se upušta u filozofska razmatra-nja, zašto čitav svijet ljubi naše neprijatelje, i zašto u sve novine neutralnih zemalja samo preko volje pravedne prema nama, Mihel mora mlatiti, i uvijek dalje mlatiti, to je glavna stvar... Čini se svakako, ruski mužik zasada nije još u revolucionarnom i i položenju, tupa, troma slavenska gomila pod.....,i sve udarce sudbine u odanoj pokornosti kao ispirmlaćeno pseto. Mač carskih vlasti donijet će oslobođenje i tomu narodu."

Mikulin je spremio notes i novinske izreske u torbu uprtnjaču pa je izašao van tražeći u streljačkom jarku svoje momke. Brzo je došao do njih. Neki su bili na straži iza neuredno nabacanih zidova, koji su bili zapravo slični gomilama, što ih prave seljaci u kraškim zemljama, kada čiste oranice od kamenja. Drugi su vojničkim lopatama i budacima produbljivali streljačke jarke, koji su bili vrlo plitki, jer su bili iskopani samo u sloju zemlje, koji je bio gdjegdje debeo samo dvadeset centimetara, a ispod toga se nalazio živac kamen, koji se nije dao lako lomiti ni kopati bez gvozdenih svrdlova za bušenje i bez laguma. Na svakih pedeset koraka bila je u streljačkim jarcima sagrađena niska drvena koliba. Na večer, kada je u prvoj tami bila donesena i dovezena menaža za časnike i za momčad, pošao je zastavnik Grga Mikulin ponovno u zaklon k natporučniku Štimeru. Sjeo je za drveni stol uz druge i stao iz limene šale jesti večeru.Svi su šutjeli, kao da su u kakvom samostanu trapista. Kada je večera
bila gotova, rekao je natporučnik Štimer zastavniku Mikulinu, i opet gotovo šapćući:

— Odvedite sada svojega druga Matauha na stražu tamo, gdje ste vi bili prošle noći.
Šutke izađoše zastavnici Matauh i Mikulin iz zaklona, da izvrše nalog.
Ljutu travu na ljutu ranu!

Kralju Dmitre Zvonimire - u tamnici tvoji su ratnici-tvoji Generali!
Odgovorite