Razvoj na području dinarske Hrvatske.

''...uzima se da su Hrvati doselili oko 630...''
Odgovorite
Avatar
zummann
Urednik
Postovi: 3262
Pridružen/a: čet vel 22, 2007 6:56 pm

Razvoj na području dinarske Hrvatske.

Post Postao/la zummann »

O toku islamizacije nekoć kršćanskih zemalja, koje su došle pod osmanlijsku vlast, vladalo je ne samo među laicima, nego i među povjestničarima od zanata krivo mišljenje. Po njemu su Turci ognjem i mačem izkorienili sve, što se nije klanjalo Ćabi, a iz balkanskih zemlalja širile su se po kulturnom svietu krvave viesti o vjerskoj nesnošljivosti muslimana, za koje je bila značajna rieč »turski zulum«. Te viesti prihvaćala je osobito kršćanska propaganda, ukoliko joj je poviest služila oruđem, te tako povjestničari sve do pod konac 18. stoljeća kipe od pogrda protiv krvavog neprijatelja kršćanstva. Istina, ni turski povjestničari nisu u tome zaostajali za svojim europskim kolegama, te bi, kad bi god spomenuli kršćanskog vladara ili narod, u najblažu ruku dodali epitet kufarilein (prokleti ćafir). Te međusobne grdnje imale su međutim tek isto značenje, kao i grdnje trojanskih boraca prije boja.

Nasilno islamiziranje vlastitih podanika protivilo se temeljnim načelima islamske državne filozofije. Islam dieli sviet u dvoje: u islamski i neislamski, u d a r u l-i s l a m i d a r u l-h a r b. Na neislamske zemlje i njihove narode valja po tim načelima vojevati, ali onim časom, kada koja zemlja prizna osmanlijsku vrhovnost, a narod mu postane rajom, to će reći podanikom, uživa svatko bez razlike građansku i vjersku slobodu, jer dotadanji stranac postaje ipso facto »domaćim«.

Poznata je činjenica, da sve do pod konac 15. stoljeća na svietu nije bilo države, koja bi bila zasnovana na tako širokom sudjelovanju naroda u državnoj upravi, kao baš turska carevina.
a to je opet nuždno vodilo do vjerske slobode i snošljivosti. U Turskoj se nije jednom samo desilo, da je kršćansko čobanče dvadeset godina poslije sjedilo na vezirskoj stolici i drmalo prostranom carevinom. I listajući tursku poviest, ne ćemo doista nigdje naći vjerskog progona, udešena sa službene strane, a smrtne osude radi vjerskog osvjedočenja, kakove su svojevremeno u Europi bile na dnevnom redu, u Turskoj nikada nisu bile izricane. Da su se i u Turskoj pojedine vjeroizpoviesti krivo gledale i prezirale, to leži u samoj naravi vjeroizpoviesti, a nije u Turskoj bilo nimalo gore, negoli u Europi, tek se tu država kao takova nije nikada miešala u međuvjerske zadjevice.

Ako je međutim u Turskoj kao državno načelo važila vjerska sloboda i za kršćansku raju, koja se tamo zvala zimi je, nije time rečeno, da su oni imali i pravo vjerske propagande. Muslimani su imali dužnost graditi džamije, dočim je kršćanima bilo dopušteno podržavati one crkve i manastire, koje su turski osvajači zatekli u zemlji.

Ova nejednakost jedan je uzrok islamiziranju turskih zemalja, pa i Bosne.

Tok islamizacije dakle ni u Bosni nije protekao nasilnim putem, nego je izhod političkog i družtvenog poredka, pri čemu su i činbenici, što su ih turski osvajači zatekli u Bosni, igrali neku ulogu. Taj je tok započeo odmah iza kosovske bitke. Porta je pogranične dielove Srbije ustrojila kao posebnu krajinu, pod imenom Zapadnih strana, a na čelo im je stavila takozvanog »krajišnika«, koji je imao zadaću, da Bosnu što prije dovede pod dojam Porte. Ti krajišnici bili su kao neki dinaste. Prvi je Pašajigit, koji je već godine 1399. bio u toj časti, i o komu se je u samom Sarajevu sačuvala do nedavno uspomena u nazivu Pašajigitove ulice. Njega nasliedi Ishak-beg, a najslavniji bio je Isa-beg. Ishak-beg bio je podrietlom kršćanin, došao je kao taoc u Skoplje na Pašajigitov dvor, koji ga je posinio, te mu namro vlast.

Isa-beg je bio posinak Ishakov, a sam tvrdi u jednom pismu, da je brat hercega (Stjepana Vukčića), a sinovac vojvode Petra (Pavlovića), te ga zato po djedovskom imenu zvahu i Hranušićem. I sam herceg Stjepan poslao je kao taoca na Portu svoga sina Stjepana, koji se poturči i pod imenom Ahmed-paše Hercegovića posta carskim zetom i vizirom.

Ovi nam primjeri dokazuju, kako su još prije osvojenja sinovi prvih velikaških kuća bosanskih prelazili na islami, i to ne pod pritiskom, nego jer su se na svoje oči osvjedočili, kako se zviezda otomanske carevine naglo na obzorju diže, a zviezda zapadnih vlasti tamni. Poturčenici u ovako visokom položaju bodrili su i druge, da im sliede primjer, te su znatno olakšavali islamizaciju Bosne. Bezkrajne razmirice bosanske vlastele bile su glavni povod, da se utjecaj Porte davno prije osvojenja Bosne u njoj utvrdio. Od Pavla Radinovića pa do hercega Stjepana i samoga kralja plaćali su svi pogranični velmože pod eufemističkim nazivom »dara« sultanu danak, da ga time predobiju u svojim razmiricama za sebe, i tako je sultan postao njihov arbiter, a utjecaj carevine — naravski Islama — širio se bez prave političke nužde neopaženo već onda Bosnom. Kako je to brzo bivalo, vidi se po tome, što je neka Haseći-Hava hanuma već u ono vrieme sagradila u Sarajevu džamiju. Sarajevo onda još ni postojalo nije, nego na Miljacki malo selo Brodac, pa ipak su Osmanlije već onda znali prosuditi buduće znamenovanje ovoga mjesta. Po toj džamiji sudeći bilo je već onda u Bosni prilično poturčenjaka, a rekrutirali su se ponajviše iz bogumilstva, kojemu su dodijala progonstva i kojemu je Islam zajamčivao mir i sigurnost. Ove vjerske prielaze olakšavale su dvie činjenice, da su naime m|uslimani, kao i bogumili svetkovali petak i da u njih ženitba nije imala sakramentalni značaj.

Ni same godine 1463., kada je Bosna pripojena carevini, nije se domaće žiteljstvo progonilo ili sililo na Islam. To je moglo biti pod dojmom ratne furije, ali rata zapravo onda nije bilo. Vojvoda Kovačević se predao na Drini, Bobovac je izdao vojvoda Radak, a kralj bio na biegu, te se drugi nitko nije opirao, i tako je Bosna osvojena, a da — osim obsade Jajca — ni puška pukla nije. Jedina krvava žrtva u tome ratu bio je kralj Stjepan Tomašević i najbliža mu svojta, uhvaćena na biegu. I tako postaše Bošnjaci preko noći od haračnika podanicima.

Da Turci ni ovom prilikom nisu dirali u vjeru naroda, najbolji je dokaz onaj poviestni sastanak na Milodraževu polju, gdje je skromni fratar, Fra Anđeo Zvizdović, iz ruku sultana primio ah dna mu, kojom se katolicima svečano zajamčuje vjerska sloboda. Neobično u tome nije ovo obećanje, nego to, da je dano u obliku ahdname, jer ahdnama — kletvenica — je državni dokumenal viši od berata i fermana, koji bi sc izdavao islamske ruke. Velika većina muslimanskog slobodnog maloposjeda ima svoje podrietlo u ovim vojničkim lenima.

Islamizacija je Bosne dakle bila izhod vremena i prilika, ona nije provedena naglo, nego postupno, a čitav tok bio je tok asimilacije, koja je manje ili više duboko zašla u narodne slojeve.

Da uza sve to islamizacija među bosanskim muslimanima nije do kraja uspjela i da prije svega nije izbrisala hrvatska obilježja naroda i njegov jezik, razlog je taj, da je sredovječno plemstvo ostalo vjerno svojim plemenskim predajama, te se tako usred velike protufeudalističke turske države sačuvala oaza sredovječnog feudalizma. I baš to je bilo uzrokom, da su Bošnjaci često dolazili u oporbu prema Porti, a pokreti, kojim je bio na čelu jedan Husein-kapetan Gradaščević ili Ali-paša Rizvanbegović, nisu imali nikoji drugi razlog van taj, da su bosanski begovi svaku naredbu, koja bi stizala iz Carigrada, pomno izpitivali, ne kosi li se s njihovim; sredovječnim povlasticama, u kojem bi je slučaju odlučno, pa ma oružjem u ruci, pobijali.


Dr. Ćiro Truhelka
Nikad ne prestati vikati već sipati bijes,
kao što vulkan riga lavinu.
U noćima mračnim bit gorući krijes,
što svijetli daleko,daleko u daljinu....
Odgovorite