Okupacija i aneksija Bosne i Hercegovine

''...uzima se da su Hrvati doselili oko 630...''
Odgovorite
Avatar
LEGIONARI
Podurednik
Postovi: 1554
Pridružen/a: čet vel 26, 2009 3:40 pm

Okupacija i aneksija Bosne i Hercegovine

Post Postao/la LEGIONARI »

Kako je došlo do okupacije a onda do aneksije Bosne i Hercegovine.

OKUPACIJA (1878.)

1.


Historijska je činjenica, da je prvotna oblast Bosna (TO xmgiovBnOwva) to jest porječje gornje Bosne od njena izvora do Vrandučkoga klanca, pa od Komar-planine i Travnika do Drine kod Višegrada pred kraj XI. stoljeća bila sastavna čest Dukljanske kraljevine za kralja Bodina. Dalja je činjenica i to, da je ta mala oblast Bosna, poslije smrti spomenutoga kralja Bodina (oko 1102.) i rasula njegove države, izišla iz tješnje veze s Dukljanskom kralje vinom i nikad se više nije u nju vraćala, postavši nezavisnom oblašću, možda banovinom.

I najzad činjenica je i to, da je ta ista oblast Bosna, zar banovina, nešto prije godine 1138. došla pod vrhovnu vlast ugarsko-hrvatskoga kralja Bele II. Slijepoga, koji se prvi koliko se danas zna okitio titulom »rex Ramae«, a to znači koliko »kralj Bosne«. Šta više, kralj Bela II. dao je godine 1139. po savjetu glavnih svojih državnih velikaša Bosnu u upravu svome najmla đem sinu Ladislavu kao vazalnu Hercegovinu, ali kako i zašto se sve to zbilo, toga ne znamo.

Veoma je vjerojatno mišljenje Hrvata Vjekoslava Klaića i Madžara Julija Paulera, da se nezavisna oblast Bosna negdje oko tog vremena sama od svoje volje pridružila i podvrgla vrhovnoj vlasti ugarsko-hrvatskoga kralja, dakle upravo tako, kako je još godine 1102. učinila i kraljevina Hrvatska s Dalmacijom, kad je poslije izumrća svoje narodne dinastije okrunila još i svojim kraljem ugarskoga kralja Kolomana u hrvatskoj prijestolnici u Biogradu na moru.

Istina je, danas je ovakovo dobrovoljno pridruživanje tuđoj vlasti i tuđoj dinastiji više nego izuzetno, pa čak i neshvatljivo, a to u prvom redu zbog ojačale narodne svijesti i zbog prevlasti ideje narodnosti (nacionalizma), ali i težnje za nacionalnom državom i punom slobodom- No u ono vrijeme, na početku XII. stoljeća, bilo je takovo što sasvim prirodna i razumljiva stvar, jer tada su glavnu vezu među ljudima i narodima činile jedna ista vjera i zajednička obrana od zajedničkih neprijatelja, a ne krv i narodni jezik, tada upravo zanemarivan od glavnoga narodnog sloja, naime od plemstva i svećenstva, a u interesu latinskoga neutralnog jezika.

Pored toga imale su ne malu ulogu još i rodbinske veze, jer su se vladalački domovi onoga vremena smatrali (i bili smatrani) gospodarima čitavoga državnog teritorija, i to ne samo s nasljednim nego i s punim baštinskim pravom . Da to bude što jasnije, istaknut ću poučni primjer kraljevine Burgundije, koja se u X. i u XI. stoljeću, sa svojim ponajviše francuskim žiteljstvom, pružala u porječju rijeke Rone (Rhone), iz među Alpa, Francuske i Njemačke, od Sredozemnoga Mora kod Marselja (Marseille) i Tulona (Toulon), pa otprilike do grada Besansona (Besangon) na alzaškoj granici, zapremajući još i svu današnju zapadnu Švajcarsku s Lemanskim ili Ženevskim i Nešatelskim (Neufchatel) jezerom|.

Kad je naime u toj potpuno nezavisnoj kraljevini Burgundiji (regnum Burgundiae) sredinom XI. stoljeća (1032.) izumrla domaća dinastija, ona se po zaključku svoga plemstva sama pridružila rodbinskoj carevini Njemačkoj, i to što je za nas od naročita interesa pod veoma sličnim prilikama i uvjetima, kao što će to učiniti sedamdeset godina kasnije kraljevina Hrvatska, kad je stupala u državnu zajednicu s kraljevinom Ugarskom (1102.). Eto, tako isto mogla je nešto prije 1138. godine učiniti i Bosna, i dobrovoljno se pridružiti ugarsko-hrvatskoj državnoj zajednici.
Ljutu travu na ljutu ranu!

Kralju Dmitre Zvonimire - u tamnici tvoji su ratnici-tvoji Generali!
Avatar
LEGIONARI
Podurednik
Postovi: 1554
Pridružen/a: čet vel 26, 2009 3:40 pm

Re: Okupacija i aneksija Bosne i Hercegovine

Post Postao/la LEGIONARI »

Ovaj je ugovor onda produžila carica Katarina i s carem Franjom II. godine 1794. Ali rat, što ga je poveo car Josip II., a svršio njegov brat i nasljednik, Leopold II., nije imao uspjeha. Uza sve to bečki dvor nije ipak napustio misao, da zgodnom prilikom steče Bosnu i Hercegovinu, iako su odmah poslije sklopljena mira s Turskom, u bugarskom Svištovu (1791.), sva njegova snaga i životni interesi bili angažirani puna dva decenija u ljutoj borbi, najprije s francuskom revolucijom, a onda s carem Napoleonom. Šta više, otkad je Austrija poslije propasti mletačke
republike dobila Dalmaciju (1797.), bečki su dvorski krugovi odmah uzeli željne poglede bacati na Bosnu i Hercegovinu kao na zemlje bezuvjetno nužne za obranu i prehranu njene tijesne jadranske obale, koja zaista i nije drugo, već lice Bosne i Hercegovine.

Ali tako se nije mislilo samo u Beču, nego je i Visoku Portu tada obuzimalo iz dana u dan neko tjeskobno očekivanje, da će Austrija nenadano provaliti preko Save, Dinare planine i suhe hrvatske međe nedaleko od rijeke Une. Pa čak i sam pobjednik Austrije, prvi konzul,
Napoleon Bonaparte, reče u Parizu (8. ožujka 1801.), poslije ugovora u Luneville-u
(9. veljače 1801.), austrijskom poslaniku grofu Ludwigu Cobenzlu, kako bi trebalo da se Austrija i Francuska

Već sada sporazume u pitanju diobe Turske, kod koje ima Austriju zapasti zapadna čest Balkanskog poluotoka, i to Srbija, Bosna, Hercegovina, Crna Gora i Albanija. Uto je požunskim mirom (na Božić 1805.) morala Austrija predati Dalmaciju s Bokom Kotorskom Francuskoj, koja je na taj način postala neposredni susjed Turske. Sada je sav svijet bio uvjeren, da će Napoleon, čim nađe zgodna saveznika, udariti na Turke.

U Beču su se pobojali, da bi to mogla da bude Rusija, a u Petrogradu su opet pomišljali na Austriju. I zaista, pod utjecajem Napoleonovim izišao je nato, početkom 1806., članak u novinama »Hamburger Nachrichten «, u kojem se kaže, kako nije nemoguće, da u
najskorije vrijeme austrijske čete, pomagane od francuske vojske, okupiraju pobunjenu Srbiju i Bosnu s Hercegovinom, ne bi li bečki dvor tako našao odštetu za zemlje, izgubljene požunskim mirom.
Ljutu travu na ljutu ranu!

Kralju Dmitre Zvonimire - u tamnici tvoji su ratnici-tvoji Generali!
Avatar
LEGIONARI
Podurednik
Postovi: 1554
Pridružen/a: čet vel 26, 2009 3:40 pm

Re: Okupacija i aneksija Bosne i Hercegovine

Post Postao/la LEGIONARI »

Nato je ruski ministar vanjskih poslova, knez Adam Czartoryski, upitao u Petrogradu austrijskog poslanika, grofa Merveldta, što je istina na stvari. Ali grof Merveldt sve je demantirao kao prostu »novinsku patku«. Veoma je vjerojatno, da je Napoleon ovom vijesti htio tek plašiti Rusiju, s kojom je još uvijek bio u ratu (od 1805.). Međutim bojazan Rusije imala je svoj smisao i u tome, što je tada za nju bila od velika značaja neutralnost Austrije, to jest jamstvo, da se ona ne će pridružiti Napoleonu.

Da je dakle ohrabri, ruska je vlada i od svoje strane, u ožujku 1806., izjavila austrijskome poslaniku grofu Merveldtu, kako ona misli Austriju, pridruži li se njoj protiv Napoleona, a
poslije uspješna rata, nagraditi osim Dalmacijom još i Srbijom, Bosnom, Hercegovinom i tako zvanom Turskom Hrvatskom, to jest sjevero-zapadnom Bosnom do Vrbasa. To je obećanje ponovio bečkom dvoru i novi ruski ministar vanjskih poslova, barun Budberg, u kolovozu 1806. Šta više, Budberg je grofu Merveldtu čak kazao, da će Rusija eventualno tobože da se bečki dvor ne kompromitira pred Napoleonom za Austriju osvojiti Srbiju, Bosnu, Hercegovinu i Tursku Hrvatsku, ostane li ona i dalje neutralna u ruskofrancuskom ratu.

Malo potom došlo je do poznatoga prusko-rusko-francuskog rata. i najzad, poslije potpune propasti Pruske, do rusko-francuskoga mira u Tilži (1807.). Međutim Austrija je ostala sve vrijeme toga rata neutralna, i tako se nenadano našla pred rusko-francuskim savezom. Skoro potom zaplete se Napoleon u poznatu španjolsku aferu. Sada je opet uzeo Napoleonov glavni ministar, Talleyrand, u Parizu šaputati austrijskom poslaniku, grofu Metternichu, kako bi Austrija trebala da uzme Bosnu, Hercegovinu i Tursku Hrvatsku, pa i Srbiju.

To je mišljenje potom naišlo na odobrenje samoga nadvojvode Karla, pobjednika kod Asperna i vrhovnoga komandanta austrijske vojske. Nadvojvoda Karlo, naime, ovom je prilikom u bečkom državnom savjetu (Staatsrat) izrično izjavio, kako se uz južnu granicu Austrije polako stvara jezgra jedne nezavisne južnoslavenske države (t. j. Srbije), koja bi s vremenom mogla postati velika opasnost za Austriju zbog njenih, austrijskih, Južnih Slavena. Zato da je zaista od koristi, ne bi li se ta opasnost što uspješnije prepriječila, da se proširi austrijska vlast na sve one spomenute krajeve.

Kako vidimo, nadvojvoda Karlo izrekao je još godine 1808. onu istu misao, koju će poslije stotinu godina zastupati kod bečkoga dvora general Konrad von Hotzendorf. Ali već iduće godine 1809. upustila se Austrija u nesrećni rat s carem Napoleonom, u kojem ne samo da nije stekla Dalmacije kako se nadala nego je čak izgubila i oveću čest hrvatskog i slovenskog teritorija u korist nove francuske carske provincije Ilirije.

U isto je vrijeme u Beču primio ministarstvo vanjskih poslova grof Klement Metternich. Dugogodišnjim ministrovanjem Metternichovim (1809.—1848.) nasta važna promjena u austrijskoj politici spram istočnoga pitanja. Grof (od 1813. knez) Metternich je naime postavio osnovnim principima svoje politike, prvo: ne dirati u Tursku, nego braniti njen opstanak i njene postojeće granice; i drugo: ne pomagati uime legitimiteta njenih
buntovnih podanika.
Ljutu travu na ljutu ranu!

Kralju Dmitre Zvonimire - u tamnici tvoji su ratnici-tvoji Generali!
Avatar
LEGIONARI
Podurednik
Postovi: 1554
Pridružen/a: čet vel 26, 2009 3:40 pm

Re: Okupacija i aneksija Bosne i Hercegovine

Post Postao/la LEGIONARI »

Tako je sada u Beču zapeo svaki aktivni rad u pitanju Bosne i Hercegovine sve do kraja prve polovine XIX. stoljeća. U to se vrijeme bečka vlada čak i stalno zauzimala za Tursku, a protiv ustaša, i srpskih, i grčkih, i muslimanskih u Bosni i Hercegovini. Tek poslije revolucije u Austriji i u Ugarskoj (1848.—1849.) opet je apsolutistička vlada to jest dvor i glavni vojni krugovi obratila pažnju Bosni i Hercegovini, a sa starom osvajalačkom težnjom. Sada je krajem 1850. uređen u Sarajevu generalni konzulat a potom je porazmješteno po zemlji više vicekonzulata (Mostar, Banjaluka, Brčko).

Sada se u Beču uzeše pažljivije zanimati za raspoloženje naroda preko Save i Dinare, i u tu svrhu naručuju i primaju iz ovih krajeva točne i česte tajne izvještaje od svojih pouzdanika, u prvom redu od članova franjevačkoga reda. Sada bečka vlada pazi i na aspiracije Srbije i Crne Gore na Bosnu i Hercegovinu, jer odsada dalje vodi njenu istočnu politiku deviza: ne može se i ne smije nikako dopustiti, da bi Srbija i Crna Gora podijelile ove dvije zemlje.

I zaista, kad je potkraj 1852. došlo do crnogorsko-turskoga rata, u kojem je mušir Omer paša Latas s velikom silom navalio s tri strane na Crnu Goru, u Beču su pomislili, da je došao njihov čas. Već potkraj 1852. bečka je vlada poslala u Bosnu i Hercegovinu poznatoga Đorđa Stratimirovića, vođu Srba pobunjenika u Vojvodini godine 1848., da razvidi, kakovo je stanje u njima, ali i zato, da narod pripravi na eventualnu okupaciju od strane Austrije. Ovo nam najbolje ilustrira Stratimirovićev izvještaj iz Bosne, u kojem kaže na jednom mjestu od riječi do riječi ovako: »Samovoljno i protiv ugovorno povišenje turske carine oštetilo je austrijske podanike za toliko milijuna, da bi već to bio dovoljan razlog, da opravda okupaciju Bosne i Hercegovine. Nema drugoga sredstva, da se tome stanju učini kraj.« u I tako je godine 1853. koncentrirana i jača vojska na hrvatsko-bosanskoj granici.

Sastala su se naime 44 bataljuna pješadije, 32 eskadrona konjice, 11 poljskih i 4 raketne baterije artiljerije te 8 tehničkih kumpanija; to jest točno svega 69.830 momaka,7777 konja i 136 topova. Vrhovni je komandant ove vojske bio hrvatski ban barun Josip Jelačić, a zapovjednik štaba pukovnik Ramming. Kao glavni cilj operacije bješe određeno Sarajevo, a upasti je trebalo preko granice kod Bihaća, Kladuše, Novoga na Uni i Kostajnice. Kao rok za početak vojnih operacija bješe određen 5. ili 6. ožujka 1853. Ali u isto vrijeme javila je bečka vlada nakanu svoju i ruskoj carskoj vladi.

U tom aktu kaže bečka vlada izrijekom, da ulazeći u Bosnu i Hercegovinu s vojnom silom nema nikakvih egoističkih namjera, pa da tu akciju poduzima samo zato, da spase Crnu Goru. Kad okupira Bosnu, Austrija će uzeti na sebe naročitu dužnost, da zaštiti tamošnji kršćanski elemenat, i ne će ostaviti Bosne sve dotle, dok u tome pogledu ne dobije od Porte sigurnih garancija. Međutim Pofta je brže bolje dala Omer paši zapovijed, da povuče vojsku na crnogorsku granicu i da s crnogorskim knezom Danilom sklopi mir. Tako je Austrija doduše spasila Crnu Goru, ali je podjedno morala napustiti bar privremeno ideju okupacije Bosne i Hercegovine.

Misao sama ipak zato nije napuštena. Već 30. kolovoza 1856. predao je maršal grof Radetzky caru Franji Josipu memorandum, u kojem među drugim stvarima preporučuje osvojenje Bosne i Hercegovine, jer Dalmacija i Istra trebaju te dvije zemlje kao prirodni svoj »Hinterland«.' Šta više, još prije Radetzkoga zagovarao je i poznati talijanski publicist i borac za talijansko narodno jedinstvo, Cesare Balbo, misao, da se Austrija skloni na to, da sama napusti Lombardiju i Veneciju, a za odštetu da joj se dadu teritorije »negdje drugdje«, u Turskoj, to jest u Bosni i Hercegovini}''

Pa čak i car Napoleon III. nudio je godine 1863. Austriji za Veneciju, koju bi imala dobiti kraljevina Sardinija, i za Galiciju, koja bi imala pripasti tada pobunjenoj Poljskoj kao obnovljenoj kraljevini, Bosnu, Hercegovinu, Srbiju, Vlašku i Moldavsku. Tako bar piše u svojim člancima ruski general Rastislav Fadjejev godine 1867.28 No tada je Austrija bila još uvijek i suviše angažirana na Zapadu, u Italiji, i na Sjeveru, u Njemačkoj. A bilo je na bečkom dvoru i takovih političara i vojnika, koji su ponavljali riječi carice Marije Terezije, kad su joj za neprežaljeni gubitak Šleske obraćali pažnju na proširenje vlasti na Balkanskom poluotoku:

»Pa šta bismo i dobili reče carica sve da naše oružje donesemo čak do zidina Carigradskih? Nezdrave, nekulturne, puste i od nepouzdanih pravoslavnih ljudi nastanjene krajeve, koji ne bi monarhijine sile jačali, nego ih samo sprečavali.« Međutim je Austrija bila potpuno izgurana iz Italije i Njemačke (1859. i 1866.), a događaji godine 1870, to jest poraz Francuske Napoleona III. i proglašenje ujedinjenoga njemačkog carstva s Pruskom na čelu, prinudiše je, da je odsada dalje svu svoju ekspanzivnu pažnju i sve svoje političke namjere i ciljeve skrenula bliskom Istoku, i to baš na one tobože »nezdrave, nekulturne, puste i od nepouzdanih pravoslavnih ljudi nastanjene krajeve.«
Ljutu travu na ljutu ranu!

Kralju Dmitre Zvonimire - u tamnici tvoji su ratnici-tvoji Generali!
Avatar
LEGIONARI
Podurednik
Postovi: 1554
Pridružen/a: čet vel 26, 2009 3:40 pm

Re: Okupacija i aneksija Bosne i Hercegovine

Post Postao/la LEGIONARI »

Toj obnovljenoj i ojačaloj težnji bečkoga dvora išle su na ruku i opće prilike u Bosni i Hercegovini. Poznato je, kako su bosanski i hercegovački muslimani započeli ogorčenu i krvavu borbu sa sultanima zbog vojnih reforma i ukidanja janjičarskoga odžaka. Ove su borbe potrajale preko trideset godina, od 1820. do 1851., a posljedica njihova bila je potpuni slom bosansko-hercegovačke muslimanske feudalne aristokracije, koja se od toga teškog udarca nikad više ne pridiže. Ali, iako su muslimani jako oslabili spram državne i sultanove vlasti, oni su, naoružani do zubi, ipak još uvijek bili dosta jaki, da produže s dojakošnjim svojim pritiskom na bijednu goloruku kršćansku raju, i katoličku i pravoslavnu. Zbog toga se našla raja izvržena takovoj pljački, otimačini i isisavanju svega, što čovjeku treba za život, kao i krvožednom ubijanju, da je kod nje brzo nastalo opće kukanje: »Volijemo izginuti svi, nego da to stanje još i dalje trpimo.« Istina je, raja je bila takovim patnjama i mukama izvržena i ranije, pa se nije toliko bunila. Ali srpski ustanci, Karađorđev i Milošev, probuđena srpska narodna svijest na bazi pravoslavlja s jedne, a Ilirski pokret i ideja narodnoga jedinstva svih Južnih Slovena pod vodstvom katoličkih Hrvata s druge strane, imali su sada oko polovine XIX. stoljeća toliki učinak, da narod upravo nije više htio kao krotka ovca i dalje patiti bez otpora. A ne malo ohrabrenje dao je raji već pomenuti i konačni slom muslimanske aristokracije pod udarcima Omer paše.

Tražeći dakle u svom ogorčenju pomoći za otpor i borbu, a sa svrhom, da se oproste turskoga zuluma, pravoslavni iz Hercegovine okrenuli su se k Crnoj Gori, a iz Bosne k Srbiji, dok su katolici i Bosne i Hercegovine, pod vodstvom franjevaca, očekivali spas od Austrije. Samo muslimanski elemenat, ostavši van utjecaja ideje narodnosti i na staroj konfesionalnoj bazi, sada se ponajviše tijesno prislonio uz tursku vlast, osjećajući dobro, da je njegovu dominantnom položaju u zemlji najposlije glavni izvor ipak Carigrad. Posljedice ovako izmijenjene situacije, a u smislu nacionalno-političke koncentracije prvi put poslije mnogo i mnogo stoljeća nijesu dabome mogle izostati kao ni drugdje u suvremenoj Evropi, gdje su vladale slične prilike, na pr. u austrijskom dijelu Italije, u Lombardiji i Veneciji. Iz veza pak s Crnom Gorom rodiše se stalni krvavi pogranični sukobi između pobunjenih Hercegovaca
i hercegovačkih muslimana, u kojima je sudjelovala i Crna Gora na strani ustaša. Ti su sukobi našli svoje najistaknutije momente u opjevanoj pogibiji gatačkoga muselima Smail age Čengića (5. listopada 1840.)30 i u crnogorskoj pobjedi na Grahovcu (13. svibnja 1858.), pa i u hercegovačkim ustancima pod vodstvom Luke Vukalovića godine 1857. i 1861., dok se iz težnje za srodnom katoličkom Austrijom rodio, djelovanjem biskupskoga vikara fra Rafe Barišića, a s pristankom Visoke Porte, protektorat bečkoga dvora nad svima bosanskohercegovačkim katolicima (u prosincu god. 1840.). Iako to izgleda na oko kao sitnica, u istinu bio je to krupan događaj, jer odsada je mogao bečki dvor da o svom trošku uzdržava i potpomaže bosansko-hercegovačke katoličke crkve, samostane i škole, da odgaja franjevački pomladak u njegovim teološkim zavodima, poglavito u Hrvatskoj,

Slavoniji i u Ugarskoj, a osim toga još je i inače naime diplomatski mogao kod Visoke Porte zaštićivati, putem svoga carigradskog poslanika i svojih bosansko-hercegovačkih konzulata, katolički elemenat u Bosni i Hercegovini, i privlačiti na svoju stranu u političkom smislu. Baš taj politički značaj austrijskoga protektorata nad bosansko-hercegovačkim katolicima već su sasvim dobro obilježili i razumijevali isti bosansko-hercegovački
muslimani onoga vremena, kad su u razgovoru s katolicima zvali pa makar napola u šali bečkoga ćesara »vaš car«, dakle baš onako, kako su i hercegovački pobunjeni Srbi onoga vremena zvali crnogorskoga vladiku, a kasnije kneza, »naš Gospodar«.A kako da i ne govore muslimani onako svojim katoličkim zemljacima, kad je bila općeno poznata stvar, da su se u smislu zaključka bosansko-hercegovačkog franjevačkog kaptola od 1. svibnja 1854. imale po svima katoličkim crkvama u Bosni i Hercegovini na dan 18. kolovoza pjevati svečane mise u slavu cara Franje Josipa. Značajno je i to, da je taj zaključak malo potom, 8.lipnja 1854., osobitim aktom, koji nam se sačuvao, potvrdio austrijski generalni konzul u Sarajevu, dr. Dimitrije Atanacković.Tako se uzelo od druge polovine XIX. Stoljeća dalje među bosansko-hercegovačkim kršćanskim žiteljima sve snažnije razvijati centrifugalno raspoloženje; pravoslavci iz Hercegovine uzeli su sve jače gravitirati k Crnoj Gori, a oni iz Bosne k Srbiji, dok su katolici i jedne i druge zemlje posredovanjem susjedne Hrvatske, Slavonije i Dalmacije vukli k Austriji. Najposlije taj je proces bio sličan onome, što su ga prošli Hrvati i Srbi po svima svojim oblastima. Tako je bilo s pravoslavnima i u Vojvodini i u Slavoniji i u Hrvatskoj i u Dalmaciji. Napustivši naime različita dojakošnja lokalna i provincijalna imena, pa i učeno ime ilirsko, uzeli su se grupirati oko oba drevna narodna imena, hrvatskog i srpskog. Zato i jest sasvim prirodno, da je smisao dalje povijesti Bosne i Hercegovine bilo tek rješenje njena nacionalnog problema, to jest: hoće li ove zemlje doći pod Srbiju i Crnu Goru, odnosno pod Austriju, ili će ostati i dalje sultanove.

Ali razvitak tog procesa osjećali su tada i svi oni već spomenuti faktori. Zato su Crna Gora i Srbija podržavale potajne tijesne veze sa svima istaknutijim pravoslavnim ljudima u zemlji i stalno se spremale na rat. Tako su isto s druge strane radili Hrvati i cijela Austrija, dok je Porta mislila, da će uvođenjem modernih reforma sebi i dalje osigurati svoj stoljetni posjed. No pored tih faktora još je bio jedan od naročitog značaja, a to je Rusija. Već sam kazao, kako je Rusija u ranije vrijeme, a za slučaj eventualne propasti i diobe turskoga carstva, prepuštala Austriji ne samo Bosnu i Hercegovinu, nego čak i Srbiju, Crnu Goru i Albaniju. Tako je to u bitnosti bilo, dok ni jesu Srbija i Crna Gora postale međunarodno priznate vazalne turske kneževine, no inače nezavisne. Međutim dvoličnom i neodlučnom svojom politikom u vrijeme Krimske vojne (1853.—1856.), a na štetu Rusije, Austrija je za neko vrijeme izigrala simpatije i potporu Rusije.

Zato je Beč brzo uvidio, da treba pregnuti za tim, da opet steče dragocjeno rusko prijateljstvo, samo to više, što su se doskora uzele prilike u Bosni i Hercegovini razvijati tako, da je izmirenje s Rusijom postalo diktat političke nužde. Poslije crnogorsko-turskoga rata i Vukalovićeva ustanka naime zavladao je u šezdesetim godinama XIX. stoljeća, za vezirovanja razboritog i vrsnog Serif Osman paše, opet na oko mir. Visoka Porta se ponovo uzela brinuti, kako bi različitim reformama koje su u stvari nažalost ostajale samo na papiru učinila od svojih kršćanskih podanika mirne i zadovoljne građane. Ali uistinu, to jest u praksi, ostao je odnos između kršćana i muslimana onaj stari, jer revolucionarne ideje i težnje za oslobođenjem ne daju se nikakvim koncesijama ukloniti. No važno je bilo još i to, što je poslije gubitka Lombardije i Venecije, dakle poslije 1866. sam car Franjo Josip lično pregnuo, da gubitak ovih dviju talijanskih provincija naknadi osvoje -njem Bosne i Hercegovine. Pouzdanik Madžara na bečkom Ballplatzu, u ministarstvu vanjskih poslova, barun Bela Orczy, izrično je u svom dnevniku, što ga je veoma točno i savjesno više godina vodio, upisao mjeseca siječnja 1869. godine ove riječi: »Car je prožet težnjom, da steče Bosnu i Hercegovinu. Pa i sam je Franjo Josip još prije kazao već spomenutom Srbinu Đorđu Stratimiroviću, tada austrijskom potpukovniku: »Vjerujte mi, dragi Stratimiroviću, moje srce veoma nestrpljivo čeka čas, kad će se naši barjaci opet vijati po Bosni i Hercegovini.« Šta više, nadajući se uspjehu na pruskom bojištu, car se tajnim ugovorom s Napoleonom III., dne 12. lipnja 1866. dakle još prije katastrofe kod Koniggratza već odrekao Venecije u korist cara Napoleona, a kod toga je pomišljao na odštetu ne samo u Pruskoj (naime na Šlesku), nego i u Bosni i Hercegovini. Pravo je čudo, kako su takove glasine mogle još onda doprijeti čak u Bosnu, jer vidimo, gdje fra Grgo Martić, ljeti iste godine 1866., piše ovako: »Prije objavljena rata (austro-talijanskoga) govorkaše se na vas mah, da su Velike Sile nudile Austriji, da ustupi Italiji Mletačku, a u naknadu da uzme Bosnu i Hercegovinu. Ovo pogađanje zabrinu (bosansko-hercegovačke) Turke, i oni se oružaše za slučaj, ako bi Austrija zaista primila ovu ponudu i da joj tako ne dadu da mukte proguta ove zemlje.
Ljutu travu na ljutu ranu!

Kralju Dmitre Zvonimire - u tamnici tvoji su ratnici-tvoji Generali!
Avatar
LEGIONARI
Podurednik
Postovi: 1554
Pridružen/a: čet vel 26, 2009 3:40 pm

Re: Okupacija i aneksija Bosne i Hercegovine

Post Postao/la LEGIONARI »

Kako je poznato, godine 1867. uredila se dojakošnja carevina Austrija (Kaisertum Oeste rreich) na dualističkoj bazi kao Austro-Ugarska monarhija, i skoro potom, u studenom 1871., preuze u njoj ministarstvo vanjskih poslova, dakle glavnu političku vlast, Madžar grof Julije Andrassy, koji je odmah pregnuo, da što prije stupi u prijateljske veze najprije s Njemačkom, a onda da njenim posredovanjem obnovi dobre odnose i s Rusijom. Tako je ljeti 1872. došlo do sastanka trojice careva u Berlinu, gdje se izmiriše Aleksa ndar II. i Franjo Josip I., a spri jateljiše knez Gorčakov i grof Andrassy, o čemu postoje točni ruski diplomatski izvještaji. Kad su se knez Gorčakov i grof Andrassy sastali kaže se u jednom izvještaju grof Andrassy reče među ostalim knezu Gorčakovu izrijekom ovo: Između Austro-Ugarske i Rusije mogu postojati najbolji odnosi, jer Austro-Ugarska je država, koja.je već po svom položaju primorana, da bude u defenzivi, i potpuno je nesposobna, da se proširuje. Ugarska pak sama za sebe toliko je opterećena različitim privilegijama (tu se misli hrvatsko-ugarska Nagodba, a baš tada 1872/3. radilo se o njenoj reviziji), da ne može ni pomišljati na kakovo teritorijalno proširenje. Potom reče grof Andrassy od riječi do riječi: »Madžarski je brod u tolikoj mjeri pun, da bi odmah potonuo, ušlo u nj ili zlato ili blato. Zato su svi glasovi, što se šire o namjeravanom ulazu Austro-Ugarske u Bosnu i Hercegovinu, potpuno izmišljeni.

Monarhija ne želi ništa drugo, nego da Turska ostane, kakova je sada (tel quel). Zato se Austrougarska ne će miješati u unutrašnje poslove kršćanskih provincija turskoga carstva. A dignu li se njeni susjedi, kršćanski podanici, na oružje, Austrougarska će im uskratiti svaku pomoć, i samo na poziv Visoke Porte pružit će joj vojnu pomoć za ugušenje pobuna.« Slušajući ove riječi knez Gorčakov je povlađivao grofu Andrassyju, ali general Ignatjev, ruski carski poslanik u Carigradu, nije im vjerovao, kad su mu ih službeno javili. General Ignatjev je naime izjavio, da grof Andrassy ne govori istine, jer u stvari Austro-Ugarska hoće samo da dobije vremena za izvršenje svojih tajnih planova. Uza sve to ipak je pobijedilo mišljenje kneza Gorčakova i utjecaj kneza Bismarcka, i tako je u lipnju 1873. godine došlo do obnove trocarskoga saveza između Rusije, Njemačke i Austro-Ugarske. Još 6. lipnja sporazumjeli su se u Schonbrunnu car Aleksandar II. i Franjo Josip I., pa njihovi ministri, knez Gorčakov i grof Andrassy tako, da se u pitanju Turske ima ostati kod principa teritorijalnoga status quo.

Ali najvažnije bilo je to, što je Rusija tom prilikom priznala Austro-Ugarskoj, da ona zaista ima u svom turskom susjedstvu (to jest u Bosni i Hercegovini) vitalnih interesa, o kojima treba voditi računa, dođe li do diobe Turske. Kako vidimo, tim je schonbrunnskim spora zumom Austro-Ugarska opet stekla osnovu, s koje je mogla započeti svojom akcijom oko sticanja Bosne i Hercegovine. Eto, u takvim je prilikama došlo do velikoga hercegovačkog ustanka 1875. godine, kojim začinje ono akutno stanje orijentalne krize, koje je najposlije
dovelo Austro-Ugarsku monarhiju u Bosnu i Hercegovinu. Zaista od velikog je interesa činjenica, kako je slutnja, da će ubrzo doći kraj turskom gospodstvu u ovim zemljama bila već duže vremena raširena kod svih slojeva naroda po čitavoj Bosni i Hercegovini. Memoaristi onoga vremena, fra Grgo Martić, Stefan Hrkalovic, Martin Đurđević i dr. Josip Kotschet, pripovijedaju nam, kako se već u šezdesetim godinama svagdje u Bosni i Hercegovini gledanjem u jagnjeće ili ovčje piece proricala skora propast turske vlasti, a kad je Šerif Osman paša gradio putove od Sarajeva do Broda, pa preko Mostara do Metkovića i preko Travnika do Sinja, muslimani bi mu dobacivali, da to sprema »za dolazak Švaba«.

Sam Osman paša, prije svoga dolaska u Bosnu beogradski muhafiz (zapovjednik beogra dskoga grada na Kalemegdanu), nije ništa dobra slutio, otkad je upoznao ekspanzivne težnje kneza Mihajla Obrenovića i tadašnje srpske »Omladine«. A kad se godine 1867. pročulo, da će knez Mihajlo najposlije ipak dobiti gradove (tvrđave) u Srbiji uz Savu i Dunav »na čuvanje za sultana«, Osman paša toliko se uznemirio, da je svome intimnom prijatelju, dru Kotschetu, kazao: » Topovi na bedemima beogradskoga grada bdiju i nad sigurnošću Bosne.« I zaista je odmah potom Osman paša saznao i to, da je knez Mihajlo zatražio od Visoke Porte, da mu se preda, kao sultanovu vazalu, još i administracija Bosne »u ime i za Njegovo Veliča nstvo Sultana (au nom et pour Sa Majeste le Sultan).« No dok se velika većina Srba nadala, da će Bosnu i Hercegovinu uskoro podijeliti Srbija i Crna Gora, bilo je među njima i takovih, koji su sa skepsom promatrali razvitak događaja. Sam arhimandrit sarajevski, a kasniji mitro polit, Sava Kosanović, slušajući različite glasove o revolucionarnom kretanju među Srbima i o obećanoj pomoći Srbije i Crne Gore, običavao je govoriti: »Djeco, vi radite za Austriju.«

Ali mišljenje o budućemu, i to skorom, austrijskom gospodstvu, zahvatilo je i mnoge muslimane, a naročito one kako ističu neki memoaristi koji su se ponadali, da će s promje nom režima doći u priliku, da poprave svoje loše financijalno stanje. Ti su ljudi išli čak tako daleko, da su se već ljeti 1875. obraćali ravno na cara Franju Josipa s molbom, da ih spasi od propasti. Može se mirno kazati, da je kod množine muslimana aristokrata i spahija prevlada vala misao: ako u Bosni i Hercegovini propadne turska vlast, onda treba da u Bosnu i Herce govinu uđe Austro-Ugarska. Šta više, jedan od posljednjih turskih carskih namjesnika
u Bosni i Hercegovini, Akif paša, kazao je još godine 1873. javno, kako pripovijeda pouzdani dr. Kotschet, kad su mu govorili, da će neredi u upravi Bosne i Hercegovine dovesti do gubitka Bosne i Hercegovine: »Ako je volja Alahova, da tako bude, neka bude! No meni se ne čini, da će to biti tako golema nesreća za muslimansko carstvo.« Mi se kod toga srećemo s jednom pojavom, koja nije rijetka u povijesti. Bilo je, što se ono kaže, »u zraku«, da se sve bliže i bliže primiče kraj turskoj vlasti u Bosni i Hercegovini, baš onako, kako smo mi svi imali nebrojeno puta prilike da čujemo, još u naše đačko vrijeme, u devedesetim godinama
minuloga stoljeća, da će po smrti cara Franje Josipa propasti Austro-Ugarska monarhija.
Ljutu travu na ljutu ranu!

Kralju Dmitre Zvonimire - u tamnici tvoji su ratnici-tvoji Generali!
Avatar
LEGIONARI
Podurednik
Postovi: 1554
Pridružen/a: čet vel 26, 2009 3:40 pm

Re: Okupacija i aneksija Bosne i Hercegovine

Post Postao/la LEGIONARI »

Na granici između Crne Gore i Hercegovine bilo je vazda sad jačih, sad slabijih zadjevica i sukoba: ili su Crnogorci upadali i pljačkali u Hercegovini, ili Turci Hercegovci za osvetu u Crnoj Gori. No od druge polovine XIX. stoljeća započeli su ustanci kršćanske raje protiv muslimana; naročito su ustajali na oružje pravoslavni Srbi, pomagani iz susjedne i srodne Crne Gore, dok se Srbija više interesirala za Bosnu, gdje su se također uzela pomalo stvarati poneka revolucionarna središta. Odsada dalje slijedila je jedna nemirna godina drugu, i bilo je jasno, da ovako više ne može dugo potrajati. Međutim je po nagovoru Kučkoga vojvode Marka Miljanova, 19. listopada 1874., ubio neki Kuč u tada još turskoj Podgorici, usred čaršije, Jusuf-agu Mučinu, prvaka podgoričkih Turaka. Nato se razjareni Turci razlete po varoši i pobiju petnaest Crnogoraca, koji su se zatekli na pazaru. Kako je taj pokolj odmah izazvao veliku uzbunu u cijeloj Crnoj Gori, ubijeni su onda još i nekipogranični turski stražari, tako da se činilo, kao da će se iz podgoričke afere izleći veliko zlo. Ali na interve nciju Velikih Sila u Carigradu odmah je potom poslana u Skadar specijalna tursko-crnogor-ska anketna komisija, koju su vodili samo njeni turski članovi, i to po turskom običajnom pravu, toliko pristrano i površno, da su je crnogorski delegati ostavili i zbog toga se potužili evropskim konzulima u Skadru. Tom je prilikom austrijski konzul Vasić čak svjetovao crnogorskim delegatima, Stanku Radonjiću i Maši Vrbici, neka Crna Gora zauzme kraj oko rijeke Moraće kod Podgorice i na taj način primora Visoku Portu na popuštanje. Sada su crnogorski delegati uzeli tražiti uime zadovoljštine za prolivenu crnogorsku krv: kreiranje crnogorskog konzulata u Skadru, crnogorsku trgovačku faktoriju u Podgorici, novčanu odš tetu za pale žrtve i najposlije regulaciju crnogorsko-turske granice kod Podgorice i Nikšića. Ti su zahtjevi zaista bili slični ultimatumu pred rat. Ujedno se uzela Crna Gora oružati i graditi utvrde. Najzad je završio turski sud u Skadru svoj posao: četvorica turskih krivaca osuđena su na smrt, a nekoliko njih na višegodišnje tamnovanje. Ali i protiv te osude turske komisije ulo žili su crnogorski delegati protest i onda, 4. siječnja 1875., ostavili Skadar, smatrajući rezultat skadarskoga sudovanja uvredom za Crnu Goru. Situacija se znatno pogoršala, kad je potom Visoka Porta izjavila, da potvrđuje skadarsku presudu, no osuda će se izvršiti tek onda, kad se i crnogorski krivci stave pred skadarski sud i budu kažnjeni; ne zadovolji li se Crna Gora tom presudom, i bude li napadala pogranične turske teritorije, Visoka će Porta uzeti konflikt kao svoju unutrašnju aferu, jer smatra Crnu Goru svojim teritorijem, na kojem će ona znati učiniti mir i red. Porta je odmah stala pojačavati svoje pogranične čete i uzela se spremati na napadaj.

Bila je zato sasvim prirodna stvar, da je to i takovo stanovište Visoke Porte izazvalo veliko negodovanje kod evropskih Velikih Sila. I sam grof Julije Andrassv u Beču nalazio je, da je Porta pošla predaleko i da bi pravedno bilo, da crnogorskim krivcima sudi crnogorski sud u nazočnosti turskih delegata (9. siječnja 1875.). Ovom se mišljenju onda pridružiše redom Rusija, Njemačka, Engleska, Francuska i Italija. Ali Visoka Porta nije nikako htjela odstupiti od zahtjeva, da crnogorskim krivcima sudi turski sud, pa makar u Spužu, ne mora baš da bude u Skadru. U tom se sastala na Cetinju, 18. siječnja na pravoslavno Bogojavljenje po tadašnjem kalendaru, skupština crnogorskih glavara. Po savjetu Rusije i Austrije knez Nikola jedva je nekako primirio narodne predstavnike, tješeći ih, da će Crna Gora primiti doličnu zadovo ljštinu na intervenciju Velikih Sila. I zaista, 22. siječnja izjavio je veliki vezir austrijskom poslaniku u Carigradu, da prihvaća prijedlog grofa Andrassvja, to jest, da crnogorskim krivcima sudi crnogorski sud u nazočnosti turskih delegata, dakle onako, kako je to nedavno bilo u Skadru. Kad se time zadovoljio i knez Nikola, bilo je nade, da će podgorička afera mirno svršiti. Eto, u tim se prilikama sastala 29. siječnja 1875. u Beču, u Dvoru, pod predsjedanjem cara Franje Josipa, konferencija, kojoj su prisustvovali nadvojvoda Albrecht kao generalni inspektor čitave austrijske vojske, grof Julije Andrdssy kao ministar vanjskih poslova, general kavalerije barun Koller kao vojni ministar, barun John kao šef generalštaba, general Pock kao viceadmiral, general Beck kao predstojnik careve vojne kancelarije. Zapisnik je vodio kapetan u carevoj vojnoj kancelariji Bakalović?

Otvorivši konferenciju car je odmah kazao, zašto je sazvana. Nedavno buknuli crnogorsko-turski konflikt, reče, izazvao je potrebu, da se objasne tamošnje prilike, i u političkom i u vojnom pogledu. Iako je u ovaj čas konflikt poprimio mirniji značaj, i možda je već i uklo njen, ipak treba imati pred očima i mogućnost, da se zbog tamošnjih prilika može opet da ponovi. Zato treba da se danas ovdje raspravi, i s političkoga i s vojnog stanovišta, pitanje: »Kakve direktive i kakve mjere bi trebalo da mi uzmemo u račun, ako se ponove spomenuti događaji.« Potom uze riječ grof Andrassv, i to po izričitoj želji carevoj, i očito prema pret hodnom dogovoru. On'reče: Posljednji stadij, u koji je ušao crnogorsko-turski konflikt, dopu šta mišljenje, da će se stvari primiriti. »Uza sve to ipak treba da budemo na čistu s onim mjerama, koje treba da ubuduće budu za nas mjerodavne, da nas događaji ne zateku nepri pravne. Dosta je, ako Vas podsjetim na godine 1856. i 1862. (to jest na ustanak Luke Vukal ovića), koje su neiskorišćene prošle pored Austrije, jer tada nijesu bile dovoljno uvažene političke prilike i jer tada o čitavoj stvari nitko nije ni razmišljao ni poveo potrebni razgovor. Zato treba da sada prije svega fiksiramo političko stanovište, koje može uopće dopustiti kakovu akciju. Kao cilj takove akcije ističe se sa svih strana a naročito sa strane visokih vojnih ličnosti, rektv jikacija naše jugo-istočne granice, odnosno s tim u vezi naumljeno zauzeće Bosne i Hercegovine, da na taj način naša dalmatinska obala stekne potrebiti »hinter land«. Toj je cilj potpuno ispravan, a sada se samo pita, kad i kako ćemo ga ostva riti. Među tim ostvarenje ove akcije putem direktnog istupa protiv Turske bilo bi opasno, pa čak i nemoguće. Svaka kvadratna milja turskog teritorija, stečena agresivnim napadajem na Tursku, izazvala bi kod kuće (to jest, među austrijskim Nijemcima i Madžarima) žestoku opoziciju, jer bi se kazalo, da se naša monarhija koja je i onako spram broja svoga žiteljstva teritorijalno prevelika upušta u neopravdana osvajanja. Još gore bi bile za nas posljedice takove akcije spram inozemstva. Prije svega Rusija ne bi to gledala skrštenih ruku, jer ona drži, da treba da s nekim pravom utječe na prilike na Istoku. Mi bismo se dakle našli pred neminovnim ratom s Rusijom. Dabome, i Tursku bismo imali protiv sebe, dok bi Crna Gora i Srbija gledale u ovoj aneksiji Bosne i Hercegovine u smislu one rečenice »danas tebi, sutra meni« opasnost za svoju vlastitu egzistenciju, pa bi se zato i one pridružile akciji protiv nas. Mi dakle ne bismo imali protiv sebe samo Rusiju, već i čitav muslimansko-pravoslavni svijet na jugu monarhije. Zato treba da se okanimo misli, da Bosnu i Hercegovinu možemo ratom steći.«

»Ali ima i druga kombinacija, produži grof Andrassv svoje razlaganje, a ta kaže, da bi Austri ja trebala da se stavi na čelo nezadovoljnih kršćana u Turskoj, i onda da na tom osnovu iza zove pokret protiv Turske i na taj način sebi izvojšti rektifikaciju svoje granice. O toj ideji treba sada nešto kazati. Turska je od gotovo providencijalne koristi za Austriju i njena egzi stencija je za nas od dobro shvaćenog interesa. Turska naime podržava status quo onih malih državica (na Balkanu) i sprečava u našu korist njihove nacionalne aspiracije. Kad ne bi bilo Turske, onda bi sve ove neugodne dužnosti pale na nas. Zato mi i ne možemo željeti, da Tur ska na ovaj način propadne i da se mi uplete-mo u ove stvari. Uostalom i ta bi akcija popri mila karakter osvajalačkoga rata, i zato ne treba o ovoj stvari napose još vijećati i spremati izvjesne mjere«. »Sasvim drugačije izgleda stvar, ako unutarnje vrijenje na Istoku iznese na površinu prilike, koje bi nam dale legitimaciju, i spram unutarnjih prilika i spram inozemstva, da se upletemo u stvari. Onda je došao čas kad padaju svi obziri i kad se radi o bezuvjetnoj potrebi naše akcije. Takovih je momenata već bilo, ali oni su prošli pored nas, kako je već rečeno, neiskorišćeni. Posljedice pak ponovne takove apstinentske politike, a sve pored povo ljnih prilika, da anektiramo zemlje onkraj naše jugozapadne granice, bile bi veoma teške, jer mi bi neminovno morali skoro izgubiti našu dalmatinsku obalu. Vlast iznemogle Turske na našoj jugozapadnoj granici nikad nije u sebi krila opasnosti za posjed Dalmacije; ona je za nas vazda bila i jest tek šteta, jer u Turskoj zbog loše uprave ne mogu da napreduju ni trgovina ni obrt. Ali ako bi Bosna i Hercegovina pripale Srbiji i Crnoj Gori, i ako bi se na taj način obra zovala jedna nova država, koju mi ne bismo mogli ili ne ćemo moći prepriječiti, onda smo se sami upropastili i preuzeli bismo ulogu »bolesnoga čovjeka«, Zato, ako dođe do konstelacije, kako je ona gore istaknuta, onda je došao čas, u kojem ima da prevlada apsolutna nužda, da Austrija bude u svakom pravcu spremna, kako bi ostvarila svoje aspiracije. Takovoj akciji onda ne će uzmanjkati ni pravna baza. Svijet će morati uvidjeti, da ml ne vodimo rat za osva janje, nego da radimo samo u interesu naše bezbjednosti i teritorijalnog integriteta. Svijet će morati vidjeti, da mi pored svega štovanja, što ga imamo spram sadašnjih ugovora, nismo obvezani prenositi ih na nekoga drugog baštinika; morat će uvidjeti, da mi ne možemo ravno dušno posmatrati, kako se u zemljama, koje leže nama pred nogama, mijenjaju gospodari. Pri tom se možemo pozivati i na historijske tradicije jer su te zemlje nekoć bile česti madžarskog kraljevstva.
Ljutu travu na ljutu ranu!

Kralju Dmitre Zvonimire - u tamnici tvoji su ratnici-tvoji Generali!
Avatar
LEGIONARI
Podurednik
Postovi: 1554
Pridružen/a: čet vel 26, 2009 3:40 pm

Re: Okupacija i aneksija Bosne i Hercegovine

Post Postao/la LEGIONARI »

Pored toga traži od nas načelo samoodržanja, da obezbijedimo našu obalu prikladnom pozadinom (hinterlandom), a proširenjem našeg teritorija da uklanjamo opasnost gubitka Dalma cije. Radi se dakle samo o tome, da čitava akcija bude provedena snagom i spretnošću, i da svijet bude postavljen pred fait accompli; priznanje će doći onda samo od sebe. I zaista, uzi majući u račun današnje evropsko političko stanje, jedva se treba plašiti, da bi ova akcija naišla izvana na kakve smetnje. Naš današnji odnošaj spram Rusije temelji se na spoznaji, da je sklad između nas prije svega u interesu bdržanja evropskoga mira.« Zato grof Andrassv drži, »da Rusija ne će priječiti austrijske akcije. U tom je smislu potpuno siguran za Njemač ku, a tako misli i o Italiji, iako je baš ova Velika Sila kod čitave stvari jako interesirana.« »Vraćajući se najposlije na već spomenuti konkretni slučaj, trebalo bi razmisliti, šta bi se do godilo, da je došlo do rata između Turske i Crne Gore. Kod toga treba imati pred očima dvije mogućnosti, koje bi mogle izvršiti na nas izvjesni utjecaj: ili bi pobijedila Turska, pa se ne bi zadovoljila samom pobjedom, već bi išla za tim, da je potpuno iskoristi, ili bi pobijedila Crna Gora, i onda više ne bi ostala u defenzivi, već bi sigurno prešla kako se može rprilikom neda vnoga konflikta u ofenzivu, popunivši Hercegovinu, a onda i Bosnu, i tako bi Tursku zatjerala u tjesnac. U oba bi se slučaja nama dala prilika za intervenciju.

U prvom slučaju naime zapovjedili bismo Turskoj »Stoj!«, i tako bismo se pokazali spram malih naših susjednih državica kao njihovi izbavitelji od daljega ugnjetavanja. Premda ne bismo kod te prilike stekli nikakovih osobitih materijalnih koristi, ipak bi nam ostao neprocjeniv moralni dobitak. Svijet treba da dođe do uvjerenja, da sudbina ovih zemalja, koje leže nama pred nogama, visi o volji i riječi Njeg. Veličanstva cara, našega premi lostivoga gospodara. Zato treba da se pobrinemo, da se onaj (crnogorski) slučaj nipošto ne riješi međunarodnim putem, jer onda bi Turskoj doviknula »Stoj!« kolektivna usta sviju Velikih Sila. Konac bi bila konferencija, u kojoj bismo se mi izgubili među drugim Velikim Silama, pa tako bismo morali napustiti i naš utjecaj, koji bismo inače tako lako mogli postići. Ali drugi je slučaj to jest pobjeda Crne Gore za nas kudikamo povoljniji, jer ako bi Crna Gora, uz pomoć pobunjenih turskih pokrajina, postigla uspjeha nad Turskom, onda bismo mi intervenirali u interesu naše vlastite bezbje dnosti, i postigli bismo ove koristi: sprije¬čili bismo kao gospodari situacije teško oslabljenje ili čak slom Turske, a onda bismo došli u položaj da prema svojoj uviđavnosti oštetimo Crnu Goru eventualno i Srbiju, na račun Turske, i na taj način bismo ove dvije zemlje, Crnu Goru i Srbiju, sebi obvezali zahvalnošću; najzad pružio bi nam se i povod, da naše granice rektificiramo i potpufio ostvarimo naše interese. Poznata je izjava cara Napoleona I., da se u bitku treba tek onda upustiti, kad je pobjeda vjerojatna sa 75 postotaka.« Situacija, kako je gore prikazana, odgovara preina Andrassvjevu mišljenju ovom postotku, i zato treba momenat, kad se on opet vrati, odmah iskoristiti. Taj bi momenat mogao doduše biti tek prolazan, ali on će se ipak vratiti.

Velike su Sile za minule podgoričke afere uzele Crnu Goru u zaštitu; to znaju Crnogorci, i, oslanjajući se na to, oni će se opet upustiti u kakovu takovu akciju. I ako nismo bili potpuno spremni za operiranje, ipak grof Andrassv žali, što nije nedavni konflikt doveo do tursko-crnogorskog rata, jer bi nam se tako pružila priliko, da bismo već sada, u povoljnoj konstelaciji, izazvali jedno rješenje. Na kraju je izjavio grof Andrassv, da bi sada želio čuti mišljenje o vojnoj akciji, i s kopna i s mora. Svraća kod toga pažnju na to, da je s političkoga gledišta važno, da u slučaju pobune u Bosni i Hercegovini budu razdružene vojne sile Srbije i Crne Gore. Zato drži, da je najprobitačnije, da austrijska vojska uđe u zemlju dolinom Bosne.Kad je grof Andrassv završio svoj izvještaj, upitao je car članove konferencije, ima li tko od njih što da primijeti s političkoga stajališta. Sada uze riječ nadvojvoda Albrecht i reče, da je uvjer en, ako bismo se mi htjeli poput klina utisnuti u Tursku, a da je nijesmo potpuno razorili; u takovom bismo slučaju morali pripaziti na to, da opet graničimo s preostalom Turskom. Naša nova granica imala bi zato teći između Crne Gore i Srbije, nekako sve do balkanskih visova Svakako treba da dobijemo slobodne ruke, da uzmognemo biti u direktnoj vezi s Turskom, nesmetano od njenih vazalnih zemalja, naime Crne Gore i Srbije, i da naša trgovina dobije željeznički spoj: Novi na Uni, Sarajevo, Prizren i t. d., a to se ne bi moglo ostvariti, ako bi Crna Gora i Srbija međusobno graničile.

Nato uze opet riječ ministar grof Andrassv i reče, da on ne bi već danas mogao kazati, dokle bi imale sezati granice trajno okupirane Bosne. Sve će to zavisiti od prilika, već prema onoj poslovici, da ne valja prodavati kožu medvjedovu, dok medvjed nije ubijen. Grof Andrassv drži, da okupaciju Bosne treba upoređivati s onakim načinom anek¬sija, kako ih Rusija provodi u Aziji. Mi ćemo svakako meso pojesti, a kosti ćemo ostaviti drugima (to jest. Srbiji i Crnoj Gori). Zato treba uzeti nužna obzira i na pretenzije Srbije i Crne Gore na račun Turske, pa ako i ne će bogzna što dobiti, one će nam ipak i za to biti zahvalne. Sada opet uze riječ car Franjo Josip, i reče, kako je svakako potrebno, da se one male kršćanske državice odštete nekim teritorijalnim dobicima. No, iako se već danas ne mogu točno utvrditi nove naše granice, ipak treba već danas idejno odrediti, što nam apsolutno treba, da stečemo prikladnu pozadinu za Dalmaciju. Osim toga treba, bar idejno, već sada biti nacistu s time, da li je povoljno za nas, ako se Srbima i Crnogorcima nešto da od onoga zemljišta, koje se sada nalazi među njima (u novopazarskom sandžaku).

Opet uze riječ ministar grof Andrdssy i podsjeti konferenciju na poslovicu: »Amor incipit ab ego«. Za nas bi svakako najbolje bilo, kad bismo naše granice proširili s jedne strane do Dri ne, a s druge duž Crne Gore do mora. Ali to ne će biti prove¬divo. Pored toga treba da uzmemo pred oči i to, da, proširujući naše granice, ne uvećamo preko¬mjerno srodni slavenski i onako već prejaki elemenat u monarhiji. Nama apsolutno trebaju Klek i Sutorina i sve ono, što je na zapadu rijeka Nere¬tve i Bosne (dakle: južna Hercegovina imala bi pripasti Crnoj Gori, a isto čna Bosna Srbiji). No ovo razlaganje nije se sviđalo nadvojvodi Albrechtu, koji izrijekom ista če, da se Crnoj Gori nipošto ne smije dopustiti bud kakovo proširenje na sjever (to jest u Her cegovinu); nego neka joj se dadu kompenzacije na jugu spram Albanije. Osim toga ne smije se ni to dopustiti, da bi Crna Gorai Srbija stekle zajedničku granicu (u novopazar¬skom sandža ku). Nato reče grof Andrdssy, da odobrava ove nada sve karakteristične i poučne riječi, no zajednička srpskocrnogorska granica bila bi samo od koristi za Austriju, jer bi na tome mjes tu, zbog pašnjaka i t. d., dolazilo do permanentnih svađa i zadjevica. Turskoj ovaj kraj (to jest: novopazarski sandžak) i onako ne treba, jer kad jednom izgubi kuću (naime Bosnu), ne treba ju joj ni vrata. Osim toga i s obrambenoga gledišta velika je teškoća s krajem, ugroženim s jedne strane od Crne Gore, a s druge od Srbije. Dalje valja uvažiti i to, da među knezovima Srbije i Crne Gore postoji rivalitet. Jedan spočitava drugomu, da se »doklatio« i da nema pra va da se stavi na čelo južnoslavenskom pokretu. U takovim prilikama nema razloga bojati se srpskocrnogorske kooperacije. Treba zato da se mi koristimo ovim lokalnim zadjevicama i da na taj način po svojoj volji fiksiramo onakove granice, kako one odgovaraju našim interesi ma. Kad su se potom svi nazočni složili s ovim mišljenjem, izjavio je car Franjo Josip, da kon ferencija prihvaća suhu granicu između rijeka Drine i Bosne, jer ona najbolje odgovara intere sima monarhije.

Poslije toga raspravljena su vojna pitanja i zaključeno je, da se Bosna ima okupirati prijelaz om preko Save kod Broda i Gradiške, a Hercegovina iz Dalmacije. Za izvršenje toga zadatka bit će dosta ako se uzme 150.000 momaka od sviju monarhijskih narodnosti. Okupacija treba da bude trajna", a već sada imadu se kod austrijskih konzulata u Bosni i Hercegovini namje stiti vješti oficiri, da prouče zemlju sa strategijskoga gledišta. Kao najvećeg neprijatelja kod cijeloga budućeg posla konferencija je istakla tešku neprohodnost Bosne i Hercegovine, zbog pomanjkanja valjanih putova. Ovaj nam novonađeni »Protokol« krunskoga savjeta (Kronrat) jasno pokazuje, kolikim li su cinizmom i kolikom li su neiskrenošću bečki glavni krugovi, sa samim carem Franjom Josipom na čelu, gledali na ta pitanja, i kako je Beč već na početku 1875. godine dakle prije hercegovačke ili nevesinjske bune u punoj službenoj formi zaklju čio trajno zauzeće Bosne i Hercegovine, računajući kod toga: prvo na narodnu pobunu protiv Turaka, i drugo na narodnu neslogu i zadjevice. Prvu je pretpostavku imao da uskori dalma tinski namjesnik, general Gavro Rodić, a drugu sam narod.
Ljutu travu na ljutu ranu!

Kralju Dmitre Zvonimire - u tamnici tvoji su ratnici-tvoji Generali!
Avatar
LEGIONARI
Podurednik
Postovi: 1554
Pridružen/a: čet vel 26, 2009 3:40 pm

Re: Okupacija i aneksija Bosne i Hercegovine

Post Postao/la LEGIONARI »

Izravni povod hercegovačkom ustanku dala je u svakom smislu i pravcu do zla boga loša turska uprava, jer
su sve naredbe, što su dolazile iz Carigrada, i sve bez sumnje od strane Visoke Porte iskreno i dobro miš
ljene reforme, ostale bez stvarnoga efekta: Turčin ih prosto nije htio da vrši, a kršćanin im nije vjerovao.
Turčin naime nije nikako mogao shvatiti, kako bi rajetin mogao da bude njemu ravan i kako da bude jednakopravan s njime; kršćanin opet, osjećajući se kao jedan isti čovjek sa svojim zapadnim, južnim, sjevernim i istočnim susjedima, htio se po što po to i što prije osloboditi nesnosnoga turskog jarma. Tako
su se uzela stvarati revolucionarna središta, dva na teritoriju Hercegovine, a ubrzo i dva u Bosni. Prvo i naj
jače središte bilo je Nevesinje i sav kraj spram Crne Gore; to je središte radilo pod utjecajem crnogorskoga kneza Nikole i njegovih glavnih savjetnika. Drugo je bilo oko Gabele i donje Neretve, u čisto katoličkom
kraju; ovo je radilo pod hrvatsko-dalmatinskim utjecajem, ali i po uputama i s potporom dalmatinskoga car
skog namjesnika generala Gavre Rodica.

U Bosni su bili takovi centri u Krajini uz Unu i suhu hrvatsko-bosansku granicu; pa u Podrinju i u Posavini
uz srpsku granicu oko Tuzle i Zvornika. Prvi je bosanski centar stajao u vezi i pod utjecajem ponajviše Srba Kordunaša iz Hrvatske, a drugi pod utjecajem Srbije, kojom je tada vladao već punoljetni knez Milan Obre
nović od 10-22. kolovoza 1872.No osim toga ustanak je uskorilo i dalo mu podstreka i tendenciozno putovanje cara Franje Josipa Dalmacijom, uz tursku granicu, u travnju 1875. Danas se pouzdano i točno zna, da je to putovanje bila ideja dalmatinskoga carskog namjesnika i generala baruna Gavre Rodica, graničara banovca
iz Vrginmosta, a svrha mu je bila, da se u prvom redu katoličko, a onda i muslimansko žiteljstvo Bosne i Hercegovine ojača u ideji austrijske okupacije i skoroga pada turskog gospodstva. O tome donosi u svojim memoarima tadašnji vojni zapovjednik u Zagrebu, general barun Antun Mollinary, ovaj karakteristični detalj,
koji nam najbolje osvjetljuje dalmatinsko putovanje cara Franje Josipa. Mollinarjr priča ovako:

»U ožujku 1875. dakle još prije careva puta kad sam se bavio u Beču u službenom poslu, pošao sam i u Dvor (Hofburg). Na stubama susreo sam tri druga: prvoga generalnog ađutanta Njeg. Veličanstva cara, FZM Mondela, onda predstojnika carske vojne kancelarije generala Bečka i FZM Rodica, dalmatinskog namjesnika. Sva su trojica bila u napadno dobrom, da tako kažem, svečanom raspoloženju. Naročito je Mondel bio sav razdragan. Tek što se sastadosmo i pozdravismo, reče mi: »Znaš li, šta je najnovije? Bal smo ovaj čas utvrdili s Njeg. Veličanstvom program o njegovu putovanju po Dalmaciji.« »Šta, kliknuh sav iznenađen, šta ti to govoriš? Car
ide u Dalmaciju?« »Jest, ide. Idućega mjeseca (travnja), kad vrati pohod talijanskom kralju u Veneciji«. Meni
je u taj čas sinulo pred očima kao blijesak, priča Molliinarv. »Onda gori«, rekoh uzbuđeno. Mondel se trže.
»Šta ti to misliš?« upita gotovo zaplašen; »gori, gdje gori?« Generali ušutješe,ali vidjelo im se, da nešto
znadu, o čemu ne će da govore«.

Kad se car vratio iz Dalmacije, pozove k sebi krajem srpnja 1875. Mollinarvja iz Zagreba. Dne 30. srpnja reče
mu car u audijenciji od riječi do riječi ovo: »Netom planula ustanak u Hercegovini, a za kojim će uskoro buk
nuti ustanak i u Bosni, po svoj će nas prilici prinuditi, da oružanom rukom uđemo u ove zemlje. Za taj slučaj
pak vrhovno zapovjedništvo preuzet ćete vi, generale Mollinarjr«. Držim, da nije nužno još i dalje objašnja
vati ove riječi. Naročito udara u oči, kako je car tobože predvidio i ustanak u Bosni.

Ja se dabome ne mogu baviti tečajem hercegovačko-bosanskoga ustanka od 1875. i idućih godina, jer sam sebi stavio za zadaću, da prikazem u prvom redu diplomatsku stranu tih događaja, dakle ono, što se je zbivalo iza kulisa i što je zapravo stvaralo povijest onoga vremena. Sam hercegovačko-bosanski ustanak i njegovi glavni predstavnici dovoljno su poznati a tako i rat srpsko-crnogorski s Turcima 1876. i 1878., koji je najzad doveo
do intervencije Rusije i rusko-turskog rata 1877.1878. Zato mislim, da sve te krupne događaje, koji su se zbi
vali, mogu kao poznate pustiti s vida i prijeći na one tajne diplomatske niti, koje su nam tek u najnovije vrije
me iznijeli akti iz bečkih, berlinskih, pariških, a od česti i petrogradskih arhiva. Kako već rekoh, putovanje
cara Franje Josipa imalo je tajnu svrhu, da uzbudi katoličko pa i muslimansko žiteljstvo Bosne i Hercegovine, među kojim je već duže vremena (naročito od 1873. dalje) kuhalo. Sve je to bio posao visokih vojnih krugova, naročito generala Rodica, a u težnji, da obraduju cara ispunjenjem njegove vruće želje, kako bi dobitkom
Bosne i Hercegovine naknadio gubitak Lombardije i Venecije. Ali tako nisu mislili svi diplomatski krugovi, naročito tadašnji austrijski ministar vanjskih poslova grof Andrassv, pa ni politički krugovi austrijski i madžarski, u prvom redu parlamentarne većine, bečka i peštanska.

Šta više, grof Andrassv, pod utjecajem Benjamina Kallavja, tadašnjim prvim austrijskim generalnim konzulom
u Beogradu (od 1867. do 1874.), stavljao je još kao predsjednik ugarske vlade, 1868—1869. godine, srpskom namjesništvu tada još malodobnoga kneza Milana Obrenovića (Blaznavcu, Ristiću i Gavriloviću) prijedlog, da
se Bosna i Hercegovina podijele u dvije sfere: sva Bosna do Vrbasa (to jest tako zvana Turska Hrvatska) i sjeverna Hercegovina (tako zvana Turska Dalmacija) na desnoj obali Ne¬retve ima da pripadnu Austro-Ugar
skoj, a preostali bosanski teritorij Srbiji, hercegovački pak Crnoj Gori. Svrha tog projekta bila je u prvom
redu, da se Srbija privuče k Austro-Ugarskoj, a odvrne od ruskog utjecaja, i drugo kako Kallav sam izrično
kaže da se što jače i trajnije zavade Srbi i Hrvati, jer Hrvati žele da obvladaju čitavom Bosnom i Hercego
vinom. Međutim je grof Andrassv postao u studenom 1871. ministrom vanjskih poslova. Još istoga mjeseca kazao je grof Andrassv već spomenutom generalu Mollinariju u Beču ovo: »Nije potrebno, da provodimo osva
janja u Bosni i Hercegovini ratom, a i ta osvajanja treba da ograničimo na sjeverozapadnu čest Bosne i sjeve
rnu čest Hercegovine. Sve preostalo treba prepustiti Srbiji i Crnoj Gori«.'' No kad je knez Milan Obrenović po
hodio ruskoga cara Aleksandra II. (u Livadiji na Krimu), pa se pokazalo, da se Austro-Ugarska uzalud stara
privući Srbiju u svoju sferu, onda je grof Andrassv napustio ideju o diobi Bosne i Hercegovine, i pregnuo, da Srbiju i Crnu Goru nikako ne zapadne i najmanja čest ovih turskih pokrajina.

Ali carski planovi s Bosnom i Hercegovinom najviše su ogorčavali parlamentarne krugove.
Poznati austrijski ministar, barun Ernst Plener, pripovijeda u svojim memoarima na dugo i široko, kako bečka njemačka parlamentarna većina nije ništa htjela ni čuti o okupaciji Bosne i Hercegovine; a isto tako je bilo parlamentarno raspoloženje kod madžarske liberalne većine u Pešti. I Nijemci i Ma¬džari naime zazirali su od ojačanja Slavena, dakle u ovom slučaju Hrvata i Srba u monarhiji, bojeći se za svoju hegemoniju.'' Ali sve je
to bila »vana sine viribus ira«. Carska je volja, poduprta od visokih vojnih krugova, bila jača od svega drugoga,
a Habsburgovci se ni jesu svoga vijeka nikad obazirali na pitanje narodnosti, kad se radilo o proširenju njihove dinastijske vlasti. I tako grofu Andrassjrju nije preostalo drugo, nego da preuzme takovu dvoličnu igru, koja će u jednu ruku ići u susret carevoj želji, a u drugu voditi računa o raspoloženju Nijemaca i Madžara, jer je grof Andrassy imao mnogo razloga plašiti se, da će pasti u otvorenoj sjednici austrougarskih delegacija.
Ljutu travu na ljutu ranu!

Kralju Dmitre Zvonimire - u tamnici tvoji su ratnici-tvoji Generali!
Odgovorite