Studije o podrijetlu naroda.

''...uzima se da su Hrvati doselili oko 630...''
Odgovorite
Avatar
LEGIONARI
Podurednik
Postovi: 1554
Pridružen/a: čet vel 26, 2009 3:40 pm

Studije o podrijetlu naroda.

Post Postao/la LEGIONARI »

Dr.Ćiro Truhelka.

I

PODRIJETLO BOSANSKIH MUSLIMANA


Zanimljiva je osobitost naroda velike uralo-altajske narodne skupine, da se u njih imena plemena obično sastoje od po tri suglasnika, čiji se poredak mijenja i svojom vokalizacijom odgovara pravilima eufonije turskog j'ezika. Ovakovom varijacijom nastaju nova imena za ogranke, odvojene od praplemena. To će razjasniti nekoliko primjera. Suglasnici j r g daju ime velikog nomadskog plemena J u r u k a, od koga jedan ogranak živi u Prednjoj Aziji, drugi je bačen daleko u Srednju Aziju, treći je dolutao čak na sjever u Sibiriju, a četvrti napokon živi u takozvanom Jurukluku na donjem toku Vardara u bivšem solunskom ajaletu.

Poredamo li spomenuta tri suglasnika redom j g r uz prikladnu vokalizaciju, dobivamo ime Ujgura , drugog velikog turanskog plemena, koje predstavlja pralczu potonjih Ugra. U jednoj vrlo staroj kanunami našao sam spomena drugom nomadskom plemenu po imenu Bagurdži-Arab. Plemensko je ime i tu složeno od tri suglasnika b g r, dakle Bugura promijenivši vokalizaciju dobivamo ime Bugara , koji su davno u predosmanlijsko doba prešli na Balkan i tu, pomiješavši se sa slovjenskim starosjediocima, osnovali državu
Bugara . Kao treći primjer navodimo suglasničku skupinu krt , koja nam predstavlja ime plemena Kurtau Kurdistanu, a metatezom nastaje od njega ime srodnog plemena Tiirku Turkestanu, od koga je poteklo ime Turaka .

Ovo je dakle čisto plemensko ime i nije nikada služilo skupnom oznakom za onaj skup plemena, što ih je prvi sultan Osman podložio pod svoju vlast, koju je povećao osvajanjima u Prednjoj Aziji i kojoj su njegovi nasljednici pokorili ne samo čitav prednji Orijent, nego i dobar dio Europe. Za oznaku političke narodnosti ove velike države uvedeno je službeno ime Osman1i, i ono je kroz vjekove ostalo službenom oznakom carevine, kojoj su na čelu bili potomci kuće Al-Osmanove.

Ako se uza sve to plemensko ime Turk unutar otomanskog carstva nadaleko raširilo, ima se to pripisati tome, da riječ tiirki označuje jezik i govor; jezik, koji je uz mnogo arapske i perzijske natruhe postao službenim jezikom carevine. Ali riječ tiirki označuje ne samo govor, nego i pjesmu. Tiirkičagirmak znači »pjevati«, a u najširem smislu, u prostonarodnom
anadolskom govoru, riječ tiirk označuje čovjeka kao takova, bez obzira na narodnost, i upotrebljava se rado u pripovijetkama za oznaku osoba, kojima se ne zna ili ne će da kaže imena. Zato se u granicama otomanskog carstva ime Tiirk , ne vežući uza nj neki osobit narodnosni pojam, brzo raširilo, a rado su ga slušali svi državljani islamske vjeroispovijesti,
te je ono u pokrajinama, gdje je islamski elemenat jače pomiješan sa kršćanskim, postalo oznakom muslimana uopće.

Analogon je tomu, da su tamo pripadnike grčkoistocne crkve, bez obzira na njihovu narodnost, zvali Grcima (Rummilleti), a katolike Latinima. U tom smislu, kao vjeroispovjedna oznaka, ono se upotrebljavalo i u Bosni, a da pri tome nikome nije bilo ni na kraj pameti pomišljati na neko turansko podrijetlo naših muslimana. Ako bi dopustili etnološku mogućnost ovakove teze, trebalo bi pretpostaviti, da je ona posljedica jednog selidbenog pokreta većega stila, koji bi doveo u zemlju toliko mnoštvo azijskih doseljenika, da bi njihov broj mogao porasti na bezmalo tri četvrtine milijuna duša.


Tu pretpostavku isključuje činjenica, da je, uza svu snagu vojničke i političke ekspanzije, etnička ekspanzija Osmanlija bila upravo neznatna. Povijest otomanske carevine na zna ni za kakav veći selidbeni pokret. Ni Turci sami ni njihovi bliži suplemenici nisu se nikada u većim skupinama iseljavali iz svoje postojbine i kolonizirali bilo koji novo osvojeni kraj u Europi; pa čak i onda, kada se je iz strategijskih razloga na krajini prema slobodnoj Hrvatskoj i Ugarskoj organizirala vojnička kolonizacija, nisu ti kolonisti filuridžije, vojnici ili vojnugan i derbendžije bili muslimani, nego isključivo kršćanski podanici.

Jedini izuzetak čine nomadska plemena, koja su sa svojom stokom obilazila planinske visove i nepregledne travnjake i pašnjake Prednje Azije. Većina njih držala se pri tom lutanju stanovitog kraja, određenih putova, kuda bi se svake godine svraćali, a samo neka od njih zalutala bi vrlo daleko, kao spomenuti Juruci, koji su za nas zato od osobitog zanimanja, jer je jedan njihov ogranak, u vrijeme osvajanja za Murata I-.prešao sa svojom stokom Bospor i u iračkim i macedonskim planinama između Rodope i Šarplanine našao vrlo povoljna zemljišta za svoje nomadiizirajuće stočarstvo. Ti Juruci, po nukani povlasticama, što ih im je davala t. zv. solunskakanunnama , ako se stalno nasele i okane nomadiziranja,
naselili su se u kraju, koji se po njima i danas još zove Juruklukom .

Ta seoba imala je prema tomu samo lokalno značenje za južnu Macedoniju; ali su se njene posljedice osjetile daleko u zapadnim zemljama, u hrvatskom povijesnom trokutu, Juruci su zauzeli planine, kojima su se od pamtivijeka služili vlaški pastirski nomadi, podrijetlom Arumuni, te ih protjerali iz njihovih jajlaka , kišlakaibacila i prisilili, da sa svojom stokom sele prema zapadu i sjeveru, tražeći i nalazeći tamo po planinama privredne uvjete, koji pogoduju zanimanju periodičnog stočarskog nomadstva. To, a ne kako neki misle kosovska bitka, bilo je pokretnikom onoga velikog etničkog pomicanja, koje je zaredalo u XIV. Vijeku i dovelo te nomadizirajuće pastire na zapad do jadranskog žala, na sjever do u Karpate, i time znatno izmijenilo1 etnografsku konfiguraciju toga prostora.

Potomke Juruka, koji su se u Jurukluiku naseliti na vlastitim krčevinama, gdje im osim 12 akči godišnje država nije ubirala ni desetine ni zemljarine niti ikakva drugog poreza ili nameta, imao sam prilike promatrati i naći u njih bitna antropološka svojstva turanske rase i naročito jako izražen takozvani taurijskitip , po kojemu se osobito ističu između ostalih Europljana, te se sa bosanskim muslimanima ne mogu ni usporediti
Ljutu travu na ljutu ranu!

Kralju Dmitre Zvonimire - u tamnici tvoji su ratnici-tvoji Generali!
Avatar
LEGIONARI
Podurednik
Postovi: 1554
Pridružen/a: čet vel 26, 2009 3:40 pm

Re: Studije o podrijetlima naroda:

Post Postao/la LEGIONARI »

Pisma rečenom, neoboriva je činjenica, da Bosna nije nikada bila ciljem neke seobe, koja bi u većem broju uvodila etničke elemente uralo-altajske rase. Pa i unatoč tome, da je Bosna četki vijeka živjela u sklopu otomanske carevine, nije se u nju uvuklo dovoljno orijentalnih elemenata', a da bi domaći narod, a naročito njegov istemsfei dio, resorbirali i asimilirali te ga, da tako rečemo, turanizirali .

Proces asimilacije može se doduše češće tamo primijetiti, gdje dva fagna naroda žive u neposrednom susjedstvu ili čak pod jednom vlasti, te onaj jači i otporniji resorbira slabiji; ali da dođe do ovakovo apsorpcije i odnarođivanja slabije komponente, potrebna su dva preduvjeta, 'koji treba da funkcioniraju upoređo i konstantno, a to su commiumicoun ubiurn, t,j, međusobno druženje i. ženidba .

Pokušat ću ukratko prikazati commercium , koji je bio uvjetovan simbiozom bosanskih starosjedilaca sa gospoduj' Ućlm istočnjačkim elementima. Već prije dvadeset godina (kušao sam obraniti Turke od objede, koja se povlači kroz sve školske povijesne knjige, da su oni kao osvajači bezobzirno i okrutno pobijođenieima otimali zemlje i imovinu, obarali kršćansku kulturu, silom isturčill narod, nametali mu svoj jezik i lišavali ga etničkih obilježja narodnosti;.

Na osnovi bogate a do onda nepoznate arhivske grade dubrovačkog arhiva dokazao sam, da Osrnanlijo ne satno što nisu dirali u narodni jezik, nego je hrvatski jezik u Bosni ostao službenim jezikom uprave, dočim se turski ograničavao na šerijatsko sudovanje1, a arapski na vjersko područje. Turci prve upravljače pojedinih bosanskih pokrajina nisu zvali valijarna, nego vojvodama i krajišnicima a, od domaćega pučanstva osnovali su vojnikluk kao autonomnu kršćansku vojničku organizaciju, pridržali su domaći porezni sistem dukatništva i samu staru upravnu podjelu zemlje na vojvodine i knezije, pa su čak • što je u Orijentu do onda nepoznato i u opreci sa šerijatom m kanonamama uzakonili onaj oblik zemljišnog posjeda, koji je pod imenom baštine i baštinskih zemalja od starine postojao u Bosni,
zatečene starosjedioce, kao inoplemenike, oni nisu prezirali ni progonili, nisu im čak ni zatvarali pute do najviše časti u državi, kako to dokazuje veliki broj velikih vezira, počevši od Ahmedpaše Hercegovića dalje, koji su podrijetlom bili Bošnjaci.

Dosljedno oni bosanskim domorodcima nisu uskraćivali ni najviša upravna mjesta domovini, te za. prvih pet desetljeća iza osvojen ja Bosne nalazimo na.i čelu. bosanskog sandžaka Skenderbega Mibajlovića, Sinanpašu Biorovinića, Mustafapašu Juriševića ,a medu hercegovačkim krajišnicima ističu se Ahmedbeg i Skenderbeg Vranešević, Mebmedbeg Obrenović, Sirianpaša Borovinić, Mustafabeg Bogojević sin Dautpašin i Hasanbeg Mibajlović.

Imaderno dosta hrvatskih kršćana.., koji su, ma da se nisu odrekli vjere, vršili vojvodsku čast, kao primjerice novski i Trebinjski vojvode Vuk i sin mu Radivoj; vojvoda Donjih Vlaha bio je Herak Vladisalić, a od poturčenika da spomenemo samo Sibenčanina Muratbega Tardića, koji je u doba Husrefbegova vezirovanja bio njegov vojvoda u Sarajevu.

Da je sam Husrefbeg po materi Seldžuki-sultaniji bio carskog roda, a po ocu Ferhadbegu podrijetlom hrvatske krvi, to budi samo mimogred spomenuto. Od bosanskih muslimana, koji su u to doba došli do uglednog mjesta, spomenut ćemo samo nekoliko: braću Alibega i Smajila, sinove kneza Ivana Vlahovića; Ibrahinbega Isabega Ahmedbega i Skenderbega Vraneševića Ahmedbega Krajčinovića; Ahmedbega Radičevića; Ahmedbega. Bodirožića; Kalinbega Obrenovića; Mustafu Milivojevića, Isaka Jablanića, Šeremeta Crnetića, Hasana Skenderovića - a stotine, i stotine uglednih islamiziranih Hrvata, moramo prešutjeti, jer im. Je patronimikon prikriven arapskim Abdab, Abdulah, Abdulgafur, Abdulhaj i sličnim arabiziranirn imenima. Da su se svi ovi ljudi u svojim pismima služili hrvatskim jezikom, ne treba napose isticati; ali je važno to, da je na Porti j na. valinskom divanu postojao osobiti ured; za. hrvatsko dopisivanje.

Kao dijaci i kancelari spominju se Branko, Mihajlo, Herak, Petar i Pokrajac Dijaković, a diplomatske misije povjeravali su sandžaci ljudima, čija imena glase: Tvrdiša Boguiović, Branisav, Teodor, Aleksa, Vlah Svinjarević, Stjepan Srati-nović, Vuk Vraneš, Brailo, Tvrtko, Herak, Pokrajae Vlah, Milivoj Mihočević, Vuk Baličević, Ivan Rađicević, Ivko Konjhođžić,
Radoje Vučetić, Vukan Dubravčić, dakle su mahom domaći ljudi — kršćani.

Nabrajati ome bezbrojne kršćane, koji su u ovo doba kao knezovi upravljali manjim upravnim jedinicama, značilo bi razvlačiti ovaj popis u nedogled.Službeni commercium između osvajača i osvojenika u Bosni predočit će nam najbolje prvi pionir, koji je osmanlijskoj ekspanziji prema zapadu utkao putove, Isabeg, isprva krajišnik u Skoplju, poslije zapovjednik zapadnim stranama u Kruševcu, konačno prvi sanđžakbeg vrhbosanski. On u jednom pismu, koje nam se je sačuvalo, zove hercega Stjepana svojim bratom, a vojvodu Petra Pavlovića svojim sinovcem.

Na čelu njegova ureda viđamo dijake Branislava, Mihajla i Heraka; kao poklisare šalje na posaobine Heraka Vraneša, Branila Stjepanovića, kefaliju Stefana, dakle, osim Alije Knežića, same kršćane. Na njegovu dvoru igra veliku ulogu bilo kao bankar i savjetnik za trgovinu, rudarstvo i eksploataciju crvca (krmeza), bilo kao ortak u trgovačkim poduzećima i kao
zakupnik carina i si. Dubrovčanin Zivan Pripčinović, a prigođice mu služi u trgovačkim poduzećima i drugi Dubrovčanin imenom Ivanko.

On je bio arbiter u avitn prijepoiima, što su postojali .među bosanskim velmožama, pa čak i u sporu, koji je zavadio kuću hercega Stjepana. On se živo zauzima za potomstvo kneza Brajila Tezalovića, da dođe do svoje baštine, a svoj veliki ugled na Porti često je upotrebljavao na korist Bošnjaka, pa i samih Dubrovčana.

Te prijazne prilike su se nakon opsade Beča istina promijenile; ali, uza sve to, u katalogu valija i vezira, koji su bili na čelu bosanskog vilajeta, naći ćemo imena 34 vezira, za koje se osobito veh, da su podrijetlom Bošnjaci, a među njima imade odvjetaka porodica Dugajlića, Sokolovića, Sijerčića, Korča, Sifrića, Varvara, PruSčaka, Sovica, Miralema itd. Koliko li je još Bošnjaka bilo među onima, čije podrijetlo nije zabilježeno, to se dakako ne da ustanoviti.
Ljutu travu na ljutu ranu!

Kralju Dmitre Zvonimire - u tamnici tvoji su ratnici-tvoji Generali!
Avatar
LEGIONARI
Podurednik
Postovi: 1554
Pridružen/a: čet vel 26, 2009 3:40 pm

Re: Studije o podrijetlima naroda:

Post Postao/la LEGIONARI »

Pregledamo li popis sredovječnih bosanskih plemićkih rodova,ćiji su grbovi sačuvaniu fojničkom grbovniku, naći ćemo, da potomstvo više od trećine njih još danas živi među bosanskim begovskim porodicama. Što su skoro sve kapetanije bosanskih krajiških gradova na d a r = ul = h a r b u još od predosmanlijskog doba kao leno ostale u rukama islamiziranih starosjedilaca, dokaz je, da ni u kasnije doba, uza sve veće suprotnosti, službeni odnošaj između Porte i Bošnjaka nije bitno promijenjen.

Eto tako izgleda službeni c o m m e r c i u m između Osmanlija osvajača i Bošnjaka pobijeđenika. On je preveć obziran koncilijantan, a da bi u sebi nosio klicu bilo kakova
odnarođivanja; on je premalo nasrtljiv, a da bi mogao uspješno turanizirati narodno mnoštvo.

Što se tiče međuvjerskog odnošaja, njega će nam najzornije prikazati dogođaj, koji se je odigrao neposredno iza osvojenja Bosne na Milodraževu polju. Tu se car osvajač, Sultan Mehmed II., sastaje sa čednim fratrom, fra Anđelom Zvizdovićem, i daje mu u ruke listinu kojom bosanskim katolicima zajamčuje vjersku slobodu. On mu ne daje prosti berat,kojim inače podjeljuje povlastice, ne daje mu ni f e r m a n, kojim svojim najvišim dostojanstvenicima saopćuje svoju carsku volju, nego mu daje a h d n a m u tj. s a v e z n i u g o v o r , kako ga sultani inače daju samo suverenim osobama. Jednom riječju, na Milodraževu polju susreće on predstavnika bosanskih katolika kao ravnopravna k o m p a -
c i s c e n t a.

Dakle vijesti o nekom nasilnom isturčivanju bosanskih kršćana u doba fetha potpuno su neosnovane. Ako je za sve to proces islamizacije upravo nevjerojatno brzo unapredovao. Ima to svojih posebnih razloga. Tu je postojala vjerska rascijepanost, tu su bogumili uslijed toga. što muslimani kao i oni slave petak, što je i u njih brak civilna ustanova, a ne sakramenat, našli važnih dodirnih točaka sa islamom, te su sjećajući se progonstva, kojima su sa strane kršćanskih vladara zavojevača izvana bili kroz stoljeća izvrženi, objeručke prihvatili islam.

Što se katoličke crkve tiče, njena je organizacija bila slaba, u rukama nekolicine fratara, koji ne predstavljaju ni provinciju, nego samo vikarijat. Nije tu bilo ni nadbiskupije ni onoga broja biskupija, koji bi odgovarao prostoru zemlje, a vezu s Rimom predstavljali su tek apostolski vizitatori, koji bi prigodice dolazili i Svetoj Stolici izvješčivali o prilikama. Pravo je čudo, da se je u ovakvim okolnostima katolicizam uopće održao na životu.
Ljutu travu na ljutu ranu!

Kralju Dmitre Zvonimire - u tamnici tvoji su ratnici-tvoji Generali!
Avatar
LEGIONARI
Podurednik
Postovi: 1554
Pridružen/a: čet vel 26, 2009 3:40 pm

Re: Studije o podrijetlima naroda:

Post Postao/la LEGIONARI »

Da se sada obazremo na drugi čimbenik, koji u procesu odnarođivanja igra najglavniju ulogu, na connubium. Uslijed promjena, nastalih osvojenjem Bosne, javlja se tu vrlo zanimljiva pojava. Obzirom na brak razvijaju se tri vjerske zajednice, tri među sobom strogo odijeljene, po jakosti diferencirane endogamične grupe . U sve tri su redoviti brakovi sa istovjercima, a oni sa iinovjercima su izvanredno rijetki. Razmjeran tomu je priliv strane krvi, koji bi mogao izmjenjivati rasu. Najjači je u novonadošlih grčkoistočnjaka, jer su oni imali prilike, da se žene sa drugim vjernicima svoje crkve iz carevine, Grcima, Jermenima, Aromunitma i Bugarima; vrlo je slab u katolika, koji su tek prigodice mogli uzeti koju djevojku iz Dalmacije ili Hrvatske, dakle približno iste krvi, a upravo- neznatan je u muslimana. Oni, ma da su dolaziliu doticaj sa muslimanima osmanlijske narodnosti, živjelisu u najstrožoj endogamiji-

U Bosnu je doduše dolazilo mnogo Osmanlija, da kao činovnici služe u upravnoj i sudskoj struci; ali malo njih sa namjerom, da se tu stalno nastane. Ti ljudi vodili su sobom svoj harem, a koji su se u Bosni oženili, opet bi otišli. Malo njih, koji su sklopili brakove sa. domaćim djevojkama i ostali u zemlji, predali su svom potomstvu stanoviti udio turanske krvi; ali, kako su im so djeca i unuci opet ženili domaćim djevojkama, ta je tuda krv po zakonima mendeli zacije rosorbirana , te se već u trećom koljenu jedva primjećivala.

Strani došljaci dakle nisu Bošnjake turčili, nego su ovi naprotiv asimilirali, t. j. pohrvatili njihove potomke. Poznato je, da je između bosanskih muslimana i Osmanlija postojao uvijek neki antagonizam i da su Bošnjaci zazirali od toga, da svoje kćeri udaju za tzv. Turkuše, a taj antagonizam zadobivao je često i opasan politički oblik, te je bio uzrokom pobunama, kao onoj krajiškoj u XVIII. vijeku, kojoj su pali žrtvom Mustafapaša Biščević i Salihpaša Kulenović, velikoj buni Husejnkapetana Gradaščevića sredinom prošlog vijeka i ponovnim pobunama sarajevskih janjičara protiv državne vlasti.

Endogamija bila je u bosanskih muslimana tako stroga, da sam ja u svoje doba poznavao desetak begovskih rodova, koji su se ženili samo među sobom i ne bi u svoj harem ni za što dovodili djevojke iz rodova izvan ovoga kola, pa bile iz najboljih kuća.
Ljutu travu na ljutu ranu!

Kralju Dmitre Zvonimire - u tamnici tvoji su ratnici-tvoji Generali!
Avatar
LEGIONARI
Podurednik
Postovi: 1554
Pridružen/a: čet vel 26, 2009 3:40 pm

Re: Studije o podrijetlima naroda:

Post Postao/la LEGIONARI »

Iz pomenutih razloga su mješoviti brakovi između Osmanlija i bosanskih muslimana bili izvanredno rijetki i bez vidnog učinka na oblikovanje rase. Kako se brzo izlučuje tuđa rasna primjesa, ako nema stalna priliva sa ženske strane, najbolje nam pokazuje takozvani Borreby-tip u Skandinaviji. Tu je, u neolitsko doba, živjela isključivo dolihocefalna rasa, a potkraj ovoga doba pojavljuje se iznenada brahicefalna sa isključivo muškim skeletima.
Tu se dakle nesumnjivo radilo o većoj ratničkoj invaziji. Došljaci uzimajući žene u starosjedilaca stvaraju neku mješovitu rasu. Tijekom generacija, međutim, sve se više gube brahicefalni elementi i konačno posve iščezavaju- Jednom riječju, starosjedioci su resorbirali strane rasne elemente, jer je ovima nedostajao konstantan priliv sa ženske strane. Isti slučaj postojao je i kod mješovitih brakova u Bosni. Endogamija i uz nju haremska klauzura bile su dakle u Bosni najuspješnija zaštita za očuvanje rasnog elementa, i mislim, da mogu mirno reći ,da su se rijetke etničke skupine u Europi sačuvale od tuđe natruhe onako čiste kao baš bosanski muslimani.

Iako Osmanlije prema rečenom ni preko commerciuma ni putem connubiuma nisu uspjeli da modificiraju narodnost bosanskim muslimanima te da ih osmanliziraju, nije dugovjeka simbioza sa Osmanlijama naravski ostala bez vidnih tragova. Apstrahirajući od vjerskog života preuzeli su bosanski muslimani mnoge istočnjačke običaje, nošnju, način života,istočnjački urbanitet, staloženost u mišljenju i govoru, stoičku resignaciju u neumitnoj nevolji te mnoge druge osobitosti, kojima se od drugih svojih suplemenika razlikuju, a može se reći, i odlikuju; ali sve je to izvanjisko, a ne zadire u samu bit rase. Puka je bila afektacija, što su oni nekoć voljeli svoja obiteljska imena turcizirati, te su im se tako vremenom prava imena izgubila. Sinovi paša i drugih viših dostojanstvenika voljeli su zamijeniti svoje porodično ime patronimikonom, izvedenim po očevoj časti.

Tako nastaju oni bezbrojni i raznoliki Pašići, Begovići, Agići, tako razni Kapetanovići, Hadžići, Hodžići, Muftići, Muderizovići, Defterdarovići, Kadići, Softići . kako se već zovu, koji su svi nekoć imali čisto hrvatska prezimena, pa ih vremenom pozaboravljali. To je bio tek učinak mode. sličan maniji latiniziranja imena u zapadnoj Europi za doba humanizma, kada su nastala imena kao Grotius, Leunclavius, Olearius, Okolampadius, pa naša Mencius, Darsius i slične neukusnosti.

Mnogo su jači tragovi, što ih je simbioza s Osmanlijama ostavila u jeziku time, što je u nj unijela bezbroj turcizama; ali njih ćemo naći i izvan Bosne u svim zemljama, koje su živjele pod turskom vlasti, a broj im ne će biti mnogo veći, negoli je broj germanizama u poljskom, češkom ili ruskom. Važnije je, da se istakne druga činjenica, da sam turski jezik nigdje nije uhvatio korijena u narodu, a kako se je brzo izgubio i tamo, gdje su ga prihvatili, vidi se po tomu, što danas u samom Sarajvu ima jedva koji desetak ljudi, koji bi bili posve vješti turskom govoru i pismu. Iz rečenoga se razabire, da su bosanski muslimani ostali ono, što su im bili praoci. Njihovu narodnu pripadnost najbolje nam zasvjedočava jezik, a taj je ikavština, koju je muslimanski harem sačuvao jednako čisto, kao što je sačuvao i rasu od tuđe natruhe. Ta ikavština, koja je, kako je to nedavno dokazao Vladimir Skarić, priopćujući popis timara čitavog vilajeta iz XVII. vijeka, još onda obuhvatala čitavo područje bosanskog vilajeta, ne živi danas nigdje u onako čistom obliku, kao baš u bosanskim haremima.

Zaključak, koji se iz toga može izvoditi, jasan je, a ja bih samo još spomenuo, kakvog su mišljenja o tome orijentalni autori. Najveći zemljopisac Srednjega vijeka, Arap Edrizi, koji je 1154. na dvoru siciliskog kralja Rogera II., takoreći adusumdelfini napisao svoje veliko djelo, zove narod, koji živi u zemljama od Akvileje do Dubrovnika, hrvatskim. Kako su drugi islamski pisci o tome mislili, prikazao je ponovno Safvetbeg Bašagić, a mi ćemo samo upozoriti na najvećeg turskog putopisca XVII. vijeka, na Evliju Čelebiju, koji je u svojoj Sejahatnami opširno opisao Bosnu s kraja na kraj. Opisujući Sarajvo on hvali sarajske muslimane, podrijetlom Hrvate, radi njihovih vrlina i junačke ćudi, a da im prikaže jezik, navodi glosse uz turski prijevod i naročito ističe jednu jezičnu osobitost Sarajlija, koja je inače malo kojem istraživaču pala u oči, a ta je, da oni sva1 osobna imena završavaju na o. To je sitnica, koja je mogla pasti u oči samo dobrom i oštrom promatraču, jer je doista specifična sarajska osobitost, da oni osobna imena, bila arapska, bila narodna, završavaju na o.

Tako danas još vele Ibro, Huso, Avdo mj. Ibrahim, Husejn, Abdulah, a obiteljska imena glase Spaho, Svrzo, Glođo, Fočo i t. d., mj'. Spahić, Svrzić, Glođić, Fočić. Naoko je sitnica, ali je s jezičnog stanovišta zanimljiva i činjenica, da bosanski muslimani za oznaku mjeseci sunčane godine upotrebljavaju specifično hrvatsko narodno nazivlje (sičanj, veljača i t. d.), i to ne samo u svojim ruznamama, salnamama i kalendarima, nego se to sačuvalo i u govoru naroda do danas. U begovskim kućama sačuvalo se do najnovijeg doba i ono narodno pismo, kojim su prvi bosanski sandžaci pisali svoje poslanice, bosanski fratri svoje matrikule i kronike, a
fra Matija Divković svoja tiskana djela. To pismo- okrstiše punim pravom imenom bosanice, a muslimansku djecu nisu to pismo naučavali putujući daskali ili meštri , nego rođene majke ili stariji, kući privrženi i s njom srasli sluge ili dvorani.

Što se tiče narodnog pjesništva, dovoljno je spomenuti, da narodna epopeja nije nigdje tako bujno procvala te se tako dugo sačuvala kao među muslimanima bihaćke i cazinske krajine,gdje oni sačinjavaju najjači dio žiteljstva, da ni u kojem našem kraju nisu ispjevane ženske pjesme, koje bi se po nježnosti lirskog osjećaja i dubokoj osjećajnosti svojih napjeva mogle takmiti sa sevdalinkama , koje se ore podbrđima Trebevića i Vlašić planine. Umjetničku vrijednost muslimanskog pjesništva ocijenio je najpozvaniji sudac, veliki pjesnik Goethe, koji je od stotinjak narodnih pjesama, što mu ih je pokazao Vuk Karadžić, kao najljepšu odabrao baš pjesmu o Hasanaginici te je njemački prepjevao.

Ako dakle jezik dolazi u pitanje kao faktor za određivanje narodne pripadnosti naših muslima na, to je pitanje riješeno već sa ovo nekoliko odlučnih činjenica, što smo ih u uskom opsegu jednog općeg razmatranja mogli iznijeti. Ostaje nam još, da se sa nekoliko riječi osvrnemo i na antropološke osobitosti bosanskih muslimana. Oni su ljudi visoka uzrasta i širokih grudi, te uz Skandinavce po poprečnoj visini svoga stasa stoje u Europi u prvom redu. Formacija glave ima poznata obilježja dinarske rase, koja se u naspojavljuje već potkraj neolitika i koja seobom Slovjena dobiva pojačan porast brabicefalnih elemenata. Međutim valja istaknuti,da su spomenute osobitosti zajedničke koliko muslimanima i katolicima toliko i grčkoistočn jacima u Bosni te da među pripadnicima tih triju vjeroispovijesti u tome nema bitne razlike.

Razlika nastaje ,tek ako se obazremo na pigmentaciju , koja je, ako ne važniji, u najmanju ruku jednako važan faktor pri formaciji rase. Teorijski morali bismo pretpostaviti, da narod, koji stoljeća živi pod vlasti kath'exochen crnomanjastog naroda, kao što je osmanlijski, mora svi više naginjati cmomanjastoj pigmentaciji i da bi dosljedno bosanski muslimani morali biti tamnobojniji od svojih kršćanskih sugrađana. Uistinu opažamo baš protivno. Tamnookih muslimana ima 46.95%, katolika pojednako t. j. 46.82%, dočim je u grčkoistočnjaka taj postotak za 10% veći ili točno 56.27%. Svijetlih očiju ima u muslimana 37.69%, u katolika 39.88%, a u grčkoistočnih opet za okruglo 10% manje, t.j 28.52%. Slična razmjera postoji i u pigmentaciji kose, jer imamo tamnokosih muslimana 67.60%, katolika pojednako, a grčko istočnih opet gotovo 10% više, to jest 76.48%. Svijetla boja kose zastupana je opet u muslimana sa 12.30%, u katolika sa 9.24%, a u grčkoistočnih sa 7.77%. Prosječni odnošaj ovih dviju vrsta pigmentacije predstavlja nam antropološki tip i obzirom na nj pripada
tamnom tipu 47.96% grčkoistočnjaka, a muslimana i katolika 11 postotaka manje ,to jest u obiju po 38.89%. Naprotiv čistom svijetlom tipu pripada 9.40% muslimana, 7.51% katolika i 5-59% grčkoistočnih.

Ostali postotci predstavljali bi takozvani mješoviti tip i mogu se lako iz navedenih brojaka izračunati. Iz ovih činjenica izlazi, da su bosanski muslimani po intenzitetu pigmentacije najbliži, dapače posve jednaki katolicima. Ako se još uvaži, da su Hrvati bili predstavnici svijetloga tipa, komu su plava kosa i modro oko glavnom rasnom odlikom, onda dobiva osobitu važnost činjenica, da je čisto svijetli tip u muslimana najjače zastupan , jer bi po tomu baš muslimani bili najčišći Hrvati u Bosni. Zasluga je to haremske ekskluzivnosti, koja je i u ovom slučaju očuvala pradjedovska rasna obilježja.
Ljutu travu na ljutu ranu!

Kralju Dmitre Zvonimire - u tamnici tvoji su ratnici-tvoji Generali!
Avatar
LEGIONARI
Podurednik
Postovi: 1554
Pridružen/a: čet vel 26, 2009 3:40 pm

Re: Studije o podrijetlu naroda.

Post Postao/la LEGIONARI »

KOLIJEVKA I GROBLJE PRVIH KOTROMANIĆA

1.


Otkada je Orbini u svom »Regno degli Slavi«, Pesaro 1601. 350, napisao, da je nakon smrti bana Kulina ugarski kralj, da osvoji Bosnu, poslao onamo s vojskom jednog od svojih, barona imenom Cotromano Tedesco , te je ovaj zasjeo na bansku stolicu, većina je naših povjesničara mišljenja, da su Kotromanići doista njemačkog podrijetla. Na njegovu tvrdnju zavela je Orbinija možda završna slovka manu imenu, koja bi mu, ako se poistovjeti sa germanskim mann, dala doista germanski izgled. Međutim je već Klaiić u svojoj Povijesti Bosne, 89., naveo nekoliko podataka, po kojima od XII. vijeka dalje ime Kotroman u nas baš nije rijetko, a između Babine Grede i Kruševice spominje podor grada Kotromana, koji je po predaji sagradio ban istoga imena. Kako osobna imena, koja završavaju na m an, nisu nimalo rijetka, i kako ovakav dočetak imadu i imena drugih starih dinastija, kao Neeman (Nemanja), Altoman, pa je čak Ciganinu, koji je 1703. po nalogu Seferpašinu zapalio manastir Olovo, po sutiškom ljetopisu bilo ime Kotoman , razabrat ćemo, da sam oblik imena nije dovoljan, da se ustanovi podrijetlo nosioca.

Nema sumnje, da je Orbini pisao na osnovi arhivskih isprava i da ih je na svoju tumačio, a da je prozvao Kotromana Nijemcem, bilo je po našem mišljenju povodom pismo, što ga je dubrovačko Vijeće umoljenih 14. svibnja 1432. poslalo svojim poklisarima u Bosni. Tu se vijeće hvali uslugama, što ih je bosanskoj kraljevskoj kući iskazalo već za bana Cotru mano Goto , koji je došao iz Ugarske, pa njegovoj udovici Elisalcll, koja je u Dubrovniku našla utočišta »com tre fioleti pizzoli, zoo ban Stefano, lo conte Vladissavo avo della maesta vostrn (t. j. Tvrtka II.) e lo conte Ninosavo.« Iz istoga vrela crpaiin [v i vijest u Restićevoj kronici, prema kojoj dubrovački poklisuri imadu Tvrtku) II. naglasiti »la grande amicizia stata
honi solo tra il suo padre, ma anche tra tutta la časa Cotoomana o tra la republica dache Coromano Gotto per il suo valorc oonquisto la Bossina-« Ovaj Kotroman Goto međutim nije prvi Kotromanić, za koga znamo. Sto godina prije njega spominje se neki knez Kotroman kao velmoža među svjedocima listine od 1163., kojom kiralj Stefan III. potvrđuje splitskoj crkvi darove, što ih je njegov otac darovao, i vjerojatno je ovaj bio starenik kuće Kotromanića.

Orbini, kao humanista, držao je nadimak Goto , što ga daje Tvrtkovu pradjedu, jamačno istovjetnim sa Tedesco , na što ga je možda navela ranosredbvječna reminiscencija o seobama Gota, koji su bili također Germani kao i Nijemci. Ali iako Orbini onu vijest u spome nutoj ispravi, po našem mišljenju, nije ispravno protumačio, ona je ipak podesna, da nam pokaže put do uže domovine kuće Kotromanića. Poznato je, da su se mnoga sredovječna plemena nazivala po mjestu svog vlaetcoskog posjeda. Tako se da navedemo samo dva primjera Babonezići prozvaše po Gorici, kasnije po Vodici u Bosni i najkasnije po Blajgaju, a Šubići se razdijeliše u Zrinjsku lozu po gradu Zrinju i Peransku po Perni, pa je tako vrlo
vjerojatno Kotroman svoj nadimak Goto dobio po prasijelu svoje kuće.

Dr. L. pl. Thalloczy upozorio je i na drugu Orbinijevu bilješku, kojoj se do onda nije pridavalo dovoljno važnosti, u kojoj o banu Stefanu Kotromanu veli: »ne altra cosa trovo scritta di questi Coromanni, che iregnarano anticamente m Bosna, fino eh' il doroinio perve nme in mano di Stefano, bano đi questa časa.« Po tomu ban Stefan Kotroman nije bio prvi vladar ove loze u Bosni, nego su već prije njega vladali (regnarono) i drugi članovi ove kuće. To potvrđuje najautentičnije ban Tvrtko I. u listini od 1. studenog 1356., ddto Botoovae, kojom bosanskom biskupu Petru potvrđuje posjed Dubočca (Dumibicha) u Usori »concessam a nostrjs predecessoiribus, scilicet a| magno Prezda olim bano, avo Stephani magni pridem similiter patrui nostri.« Tu se dakle kao ban spominje ne samo Tvrtkov stric Stefan Kotromanić, nego i djed potonjeg »veliki Prijezda«, i po toj rečenici možemo utvrditi četiri koljena Kotromanića u Bosni. Da se to jasnije razabere, dodajemo rodoslovlje Prijezdina potomstva do Tvrtka.


RODOSLOVLJE KOTROMANIĆA

1.) PRIJEZDA I (Stefan, Uban, Prdzda, Priezda, Brizda, 1233, 1240, 1244, 1249, 1255, 1267, 1281, 1287)

2.) STEFAN KOTROMAN Prijezda II Vuk kći udata za Vladislava Babo
(1267. 1273. 1283. (1267. 1287. 1290) (1287) nezića 1287.
1287. 1290) + 1314

3.) STEFAN KOTROMANlC Vladislav Ninosav Katarina-Danica Ilirska
1314—1333

4.) TVRTKO Vukić


Prvi put spominje se Prijezda u listini pape Grgura IX. pod imenom nobilis vir Ubanus, dictus Priezda budući da se tu izričito veli dictus, ovo Prijezda nije ime, nego nadimak. Taj Prijezda je nesumnjivo ista osoba sa banom Stefanom«, koji je po Restiću, o. c. 89. Dubrovčanima podijelio trgovačke povlastice u Bosni, i tako saznajemo za treće ime banovo. Stjepan je vladarsko i analogno imenu Caesar u nomenklaturi rimskih careva, Uban je osobno ime, a Prijezda cognomen ili nadimak. Prema tomu je već Prijezda u kući Kotro manića uveo običaj, koji, je istakao sastavljač fojničkog grbovnika, prema kojem si bosanski banovi i kraljevi, nastupivši vladu, nadijevaju ime Stjepan. Istoga Prijezdu zove ban Tvrtko u listini od 1. XI. 1356. i velikim , ali valjda samo za razliku od istoimenog mu sina, kao što zove i bana Stefana (Kotrorniana) velikim za razliku od njegova sina Stefana (Kotromanića). Već je Thalloczy u spomenutoj radnji naglasio, da je Prijezdina kuća bila imućna u požeškoj županiji. 1244. vodi Prizda bonus pred pečujtskim prepoštojm parnicu radi imanja Heyrech i Luđer. 1255. potvrđuje Bela IV., da je njegov brat kralj1 Koloman darovao istomu čitavu županiju Novak, ali on od toga izuzimlje t. zv. nove zemlje između Vaške i sv. Mihajla
(Miholjea), jer je tu zemlju, s odobrenjem istog Kolomana, prije toga poklonio magister Jula templarima sv. Groba. 1267. odstupaju Prijezdini sinovi Stjepan i Prijezda posjed između spomenute nove zemlje i Vaške Stjepanu Draškoviću i njegovim sinovcima.

Iz svega toga izlazi, da je kolijevka Prijezdina i potonje bosanske dinastije bila u kraju oko Požege i Miholjea. Ali nesaimo Prijezda i njegovi sinovi, nego i predšasnici mu u banstvu spominju se kao vlastela u rečenom kraju. Već prvi bosanski ban Borić (1154.—1163.) podrijetlom je iz požeške županije, navodno iz Grabarja kod Broda, a čitavo stoljeće poslije njega spominje se njegovo potomstvo u tom kraju. Iz listine kralja Andrije II. od 1209. saznajemo, da je ban Borić templarima darovao selo Esdel, a istim vitezovima
darivali su i njegovi sinovi zemalja. Iz listine Bele IV. od 2. X- 1259. saznajemo opet, da je Pavao, sin bana Borića, osporavao kako se utvrdilo, na osnovi krive povelje zagrebačkom biskupu Filipu Ćurliću (1248.—1262.) posjed sv. Martina, što ga je biskupija kupila od bana Borića, i kralj je taj posjed dosudio biskupu. U listini od g. 1272., koja radi o parnici, vođenoj pred požeškim kaptolom radi diobe jedne hrastove šume, spominju se također potomci de genere bani, a to se potomstvo spominje još 1277. u dvije listine kraljice Elizabete. Imanja Borićeva plemena nisu bila samo s lijeve, nogo ,i s desne strane Save, kako saznajemo iz listine Bele IV. od 20. VII. 1244., kojom bosanskom biskupu potvrđuje uz ostali posjed Tolisu, darovanu biskupiji od bana Borića, a nije beznačajno, da se u istoj listini veli, da je ban Ninoslav (Nyrzislaus!) darovao istoj biskupiji zemalja u Usori. Nije naime puki slučaj, da su Prijezdina i starija banska kuća imućne u istom kraju, jer po spomenutoj listini pape Grgura i od 1233. Uban Prijezda je sukrvnik consanguineus bana Ninoslava. On je potonjega pratio u Dubrovnik, a jedan od njegovih unuka zove se također Ninoslav.

Po našem mišljenju baš je srodstvo, koje je postojalo između starije bosanske dinastije i Prijezde, bilo možda jedan od važnijih razloga, koji su ponukali kralja Belu IV., pošto Je s banstva svrgao nepoćudna Ninoslava, te ga je trebalo zamijeniti pouzdanijim velikašem, da baš Prijezdu posadi na bansku stolicu, na koju je kao rođak Ninoslavov imao i neko pravo. Prema tomu su nesamo Prijezda i njegovi sinovi, nego i njihovi predšasnici bili vlastela u istom kraju: Prijezda u Novskoj župi, koju Klaić lokalizira oko Gornjeg i Donjeg
Miholjea, između Drave, Nečke, Karašice i Kučiće, a ban Borić u požeškoj županiji.

U tom kraju, gdje je po našem vjerovanju bila kolijevka Kotromanića, nastala je poslije crkva sv. Marije de Goto. Ovo Goto istovjetno je sa današnjim Kučevam ili, kako u' pogrešno piše, Kutjevom, a sjetimo li se, da Orbini i Restić prvog Kotromanića, koji je postao poslije Ninoslava banom, poznaju pod nadimkom Goto , onda je vrlo vjerojatno, da je baš ovo Goto — Kučevo bilo nekadanje prasijelo Kotromanića, po komu je Kotroman Prijezda dobio svoj nadimak Goto. Nije bez koristi, da se u vezi s time upozori i na natpis
bana Kulina iz Tuštine njive kod Muhašinovića, što ga je u svoje vrijeme objelodanio pisac, jer se u njemu istina uslijed krnjavosti natpisa u još nerazjašnjenom značenju spominje Kuče vsko Zagorje . Pošto u Bosni nema nigdje mjesta, koje bi se zvalo Kučevo, može se pomišljati i na to, nije li ono u vezi sa slavonskim Kučevom, odakle srodnik bana Kulina, Prijezda, vuče svoju lozu Goto kao origo bio bi dakle najprikladniji tumač za istoimeni cognomen.

Ali i samo ime Prijezda, po našem mišljenju, tek je sličan cognomen. Tria nomina, koja su po rimskom običaju obvezna za identifikaciju pojedinca, ostala su daleko u Srednjem vijeku u običaju, a najbolji nam je primjer baš Prijezda. U njega je Uban raenomen, Kotroman nomen gentile, a Prijezda je cognomen; štaviše, kao što rimski vladari, kada zasjednu na prijesto, dobivaju posebni praenomen ex dignitate Caesar, tako se i Prijezda kao ban i njegovi nasljednici na banskom i kraljevskom prijestolu zovu Stefan (kruna!), a tako se isto množe i cognomina, te se on, osim Goto, zove i Prijezda. Ovo potonje ime je čisto narodno, izvedeno od glagola prijezditi, označuje dakle čovjeka, koji je u Bosnu došao iz drugoga hrvatskoga kraja, pridošlica . Po ovom samom nadimku možemo zaključiti, da on starinom nije Bašnjanin, nego došljak, i to, kako smo vidjeli, iz Posavske Hrvatske. Bosanska dinastija je dakle izvan svake sumnje hrvatskog podrijetla, u njenim žilama tekla je hrvatska, a ne druga koja krv.
Ljutu travu na ljutu ranu!

Kralju Dmitre Zvonimire - u tamnici tvoji su ratnici-tvoji Generali!
Avatar
LEGIONARI
Podurednik
Postovi: 1554
Pridružen/a: čet vel 26, 2009 3:40 pm

Re: Studije o podrijetlu naroda.

Post Postao/la LEGIONARI »

Jedan od najljepših sredovječnih spomenika Bosne je krasno ornamentirani stećak, koji se je nalazio na Crkvini, otprilike 1 km daleko, idući iz sadanšjeg rudnika Kaknja prema Zgošći. Taj spomenik pao je već Asbothu u oči, i on ga je, istina dosta nepotpuno, prikazao u svom putopisnom djelu o Bosni, a poslije ga je, nažalost također uz vrlo neuspjele fotografske reprodukcije, priopćio i opisao Đorđe pl.. Stratimirović. Stećak ima oblik rimskog sarkofaga bez uglenih akroterija, dugog 2-65 m, visokog u uglovima 1.46 m, na sljemenu 1.69, a širokog na bazi 1.39 m, na rubu strehe 1.47 m, a bio je postavljen na ploči dugoj 3.35, širokoj 1.99 m, a debeloj 0.40 m. Stećak je od dosta mekog, sitnozrnatog, nešto poroznog, smeđežućkastog mramora, koji se lako kleše i prima lijepu, sjajnu polituru. Materijal mu potječe iz starog kamenog majdana, koji se nalazi na mjestu zvanom Ispod kamena, oko 4 km udaljenom od Crkvine kod sela polje. Ploča, na kojoj stoji stećak, je od grubog konglomeratnog škriljevca i nije obrađena onom pomnjom, kojom je IZRAĐEn stećak. Na mjestu, gdje se je nalazio taj spomenik, ima još trinaest drugih grobnih spomenika, i to 3 stećka, 9 ploča razne veličine i jedan četverasti 3 m visoki obelisk, kao i spomenuti veliki stećak, ukrašen bogatim dekorati vnim skulpturama, a na glavici, na kojoj se nalazi to groblje, razabire se i ruševina temeljnih zidova jedne manje zgrade, očito crkvice, kako to nagađa mjesno ime Crkvine, duga 8.0 m, široka 5.5 m, s pročeljem okrenutim prema istoku.

Glavni spomenik ovoga groblja upropastili su davno prije okupacije kopači blaga, koji su u svojoj pohlepi za zlatom upropastili i stotine drugih spomenika u Bosni. Pošto je kamen, kada se o- nj kucne, jasno odzvanjao, mislili su, da je šupalj i pun zlata, te su ga raskolili mrazom u dva dijela. iskopali su naime na sljemenu dvije uske dugoljaste rupe, napunili ih vodom, i kada se ova od zimske studeni sledila i raste gla, snaga tog rastezanja bila je tako jaka, da je kamen raskolila. Kopači, ne našavši u kame nu ništa, potkopali su spomenik i opljačkali sadržaj grobnice, a tako isto preturali ili potkopali ostale grobnice, ne bi li tamo našli ono, što traže. I tako je ovo groblje na barbarski način razoreno, a razaranje nastavili su čobani i djeca, gađajući kamenjem u figure skulptura, kojim je bio veliki stećak ukrašen. Da se spomenik sačuva od posvemašnje propasti, dao ga je pisac zajedno sa onda već okrnjenim obeliskom prenijeti u Sarajevo, te ga je postavio u sredini skupine stećaka u dvorištu novosagrađenoga muzeja, gdje spada među najljepše spomenike tog muzeja. Ma da je taj spomenik pregledalo nebrojeno posjetnika, i stručnjaka i nestru čnjaka, ma da je on ljepotom svoga ukrasa upravo izazivao, da se arheolozi potrude, da mu razjasne značenje i postanje, ostalo je to do današnjeg dana bezuspješno. Na stećku nalaze se doduše male uske tabulae, koje su očito imale natpis; ali se od njega nije ništa sačuvalo osim na jednoj dva završna slova... N , što je naraivski premalo i za nasmjeliju restituriju izgubljenog natpisa. Stratimirović je došao tek na osnovi ornamentike do zaključka, da je stećak navodno nastao u drugoj poli XIV. vijeka; ali i taj zaključak nije dovoljno obrazložen, dapače je posve kriv, jer u ornamentici iznađemo elemenata, koji spomeniku daju mnogo veću starinu.

Dekorativni elementi su tu naime dvostruki: jednu skupinu predstavljaju čisto geome trijski motivi, konstruirani šestilom, a sastoje se od kružnicom opasanih šestolastičnih ružica raznolikih kombinacija, izrađenih u t.zv. »kerhschnittu«, te odgovaraju sličnim ornamentima, što jh naše narodne drvorezbarstvo tako obilno primjenjuje na raznolikimi preslicama, tasov ima, vodirima, kutijama i si. Ti motivi pojavljuju se već u našoj starokršćanskoj, pa i u staro hrvatskoj umjetnosti u istoj koncepciji i izradbi i sačuvali su se u narodnoj kućnoj umjetnosti do današnjega dana; ali baš ta njihova dugovječnost ne dopušta, da u njima nazremo pouzdan kriterij za određivanje vremena, kada je spomenik nastao- Drugu skupinu predstavljaju bor dure, koje zarubljuju polja, u koja su plohe stećka razdijeljene, a njihovi motivi su nizovi vodoravno položenih palmeta, akanta i razne akantizirajuće vijuge. Ti su se motivi osobito snažno razvili u našoj starokršćanskoj i starohrvatskoj umjetnosti, koja ih je preuzela i upotre bljavala uporedo sa svojim čisto narodnim pletencem; a kako ova, nakon gubitka državne samostalnosti, obamire, ti nam motivi, kojima ćemo naći dosta analogija u starohrvatskoj umjetnosti, predstavljaju prilično pouzdani terminus ante quem, to će reći, oni ne mogu biti mlađi od XIII. vijeka.

Ali uspjelo mi je naći podatak za još točnije datiranje ovog spomenika. Sa stećkom prenesen je i obelisk iz Zgošće u Sarajevo. To je stup visok 3 m, dugoljasto četverastog proreza od 44 X 54 cm, komu su na sredini, 1 m ispod vrha u duljini od 1.35 m, bridovi ravno odrezani tako, da na tom mjestu stup ima osmerokutan prorez. I ovaj stup je bogato ornamentiran. Gornje plohe zarubljene su kao i u stećka kordoniranoni masivnom uzicom, a polja, koja su njom zaokvirena, ispunjena su raznim ornamentima. Pročelje predstavlja kordonirani kosi križ, gore sveden u šiljati luk ,a kraci su ispunjeni kružnicom opasanim uskolatičastim ružicama. I uska pruga ispod ove plohe između uglovnih izreza ukrašena je izmjenice ružicama i spiralama. Druga, uska strana, ima dolje virovitu ružicu, nad njom okomitu praznu prugu, a lijevo i des no do nje dva niza primitivnih trouglatih motiva. Uski dio ispod toga urešen je opet okomi tom kordoniranom uzicom. Treća je strana razdijeljena na pet vodoravnih zona, urešenih geometrijskim motivima i zvijezdama, a druga zona l-rikazuje tu dvije ribe, od kojih jedna očito predstavlja pastrvu. Te ribe imamo jamačno shvatiti kao reminiscenciju iz starokrš ćanske sepulhralne simbolike. Četvrta strana ima u gornjem polju šiljati luk, nad njim okomi tu gredu, a u srednjem, užem dijelu opet okomitu kordoniranu uzicu. Usporedi prikaz orna mentike. Od ovih motiva naći ćemo kordonirani zarub i ružice primijenjene i na stećku, dočim akantizirajući motivi, koji potonjem daju osobit čar, u obelisku posve nedostaju. To će reći, da obelisk nije suvremen sa stećkom, nego nešto, iako ne mnogo, mlađi. U čelu svakog od ovih polja nalazi se na obelisku uska vodoravna pruga, a na njoj se razabiru ostatci vremenom i erozijom tako oštećenog natpisa, da je bilo nemoguće pročitati ga, a ta nejasnoća je tolika, da Asboth i Stratimirović uopće nisu ni opazili, da je tu bio natpis. Ja sam, iako sam dugo vreme na poznavao taj obelisk i u Sarajevu ga kroz godine imao svaki dan pred očima, nisam uspio da ga pročitam, i tek kada sam se spremao, da kao ravnatelj sarajskog muzeja zatražim umiro vljenje, osjetio sam kao neku grižnju savjesti, što ću taj spomenik ostaviti neprotumačen. Da tomu izbjegnem, Dao sam načiniti nekoliko papirnatih otisaka natpisa po poznatim mi raznim metodama, a osim toga sadrene odljevke, te sam dugo vremenaj pri raznolikoj rasvjeti, proma trao i proučavao natpis. Svaki dan sam opažao tragove ili sjenke kojeg do onda nezapaženog slova, bilježio ih i nakon duge muke i osobito za oči napornog rada uspioi sam, sintezom svo jih opažanja i poređivanja s originalom, pročitati čitav natpis. Rezultat ovog rada prikazuje slijedeći facsimile koji prema tomu u transkripciji glasi:

I II III IV
1) Sie leži Stjepan' ba,n' bosan'[ski i brat' mu Bogdan i Dragiša[i
2) knez' Bakula i knez Stanko i Tvrt'ko s đruži(,n)o(m)'[/b]

Natpis se dakle ne odnosi samo na jednog sahranjenika ovoga groblja, nego na više njih, a prvi se tu spominje ban Stjepan. Ostali su grobovi njegove najbliže družine. Pitanje je, koji se od četiri bana imenom Stefan ovdje misli? Pošto se od Prijezdina vremena svi vladari zovu Stefan, mogao bi to osim Pri jezde biti Stefan Kotroman i Stefan Kotromanić, dočim Tvrtko ne dolazi u pitanje, jer je umro kao kralj. Da ustanovimo osobu bana, pokopana na groblju u Zgošći, može nam poslužiti III. i IV. stavka u prvom redu natpisa: i brat' mu Bogdan' i Dragi ša. Nama su naime poznata braća Stefana Kotromana, Prijezda II. i Vuk, kao i Stefana Kotromanića, Vladislav i Ninoslav. Jedino za Stefana Prijezdu ne znamo, je li imao i koliko braće, a naše dosadanje neznanje naravski ne isključuje mogućnost, da ih je imao. Iz natpisa eto saznajemo, da je ban imao dva brata, Bogdana i Dragišu. Da nam dosad poznate listine ne govore ni o bratu Bogdanu ni o nekom Dragiši, nije neobično, jer su i ostale vijesti o banu Stefanu Prijezdi vrlo oskudne, a pcgotovo nemamo vijesti o njegovim užim porodičnim odno šajima. Natpis nam dakle, kao i onaj Kulinov iz Muhašinovića, nadopunjuje nepotpune porodične podatke, jer kao što tamo saznajemo za do onda nepoznato ime Kulinove supruge Vojslave, tako tu saznajemo za imena Prijezdine braće Bogdana i Dragiše.
Ljutu travu na ljutu ranu!

Kralju Dmitre Zvonimire - u tamnici tvoji su ratnici-tvoji Generali!
Avatar
LEGIONARI
Podurednik
Postovi: 1554
Pridružen/a: čet vel 26, 2009 3:40 pm

Re: Studije o podrijetlu naroda.

Post Postao/la LEGIONARI »

Groblje u Zgošći je prema tomu groblje bana Stefana Prijezde i njegove braće te knezova Bakule, Stanka i Tvrtka i družine. Banov je spomenik naravski onaj bogato ornamentirami stećak. S tim se slažu i dočetna slova ... Nb na jednoj tabuli nad lovačkim prizorom, koja se dadu lahko popuniti sa Stjepan ili sa b an, a slaže se s tim i narodna predaja, koja ruševine grada nedaleko Zgošće i ovog groblja na brdu Crncu zove Stipangradom. Slaže se s tim i značaj ornamentalnih motiva na stećku, osobito onih, koji su u vezi sa starohrvatskom umje tnosti, jer ta je trajno uništena provalom Mongola (1242.), a u doba, kada je postao ovaj spo menik, još su mogle postojati žive veze između starohrvatske, predmongolske umjetnosti i umjetnika, zadojena predajama ove umjetnosti, koji je preživio provalu Mongola i stvorio ovaj spomenik. Još jedno opažanje potvrđuje našu determinaciju. Poznato je naime, da pleme Kotromanića u svom grbu ima tri krina ili ljiljana, a ako bolje razmotrimo sliku, prikazanu u zadnjem polju gornjega reda na južnoj strani spomenika, opazit ćemo, da ondje prikazano drvo sa stiliziranim lišćem na korijenu imade heraldički ljiljan, a još po jedan nalazi se sa svake strane debla, dakle ima svega tri krina. Prema tomu može se dotična kompozicija shvatiti kao simbolično stablo, roda Kotromanova, a spomenik je namijenjen jednom članu toga roda. Ovim, što smo rekli, dobivamo i neko pouzdanije uporište za tumačenje figuralnih kompozicija, kojim je ukrašen spomenik iz Zgošće. Prizor u gornjem dijelu pročelja predsta vlja grad sa dvije veće i tri manje kule na strmom, krševitom, šumom obraslom brdu, i tu mo žemo pomišljati, da je to banov grad Stjepangrad na Crncu. U donjem spratu prikazana je velika dvorana, a u njoj sjedi ban na stolici, sličnoj kurulskoj, i do njega stoje dva dvorjanika ili velmože. Ispod ove slike vidimo čovjeka, koji na uzdi drži dva osedlana konja, čekajući očito bana, koji ima poći u lov. Na balkonu lijeve kule sjedi ženski lik očito banica i čeka, dok će ban izići i uzjahati, da mu na polasku mahne pozdrav.

Na slijedećoj, duljoj strani, ban je već usred lova. U donjem relijefnom nizu šuma je simboli zirana sa tri stilizirana stabla, a u lijevoj poli puca ban lukom na jelena, što mu ga dognaše psi. U drugoj poli dočekuje ban teškim medvjeđim kopljem (Saufeder) medvjeda, koga je zaoku pio čopor zagara, a uz drvo, koje završuje ovu scenu, lancem je privezana životinja, koju je Stratimirović držao lavom, ali koja uistinu ima predstavljati lovačkog leoparda, zvjerku, koju su u Orijentu znali pripitomiti j uvježbati za lov na krupniju zvjerad. Križari, vraćajući se iz Orijenta, donosili su takove leoparde sobom i mnogi velikaši su ih poslije dobavljali za skupe novce, da im posluže u ovakovom plemenitom lovu. Da dotični lik ne predstavlja lava, vidi se po tomu, što nema grive, a da je leopard, vidi se po pjegama na njegovu krznu, a i po tomu, što je na lancu. Nad njim je prikazan krilati zmaj, kao koncesija narodnom vjerovanju u ovu mitsku zvijer.

Nad srednjim prizorom isklesan je lijepo heraldički stiliziran krin iz banova grba ,a radi sime trije bio je smješten jamačno i u lijevoj poli takav krin, ali je od ozljeda nestao. Iznad ovog niza prikazan je gore opet niz od pet jahača na opremljenim konjima, valjda banova lovačka družba na putu u lov ,a slični jahači njih petorica prikazani su i u donjem redu protivne strane; ali je svaka figura zaokvirena afcantizirajućim okvirom. Na taj način ovaj spomenik, koji spa da među najvažnije povijesne spomenike Bosne, imade i tu vrijednost, da nam u nizu relijefa predočuje crtice iz života bosanskih vladara i velmoža Srednjega vijeka. Konačno da spome nemo još jednu sitnicu, koja možda nije bez značenja. Osim obeliska, koji, sudeći po napisu, služi samo kao orijentacija ili upozorenje, ima na Crkvini ukupno 12 grobnih spomenika, a na ornamentiranom stećku, osim prizora na pročelju, prikazano je 12 likova: dva u lovu, a deset njih na konjima. Obelisk dakle kao da upućuje na historijat ovoga groblja prvih Kotromanića i njihove družine. Prema ovomu, što smo ukratko rekli o spomeniku iz Zgošće, on je ne samo jedan od najdragocjenijih naših povijesnih spomenika, nego je povijesno-umjetnički spomenik neprocjenjive vrijednosti kao zadnja emanacija uginule starohrvatske umjetnosti, kao zadnji blijesak plamena, koji je oba¬sjavao kroz vjekove jednu čisto nacionalnu kulturu.

BOSANSKI SOKOLARI

Jedna od najplemenitijih zabava bosanskog sredovječnog plemstva bio je lov sa sokolima. Podrijetlo ove plemenite vrsti lova bile su iranske visočine, gdje su se Perzijci od davnine bavili ovom kao i drugim plemenitim vrstama lova, koje su se rasprostrle po čitavoj Prednjoj Aziji, a u vrijeme križarskih ratova naučiše se toj vrsti lova i vitezovi križari te je preniješe na povratku iz Svete Zemlje u Europu, gdje se udomi i posta najomiljelije zanimanje lovaca ono ga doba. U Prednjoj Aziji znali su već davno pripitomiti sokola za lov na prepelice, jarebice i ptice slične veličine, jastrijeba za lov na šljuke i divlje patke, a kraguja za lov na veće ptice, pa i na zeca. Vještina u poučavanju životinja za lovačkog pomoćnika bila je u Orijentu tolika, da su znali pripitomiti i leoparda, koji je lovcu služio isto tako vjerno kao i pas. Pripitomljeni leopard dospio je s križarima u Europu, kako nam pokazuju razne rezbarije i skulpture gots kog stila, koje prikazuju lovačke prizore, a u Bosni relijef na golemom stećku, pod kojim je nekoć bio sahranjen bosanski ban Stje¬pan Prijezda, na komu vidimo bana s družinom u lovu a uza stablo lancem privezana leoparda ili, kako se još zvao, geparda. Dakako, ovako skupo cjenog lovačkog pomagača mogli su si nabaviti samo najmoćniji ljudi, kao u ovom slučaju ban, a ostalo, i to jamačno samo više plemstvo, moralo se zadovoljiti i sa sokolom, jastrije bom ili kragujem. Zato na bogumilskim stećcima uz ostale lovačke prizore nalazimo često lov sa sokolima. Kako su cijene dobro uvježbanim sokolima bile vrlo visoke, što nam svjedoči slučaj, da je hrvatsko-ugarski kralj Ljudevit II. platio za jednog sokola navodno 40.000 duka ta, ponosila su se i. druga velika gospoda svojim sokolima, kao na pr. herceg Hrvoja Vukčić, koji je u jednoj miniaturi njegova glasovitog glagolskog misala prika¬zan sa sokolom na ruci. Da su sokoli i u tursko doba bili u velikoj cijeni, vidi se po tomu, što je Dubrovnik, da obra duje bosanskog sandžakbega Skenderbega, 1478. ovomu po njegovu knezu Vlahu Radosaliću poslao u Prusac, gdje je Skenderbeg onda stolovao, tri sokolića, a sandžakbeg se republici naročitim pismom zahvalio za taj dar.

U Bosni postao je u tursko doba lov sa sokolima također jedna od najmilijih zabava begova, a taj šport se je među njima raširio osobito na području Krajine, gdje mu je bila pogodna jedna ustanova, koja se zvala dogandžiluk, i on je tamo, dok je ta ustanova bila u životu, cvao, a prestao je iza 1851. kao posljedica tanzimata, koji je dokinuo i mnoge druge nekoć za tursku carevinu važne ustanove. Odonda ta vrsta lova nestaje, a sačuvala se je samo u pojedinim begovskim kućama sve do iza okupacije Bosne, kada se Europ¬ljani, kojima su tada širom otvorena vrata Bosne, začudiše, kada tu nađoše žive još zadnje tragove ove nekoć u Europi to-liko cijenjene viteške zabave. Među zadnjim begovskim obi¬teljima, koje su se još i onda bavile ovom granom lova, bili su Uzejirbegovići u Maglaju te Širbegovići i Smailbegovići u Tešnju. Ovi su i poslije okupacije upotrebljavali sokolove u lovu na prepelice i jarebice.

Lovu se može naučiti samo mladi sokolić, poletarac, od vremena pošto okrilati pa dok ne navrši godinu. Pri uvježbavanju postupalo se ovako: Prije svake vježbe pustio bi se sokolić da ogladni, jer se gladan lakše ujarači, t.j osposobi za lov. Tako gladna sokolića postavili bi na stalak, koji bi se neprestano pomicao i time ga uznemirivao. Za vježbe privezali bi mu za nogu podugačku kožnu uzicu, uz koju je na kraju pričvršćen jedan ili dva praporca, a drugi kraj držao bi lovac u ruci, na koju bi uzeo i samog sokola. Da soko svojim oštrim kandžama ne ozlijedi lovčevu ruku, navukao bi na nju rukavicu od debele kože. Pred ptića bacali bi u zrak komadiće mesa, a u isto doba jurnuo bi na tu meku sokolić, da je u zraku uhvati. Čim bi uhvatio meso, trgnuo bi lovac uzicom k sebi, praporac bi zazvonio i soko bi se isprva nasilu a poslije dragovoljno, čim bi začuo praporac, vratio lovcu na ruku, da pojede zalogaj. Tom se vježbom nastavljalo dotle, dok se soko ne bi naučio na znak praporca vraćati se lovcu na ruku, a ovaj bi komade jetre bacao sve dalje.

Kada bi se sokolić naučio vraćati se na ruku, skinuli bi mu uzicu i bacali ga na meku, da se na zvuk praporca vrati. Kada bi prošao tu školu, učili bi ga »na pticu«, te mu mjesto meke bacali dva međusobno svezana krila prepelice ili jarebice. Pošto je sokolić shvatio, što se od njega hoće, te se naučio, da se svaki put poslušno vraća, dresura je dovršena. Nije više potrebno držati ga vezana na uzici, ali se ipak ne pušta s uzice, da ne izgubi osjećaj, da je vezan, i da ga lovac može k sebi povući, a to je za sokola naravski neugodno. U lovu se odvezuje, a lovac drži u ruci uzicu, pa kad dođe čas, daje praporcem sokolu znak, a on se s ulovljenom pticom vraća na ruku. Tako izvježban soko poletjet će na svaku prepelicu ili jarebicu, što je nanjuši i digne prepeličar, te će se vratiti sa lovinom lovcu na ruku. Kako je obuka sokola dosta mučan posao, za koji treba iskustva i strpljivosti, i kako dobar soko može za dan uhvatiti i do 80 prepelica, razumljivo je, da su ovakvi bili uvijek na velikoj cijeni. Sokolarstvo se je u tursko doba veoma razvilo i donedavna sačuvalo iz dva razloga: prvo, u Bosni ima odvajkada šuma, u kojima sokolova gnijezda nisu baš rijetka, a drugo, prijala je sokolarstvu posebna ustanova, koja je poticala lovce, da hvataju, goje i obučavaju te plemenite ptice. Po starom turskom državnom ustavu dijelilo se seosko žiteljstvo na raju, t. j. zemljeposjednike i seljake, koji od prihoda svojih zemalja plaćaju spahiji desetinu, zemljarinu, glavarinu (resmi benak, ako su muslimani, harač, ako su kršćani), a osim toga još mnogo drugih poreza i nameta, i na slobo dnjake, koji davaju samo muk a tu, t j. stanoviti iznos u novcu, dočim su oslobođeni od ostalih poreza. Među potonje ubrajaju se čisto vojničke ili poluvojničke službe, kao vojnici (vojnu gan), filuridžije, koji su pogranični stražari, derbendžije, koji čuvaju opasne klance i prolaze, i napokon sokolari ili dogandžije. Svi ovi su u službi namješteni beratom i spadaju kao i spahije i zajimi u t. zv. askere. Oni se od obične raje razlikuju ne samo na vedenim sloboštinama nego i time, da ne spadaju pod pravovlast kadije, nego pod svog glavara, bio on beg ili basa, i u najvišoji instanciji pod onu kaziaskera u Carigradu, komu u slučaju smrti iz ostavštine, nakon provedena kasama (ostavinske rasprave) plaćaju ostavinsku pristojbu ili resmi kismet. Kao ni položaj raje, nije ni onaj spomenutih slobodnjaka, dakle ni sokolara, bio vezan uz vjersku pri padnost, te su oni mogli biti i kršćani i muslimani.

Dogandži označuje uopće svakog sokolara, ali se oni prema vrsti ptica, koje obučavaju, zovu šahindžije, ako uče sokole, atmadžije, ako se služe kobcem, a čakirdžije, ako im je bijeli jas trijeb lovni pomagač. Dogandžija su bile dvije kategorije: jedni, viši među njima, uživali su za svoju službu prihode timara, određenih im carskim beratom, kao i druge spahije, a drugi, niži, dobivali su baštine, koje su se nalazile na području šuma, gdje ima dosta sokolova. Svi su oni podložni dogandžibaši svoje nahije, koji je bio zajim, t. j. viši timarnik. Timari dogandžija prelaze od oca na sina, ako je ovaj vješt sokolarstvu i sposoban da vrši službu dogandžije, a ako nema sina ili se ovaj odreče službe, daje se timar kojem pripravniku, koji je u carskoj baz-hani t. j. sokolani, stekao potrebno znanje i vještinu. Šahindžije, atmadžije i čakirdžije bave se isključivo uvježbavanjem pojedinih vrsta sokolova, a njima su podčinjeni juvadžije ili gnjezdari i javrudžije. Prvi traže po šumama gnijezda sa jajima, te ih nad¬ziru i čuvaju, dok se ne izlegu mladi, a potonji se brinu za pilad, dok im ne ponaraste perje. Njihovu službu opisao je Aličauš iz Sofije u svom djelu o spahijama turske carevine godine 1654. ovako:
»Kada se mladi sokolići izlegu, ne smije nitko strani blizu gnijezda, ni čobani, ni drvari, jer oni (juvadžije) nadziru mladunčad dan i noć, dok im ne naraste perje te postanu poletarci. Onda ih vade iz gnijezda, te ih sada obučavaju i odgajaju za lov. Kada dođe vrijeme, idu juva džije i javrudžije sa svojim dogandžibašom u Carigrad te predaju agama sokolove, a oni samo idu na smotru.«

U takozvanoj bosanskoj kanunnami nalazimo o dogandžijama ove ustanove: »Dogandžije, ako su doista u službi sa carskim beratom. neka nisu ničija raja a ona njihova djeca, koja budu njihova zvanja, neka se nikome ne zapisuju rajom. I žene s kojima su zakonito vjenčani, tako đer su kao i oni. Ako bi dogandžije postali nečijom rajom te bi spahiji doista plaćali rajinske poreze, oni, ma da imaju carski dogandžijski berat, nisu više asker, nego su kao i ostali ljudi.«

U staro doba bila je dužnost dogandžija dobavljati i izvježbati sokolove samo za carski dvor. Međutim, kada se je ta ustanova razvila i razgranala po čitavoj carevini, sultan je to pravo dje lomice odstupio i nekim višim dostojanstvenicima, i to pojedincima takozvanih slobodnih timara, a ti su bili subaše, alajbezi, ceribaše, dizdari, cerisuridžije, mir a lem i, portini čauši i imrahori. Svaki od ovih je na svom zijametu bio i gospodar lova, a dogandžije njegova podru čja bili su dužni sokolove donositi njemu. Time su ovakovi zajimi bili po svom položaju pri-siljeni zabavljati se tim plemenitim športom i brinuti se za nj, a ta je ustanova najviše pomo gla, da se je lov sa sokolima kroz vjekove podržavao u nekim bosanskim begovskim, kućama. Pošto su dizdarski timari bili slobodni imali su mnogobrojni dizdari i kapetani bosanskih krajiških gradova primati od dogandžija svoga zijameta sokolove, a to nam najbolje tumači, zašto se je sokolarstvo najdulje uzdržalo baš u ovakvim kapetanskim i dizdarskim porodicama sjeverozapadne Bosne.

Tursko zakonodavstvo se je i inače brinulo za unaprijeđenje lova. Šume su bile pod nadzorom posebnih korudžij a (šumara), a tako i plemenita divljač. Tko ubije risa (vešak) ili pantera (kaplan), morao je kožu predati sandžakbegu, a isto tako se skupocjeno krzno sansara (lasice) i zerdava (hermelina) moralo predati dotičnom vlasniku slobodnog timara kao gospodaru lova, ali je ovaj morao lovcu dati stanoviti »dar«. U novom zakoniku (kanuni džedid) izričito je zabranjeno posjeći drvo, na komu ima sokolovo gnijezdo, te je na nj valjalo upozoravati juvadžije, a ovi bi to javljali dogandžijama i dobivali za to nagradu. Ako koji dogandžija
neke godine ne bi donosio izvježbane sokole vlasniku dotičnog slobodnog timara i ako za taj propust ne bi imao teskerom potvrđene isprike, morao je, ako je bio musliman, platiti u ime merdebeha 150 akči ,a ako je bio kršćanin, 300 akči za onu godinu, a isto tako morao je za tu godinu plaćati neke rajinske poreze, od kojih je inače bio oslobođen, kao: pčelarinu, mlada rinu, baduhavu, bejt ul mal i globe.

Oprost od poreza, što su ga na svojim baštinama uživali sokolari, bio je poticalom, da se i po koja raja bavila sokolarstvom; ali, da se zaštite koristi sokolara, uvrštena je u zakonik sultana Sulejmana ustanova, da takva raja time ne izlazi iz rajetinstva, nego da i nadalje plaća poreze, a tek ako bi osobitom carevom zapovijedi postala asker i dobila carski berat, ne uzimlje joj se rajinski porez, ako se je odrekla rajinske zemlje. Pridrži li ovu, plaća i dalje poreze. Neke po tankosti o sokolarima nalazimo i u fetvama, to jest pravnim izjavama vjerskih poglavara o spornim pitanjima. Tako su po jednoj žetvi šejha Ebusuuda sokolari oprošteni od pčelarine, ako pčele drže na svojoj zemlji, a drže li ih na tuđoj, moraju dotičnom spahiji davati desetinu od meda i voska. Po jednoj fetvi Pir Mehmeda nema na dogandžijskoj zemlji ni jedan spahija nikakva prava, a ako bi dogandžija dopustio, da neki raja na toj zemlji zasadi vinograd ili voćnjak, plaća raja hakove dogandžiji, a ne svom spahiji. I to se podavanje zove merde beha. Po svemu tomu eto vidimo, da sokolarstvo u Bosni nije bilo šport, kojim bi se tko bio od za bave bavio, nego da je to bila državna ustanova, koju je uređivalo posebno zakonodavstvo i koja je u društvenom poretku Bosne pod turskom vladom imala određenu svrhu.
Ljutu travu na ljutu ranu!

Kralju Dmitre Zvonimire - u tamnici tvoji su ratnici-tvoji Generali!
Avatar
LEGIONARI
Podurednik
Postovi: 1554
Pridružen/a: čet vel 26, 2009 3:40 pm

Re: Studije o podrijetlu naroda.

Post Postao/la LEGIONARI »

LARIZAM I KRSNA SLAVA

Ovim monologom unosi mladi Harinus u gotovo burlesknu komiku Plautova Mercatora neki srdačno ozbiljni
ton. Kada sam prvi put pročitao te stihove, nisam slutio, da ću prijaznu i simpatičnu osobu toga istog Lara
zateći svuda na zapadnom Balkanu još živu u uspomeni naroda i u njegovim običajima. Istina, Lar je tečajem vjekova promijenio ime i promatrane kroz nagomilane slojeve tolikih vjekova, njegove su se konture zamaglile, izblijedjele, kao nešto, Što gledamo iz velike daljine; ali on je tu, on živi svojim životom, te se nije bitno promijenio i nije manje poštivan nego prije dva milenija. On živi i ima svoj zasebni kult. Kao pokrovitelj ili zaštitnik vrši još istu ulogu zaštitnika kuće. On ima svoje svetinje, svoje obredne predmete, jer se je sve to, ne baš mnogo izmijenjeno, sačuvalo u krsnoj slavi.

Ta slava jedan je od najzamršenijih etnoloških problema na Balkanskom poluotoku. Poteško ća je ne toliko u samom pitanju, koje se ima riješiti, koliko u tomu, što su se u njegovo rješavanje, kako je to već i Skarić primijetio, uplitali i razni vjersko-nacionalni obziri, i to je uzrok, da mi o podrijetlu i pravom značenju ovog običaja i danas još vrlo malo pouzdanog znamo, makar da na Balkanu nema pitanja, koje bi etnografski ne etnološki! bilo tako opširno i svestrano obrađeno kao baš krsna slava. Iz istog se razloga i shvaćanje pravog značenja i podrijetla ovog zanimljivog običaja neprestano mijenjalo.

Prvo je mišljenje bilo, da je to svetkovina istočne crkve; ali se ono moralo skoro napustiti, jer niti zna službena crkva za tu svetkovinu, niti je ima u Grka, Bugara i Rusa, koji su također vjernici grčkoistočnog obreda. Osim toga je već prije 100 godina Čaplović zabilježio, da se ona nalazi i među katolicima Slavonije i Bosne. Ona je doduše odonda tamo nestala, ali se je sačuvala među katolicima Dalmacije i južne Hercegovine, kako su Banović
i Mitrović pokazali. Ja sam u svojoj radnji o testamentu gosta Radina pokazao, da su krsno ime slavili i patareni, kao gost Radin, župan Bjeljak, Radić Sanković i dr., pa da imademo i vijesti, da tragovi te slave postoje i među nekim muslimanima Hercegovine. Time otpada vjeroispovjedni značaj ove slave. Vj. Klaić pak je prije desetak godina u jednom članku u »Hrvatu« naveo cijeli niz isprava, po kojima su tu slavu u davna vremena slavila i neka hrvatska plemena; dr. I. Erdeljanović našao je taj običaj u katoličkih Arbanasa, a isto i Miljanov. M. Đ. Milićević navodi, da je slave i Vlasi u Srbiji, a u novije doba tvrdi Carsten Hoeg, da čak Sarakaćani u Epiru slave sv. Iliju, sv. Petku i Veliku Gospojinu.

Jednako labilna su i dosadanja tumačenja o postanku slave. Vuk je izvodi od imena, »koje se u prvom krštenju naroda našega nad je nulo komu«. To mišljenje branioi je još u šezdesetim godinama prošlog vijeka I. Javor protiv teze, da je slava u vezi sa kultom Penata i Lara, a uza nj je pristao i Rovinski. Međutim, među ozbiljnim učenjacima sve više preotima maha mišljenje, koje je prihvaćeno u Akademijskom. Rječniku, da je slava u vezi sa kultom Lara ih bar predaka, a dokaze za to su davali Em. Lilek, dr. Al. Mitrović, Sima Trojanović, dr. Lubor Niederle, Cvijić,dr. M. Vasić i dr. Ovaj pak potonji kušao je čak dokazati, da je slava nikla iz grčkog kulta heroja i da se je tračkim utjecajem raširila po Balkanu.Mi ćemo pristati uz one, koji podrijetlo slave izvode iz larizma, te ćemo pokušati u slijedećim redcima rastumačiti značenje ovoga kulta, da iznesemo sve sličnosti, koje postoje između krsne slave i kulta Lara, i konačno da utvrdimo putove, kojim se je kult širio iz svoga prvog ishodišta, dok nije dospio na Balkan i tu se udomio i u kristianiziranom obliku krsne slave sačuvao do današnjeg dana.

OSNOVNI POJMOVI

Prije nego zađemo u samo pitanje, potrebno je, da nam budu jasni neki osnovni pojmovi o čovjeku i o kultu pokojnika u starih Rimljana, jer su si oni čovjeka kao živo biće predstavljali drugačije, nego mi. Mi danas velimo., da se čovjek sastoji od tijela i duše, a kada umre, tijelo sahranjujemo u zemlju, a duša ide Bogu, da
joj sudi. Po rimskom vjerovanju osim ovih dviju komponenata ima muškarac još posebnog genija, a ako je žensko, jun onu. Sto od čovjeka nakon smrti preostane te se, bilo spaljeno bilo nespaljeno, sahrani, to su Manes ostatci koje Rimljanin deificira, te im posvećuje nadgrobni spomenik sa votivnom formulom D. M. kojom stalno počinje svaki nadgrobni natpis. Duša odvaja se po istom mišljenju u obliku zadnjeg uzdaha od tijela i ide neznano kuda, i Rimljani su je, kao i Grci svoju Psyche, u umjetnosti prikazivali u obliku leptira. Treća komponenta čovjeka, geni us, ostaje i dalje u nevidljivoj vezi s kućom i potomstvom, koje mu iskazuje poštovanje, jer mu on svojom zaštitom može biti od koristi. Prvo značenje ovoga genija daju nam stare definicije: certe a genendo Genius apel1atur (sigurno se genij zove od rađanja). To je dakle rađalačka snaga čovječja, načelno neumrla, koja mu daje sposobnost, da porodom i potomstvom i iza smrti nastavi svoje koljeno i lozu. Budući da je rađalačka ljudska snaga diferencirana i podijeljena na aktivnu mušku i pasivnu žensku, to su i odnosne personifikacije različite:

Genius predstavlja rađalačku snagu Genius se iza smrti uvršćuje u red kućnih bogova, koji bdiju nad životom i srećom potomstva, a ono ih poštiva kao Manes maiorum na domaćem ognjištu. Vremenom se u tom općem kultu ističe kult rodočelnika, kome se je u rijetkih patricijskih porodica sačuvalo i ime, u većine se ostalih izgubilo, te ga oni poštivahu počasnim imenom gospodara, etruščanskom riječju lar, i ovaj naziv postaje općim imenom ovakvog rodočelnika. Vezu između Lara i rodočelnika već je posve ispravno uočio koji ga poistovjetuje sa genijem rođenja geniusna1is. Prema rečenom je posve prirodno, da je Lar kao i Genij isključivo muškog roda, a ako se u Iuvenala u jednoj satiri spominje matrona Laris, ima ovaj naziv značenje kućedomaćice, a lar u ovom slučaju znači ognjište, kuću.

Pojam genija prenio se je kasnije sa čovjeka i na druge predmete, na mjesta, gradove i na narod i t. d., a kako je tu dvojbeno bilo, da li su ovi predmeti muškog ili ženskog roda, dogodilo se, da se na brončanom štitu statue rimskoga genija na Kapi toru nalazi natpis: genij rimskog naroda, bio muško ili žensko.Za Rimom povode se i pojedini gradovi, Ostia, Puteoli, Novae, Stabii, Benevent, i dobivaju svog naročitoga genija, te napokon i pojedine zemlje i provincije. Na oscijskim se novcima prikazuje Genius, po epigrafskim spomenicima poznati su nam Genius Britanniae i Genius Pannoniae Superioris, a iz okolice Prištine sa podora grada Ulpianum poznat jie spomenik, što ga je postavio vilicus stationis Ulpianae, tabularius Iulianus u doba cara Aleksandra Severa i majke mu Mameje god. 229. i posvetio Genio Illvrici.

Spomenik je važan, jer se na njemu spominje genij provincije i jer se po njemu može pouzdano lokalizirati položaj grada Ulpianum, potonjeg Iustiniana Seounđa. Grad je bio statio, a od službenika spominje se vilicus i tabularius. Značajno je, da je spomenik postavljen za sreću cara Aleksandra Severa, koji je bio osobito odan kultu Lara i o čijem larariju imamo pobliže vijesti.Zaštitnička funkcija, što je od iskona vrši Lar, t. j. genij rodočelnikaj u kući i obitelji, protegla se u čisto agrarnoj državi, kakova je bila u svojim pooetcima rimska, naravski i na zemljišni posjed, baštinu, i tako nastaje kao poseban tip Laragrestis, Larrura1is, a po raskršćima, na kojima su obično stajali njihovi larariji, Larco; mpita1is.

Ovdje je na mjestu, da progovorimo i koju riječ o penalima, koji se ubrajaju u kućne bogove, i da pri tom ispravimo jednu staru i duboko uvriježenu pogrešku. Etimologija imena penates, koja se izvodi od penus smočnica i koja je od njih načinila osobita božanstva, koja se brinu za smočnicu i kuhinju, po našam je mišljenju vrlo sumnjiva i dvojbena. Dočim je Lar uvijek nešto individualno, penati to nisu, jer mi to ime u literaturi sretamo uvijek u pluralu, a ne u singularu: đofcaiz, da to nije nikakovo individualno božanstvo jedne kuće, jedne obitelji, nego da je to oznaka vrste, koja subsumira više sličnih ili srodnih božanstava, a kako se za penate redovito veli, da su božanstva domaćeg ognjišta, držim opravdanim mišljenje, da oznaka di Penates ima isto značenje kao i grčko bogovi ognjišta. Ona dakle označuje vrstu božanstva, koju predstavlja triada Lar, Vesta i Genij. Za Lare to dokazuje česta zamjena u starih pisaca, koji ne prave razlike između Lara i Penata, a za Vestu to svjedoči ono mjesto u Ovida, gdje se veli: »I Vesta je među cesar-slkim penatima«, iz čega se vidi, da i božica Vesta spada u vrstu penata. To je osjetio i Servij u svojem tumačenju »tu se naime pirta, da li i Vesta spada među penate ili im je pratilica«

Ako naziv penata nije individualan, nego oznaka kućnih božanstava kao vrste, onda je razumljivo, da pjjesnici upotrebljavaju tu riječ često kao poetičnu oznaku za domaće ognjište a, uzimajući pars pro to to, za kuću, domovinu i si. U značenju kuće upotrebljava je Ovid VII. 574. u stihu: »Tjelesa pretvaraju se u zenilju, a penati bježe« »Baca gvožđe i plamen na penate« . U značenju stana upotrebljava se u stih a fraze ponere penates, posuere penates su sinonimi za nastaniti se. Čak i za oznaku zemlje upotrebljava Ovid tu riječ u stihu: »Belona rasprši penate zaprljane mnogom krvlju«, a u značenju domovine i zavičaja u stihu »Ostavi domovinu i neviđene penate«. Konačno po. VIII. 91.: »Scila, tebi predajem svoje penate i one domovine« ima ne samo kuća, nego i domovina svoje penate.

Prema rečenom je razumljivo, da se pod imenom penata razumijeva uz Vestu Genij i Lar i da pisci kasnije ne prave razliku između prve i ove tri riječi. Izgleda, da je riječ Lar starija od penata, jer se u Virgilovoj Eneidi spominje samo Lar, dočim riječi penates tu nema.Kako po spomenicima u Pompejima i Herkulanumu viđamo, penati se ikonografski prikazuju uvijek zajedno, i to Vesta uz žrtvenik, na kom plamsa plamen, Genij u obliku zmije pod njim i oniatajući se oko njega, a sa svake strane žrtvenika po jedan Lar. Na zidnim slikarijama u kuhinjama je kućni Lar, a drugi jer ovi spo¬menici idu u aiugustovsko doba predstavlja Augustova Lara. Na sličnim slikarijama u kompitalnim lararijima jedan od oba Lara je koimpitalni, a drugi opet Augustov. Ove slike premještene su u kuhinju, kada je onamo iz atrija preneseno domaće ognjište, ali je mjesto njega tik do alae, gdje su smještene slike pređa (imagines maiorum), postavljena ukusna aeđicula, često bogato ukrašena, koja služi kao kućni lararium, na komu je postavljen lik Lara i gdje se prinose naročito njemu namijenjene žrtve.
Ljutu travu na ljutu ranu!

Kralju Dmitre Zvonimire - u tamnici tvoji su ratnici-tvoji Generali!
Odgovorite