Tragedija Hrvatske emigracije-ubojstva naređena iz Beograda.

''...uzima se da su Hrvati doselili oko 630...''
Avatar
LEGIONARI
Podurednik
Postovi: 1554
Pridružen/a: čet vel 26, 2009 3:40 pm

Tragedija Hrvatske emigracije-ubojstva naređena iz Beograda.

Post Postao/la LEGIONARI »

Ljeti 1981. održan je pred porotnim sudom zapadnonjemačkog grada Saarbriickena Senza cionalni proces, koji je u SR Njemačkoj izazvao veliku reakciju i stavio vladu u Bonnu u tešku nepriliku. Naime, po prvi put u povijesti njemačkog prava osudjena su pred porotnim sudom u Saarbriickenu trojica agenata na ukupno 35 godina zatvora, jer su po nalogu jedne strane države planirali barem jedno umorstvo, koje je uspjela spriječiti jedino sama žrtva planiranog umorstva, svojom prisutnošću duha, hrvatski emigrant Franjo Goreta. Proces nije ostavio iza sebe nikakvu sumnju: sami optuženi, njihovi branitelji, državni tužilac, pomćni tužitelji, a na koncu i sam sudac jednoglasno su izjavili, da je taj pokušaj umorstva planirala, organizirala i financirala jugoslavenska tajna služba. Velika je nagrada za profesionalne ubojice naravno izostala; 100.000 DM što im je obećano za izvršeno umorstvo, neće nikada biti isplaćene — umjesto toga moraju od Beograda poslani gangsteri u zatvor. Predsjedavajući sudac: „Ne može se podnositi, da strane države svoje unutarnje probleme pokušavaju rješavati uz pomoć plaćenih ubojica u inozemstvu." Visoke kazne, kako kaže njemački sudac, „imaju takodjer zadaću, njemačkoj javnosti razjasniti odredjene tokove dogadjaja." Na koncu, najpoznatji njemački časpois "Der Spiegel" naveo je iz izlaganja tužilaca u tom sudskom procesu: „Dok vlada u Bonnu pregovara s političarima iz Jugoslavije o suzbijanju interna cionalnog terorizma, sama Jugoslavija se neprestano ogriješuje o te pregovore i provodi terorizam na inozemnom tlu, pokušavajući mnoge političke izbjeglice iz Jugoslavije u inozemstvu naprosto "likvidirati'." I to ne samo u SR Njemačkoj, prvoj postaji mnogih izbjeglica iz Jugoslavije. Jugoslavenska tajna policija progoni svoje političke protivnike i preko oceana do u one zemlje, u kojima žive milijuni ljudi, kojih očevi potječu iz one zemlje, koju se danas naziva Jugoslavijom, a medju njima je stotine tisuća onih, što su pobjegli pred jugoslavenskim komunizmom. Već je 1979. godine Kanada objavila ("The Vancouver Sun") izvještaj u medjuvremenu kanadskog državljanina Milivoja Cebobija, koji je prilikom jednog posjeta domovini svojih otaca podvrgnut jakom pritisku jugoslavenske tajne policije: trebao je špijunirati političke izbjeglice u Kanadi, u suprotnom slučaju, ako se tome odupre, ubiti će ga jugoslavenska tajna policija. U švedskom Parlamentu je 14. listopada 1980. ta ilegalna aktivnost jugoslavenske tajne policije otvoreno napadnuta. Još prije dvije godine objavio je u S AD-u poznati publicist Jack Anderson odlomke iz tajnog izvještaja odbora za inozemne odnose u američkom Senatu, koji govori o tome, da jugoslavenska tajna služba u SAD-u počinjava "vjerojatno i ubojstva"; u svakom slučaju u Europi se jugoslavenskoj tajnoj službi predbacuju ubojstva već "deset do petnaest" emigranata, većinom hrvatskog porijekla. Već je 1974. godine jugoslavenska tajna služba planirala ubojstvo deset do dvadeset Hrvata i u Americi. Senator McGovern zatražo je na to jednu pobližu istragu tih prigovora, no do
danas Washington o tome šuti. Dok je predsjednik Reagan za vrijeme svoje izborne kampanje bio poduprt od mnogih Hrvata u SAD-u, takodjer i radi toga, jer se pridružio borbi protiv internacionalnog terorizma, šuti poslije pobjede na izborima i njegova administracija o organiziranom teroru, koji proizlazi iz Jugoslavije — jer Jugoslavija u Washingtonu kao i u Bonnu slovi kao "prijateljska sila"; velika politička zabluda, o kojoj se bivši američki konzul u Beogradu i pristalica Reagana, Laurence Silverman, doista vrlo pametno izrazio, ali ga nitko nije htio čuti. Tito je naime samo nekoliko godina prije svoje smrti izjavio u Pragu, da će se Jugoslavija u odlučnom momentu boriti na strani Sovjetskog Saveza, a Titovi naslijednici su se zavjetovali, da nikad neće odstupiti od Titova puta. Ipak, neovisno o pitanju, kakve li odnose želi SAD imati s jugoslavenskim komunistima i neovisno od toga, da li Australija, Kanada, Švedska. Zapadna Njemačka ili bilo koja druga zemlja u jugoslavenskim komuni stima vidi prijatelje ili protivnike, ni jedna suverena država ne smije dozvoliti, da jedna
druga država na njenom teritoriju vrši pritisak na političke izbjeglice ili čak da ih ubija.

SMRT JEDNOG TRGOVCA POVRĆEM

Nikola Martinović, 65 godina, imao je u austrijskom gradu Klagenfurtu skromnu trgovinu povrća; u slobodno vrijeme uredjivao je grobove. Godine 1975. nadjen je ubijen. Ubojica nikada nije mogao biti uhvaćen — ta, jugoslavenska je državna granica blizu! Martinović je za Jugoslaviju bio državni neprijatelj, jer je svojim radom u slobodno vrijeme, obdržavanjem grobova, pažnju svjetske javnosti mogao usmjeriti na zločin koji bi komunisti Jugoslavije najradije prekrili plaštem zaborava. Kad su Titovi partizani 1945. godine uz pomoć trupa Sovjetskog Saveza okupirali cijelu Jugoslaviju, pobjeglo je pred njima oko 400.000 ljudi na austrijsku granicu, da bi tamo kao protivnici Tita i njegova komunističkog terora zamolili od zapadih saveznika zaštitu. U ratu nepobijedjena vojska, od komunista naprosto zbrisane Nezavisne Države Hrvatske, položila je tamo. svoje oružje; rame uz rame s njemačkim vojnicima, oni koji su bili porijeklom iz nekad jake grupe njemačke nacionalne manjinu u Jugoslaviji, koju je Tito uništio, zatim Slovenci, Crnogorci i Srbi, koji su se još za vrijeme rata borili protiv toga da komunisti dodju na vlast, i na kraju mnogi civili, medju kojima
intelektualci svećenici. Bilo je tu žena i djece. No, njihove su se nade grdno izjalovile silično kao što su Englezi nemilosrdno izručili protivnike sovjetskog komunizma Rusima nad čime se danas u Londonu otvoreno izražava žaljenje — izručili su zapadni saveznici Titove protivnike komunističkim partizanima, koji su nad svojim protivnicima odmah izvršili krvo proliće, prilikom čega je ubijeno oko 300.000 ljudi. Ne ubrajajući ostale žrtve novog komunističkog režima ubijeno je samo kod te akcije uništenja oko 200.000 Hrvata, a vjerojatno još i puno više. Pokolj kod Bleiburga na austrijsko jugoslavenskoj granici bio je najteži ratni zločin iza završetka rata jer se ubistvo ratnih zarobljenika, ranjenika i civila suprostavlja u svim točkama Ženevskoj konvenciji. Komunisti su taj zločin koji je partiza nske vodje na čelu s Titom pred sudom svjetske javnosti mogao razotkriti htjeli odmah zabašuriti: mrtva tijela su bacali u jame vapnjenjače ili su ih na brzinu zasuli zemljom na otvorenim poljima, dok ih — po prikazu tadašnjeg Titovog zamjenika Milovana Djilasa vrućina i tlak zemlje nisu počeli izdizati na površinu. No, nije samo sunce iznijelo taj monstruozni zločin, pun sadizma, na vidjelo dana: Hrvati, kojima je uspio bijeg pred komuni stima, odlučli su, da mrtvima u Bleiburgu podignu spomenik. Nikola Martinovi prihvatio se dužnosti čuvanja onih grobova, što su nakon povlačenja komunističkih partizana iz onih dijelova Austrije, koje je htio zadobiti Tito, opet stajali pod austrijskom upravom. Za 1975. godinu planirao je Martinović u Bleiburgu ogromi marš šutnje, u kojem su trebali sudjelovati Hrvati iz cijelog svijeta. Snažna koncentracija hrvatskih protivnika Tita nedaleko jugosla venske granice prikazana je od jugoslavenskih vlasti u jednoj protestnoj noti austrijskoj vladi kao ugrožavanje cijele Jugoslavije. Ali, tek je ubistvo Martinovića uspjelo spriječiti demon straciju, te se postavilo pitanje, od čega li se Jugoslavija u stvari boji; pošto 10,000 demo nstranata ne može ugroziti Jugoslaviju. Jugoslavija se boji mrtvaca s Bleiburga, jer teško da postoji koja hrvatska obitelj, koja nekoga ne oplakuje; jer su mrtvi s Bleiburga stalno sjećanje na to, da su jugoslavenski temelji skele, koje što su trošnije to više ugrožavaju na njima podignute zgrade. Osim toga, izbjeglice iz 1945. godine slijedilo je mnoštvo novih izbjeglica. Zadnja bujica izbjeglica od sedamdesetih godina povela je na Zapad i one Hrvate koji Neza visnu Državu Hrvatsku poznaju samo iz pričanja, koji su odgojeni u Titovom duhu, te se djelomičo i nakon svog bijega izjasnili socijalistima — ali oni isto tako priznaju žrtve Bleiburga. Bleiburške žrtve ujedinjuju sve Hrvate, bez obzira na pogled na svijet; Hrvati ih nisu zaboravili, isto kao što Poljaci nisu zaboravili žrtve iz Katvna. Godinu dana nakon podmuklog ubojstva Martinovića sakupili su se Hrvati ponovo na Bleiburkškim grobovima svaki čuvan od četiri austrijska policajca, jer im se u prijetećim pismima zaprijetilo smrću. Istina se nije mogla više zaustaviti. U dalekoj Argentini radio je već duže vremena na jednoj dokumentaciji hrvatski novinar Ivo Bogdan, poznat iz redova katoličkog pokreta. Još 1963. godine izašao je jedan svezak o "Bleiburškoj tragediji hrvatskog naroda" na španjolskom jeziku, ali tada je s time trebao hrvatski narod biti upoznat na svojem vlastitom jeziku. 18. kolovoza 1971. nadjen je Bogdan ubijen u svojem stanu u Buenos Airesu.
Ljutu travu na ljutu ranu!

Kralju Dmitre Zvonimire - u tamnici tvoji su ratnici-tvoji Generali!
Delko Bogdanic
Vojnik
Postovi: 423
Pridružen/a: čet stu 02, 2006 6:15 am
Lokacija: Lovinac, Lika, Hrvatska

Re: Tragedija Hrvatske emigracije-ubojstva naređena iz Beograda.

Post Postao/la Delko Bogdanic »

Pronadite knjigu Hrvatskog prijatelja, danas vec pokojnog, Hans Peter Rullman-a, izdata 80ih godina.
Avatar
LEGIONARI
Podurednik
Postovi: 1554
Pridružen/a: čet vel 26, 2009 3:40 pm

Re: Tragedija Hrvatske emigracije-ubojstva naređena iz Beograda.

Post Postao/la LEGIONARI »

Delko Bogdanic je napisao/la:Pronadite knjigu Hrvatskog prijatelja, danas vec pokojnog, Hans Peter Rullman-a, izdata 80ih godina.
*****************************************************

Nu, delko, brate to je ta knjiga i postavit ću je u cijelosti. ZDS
Ljutu travu na ljutu ranu!

Kralju Dmitre Zvonimire - u tamnici tvoji su ratnici-tvoji Generali!
Avatar
LEGIONARI
Podurednik
Postovi: 1554
Pridružen/a: čet vel 26, 2009 3:40 pm

Re: Tragedija Hrvatske emigracije-ubojstva naređena iz Beograda.

Post Postao/la LEGIONARI »

SMRT "VODJE"

Godine 1948. ubijen je u Klagenfurtu hrvatski izbjeglica Ilija Abramović; odmah po završetku rata u Trstu, dakle takodjer u neposrednoj blizini jugoslavenske granice, Dr. Ivo Protulipac; iz Rima je bez traga nestao Drago Jilek, a iz Pariza Zvonimir Kučar. Već u to vrijeme zahvatili su Hrvate, koji su pobjegli na Zapad strah i užas zbog tolike dalekosežnosti jugoslavenske tajne službe. Ali svijet je imao drugih briga; osim toga na izbjegle Hrvate gledalo se kao na ratne saveznike Njemaca.

Vodja tih ratnih saveznika, Dr.Ante Pavelić, nestao je bez traga. Hrvatski pravnik Pavelić napustio je Jugoslaviju još prije izbijanja 2. svjetskog rata, daleko prije dolaska komunista na vlast. Povod tome bio je jedan atentat. Godine 1928. ubijen je u Beogradskom parlamentu vodja najjače hrvatske stranke, Radić. Za Hrvate je to i danas dokaz da se na hrvatsku spremnost za suradnju s umjetno stvorenom državom odgovara ne samo porugom već i ubojstvom. Već tada Beograd proglašava diktaturu. Pavelić bježi, osniva na Zapadu otpor protiv Jugoslavije i vraća se 1941. godine na čelu Ustaškog pokreta u domovinu, kad hrvatski vojnici odbijaju braniti Jugoslaviju. Kao vodja "Nezavisne Države Hrvatske" ispunio je nade hrvatskog naroda za nezavisnošću. Kao saveznik sila osovine ne samo da je morao Italiji odstupiti veliki dio hrvatskog teritorija, već je uveo i autoritativni režim, čime u hrvatskom narodu nije stekao samo prijatelje. Zbog straha de će ga zapadne sile izručiti Jugoslaviji, krio se nakon svog bijega prvo u Argentini, gdje je radio kao mali poduzetnik u gradjevinarstvu. Inače stalno u pratnji čuvara vraćao se Pavelić 10. travnja 1957. sam s jedne proslave pokrivanja jedne kuće; tu je pogodjen hicima; pogodjen je u kralježnicu, a zatim još jedamput, kad se okrenuo prema ubici. Pavelić poslije toga paraliziran pobjegao je pred svojim
ubojicama iz Argentine u Španjolsku, gdje je dvije godine kasnije umro.

Jugoslavija je slavila njegovu smrt u izbjeglištvu, a da nije nikada otvoreno priznala izvršenje atentata. Trinaestog, svibnja 1974; povodom 30. godišnjice osnivanja titovske tajne policije, objavio je organ KP u Hrvatskoj "Vjesnik" razgovor izmedju Darka Stuparića i izvjesnog Dalibora Jakaža, kojeg je kao i Tita komunistička internacionala u Moskvi odgojila za agenta. Godine 1943. osnovao je kao Titov partizan "Glavni obavještajni centar" (GOC), iz kojeg se godinu dana kasnije razvila tajna služa (OZNA); od 1944. nadalje upravljao je Jakaž, zbog svojeg malog rasta prozvan "Piccolo", tj. "Mali", pod vodstvom Aleksandra Rankovića,
zamjenika Tita i vrhunskog šefa sigurnosti do sredine šezdesetih godina, Odjelom za inozemstvo jugoslavenske tajne službe u Beogradu. Zatim je primljen u diplomatsku službu Jugoslavije ta, do dana današnjeg su jugoslavenska diplomatska i konzularna predstavništva istovremeno produžena ruka beogradske tajne policije.

Njegova nova "diplomatska" karijera odvela ga je odmah u Latinsku Ameriku, gdje je zajedno s Titovim generalom Ljubom Ilićem otvarao konzulate i tražio Pavelića. Tražio ga je tri godine; da je on bio taj koji je pucao u Pavelića, priznao je tek 17 godina kasnije u svojem interviewu. „On je to potvrdio svojim osmjehom", piše Darko Stuparić. Za razliku od ostalih komunista, koji dapače odbijaju individualni teror ali se toga uvijek ne drže bili su komunisti Jugoslavije oduvijek skloni atentatima. Još i danas slave atentat Gavrila Principa, koji je 1914. prouzročio Prvi svjetski rat. Nakon Prvog svjetskog rata izvršili su jugoslavenski komunisti
više atentata na vladare. Ubili su ministra unutrašnjih poslova, te su time sami sebe povukli u ilegalnost što je doprinijelo tome da do svojeg nasilnog preuzimanja vlasti nikada nisu postali realna snaga, a osim toga odonda pa do danas moraju se služiti terorom.

Sam Tito uhapšen je s bombama ispod kreveta. Za vrijeme rata dao je u Sloveniji osnovati specijalnu tajnu službu, koja se isključivo bavila "smaknućem" političkog protivnika atentatima iza ledja. Čak su i djecu odgajali za bombaše: jedan od njih, Boško Buha, služi danas kao primjer ne samo jugoslavenskoj djeci u jugoslaviji, već i u Njemačkoj gdje konzulati kontroliraju nastavu kod djece stranih radnika. Kakvo li čudo da je dijete (12) god. jedne takve sredine napisalo pjesmu, u kojoj svim Titovim protivnicima obećava krvavu smrt. Takva nastava financira se iz njemačkih poreskih sredstava; pjesma je tiskana u jugoslavenskom partijskom tisku u prilogu za strane radnike.
Ljutu travu na ljutu ranu!

Kralju Dmitre Zvonimire - u tamnici tvoji su ratnici-tvoji Generali!
Avatar
LEGIONARI
Podurednik
Postovi: 1554
Pridružen/a: čet vel 26, 2009 3:40 pm

Re: Tragedija Hrvatske emigracije-ubojstva naređena iz Beograda.

Post Postao/la LEGIONARI »

TAJNA SJEDNICA UDB-e

Nakon Pavelića pao je 1959. godine žrtvom atentata hrvatski izbjeglica Dinko Domaćinović u Buenos Airesu. Godinu dana kasnije nestao je na neobjašnjiv način Mijo Lijić iz Švedske. Jugoslavenska tajna policija bila je do srži prožeta zabludom svih atentatora da se ubistvom istaknutih političkih protivnika može ukloniti i uzrok njihova otpora i tako promijeniti svijet. Što se ticalo ustaškog pokreta Pavelića, pokret je nestao još i prije Pavelićve smrti no i danas, osamdesetih godina, pojavljuje se uvijek nanovo kao neka avet u zapadnom tisku: jer dok je jugoslavenska propaganda proglašavala sve hrvatske protivnike, pa čak i komuniste i socijaliste "Ustašama", ona pokušava ujedno prikazati Hrvate Hitlerovim pristašama. Isto kao što se opravdanu njemačku želju za mirnim ujedinjenjem istočna propaganda denuncira kao "revanšizam", tako se i opravdana želja Hrvata za samostalnom državom prikazuje kao fašistička donekle s uspjehom i u SR Njemačkoj gdje bi zapravo takvu propagandu trebalo dobro prozrijeti.

Ali, jedan narod se ne da izbrisati sa zemaljske kugle smrću jednog od svojih vodja. Kao što je povijest dokazala, želja za nezavisnošću je radjala uvijek nove hrvatske generacije. Godine 1971/72. digla je nadasve u "Novoj Jugoslaviji" odgojena mladež Hrvatske protest, koji je sama vladajuća komunistička partija priznala kao "masovni pokret" i slomila ga upotrebom sile. Na čelu tog pokreta srušeni su hrvatski partizanski generali Tita i vodje komunističke partije u Hrvatskoj Miko Tripalo i Dr. Savka Dabčević-Kučar: zar su i oni Bili «Ustaše»

Sedamdesetih godina stajao je jedno vrijeme na čelu "Hrvatskog narodnog vijeća" na Zapadu, koje je kao matični savez pokušalo ujediniti sve hrvatske izbjeglice, Mikulić: sin Titovog partizana, nakon rata komunistički gradonačelnik i član CK SKH. I njega su u Jugoslaviji prozvali jednostavno "Ustašom" kako bi se barem na taj način postiglo njegovo izručenje Jugoslaviji.

Ustaški pokret se razbio. Pavelićevo mjesto zauzimalo je sve više ljudi i to mladjih osoba. U potrazi za daljnjim planovima ubijanja od strane jugoslavenske tajne policije, napali su Hrvati, medju njima tada još mladi Stjepan Bilandžić, tadašnje zastupništvo jugoslavenske obrane u Bonnu-Mehlemu. Taj napad iz 1962. godine spada u tek malobrojne terorističke napade, koje su izvršili Hrvati. Iza toga nisu hrvatske izbjeglice ubili nijednog gradjanina SR Njemačke, nijednong jugoslavenskog diplomata s jednom iznimkom. Ta je značajno osvijetlila djelatnost ne hrvatskih izbjeglica, već jugoslavenske tajne službe, koja je na tlu SR Njemačke uključila ubilački stroj, koje se ubilačkoj djelatnosti pripisuje najduža serija ubojstava uopće.

Makar svi Hrvati nisu odobravali napad na jugoslavensko predstavništvo u Bonnu, svi su tada skupljali novac za optužene. Na čelu sakupljalačkog odbora bio je Berislav Djuro Deželić, čije ime nitko nije mogao dovesti u vezu s terorizmom, jer su Deželići nekoć bili jedna od najuglednijih obitelji hrvatskog glavnog grada. Njihovom otkrivalačkom i osnivateljskom duhu zahvaljuje Hrvatska privi Savez pisaca i narodne knjižnice, a grad Zagreb svoju prvu klaonicu i kanalizaciju. Jedan Deželić u isbjeglištvu, koji se zauzeo za mlade aktiviste u izbjeglištvu, mora de je postao jugoslavenskoj tajnoj policiji posebno opasan. Već 1964. godine postavljen je u jugoslavenskom vodstvu zahtjev za "likvidaciju" hrvatske emigracije kao rezultat razočaranja nad neuspjehom prvih atentata iza rata. U Beogradu je sazvana posebna sjednica vodećih jugoslavenskih službenika državne sigurnosti, na kojoj su sudjelovali šef tajne policije u Hrvatskoj Uroš Slijepčević, te šef zagrebačke UDB-e, kako se u medjuvremenu nazivala jugoslavenska tajna služba.

Na prijedlog šefa jugoslavenske državne sigurnosti "Čedez" Stefanovića organiziran je već tada specijalan kadar za fizičko uništenje Titovih protivnika u inozemstvu. Spomenimo usput i to, da su svi ti vodje UDBE-e samo dvije godine kasnije razotkriveni kao tajni Titovi protiv nici. Pod optužbom, da su u Jugoslaviji težili za samovladom, otpušteni su iz službe. Marijan Odak, šef UDB-e u Zagrebu, umro je pod donekle misterioznim okolnostima u kolovozu 1968. godine od posljedica prometne nesreće. Ali i njihovi nasljednici, na čelu s jugosla venskim ministrom unutrašnjih poslova Radovanom Stijačićem, pali su kasnije u nemilost, neki dapače pod sumnjom da su tajno radili za Sovjetski Savez. Kako bilo da bilo, njihova sudbina dokazuje, da se jedan ilegalan aparat, koji se specijalizira za čisto umorstvo, na koncu uvijek razvija u opasnost za vlastitu državu, što medjutim znači i to da sada već neprekidna serija umorstava nad Titovim protivnicima u inozemstvu takvim snagama pribavlja "opravdanje", da svoju moć unutar jugoslavenskog vodstva uvijek nanovo izgradjuju.

Za Zapad to znači, da on, pružajući tom jugoslavenskom terorističkom aparatu dapače i suradnju protiv Hrvata, unutar Jugoslavije jača one snage od kojih Zapad ne može ništa očekivati. Nepovjerenje tih snaga prema Zapadu išlo je i ide tako daleko, da polazi čak od stanovišta, kako djelovanjem Hrvata u egzilu upravljaju zapadne tajne službe ne čelu s njemačkom obaveštajnom službom. Borbu Beograda protiv Hrvata podupire svojom propa gandom Moskva.

Dvadeset devetog lipnja 1969. Deželić je u Diisseldorfu, gdje živi, pozvan telefonom. Upravitelj fonda za pomoć optuženim iz Bona Mehlema, koji dobro vlada njemačkim jezikom i koji je često kao takav pomagao svojim zemljacima u njihovim socijalnim problemima, trebao je pomoći pri sklapanju jednog ugovora u Duisburger Fabrikstr. broj 29. Deželić zbog preopterećenosti to odbija i time si vjerojatno spašava život.

Ali sutradan dolaze ubojice direktno u njegovu kuću, ponovo pod izgovorom da im Deželić kao voditelj "Hrvatske socijalne službe" pomogne. Tu padaju pucnji za nekoliko minuta cijela obitelj Deželić leži u krvi. Brančni par Deželić i njihova kćer Marijana ostaju na životu. Ubojicama je uspjelo pobjeći, vjerojatno preko Francuske, u Jugoslaviju navodno opskrbljeni putnicama, koje su im izdali jugoslavenski konzuli Krstić i Držić. Njemačko policija, po prvi put konfrontirana terorom jedne strane države na području SR Njemačke, zakazuje; i to nije posljednji put što je kod Hrvata pobudilo sumnju, da njemački interes za razotkrivanjem takvih ubojica nije baš velik. Politička svrha Hrvata je uništenje Jugoslavije, koju Zapad, nadasve nekoliko političara u Bonnu, smatraju predstražom Zapada kriva kalkulacija, kao što Hrvati navode: jer na kosturima stvorena država, koja tlači svoje vlastite narode, bit će od tih naroda u odlučnom momentu napuštena. Deželićev najveći grijeh: on je prije napadan jednom apelu na Crveni križ u Ženevi zatražio ekshuminaciju leševa na Bleiburgu i time izazvao duboku sramotu Jugoslavije.
Ljutu travu na ljutu ranu!

Kralju Dmitre Zvonimire - u tamnici tvoji su ratnici-tvoji Generali!
Avatar
emily68i
Vojnik
Postovi: 101
Pridružen/a: sri ožu 04, 2009 5:24 pm
Lokacija: Nova Gradiška

Re: Tragedija Hrvatske emigracije-ubojstva naređena iz Beograda.

Post Postao/la emily68i »

Hvala na velikom trudu i radu. Tekstovi su odlični. molim te nastavi ako imaš vremena.ZDS :-bd
Avatar
LEGIONARI
Podurednik
Postovi: 1554
Pridružen/a: čet vel 26, 2009 3:40 pm

Re: Tragedija Hrvatske emigracije-ubojstva naređena iz Beograda.

Post Postao/la LEGIONARI »

emily68i je napisao/la:Hvala na velikom trudu i radu. Tekstovi su odlični. molim te nastavi ako imaš vremena.ZDS :-bd
******************************************************

Nu, netreba zahvaljivat, nastavljam samo prati!!!! ZDS
Ljutu travu na ljutu ranu!

Kralju Dmitre Zvonimire - u tamnici tvoji su ratnici-tvoji Generali!
Avatar
LEGIONARI
Podurednik
Postovi: 1554
Pridružen/a: čet vel 26, 2009 3:40 pm

Re: Tragedija Hrvatske emigracije-ubojstva naređena iz Beograda.

Post Postao/la LEGIONARI »

UBOJICE SU PREPOZNATI

Budući da je obitelj Deželić preživjela, atentatori su bili prepoznati. Po prvi put izdali su ugroženi hrvatski emigranti u SR Njemačkoj koji su mislili da ih je njemačka policija napustila, vlastitu potjernicu, i to s uspjehom: Stjepan Palfi, očito vodja komandosa, bivši skakač, živio je nakon krvoprolića nesmetano u Zagrebu kao doušnik tamošnje kriminalne policije. "Radio" je nesmetano u kriminalnom podzemlju hrvatskog glavnog grada, s vlastitim skloništem ukradenih stvari u Petrinjskoj ulici nedaleko vrhovne komande policije. Visoki kriminalni službenici kao Djuza, Mamula i Sava Bijelić štitili su ga pred zakonom, sigurno ne bez vlastite koristi. Tek 1979. godine raskrinkan je šef zagrebačke komisije za umorstva i sam kao ubojica ubojstvom bogate zagrebačke gradjanke Šonje Nothig obogatio se za stotine tisuća maraka u zlatu što je nestalo.

Proces protiv njega protekao je djelomično u magli jer su i ostali visoki službenici kriminalne policije i državne sigurnosti u Zagrebu upleteni u takve zločine. Godine 1967. je Palfi, koji je kao doušnik kriminalne policije u zagrebačkom podzemlju brzo izgubio ugled, navodno još jedamput u službi tajne policije u Beču. Poslije toga pošlo je s njime naglo niz brdo: kad je ubijen službenik zagrebačke kriminalne službe Savo Bijelić, a njegova lješina nadjena raskomadana ispod jednog mosta, trebao je Palfi naći počinitelje. On je sumnju usmjerio na džepare, koji su ga zato pošteno isprebijali, te konačno dolazi sam u zatvor. Zbog svojih mnogobrojnih zločina osudjen na 4 i pol godine zatvora.

Žalio se. kako mu je UDB-a razorila život. Vinko Mravičić, "treći čovjek", otkriven je prvo na pustom jadranskom otoku Lastovo, koje je pod posebnom kontrolom vojske i državne sigur nosti, zatim je živio na makarskoj obali, a Nada Palfi, rastavljena od muža, u Zagrebu. Prema riječima žrtve Deželića, Njemačka nije nikada postavila zahtjev za izručenje, jer su ti ljudi, kao jugoslavenski državljani, ostali nedostižni za njemačko pravosudje, a kao UDB-aški agenti za jugoslavensko pravosudje bili nepovrijedljivi. Medjutim Ratimir Stanišić, koji je takodjer sudjelovao u tom napadu, stanovao je prvo u ulici Save Kovačevića, zatim u Novom Sadu, gdje je svoj kruh zaradjivao kao trgovački putnik.

Krajem 1981. godine iznenada je ponovo vidjen blizu njemačko-francuske granice u Strassburgu. Njemačka policiji) zatražila je njegovo hapšenje i izručenje. Možda Stanišić. kratko iza procesa u Saarbruckenu. u kojem su trojica jugoslavenskih ubojica osudjeni na 35 godina zatvora, ipak još ova] izlet na Zapad požali.
Ljutu travu na ljutu ranu!

Kralju Dmitre Zvonimire - u tamnici tvoji su ratnici-tvoji Generali!
Avatar
LEGIONARI
Podurednik
Postovi: 1554
Pridružen/a: čet vel 26, 2009 3:40 pm

Re: Tragedija Hrvatske emigracije-ubojstva naređena iz Beograda.

Post Postao/la LEGIONARI »

ŠPIJUNI IZ BEOGRADA

Jugoslavenska tajna policija razvila je već tada jednu taktiku, koja se i kasnije primjenjivala prenapadno šablonski. Prije svakog ubojstva nekog emigranta odigrala se svadja s nekim drugim emigrantom, koju je zapodjenula sama UDB-a tako, da je u lecima širila vijest, kako je sama žrtva agent UDB-e. Tako je medju redovima emigracije posijano nepovjerenje, u nadi, da se buduće umorstvo neće pripisati njoj. Uz predpostavku, da će se Hrvati u "medjusobnim razračunavanjima"
sami pobiti, dugo je vjerovala i njemačka policija dok ju konačno nije morala napustiti kao potpuno neopravdanu. Naime, do danas nije poznat ni jedan slučaj u kojem je jedan hrvatski izbjeglica ubio drugog.

Čak Srbi i Hrvati, u egzilu ne baš prijatelji, radije se medjusobno negiraju,
nego da si učine nešto nažao. Kako bi njemačku policiju nahuškala protiv
emigranata, a ne protiv UDB-e, financirala je jugoslavenska tajna služba čak i aktivnosti hrvatskih emigranata, koje su njihove sudionike na Zapadu dovele u zatvor. Kad su kasnije u Ravensbriicku bili osudjeni hrvatski emigranti zbog pravljenja bombi, pojavio se u tom procesu jugoslavenski svjedok Ilija Vrlić, koji je s uspjehom sud potpuno prevario, a zatim u jednim beogradskim novinama prikazao svoje doživljaje u SR Njemačkoj i sam sebe razotkrio ko agent UDB-e. Bombe je napravio jedan agent UDB-e.

Jedan od takvih financijera bio je Miroslav Varoš. Bilo gdje da su se Hrvati u
egzilu organizirali, nisu za njegov pojam bili dovoljno radikalni. Varoš, bivši,
učitelj glazbe, rado sam sebe naziva starim borcem za slobodu. Zato uopće
gotovo nikome ne upada u oči, pa je još 1958. godine iz jedne sobe u Rimu nestaje kofer s popisom hrvatskih protivnika Titovog režima, o čijem, je postojanju osim vlasnika, zna samo Varoš. U Zagrebu dolazi do hapšenja.

Dva nova političke zatvorenika jugoslavenskog režima, Balen i Ivo Mašina, umiru u logoru Stara Gradiška. Devet mladih Hrvata, koji se vraćaju u Jugoslaviju, kako bi tamo uspostavili kontakt s političkim podzemljem padaju u klopku. Godine 1965. susreće Varoš u Stuttgatu Gezu Paštija, kojeg se teško može nazvati "ustašom". Rodjen 1934. godine kao sin hrvatsko-ugarskih roditelja doživljava kraj rata kao dijete. Kao jednog od prvih jugoslavenskih omladinaca šalju ga Titovi komunisti na školovanje u Moskvu. Godine 1948. prilikom svadje izmedju Staljina i Tita bio je Pašti, u medjuvremenu već pravi komsomolac, vraćen u Jugoslaviju, te nastavlja gimnaziju u Osijeku.

I usprkos toga bježi Pašti 1951. godine neposredno pred maturom iz Jugoslavije prijeti mu hapšenje, jer je po kućama ispisivao političke parole za slobodnu Hrvatsku! No, pošto se razočarao u emigraciji, osniva kao emigrant u dalekoj Australiji "Hrvatsko revolucionarno bratstvo", čiji se program sastoji u jednoj jedinoj rečenici "Život za Hrvatsku". Jugoslavenski zahtjev za zabranom te organizacije ima uspjeha jedino kod organizacije, sije svadju u redovima hrvatske braće, njegovom zaslugom biva Pašti čak skinut s položaja vodje i osnivača te organizacije, te time priprema put za Paštijevu smrt. Jedne večeri 1965. godine bio je Pašti u jednom malom hotelu u Nizzi pozvan na telefon. Znancima, koji ga vide kako veselo žuri iz hotela, dovikne, da mu je došla prijateljica.


To su bile zadnje riječi, koje je izgovorio; poslije ga nitko nikada više nije vidio. Jedan izvjesni Kunce, koji je nekad bio šef jugoslavenske tajne policije u Rijeci ali se kasnije potpuno predao alkoholu izjavio je, navodno, jednom kasnije: „Toga već davno ribe jedu". No, svi Hrvati ne vjeruju u to: tako o Pašti kruži i glasina, da je sam bio agent UDB-e, te da danas iz Jugoslavije komandira terorom protiv emigranata. Netko ga je navodno nedavno vidio u Jugoslaviji. Makar za tu novu postavku nema dokaza, ipak je istina, da uvijek onda, kad su Hrvati najradikalniji i zbog toga cijelu emigraciju kompromitiraju u očima zapadnih zemalja, iza toga stoji
UDB-a. U takve slučajeve spada i Paštin "prijatelj" Varoš.

Varoš je u Italiji, gdje je stalno boravio, dospio pod sumnju, da se bavi
špijunažom. Godine 1972. bježi preko Miichena u Jugoslaviju, gdje mu njegovi naredbodavci osiguravaju novu egzistenciju na jadranskoj obali.
Ljutu travu na ljutu ranu!

Kralju Dmitre Zvonimire - u tamnici tvoji su ratnici-tvoji Generali!
Avatar
LEGIONARI
Podurednik
Postovi: 1554
Pridružen/a: čet vel 26, 2009 3:40 pm

Re: Tragedija Hrvatske emigracije-ubojstva naređena iz Beograda.

Post Postao/la LEGIONARI »

AFERA «GORETA»


Tridesetog kolovoza 1967. padaju hici u centru Stuttgarta u punoj gostionici "Hofbraukeller" u Konigstrasse 22: za razliku od ostalih ovaj put počinitelj ne pokušava uopće bjžrati, već se na samu mjestu svojevoljno daje uhapsiti. Jugoslavenska propaganda u vječitom nastojanju, da Hrvate prikaže kao teroriste, našla je dobrog materijala: žrtva ubojstva bio je jugoslavenski konzul Sava Milovanović, star 41 godinu, a počinilac atentata je mladi Hrvat Franjo Goreta. Ali, veselje im se brzo kvari; pošto Goreta otkriva, da je on sve drugo, samo ne hrvatski emigrant. Još kao kažnjenik jugoslavenskog logora u Staroj Gradiški prisiljen je na suradnju s UDB-om; kao svog zapovjednika-oficira upoznaje "strani radnik" Goreta u SR Njemačkoj-jugoslavenskog konzula Milovanovića.

„Jednog prijepodneva" tako kaže Goreta pred sudom u Stuttgartu, koji ga
osudjuje na osam godina zatvora „pozvao me Milovanović k sebi." Do
susreta je došlo u Blumenstrane 18, gdje je konzul stranom radniku gurnuo
pištolj u ruku s nalogom, da ubije četvoricu Hrvata. Kako Goreta kaže, stavljen je pod jaki pritisak. Odbijanje poslušnosti prema toj zapovijedi povlači za sobom teške posljedice za članove njegove obitelji u Jugoslaviji. Medjutim, bude li poslušao zapovijed, dobit će honorar od 20.000 DM, kuću, a kasnije penziju u Jugoslaviji.

Goreta: "A tko su ta četvorica?" Milovanovićev odgovor bio je kratak: „Ustaše, neprijatelji." Uz piće u "Hofbraukelleru" slijedile su daljnje upute: „Moraš na njih čekati poput lovca na divljač." Goreta se tako i vladao ali protiv svog naredbodavca. Kad se naredbodavac Milovanović vratio za stol, pucao je Goreta u njega. Pred sudom je Goreta javio:
„Morao sam ga ubiti, da bih druge spasio."

Goreta je krajem šezdesetih godina za svoj čin bio osudjen na kaznu od osam godina zatvora, koju je gotovo u cijelosti i odležao. Ali, on je ujedno bio i prvi, koji je pred njemačkim sudom ukazao na vezu izmedju ugoslavenskih diplomata u SR Njemačkoj i aparata plaćenih ubojica jugoslavenske tajne policije. Milovanović je pokopan u Beogradu uz prisutnost visokih predstavnika beogradskog ministarstva unutrašnjih poslova, kojemu on kao konzul nije bio podredjen
Ljutu travu na ljutu ranu!

Kralju Dmitre Zvonimire - u tamnici tvoji su ratnici-tvoji Generali!
Avatar
LEGIONARI
Podurednik
Postovi: 1554
Pridružen/a: čet vel 26, 2009 3:40 pm

Re: Tragedija Hrvatske emigracije-ubojstva naređena iz Beograda.

Post Postao/la LEGIONARI »

BON POSTUPIO BLAGO SA PROFESIONALNIM UBOJICAMA


Nakon puštanja iz zatvora živi Goreta poštenim životom u SR Njemačkoj,
koja mu je konačno dala i politički azil; teškim radom u klaonici u Saarbriickenu zaradjuje svoj kruh; već godinama je član Njemačke socijalističke stranke. Ima prijateljicu Nijemicu koja mu je vjerna, brine se za mlade strane radnike, ne zadržava se na kolodvoru i vrlo se rijetko vidi navečer u gostionici, ali i tu bez alkohola: jer Goreta nakon puštanja iz zatvora živi kako je i sam sudac u Saarbriickenu rekao „vječito spreman na skok." Prostoji", naime mnogo indicija, a i dokazi za to, da ga jugoslave nska tajna policija želi ubiti.

Goreta, koji je imao hrabrosti kao privi ukazati javno na ubojstva jugoslave nske tajne policije u SR Njemačkoj i razotkriti svoje osobne veze s tom tajnom službom, trebao bi biti "likvidiran" za opomenu svima onima, koji s takvim nalozima ili žive u Njemačkoj ili su u nju tek došli.

Tako se na vratima Goretinog stana u Kolnu projavljuje "tragovac tepiha", koji je jednu rolu tepiha tako sumnjivo uperio u Goretu, da je ovaj odskočio; "trgovac" pobježe u paničnom strahu. Ili, jednom drugom zgodom čeka ga jednu večer auto s ubojicama koji u paničnom strahu pobježe, kad je Goreta, makar bez oružja, signalizirao, da će pucati. Zatim u SR Njemačkoj bude uhapšen jugoslavenski tajni agent Svilar, koji ima zadatak planirati ubojstvo Gorete.

Njemačka potom zamjenjuje Svilara za jednog Nijemca uhapšenog u Jugoslaviji i to potvrdjuje njene "dobre odnose" s beogradskim režimom. Goreta ilegalno nabavlja oružje i čeka na čovjeka, koji ga treba ubiti.

DVOSTRUKI AGENT IGRA MUTNU ULOGU

Taj čovjek zove se Dragan Barač, zemljak, koji je u Jugoslaviji već sudski gonjen zbog teške tjelesne povrede, ali usprkos toga bez muke dobiva putnicu i putuje u SR Njemačku, gdje prvo u Miinchenu pravi karijeru kao učitelj karatea. Barač se prikazuje kao protivnik jugoslavenskog režima, traži kontakte s hrvatskom emigracijom i preko jedne osobe, koja igra vodeće ulogu u hrvatskoj emigraciji upoznaje Goretu.
Ljutu travu na ljutu ranu!

Kralju Dmitre Zvonimire - u tamnici tvoji su ratnici-tvoji Generali!
Avatar
LEGIONARI
Podurednik
Postovi: 1554
Pridružen/a: čet vel 26, 2009 3:40 pm

Re: Tragedija Hrvatske emigracije-ubojstva naređena iz Beograda.

Post Postao/la LEGIONARI »

ORGANIZATOR UBOJSTVA NESMETANO
PUTUJE KROZ NJEMAČKU



Pred zemaljskim sudom u Saarbriickenu iscrpno se prikazuje, kako je i Barač zbog svojeg u Jugoslaviji počinjenog kažnjivog djela pod pritiskom jugoslavenske tajne službe, te tako dobio nalog, da ubije Goretu. Kako je rekao Barač, njegov naredbodavac se zove Dmitar Sijan. Zamjenik je ministra unutrašnjih poslova u Hrvatskoj. Inače Sijan, je danas visoki službenik u jugoslavenskom ministarstvu unutrašnjih poslova.

Prilikom ispitivanja ističe se svojom posebnom brutalnošću i to posebno prema Hrvatima, jer on je sam Srbin. Po prvi puta izlazi Šijanovo ime u širu javonst: otkrio je "zavjeru" protiv Tita. Kako su optuženi u toj aferi kasnije izjavili pred Vrhovnim sudom Hrvatske, prisilio ih je Sijan na priznanje batinama; čak i taj najviši hrvatski sud polazi od toga, da je Sijan primijenio metode mučenja ali umjesto da bude otpušten iz službe, Sijan pravi karijeru. Organizira namjerno ubojstvo.

Gorete i susreće se nekoliko puta s Baračem u Jugoslaviji: Barač je na jednoj slici pred sudom identificirao Sijana. Neposredno prije procesa našao se Sijan konačno i u Njemačkoj: vidjen je u jugoslavenskom konzulatu u Stuttgartu. Goreta je već koncem šezdesetih godina dokazao uske odnose izmedju konzularne i jugoslavenske službe i ubijalačke aktivnosti jugoslavenske tajne službe postoje i danas: naime, protiv dvojice jugoslavenskih konzula u SR Njemačkoj vodi se istraga zbog sudjelovanja u ubistvima političkih protivnika ali bez pravnih posljedica po njih, jer uživaju imunitet protekcionaškog zvanja.

Kako ne bismo smetali istragu i da ne poremetimo mjere sudskog gonjenja u još dva predstojeća procesa protiv ubojica u jugoslavenskoj tajnoj policiji, prešutjeti ćemo inače u vezi toga poznata imena i činjenice. Ali optuženi u Saarbriickenu navode tokom procesa ne samo Sijana, već i druge službenike jugoslavenske tajne policije, s kojima se Barač šeće u
Ljubljani i na Bledskom jezeru u Sloveniji, kako bi u duševnom miru razvio plan za ubojstvo Gorete. Prvo dobiva sliku Gorete, zatim i oružje s posebno rafinirano konstruiranim prigušivačem, uz to odgovarajuću češku i njemačku municiju, zatim falsificiran putnicu i plan vožnje za željezničku vezu izmedju Saarbriickena i Pariza.

Počinitelj je odmah iza izvršenog umorstva trebao pobjeći preko granice u Francusku, a zatim u Jugoslaviju, gdje ga je čekala nagrada u vrijednosti od danas 70.000 DM, a onda je to bilo oko 100.000 DM. Barač putuje više puta u Jugoslaviju, da bi razjasnio daljnje pojedinosti. Očito mu se namjeravaju dati novi nalozi za ubojstva političkih protivnika u Kolnu. Ali prema izjavi Barača pred sudom on odbija konačno sve te naredbe za umorstva.

Navodno je vratio falsificirani pasoš i oružje jugoslavenskoj tajnoj policiji. Da li je to zaista tako bilo, ostaje visjeti u zraku, ostaje sumnjivo ali se optuženom bez sumnje u njegovu korist to priznaje iako: u daljnjem toku to ništa ne mijenja stvari.
Ljutu travu na ljutu ranu!

Kralju Dmitre Zvonimire - u tamnici tvoji su ratnici-tvoji Generali!
Avatar
LEGIONARI
Podurednik
Postovi: 1554
Pridružen/a: čet vel 26, 2009 3:40 pm

Re: Tragedija Hrvatske emigracije-ubojstva naređena iz Beograda.

Post Postao/la LEGIONARI »

STO TISUĆA DM OD JUGOSLAVENSKE VLADE

Barač je naime, u medjuvremenu dvojici svojih prijatelja, sportašima
karatea u Muchenu, pričao o velikoj sumi, koju "jugoslavenska vlada" daje za ubojstvo Gorete: to budi u njima požudu. Adam Lapčević, rodjen u Muchenu,vilo snažan čovjek i majstor u karateu, treba isto kao i Baračev njemački prijatelj Huber pod hitno novac. Huber sam sebe u jednoj gostionici naziva doduše "drugim poslovodjom", ali je on ustvari kako sud u Saarbriickenu utvrdjuje obični čuvar reda u jednom noćnom lokalu i za razliku od Lapčevića,
vri do koljena u blatu podzemlja. Tako oni privoli Barača, kako utvrdjuje sud, da obnovi kontakt s jugoslavenskom tajnom službom i pita, da li raspisana nagrada "od milijun starih dinara" za ubojstvo Gorete još uvijek vrijedi.

Jedan Baraču povjereni broj jugoslavenske tajne policije potvrdjuje ispranvnost naloga i odredjuje obojicu Baračevih prijatelja u Saarbriicken. Obojica silom upadaju u Goretim stan, no na procesu u Saarbriickenu ostaje nerazjašnjeno: da li su obojica ili samo jedan od njih bili naoružani. Huber u svakom slučaju posjeduje pravu "bušilcu", kolt kalibra 4,5 mm; njime se i slonu otkidaju funte mesa.

No, ranio je samo Goretinu sestru u nogu, budući da je Goreta smionim skokom uskočio u svoju spavaću sobu i pucao odotud iz svog vlastitog oružja na obojicu napadača, koji su potpuno iznenadjeni udarili u paničan bijeg. Jednim hicem pogadja Goreta Lapčevića.

Teško ranjenog Lapčevića Huber vozi u Munchen i ostavlja ga u jednoj bolnici. Još istog dana dolaze Lapčeviću u bolnicu
službenici kriminalne policije i oba sudionika budu uhapšena. Nakon izgovaranja priznali su na kraju pred porotnim sudom u Saarbriickenu ne samo zloćin, nego i njegovu političku pozadinu.
Ljutu travu na ljutu ranu!

Kralju Dmitre Zvonimire - u tamnici tvoji su ratnici-tvoji Generali!
Avatar
LEGIONARI
Podurednik
Postovi: 1554
Pridružen/a: čet vel 26, 2009 3:40 pm

Re: Tragedija Hrvatske emigracije-ubojstva naređena iz Beograda.

Post Postao/la LEGIONARI »

SAARBRUCKEN – Nalog za ubojstvo iz Beograda. Tri grupe ubojica jugoslavenske Tajne službe u Njemačkom zatvoru – Mučna serija procesa:

35 godina zatvora za pomoćnike pri ubojstvu Predsjedavajući porotnog suda: ,,Te kazne - imaju izmedju ostalog i zadaću, njemačkoj javnosti razjasniti tokove odredjenih dogadjaja. Nije prihvatljivo, da strane države pokušavaju svoje unutrašnje probleme
rješavati pomoću naručenih ubojstava od plaćenih ubojica u inozemstvu." Zašto šute Bon i Savezni sud? Sudac, državni tužilac i branioci su jedinstveni:začetnik je Beograd – Novi pokušaj ubojstva čak u zatvoru.

Trojica mladih optuženika primila su izricanje osude porotnog suda prividno ravnodušno, samo se učitelj karatea Dragan Barač iz Miinchena /ućiidio da je sudac pošao još dalje i osudio ga na 13 godina zatvora. Ipak kratko nakon toga, uronivši u svoje nehajno držanje, u kojemu nije bilo nimalo kajanja, čuo je i objašnjenje za to: izrečene kazne zatvora od 14 godina za optuženog Georga Hubera, 13 godina za Dragana Barača i osam godina za Adama Lapčevića nije samo odgovor njemačkog pravosudja na podmuklo planirani i posebno gnjusan zločin, već „imaju i zadaću, njemačkoj javnosti razjasniti odredjene tokove dogadjaja, jer nije prihvatljivo da strane države svoje unutrašnje probleme pokušavaju rješavati pomoću plaćenih ubojica u inozemstvu." Po prvi put se u njemačkom pravosudju pojavljuje slijedeća situacija: ne samo sud i državno javno tužilaštvo s pomoćnim tužiocima, već i trojica branite lja optuženih bili su jedinstveni u tome, da je pravi krivac u tom procesu jugoslavenska tajna služba.

Dvojica optuženih su to potvrdila svojim opširnim priznanjima, a optuženi Barač kasirao je na neki način time, što mu je porotni sud izrekao još godinu dana dužu kaznu od one, koju je za njega tražilo državno javno tužilaštvo, kaznu za jugoslavensku tajnu policiju. Jer on je bio onaj, koji je odražavao vezu s jugoslavenskom tajnom službom i dvojicu svojih suoptuženika obećanjem na nagradu poslao da izvrše zločin, planiran od jugoslavenske tajne policije.
Ljutu travu na ljutu ranu!

Kralju Dmitre Zvonimire - u tamnici tvoji su ratnici-tvoji Generali!
Avatar
LEGIONARI
Podurednik
Postovi: 1554
Pridružen/a: čet vel 26, 2009 3:40 pm

Re: Tragedija Hrvatske emigracije-ubojstva naređena iz Beograda.

Post Postao/la LEGIONARI »

POKUŠAJ ATENTATA NA OPTUŽENIKA,SPREMNOG NA PRIZNANJE?

Lapčevića, koji je još uvijek bolovao od posljedica ranjavanja, označuje sudac kao nezrelog mladog čovjeka, koji je upleten u stvar, jer je kod njega prevladala požuda, dakle niži motivi. Izjavljuje da mu je žao, što je počinio zločin. Huber u svojoj završnoj riječi žali samo to da je njegov hitac pogodio Coretovu sestru, koja je nastupila kao pomoćni tužitelj. Njen odvjetnik naziva to sramotom za Njemačku, da se "jedan mali referent" u Saarbriickenu bavi umors tvom, kojeg organizira jugoslavenska tajna služba ona, kojoj se u SR Njemačkoj pripisuje već čitav niz ubojstava. Otkrivanje te bande, kojom upravlja Beograd, stvar je glavnog savez nog suca u Karlsruheu. Takodjer i sudac misli na Karlsruhe i vladu u Bonnu, kad govori o "njemačkoj javnosti", koja konačno mora biti upoznata s tim organiziranim zločinom i aktivi rati se protiv njega. Samo Barač odbija u svojoj završnoj riječi izraziti žaljenje: nadajući se. da će ga jugoslavenska vlada opet osloboditi. Jer beogradski teroristički ustroi nije ostao pasivan ni za vrijeme predistrage, organizira daljnji spektakularni procesa u Frankfurta na Maini na optuženičku klupu. Čak se u predsoblju u Saarbriickenu optuženog Lapčevića, čiji su iskazi bitno doprinijeli razotkrivanju pozadine, pojavljuju profesionalne ubojice: htjeli su ga čak teško ranjenog Lapčevića posjetiti u zatvorskoj bolnici.

Prije nego li su službenici uspjeli uzeti njihove osobne podatke, nestali su bez traga. Za vrijeme procesa u Saarbriickenu kontrolirale su se čak i kemijske olovke iz straha, da bi tajne
policija za vrijeme sudske rasprave mogla optuženike zbog njihova priznanje kao neugodne svjedoke ubiti. Tako jugoslavenska tajna policija godinama i posebnim intezitetom proganja svoje bivše suradnike, koji svojim iskazima pred zapadnim uredima i sudovima pridonose razotkrivanju beogradske ubilačke mašinerije. Milovanović, s kojim je "afera Goreta" i započela, poslužio se uostalom metodom prikrivanja, koja je uskoro postala stalnom taktakti kom jugoslavenske tajne policije. Prvo je dao tiskati letke, u kojima je četvoricu Hrvata, koje je htio ubiti, krivo optužio kao agente UDB-e kako bi odvratio sumnju od jugoslavenske tajne policije. Ti leci, koje je širio u hrvatskim emigrantskim krugovima,, potpisala je neka "Info rmativna služba pokreta političke misli u Hrvatskoj" organizacija, koja nije nikad postojala.

Možda je Milovanović htio postići da rodoljubni Hrvati navodne izdajice sami ubiju! Ali u to klevetanje nitko nije vjerovao. Osim toga u SR Njemačkoj još nikada nije jedan hrvatski emigrant ubio drugoga. Nema nijednog slučaja, u kojem je jedan srpski emigrant ubio Hrvata, ili hrvatski emigrant Srbina. Jugoslavenska tajna policija je procijenila razlike u političkim mišljenjima u redovima emigracije, koje su ustvari sasvim prirodne: jer. na koncu svi žele isto, svi se osjećaju ugroženi od UDB-e, pa su svi skupa. Nada sve u Milovanovićeve tvrdnje o hrvatskom emigrantu Marijanu Simundiću nitko nije vjerovao. Simundića je već davno špijunirala, jugoslavenska tajna policija. I opet je agent UDB-e u redovima emigracije, a Varoš, je bio onaj, koji je jugoslavenskoj tajnoj policiji javio, da je Šimundić posebno opasan protivnik.

Šimundić je u Selnvenningenu povremeno vodio jednu gostionicu: medju rijetki; dobre goste spadala je i bogata Nijemica, koja se predstavljala kao Doris Andres, a zvala se zapravo Brunhilde Koblenz. Navodno nesretno udata. Prešutjala je Doris, odnosno Brunhilde,gostioničaru, da ima još jednog prijatelja. Hrvata Jožu cVIitanovića. s kojim je Šimundić bio u svadji. To mora da je saznalai UDB-a Cvitanović je izgleda bio onaj povoljan čovjek, koji će Simundića. prvog na Milovanovićevoj listi mrtvih, ipak još uspijeti ubiti.Jedni" noći 1967. godine nagovorila je Doris gostioničara, da se zajedno provozaju autom. Kad se je na njenu želju nedaleko Stuttgarta zaustavilo auto. palo je šest hitaca. Šimundić je umro na samu mjestu. Cvitanovic je zajedno s Brundhildeom pobjegao u Jugoslaviju, gdje je očito bogato nagradjen. Nakon svog bijega nastanio se u jednoj vili u Splitu. Doris, odnosno Brunhilde prošla je puno gore: i ona je pobjegla s Cvitanovićem u Split, ali je tamo živjela u podstanarstvu kod jedne obitelji, gotovo bez ikakvih sredstava. Potužila se svojoj sestri u Njemačkoj, ali natrag nije smjela. Kad su njemačke vlasti zatražile njeno izručenje, nije ni to uspjelo: jer je Brunhilde;, kako je javljeno nakon godinu dana neugodne šutnje, u medju vremenu postala jugoslavenska državljanka.

Sve je jasnije postajalo, tko stoji iza ubojstava Hrvata na Zapadu. O ubojstvu Mate Miličevića, ubijenog 1966 u Kanadi, izjasnio se Niko Žutić, vodeći službenik tajne policije u Mostaru: ...Morali smo ga ubiti!" Konačno se to moglo pročitati i u jugoslavenskom partijskom tisku. 3. svibnja 1967. Ubio je jedan izvjesni Grgo Čengić dvojicu hrvatskih emigranata, Milu Jelića, 38 godina i Petra Tominca. 28 godina. Iza njih ostalo je petero nezbrinute djece. Čengić se bez protesta vratio u svoje malo bosansko selo Sašinu i postade strahom i trepetom tamošnjeg pučastva. Očito sa zaledjem policije i državne sigurnosti teiorizirao je seljake, koje je noću dao pozivati "na saslušanje", kako bi njihove žene mogao silovati. Njegova vlastita žena nadjena je s kamenom oko vrata u jednom potoku. Tek kad je izvršio i drugo ubojstvo, uhapšen je Čengić. Beogradski partijski list "Borba" opisao je tada taj slučaj pod naslovom "Čengić je u SR Njemačkoj ubio i dvojicu emigranata". Ali zbog toga nikada nije bio optužen, a i ovaj put izvukao se ustvari začudo prilično jeftino. Ubistvo vlastite žene nije mu se moglo dokazati. Drugo umorstvo proglasio je sud za ubojstvo u
samoobrani. Čengić je osudjen samo na osam godina zatvora, ali je već 1971. godine bio na slobodi, a godinu dana kasnije bez traga je nestao; kao dokaz za usku suradnju izmedju jugoslavenske tajne policije i kriminalnog podzemlja likvidiran od samih naredbodavaca ili opet u akciji: jer serija umorstava je tek započela. Godine 1967. nadjen je nedaleko Friedrichshafena na Bodenskom jezeru mrtav emigrant Jelić, a neki drugi Hrvati kao Vlado Murat i Andjelko Pernar stradali su na misteriozan način na radnom mjestu.

Djuro Korić, narodni zastupnik u hrvatskom Saboru za vrijeme rata, osnovao je u Pforzheimu gradjevinsko poduzeće i ubijen je; 1968. godine izvučen je iz rijeke Fulda hrvatski emigrant Hrvoje Ursa. Ursa je stanovao u Frankfurtu na Maini. U slobodno vrijeme prodavao je hrvatske emigrantske novine, dijelio letke takodjer i medju stranim radnicima, koji su na taj način dobili prvi kontakt sa pokretom otpora. Posebno puno povjerenja imali su strani radnici iz nerazvijene općine Livno prema Ursi, smrtnom neprijatelju jugoslavenskog režima: Ursa je od strane jugoslavenske tajne policije proglašen neprijateljem. Jedan od Ursinih ljudi za vezu
bio je Milan Vukoja, koji mu je bio čak i rodjak. Vukoja je informirao Ursu, „tko je protiv, a tko je za nas." Zaboravio je navesti samog sebe: jer još 1963. godine, kad je Vukoja postavio molbu za pasoš, kako bi otputovao u SR Njemačku, biva mu putnica dodijeljena jedino zbog toga, što se obvezao na suradnju s UDB-om. Godine 1967., po povratku s dopusta iz domo vine, dao je Vukoja neke od svojih tajnih veza na znanje. No, prikazao ih je u sasvim drugom svjetlu: zbog svoje povezanosti s Ursom navodno je uhapšen u bosanskom glavnom gradu Sarajevu i strahovito mučen od UDB-e.

Veseo je da je tom paklu izbjegao sa živom glavom na ramenu. Zato se nisu više kao prije susretali javno na kolodvoru, pred crkvom ili u gostionici već tajno, godine 1968. vidjen je Vukoja. kako je s dvojicom nepoznatih ušao u jedno auto. Danas znamo da su se svi skupa odmah potom odvezli Ursi. Posjetioci, koje je Ursa zbog prisutnosti Vukoje odmah pustio u stan, oboriše se smjesta na svoju žrtu. svezaše ga umoriš« i baciše u Fuldu. Hrvati tvrde, da je Vukoja pobjegao u autu zamjenika jugoslavenskog konzula u Frankfurtu na Maini u Jugosla viju. Kako bilo da bilo: jugoslavenska tajna policija ne nagradjuje uvijek neugodne svjedoke vilama i visokim položajima. Obećana nagrada od 50.000 DM uskraćena mu je. a kad se na to želi potužiti tajnoj službi u Mostaru, bude pozvan u hotel "Neretva". Trinaestog, siječnja 1969. nadjen je u jednoj sobi tog hotela ubijen. No. ne vjeruju svi u njegovu smrt: navodno je njegova smrt samo varka, kako bi u inozemstvu ponovo mogao biti aktiviran protiv "neprijate lja." Već mjesec: dana iza Ursine; smrti izvršavaju nepoznati počinitelji u jednom stanu, u Miinchenu novo krvoproliće: u lokvana krvi nalazi policija Milu Rukavinu starog 58, godina Krešimira Tolja, 30 i Vida Marinčića 22 godine.

Rukavinu, jednog preživjelih u Bleiburgu, živio je prvo sasvim povučeno u Austriji, dok Jugoslavija nije zatražila njegovo izručenje. Odselio je u Njemačku i 1961. stupio na čelo "Ujedinjenih Hrvata"emigrantske organizacije, koja je slovila kao posebno odlučna; 26. listopada istrčao je naprosto Rukavina iz jedne gostionice: netko ga je molio da dođe u svoj stan u Paul-Hevsestr. 25. Kad je policija alarmi rana od zabrinutih prijatelja, u 14:30 provalila u stan. našla je trojicu mrtvih muškaraca . Rukavina je imao naočale, koje je upotrebljavao kod čitanja, a pored mrtvog Tolja ležao je njegov pasoš, a Maričić kod vrata: vjerojatno je pokušavao pobjeći. Iz položaja mrtvaca moglo se zaključiti, da su očito postali žrtve trika: počinitelji su možda ušli u stan Hrvata kao službenici kriminalne policije, pokazali nalog za pretragu stana i zatražili pasoše, prije nego li su otvorili vatru. Bilo je to savršeno, ali očito i skupo umorstvo: jer, Marijan Kralj, bivši funkcioner tajne policije, žalio se zbog 100.000 DM, koje je progutala likvidacija "Miinchenške bande"; nasuprot toga hvalio je nekog izvjesnog "King-a" i nekog "Beli-ja". "King", odnosno kraljević bio je vjerojatno generalni konzul u Miinchenu, a "Beli" je kasnije "radio" u SAD.
Ljutu travu na ljutu ranu!

Kralju Dmitre Zvonimire - u tamnici tvoji su ratnici-tvoji Generali!
Odgovorite