Tragedija Hrvatske emigracije-ubojstva naređena iz Beograda.

''...uzima se da su Hrvati doselili oko 630...''
Avatar
LEGIONARI
Podurednik
Postovi: 1554
Pridružen/a: čet vel 26, 2009 3:40 pm

Re: Tragedija Hrvatske emigracije-ubojstva naređena iz Beograda.

Post Postao/la LEGIONARI »

PROGON STRANIH RADNIKA:

Godine 1976. osudio je Vinko Tolja, rodjaka ubijenog Krešimira Tolja, jugoslavenski sud u Mostaru na 10 godina zatvora, jer je položio vijenac na grob umorene žrtve. Samo izmedju 1971. i 1978. godine osudjeno je 320 hrvatskih "stranih" radnika iz SR Njemačke prilikom svojih posjeta domovini na gotovo isto tako visoke kazne. Tako je Vinko Martinović, otac sedmero djece, osudjen čak na 15 godina zatvora, zato što je u pijanom stanju izjavio, da
će sam osobno "na dan X" dignuti jedan most na Neretvi u zrak. Nedjeljko Martinović osudjen js na 11 godina samo zato što je u vlaku na putu u domovinu izjavio da hrvatske borce za slobodu, koji su protiv Jugoslavije, nikad ne bi izdao UDB-i. Isto tako na 11 godina strogog zatvora osudjen je Mijo Grgas, jer se u Niirnbergu samo učlanio u hrvatsku emigrantskuy organizaciju.

Dva letka i jedne hrvatske emigrantske novine platio je strani radnik Josip Jakovac sa sedam godina zatvora, a samo godinu dana manje dobio je Ivan Merćep, koji je kao strani radnik svoj boravak u domovini malo bučnije slavio i u jednoj gostionici oštetio sliku s portretom Tita. Ivan Rajin osudjen je zbog pjevanja jedne hrvatske pjesme, a strani radnik Mehmed Curo dcbio je osam mjeseci zatvora zbog jednog političkog vica, kojeg je čuo na Zapadu i ispričao u domovini. Čak i "neprijateljske pjesme", koje se moglo čuti preko mikrofona u tvornici "Volvo" u Švedskoj, bile su za strane radnike po dolasku u Jugoslaviju sudbonosne: jer jugoslavenska tajna služba je svugdje, ona se ne oslanja samo na jugosla venska zastupništva u inozemstvu, već i na takozvane jugoslavenske klubove, koje je tajna policija podigla kao "središta" u gustoj mreži "društvene samozaštite" a SR Njemačka ih čak iz njemačkih poreskih sredstava podupire jer naivni gradski oci u Njemačkoj vjeruju, da se tu igra samo šah. Dok svaka politička osuda terora, koju donesu na pr. sudovi ČSSR-a, dovodi do opravdanog, ali i glasnog protesta bonskih vladajućih stranaka, a ponekad i sindikata, medjutim šuti službeni Bonn o svim teškim i brojnim političkim osudama, koje bez velikog povoda padaju u Jugoslaviji jer su odnosi s Berogradom navodno "dobri".

Jugoslaveni uzvraćaju takvo njemačko držanje s porugom. Tako tvrdi Vaso Radić, jedan funkcioner UDB-e: „Švabama treba samo dati dobro jesti i piti i prevest ćemo ih žedne preko vode." U medjuvremenu se i ostali teroristički centri izjašnjavaju o popustljivosti, s kojom Njemačka trpi jugoslavenski državni teror na svojem teoritoriju: libijski predsjednik Muammar Gaddafi izjavio je u jednom svom intervjuu časopisu "Spiegel" sljedeće:„Tito je slao u SR Njemačku svoje opunomoćenike, da ubijaju njegove hrvatske protivnike. Ali usprkos toga ugled Tita u Njemačkoj nije zbog toga trpio. Zašto Tito to smije raditi, a ja ne? A osim toga, kako sam već rekao, ja nikad sam nisam davao nekome zapovjed, da se itko likvidira na stranom teritoriju."

Iz toga za SR Njemačku proizlazi jedna gorka pouka: dok je Jugoslaviji obećala "bezuvjetnu podršku", vjerojatno i protiv hrvatskih protivnika te države, širom je otvorila vrata interna cionalnom terorizmu, te dala naprosto moralno pravo ne samo Libiji, već Iraku i ostalim državama, da se ubojstvom sa političkih protivnika u inozemstvu koriste kao zakonskim sredstvom.
Ljutu travu na ljutu ranu!

Kralju Dmitre Zvonimire - u tamnici tvoji su ratnici-tvoji Generali!
Avatar
LEGIONARI
Podurednik
Postovi: 1554
Pridružen/a: čet vel 26, 2009 3:40 pm

Re: Tragedija Hrvatske emigracije-ubojstva naređena iz Beograda.

Post Postao/la LEGIONARI »

OSVETA SRBA


Godine 1968. dobio je hrvatski emigrant u Parizu Ante Znaor brzojav od svoje sestre iz Jugoslavije trebali su se susresti u Trstu. Znaor je reagirao odmah i po svoom dolasku u Trst parkirao auto nedaleko glavnog kolodvora, kako bi u autu još nekoliko sati odspavao. Kad je nakon tih nekoliko sati htio upaliti motor, eksplodirala je paklena mašina i ubila njega i njegovog prijatelja Krtalića, koji ga je pratio. Jugoslavenska je propaganda pokušala krivnju prebaciti na ubijene, te je tvrdila, da su poginuli prilikom pripreme bombe. Isto se dogodilo, kad je gostioničar u Munchenu Mirko Curić jednog jutra oko 8 sati htio vidjeti, što je u plastičnoj vrećici, što ju je netko bio objesio na njegova vrata. Umjesto otpadaka unutra je bila bomba: Curicu bivaju otrgnute obje ruke i umre istog dana. Ali njemačkoj policiji je Curićevo ime bilo već davno poznato. Na smrtnoj listi, koju je jugoslavenski konzul stavio pred mladog Franju Goreta, Čurić je bio drugi po redu. Čurićev sprovod postaje izrazitim skupom Hrvata: na njegovu grobu može se uz Kulenovića vidjeti izvjesnog Ivana Galica.

Kulenović je sin ugledne muslimanske obitelji; kao većina muslimana u Bosni i Hercegovini priznavao se već i njegov otac Hrvatom: njegov otac bio je hrvatski političar. U SR Njemačkoj Kulenović je zet one obitelji Deželić s kojom je počela serija atentata: kao aktivist u emigraciji ima puno razloga, da se boji UDB-e. Želi iseliti u Ameriku, rijetko ide bez svog čuvara-Ivana Galica. S jedne proslave rodjendana odlazi Kulenović u pratnji Galica u svoj stan; budući se dulje vremena ne pojavljuje, alarmiraju prijatelji policiju. Kulenovića nalaze s razbijenom lubanjom, a galicu nestaje svakog traga. "Siiddeutsche Zeitung" piše: ,,Za vrijeme istrage komisija je ustanovila, da se Galić sada nalazi u Jugoslaviji. Nekoliko ispitanih svjedoka je potvrdilo, da Galić sada radi za službu sigu nosti." Zaista je Galić do svog penzioniranja radio još nekoliko godina za UDB-u u Sarajevu. Kad 1969. jedna komisija njemačke policije dolazi u Zagreb, kako bi razmotrila slučaj kriminalca imenom Sakač,koji je kao strani radnik u Njemačkoj okrao i ubio vlasnicu jednog dućana živežnim namirnicama, upada joj u oči Galić. Ali on je lijen govoriti: ubojstvo Kulenovića, kako kaže, ima "političku pozadinu". Pa tko je u to uopće sumnjao?

Ipak, premda je UDB-a u pozadini bila nevidljiva, pokušala je Jugoslavija i ovo umorstvo pripisati drugome. Još prije ubojstva Gurića i Kulenovića širi jugoslavenski konzul Žika Stojanović glasinu da se srpski emigranti žele Hrvatima osvetiti za ubojstva u vlastitim redovima. Nova fama prolazi svijetom: Srbi i Hrvati, nacionalno nepomirljivi, istrebljuju se medjusobno. Stvarno se i kroz srpsku emigraciju, makar ne istom snagom, provlači slična
serija ubojstava: već 16. listopada 1954. iz Klagenfurta bez traga nestaje natporučnik jugoslavenske predratne vojske Siniša Ocokoljić, koji se za vrijeme rata borio prvo protiv njemačkog i bugarskog okupatora, a kad su ušle sovjetske trupe i protiv njih. Srpski emigranti su, kako kažu, saznali, da je Ocokoljić završio u zatvoru jugoslavenske državne sigurnosti u Beogradu u Banatskoj ulici 4, a taj zatvor je još za vrijeme tadašnjeg šefa tajne službe Aleksandra Rankovića uživao vrlo loš ugled zbog velikog straha, ali i zbog posprdnog naziva "Hotel Lela Ranković".

II ožujku 1969. nadjen je u 11. pariškom rajonu bivši jugoslavenski viši oficir Andrija Lončarić razbijene lubanje: Lončarić je za vrijeme rata bio kurir izmedju srpskih nekomunističkih partizana u Jugoslaviji, četnika i njihovog kralja Petra u egzilu, odnosno zapadnih saveznika. I nakon završetka rata poslužio je Lončarić Zapadu dobro: toliko su ga cijenili, da su mu na sprovod došli visoki francuski političari i pripadnici vojske. "New York Times" zabilježio je tada: ,,Njega je ubio jedan agent jugoslavenske vlade."

U noći 15. prosinca iste godine prodro je u Švedskoj jedan ubojica u stan Save Čubrilovića: četiri hica pogodila su žrtvu u glavu. Čubrilović, rodjak onog Veljka Čubrilovića koji je zbog sudjelovanja u povijesnom atentatu na nadvojvodu Franju Ferdinanda u Sarajevu bio prvi obješen bio je kao i Lončarić protivnik fašizma: dovoljan razlog, da ga kao prvo aktiviraju u Jugoslaviji u službi odjelnog vodje kod policije. I njegov je ubojica bio prepoznat: Milan Šop-Djokić, koji je još na dan zlodjela, neočišćen od krvi svoje žrtve, odletio u Beograd 17 minuta prije izdavanja naloga zahapšenje od strane Švedske. Jedan reporter švedskog časopisa "Fib-Aktuellt" potražio je ubojicu kasnije u Beogradu: našao ga je u ulici Gospodara Vučića 231, a pred kućnim vratima sivi "Zastava" HAT s beogradskom registracijom 124 475. "Fib-Aktuellt" piše: „Ubojica Save Čubrilovića još uvijek radi za UDB-u." Ubijanje Srba se nastavilo: 1974. godine uvukli su se ubojice kroz kuhinjski prozor srpskog urednika novina u emigraciji Ljotića u Munchenu. Ubojica se poslužio crnom kravatom 79-godišnjaka, kako bi ga zadavio. Ljotić je usprkos svoje starosti još jedamput postao važnim neprijateljem, nakon što je javno izjavio, da će kao što je Solschenitzyn u svom GULAG-u opisao sovjetske logore isto tako opisati Titove logore za uništenje. Ljotićev urednik Ratko Obradović takodjer je ubijen. Dvadesetog svibnja 1974. bio je strani radnik u Parizu Zdravko Trbić pozvan na telefon: na drugom kraju žice je Braca Ivaničević šef jugoslavenske tajne policije u Sarajevu. Trbić kazuje kasnije francuskoj policiji: „Razgovor se vodio oko toga, kako bi se mogao ubiti Bora Blagojević. Meni to ne bi bilo teško, jer već sedam godina živim u prijateljstvu s Borom." U Parizu dobiva Trbić jednu tašnu s jabukama, medju njima sakrivenu putnicu s mojom fotografijom, jedan revolver s prigušivačem i kutija patrona.

Putnica je bila ispostavljen na ime Marko Stojčič. Nakon vježbanja u gadjanju u jednoj šumici kod Pariza dobio je Trbić jednu adresu za vezu: Natalija Aleksić, 5/26 Imera Maslića u Sarajevu. Tu se trebao javiti nakon ubojstva. Ipak, Trbić je svom prijatelju Bori radije javio: „Situacija je opasna." Ali Blagojeviću je to moglo produžiti život samo za nekoliko mjeseci. Osmog ožujka 1975. godine ubijen je 53-godišnji invalid i aktivist u srpskoj emigraciji Bora Blagojević revolverom kalibra 7,65 mm oružjem koje kod ubojstava od strane jugoslavenske tajne policije uživa prednost. Bošković, jedan prijatelj umorenog, javno je tada osumnjičio nekog Milorada Iličića, koji je neposredno nakon zločina nestao, i bio Titov agent a imao je i njihovu putnicu. Trinaestog svibnja 1975. ubijen je u jednom briisselskom stanu urednik emigrantskih novina Petar Valić, koji ji imao 72 godine. Prije rata bio je beogradski
korespdent belgijskih novina. Valić je već duže vremena živio u smrtnom strahu od UDB-e. Zadnji posjetilac, kojeg je pred svoju smrt primio, bio je opet Bošković. Bošković kaže nakon smrti svog političkog prijatelja Valića:

,,On je bio za to, da se sami naoružamo, jer mi se moramo braniti." Valić se mogao pozvati na izjave visokog jugoslavenskog funkcionara Matošića, koje su dane na jednoj sjednici sabora u Zagrebu, a tiskao ih je beogradski časopis "Ekonomska politika": ,,Mi smo, nadasve državna sigurnost Hrvatske, dokazali, da sa svim tim agenturama odnosno tim neprijateljskim dijelom emigracije svugdje možemo prekinuti, gdje je potrebno." A 1973. godine izglasao je jugosla venski savenzni parlament zakon o državnoj sigurnosti, koji, uzima u zaštitu osobe, koje pumažu državnoj sigurnosti. Zagrebački Vjesnik, list jugoslavenske KP, kaže o tome sljedeće: „Smatramo, da time neće biti samo olakšane neke zadaće državne sigurnosti, prije svega u inozemstvu, već da će se na taj način naći pravedno rješenje za one gradjane, koji na poticaj državne sigurnosti rješavaju zadatke od općeg interesa, koji dovode u opasnost svoj život i slobudu." Takvim prednostima nadao se vjerojatno i Slobodan Mitrić, koji je prema vlastitoj izjavi imao nalog, da u Švedskoj ubije vodju "Socijalističke stranke Jugoslavije" u egzilu Marka Milunovića. I Milunović, koji je svoju pretežno srpsku organizaciju zastupao u Socijalističkoj internacionali, tužio se: „Svi se mi ovdje osjećamo jako ugroženi, jer već 20 godina nestaju naši ljudi pod vrlo neobičnim okolnostima." Tek nedavno je sjedište te stranke sa cijelom dokumentacijom postalo žrtvom podmetnutog požara. Mitrić je prema vlastitim iskazima kontaktirao po nalogu UDB-e i s Titovim protivnikom Vladom Dapčevićem, koji je živio u Briisselu: Titov protivnik, koji se razlikovao od svih drugih, posebno od Hrvata. Jer Dapčević se nakon rata kao pukovnik jugoslavenske narodne armije i povremeno ataše u albanskom glavnom gradu Tirana, postavio prilikom svadje izmedju Tita i Staljina na stranu Staljina, bio je zbog toga osudjen, nakon puštanja na slobodu pobjegne u Sovjetski Savez, a nakon sklapanja prijateljskih odnosa izmedju Moskve i Beograda na Zapad u Belgiju, gdje je istomišljenike nanovo organizirao za borbu protiv Tita - još uvijek po nalogu Moskve ili na vlastitu ruku, to je teško odgovoriti. U kolovozu 1975. došao je u Bukurešt, gdje se očito osjećao sigurnim: i previše sigurno, jer je bez traga nestao iz tamošnjeg hotela "Dorobanti", a zatim se konačno pojavio pred jednim beogradskim sudom. Kidnapiran iz Bukurešta osudjen je Dapčević na smrt, odnosno na 20 godina tamnice. Njegovog najvjernijeg pratioca otela je jugoslavenska tajna policija preko Švicarske u Beograd. Odvažni beogradski pravnik, koji je u Beogradu pred aJcreditiranim predstavnicima tiska potvrdio tu sumnju, poginuo je u jednoj misterioznoj automobilskoj nesreći.

Kad su belgijski vatrogasci prodrli u stan već odavno ugroženog srpskog emigranta Miodraga Boškovića u Avenue Stalingrad 21 u Briisselu i tamo našli lješ Boškovića i još jednog Srbina u već raspadajućem stanju, zabilježio je korespondent "New York Times - a" u Briisselu: „Serija ubojstava, prijetnja i otmica stvorila je u maloj zajednici antititovskih emigranata klimu straha i nepovjerenja. Rodbina ubijenih i emigranti jedinstveni su u mišljenju, da je te zločine inicirala jugoslavenska tajna služba. Oni se boje, da će se to i nastaviti." Ljeti 1981. nadjen je u istom stanu u Briisselu ubijen i brat Miodraga Boškovića. U Americi je ubijen urednik srpskih emigrantskih novina Kašiković; uz njega je policija našla jednu ubijenu malu djevojčicu - koja je bila zadnji svjedok. U Njemačkoj je 1980. godine pao žrtvom atentata inače i kod njemačkih vlasti ugledan srpski emigrant Dušan Sedlar: njemačka policija smatra, da se ubojica nalazi u Jugoslaviji. Ipak je u prvi čas jedan dio njemačkog tiska glupo objavio, da je Sedlar žrtva osvete Hrvata - a drugog dana ta verzija se morala napustiti.
Ljutu travu na ljutu ranu!

Kralju Dmitre Zvonimire - u tamnici tvoji su ratnici-tvoji Generali!
Avatar
LEGIONARI
Podurednik
Postovi: 1554
Pridružen/a: čet vel 26, 2009 3:40 pm

Re: Tragedija Hrvatske emigracije-ubojstva naređena iz Beograda.

Post Postao/la LEGIONARI »

U LANCIMA BAČEN PREKO PALUBE

jugoslavenska tajna policija nije uvijek bila sretne ruke: pokušaj ubojstva Hrvata Mirka Grabovca u Frankfurtu na Maini nije uspio isto kao ni pokušaj posebno podlog atentata na vodju „Saveza Ujedinjenih Hrvata u Njemačkoj" Antu Vukića: kad je Vukić, nastanjen u Diisseldorfu, htio ući u svoje auto, osjetio je odmah specifičan miris trula lišća. Njegova žena, njegov osmogodišnji sin i jedna njemačka prijateljica obitelji moraju s teškim otrovanjem biti prebačeni u bolnicu: smatra se da su nepoznati počinitelji ubrizgali u kola bojni otrov.

Nekoliko osoba nestaje nakon tog pokušaja atentata iz Njemačke, medju njima jedan izvjesni Vlado Jelić, koji je bio već spomenut u vezi napada na Grabovca. Ali najvažniji protivnik živi tada u Španjolskoj, nedaleko Valncije: Maks Luburić, čovjek gorke prošlosti. Kad je imao 12 godina, još u »staroj Jugoslaviji" doživljava, kako mu žandari ubijaju oca. Za Luburića Jugoslavija postaje velikim zatvorom za ubijanje naroda, kojeg treba uništiti. Kao mladi hrvatski nacionalist mora već u 5. razredu napustiti gimnaziju u Mostaru i umjesto da slijedi svoju karijeru, mora u nekoj gostionici prati čaše. Godine 1930. dočuje da su Hrvati u inozemstvu osnovali logor za vježbanje boraca za borbu protiv jugoslavije, te im se odmah priključuje. Godine 1941.kad je u Zagrebu proglašena Nezavisna Država Hrvatska, vraća se s drugim emigrantima odmah u domovinu i postaje jednim od najvažnijih ljudi tamošnjeg ustaškog pokreta i poslije njegove smrti prigovara mu se, da je povremeno upravljao koncentracionim logorima.

Ante Pavelić, šef države, previše mu je blag; Luburić, po nadimku ..Maks", postaje još za vrijeme života ostarjelog Pavelića njegovim najvažnijim protivnikom. Probija se kao rudar, ali se godine 1949. u Španjolskoj opet vraća politici: njegov je san osnovati hrvatsku oslobodilačku vojsku i ponovo se vratiti u Hrvatsku. Luburić razvija novu ideologiju: bez obzira na prošlost i ideologiju trebali bi se svi Hrvati skupiti pod njegovim vodstvom pa i oni Hrvati, koji su u Jugoslaviji odgojeni već kao komunisti. Kao čovjeku koji je obećavao djela, strujili su k njemu mladi ljudi Godine 1967. medju njima i Ilija Stanić, koji kao i Luburić potječe iz Hercegovine.

Stanić, rodjen nakon rata, tvrdi, da je već njegov otac bio hrvatski vojnik; 1966. bježi iz Jugoslavije; već se u prihvatnom logoru Zirndorf priključuje Luburićevim prijateljima u Njemačkoj. Luburić je mladog momka ludo zavolio j zaposlio ga u svojoj emigrantskoj tiskari - dok nije došlo do svadje. Razilaze se. Stanić, bez financijske baze za život u egzilu, biva vidjen u Parizu u sumnjivim krugovima ljudi. Na momente se vjerovalo, da je Stanica UDB-a tek u Parizu verbovala da ubije Luburića. U svakom slučaju došlo je do ponovnog pomirenja: prividno pokajan vraća se Stanić Luburiću u Valenciju. Luburić je tada rekao: „Sada radi šuteći i bez protivljenja." 21.travnja 1969. završava Luburić svoj posao u emigrantskoj tiskari ranije nego obično i odlazi u svoj stan, koji se nalazio iznad tiskare.

Tek kad je krv probila strop, primjećuju namještenici tiskare Luburićevu odsutnost;počinilac, bez sumnje Stanić, prvo ga je izudarao jednom željeznom motkom, a zatim hladnokrvno izbo kuhinjskim nožem. Hladnokrvno stavlja Stanić lješinu u vreću i gurne je pod krevet, zatim odlazi Luburićevom sinu, s kojim sasvim mirno jede i kaže mu, da se otac odvezao u Benidorm. Njegov daljnji put bijega ostaje nejasan: moguće je, da se je taksijem odvezao do francuske granice, kako bi iz Pariza odletio u Jugoslaviju, gdje je za nagradu postao šefom jednog hotela u Splitu. Neki drugi tvrde, da su njegov trag izgubili već u barcelonskoj luci, iz koje je iste noći otplovio jedan jugoslavenski brod; taj brod je Stanica prvo primio, ali su ga onda kao neugodna svjedoka svezali i bacili preko palube.

Tek iza ubojstva Luburića sjetili su se hrvatski emigranti u Njemačkoj jednog čudnovata dogadjaja^ kojemu onda nisu davali pažnje: još prije nego li je Stanić došao Luburiću u Španjolsku, otkriven je prilikom jedne kontrole vlaka u južnonjemačkom prostoru sa španjolskim osobnim papirima. Ako je ta verzija točna, onda je Stanić bio agent UDB-e još prije nego li je kako navodni izbjeglica stigao u SR Njemačku: znači od početka kao profesionalni ubojica upućen da ubije Luburića.

Jedan takav agent bio je i Vinko Sindičić, o kojemu se s velikom sigurnošću može reći da je za svoje krvave zasluge kasnije u Jugoslaviji bio odlikovan vodstvom jednog hotela u Rijeci - jer zbog pronevjere novca u tom hotelu mora Sindičić kasnije pred sud. Kao što se Stanić koncentrirao na Luburića u Španjolskoj, tako se Sindičić koncentrirao na Dr. Jelića u Zapadnom Berlinu. Jelić je tamo vodio Hrvatski nacionalni komitet. Kao prijatelj kršćanskoso cijalne stranke uživao je Jelić, inače liječnik, dobar ugled i u njemačkim krugovima; njegov ugled počeo je opadati tek kad su se oko njega počele dogadjati čudnovate stvari: na šefa jugoslavenske vojne misije u Zapadnom Berlinu izvršen je atentat; Antun Kolendić, inače agent jugoslavenske tajne policije. Zapadnoberlinski senat ga je za to bogato nagradio plaćen njemačkim poreskim sredstvima. Kako Kolendić nije htio dijeliti novac s portirom vojne misije, koji je tada bio ranjen, vodio je zbog tog novca proces u Jugoslaviji.

Danas se postavlja pitanje, nije li Kolendić, tadašnji šef vojne misije u zapadnoberlinskom Griinewaldu, dobio senat na trik: jer atentatori tvrde da je ideja potekla od Sindičića. A Sindičić je, na to je Dr. Jelića upozorio već emigrant Stanko Kardum, bio povezan sa samim Kolendićem. Sindičić je igrao rafiniranu igru na dva kolosjeka ne samo s Dr. Jelićem, već i s berlinskim gradonačelnikom Schiitzom. U jednom pismu upućenom Schiitzu tvrdio je Sindičić, da su hrvatski emigranti none koje vladaju u Zapadnom Berlinu "osudili na smrt"; istovremeno je Sindičić "naoštrio" i druge Hrvate. Dr Jelić, koji se takvim manevrima jugoslavenske tajne policije nije dao kompromitirati, postade i sam žrtvom više atentata: dvije tempirane bombe eksplodirale su pred njegovom kućom; dok Jelić leži ranjen u bolnici, uspijevaju njemački policajci u zadnjoj minuti spriječiti da neka Dragica Jeremić iz okolice Beograda, stupi u njegovu sobu. U njenoj podsuknji nalaze putnicu s njenim pravim osobnim podacima - drugu putnicu izdala je jugoslavenska vojna misija u Zapadnom Berlinu. Prilikom daljnje istrage nadjen je i pištolj, u koji je stalo 50 patrona malog kalibra, nadjenih u njenoj torbi. Inače je ta dama, koja je "tog bandita htjela udaviti vlastitim rukama", odbila dati iskaz; a početkom 1972. godine osudjena je na dvije godine zatvora.
Ljutu travu na ljutu ranu!

Kralju Dmitre Zvonimire - u tamnici tvoji su ratnici-tvoji Generali!
Avatar
LEGIONARI
Podurednik
Postovi: 1554
Pridružen/a: čet vel 26, 2009 3:40 pm

Re: Tragedija Hrvatske emigracije-ubojstva naređena iz Beogr

Post Postao/la LEGIONARI »

UBIJEN PRI SPAVANJU

Sindičić je odigrao svoju ulogu u Zapadnom Berlinu, upleo Hrvate u jedno od rijetkih njihovih djela nasilja i time uspio njemačke vlasti dignuti protiv njih ali je Dr. Branko Jelić okrenuo pečenku. Sindičić je promijenio mjesto igre: u Wieslochu nedaleko Heidelberga živio je čovjek, koji uopće nije stajao pod zaštitom njemačkog zakona, dakle bio je divljač, koja se lako pogodi: Josip Senić, zbog svog porijekla prozvan "Slavonac". I Senić je, rodjen 1936., bio po završetku rata mladić; nakon bijega na Zapad i nakon ubistva Geze Paštija, Šimundića i Čurića preuzima on vodstvo "Hrvatskog Revolucionarnog Bratstva". Na smrtnoj listi, koju je jugoslavenski konzul predao Franji Goreti, nalazi se Senić na trećem mjestu: dvojica prvih su već bili ubijeni, no Senića su teško moglo naći, jer je već 1967. godine njegova organizacija u Njemačkoj na navalu Beograda zabranjena; Senić povremeno boravi u inozemstvu, živi sakriven u podzemlju, istovremeno tražen od UDB-e i njemačke policije.

Nekolicini, koji poznaju Senićevo mjesto boravka, pripada Sindičić. On vrlo spretno igra svoju ulogu. Na poticaj Sindičića, koji naziva iz Milana, otvara vlasnik malog hotela, u kojem Senić stanuje, njegova vrata i nalazi Hrvata umorenog, u dubokom snu, s dva hica. Sindičić na telefonu glumi iznenadjenje i stiže na mjesto zločina brže, nego li ga vlak može dovesti iz Milana: kao prijatelj koji žali za prijateljem, no policija mu ne vjeruje. On posjeduje čak i voznu kartu, koja prividno dokazuje da je već dva dana prije ubojstva otputovao u Milano Sindičić ima "alibi"; taktika, kojom će se još jedamput poslužiti. Ali je Sindičić tada već direktor hotela "Continental" u Rijeci, premda je kao prividno glasan hrvatski patriot samo za svoje aktivnosti prije ubojstva Senića u Jugoslaviji zaslužio smrtnu kaznu.

Lako Sindičić poziva Hrvate da osvete Senića, istovremeno, prema praksi svojih zapadnober linskih aktivnosti, informira jugoslavenskog konzula Vbjislava Djukića o tom planu osvete. Djukić nije pravi konzul: do 1948. godine on je član OZNE, jugoslavenske tajne službe. Kad 1972. godine bude akreditiran u SR Njemačku; glavna mu je zadaća borba protiv Hrvata. U uskoj suradnji sa Sindičićem organizira jedan hrvatski atentat na sama sebe a onda ga još prije izvršenja prijavljuje njemačkoj policiji. Još jedamput su Hrvati upali u Sindičićevu klopku: "Osvetnici" su uhapšeni i osudjeni; dvojica od njih nadjeni su kasnije ubijeni. Djukić, 1976. opozvan iz Njemačke, umire 1978. godine u jednoj misterioznoj prometnom nesreći. U Zapadnom Berlinu ubijen je 1971. godine Hrvat Mirko Simić. U Londonu nalazi policija zaklanog sina vrlo poznatog Hrvata, jugoslavenskog političara i komuniste Krstulovića.

Maksim Krstulović pripada onim mladim Hrvatima, koji su u velikom broju otišli na Zapad pred velikim "čišćenjem" jugoslavenske KP od svih "hrvatskih nacionalista" navodno sa sobom je ponio kompromitirajući materijal o vodećim jugoslavenskim političarima, koji medjutim uz njegovo mrtvo tijelo nije nadjen. Ali Krstulović ostaje po strani i nigdje ne sudjeluje: još u Stuttgartu i okolici postoje ostaci one "Hrvatske Revolucionarne Braće," koja su nakon sustavna ubijanja snažno reducirani. Nada sve hrvatskog gostioničara imenom Stipu Ševo sumnjiči jugoslavenska tajna policija, da je stajao u pozadini spektakularne akcije; jer jedna grupa naoružanih Hrvata prebacuje se u Jugoslaviju i razvija tamo partizansku borbu premda na kraju, s jednom iznimkom, svi gube život, ta akcija nije bila bez uspjeha.

Jugoslavija mora staviti u pokret desetke tisuća vojnika, milicije i članova civilne zaštite kako bi svladala grupu od svega nekoliko Hrvata. Stanovništvo očito nije spremno izdati hrvatske partizane i predati ih držvi: jugoslavenski navodno perfeketni koncept "opće narodne obrane", koji je osnovan za obranu kako unutrašnjeg tako i vanjskog "neprijatelja", blamiran je u tom konfliktu potpuno. Barem dvojicu partizana, braću Andrić, poznavao je Ševo dovoljan razlog za Sindičića, da mu se približi. On igra ne samo političkog prijatelja Ševe, već i čitave obitelji. Godine 1972. prati Sindičić, sve skupa na godišni dopust, koji žele provesti u San
Dona di Piave nedleko Venecije, što Ševu donekle iznenadjuje. Sindičić za jednu noć osigurava spavanje u istom hotelu - a onda, navodno, putuje u Trst. Ipak 24. kolovoza 1972. navečer, tjedan dana nokon dolaska obitelji Ševo, vidi jedna prodvačica povrća cijelu obitelj u autu a s njima i jednog čovjka u tamnim naočalama to je bio Sindičić, koji se nikada nije dijelio od svojih tamnih naočala. Postoji sigurna pretpostavka da je obitelj Ševo došla pred njega na kolodvor. Samo pola sata kasnije čuli su vojnici u svojoj kasarni u Tombolon
Fava pucnje. Pošli su za tragom i naišli na scenu, o kojoj je jedan vojnik kasnije izjavio: „Ja sam doduše vojnik, ali me taj prizor sasvim smeo". U autu su našli ubijenog Ševu, pored njega sva krvlju oblivena njegova žena Tatjana, koja je ubrzo umrla, kao i devetgodišnja njihova kćerka Rosemarie, rodjena u Stuttgartu, koja je svoj mladi život izdahnula još na rukama onih, koji su joj na mjestu zločina pružili prvu pomoć. Iz rekonstrukcije zločina je proizašloje, da je Ševo ubijen s tri pogotka u glavu, da je žena Tatjana zločincu s revolvera (opet kalibra 7,65 mm) uspjela strgnuti prigušivač, a potom je ubica ispalio dva metka u glavu djeteta. Žena Tatjana je, nakon ponovnog punjenaja revolvera, bila ubijena kao posljednja: ubica je u nju ispalio zadnji metak. Talijanskoj tajnoj službi SID bilo je odmah jasno, da je naredbodavac jugoslavenska UDBa premda je počinitelj, koji je pobjegao jednim autom, stoga je specijalno čekalo, u blizini zločina ostavio jedne emigrantske novine, Kako bi sumnju svratio, prema starom receptu, na političke prijatelje obitelji Ševo. Šef kriminalne policije u Veneciji dr. Salvatore Barba ukazao je čak jugoslavenskim vlastima na vjerojatnog počinioca zločina Sindičića, ali Jugoslavija ne dopušta ni njegovo saslušanje on je već davno stajao pod zaštitom svog naredbodavca.

"Afera Ševo", s kojom je Sindičić završio svoju karijeru kao špijun, agent, provokator i ubica za jugoslavensku tajnu policiju u SR Njemačkoj premda Hrvati tvrde, da su ga još jedamput vidjeli u Australiji u potrazi za novim žrtvama završena je inače s dvijema vrlo žalosuim poukama. Želja rodbine, da se žrtve pokopaju u hrvatskoj zemlji odbio je jugoslavenski konzulat u Trstu nakon 43 dana čekanja s primjedbom: „Za takve mrtvace u Jugoslaviji nema mjesta. Bacite ih u tršćanski kanal." Jedan beogradski reporter pokušao je intervjuirati staru Ševinu majku, koja živi u Jugoslaviji i sva se nalazi u gipsu. Majka: „Gdje je tvoja samilost?" Reporter beogradske "Ilustrovane politike": „Nema samilosti." Na to odvrati neutješna žena: „Možeš ići odakle si i došao." Zbog "uvrede" komunističkog reportera osudjena je starica na deset dana zatvora.

Da jugoslavenska tajna služba nije samo sustavno ugrožavala živote političkih izbjeglica i protivnika režima, već i povrijedila suverenitet SR Njemačke bilo je njemačkim vlastima poznato najprije od iskaza Franje Gorete pred sudom u Stuttgartu. Ipak nikad joj nije uspjelo uhvatiti počinitelja što je medju ugroženim Hrvatima pojačalo sumnju da njemačka policija stoji pod političkim pritiskom iz Bonna, te da nije zainteresirana za taj najduži niz ubojstava u Njemačkoj. Stvarno su tek Hrvati bili prvi koji su jednog takvog počinitelja uhvatili i predali jednom njemačkom sudu. Još koncem 1972. godine je u Karlsruheu pred gostionicom Hrvata Bošnjaka eksplodirala paklena mašina. Eksplozija je nanijela veliku materijalnu štetu, ali ljudskih žrtava nije bilo. Ipak gotovo na dan točno godinu dana kasnije trebao je Bošnjak zaista u to povjerovati: kad je Bošnjak, usprkos svoje debljine igrač tenisa u najboljim godinama života, istovarivao pred jednim vratima svoje auto, učinilo mu se da iza sebe čuje dva, tri brza koraka ali bili su to ustvari pucnji, koji su zakazali. Prilikom podušaja, da u Bošnajaka puca iz pištolja, ranio je zločinac sebe u nogu; zatim mu je oružje zkazalo poslu šnost, no on je uvijek nanovo pokušavao pucati. Bošnjak se duhom prisutan bacio na zločinca i počeo se s njime boriti; alarmiran Bošnjakovim pozivima u pomoć pojavio se konačno jedan prometni policajac ali mu je zločinac netom pobjegao. Medjutim hrvatski prijatelji Gojka Bošnjaka, koji su dotrčali u pomoć, uspjeli su uhvatiti atentatora; kad ga sud osudjuje na kaznu od 11 godina zatvora dana 11.svibnja 1974.godine, koju i danas, stalno zbrinut od pripadnika jugoslavenskog konzulata, izdržava u Mannheimu, govorio je državni tužilac otovreno o jugoslavenskoj tajnoj policiji u pozadini tog neuspjelog atentata. Sudu nije bilo lako rekonstruirati životni put Mišića: vjerojatno je izbor UDB-e pao na Vladu Mišića, rodjenog 1939. godine, budući da je Bošnjaka znao još iz domovine gdje je kao ništarija i kradljivac odmah pristao na obavljanje zadataka u SR Njemačkoj. Samo formalno radio je Mišić kratko u Niirnbergu kao gradjevinski radnik; u stvarnosti lutao je kriminalnim podze mljem, povremeno s nekim Bozom Martincem, koji je očito dobio sličan nalog od UDB-e, prilikom čega je u Stuttgartu izgubio život.

Godine 1970. Mišić je zbog širenja krivotvorena novca osudjen na dvije godine zatvora i prognan iz Njemačke, ali se nakon kratka vremena vraća a da i ne traži nikakvo zapošljenje, ali dobro zbrinut novcem sjedi satima, kako se sjećaju svjedoci, u parku u centru Karlsruhea ili iza prozora svoje sobe u hotelu s kojeg promatra svaku kretnju Gojka Bošnjaka i hrvatskog aktiviste u emigraciji Dane Šarca. Kad Šarca nedaleko jedne benziske crpke pogadjaju hici, nestaje Hrvat u podzemlju 1975. dostiže ga u Parizu jedan drugi ubojica: niz hitaca rani ga tako, da mu je život u pitanju, a ni danas se ne usudjuje u javnost, trpeći još uvijek jako od
poslijedica ranjavanja. Tako ostaje još samo kao žrtva Bošnjak. Kako ne bi upalo u oči da nosi oružje, probušio je Mišić sve svoje džepove prikladno za svoj pištolj s nataknutim prigušivačem. Pištolj je, kako je sud ustanovio, proputovao čitav svijet: Godine 1965. prodan je u Italiji jednoj mušteriji koja je htjela otputovati u New York; a 1969. prijavljena je policiji u Los Angelesu njegova kradja. Mišić je tvrdio, da je pištolj uredno registrirao u Mostaru u nadležnom uredu jugoslavenskog ministarstva za unutrašnje poslove i da ga je tamo i dobio. I to lutanje pištolja imalo je svoje značenje, jer Bošnjaka je još ranije netko opomenuo da ga netko, tko živi u Americi, želi ubiti. Da je ubistvo uspjelo, a oružje nadjeno, njemačka policija bi počinitelja tražila preko Atlantika, a ne s onu stranu Karavanka. Gojko Bošnjak, hrvatski patriot od uvijek, danas jedan od najuglednijih gostioničara u Karlsruheu s društom iz najbo ljih krugova, sjeća se još vrlo živo dana, kad mu je zatajenje tog oružja spasilo život: „Na dan mog ubistva", počinje on rečenicu, pa se onda ispravlja: „Kad sam trebao biti ubijen."
Ljutu travu na ljutu ranu!

Kralju Dmitre Zvonimire - u tamnici tvoji su ratnici-tvoji Generali!
Avatar
LEGIONARI
Podurednik
Postovi: 1554
Pridružen/a: čet vel 26, 2009 3:40 pm

Re: Tragedija Hrvatske emigracije-ubojstva naređena iz Beogr

Post Postao/la LEGIONARI »

SVEZAN ŽICOM BAČEN U RHEINU

Dosezanje duge ruke jugoslavenske tajne policije preko svih oceana morao je 1968.godine hrvatski emigrant Pero Čović, koji je u Svdnevu radio kao građevinski radnik, platiti svojim životom: ubijen je i bačen iz auta uz jednu cestu.Posebno marljivo skupljao je novac za tra nsport Iješa neki izvjesni Tadić - a onda i sam nestao u Jugoslaviji gdje je u jednom vojnom poduzeću našao novo namještenje: njegove uske veze su jugoslavenskim neprijateljima hrva tskim emigrantima, koje su jugoslavenskim vlastima bile naravno poznate, nisu mu smetale.
Ali glavno bojno polje jugoslavenske tajne policije ostala je SR Njemačka, gdje je 1973. u Kornwestheimu ubijen emigrant Josip Buljan-Mikulić, a dvije godine kasnije otkriveno nešto strašno u Rheini: u priboru za vuču tereta jednog broda, koji dolazi iz Diisseldorfa, otkriveno je mrtvo tijelo nepoznata muškarca. Da je on ubijen, bilo je jasno iz načina "pakiranja"lješine: noge su bile svezane žicom, a jenda ruka bila je privezana uz bedro. Ubijen je hicem pištolja odstraga. Pošto je lješina bila već pola godine u vodi, identifikacija je bila vrlo teška. Tek je jedna prijava nestalog dovela na pravi trag: mrtvac je bio australski državljanin Mate Jozak.

Jozak je bio poznat u hrvatskim emigrantskim krugovima: jer kao izbjeglica iz Jugoslavije prihvatio je australsko državljanstvo samo iz nužde; u srcu je uvijek ostao Hrvat. Zajedno sa Senićem, koji je ubijen prije njega, vratio se iz Australije u SR Njemačku, bez sumlje zato da bi zemljake aktivirao u borbi protiv Titova režima. Kako su svjedoci kasnije izjavili, osjećao je Jozak da ga promatraju i prate agenti jugoslavenske tajne policije. Takvi svjedoci vidjeli su lozaka poslijednji put živa 27. studenog 1974., kad je - sigurno ne slučajno -posjetio u Neubu gostionicu "Industrieschanke": jer ta je gostionica pripadala njegovom zemljaku Ejubu Dizda reviću, u čiji krug poznanika je spadao neki Peter Kajić. Jedna kuharica u toj gostionici razja snila je kasnije kako je Jozak po svoj prilici izgubio život, jer ona je vidjela, kako su vlasnik gostionice i njegov prijatelj Kajić Jozaka, koji je stigao oko 14 sati, odveli u podrum. Iza toga čula je nešto slično pucnju, a Jozaka nije više nikada vidjela. Iz podruma su se vratili samo Dizdarević i Kajić.

Prilikom prvog ispitivanja izjavio je gostioničar da mu o posjetu Jozaka na dan njegova umorstva nije ništa poznato; Kajić je čak i nestao i vidjen je u to vrijeme u Sarajevu, dakle u Jugoslaviji. A na Jozakovu sprovodu opet se pojavio i čak se fotografirao na grobu žrtve. Ali kad se policijska istraga ponovno koncentrirala oko dvojice prijatelja, otišao je Dizdarević na "dopust u Italiju" s kojeg se nikad nije vratio. Po sjećanju znanaca pokušao je Dizdarević još 1973/74. preko jugoslavenskog konzulata u Diisseldorfu ponovo dobiti jugslavensko državlja nstvo - kako bi u Jugoslaviji mogao otvoriti hotel. Kao proklamirani politički protivnik jugo slavenskog režima morao se prvo "opravdati". Dvadeset drugog, prosinca 1974. slijedio ga je Kajić: i on, tvrde svjedoci, nakon više posjeta jugoslavenskom konzulatu. Danas navodno, naravno kao slobodan čovjek, Kajić živi u Sarajevu. U jednom izvještaju generalnom savez nom tužiocu u Karlsruheu javno se okrivljuje jugoslavenska tajna služba za zločin i naziva se "kriminalnim udruženjem", kojemu je ciljotimati i ubijati političke protivnike vladajućeg poli tičkog sustava u Jugoslaviji.

Isto tako mrtav nadjen je u Rheini 1976. godine hrvatski emigrant Nikola Penava; u Briisselu pogiba Matko Bradarić; 30.listopada 1975. pada uvečer sedam hitaca u Kolnu: probijaju pro zor, iza kojeg atentatori misle da je aktivist u hrvatskoj emigraciji Stjepan Bilandžić, no on se upravo nalazi u jednoj drugoj prostoriji. Prvim pogodkom pogodjen, srećom samo tako izme dju lopatice i ključne kosti, pa je kugla izbila van i promašila srce, baca se slučajna žrtva, je dan njemački knjigovodja na pod: Stjepan Bilandžić je prvi koji nedužnoj žrtvi žuri u pomoć. Da je hitac bio upućen Bilandžiću, u to nitko ne sumnja: kad su nekoliko godina kasnije u Njemačkoj uhapsili vodećeg funkcionera jugoslavenske državne sigurnosti, koji je u Zapadnoj Njemačkoj planirao daljnja umorstva, nalazio se je na njegovoj listi Bilandžić na prvom mje stu onih koje je trebalo ubiti. Ipak agent Svilar prolazi jednostavno bez sudskog procesa i bu de šupiran u Jugoslaviju; ustvari je zamijenjen. Jer, kako bi spriječile Svilarov nastup pred njemačkim sudom, jednostavno uhapse jugoslavenske vlasti u Sloveniji šefa ureda za zbrija vanje stranih radnika (Ar-beitervrohlfahrt), Eberharda de Haana "kao špijuna": očito samo u namjeri da ga zamjene za Svilara. Tako se Njemačka daje ucjenjivati - poput jedne srednjoa meričke republike banana.

Nedaleko od mjesta, gdje je Bilandžić trebao biti ubijen, nalazi policija tri revolvera, dva tipa Mauser i jedan tipa Baretta s prigušivačima: Siličan pištolj upotrebljen je kod jednog kasnijeg umorstva, za sada posljednjeg. Dok počinitelji nestaju, a agent - ubica Svilar bude pušten na slobodu, igra se s Bilandžićem grdna igra: pošto su njegovi kolege bili ugroženi njegovom pri sutnošću, Bilandžić, izučeni socijalni pomoćnik, otpušten je; do danas živi zbog pratnje poli cije lišen gotovo svih gradjanskih prava, pa i prava na "neaktivnu političku djelatnost" u Kolnu - upravo tako, kao da žrtve atentata, a ne ubojice, trebaju za sve snositi krivnju.

Bilandžić se nakon svog sudjelovanja u napadu na jugoslavensko obrambeno predstavništvo u Bonn.- u Mehlemu nikada više nije u Njemačkoj ogriješio o zakon, osim ako uzmemo u obzir, da je nabavio oružje, kako bi se u nuždi mogao sam obraniti. Ali on je pripadao emigrantskoj organizaciji, koju je "Maks" Luburić ostvio iza sebe - kao i Ilija Vučić, koji je živio u Stutt gartu. Iste godine, kad je u Kolnu izvršen neuspio atentat na Bilandžića, Vučić je rano ujutro pogodjen s tri pogotka - i umire kratko iza toga u stuttgartskoj bolnici sv.Katarine. Još dok se Vučić bori za život, pokušava jugoslavenska tajna policija u pismima njemačkim policijskim vlastima krivnju baciti na druge Hrvate - ali još je upadnije da još istog dana Vučićev "prijatelj" Ivica Jurkić avionom preko Ziiricha leti u Sarajevo. Iste godine umire jedan dan nakon atentata Hrvat Ivica Miošević u jednoj bolnici u Freiburgu.

Treći čovjek, kojeg je Luburić ostavio iza sebe, bio je Hrvat Stipe Mikulić u Švedskoj: kako su svjedoci kasnije iskazali, dao je jugoslavenski konzul Veo-čić protivnika mjesecima pratiti. Za razliku od njemačkih vlasti švedske imaju manje obzira prema jugo-diplomatima, koji svoje zadaće "krivo razumiju" : bave se ilegalnom djelatnošću. Kad je od jugoslavenskog konzula Dike verbo-vani Hrvat Branko Glavak tajno snimio na vrpcu, kakve mu je naloge ova davao - špijuniranje emigranata i stranih radnika, pravljenje duplikata ključeva, provale pa čak i pripreme za otmicu, čija je zadnja etapa trebalezapočeti u Frankfurtu na Maini - te svoja saznanja saopćio švedskoj policiji, morao je Dika na želju Švedske odustati od povratka u svoj konzulat. Ali Stipi Mikuliću to nije spasilo život: kad je 15.prosinca 1976. htio u Fal-kenbergu ući u svoje auto, smrtno je pogodjen. I ovdje su pokušali okriviti druge Hrvate, ali je na kraju uhapšen Bosanac Irfan Kubura - koji nije znao ni objasniti, odakle mu 40.000 šved skih kruna, koje su kod njega nadjene dva dana nakon ubojstva. Hapšenje Kubure prijetilo je da postane svjetski skandal za jugoslavensku tajnu policiju: tek kad je Tito zaprijetio, da će, ako Kubura ne bude odmah pušten na slobodu, svoj već davno planirani i skori dolazak Šved skoj odgoditi, popustili su Švedjani. Kubura je smio, kao i Svilar u Njemačkoj, otputovati u Jugoslaviju - što švedske vlasti nije moglo spriječiti da kasnije ponovo ožive nalog za hapše nje protiv njega.

Godine 1976. eksplodirala je u Nizzi u autu Hrvata Ivana Tuksora bomba -njega je raskoma dala, a sedam u okolici auta teško ozlijedila. Godine 1977. počela je ubijalačka mašina LJDB-e drndati i tamo, gdje joj se nitko nije nadao, a najmanje Jozo Oreč, žrtva u Južnoj Africi.

Oreč je imao tek osam godina kad je morao doživjeti, kako mu Titovi partizani majku prvo siluju, a zatim ubijaju: to je odredilo njegov daljnji tok života. U Jugoslaviji kažnjen zbog "sabotaže" napušta 1961. ilegalno zemlju, a onda preko Trsta odlazi u Australiju, gdje je medju stotinama tisuća Hrvata ubrzo postao poznat kao urednik jednih emigrantskih novina. UDB-a ga odmah prati: denuncira mladog protivnika, da je tri prsta izgubio, kad su - navodno -hrvatski emigranti oborili jedan avion. Zaista se jedna takav stroj srušiio nad Čehoslo vačkom: u zrakoplovu je tada trebao biti i tadašnji jugoslavenski premijer Bijedić, koji je kasnije zaista stradao u zrakoplovnoj nesreći: jedan "slučaj" samo onda, ako zaista polazimo od toga, da Bijedić nije postao žrtvom unutarnjih razmimoilaženja u medjusobno zasvad jenom jugoslavenskom vodstvu. U svakom slučaju i same su jugoslavenske vlasti isključile u pogibiji Bijedića svako sudioništvo Hrvata: a Oreč je, što u Australiji svatko zna, izgubio prste na jednoj preši. Kad Hrvati u Australiji planiraju otići u Jugoslaviju i tamo organizirati oružani otpor, Oreč putuje s njima - ali on ostade u Njemačkoj, gdje se sprijateljio s emigra ntom Senićem. Kad je Senić ubijen, a jugoslavenski agent Sindičić huškao ostale Hrvate na osvetu, padne i Oreč u klopku. Nakon četiri godine zatvora bude Oreč otpušten iz zapad nonjemačkog zatvora i povlači se sasvim u Južnu Afriku. No u Johannesburgu je ipak živio jedan znanac: Vlado Pavlić, koji je Oreča poznavao još iz Australije - i o tome obavijestio jugoslavensku tajnu policiju. Uskoro je Pavlić na prijateljski susret doveo i trećega: Branka Čučkovića, kažnjena svojevremeno zbog prijevare, ali zainteresiran da se vrati u Jugoslaviju. Pavlić je bio taj koji je Cučkoviću u ime jugoslavenske tajne policije obećao slobodan povra tak u domovinu, kao i druge povlastice; posebno su jak dojam ostavile slike jedne vile, koju je tajna policija navodno već gradila za Pavlića - u vrijeme nakon ubistva Oreča koji ništa nije slutio i bezazleno se odazvao na jedan poziv na zajedničko ribarenje.

Oreč je ubijen n sadistički način: zločinci su ga živog zapalili, raskolili mu glavu sjekirom, sakrili lješinu zamotanu u jednu deku u prtljažniku njegova auta, a onda ga konačno bacili na ulicu nedaleko Johannesburga. Dan kasnije slavili su ubojstvo: Čučković je jednom svom zemljaku prodao svoje auto u zamjenu za ručni sat. Zatim su se odvezli na aerodrom, da preko Frankfurta na Maini odlete za Sarajevo: karte su si kupili još prije ubojstva – a i foto-aparat, kako bi svoj čin mogli dokumentirati: Pavlič, začetnik i sukrivac, danas stvarno stanuje u jednoj vili u Djurdjenovcu – istoj, koju mu je obećala UDB-a.
Ljutu travu na ljutu ranu!

Kralju Dmitre Zvonimire - u tamnici tvoji su ratnici-tvoji Generali!
Avatar
LEGIONARI
Podurednik
Postovi: 1554
Pridružen/a: čet vel 26, 2009 3:40 pm

Re: Tragedija Hrvatske emigracije-ubojstva naređena iz Beogr

Post Postao/la LEGIONARI »

DOKUMENT: IZJAVA ANTE JELINIĆA PRED NJEMAČKOM POLICIJOM

"Popodne 3.10.1977. bilo mi je naredjeno, samo 25 dana prije isteka vojnog roka, da "strogo povjerljivu" poštu odnesem u komandu 7.vojne oblasti u Sarajevu. Za stolom je sjedio potpukovnik Blažo Čučak, dok je kapetan, za kojeg su mi rekli da se zove Tomanov, stajao. Potpukovnik mi zapovijedi da sjednem. Tada upravi svoj pogled na mene: Mi smo od državne sigurnosti. Moramo povesti jedan neugodan ali važan razgovor. Tražio je, da mu otvoreno kažemo što sam sve govorio protiv tita, partije, armije i socijalizma, koje sam neprijateljske pjesme pjevao i je sam li odobravao hrvatsku kontrarevoluciju. Bio sam zaprepašten: Ja to nisam nikad radio. Ali pred njim na stolu ležale su tri mape pune izvještaja. Od straha sam počeo plakati. Ali pružio mi se ipak jedan izlaz: suradnja s državnom sigurnosti: odlučio sam se za to bez puno razmišljanja. "Nakon što je potpisao suradnju, dobio je svoje službeno ime Andrija. Dva mjeseca kasnije dao je Čučak novom agentu nalog, da otputuje u SR Njemačku i da u Štuttgartu posjeti sestru, koja je u rodbinskoj vezi s opasnim protivnikom jugoslavije, Vladimirom Kolakom. Čučak Andriji „Nitko ne će u tebe posumnjati. Kad stigneš k stricu, idi s njim emigra ntima,.kupuj njihove novine i knjige, psuj tita i partiju, popljuj armiju, ne štedi nikoga. Ono što oni smatraju ispravnim, moraš hvaliti. I potiči ih na oružane akcije. Moraš postići njihovo povjerenje. Budi oprezan i lukav. 'Andrija' je takodjer trebao pokušati dobiti od emigranata oružje, ali ga nositi smije tek onda, kad od jedne veze izvan Njemačke, vjerojatno iz Italije (prema Jeliniću) dobije nalog. Mora pokušati emigrante nagovoriti na akcije, koje su u SR Njemačkoj kažnijive. Jelinić, t.j. 'Andrija': Prilikom zadnjeg susreta govorilo se i o likvidaciji emigranata." Kao posebno opasni protivnici spomenuti su mu Hrvatski emigranti u Stuttgartu, Miinchenu i Karlsruheu: Šarac, Rase, Bošnjak, Vegar i Pinjuh. Prilikom rastanka sa svojim naredbodavcima rečeno mu je: Što više krvi, to veća slava, to više novaca." Ali "Andrija" se otkrio u Stuttgartu svojim rodjacima i jednoj svojoj "žrtvi", na čiji savjet se na kraju povjerio njemačkoj policiji.

HRVATI DOBIVAJU NOVOG MUČENIKA:

Sedamnaestog 17.listopada 1978. u 3 sata ujutro ubijen je pred kućom svojeg domaćina u Parizu s tipičnim UDB-inim pištoljem kalibra 7,65 mm mladi hrvatski novinar i službeni predstavnik za tisak Hrvatskog narodnog vijeća, Bruno Bušić. Bruno Bušić je predstavnik jedne sasvim nove Hrvatske generacije koju beograd najviše mrzi, baš njega, koji je odgojen u Jugoslaviji, koji je u vrijeme „Hrvatskog proljeća" početkom sedamdesetih godina smio publicirati u sasvim legalnim novinama u jugoslaviji, što je naravno već tada pobudilo negodovanje kod beograda, tako da je zatvoren; njega nisu mogli opteretiti grijesima prošlosti i tako diskreditirati u očima svijeta. Takodjer je i za starije emigrante, koji su u borbi protiv komunizma napustili svoju domovinu, Bušić bio šok: on je u svojim nastupima javno tražio uključenje hrvatskih komunista u jedan nacionalni jedinstvani front protiv beogradskog režima. Mladi diplomirani ekonomist, povremeni suradnik na Institutu za povijest radni čkog pokreta u Hrvatskoj i poznat velikom dijelu Hrvatske inteligencije, bio je i nakon svog hapšenja i bijega 1975. čvrsto povezan s domovinom: misao na nacionalnu revoluciju, koja je iz njega zračila, nije se utapala i nestajala u gostioničarskim razgovorima u egzilu, vec je kroz Bušića očito poprimila oblik akcije. Hrvati u egzilu mora da su osjetili, da im je Bušić ulio novu snagu - i izabrali ga, tek što je stigao na Zapad, s velikim brojem glasova, za predstavni ka Hrvatskog narodnog vijeća. Ali i jugoslavenska tajna policija pratila je s velikom pažnjom njegove aktivnosti, osnivanje novog časopisa, njegova brojna putovanja, njegove kontakte s domovinom - i postigla kod uvijek uslužnih njemačkih vlasti dapače i zabranu boravka u Njemačkoj - gdje je Bruno Bušić s autorom ove dokumentacije zadnji puta razgovarao u predvorju hamburškog ,,Reichshof-a": skroman, nimalo egoističan idealist u i suviše okićenoj, prezasićenoj okolini; borac, koji osim borbe za ništa drugo ne zna i svugdje se nalazi samo na proputovanju.

Umorstvo Bušića uzbudilo je ne samo Hrvate u svijetu i domovini, vec dapače i srbe protiv čijih se interesa u jugoslaviji Bušić uvijek borio. Tako srpski emigrantski list u Munchenu "Iskra", koji je i sam kroz takva ubistva izgubio dvojicu svojih urednika, traži „Zaštitu ljudskih prava i kod emigranata, slobodu, da slobodno mogu kritizirati režim a da zato ne moraju riskirati svoj život." Tako "Iskra" piše: „Sve ukazuje na to, da je ubojstvo Bušića djelo jugoslavenske tajne službe. Već sama činjenica da je Bušić pao kao protinik režima i politički emigrant, pubudjuje ljudsku sućut. Kad se debatira o nemilosnom teroru jugoslavenske državne sigurnosti prema političkim emigrantima, mora se, bez obzira na razlike u političkom mišljenju, pokazati više smisla za solidarnost - jer državna sigurnost kroji svima nama istu sudbinu." srbi, koji se izjašnjavaju protiv komunizma, ali su, za razliku od Hrvata, za jugoslaviju, dobivaju uskoro priliku, da se kroz jedno umorstvo u vlastitim redovima podsjete na zajedničkog ubicu srba i Hrvata u egzilu: mnogi od njih su se već davno naselili u SAD-u, u državi Indiana; samo u gradu Garv na Michigenskom jezeru je svaki deseti stanovnik srpskog porijekla: grad se naziva "srpski Gary". U središtu njihova zajedničkog života je radio-emisija na srpskom jeziku; urednik i spiker Berislav Vasiljević otvoreno izražava svoj antikomunistički stav - njegov utjecaj i utjecaj ostalih srba dosezao je čak do Washingtona, gdje se predstavnici srba u emigraciji stalno tuže na povredu ljudskih prava u jugoslaviji: i tako ugrožavaju dodjelu američkih kredita, od kojih tito jedino i živi. Vasiljević je ubijen! Ali i u Americi nasilna smrt pogadja prije svega Hrvate: u Los Angelesu pada žrtvom atentata Hrvatski funkcionar u emigraciji Križan Brkić. Budući da je Brkić, imao je 65 godina i bio je otac dvoje djece, vrlo ugledan medju Hrvatima, opet pokušava jugoslavenska propaganda to umorstvo prikazati kao zločin Hrvatskih terorista u emigraciji.

To bi bilo po prvi put u toj dugoj povijesti umorstava da Hrvati nastupaju protiv Hrvata. Ali američki tisak i u ovom slučaju navadja imena trojice muškaraca, koji su nakon zločina nestali: barem se dvojica od njihTugomirDžalto i njegov zamjenik Blagoje Kerkez, službenici jugoslavenskog konzulata u San Francisku, ne mogu ubrojiti medju Hrvatske emigrante. Jack Anderson napisao je tada: ,,Sada se konačno može lakše disati, jer se Tugomir Džalto konačno vratio u onu diktaturu, kojoj je godinama brutalno i ilegalno služio." Lokalne novine "Glendale News Press", naravno posebno zainteresirane za ubojstvo uglednog Hrvata Brkića, dobivaju čak i kopiju jednog pisma, koje je jedan treći čovjek poslao podružnici jugosla venske tajne službe u Mostaru. U tom pismu taj treći čovjek ponosno izvještava svojim pretpostavljenima u Mostaru, kako mu je uspjelo prodrijeti u redove demokratskih emigra nata. Nažalost se mora bojati, da je njegova vlastita žena već nešto primijetila, pa stoga mora biti oprezniji. Taj treći čovjek potpisuje se nadimkom "Peter", ali iza tog imena se nalazi, tako se pretpostavlja, Hrvat Krešo Simović, o kojemu se zna da sa sobom nosi revolver s priguši vačem i da ima kontakt s Brkićem. Nakon ubojstva Brkića izjavio je taj Simović, tako kažu svjedoci, da će ga sada beba "osvetiti". Postoji i motiv, radi kojega bi jugoslavenska tajna služba mogla biti zainteresirana za ubojstvo Brkića: Brkić je navodno očekivao posjetu iz jugoslavije; jedan od posjetilca trebao mu je dati listu s imenima UDB-inih agenata u Kalifo rniji. Možda je i Simovićevo ime bilo medju njima - u svakom slučaju Simović je bez traga nestao iz Sjedinjenih Država.

Kako se u medjuvremenu saznalo, otišao je u jugoslaviju, što je za jednog čovjeka, koji se u Americi sprijateljio s titovim neprijateljima, prilično neobično. Navodno su ga vidjeli u Hercegovini, odakle Simović potječe, u jednom autu jugoslavenske tajne policije. Onda se iznenada opet pojavio u Hamburgu, gdje je ilegalno živio i gdje se, takodjer bez prijave njemačkim vlastima, zaposlio u jednoj gostionici. A i taj radni odnos je bio čudnovat, jer kaže se da brat njegova poslodavca u Hamburgu takodjer vozi jedno auto jugoslavenske tajne policije u Mostaru. I u Hamburgu, gdje Šimundić oprezno izmiče svakom kontaktu sa zemlja cima, dogadjaju se nerazjašnjene stvari: jedan je restaurant, koji je pripadao prijatelju Šimu ndićevog poslodavca, uništen podmetnutim eksplozivom; takodjer i Šimundićev poslodavac, u Hercegovini.inače njegov susjed, nosi ilegalno oružje i skriva ga kod nekog znanca. Ham burška policija saslušava Šimundića, ali uzaludno: u medjuvremenu se je Šimundić oženio jednom bogatom Nijemicom; tim se je "legalizirao" pa mu se ništa ne može dokazati.
U SAD-u umiru uvijek novi Hrvati, protivnici komunističkog režima u jugoslaviji, nasilnom smrću. Kako istraga još nije u svim slučajevima završena u momentu kad je ova brošura nakon dvije naklade izašla i na engleskom jeziku, mi ćemo se isto suzdržati od svojeg kona čnog suda. Ali upadno je da se policijske istrage vode gotovo uvijek protiv protivnika jugosla venskog režima, a nikada protiv jugoslavenske tajne policije, koja prema njemačkim iskus tvima stoji uvijek u pozadini. Zbog čega je to u Americi tako?

Godine 1972. saopćila je australska ambasada u Washingtonu nadležnim vlastima u Australiji pod službenim brojem 2005/71, da američka služba sigurnosti usko suradjuje s jugoslaven skom državnom sigurnosti, te da američka i jugoslavenska služba sigurnosti nada sve medju sobno zamjenjuju materijal o Hrvatskim emigrantima. Osim toga vodila je služba sigurnosti u SAD-u već godinama "diskretnu kampanju" protiv Hrvatskih emigranata, kako bi spriječila da kao etnička grupa Hrvata u Americi dobivaju i dalje financijsku pomoć. Gotovo se ne može vjerovati da odgovorni gradjani Sjedinjenih Država dozvoljavaju da se pod zaštitom jedne demokratske države, koja je sama proizašla iz borbe za nezavisnost, "diskretno" zamjenjuju informacije s ubilačkim aparatom komunističke državne sigurnosti u jugoslaviji, i to samo u svrhu da se politički protivnik beogradskog režima diskreditira i, na izvjestan način po nalogu jugoslavenske tajne policije učini „neopasnim". Mi respektiramo američku demokraciju i mi smo u Njemačkoj nakon rata odgojeni u njenom duhu. Kako bi strašno bilo za naše povjere nje, kad bi sad ta svjetska sila, u koju vjerujemo, stajala u tajnom savezu s komunističkim ubilačkim aparatom isključivo zato, da bi Jugoslaviju, koja za Zapad ima strateško značenje, ali je jedna nemilosndna diktatura, čuvala od potrebnih promjena. To je utoliko nerazum ljivije, što nitko ozbiljno ne vjeruje, da bi ta komunistička jugoslavija, u kojoj se sada ne dižu samo Hrvati nego i drugi podjarmljeni narodi, na čelu s hrabrim Albancima, ikako mogla biti korisna za Zapad. Samo jedan slobodan Hrvatski i jedan slobodni albanski narod bili bi spremni obraniti svoju slobodu.

Koncem 1977.godine nestaje iz SR Njemačke, najugodnijem terenu za jugoslavenske politi čke ubice, profesor za filozofiju i literaturu, pjesnik i pisac Vjencelsav Cižek. Zbog satiričkih pjesama, koje mu je beogradski režim zamjerio, bio je već kao student osudjen na dvije godine zatvora. Osam puta pokušao je dobiti mjesto profesora - no u jugoslaviji je dovoljno, da je netko, kao Cižek praktični katolik, pa da iz "moralno-političkih" razloga "nije podoban" da u društvu obavlja takve zadatke. U Sackingenu, gdje je dobio politički azil, pisao je Cižek dalje - dok krajem 1977. jednostavno nije nestao. Puno kasnije ponovo se pojavio pred jednim jugoslavenskim sudom, koji je njega, teškog bolesnika, osudio na 15 godina strogog zatvora što je za Čižeka bilo ravno smrtnoj osudi. Smatralo se da je Čižeka neki Hasan Milić odvezao u Milano, gdje ga je navodno željela sresti jedna poznanica: policija je u jednom hotelu u Milanu našla samo Cižekovu putnu torbu. Premda je sasvim očito da je otimanjem profesora Čižeka povrijedjen i suverenitet SR Njemačke, odbija Ured za inozemne poslove u Bonnu do danas sve apele, da se Čižeku pomogne i jugoslavenske vlasti potaknu da dozvole barem razgovor sa Čižekom o tome kako je dospio u jugoslaviju: Njemačka u ovom slučaju nema dužnost nikoga štititi. Kad je Ured za inozemne poslove dapače tvrdio da za njemačko pravosudje "slučaj Čižek" uopće više ne postoji, pošto je proces obustavljen, razljutila se u Bonnu jedna stara dama po imenu Klein, inače borac za ljudska prava. Ona je kod nadležnih pravosudnih organa pronašla da o obustavi procesa uopće nema govora proces je samo "privremeno obustavljen, budući da su vjerojatni počinioci u inozemstvu", tj. jugoslaviji. Kad je teško bolesna gospodja Klein u jesen 1980. opet otišla u Ured za inozemne poslove, toliko se uzrujala, da je teško pala i umrla. Ona je zadužila Njemačku, jer joj nije moglo u glavu, kako to da inače navodno dobri njemačko-jugoslavenski pravni kontakti funkcioniraju samo onda, ako se radi o progonu Hrvatskih izbjeglica u egzilu, a potpuno se lome, ako se radi o teškim zločinima jugoslavenske tajne policije protiv ljudi, koji političkim idealima Zapada stoje puno bliže i koji su u nadi, da će na Zapadu konačno naći mir od zasjeda, toliko prevareni.

U medjuvremenu su na Zapad uspjeli pobjeći politički zatvorenici iz Jugoslavije, koji su bili sa Čižekom u zatvoru, te znadu nešto više. Čižeka, koji se od 1981. nalazi u jugoslavenskom zatvoru u Zenici, vozio je Hasan Milić samo nekoliko kilometara. Tada je Čižek silom utrpan u jedno drugo auto, u kojemu su sjedila trojica nepoznatih muškaraca. Nekoliko dana držali su ga u jednoj vili vjerojatno na obali njemačke strane Bodenskog jezera. Čižek se može sjetiti jedino toga da se probudio u jugoslaviji, kamo je na bilo koji način odvučen. Tek nakon internacionalnog pritiska Čižek danas more primati ponovo pakete i pisma. Nisu svi slučajevi isti. Tako je 30-godišnji Hrvat Jozo Miloš 1979.godine nadjen ubijen u jednoj šumi nedaleko autoputa Koln-Aachen, prostrijeljenog mozga i srca. Miloš je djelovao uvijek povučeno, sam; navodno nekad je služio u francuskoj legiji. U Stuttgartu je došao u kontakt s hrvatskim emigrantima: pripadao je, kao i u Južnoj Africi ubijeni Oreč, onim Hrvatima koje je jugosla venski agent Sindičić nagovorio da organiziraju atentat na jugoslavenskog konzula Djukića: Hrvatu se dapače predbacuje poticaj na pet ubojstava. Uloga Joze Miloša, koji je tada bio osudjen, ostala je zauvijek nejasna: ima upozorenja i na to da je Miloš bio i sam jedan od posjetilaca jugoslavenskog konzula, kojem je pravio usluge, dakle možda je i sam bio jugosla venski agent. Kad je Bruno Bušić, novi hrvatski mučenik, ubijen u Parizu, boravio je možda i Miloš tamo. Sa sprovoda vratio se Miloš u pratnji izvjesnog Pere Gudelja u Njemačku, koji je kao najbolji Bušićev prijatelj imao njegovo povjerenje, a u medjuvremenu se vratio u jugosla viju, gdje je posljednji put vidjen u Splitu. Ne samo Hrvati, već i njemačka policija pretpo stavlja u Gudelju krivca atentata na Bušića: ako je Miloš bio ubica po nalogu Gudelje, onda je njegova smrt uklonila opasnog svjedoka. Ipak, Miloša ne bi trebalo krivo optužiti: na koncu i on je bio samo jedan mali, siromašni Hrvat, žrtva dobro podmazana stroja, za koji ljudski život ne znači ništa. U jutarnjim satima 13. siječnja 1980., nedjelja, nadjen je mrtav u Frank furtu na Maini Hrvatski emigrant Nikola Miličević, koji je tamo živio. Ubijen je u noći izme dju 3 i 4 sata pred vlastitim autom. Miličević je povremeno vodio onu organizaciju "Ujedinje nih Hrvata", kojih je vodja Rukavina s još dvojicom, već davno bio ubijen u Mlinchenu i stajao je 1978. godine na jugoslavenskoj listi, koja je sadržavala imena onih Hrvata, čije je izručenje jugoslavija tražila u zamjenu za njemačke anarhiste i teroriste, koje je, kad im je želja odbijena, pustila na slobodu: dok nisu počeli nanovo ubijati. Doduše prigovori beograda na adresu Miličevića nisu bili dovoljni ni za opravdanje naloga za hapšenje: tako ga je beog rad na primjer "teretio" time, da je prisustvovao jednom procesu protiv Hrvata u Karlsruheu - na koji je naravno bio pozvan kao svjedok. Jedna od najtežih tvrdnji protiv Miličevića je bila, da stoji u vezi s ubojstvom jugoslavenskog vice-konzula u Frankfurtu na Maini u veljači 1976.godine, za koji se u stvari uopće ne zna, tko je u njemu sudjelovao. Jedan od nadležnog suda kao "vrlo sumnjiv" pobjegao je nakon prvih saslušanja kao glavom bez obzira u jugo slaviju i za njemačku policiju više nedostižan on nije bio Hrvat, već povjerenik jugosla venskog konsulata, u kojem je Zdovc radio, što pojačava sumnju da je Ždovca vlastita tajna služba osumnjičila kao dvojnog agenta i likvidirala.Nakon što je Miličević oslobodjen te sumnje i u Njemačkoj opet bio na slobodi, sasvim se povukao iz politike: ali jugoslavenska tajna policija zadržala je o Miličeviću svoje vlastito mišljenje i ubila ga. Oružje, koje je upotrijebila, bilo je kopija primjerka iz gornjobavarske radionice u Madjarskoj i tamo, prije nego je stiglo u jugoslaviju, kontrolirano od kompetentrog ureda u Budimpešti: kao i oružje s kojim je nekoliko godina ranije u Kolnu trebao biti ubijen Stjepan Bilandžić. Još dok se ova doku mentacija nalazila u pripremi saznao je Savezni kriminalistički ured za neke nove pripreme za ubojstva: 1960.godine rodjeni Bosanac Djevad Serizaj, zbog razbojničkog napada u zatvoru u Siegburgu, tamo zbrinut od strane jugoslavenskog konzulata, ima navodno nalog da ipak ubije Bilandžića - pobjegao je iz zatvora. I srbijanac Dušan Sedlar, ubijen 1980. u Dusseldorfu, bio je vjerojatno žrtva jugoslavenskih bjegunaca iz njemačkog zatvora. Na taj način kriminalci kupuju sklonost vlasti u domovini. Savezni kriminalistički ured raspolaže već godinama kompletnom dokumentacijom o jugoslavenskim zločinima nad izbjeglicama u SR Njemačkoj: no ona ne smije biti objavljena, pošto je savezna vlada na upit opozicije izjavila da ona ne želi čak dati ni podatke o broju umoreuih Hrvata i srba. Jedan od ministara je dapače cinički izjavio, da ničemu ne vodi, ako se žrtve na obima stranama borbe medjusobno brojčano usporedjuju. Čak i njemački tisak, gotovo bez orijentacije u pojedinostima i pozadinama, zadovoljava se time da upozori na jednu "džunglu": kao da se džungla ne može rasvijetliti, kao da nema onih koji žderu, i onih, koji su prožderani.
Ljutu travu na ljutu ranu!

Kralju Dmitre Zvonimire - u tamnici tvoji su ratnici-tvoji Generali!
Avatar
LEGIONARI
Podurednik
Postovi: 1554
Pridružen/a: čet vel 26, 2009 3:40 pm

Re: Tragedija Hrvatske emigracije-ubojstva naređena iz Beogr

Post Postao/la LEGIONARI »

POGOVOR

Ali šutnja vlade, tiska i javnosti je za odlučne profesionalne ubojice najveće ohrabrenje: ako možemo poći od toga da ubojica mora samo pravovremeno pobjeći, kako država, koja ga šalje i financira, ne bi imala problema, koristit će se on tim mogućnostima do kraja i neće više ništa uzimati u obzir - a najmanje autoritet vlada, koje trpe njegovu djelatnost, te integritet zakona i država, koje sustavno povredjuje. Na dan kad je trebala izaći ova proširena brošura, morali smo zaustaviti njeno tiskanje - u petak 9.listopada 1981. ubijen je oko 7 sati ujutro u Miin-chenu hrvatski emigrant Ante Kostić, a samo dan kasnije, 10.listopada oko 11,30 ubijen je u svojoj kući u Briisselu albanski emigrant Ibrahimi Vehbi koji je imao 43 godine. Beogradski ubijalački stroj okretao se je brže od tiskarskog stroja, on se okreće sve brže: pakosno, napa dajući iz mraka, u najnovije vrijeme još bolje ciljajući pucanjem u glavu. Tri takva izravno usmjerena pogotka u glavu pogodila su Ibrahimi Vehbija, automehaničara, koji je prije 12 godina napustio potlačeno Kosovo na jugu jugoslavije s pretežno albanskim pučanstuom, da bi prvo živio u Austriji, a onda u Belgiji osnovao novu obitelj; u jugoslaviji ostavlja dvoje, a u Belgiji petero djece - nitko ne zna tko će ih dalje prehranjivati, jer su ovaj put ubojice posebno temeljito obavili svoj posao. U stepeništu kuće, u kojo je albanski emigrant živio, pucali su i na njegovu ženu, koja je morala biti prebačena na intenzivni odio. Ibrahimi Vehbi je bio vodja jednog albanskog emigrantskog pokreta u Belgiji i širom svijeta zamjenik albanskog vodje Emila Kastriotija, koji živi u Njemačkoj - a na čijeg je zamjenika u Njemačkoj, Rasima Zelenaja, starog 31 godinu, još početkom 1981.godine u Frankfurtu na Maini bio organiziran atentat. Ipak je Zelenaj, koji će zbog teškog ranjavanja možda do kraja života ostati parali ziranih nogu, preživio, te će biti svjedok protiv ovog puta uhvaćenih ubojica, koji su priznali da su radili po nalogu jugosla venske tajne policije. Možda ćemo pozadine tog procesa objaviti po njegovu završetku - one izravno ukazuju na jugoslavenske misije u SR Njemačkoj. No tada će naša brošura postati već pravom knjigom - ispunjena doku mentima, koje zbog skučenosti prostora, ali i zbog toga da ne ometemo još nezavršenu istragu, sada ne možemo objaviti. Ali u našoj novoj knjizi, bojimo se, bit će i novih slučajeva ubojstava.

PRVA ŽRTVA U ŠVICARSKOJ

Kao ni proces u "slučaju Goreta" (vidi uvod ove knjižice), koji je razotkrio jugoslavensku tajnu policiju, tako ni prijeteći i za jugoslavensku ubijalačku mašineriju moralno uništavajući proces u "slučaju Zelenaj" nisu za jugoslavensku tajnu službu prepreka na putu za daljnji krvavi progon svojih protivnika i žrtava: i ona će ubuduće još bolje paziti na to nego li do sada, da ne ostavlja svjedoke i da žrtve budu na mjestu mrtve - kao Kostić i Ibrahimi Vehbi, a samo nekoliko tjedana ranije u Švicarskoj hrvatski emigrant Stanko Nižić, koji je imao 30 godina. On je, prema pisanju švicarskog lista "Blick", "najvjerojatnije prva žrtva tajne službe u Švicarskoj". Točno se to ne zna i ni ova brošura ne sadrži imena svih bez traga nestalih protivnika jugoslavenskog režima. U Stanku Nižiću jugoslavenska je tajna policija očito vidjela posebno opasnog protivnika i on je bio u kontaktu s već ranije u Francuskoj ubijenim emigrantom Tuksorom i bio je prilikom jedne Titove posjete Parizu denunciran, da planira atentat na jugoslavenskog predsjednika. Nižić, koji je svoje političke aktivnosti ustvari ograničio na pisanje članaka za emigrantske novine, živio je u poslijednje vrijeme u Zurichu, gdje je u zabavnom lokalu "Kindl" radio kao portir. Usred jedne noći u kolovozu 1981. ubijen je pogotkom u glavu iz najveće blizine. Nižić je govorio, da kontaktira s Hrvatskim emigra ntom Antunom Kostićem, koji živi u Miinchenu. Kostić je bez sumnje povremeno pripadao radikalnom krilu hrvatskog emigrantskog pokreta; jednom ga je čak uhapsila i Njemačka policija i osudila na dvije i pol godine zatvora, jer su kod njega nadjene naprave, koje su mogle poslužiti za dizanje u zrak. "Navodno", kaže Kostić: on je tvrdio, da mu je taj optere ćujući materijal bio podmetnut, kako bi na taj način bio maknut s političke scene. Kostić je bio jedan od najradikalnijih kritičara njemačke policije, kojoj je predbacivao, da ravnodušno promatra brojna ubojstva Hrvatskih emigranata i da s jugoslavenskom državnom sigurnosti dapače izmjenjuju informacije o emigrantima, a ona ih koristi za pripremanje novih umor stava. Kostić je tvrdio za života: „ljude, koji su posjetili moj stan, se fotografiralo se, a slike su predavane jugoslavenskoj tajnoj policiji, tako da moje posjetioce nakon odlaska u jugo slaviju trebalo još samo uhapsiti." Njemačka policija ogorčeno odbija tu podvalu. Ali Kost ićevi prigovori karakteriziraju atmosferu medju ugroženim Hrvatima. Nakon svog puštanja na slobodu potražio je Kostić, otac dvoje djece, novi krug političkog djelovanja u mirnijim voda ma: kod "umjerenih" Hrvata, dapače kod kršćanskih socijalista, koji su na Zapadu stvorili vlastitu stranku. Ali tako nailazi na nekog izvjesnog "izbjeglicu" imenom Majerski koji danas opet živi u jugoslaviji, gdje je Koštica vjerojatno okarakterizirao kao "najopasnijeg čovjeka" u emigraciji. Jer inače mučko umorstvo Koštica, koji je ubijen rano izjutra na putu prema svom parkiranom autu, ne bi imalo nikakvog smisla ni povoda: kao što je i svako od tih ubojstava apsolutno besmisleno, jer se kroz njih odlučnost Hrvata za pruža nje otpora protiv režima samo pojačava. Za svakog ubijenog Bušića ili Koštica stupaju ostali na njihova mjesta.

OPET UBOJSTVA HRVATSKIH EMIGRANTA

U ponedjeljak 19.listopada 1981.godine napustio je oko 7 sati ujutro aktivist u emigraciji Mate Kolić, star 42 godine, koji je kao Hrvatski emigrant živio u Parizu, svoj stan, da bi pošao na posao. Kolićevi imam dvoje već gotovo odrasle djece; Mati Koliću je uspjelo, da u Francu skoj, koja je aktivnosti emigracije znatno ometala, osnuje prvu legalnu emigrantski! Organiza ciju pod imenon "Hrvatski radnički savez". Bio je usko povezan s Brunom Bušićem, Hrvatskim publicistom, koji je tek pred desetak godina pobjegao iz jugoslavije i kao važan proivnik jugoslavije ubijen još pred nekoliko godina, takodjer u Parizu. Ipak za razliku od radikalnog Bušića ubrajao se Kolić u umjereno krilo emigracije. Kandidirao se za Hrvatsko narodno vijeće, pokroviteljsku organizaciju Hrvatskih emigranata, od kojeg se u medjuvre menu odvojilo radikalno krilo. Organizirao je demonstracije i predvodio Hrvatske emigrante, koji su išli pozdraviti Papu prilikom njegovog posjeta Francuskoj: televizijski prikaz zastava "Nezavisne Hrvatske", koje su tom prilikom nosile njeni pristaše, obišle su cijeli svijet. Ali 19.listopada ujutro prekinute su te za jugoslaviju vrlo neugodne aktivnosti prekidom Kolićeva života: tek što je ušao u auto, eksplodirala je pod njegovim sjedalom očito podmenuta bomba, koja mu je raskidala utrobu i zapalila auto. Njegova žena, koja ga je teško ranjenog pokušala spasiti i izvući iz plamena, primila je njegov posljednji savijet, da sama sebe spašava, jer da za njega svaki spas dolazi prekasno. Nitko u Parizu ne sumnja u to da je naredba za umorstvo došla iz beograda i Hrvatski emigrant Tuksor, koji je živio u Francuskoj, pao je na sasvim siličan način žrtvom atentata jugoslavenske tajne policije.

PROSTRIJELJENA LJEŠINA U VODI

Samo tri dana kasnije izvadjena je iz Rheine kod Mannheima u SR Njemačkoj lješina Hrvat skog emigranta Ive Furlića, koji je imao 47 godina. Furlić je kao protivnik jugoslavije bio blizak "Hrvatskom nacionalnom komitetu" sa sjedištem u Miinchenu, te je sudjelovao u antijugoslavenskim demonstracijama. Prije nego li je njegov lješ bačen u vodu, ubio je netko Ivu Furlića s tri pogotka za policiju vjerojatno slučaj za arhiv, ali ne i za emigraciju, jer to je u samo dva tjedna bio četvrti slučaj "misterioznog" ubojstva jednog od njenih članova . . .



NOVO UBOJSTVO HRVATSKOG EMIGRANTA U SR NJEMAČKOJ

U Munchen-Perlachu ubijen je na izuzetno brutalan način Hrvatski emigrant Đuro Zagajski, 41 godinu, nađen je raskoljene lubaje. Prethodno je dobio pismenu prijetnju da će biti ubijen, za koju je rekao da dolazi od jugoslavenske tajne policije. Zbog toga je izbjegavao susrete s nepoznatim osobama. Ta činjenica, kao i mirno mjesto na kojem je ubijen, daju naslutiti da se Zagaijski susreo s poznatom osobom, koja ga je i ubila. Njegova zaručnica, Njemice, odmah je rekla da je to učinila Udba, što je još uvijek poznato ime za jugoslavensku državnu sigu rnost, jer nje se Zagajski bojao. Jedan policijski službenik je na to rekao: „Onda jedva da ćemo pronaći počinitelja."

PRIJE TOGA: UBOJSTVO U ZURICHU

Zagajski je bio odlučan protivnik jugoslavenskog režima, a jer su mu sve postojeće Hrvatske emigrantske organizacije izgledale odveć pasivne, pridružio se početkom osamdesetih godina jednom novom „Hrvatskom Revolucionarnom Pokretu,, (HRP). 1981. imenovan je voditeljem za koordinacijske zadatke u predsjedništvu te nove organizacije. Cilj te organizacije, koja je izdavala i vlastiti list, bio je skupljati militantne Hrvate na Zapadu, poluvojnićki ih obučiti za gerilce, te ih u slučaju "Hrvatske revolucije" staviti na raspolaganje. Na čelu te organizacije stajao je u Zurichu hotelski namještenik, tridesetgodišnji Stanko Nižić, Hrvatski emigrant. On nije doživio slijedeću godinu života. Ustrijeljen je u noći između 23.i 24. kolovoza 1981. u Zurichu.

DOKAZI PROTIV JUGOSLAVENSKE DRŽAVNE SIGURNOSTI

Zagajski je prikupio dokaze da je to ubojstvo počinila jugoslavenska tajna policija. Njegova istraživanja potvrdile su uglavnom i švicarske vlasti koje su provodile istragu. Po mišljenju švicarskih vlasti, ta je organizacija od početka stajala pod kontrolom i utjecajem jugosla venske državne sigurnosti. Nije joj bila namjera da samo preko ageata medu bližim Nižićevim prijateljima sazna što se tu planira, nego također i to da taj novi pokret i njegove članove uvu če u pustolovine, koje bi dovele do toga da zapadne policijske vlasti budu primorane zabraniti tu organizaciju. Tako su agenti Udbe bili ti koji su navaljivali da se kupuje što više i što boljeg oružja i eksploziva i da se to raspačava po cijeloj Zapadnoj Europi sve do Zapadnog Berlina. Ubojstvom Nižića htjelo se ne samo ukloniti opasnog protivnika, nego i privući pozornost Švicaraca, a potom i njemačkih i francuskih vlasti na tu organizaciju. Plan je potpuno uspio. Poslije Nižićeve smrti vlasti su u zapadnim zemljama potpuno zabranile i onako ilegalnu organizaciju, a gotovo svi aktivni članovi bili su pohvatani. No protiv nekoliko vodećih član ova u Švicarskoj pokrenut je istovremeno istražni posupak zbog sumnje "političke špijunaže" u korist jugoslavenske tajne službe, koja je u ovom slučaju istovremeno nastupila kao organi zator političkog ubojstva i kao agent provokator.

AGENTI U OVČJEM RUNU

Zagajskom se činilo da ta istovremena istraga švicarskih organa sigurnosti nije dosta iscrpna. On je naveo imena Hrvatka koji su u Švicarskoj još na slobodi, ili su pušteni na slobodu, a koji su po njegovoj istrazi bili agenti tajne službe i istovremeno članovi Nižićeve organizacije. Nekoliko drugih nestalo je bez traga. Vjerojatno ih je jugoslavenska tajna služba nakon obavljene akcije povukla u jugoslaviju. Istraga o ubojstvu Zagaijskog izuzetno je teška, jer ako je jugoslavenska tajna služba i potakla na obojstvo, nije isključeno da joj je tu uslugu učinio neki Hrvat koji pripada toj službi, ili kojeg je Zagajski prokazao. Takvi Hrvati na Zapadu nastupaju kao veliki protivnici jugoslavenskog sustava.

PRIJETNJE UBOJSTVOM I PROTIV NJEMAČKIH NOVINARA

Prije kratkog vremena izvršen je atentat na prijatelja i suradnika Zagajskoga, Hrvatskog gostioničara Luku Kraljevića, u južnoj Njemačkoj, bio je suosnivač HRP-a. Kraljević je ostao živ, no ubojstvo Zagaijskoga povećalo je popis ubijenih Hrvata u izbjeglištvu u SR Njema čkoj na 30. Opomene bivše Savezne vlade jugoslavenskom mionistarstvu unutarnjih poslova bile su preslabe, jer u novije vrijeme jugoslavenska tajna služba prijeti smrću njemačkim novinarima, ukoliko se budu bavili prljavom rabotom ubojstava te strane službe. Savezna kriminalstička služba pozabavila se tim prijetnjama smrću, no okončanje tih ubojstava može se postići samo ako sadašnja vlada SR Njemačke preuzme i ostvari prijetnju bivše Savezne vlade da neće biti nikakvih kredita i privrednih povlastica jugoslaviji, ako njezina tajna služba odmah ne prestane sa svojim ilegalnim djelovanjem na području SR Njemačke.

O POZADINI UMORSTVA:

Neposredno nakon umorstva Zagajskog proširile su zainteresirane službe u Munchenu da je Zagajski bio "običan kriminalac", kojega su vjerojatno umlatili ilegalni trgovci automobilima s kojima je on održavao veze. Čak je i policija u Munchenu u početku izjavljivala da ovo umorstvo izgleda nema političku pozadinu. Takav prikaz iznenađuje tim više što je umor stvuZagajskog prethodio čitav niz ubojstava i atentata u Švicarskoj, Munchenu i okolici Augsburga, koji su svi bili s jasnim političkim motivima. Zašto bi sada iznenada umorstvo Zagajskog bilo "nepolitičko? Sasvim je jasno da se političkim atentatorima - u ovom slučaju isto iz redova jugoslavenske tajne službe teško može ući u trag ako se pretpostavi da uopće ne postoji politički motiviran atentator. Na vrlo sličan način uvijek se pri ubojstvima i drugih emigranata prvo pretpostavljalo da su žrtve osobnih neprijatelja, dok se konačo nije došlo do saznanja da se radilo o političkom ubojstvu. No, dotle su ubojce već odavno odmakle - na onu stranu Karavanski. Samo na taj način uspjelo je Udbinim ubojicama da gotovo uvijek izbje gnu zasluženu kaznu. Zagaljski kod munchenske policije sigurno nije imao prijatelja, jer je nakon ubojstva Stanka Nižića osnovao privatnu "istražnu službu" s ciljem da otkrije Nižićeve ubojice i druge agente Udbe. Detektivski je slijedio njihove tragove, pričemu su mu pomagali i drugi Hrvati. Njegova saznanja usmjerila su se i protiv njemačke policije, kojoj je Zagajski predbacivao da podnosi boravak i djelatnost jugoslavenskih agenata u Njemačkoj, za što su pojedini službenici bili podmićeni. U pismenoj ostavštini nalazi se i jedan zapisnik umorenog Zagajskog, iz kojega doslovno prenosimo slijedeće:

STROGO POVERLJIVO IZVESTAJNA SLUŽBA GRAĐANSKOG ODBORA

Došlo se je do sledećeg saznanja:

XXX (ime visokog njemačkog držvnog službenika koje nam je poznato) je u vezi sa jugosl. tajnom policijom i to preko osobe Vladimira Vučenića, Konzula u Gen. Konzulatu sfrj Muenchen, zadužen za politička pitanja, posebno kontrolom jugosl. emigranata i Gastarb eitera na području Baverna. Prema izveštaju i izvorima jugosl. privrednih kurgova imenovani XXX je za sumu od po osobi DM 5.000-tokom 1981. god. sredio dozvole boravka a koje su u svim dole opisanim slučajevima bile istekle ili se radilo o izgonu bez prava priziva iz SR Njemačke.
I to sve na intervenciju konzula Vučenića a verovatno za potrebe SDS-a. Opis osoba i okol nosti pod kojima je XXX omogućio protupravno obnavljanje dozvola boravka u SR Njem ačkoj. Ivan Vučković pripadnik i šef najvećeg privatnog poduzetničkog kamiona u sfrj koji ima u viasništvu 25 novih teških kamiona Mercedesa i 10 teških bagera s kojima se u spregi sa Udbaškim privrednim strukturama akumulira novac koji služi za potrebe SDS-a ili za korumpiranje građana drugih država. Familija Vučković je jedna izuzetna propartijski orijenti rana i prvoboračka što im je i omogućilo putem koncesija i beneficija koje kao privatni sektor od SDS struktura dobivaju akumulaciju jedne za jugosl. pojmove nezamišljive privredne privatne moći. Ivan Vučković je do 1960. god. radio kao policijski inspektor u Varaždinu na toj službi. Na toj dužnosti je bio 10 godina. Iko 1960. god. dolazi u SR Njemačku i oficijelno biva 1 godinu dana. Nakon povratka u SFRJ iz neidentificiranih izvora on je posednik4 teška kamiona što je početak njegovog privrednog uspjeha iste godine nakon povratka iz Njemačke kupujejednu od najskupljih vila Janeković u Dubravi Zagreb. Sada on važi za najbogatijeg čovjeka u sfrj. Cjelo to vrijeme dakle od 1960.-1981./82. god. Vučković Ivan i supruga Marija imaju zvanične i uredne dozvole boravka u SR Njemačkoj iako ne rade u Njemačkoj. God. 80/81 ističie njima dozvola boravka i na intervenciju konzula Vučenića XXX produžuje bora vka za sumu od DM 10.000. - Valja napomenuti da Vučković kao autoprijevoznik sudjelovao na izgradnji vile tita na Pantovčaku. Mi smo citirali iz ovog dokumenta iz ostavštine, iako nismo u mogućnosti provjeriti tvrdnje Zagajskog. Sumnje koje je on prikupio protiv jednog visokog njemačkog službenika tako su teške da moramo posumnjati us njihovu točnost dok se ne dokaže suprotno. Upravo su njemački službenici u svijetu poznati po tome da su strogi i zapravo imuni od korupcije, te da obavljaju samo svoju dužnost koja im je propisana zako nom i od strane pretpostavljenih političkih vlasti. Moguće je Zagajski, koji je živo u napetom odnosu s njemačkim policijskim vlastima, zamijenio činjenice sa sumnjama. No iako mi izričito upozoravamo da se teške optužbe Zagajskog ne bi smjele uzeti za istinite i neosporne, te ako na ovome mjestu izričito branimo čast njemačkih službenika i drugih imenovanih osoba, sve dok im se ne dokaže suprotno, "zapisnik" Zagajtičkih razloga bio nepodoban i stoga ubijen. Činjenica da ovi dokazni materijali do sada nisu objavljeni spada u nerazjašnjene okolnosti "slučaja Zagajski". Jugoslavenskoj državnoj sigurnosti sigurno je aktivnost Zagaj skoga bila dobro poznata bez obzira iz kojih izvora. Neposredno nakon ubojstva Zagajskog u Miinchen, u jugoslavenskom časpopisu Start objavljen je jedan intervju, kojega je prvotno zagrebačkoj televiziji dao zamjenik jugoslavenskog ministra unutarnjih poslova, Anđelko Maslić, zadužen za državnu sigurnost. Maslić u ovom intervjuu: ,,U svakom društvu kola mnoštvo neverificiranih tvrdnji, koje idu od usta do usta, od uha do uha, dakle vrlo ih je teško provjeriti. Služba sigurnosti neprekidno se susreće i nosi s takvim glasinama. Vidite, nije slučajno da je u novije doba postala gotovo 'moda' širiti razne vijesti o našim rukovodećim ljudima zadirući i u njihov najintimniji život. Evo nam jedne glasine koju je lansirao pripa dnik terorističke emigracije, zapravo njena veza u našoj zemlji. Ustanovili smo da je on govorio kako jedan rukovodilac ima velik broj buldožera i kamiona. Pri rasvjetljavanju cijelog slučaja rekao je otprilike: „Znam da Vi nećete povjerovati, ali ima ljudi koji hoće. Važno je da se svi skupa pozabavite sobom.' " Iz ovoga slijedi da je jugoslavenska državna sigurnost prije ubojstva Zagajskog znala što je on predbacivao Vučeniću, Vučkoviću i njemačkim službeni cima, te da Vučković zaista nije samo vrijedni privatni poduzetnik nego i "rukovodilac" u jugoslaviji, koji je slobodno smio živjeti u Miinchenu, iako nije bio na radu kao Gastarbeiter" u SR Njemačkoj, niti je ovdje imao što tažiti.

Umorstvo u Miinchenu

Žrtva je bio voda jedne emigrantski skupine. Siid-deutsche Zeitung: „Kao što je ustanovio hamburški novinar i stručnjak za Balkan, Hans Peter Rullmann u razgovoru za 'su se okupljali svi oni kojima su ostale emigrantske organizacije bile premalo radikalnie. Prema mišljenju H.P. Rullmanna, agenti jugoslavenske tajne službe su 'Hrvatski revolucionarni pokret' proučili i infiltrirali ga."
Ljutu travu na ljutu ranu!

Kralju Dmitre Zvonimire - u tamnici tvoji su ratnici-tvoji Generali!
Avatar
LEGIONARI
Podurednik
Postovi: 1554
Pridružen/a: čet vel 26, 2009 3:40 pm

Re: Tragedija Hrvatske emigracije-ubojstva naređena iz Beogr

Post Postao/la LEGIONARI »

KAKO JE TISAK IZVJEŠĆIVAO O "SLUČAJU DJUREKOVIĆ"

NITI PRIVI, NITI ZADNJI: Pod ovim naslovom bavi se 29. 1983 god. srpnja beogradski partijski list "Komunist" jednim člankom u latinskoameričkom časopisu "El Mereurio". u kojem se medju ostalim tvrdi,
"tajna jugoslavenska obavještajna služba UDBA ubila je 44 osobe u drugim zemljama." O tome "Komunist": „Podatke o delovanju jugoslovenske obaveštajne službe El Mer-curio je najverovantnije dobio od jedne od najzloglasnijih policija savremenog sveta, tajne čileanske policije DINA."


JOŠ JEDNO UMORSTVO HRVATSKOG IZBJEGLICE ("Abendzeitung", Miinchen): .,U petak (29. srpnja 1983.) 57-godišnji Stjepan Djureković, voditelj izdavačke kuće "Das kroatische Buch", pronadjen je umoren u podrumu izdavačke kuće u vvolfratsbausenu. Zločin je otkriven u 13.35 sati. Prema prvim podacima istrage Bavarske zemaljske kriminalističke službe mrtvo tijelo je leža o u podrumu više sati. Kola umorenoga. Tovota srebrno-metalne boje, registarske oznake TOL-TM 19, nadjena su 200 metara od izdavačke kuće. Prije nje« je u ožujku 1983. godine hrvatski izbjeglica Djuro Zagajski u Miinchenu bio umoren od strane nepoznatoga ubojice."


HRVATSKI IZBJEGLICA (Vanregionalne novine "Die Welt" na prvoj stranici): "Osuznjičena je beogradska tajna služba."


KOD MUNCHENA PRONADJEN UBIJEN S. DJUREKOVIĆ (Tanjug iz Bonna): „Ubijeni jugoslavenski emigrant Stjepan Djureković pronadjen je u kući svoga izdavačkog poduzeća "Kroatisches Buch", koje je Djureković vodio. Do sada nema službene potvrde o tome, da se kod ubijenog Jugoslavena radi o bivšem direktoru odjela za marketing INF] iz Zagreba, Stjepanu Djurekoviću."


UMOREN HRVATSKI IZBJEGLICA (Associated Press): „Bavarsko radarstvoistražuje policija ubojstvo koje je vjerojatno politički motivirano. Bavarski zemaljski kriminalistički ured priopćio je, da je Djureković ubijen već u četvrtak (28. srpnja) izmedju 11 sati prije podne i ponoći. Djureković se navodno već ranije obratio policiji jer se osjećao ugrožen od strane jugos¬lavenske tajne službe."


NOVI DETALJI O DJUREKOVIĆU (Tanjug iz Bonna): „Utvrdjeno je da se kod 57- godiš njeg Stjepana Djurekovića radilo o" jednom od bivših direktora zagrebačkog poduzeća INA-Marketing, koji je u svibnju prošle godine pobjegao u Saveznu Republiku Njemačku. Prema rezultatima istrage, njegovo ubojstvo se je dogodilo u četvrtak popodne. Iako se Djureković nakon svojega bijega iz Jugoslavije predstavljao kao protivnik društvenog sustava u Jugoslaviji, mnoge ga emigrantske skupine nisu odmah veselo primile. Djureković. je pokušao pomoću jednog novog "programa" postaviti se na čelo emigracije, no to je naišlo na nepovjerenje mnogih članova emigrantskog podzemlja."


UMOREN OD STRANE TAJNE SLUŽBE? ("Die Welt", Bonn): „Jedan Kriminalstički služ benik nije isključio
da je zločin izvršila jugoslavenska tajna služba. Djureković se prije izvjesnog vremena obratio policiji, jer se osjećao praćen od strane jugoslavenske tajne službe. Odbio je ponudjene mu mjere zaštite da ne bi na sebe navukao još veću pozornost. Velika potjera koju je redarstvo započela ostala je bez rezultata."


MINISTAR ZIMMERMANN NA DOPUSTU U JUGOSLAVIJI "Tanjug". Zagreb): Minister unutrašnjih poslova Savezne Republike Njemačke, dr. Fried-rich Zimmermann, koji dio svoga godišnjeg odmora provodi u našoj zemlji, posjetio je danas Zadar i Nacionalni park Plitvička jezera. U neslužbenom razgovoru interesirao se za razvitak jugoslavenskog turizma."


DA LI JE DJUREKOVIĆ EMIGRACIJI BIO TRN U OKU (Tanjug istoga dana iz Miinchena): „Policija je
mišljenja da se radi o ubojstvu s političkim motivima. Neki misle da je Djureković stajao na putu vlastitom emigrantskom podzemlju, jer je u mnogim intervievvima koje je davao emigrantskom tisku na javio da je
imao vlastitih planova." (Opaska HRVAT SKE DOMOVINE: Neposredno prije toga svijetom je proširen jedan interview s Djurekovićem kojega je UDBA krivotvorila).


SRBI I HRVATI ("Die Welt", Bonn): „Svrha krivotvorenja je očito da Hrvatsku i srpsku emigraciju iz Jugoslavije prikaže kao medjusobno neprijateljski raspoloženu, nesposobnu i pokvarenu. Kao "dokaz" citira
se, medju ostalim, jedan članak iz WELT-a, koji nikada nije postojao. Je li baš puki slučaj da je jedan hrvatski emigrant, iz Jugoslavije u Njemačku izbjegli nekadašnji titovski naftni manager Stjepan Djureković, u krivotvorenom časopisu posebno istaknut kao "borac protiv komunizma u Hrvatskoj"? Nekoliko dana nakon
pojave krivotvorene "Nove Hrvatske" njegovo mrtvo tijelo je prenadjeno u blizini Miinchena."


HRVAT UMOREN HICIMA I SJEKIROM (Deutsche Presse-Agentur): „Sa 6 hitaca iz dva različita oružja i vjerojatno jednim udarcem sjekirom po tjemenu Djureković je u pravom smislu riječi smaknut. Prema izjavi miinchenskog javnog tužilaštva na osnovi obdukcijskog nalaza, izbjeglog bivšeg jugoslavenskog gospodarskog funkcionara pogodilo je 6 metaka iz samokresa kalibra 22 i samokresa kalibra 7,65 mm. Bavarski zemaljski kriminalistički ured raspisao je nagradu u iznosu od 3000 njemačkih maraka za otkrivanje zločinaca. Djureković je navodno prilikom svojega bijega iz Jugoslavije ponio sobom u SR Njemačku brojne spise o važnim gospodarskim odlukama u kojima je sud¬jelovao kao gospodarski službenik. Prema mišljenju voditelja političkog odjela "Hrvatskog Državotvornog Pokreta" u Ludvvigsburgu, Mladena Schvvartza, ubojstvo Djurekovića pokazuje "jasno rukopis jugoslavenske tajne službe". Dne 26. ožujka je u Miinchenu pronadjen razbijene lubanje hrvatski izbjeglica, auto mehaničar Djuro Zagajski. On je bio aktivan u izbjegličkoj grupi. "Hrvatski revolucionari pokret". To umorstvo je do sada ostalo neraz¬jašnjeno, isto kao i zločin nad Hrvatskim izbje glicom, vozačem Antonom Kos-tićem (38), koji je 9. listopada 1981. godine ubijen u Miinchenu s 3 hica iz samokresa.
JOŠ NEMA TRAGA DJUREKOVIĆEVIM UBOJICAMA (Frankfurter AllgemeineZeit ung"): „Zamjenik predsjednika frakcije kršćanskih demokrata i kršćansko-socijalne unije u njemačkom parlamentu, Erhard, zatražio je u jednom pismu Saveznom ministru unutrašnjih poslova Zimmermannu, da „nastavi dosljedno i uporno svoja nastojanja za obuzdavanje ilegalne djelatnosti stranih tajnih službi na njemačkom tlu." Erhard je ukazao na umorstvo Stjepana Djurekovića, koji je kao bivši visoki službenik jugoslavenskog naf-tinog poduzeća i tamošnji član komunističke partije napisao nekoliko knjiga, "koje škode odnosu snaga u Jugo slaviji." Prema mišljenju Erharda, postoji povod sumnji, da je jugoslavenska tajna služba u ovoj stvari "imala svoje prste". Djureković je u VVolfratshausenu sa svojim 27-godišnjim sinom vodio izdavačku kuću "Das kroatische Buch". On se prije dužeg vremena obratio njemačkoj policiji i izrazio bojazan da ga jugoslavenska tajna policija prati. Nadležni munch enski javni tužitelj je izjavio da su počinitelji potječu iz kruga jugoslavenske tajne službe, javni tužitelj je odgovorio: „To je jedna od mogućnosti u ovom slučaju." I prijašnjih godina je ubijeno više Jugoslavena, većinom hrvatskoga porijekla, gdje su tragovi vodili prema jugoslavenskoj tajnoj službi. Njemački ministri unutrašnjih i vanjskih poslova su u više navrata stupili zbog toga u vezu s Beogradom."


HRVATI RASPISUJU NAGRADU ("Reuter"): „Hrvatsko narodno vijeće u Nevv Yorku raspisalo je nagradu u iznosu od 50 000 njemačkih maraka za obavijesti koje bi dovele do rasvjetljavanja zločina nad hrvatskim nakladnikom Stjepanom Djurekovićem. Osim toga, Hrvatsko narodno vijeće traži od njemačke Savezne vlade, da "poduzme odgovarajuće političke i diplomatske korake, kako bi djelatnost jugoslavenske tajne službe ubuduće jednom zauvijek prestala." Na jednoj konferenciji za tisak u Miinchenu izjavio je voditelj političkog odjela Hrvatskog narodnog vijeće, Ernest Bauer, da je u posljednijih 15 godina u Saveznoj Republici Njemačkoj ubijeno 30 hrvatskih izbjeglica, a da niti jedan slučaj nije razjašnjen. Sin žrtve je izjavio, da je njegov otac prije zločina indirektna bio upozoren "od strane jugoslave nske tajne službe". Tako je 57-godišnjak i njegov sin u jednom krivotvorenom izbjegličkom časopisu 15 dana prije hitaca bio proglašen mrtvim. Iako je hrvatski izbjeglica bio pronadjen tek u petak popodne, jugoslavenska tajna služba je navodno već u petak u jutro obavijestila njegovu ženu Giselu, koja živi u Jugoslaviji, da su agenti tajne službe ubili njezina muža. Damir Djureković tvrdi da je telefonski razgovarao sa svojom majkom i doznao to od nje, u. prisustvu sigurnosne službe. Djureković je morao umrijeti jer je otkrio "močvaru viših služ benika", rekao je predsjednik Hrvatskog narodnog odbora (HNO) Ivan Jelić. Jelić je rekao da je CK jugoslavenskih komunista odražao specijalnu sjednicu, na kojoj su se razmatrale mjere protiv nakladnika."


ZANIMLJIVO je svakako, što je srpski NIN napisao o pok. Stjepanu Djurekoviću: „Posle zagonetne i nasilne smrti bivšeg direktora" INA-Market-ing STJEPANA DJUREKOVIĆA (57 godina) u VVolfartshausenu, kod Munchena, nemačk policija raspisala je nagradu od 3000 maraka za pomoć u rasvetljavanj ubijstva. Maja prošle godine Djureković je nestao iz Zagreba i, na veliko iznenadjenje svojih saradnika u INI, pojavio se u Miinchenu, kao okoreli nacionalistički emigrant. Tamo je izdao knjigu veoma neprijateljski raspoloženu prema jugo slaviji, što je u nekim krugovima protumačeno kao "pokrivanje" izvesnih kriminalnih radnji statusom političkog emigranta. Od pripadnika ustaške omladine Djurekovič je relativno lako i brzo napredovao do mesta direktora za spoljnu trgovinu INE, mesta na kome je, kako kažu poznavaoci petrohemijske branše, imao sjajnu prilik" da mahinacijama oko kupoprodaje na tzv. "spot-marketu" sirove nafte u Roterdamu i oko poslovanja izvesnih "fantomskih" kompa nija u Zapadnoj Evropi, ostvari priličnu materijalnu korist. Ono stoje u tim mahinacijama i najprivlačnije upravo je mogućnost, da se novac na neprimetan način skreće u svoj džep, poš to se biznis vodi tudjim parama, a u svoje ime. Istraga u INI još nije dala konačene re¬zultate i nije poznato koliko je (ako je uopštej Djurekovič proneverio. Njegova se smrt u tom smislu može smatrati preranom.

GLASINE: U njemačkoj su se krajem srpnja brzinom munje proširile glasine da je Stjepan Djurekovič, izbjegli bivši direktor INE, "nestao bez traga": možda i kidnapiran. Čitav potražni aparat je stavljen u pogon,
sve na osnovu glasina.


NALOG ZA UMORSTVO ("Neue Bildpost"): „Zloglasna jugoslavenska tajna policija UDBA opet planira umorstvo jednoga Hrvata. Poznati njemački odvjetnik Schottler iz Reckling hausena je izjavio: „Krvavi trag zloglasne i zlokobne jugoslavenske tajne policije UDB-e provlači se čitavom Europom, a posebno duž čitave SR Njemačke." Schottler je kod krimin alističke policije u Bochumu uložio kazneni zahtjev, jer da se namjerava ubiti Damira Petrića, koji živi u Bochumu."


UBOJSTVO NOSI OČIGLEDNO POTPIS TAJNE SLUŽBE ("Deutsche Tages post"): „Ben no Erhard, kršćansko-demokratski član Savezne Skupštine u Bonnu, je zahtjevao od ministra za unutrašnje poslove Zimmermanna, da zatvori bravu.." ilegalnim djelatnostima stranih obavještajnih službi.


TRI PUTA POGREŠNO NE POSTAJE UVJERLJIVIJE (Neue Bildpost]: „Izgleda tako kao da je za ubojstvo Djurekovića nadležna UDBa." Ovaj list poziva čitaoce da kao turisti ne putuju više u jugoslaviju.


POGREB Djurekovića obavljen je radnim danom u prisustvu 5000 Hrvata. Pogrebnu povorku predvodio
je munchenski župnik Šušnjara, a u službi Božjoj sudjelovalo je 6 svećenika. Na grobu su medju ostalima govorili Ivan Jelić, predsjednik Hrvatskog narodnog odbora (HNO), Emil Kastrioti, predstavnik albanske emigracije,
koji je žestoko napao suodgovornost njemačkih vlasti. Velečasni Cecelja iz Salzburga, i velečasni Sentić.


"POGROM", njemačko glasilo za ugrožene narode, po prvi put se je osvrnulo na sudbinu Hrvata. Glasilo izdaje "Društvo za ugrožene narode", u čiji uži krug suradnika spadaju Carl Amery, prof. Goli VVitzer, Helmuth Frenz (Amnesty International), Prof. Robert Jungk, Jiri Pelikan, Leonid Pljusč, Luise Rinser i biskup Kurt Scharf. U tom glasilu je objavljen osvrt na knjigu "Nalog za umorstvo iz beograda", izdanu u našoj kući. U recenziji se izmedju ostalog kaže: „Na koncu rata tisuće Hrvata je palo u ruke titovih partizana i bilo ubijeno. Sukobi izmedju ova dva politička smjera traju jos i danas manifestiraju se bombama i političkim uboj stvima i na područin SR Njemačke. Nekadašnji korespodent glasila "Der Spiegel", koji je u toj funkciji svojevremeno u beogradu bio uhapšen, dokumentira ubojstva od strane jugoslavije." Krugu suradnika ovog ljevičarskog glasila pripadao je i prof. Block, koji je sve Hrvate nazvao "fašistima" - on je u medjuvremenu umro.
Ljutu travu na ljutu ranu!

Kralju Dmitre Zvonimire - u tamnici tvoji su ratnici-tvoji Generali!
Avatar
LEGIONARI
Podurednik
Postovi: 1554
Pridružen/a: čet vel 26, 2009 3:40 pm

Re: Tragedija Hrvatske emigracije-ubojstva naređena iz Beogr

Post Postao/la LEGIONARI »

DA LI PREDSTOJI RAZJAŠNJENJE UMORSTVA HRVATA?

Bavarska - Die Welt javlja iz Bonna da se je predao beogradski agent koji je sudjelovao u pripremanju umor stava: „Bavarskom redarstvu se je predao dugogodišnji agent jugoslavenske tajne službe koji je, prema vlastitom priznanju, sudjelovao u pripremanju mnogih umorstava hrvatskih emigranata u Njemačkoj, Fran cuskoj, i Švicarskoj. Redarstvo očekuje da će izjave 37 godišnjeg prebjega iz Beograda privi put dati razja šnjenje do sada se je samo sumnjalo - o udjelu komunističke tajne službe u nizu umorstava. Prema najnovijim podatcima Saveznog ureda za zločine, 35 jugoslavenskih izbjeglica je bilo ubijeno od 1965. godine.

Istražni sudac Vrhovnog suda Bavarske izdao je nalog da se bivši agent zatvori, ali i da se poduznu mjere sigurnosti protiv moguće odmazde. Jugoslaven je došao u Njemačku 1970. godine kao gost-radnik, a dvije
godine kasnije zatražio je političko utočište. Tajna obavješta jna služba, "Služba državne bezbednosti" (SDB) bolje poznata pod starim imenom UDBA povjerila mu je 1973. godine zadaću da odkriva neprijatelje režima. On je trebao ustanoviti s kime se druže, i koje su ustaljene dnevne kretnje vodećih članova izbjegličkih društava.
Unatoč nekoliko sudskih istraga te sumnje da pripada zločinačkom udruženju, njemačke vlasti su 1974. godine priznale agenta kao političkog izbjeglicu. Od toga vremena on je podstre hivao hrvatske izbjeglice u Njemačkoj protiv režima u Domovini, te ih poticao da vrše napa daje na jugoslavenske državne ustanove u Njemačkoj.

Sada se iz saslušanja doznaje koje osobe je jugoslavensko tajno redarstvo uklonilo sudjelova njem ovog priznatog agenta. Godine 1978. dobio je nalog koji je prema vlastitom priznanju odbio - da ubije vodećeg izbjeglicu Bušića, ili da ga uvuče u stupicu gdje će ga plaćeni ubojica umoriti. Dne 16. lostopada 1978. godine Bušić je bio umoren u Parizu.

Ovaj jugoslaven je sudjelovao i u drugim umorstvima: hrvatskog izbjeglice Ante Koštica, u Miinchenu 1981. godine, kao i Stanka Nižica - koji je uživao švicarski azil i bi ubijen na svom radnom mjestu, u Zurichu. Pravosudje ispituje i prokaze iz drugih vrela da ut¬vrdi da li je bivši agent sudjelovao u ubojstvu Nikole Miliče
vića 1979. godine u Frankfurtu, Dušana Sedlara (72 godišnjeg vodju srba) 1980. godine u Dusseldorfu, kao i neuspjelog umorstva gostioničara Luke Kraljevića 1982. godine u kotaru Dillingen".

Zasda bavarske pravosudne vlasti nisu htjele odati imena agenta.
Ljutu travu na ljutu ranu!

Kralju Dmitre Zvonimire - u tamnici tvoji su ratnici-tvoji Generali!
Odgovorite