Kada i kako su pokršteni Hrvati?

''...uzima se da su Hrvati doselili oko 630...''
Avatar
LEGIONARI
Podurednik
Postovi: 1554
Pridružen/a: čet vel 26, 2009 3:40 pm

Re: Kada i kako su pokršteni Hrvati?

Post Postao/la LEGIONARI »

IV.

Druga Konstantinova vijest o pokršten ju Hrvata glasi: »Kroz izvjesno vrijeme pokoravahu se Francima i Hrvati, koji su bili u Dalmaciji... No Franci su ih mučili tako nemilo, da su i dojenčad hrvatsku ubijali i bacali psima. Ne mogući Hrvati od Franaka to podnositi, odmetnu se od njih i ubiju arhonte, koje im bjehu postavili. Zbog toga se diže na njih iz Francije velika vojska i ratujući sedam godina napokon teškom mukom Hrvati izniješe pobjedu te sve Franke odstraniše zajedno s vođom njihovim po imenu Kocilom. I postavši svoji gospodari i nezavisni zamole iz Rima krštenje. I poslani ih biskupi pokrstiše za vladanja arhonta Forina

Već je Rački upozorio, da je ova vijest jako konfuzna, ali je ipak teško reći, da je bez temelja. Činjenica je, da je bizantinski car jedini stariji pisac, koji nam donosi detaljnije vijesti o pokrštenju Hrvata. Ovaj njegov dualizam, a uz to i (prividno) protuslovan ne pobija njegovu vjerodostojnost, već ako obje vijesti dobro analiziramo i usporedimo s ostalim činjenicama, vidjet ćemo, da se one popunjuju i harmoniziraju. Da ovo prividno protuslovlje riješimo, treba se sjetiti onoga, što smo mi u jednome članku rekli o podrijetlu Hrvata i njihovom dolasku na Jadran1). Mi smo već istakli, kako su se nadošli Hrvati vezali uz Split.

Fokrštenje pod Herakiijem ticalo se Bijelih Hrvata, gospodujućeg i državotvornoga elementa, ali zato brojčano vrlo slabog. S ovim elementom papa Agaton sklopio je poznati ugovor. Pomnjiva analiza riječi ugovora, kako nam ih je sačuvao Forfirogenet pokazuje nam:

a) da su oni s kojima je papa činio ugovor tada morali biti vojnički izvrsno uređeni i da su u tom pravcu bili opasni. Oni su se morali papi obvezati »tvrdom i nepokolebivom vjerom« grčki snoapcmo Spxoos pspatoo? zakletva, prisega, koja zločinca veže za riječ (Senc: Grčko-hrvatski rječnik, Zagreb 1910.: pepaios čvrsto stojeći, čvrst ne padaju« a kolebajući se, koji nije u pogibli, čvrsto stoji, siguran. Ovakovi izrazi pokazuju da se je gleda i, da garancije ugovora budu o dlučne i prejake . Nadalje se ističe, da Hrvati »ne će nigda provaljivati u tuđe zemlje i ondje ratovati, već radije živjeti u miru sa svima, koji budu htjeli«.
Upozorujemo na ono »koji budu htjeli«. iz ovoga se razabire, da su se pri sklapanju ugovora vodili pravi diplomatski razgovori. Hrvati su morali mnogo žrtvovati od svoga vojničkoga prestiža, pa se zato trude, da uđe u ugovor da »će živjeti u miru sa svima, koji budu htjeli«,
tim se je htjelo pokriti kapitulaciju Hrvata pred mirovnim zahtjevima pape i njegovim planovima i pokazati, da su Hrvati uvijek bili pacifisti, a njih drugi napadaii;

b) da su oni bili na višem stupnju kulture. Forfirogenet veli da Hrvati sastaviše vlastoručni ugovor« ( auvSsxa? xal iSid^stpa eitoLTjaavto). Car-pisac nije za ništa rekao »vlastoručni«. To bi nas moglo ovlastiti da mislimo da je on ili onaj, koji je njemu to referirao, imao pred očima sam ugovor (sjetimo se »scripta« iz pisama Ivana VIII!). Svakako predstavnici se Hrvata u ugovoru potpisuju svojom rukom, što znači, da su znali čitati i pisati latinski. Ali Konstantinov izraz »vlastoručni ugovor« može značiti, da su Hrvati i vlastitim jezikom i vlastitim slovima podpisali Agatonov ugovor. Ovo je značenje upravo jedino prirodno. Hrvati su podpisali iranskim jezikom i slovima, koja su vremenom zajedno s jezikom iščezla. I ovo je jedan dokaz, da Hrvati, koji su kršteni pod Heraklijem nijesu bili
Slaveni, jer ovi 640. g. nijesu bili nikakova organizirana vojnička snaga;
Nijesu bili na onom stupnju kulture, da bi mogli sklapati vlastoručne ugovore sa svim međunarodnim diplomatskim oznakama. To su mogli biti malobrojni nadošli Hrvati, koji su bili uistinu vojnički narod, a uz to kao potomci starih Iranaca baštinili su i njihovu kulturu.
Pretežni dio krŠtenika za vrijeme Heraklija bili su oni Hrvati, koji su se kupili oko Splita. Zato je razumljivo, da je u Splitu osnovana hijerarhija za njih. Oni kao gospodujući elemenat sigurno su nastojali, da pokrste podložene si Avare i Slavene. Ovaj je posao morao ići vrlo sporo, jer u VIII. v. mi nalazimo vrlo živih tragova, koji nam dokazuju, da su mase još bile poganske. To su otkrivene grobnice, čiji nalazi nam pričaju, da je obred pokapanja bio poganski (Karaman, Iz kolijevke hrvatske prošlosti, Zagreb 1930. Razlog je tome bio što:

a) Hrvati gospodari nijesu upotrebljavali .brahijalnu silu, da prisile svoje podanike na kršćanstvo, kao što su to činili nerijetko franački vladari;

b) Hrvati su brojčano prema Slavenima bili malobrojni; došli su, već skloni slavizaciji, a kako nijesu htjeli silom širiti kršćanstvo, to su slavenizirajući se gubili se sasvim u slavenstvo, ne isključujući ni novo dobivenu vjeru. Samo je mali broj sa slavizacijom sačuvao
i kršćanstvo. To su bili većinom oni, koji su bili na vrhovima vlasti i zato bili u bližoj vezi s latinskim elementom, posebno iz Splita. Razumljivo je, da se je na taj način kršćanstvo u našim krajevima kroz VIII. vijek mjesto napredovanja moralo ili stacionirati oko Splita ili nazadovati. Odavle je shvatljivo, da su Hrvati u vanjskome svijetu bili poznati samo kao
Slaveni. Ovo je ime mjesto hrvatskoga počelo uzimati maha i kod samih Hrvata.

Klasičan nam je zato primjer dvostruki naziv kneza Branimira. Na jednome natpisu nađenom u Ninu on se nazivlje: Dux Sclavorum (knez Slavena), a na drugome nađenom u okolici Benkovca: Dux Cruatorum O hrvatskome imenu, Hrvatski Radiša, 1934., br. 12, s. 152).
U Ninu prije X. v. ne nalazimo uopće hrvatskoga imena, dok je u okolici Splita uobičajeno već u IX. v., a bez sumnje da se hrvatski vladari i velikaši oko Splita nijesu nikada prestali tako .nazivati. Odatle mi izvodimo, da su Hrvati imali dva centra pokrštenja. Split u VII. v. za autohtone Hrvate i Nin koncem VIII. v. za onaj konglomerat Slavena i Hrvata, koji je ostao nekršten kroz cijeli VII. i VIII. v . Ovo zadnje pokrštenje smatralo se jekao pokrštenje Slavena . Godeslav i Višeslav, pod kojih se vodstvom to pokrštenje obavljalo, vjerojatno su bili kakovi lokalni knezovi (Godeslav se zove »Župan«) u većoj ili manjoj ovisnosti od pravih vladara oko Splita, Ovo se pokršten je obavilo pod egidom franačke vlasti i njihovih misionara, jer su koncem VIII. i početkom IX. v. i panonski i dalmatinski Hrvati došli pod politički franački upliv. To zaključujemo:

a) iz vijesti, koju nam donosi t. zv. Acta Ursii i Konstantin Porfirogenet;

b) iz mnoštva franačkih imena kod Hrvata, posebno u Ninu. Acta Ursii pričaju da je »Ursius potekao od plemenite franačke obitelji«; da je u 17. god. »došavši na dvor cara Karla... postao vođa oružja«. U 26. god. »s drugom Klijentom pošli su put Dalmacije, gdje su mnoge pogane, koje je njihov kralj poslao, da njih kao kršćane uhvate, poubijali. Kralja, koji je spremao vojsku, da se osveti, kći je opomenula, da naredi da k njemu prije nekažnjeno pristupe i upita ih o njihovu dolasku. Tom prigodom kralj se s pukom obratio Gospodu, a kći je zaručio za Ursia, koji je poslije naslijedio prijestolje«. Ursius je prema aktima postao »Kraljem Dalmacije«« (kao zet umrloga kralja) (Bulić, Accessiones et correctiones ad Ilyricum Sacrum, Split 1909., s. 45). I ako vijest tih »Acta Ursii« valja uzeti s oprezom, jer sadrže dosta bajoslovnoga, to im se ipak ne može zanijekati svaka povijesna vrijednost, jer su sastavljeni na osnovu starijih izvora i sadrže mnogo analogija s pričanjem cara Porfirogeneta. Acta nam pričaju da je Ursius postao »kraljem Dalmacije«.

Onaj, »kralj«, koga je obratio Ursius vjerojatno je bio kakav lokalni knez u smislu, kako smo gore izložili. Ursius bi naslijedio toga kneza i tako je postao »kraljem Dalmacije«, te je onda kao takav nastavio pokrštenjem Hrvata (Slavena). U vijestima ovih Acta najvažnija je po našem mišljenju tvrdnja, da su povodom krštenja pogani bili poubijani. Kako je Ursius živio za vladanja Karla Velikoga, kada je i dalmatinska i panonska Hrvatska došla pod vlast Franaka, to ovu vijest o ubijanju pogana možemo dovesti u vezu, da se Karlo Veliki nije ni mačem ustručavao širiti kršćanstvo. Takove metode, sudeći po vijestima životopisa Ursia, upotrebljavali su Franci i u Hrvatskoj. Ursius je kao »kralj« nastavio pokrštenjem baš takovim metodama. Uspomenu na takove metode sačuvao je Porfirogenet u svojoj
vijesti o progonu Hrvata sa strane Franaka. Pošto tu vijest on vezuje s krštenjem Hrvata, to je ne smijemo vezati uz borbu Ljudevita Posavskoga i Borne protiv Franaka, jer su tada Hrvati već bili kršćanski narod, već uz borbu ovih protiv Ursia kao predstavnika Franaka i njihovih metoda u Hrvatskoj.

Značajne su velike analogije između pripovijedanja Ursiova životopisa o doživljajima njegovog junaka i propovijedanja Porfirogeneta o postupcima Franaka prema Hrvatima. Po caru-piscu Franci su ubijali hrvatsku djecu i bacali je psima, a Ursius je po životopisu ubio vlastitoga oca, ženu i dijete. Kako je životopis kasnijega datuma, a uz to opisuje doživljaje sveca pokornika, naravno je, da je vrijeme i tendencija Ursiusovo divljaštvo kušala nekako ublažiti, i to tako, da je to učinio u zabludi. U pričanju životopisa o ovome ubojstvu odrazu je se činjenica, da je njegova vladavina u Hrvatskoj bila krvava. Nakon ovoga čina Ursius napušta Hrvatsku i ide u Rim na pokoru a Porfirogenet nam veli, da su Hrvati digli ustanak i potjerali franačke vladare, što jedino može biti pravi uzrok i smisao Ursiusova napuštanja Hrvatske , Porfirogenet j e dvije razne, prividno slične, činjenice međusobno povezao t. j. krvavu vladavinu Ursiovu i ustanak protiv njega s borbom Hrvata protiv franačkog terora za vrijeme Kocilisa. Odatle je i nastala ona konfuznost u Porfirogenetovu pričanju. Konstantin ističe, da su Hrvati postavši »slobodni i samostalni« poslali vijesnike u Rim i bili pokršteni.

Ovo »samostalni« upućuje nas, da je ovo pokrštenje moralo nastupiti prije ustanka Ljudevita Posavskoga i Borninih peripetija t. j. u doba, kada se je franačka vlast tek počela pojavljivati. Sve nas ovo upućuje, da je dolazak franačkih misionara u našu zemlju morao ostaviti neugodne uspomene. Uspomenu, da je pokrštenje bilo nekako vezano u spomen franačkoga nasilja, ali i istodobno i uz intervenciju Rima, koji je sigurno osudio metode Ursiove i franačke. I ako životopisac veli, da je Ursius od pape dobio pokoru za grijeh ubojstva oca, žene i sina, to ipak ne smijemo misliti, da se je prešlo preko njegovih ili pod njegovom sugestijom obavljenih zločina.

Vjerojatno je Rim protestirao protiv takovih metoda pokrštavanja , pa nam onda postaje razumljiva vijest Porfirogenetova , da su Hrvati i ovom prigodom radi svoga pokrštenja poslali vijesnike u Rim.

Pokrštenje građana hrvatske države doista se obavilo koncem VIII. v. i to franačkim inicijativama. Odatle i mnogo franačkih imena u našoj ranoj starini. Ali to nije bilo pokrštenje autohtonih Hrvata nego Slavena i onih autohtonih Hrvata, koji su procesom slavenizacije gubili i kršćanstvo. Samo tako možemo razumjeti pričanje Porfirogenetovo o nekome otpadu Hrvata od kršćanstva i ponovnome pokrštenju. Njegove su vijesti jako konfuzne. A baš ovakav razvoj stvari je stvorio tu konfuziju. Konstantin je svoje vijesti o Hrvatima crpio što iz državnih arhiva što od svojih diplomatskih agenata, koji su živjeli u Hrvatskoj. Sredinom X. v. nije se mogla zaboraviti franačka akcija oko pokrštenja, koja se obavila u masama i u nedalekoj prošlosti. Ali se je znalo, da su Hrvati pokršteni u: VII. v. U X. su se v. Hrvati sasvim slavenizirali, pa Konstantin nije znao lučiti između autohtonih Hrvata, onih iz Bijele Hrvatske i ostalih Slavena, jer su za njegovo doba i jedni i drugi bili Hrvati i Slaveni. Tako je ovo krštenje Slavena-Hrvata koncem VIII. v. sasvim prirodno moralo izgledati kao da su zabacili prvo krštenje, tim više, što je takovih slučajeva doista i bilo.



DR. 1. GUBERINA
Hrvatska revija br. 7, 1941. godine.
Ljutu travu na ljutu ranu!

Kralju Dmitre Zvonimire - u tamnici tvoji su ratnici-tvoji Generali!
Avatar
LEGIONARI
Podurednik
Postovi: 1554
Pridružen/a: čet vel 26, 2009 3:40 pm

Re: Kada i kako su pokršteni Hrvati?

Post Postao/la LEGIONARI »

O ovoj temi pišu 1944 godine dr. Krunoslav Draganović i Josip Buturac.

DOLAZAK I KRŠTENJE HRVATA

DOLAZAK HRVATA

Tamo u dalekim južnim stranama Ukrajine ležala je na ušću rieke Dona stara grčka naseobina Tanais, današnji Azov, po kojem se i tamošnje more naziva Azovsko more. Taj je grad za nas Hrvate neobično važan. Tu je najstariji , sigurno sačuvani trag hrvatskog imena . Na dva su grobna nadpisa iz drugog i trećeg stoljeća imena pokojnika, koji se grčkim izgovorom zovu Horoatos i Hornatos, a to bez svake sumnje odgovara našemu Horvat ili Hrvat. Tim imenom ne zove se samo čitav naš narod nego i mnogi pojedinci u njemu.

Tako je npr. jedan od knezova, koji je naše pradjedove doveo u današnju našu domovinu, nosio ime Hrvat. Tim imenom nazivaju se mnoge obitelji u Bosanskoj Krajini i iztočnoj Bosni, osobito muslimanske (Hrvat, Hrvatović, Hrvo, Hrvatin). Najsnažniji vojvoda starog bosanskog kraljevstva bio je Hrvoje Vukčić-Hrvatinić, unuk kneza Hrvatima, rođaka silnog bana Mladena šubića. Hrvatin se zove i dio grada Sarajeva pod zelenim Trebevićem.

Tako eto naše hrvatsko ime i rod nije od jučer. Već 1800 godina ono se pronosi svietom i živi i tamo, odakle bi ga dušmanin tako rado bio potisnuo. Učeni ljudi drže, da su stari Hrvati došli s iranske visoravni , današnje Perzije, kolievke arijskih naroda. Najprije su prešli sniegom pokrivene kavkazke planine i preko južne Ukrajine, gdje leži stari Tanais, u današnju Poljsku, sjeverno od gorja Karpata. Tu su oko grada Krakova osnovali moćnu državu, koja se zvala Velika ili Biela Hrvatska . Bili su snažan i dobro organiziran narod, o kojem su zabilježili viesti stari arapski i bizantski pisci.

Početkom sedmog stoljeća našlo se iztočno-rimsko carstvo koje se po glavnom gradu Bizantu, današnjem Carigradu, naziva i bizantskim, u najtežm položaju samo da ne propadne. Skoro čitava je država bila u rukama neprijatelja: iztočni njezin dio bili su zauzeli. Perzijanci, koji su čak pod svojim poganskim vladarima odnieli i drvo sv. Križa iz Jeruzalema; zapadnu polovicu bili su opet poklopili mongolski Avari ili Obri, divlje i okrutno pleme, koje je razorilo nebrojene gradove na Balkanskom poluotoku i dalje do Dunava i Italije te poubijalo ili u roblje otjeralo silnu množinu ljudi. Već je bizantski car Herak1ije (610. do 641.) bio pripravio lađe za bieg u Afriku iz svoje priestolnice Carigrada, koji su s mora i kopna bili pritisli udruženi Perzijanci i Avari.

Avari gonili su sa sobom i mnoga zarobljena slavenska plemena, da im robuju i služe čak i kao i vojnici. Na nagovor patrijarha Sergija car se predomisli i ohrabri. Dok se junački borio protiv dvostrukog neprijatelja, dođe mu spasonosna misao na pamet. On potraži i nađe dostojne saveznike, koji će obračunati s Avarima, dok borbu protiv Perzijanaca preuze on sam na sebe. Po svojim poslanicima ponudi on Hrvatima, da udare na Avare, da zauzmu i da se nasele u zemlji, koju su Avari bili oteli i Strahovito opustošili. Naši pređi prihvate carsku ponudu i do nogu poraze Avare. Car nato prieđe u napadaj na Perzijance, postigne pobjedu za pobjedom, otme im Spasiteljev Križ i u slavlju unese g. 629. u sveti grad Jeruzalem.

Crkva slavi taj događaj posebnom svetkovinom Uzvišenja sv. Križa na dan 14. rujna. Tako je eto i taj blagdan u neizravnoj vezi s Hrvatskim narodom i njegovim doseljenjem u novu domovinu. Na drugoj strani tadanje bizantske države spuste se preko karpatskih klanaca hrabra i dobro međusobno povezana hrvatska plemena te krenu prema sunčanom jugu i divnim obalama Jadranskog mora, jednog od najljepših na svietu. Hrvati potuku do nogu Avare i njihova vladara Kagana tako, da se avarska država, od koje je dotada uljuđeni sviet drhtao, nije nikada više oporavila ili bila komu opasna. Hrvati dobiše divnu zemlju, punu svakog blaga Božjeg: žitorodnih polja i plemenih gorica, obraslih vinovom lozom i svako vrstnim voćem, stoljetnih šuma i zelenih izpaša za biela stada ovaca, širokih ravnica i neboem položaju, saličnih planina, na kojim se oblaci odmaraju. U grudima majke zemlje ležalo je ogromno bogatstvo svakovrstnih ruda od ugljena, soli i željeza do plemenitih kovina zlata I srebra. A da nova domovina bude do kraja liepa i blagoslovljena imala je širok prozor u sviet, divno i veličanstveno more puno izvrstnih luka i zaljeva, dobro osigurano stotinama poluotoka, otoka i otočića.

To. More uzljubiše Hrvati svom snagom svoje junačke duše i postadoše doskora smjelim pomorcima, kako su god dotada lili neustrašivi borci na kopnu. Hrvatska slava kao pomorskog naroda od vremena Neretljana, kneza Domagoja i kralja Tomislava, dakle već preko 1100 godina pa do dana današnjega pročula se daleko po svietu. More je Hrvatima pružalo ne samo uslove za život i zaradu, nego ih je i vezalo s kulturnim narodima svieta. Preko mora su Hrvati najlakše i najbrže primali novu uljudbu, ali i ono, što im je najdrago cjenije i srdcu najmilije blago: svetu vjeru katoličku.

Zemlja, koju su Hrvati u sporazumu s carem Heraklijem zauzeli i naselili, zvala se Ilirik po brojnim ilirskim plemenima, kojima su nasljednici po krvi i jeziI ku, kako se misli, današnji Albanci ili Arnauti. Nesložna je i pijanstvu odana ilirska plemena pokorili su moćni Rimljani i doskora im nametnuli svoj jezik. Cielu su zemlju nanovo preuredili i nazvali je Dalmacijom , po hrabrom ilirskom plemenu Dalmata, kojih je središte bilo grad Delminium na današnjem Duvanjskom polju. Glavni grad rimske Dalmacije bila je bogata varoš Salona, današnji Solin kraj Splita. Rimska Dalmacija bila je prostrana, jer se širila od mora do rieke Drine, a gdjekada i preko nje, te od Boke Kotorske do duboko u Istru. Negdje u sjevernoj Bosni, možda na crti Zvornik—Banja Luka, graničila je ona s pokrajinom Panonijom, s glavnim gradovima Sirmijem , danas Hrvatskom Mitrovicom, i Siscijom, današnjim Siskom.

U oba ta grada u Sirmiji i Sisciji bile su tada već biskupske stolice kao i u Mursi (Osieku), Obalama (Vinkovcima) i Basiani (Petrovci kod Vukovara). U vrieme znamenitog ali okrutnog cara Dioklecijana podnesoše radi vjere Kristove mučeničku smrt sisački biskup sv. Kvirin, utopljen u rieci, sirmijski sv. Irenej i basianski sv. Polion, a s njima i množtvo vjernih kršćana. Slično tako, ako ne i jače bilo je kršćanstvo razšireno u Dalmaciji. Nadbiskupje sjedio u Saloni (Solinu),, a biskupi u mjestima kao u Naroni (Vid kod Metkovića), Epidauru (Cavtat kod Dubrovnika), Delminiju (Duvnu), Mukuru (Makarskoj), Jaderi. (Zadru), u Segniji, u Bistni (kod Zenice), Martaru (rudarsko mjesto negdje oko izvora Vrbasa) i drugdje. Na neokaljano bieloj haljini dalmatinske crkve blistale su kapi mučeničke krvi kao crveni rubini. Na duvanjskom polju mučen je biskup sv. Venancije, a u Saloni biskup sv. Dujam i drugovi. Još gore nego progoni cara Dioklecijana opustošiše Crkvu pljačkaške horde Avara. Ti divljaci popališe i razoriše sve gradove na čelu sa razkošnom Salonom i Sirmijem, popališe crkve, razoriše oltare i kršćane okrenuše pod nož. Na cieloj morskoj obali od Rieke do Kotora sačuvaše se kao čudom samo Zadar i Trogir. Ostatci kršćanskog naroda spasiše se na otoke ili u nepristupačne planine, gdje su mučni život provodili kao pastiri i stočari. Tako je eto u našim krajevima bilo, kad su ovu zemlju zaposjeli pređi naši došavši sa sjevernih strana.
Ljutu travu na ljutu ranu!

Kralju Dmitre Zvonimire - u tamnici tvoji su ratnici-tvoji Generali!
Avatar
Maksovac
Vojnik
Postovi: 331
Pridružen/a: čet svi 28, 2009 1:46 pm
Lokacija: Nezavisna Drzava Hrvatska, Ljubuški

Re: Kada i kako su pokršteni Hrvati?

Post Postao/la Maksovac »

Bila je jedna teorija,koja ide u par s onom teorijom o nama kao o Indo-arijanskom narodu.Naime,krscanstvo se pocelo siriti najprije prema istoku,prema iranu,perziji,odakle je potjecao narod / pleme Huruwa ili poslije Harahvaitija,te su oni,tj. mi bili pokrstenu u 1. i drugom sroljecu...neznam gdje sam cuo ovu teoriju,ali meni prvome bi bilo drago da je istinita... "zds2"
Za Dom Spreman!
slika
eva
Vojnik
Postovi: 3
Pridružen/a: ned svi 30, 2010 7:10 pm
Lokacija: bistrik

Re: Kada i kako su pokršteni Hrvati?

Post Postao/la eva »

Maksovac, i ja sam citala tu teoriju, ustvari , sasvim slucajno istrazujuci o mom imenu, dosla sam do frapantnih podataka (meni, nenacitanoj tog povjesnog doba) . Koliko znam samo su dvije teorije o nastanku Hrvatskog plemena, gotska i iranska. Ja se drzim iranske ;;) ustvari prizeljkujem njeno usvajanje :-s Naravno da tadasnji Iran (kao izvedenica drugih naziva) nema veze sa danasnjim islamom a niti sa bilo kojom od 3 vodece balkanske religije. To je nekoliko stoljeca prije Krista. .
Avatar
LEGIONARI
Podurednik
Postovi: 1554
Pridružen/a: čet vel 26, 2009 3:40 pm

Re: Kada i kako su pokršteni Hrvati?

Post Postao/la LEGIONARI »

KRŠTENJE HRVATA


U liepoj, novoj domovini nastale su tri hrvatske države, koje su u davnini znale biti i pod jednim vladarom : Biela Hrvatska od Cetine i kasnije Neretve na jugu do rieke Raše u Istri, Crvena Hrvatska od Neretve do Skadra i Drača u Albaniji i Posavska Hrvatska ili Slavonija oko rieka Save i Drave pa do gore Kapele. Kasnije tek javila se i Bosna u desetom stoljeću kao malena oblast oko izvora istoimene rieke, da nakon nestanka kraljeva hrvatske krvi okupi mnoge hrvatske župe i krajeve te naraste na prostranu državu u četrnaestom i petnaestom stoljeću, koja se 1377. proglasila posebnom kraljevinom.

VJERA STARIH HRVATA bila je poganska. Dok .su živjeli u svojoj pradomovini, vjerovali su u jednog najsavršenijeg boga, koga su nazivali Perunom; po njihovom vjerovanju taj je Perun vladao svietom i tamanio svoje neprijatelje munjom i gromom. Uz njega su priznavali množtvo manjih božanstava, dobrih i zlih, kao Dajboga, boga sunca, Velosa, boga stada, Vesnu, božicu ljeta, Moranu, božicu zime i smrti, i druge. Njima su prinosili žrtve, osobito goveda i u nevolji činili zavjete. Uz bogove vjerovali su stari Hrvati i u čitav niz viših bića kao u vile i vukodlake, usud, divove i more. Vile su stanovale kraj rieka i jezera, u visokim brdima i u dubini stoljetnih šuma. Još danas, trinaest stoljeća nakon krštenja Hrvata, sačuvale su se uspomene na staru, pogansku vjeru naših pradjedova. Tko od nas iz priča i pjesama ne zna za vile, more, divove i slična tajinstvena bića? No stari slavenski bogovi pali su posve u zaborav. Tko danas zna, da brdo Perun iznad sela Slavina kod Vareša u Bosni nosi ime vrhovnog boga starih Hrvata? Slično tako možda smo mnogo puta u životu rekli: »Namučio sam se do zla boga«, a da ni smo ni pomislili, da ta rieč ne može imati nikakvog kršćanskog smisla, nego je ostatak prastare vjere u okrutnu Moranu i zle bjesove. Došavši na obale sunčanog Jadrana Hrvati nisu dugo ostali u svojoj staroj, poganskoj vjeri. U novoj domovini nailazili su svaki čas na kršćanske spomenike, na razorene crkve, kojima su se gdjekada divili i posvuda uklesani znak sv. Križa, čije značenje još nisu razumievali. Očistivši zemlju od divljih Avara i uzpostavivši mir i red dođoše Hrvati u dodir sa preostalim romanskim stanovničtvom zemlje, koje je sačuvalo i svoju katoličku vjeru. Sve je to moralo polagano djelovati na duše novih doseljenika, priprostih i prirodno pobožnih, i približavati ih velikoj misli, kršćanstva.

POČETAK POKRŠTENJA. Na Badnjak 640. postao je Papa Ivan IV., Dalmatinac. Novog je papu bolila sudbina njegove domovine. Tisuće kršćanskog robija bile su u rukama osvajača zemlje još od avarskih vremena. Zato papa pošalje u Dalmaciju i Istru svetog i vjernog opata Martina s mnogo novaca, da , odkupljuje to roblje. Opat Martin mogao je izvršiti svoju zadaću samo tako, da je kao papin poslanik stupio u vezu s hrvatskim knezovima, gospoda rima zemlje, i s njihovim odobrenjem putovao po krajevima, kojima su oni vladali. Tako su Hrvati godine 641., dakle pred više od 1300 godina, prvi put došli u vezu sa Svetom Stolicom u Rimu. No opat Martin nije samo odkupio mnogo kršćansko roblje, on je iz razorenih crkava povadio sv. tjelesa poznatih kršćanskih mučenika sv. Anastazija, Dujma, Venancija i drugih te ih prenio u Rim. Ivan IV. nato podiže u Rimu u blizini crkve sv. Ivana Lateranskog, koja se kao prva katedrala rimskih papa s pravom naziva »majka i glava svih crkava«, kapelicu posve ćenu sv. Venanciju i drugima. Ta kapelica, koja i danas u Vječnom gradu postoji, veleban je spomenik prvih veza Hrvata s Petrovim nasljednicima. Prekrasan mozaik (od raznobojnih kamenčića složena slika) na zidu kapelice prikazuje dalmatinske mučenike u njihovoj slavi. O pokrštenju Hrvata ostalo je nešto viesti u spisima bizantskog cara Konstantina Porfiroge neta, koji je vladao u Carigradu od 913. do 959. godine. On piše, da je car Heraklije dozvao iz Rima svećenike, koji su krstili hrvatski narod; između njih je postavljen jedan za nadbiskupa i drugi za biskupa. Splitski arhiđakon Toma, pisac iz trinaestog stoljeća, unosi nam više svietla u taj važni događaj. On temelji svoje pripoviedanje na starim poveljama i zapisima, koji sežu do u prva vremena splitske crkve. Po njemu su bjegunci iz razorene Salone, preživjevši dulje vremena na otocima u raznim potežkoćama; zaključili, da se vrate natrag na kopno. U Salonu više nisu mogli: bila je to samo hrpa kamenja i razvalina, nezaštićenih sa svih strana. Naseliše se mjesto toga u sjajnu i prostranu palaču cara Dioklecijana. Salona se više nije obnovila, ali oko palače nastade tokom vremena novi grad, koji se nazva Splitom. U to vrieme dođe među njih svećenik Ivan Ravenjanin, koji se tako zove, jer je bio rođen u gradu Raveni u Italiji, a poslao ga je u Hrvatsku sv. Otac Papa. On obiđe nevoljne kršćane, utješi ih i savjetova, da izaberu između sebe nadbiskupa, jer ga od razorenja Salone nisu više imali. Svećenstvo i narod, ohrabreno i razveseljeno Ivanovim riečima, izabere njega za svog nadpastira. Ivan ode nato u Rim, gdje ga Papa posveti za nadbiskupa grada Splita. Revni pastir splitske crkve goreći od ljubavi za spasenje neumrlih duša nije samo utvrđivao u vjeri preostalo romansko stanovničtvo i obnavljao porušene crkve, nego je svoj žarki pogled bacio na poganske Hrvate, koji su po svojoj blagoj duši bili blizu nauci Kristovoj, te ih svim silama nastojao predobiti za katoličku vjeru. Milost Božja po riečima katoličkih vjerovjestnika prodirala je u srdca starih Hrvata, koji su radostno prihvaćali blagu nauku Evanđelja i prigibali svoje glave, da prime sv. krštenje. Malo pomalo pokrstili su se narodni knezovi i vođe, a njih je sliedio njihov puk, najprije dakako u blizini Splita i u Primorju, a kasnije dublje u pozadini. Po svoj hrvatskoj zemlji stale su nicati crkve i kapelice, ustanovljivale se župe i uređivala dušobrižnička služba. S primanjem kršćanske vjere pala je i zadnja ograda, koja je dielila Hrvate od kršćanskih starosjedilaca zemlje; oni se počnu međusobno družiti, prijateljevati i čak sklapati ženidbene veze. Tim je započelo i postepeno stapanje starosjedilaca s Hrvatima, starosjedioci prihvatiše i liepi hrvatski jezik i kroz nekoliko stoljeća pretopili su se u Hrvate. Do danas nam je sačuvan mramorni lies prvog splitskog nadbiskupa i apostola Hrvata Ivana Ravenjanina. Uviek poni zni sluga Božji dao je u duhu Evanđelja uklesati na lies rieči: »Slabi i bezkoristni Ivan nad biskup, grješnik.«

UGOVOR S PAPOM AGATONOM. U jednom svom listu govori Papa sv. Agaton 678. do 681. o raznim katoličkim narodima — Langobardima, Francuzima, Gotima, Britancima i drugim, koji imadu svoje biskupe. Među njima spominje i neki slavenski narod, koji je kršća nski i ima svoje biskupe, ali mu ne navodi imena. Učenjaci dokazuju, da to mogu biti samo Hrvati, jer su se ostali Slaveni mnogo kasnije pokrstili. Papa sv. Agaton živio je u vrlo burnim vremenima, kad je izgledalo, da će Arapi, koji su pola stoljeća ranije primili islamsku vjeru, postepeno zauzeti sve kršćanske zemlje, kako su već bili zauzeli Svetu Zemlju, Siriju, Misir i Perziju te pet godina obsiedali i sam Carigrad, priestolnicu velikog bizantskog carstva. Treba lo je na složan odpor ujediniti razrožne kršćanske narode pod carom u Carigradu kao svjeto vnom i Papom u Rimu kao duhovnom glavom; trebalo je prije svega ukloniti neprestane nava le i otimačke ratove između pojedinih kršćanskih država i naroda. Papa mirotvorac obratio se i na mlađi, istom kršteni hrvatski narod i sklopio je s njim značajan mirovni ugovor, kojim je hrvatski narod obećao, da ne će nikada navaljivati na tuđe zemlje. Car Porfirogenet sačuvao nam je sadržaj tog ugovora: »Hrvati poslije krštenja sastaviše vlastoručni ugovor te se tvrdom i nepokolebivom vjerom zakleše sv. Petru, da nikada ne će provaljivati u tuđe zemlje niti ondje ratovati, već da će radije živjeti u miru sa svima, koji to budu htjeli. A od Pape su za to dobili molitvu (obećanje), da će se za njih boriti i na pomoć im biti Bog Hrvata, kadgod drugi narodi provale u hrvatsku zemlju i ratom ih uznemire, a Petar, učenik Kristov, obdarit će ih pobjedom.« Ovaj sjajni ugovor, koji bi i danas mogao biti uzor i drugim narodima, da se osi gura sviet od neprekidnih ratova i nepravednih otimačina, znači jednu od najslavnijih stranica hrvatske poviesti. I doista nikada Hrvati držeći se svojeg zavjeta sv. Petru nisu navaljivali na tuđe zemlje kao grabežljivi vuci, ali su svoje od nepravednih napadača branili kao lavovi. To već bilježi prije tisuću godina carigradski car Porfirogenet. Nisu Hrvati bili slabići: pobiedili su više puta moćne Franke, potukli Mletčane na moru, odbili Arape, porazili slavnog buga rskog cara Simeona, ali uza sve, to nije ih pobjeda zaniela, da otimaju zemlje potučenih protivnika. Hrvati su čuvali svetost zakletve, nisu izazivali ratova krvi, i zato je Bog zagovo rom sv. Petra dao, da ne propadnu, nego da, žive i napreduju. Kroz 1300 godina nestalo je daleko većih i snažnijih naroda Avara, Langobarda, Gepida, Vandala i drugih a Hrvati, premda žive na vrlo teškom i opasnom prostoru, gdje se sukobljuju Iztok i Zapad i kojim su prolazile nebrojene vojske, još žive i napreduju kao narod, a živjet će i napredovati i dalje, doklegod budu vjerni Bogu i sv. Petru. Krštenje većine Hrvata dogodilo se, kako smo vidjeli, u sedmom stoljeću. Ipak je u unutrašnjosti zemlje bilo i dalje pogana. Osobito dugo opiralo se kršćanstvu Hrvatsko pleme Neretljana, koje je imalo nezavisnu državicu između, rieke Cetine i Neretve, a bili su na glasu kao morski gusari. Krstili su se istom negdje 200 godina nakon Pape sv. Agatona. Zato im se i zemlja dugo vrieme u poviestnim spomenicima nazivala Paga-nijom ili poganskom zemljom, jer su naokolo bili sami kršćanski krajevi. Posebnom milošću Božjom primili su Hrvati u svojoj velikoj većini sv. krst prije svih drugih slavenskih naroda: odprilike jedno stoljeće prije Slovenaca, dva prije Slovaka i Bugara, a tri ili tri i pol stoljeća prije Čeha, Poljaka ,i Rusa. Što više, većina današnjih Niemaca stupilo je u Katoličku Crkvu poslije Hrvata (apostol Niemaca sv. Bonifacije umro je mučeničkom smrću 754. ili 755. god.), a da i ne govorimo o Dancima, Švedima i Norvežanima, koje je svietlo sv. Evanđelja obasjalo tek u desetom i početkom jedanaestog stoljeća, dakle 300 do 400 godina nakon pokrštenja Hrvata. Ponos i dika hrvatskog naroda jest, da je tako rano, tako lagano i tako čvrsto prigrlio kršćansku, katoličku vjeru, kojoj je uza sve ogromne potežkoće ostao nepoko lebivo vjeran. Bogu budi hvala na toj neizrecivoj milosti, a na nama je, da tu dragocjenu baštinu otaca čuvamo kao zjenicu svoga oka.
Ljutu travu na ljutu ranu!

Kralju Dmitre Zvonimire - u tamnici tvoji su ratnici-tvoji Generali!
Avatar
LEGIONARI
Podurednik
Postovi: 1554
Pridružen/a: čet vel 26, 2009 3:40 pm

Re: Kada i kako su pokršteni Hrvati?

Post Postao/la LEGIONARI »

HRVATSKI KNEZOVI .

Od svog doseljenja na jug živjeli su Hrvati odpri¬like tri stoljeća pod vladom svojih domaćih knezova, podieljeni obično u više država i državica, no imena tim državicama ne znamo sve tamo do konca osmog stoljeća, jer nam nije o njim;? ostalo ništa zapisano. Tek bizan¬tinski car zapisao je u svojim knjigama onaj glasoviti mirovni ugovor Hrvata sa Svetom Stolicom, pa tu čita¬mo, da je taj ugovor sklopljen u vrieme vlade kneza Porge. Ime tog hrvatskog kneza pribi lježeno je tu u pogrješnom, izkvarenom obliku, a Hrvatski je, kako veli učenjak isusovac o. Sakač, trebalo glasiti Borko. Vjerni svom ugovoru sa sv. Petrom Hrvati su ži¬vjeli u miru sa svojim susjedima te izgrađivali i sre¬đivali iznutra svoju državu. Da su kroz to vrieme napa¬dali okolne zemlje i pljačkali ih poput divljaka, već bi kakav stari ljetopis zabilježio koju viest o novom biču Božjem, kao što je to činio kod Avara, Vandala i Mad¬žara, ali ovako o njima šuti kao zaliven. Kad su povie-stna vrela počela donositi bilježke o Hrvatima, već go¬vore o njima kao o ustaljenom i uljuđenom kršćanskom narodu. U sjevernim Hrvatskim krajevima, u Posa vskoj Hr¬vatskoj ili Slovinskoj zemlji (Slavoniji), vladao je kon¬cem osmog stoljeća knez Voj nomir. On je priznavao vrhovnu vlast francuzkog vladara Karla Velikog, kojega je na Božić 800. godine okrunio Papa Leon IH. u Rimu za zapadnorimskog cara. Zajedno s Francima ratovali su Hrvati g. 793. i 795. protiv ostataka divljih Avara u današnjoj madžarskoj ravnici. Kad su za slabe vlade ka¬snijih francuzkih vladara plemstvo i činovnici počeli gu¬liti narod, pobune se posavski Hrvati pod knezom Lju¬devitom i u nekoliko godina poraze deset frana čkih vojska. Konačno ipak silna franačka država svlada Lju¬devita i zauzme njegovu priesto lnicu Sisak, a Ljudevit pobježe iz svoje zemlje. U vrieme franačke vlade spa¬dala je Posavska Hrvatska u crkvenom pogledu pod akvilejskog nadbiskupa i patriarha, koji je tada stolo¬vao u gradu Čedadu (Cividale) nedaleko Gorice. Jedan od razloga propasti kneza Ljudevita bio je taj, što su primorski Hrvati iz Biele Hrvatske pomogli Franke protiv svoje vlastite braće. Oni su se najprije borili na strani bizantskog cara protiv Franaka i porazili ih kod Rieke, a u tom boju pao je i sam furlanski markgrof Erih. Kad je Bizant sklopio s Francima mir u Achenu (812.), priznala je i Biela Hrvatska vrhovničtvo cara Karla Velikog. Pod Carigradom ostalo je u našim krajevima samo pet gradova (Split, Zadar, Tro¬gir, Dubrovnik i Kotor) i četiri jadra nska otoka (Rab, . Krk, Cres i Lošinj) ; oni su sačinjavali t. zv. bizant¬sku Dalmaciju, dok se sva ostala zemlja smatrala i zvala Hrvatskom odmah od gradskih zidina tih gra¬dova (na pr. kod Splita su Solin i Vranjic već bili u Hrvatskoj, ne u Dalmaciji). Istom kasnije, kad je Hrva t¬ska upala u nesreću, proširio se pojam Dalmacije mleta¬čkim osvajanjima, osobito u tursko vrieme, dok Dalma¬cija za Napoleona ili još točnije Berlinskim kongresom (g. 1878.) ne dobi svoj današnji obseg. Tako današnja Dalmacija jest zapravo srdce i kolievka stare Hrvatske države. Gotovo svi Hrvatski knezovi imali su svoje dvo¬rove i stalna mjesta u neposrednoj bli zini mora, odakle im je pucao prekrasan vidik na morsku pučinu i dalje u sviet. More Hrvat skoj državi nikada nije bilo gvozdena vrata tamnice već most, koji ih veže s drugim uljuđenim narodima, i široki prozor u sviet i slobodu. Upravo izne¬nađuje brzina, kojom su stari Hrvati postali narod smjelih pomoraca i sagradili sebi jaku mornaricu. Kada su sredinom devetog stoljeća Arapi Sa znatnim snagama pustošili obale Jadranskog mora, osva¬jali gradove i odvo dili mnogo roblje, Hrvati su se više puta s njima ogledali i porazili ih. Arapi su 15 mjeseci uzalud obsieđali Dubrovnik (886. do 867.) i zauzeli tvrdi grad Bari u Italiji, ali im ga jaka Hrvatska mornarica u savezu s Francima opet preote (g. 871.). Hrvatsku snagu na moru mora li su priznati i sami Mletčani, koji su za slobodnu plovitbu Jadranom dugo vremena Hrva¬tima plaćali posebni danak. U doba Hrvatskih narodnih knezova Crkva se mirno i sigurno razvijala u Hrvatskoj. Koncem osmog stoljeća vladao je u Bieloj Hrvatskoj knez Višeslav. Od njega iam je ostala znamenita krstionica u Ninu, koju su ka¬snije Mletčani odnieli u svoj grad. Nasto janjem Hrvatske vlade ta nam je znamenita krstionica g. 1941 vraćena iz,I ltalije u zamjenu za neke slike talijanskih umjetnika i prenesena u Zagreb. Tako se taj najstariji spomenik s ukle sanim imenom jednog Hrvatskog kneza nalazi u glavnom gradu Hrvata, da zauviek svjedoči o vjeri i pobožnosti naših pradjedova i njihovih vladara.

Hrvatski knezovi nisu samo poklanjali crkvama kr¬stionice i sveto posuđe. Oni su isto tako gradili crkve i obdarivali ih posjedima, da se mogu uzdržavati. Tako je knez Mislav (oko 835. do 845.), čije bi ime možda točnije glasilo Mislav ili po današnjem Miroslav, daro¬vao split skoj crkvi neke zemlje. Jednako čini knez Trpimir (845. do 864.), od kojeg nam je ostala najs ta¬rija sačuvana povelja, gdje se spominje Hrvatsko ime. To je darovnica, izdana »na uzveli čanje svete solinske crkve od 4. ožujka 852., koju podpisuje Trpimir »milošću Božjom knez Hrvata«. Pobožni knez ne znajući, kad će doći posljednji dan i čas, i veoma za¬brinut za spas svoje duše, kako sam veli, odluči podići samostan benediktincima u Rižinicama (Solinu) ne daleko svog dvora u Klisu, da mu njihove neprestane molitve pomognu postići oproštenje gri eha. I doista među ma¬slinama,smokvama i lozom podiže Trpimir crkvu i sa¬mostan bene diktincima, koje dozva iz čuvenog samostana sv. Benedikta na Monte Cassinu (čitaj: Monte Kasino, grad između Rima i Napulja), matice cielog be¬nediktinskog reda. (Taj Monte Cassino je u ovom ratu silno stradao.) Benediktinci su kasnije u Hrvatskoj državi i narodu odigrali vrlo značajnu ulogu kao prvi nosioci kršćanske prosvjete kojima na blagotvornom radu ne ožemo nikada biti dovoljno zahvalni. Među ruševinama te njihove prve crkve u Hrvatskoj, u Rižini cama, na¬đen je i odlomak kamene ograde izpred oltara s latinskim nadpisom »za kneza Trpi mira... Kristu upravljajte molitve... i sa strahopo čitanjem prignite glave«.'' Pošto je splitski nadbiskup Petar, inače krstni kum Trpimirova sina Petra, bio knezu posudio dosta srebra za sveto posuđe nove crkve, knez je splitskoj nadbiskupiji darovao posjed u Putalju (danas Kaš tel Sućurac) i potvrdio neka druga imanja. U grad Čedad (Cjvidale) dolazili su mnogi pobožni hodočastnici izbliza i izdaleka, pa i iz Hrvatske zemlje.

lmena odličnijih hodočastnika upisana su u glasovitom rukopisu Markova Evanđelja; među njima nalaze se i broj¬ni Hrvatski plemići i župani sa svojim ženama i djecom, na prvom mje stu pobožni knez Trpimir sa sinom Petrom. Njegovu vjeru i pobožnost nagradio je Bog tako, da je njegova porodica vladala Hrvatskom uz male prekide preko dva stoljeća, te dala državi i narodu više slavnih kraljeva i knezova. Hrvatska je bila moćna i prostrana država, koja je neg dje na Drini graničila s Bugarskom. Trpimir je sretno ratovao s bugarskim kanom Borisom, kao što i njegov nnsljednik Domagoj (864. do 876.) s mletačkim duždom. Hrvati su bili u ties nim vezama sa Svetom Stoli¬com. Te svoje veze upotriebio je veliki Papa Ivan VIII., da se zauzme za neke političke krivce, buntovnike protiv kneza Domagoja, u Hrvatskoj. Tu čovje koljubivu dužnost nisu Petrovi nasljednici nikada prestali vršiti, više puta i u korist na smrt osuđenih Hrvata (kao n. pr. Petra Zrinskog i Krste Franje Frankopana i mnogih drugih). Blagi Papa Ivan VIII. uči Domagoja, da u buduće ne kazni smrću buntovnike, nego izgonom iz drž ave: »Ako im oprostiš Boga radi, koji ih tebi predade, tebe će od njih nepovrieđena očuvati onaj, koji se nije kratio, da za spas sviju umre na križu.« Nikada rimski Pape nisu propovie dali mržnju i osvetu, već ljubav i blagost, toliko potrebnu ljudskom rodu. U Domagojevo vrie me dogodio se u Carigradu kru¬pan događaj: car Mihajlo II Pjani i ujak mu pokvareni Barda baciše s patrijarsijskog priestolja patriarha s v. Ignacija i udariše na muke uzalud nastojeći, da ga prisile na odreknuće, a na njegovo mjesto posadiše uče¬nog, ali i oholog Focija. Focije za sedam dana primi sve redove i od običnog svjetovnjaka postade nadbiskup i patrijarh. Kad je Papa Nikola I., jedan od najvećih mu¬ževa, koji su sjedili na stolici sv. Petra u Rimu, doznao za nedostojni postupak carev i častohlepnog Focija, puninom apostolske vlasti skida Focija i prieti mu izobćenjem iz Crkve, ako se sam ne odrekne nepravdom ugrabljene visoke crkvene časti. Mjesto poniznog priznanja krivnje i pokoravanja Kristovu namješteniku Focije proglasi na saboru Papu i sve zapadne kršćane krivovjercima te prokune Nikolu I. Tako puče žalostni razkol u Cr¬kvi Božjoj radi ljudskih grieha, a taj razkol sve do danas traje. Svetogrdne ruke razkidaše nešivenu odjeću Kristovu, sliku Njegove sv. Crkve. Uz Focija, kojega ka¬snije čak proglasiše i »svetcem«, pristadoše milom i si¬lom mnogi iztočni biskupi, koji se otrgoše od Petrove pećine, na kojoj je sazidana Crkva Božja. Današnji pra¬voslavci priznaju carigradskog t. zv. vaseljenskog patriarha svojom glavom i crkvenim prvakom, barem po časti. Carigradski događaji imali su živog odjeka i u Hrvat¬skim zemljama Knez Zdeslav se otjeravši Domago¬jeve sinove priklonio u politici i vjeri Carigradu. Bio je to samo uzaludan pokušaj, koji nije trajao ni godinu dana. U Hrvatskoj izbije bura ogorčenja, jer je narod bio dušom i srdcem od an katoličkoj vjeri i nasljednici¬ma sv. Petra. U buni izgubi Zdeslav priestolje i život, a naslje đuje ga knez Branimir (879. do 892.). Odmah Branimir pošalje svog poslanika u Rim, da Sv. Otcu Papi ustmeno i pismeno izjavi neograničenu vjernost Hrvata Svetoj Stolici. Nato Papa Ivan VIII. silno obradovan Branimirovim pismom govoreći sv. misu na Spasovo 21. svibnja 879. nad grobom sv. Petra podiže ruke i blago¬slovi kneza i sav hrvatski narod i svu zemlju njihovu, da budu sretni do vieka. Papa hvali Hrvate, da su se odmah povratili katoličkoj Crkvi po uzoru svojih otaca. Knezu Branimiru piše: »Koliko budeš nastojao, da se ponizno predaš Gospodinu i da se pokoravaš svetim Nje¬govim zapoviedima i dužnu počast izkazuješ Njego vim svećenicima i službenicima, toliko ćeš i nad svim nepri¬jateljima i buntovnicima ostati pobjednik i gospodar«. Od Branimirovih vremena ostadoše Hrvati, da se poslu¬žimo riečima istoga Pape, »vjerni Bogu i sv. Petru do smrti. Zato će primiti krunu života, što ju je Bog obe-ćao onima, koji ga ljube.«

Drugačije se poniela već spomenuta bizantska Dal¬macija, to jest ono nekoliko gradova, u kojima su vladali latinci. Oni su sliepo sliedili svog cara-gospodara i u cr¬kvenim stvarima te priznali Focija svojom vjerskom glavom. Sva Hrvatska od mora do Drine katolička je i pa-pinska, a onih pet gradova na obali, u kojim je pretežno živjelo stanovničtvo romanske krvi i jezika, zajedno s nadbiskupom u Splitu i biskupima u Zadru i Dubrovniku, odkazalo je poslu šnost Papi. Zato je razumljivo, da su se Hrvati ne htijući upasti u razkol pobrinuli, da dođu do svoje biskupije. Tako je osnovana biskupija u Nin u negdje između 864. i 867. Njezin kasniji biskup Teodozije piše Papi zajedno s knezom Branimirom i zajedno S njim prima Papin blago slov i izkaze ljubavi. Izraz vjernosti Hrvata prema Sv. Stolici bilo je vinoko i vrlo razšireno štovanje sv. Petra u Hr¬vatskom narodu. Nitko od svetaca osim Majke Božje nije u Hrvatskoj bio tako čašćen kao sv. Petar, prvak apo¬stola.. Njemu je bila posvećena sva sila crkava, župa i samostana pa i dvie stare naše biskupije: bosanska i trebinjska. Sv. Petar je već od vremena sv. Agatona smatran braniteljem Hrvatske, koji bdije nad njezinom sigurnošću i slobodom. Papa Ivan Vin. ga naziva zaštit¬nikom Hrvata: veli, da je upoznao »iskrenost i ljubav Vaše vjere (t. j. vjere Hrvata), koju imate prema sv. Petru apostolu i Nama.« Slično tako piše Papa Ivan X. kralju Tomislavu, da su Hrvati »najosobitiji sinovi svet« rimske Crkve, koji su od samih početaka primili hranu (evanđeoskog) propoviedanja od Apostolske ' (t. j. rim¬ske) Crk ve«, kojoj je Petar bio prvi biskup.
Ljutu travu na ljutu ranu!

Kralju Dmitre Zvonimire - u tamnici tvoji su ratnici-tvoji Generali!
Avatar
LEGIONARI
Podurednik
Postovi: 1554
Pridružen/a: čet vel 26, 2009 3:40 pm

Re: Kada i kako su pokršteni Hrvati?

Post Postao/la LEGIONARI »

CRKVA ZA 'NARODNIH KRALJEVA"

CRKVENO UREDJENJE:

Godine 923. posredovao je Papa Ivan X- između bizantskog carstva i Bugarske, te je nakon dugog i težkog
rata između te dvie države napokon došlo do željenog i potrebnog mira. Tom je prilikom uspjelo Papi odtrgnuti dalmatinske gradove (Split, Zadar i dr.) od vlasti carigradskog patriarha i podvrći ih na temelju starog poviestnog prava rimskoj patriaršiji i Sv. Stolici.Kad su se tako dalmatinski biskupi nakon prekida od 60 godina našli opet neposredno pod vlašću Pape, zapodjeli su borbu za crkvenu vlast na području hrvatske države, kako su je imali prije Focijeva razkola, to jest prije g. 863. Pitanje biskupske vlasti u Hrvatskoj rješavalo se na crkvenim saborima u Splitu g. 925 i 928. Ninski biskup Grgur kao i njegov predhodnik Teodozije bio je osobito vjeran i privržen Sv. Stolici, pa se ipak upravo od njega tražila najveća žrtva, da se njegova mlada i prostrana hrvatska biskupija ukine i podvrgne splitskoj biskupiji.

Grgur se neko vrieme protiviš ukidanju svoje biskupije, ali je kasnije ipak popustio. Tražili su to viši crkveni, narodni i državni interesi. Splitski je biskup sad postao metropolita i primas ciele Hrvatske i Dalmacije. Splitska je biskupija išla od mora do Dunava te obuhvatala najveći dio Hrvatske kao i prije Focijeva razkola. Prvi tek okrunjeni hrvatski kralj Tomislav drage je volje na sve to pristao, jer mu je Bizant ustupio upravu u dalmatinskim gradovima i priznao kraljevski naslov. Tako se počela ostvarivati davna i opravdana težnja hrvatskih vladara: jedna hrvatsko-dalmatinska državna zajednica pod hrvatskim vladarem. U to doba g. 928. bili su sufragani (to jest podređeni biskupi) splitskog metropolite biskupi u Osoru, Krku, Rabu, Zadru, Skradinu, Stonu, Dubrovniku i Kotoru. Malo kasnije oko g. 1000. osnovane su nove biskupije u Trogiru i Belgradu. Godine 1075. obnovljena je biskupija u Ninu. Vidimo dakle, da je naše Primorje imalo mnogo biskupija. To znači, da je crkveni i duhovni život u tim krajevima bio u svakome pogledu bogat i bujan, šteta je, što naši goroviti i ostali predjeli, osobito Bosna te ravna Posavina, dugo nisu imali svoga biskupa, kako je to bilo nekad za rimskog vladanja.

Splitska je nadbiskupija u doba hrvatskih narodnih vladara obuhvatala najveći dio hrvatskog državnog područja od mora do Dunava, Drave i Mure. Osnivanjem novih biskupija njezin se prostor ponešto smanjivao. Brojne hrvatske biskupije ograničavale su se izprva samo na gradske zidove i najbližu okolicu.Kad je g. 1000. mletački dužd Petar II. Orseolo osvojio dalmatinske gradove, nastala je ponovno borba između Hrvatske i Dalmacije poradi crkvene vlasti, jer Hrvati nisu htjeli priznati nad sobom vlast biskupa, koji su bili mletački podanici. Hrvati su doduše doskora ponovno zauzeli dalmatinske gradove, ali ih je preoteo Bizant. Sad se oko g. 1024. do 1030. složiše dalmatinski gradovi i Hrvati: pristankom splitskog nadbiskupa dobili su Hrvati posebnog svog biskupa, zvanog »hrvatski biskup« To nije redoviti biskup (po latinskom: ordinarij), već posebni dvorski biskup, koji je živio na kraljevom dvoru kao dvoranik, bio kraljev savjetnik, kapelan kraljevske kapele i često ravnatelj dvorske kancelarije. Pratio je kralja kao član njegove pratnje. Kako je kraljevski dvor često premieštan, mienjao je i hrvatski biskup svoje boravište. Ipak je ponajviše stanovao u Ninu. No kad se kralj Zvonimir stalno nastanio u Kninu, htio je, da ovdje uz njega bude stalno i hrvatski biskup. Zato mu je g. 1078. sagradio stolnu crkvu. No hrvatski biskup nije ni tada postao redoviti biskup s vlastitim područjem, već je na području drugih biskupija imao nekoliko župa, razsijanih sve do Drave.

S propašću hrvatske narodne dinastije nestalo je i posebne uloge hrvatskog biskupa, a većina njegovih župa podpala je pod novoosnovanu zagrebačku biskupiju (1093.) Hrvatski se biskup ipak i daIje održao. Njegova je posebna biskupska služba i bisku¬pija ukinuta istom na saboru u Splitu 1185., ali je mjesto nje osnovana nova redovita biskupija sa biskupskim sielom u Biskupiji kod Knina.

CRKVENI SABORI:

Na crkvenim saborima g. 925. i 928. u Splitu raz-pravljalo se, kao što smo vidjeli, u prvome redu o uređenju crkvene hierarhije (uprave) u Hrvatskoj. U doba kralja Petra Krešimira I. (1058. đo 1074.) održan je g. 1060. crkveni sabor u Splitu u crkvi sv. Dujma. Nazočan je bio Papin poslanik (legat) Majnarđ s dalmatinskim i hrvatskim biskupima i opatima. U smislu odluka lateranskog sabora od prošle godine 1059. zaključeno je na tom splitskom saboru, da će ubuduće splitskog nadbiskupa birati njegovi sufragani (podređeni biskupi), splitski svećenici i narod, a ostale biskupe svećenstvo i narod pojedine biskupije.

Dalje je zaključeno, da napadači na svećenike podpadaju pod posebnu crkvenu kaznu; da se svećenici ne smiju ženiti ni nositi bradu i da se ne smiju rediti za svećenike oni, koji ne znaju latinski. Prigodom zasiedanja sabora odrekao se službe splitski nadbiskup Ivan, slabašan starac, pa je na njegovo mjesto izabran osorski biskup Lovro, koji je kao splitski nadbiskup (1060. do 1090 ) djelovao uz pomoć benediktinaca u duhu velikoga Pape Grgura VII. Papa je potvrdio zaključke splitskog sabora i poslao nadbiskupu Lovri palij (t. j. znak nadbiskupske časti).

U sredini 11. stoljeća održavali su se u Rimu svake godine korizmeni crkveni sabori, koji su donosili zaključke o preporodu crkvenog života. Iza tih sabora razišli bi se Papini poslanici po katoličkom svietu te poticali i provodili crkvene reforme (obnove). Tako je g. 1060. održan i taj drugi splitski crkveni sabor. Godine 1075. održan je opet crkveni sabor u Splitu. Tu, su ponovljeni saborski zaključci od g. 1060. Tom je prilikom obnovljena ninska biskupija. U obnovljenoj biskupiji u Ninu održan je crkveni sabor g. 1079. đo 1080. Nazočan je bio Papin poslanik (legat) kardinal Ivan, portuanski biskup. Sabor je odredio, đa svjetovnjaci ne mogu podjeljivati crkvene službe. To jo isticano poradi prilika u stranim europskim zemljama, jer se u Hrvatskoj nije događalo, da su svjetovne \ hi sli podjeljivale crkvene službe, kao što se to događalo u ono doba u drugim nekim zemljama.Na crkvenim saborima u Splitu 1090. i Zadru 1095. rješavala su se pitanja, koja su se odnosila na samostan sv. Marije u Zadru.

CRKVA I DRŽAVA:

Odnošaj između Crkve i države u Hrvatskoj bio je u doba hrvatskih vladara srdačan. Hrvatski su kraljevi najviše prijateljevali s biskupima katoličke Crkve. Kraljevima je od Tomislava do Zvonimira bila jedina želja : podvrći svojoj vlasti dalmatinske gradove, koji su svojim položajem i životom bili najtjesnje povezani samo s Hrvatskom. Ta se želja nije dala drugačije trajno ostvariti nego preko Crkve i biskupa, koji su bili poglavari u Dalmaciji i Hrvatskoj. Kralj Krešimir II. Mihajlo (949. đo 969.) obdario je zadarski samostan sv. Krsevana. Njegova žena Jelena, koja je radi svoje dobrote nazvana »majkom kraljevstva, majkom udovica i sirota«, sagradila je u solinskom polju dvie crkve: sv. Marije i sv. Mojsija. Ova je druga orkva postala grobnica hrvat
skih kraljeva.

Kralj Petar Krešimir IV. (1058. đo 1074.), jedan ođ najvećih hrvatskih kraljeva, nadario je zadarske samostane: mužki sv. Krsevana i ženski sv. Marije, zatim samostane sv. Tome u Biokovu i sv. Stjepana kod Splita. Osobito srdačan odnos bio je između kralja Dimitrija Zvonimira i Sv. Stolice. Papa Grgur VII, jedan ođ najvećih Papa, poslao mu je krunu, žezlo, zastavu i mač. Njegov poslanik Gebizon okrunio je Zvonimira 9. listo¬pada 1073. kraljevskom krunom. Kralj se posebnom zavjernicom obvezao, da će biti vjeran Sv. Stolici, davati joj poseban novčani doprinos svake godine, a Papinu poslaniku dao je samostan Vranu. Osim toga Zvonimir je nadario razne samostane, a osobito splitsku nadbiskupiju. Slavni je Papa Grgur VII. svojim velikim ugledom pomogao hrvatskom kralju, te je Dalmaciju pođpuno pridružio Hrvatskoj. I posljednji Trpimirović kraj Stjepan II. je nakon svoga krunisanja potvrđivao po starom običaju samostanima njihove pravice.

Dobre veze između Crkve i države podržavao je u to doba splitski nadbiskup Lovro, jedan od najvećih hrvatskih biskupa svih vremena. Bio je malen tielom, ali velik duhom. Obilazio je svoju biskupiju i metropoliju te se mnogo brinuo za duhovni preporod hrvatskog naroda. Podupirao je prosvjetu i umjetnost te obskrbio splitsku stolnu crkvu raznim umjetnim predmetima. Sudjelovao je u kraljevskom vieću i potvrđivao izdane povelje. Savjetima je mnogo pomagao kraljeve Petra Kre¬šimira IV. i Zvonimira i tako veoma koristno utjecao na hrvatske državne poslove.

GLAGOLICA:

Učenici su sv. Ćirila i Metoda poslije smrti Metoda g. 885. donieli iz Slovačke na jug slavensko crkveno pismo i knjige. Upravo u to doba na koncu 9. stoljeća dalmatinski su gradovi priznavali crkvenu vlast carigradskog patriarha. Isto tako: oblast Neretljana, Zahumlje i Bosna. Kako je carigradska patriaršija lakše priznavala različne obrede i jezike u bogoštovlju negoli Rim, sasvim je razumljivo, da se glagolica (t. j. novo, slavensko pismo sa slavenskim jezikom u bogoslužju) lako proširila u Bosni, Zahumlju i među Neretljanima, Dalmatinski gradovi doduše nisu prihvatili glagolice, ali joj kao bizantski podanici i pristalice carigradskog patriarhe nisu mogli ni protiviti se. Hrvatska je u to doba bila u crkvenom pogledu samostalna, neovisna o Splitu i izravno podložna samo Papi, zato se i u njoj mogla gla-golica širiti bez veće zapreke. Kad su se dalmatinski biskupi odielili od Carigrada i priznali nad sobom samo i izravno vlast rimskog Pape, nisu odmah mogli izstupiti protiv glagoljaša. Na splitskom saboru g. 925. i 928. niti su dalmatinski biskupi napadali glagolicu niti ju je biskup Grgur Ninski trebao braniti. Istom su kasnije dalmatinski biskupi od glagoljaša tražili, da moraju nauditi latinstki i brijati bradu. Glagoljaši su odlučno branili glagolu ii i ne znajući pravo više za njezina začetnika uztvrdili, da ju je izumio sam sv. Jeronim.

Kad je preporodni rad Crkve uspio do najviše mjere i nije se trebalo bojati krivovjeraca, zamolio je senjski biskup Filip Papu Inocenta IV., neka dopusti upotrebu glagolice u bogoslužju. Sv. Stolica je g. 1248. doista do-pustila slavensko bogoslužje u senjskoj biskupiji, a malo Batina i u krčkoj. Iza toga se glagolica počela ponovno i nesmetano širiti po svim primorskim krajevima. Odatle je za češkoga kralja Karla IV., koji je vladao od 1346. do 1378., došla u Prag, a za kralja Vladislava II. Jagelo-vića (1386. do 1434.) u Poljsku. U Veneciji su na početku 16. stoljeća glagoljaši imali dvie crkve.

U 15. i 16. stoljeću glagolica je bila u cvatu. Njome su se služili svećenici i svjetovnjaci u crkvenom, državnom i posebničkom životu. Prvi je glagolski misal tiskan g. 1483., zatim 1494. u Senju, 1528. u Mletcima, 1531. na Rieci. Kad je pitanje slavenske Božje službe podpalo pod papinsku Kongregaciju za širenje vjere, ona je tiskala glagolski misal g. 1688. Protivnici glagolice dizali su se protiv nje u 18. stoljeću, a još više u 19. stoljeću. No što su protivnici bili bezobzirniji, to su branitelji njezini bili odlučniji i ustrajniji. Kao branitelji su se iztakli neki svjetski učenjaci i rimski Pape, osobito Leon XIII. i Pio X.
Ljutu travu na ljutu ranu!

Kralju Dmitre Zvonimire - u tamnici tvoji su ratnici-tvoji Generali!
Odgovorite