Sporazum Pavelić Stojadinović

''...uzima se da su Hrvati doselili oko 630...''
Avatar
LEGIONARI
Podurednik
Postovi: 1554
Pridružen/a: čet vel 26, 2009 3:40 pm

Sporazum Pavelić Stojadinović

Post Postao/la LEGIONARI »

SPORAZUM PAVELIĆ —STOJADINOVIĆ

PRIREDIO: VJEKOSLAV VRANČIĆ u Hrvatskoj reviji Rujan 1989.

Prije 35 godina hrvatska i srpska iseljenička javnost bila je iznenađena
viješću, da je u Buenos Airesu, Argentina, između dr. Ante Pavelića i dr.
Milana Stojadinovića postignut sporazum: Umjesto zajedničke države Jugoslavije,
uspostaviti nezavisne države Srbiju i Hrvatsku.
Vijest je u javnost izbila u srpnju 1954. godine izjavom dr. Milana Stojadinovića,
predsjednika Srpske Radikalne Stranke, koju je dao jednom nezavisnom
hrvatskom novinaru u Buenos Airesu, a potvrđena u kolovozu iste godine člankom dr. Ante Pavelića, koji je objavio putem «Hrvatske izještajne službe» — (HIS). Ovom novosti pozabavila su se tokom 1954. i 1955. godine obilato hrvatska i srpska glasila u iseljeništvu, a posvetio joj je pažnju i strani tisak. Nu, i nakon toga hrvatska bi se iseljenička glasila povremeno vraćala na ovaj sporazum, pretežno ponukana pitanjem, da li su onom prilikom spomenuti državnici bili dogovorili neku granicu između budućih država. Ovoj znatiželji (ili zabrinutosti) razloga su bila tri: prvi, što o konkretnim granicama nije s mjerodavne strane bilo dano ni jednostrano, ni zajedničko saopćenje za javnost; drugi, što je tom prilikom s hrvatske strane bila širena jedna verzija o tobožnjoj granici, koja je proistekla iz srpskog izvora, a za hrvatsku stranu bila nepovoljna; treće, što u iseljeničkom tisku ovaj slučaj, koji je dobio i zadržao naziv «Sporazum Pavelić-Stojadinović», nije nikada obrađen kao cjelina. Naprotiv tome, u domovini se ovim predmetom opširno pozabavio povjesničar
prof. Bogdan Krizman, te mu u četvrtom svesku niza svojih knjiga, posvećenih Anti Paveliću i Ustašama, dao znatan prostor1. U svom prikazu prof. Krizman poslužio se izvatcima iz ondašnjeg hrvatskog i srpskog iseljeničkog tiska, koje je jugoslavenska, pretežno diplomatsko- 1 Bogdan Krizman, «Pavelić u bjekstvu», Globus, Zagreb, 1986. god., Peto poglavlje, toč. 4. «Sporazum A. Pavelić i M. Stojadinović«, str. 261-288. konzularna, kao i ina obavještajna služba dostavljala pretpostavljenim im ustanovama u Beogradu i Zagrebu.
Kao suvremenik, s boravištem u području zbivanja, a raspolažući pretežnim dijelom odgovarajućeg gradiva, smatrao sam prikladnim srediti ga i pripremiti za objavu, kako bih pridonio osvjetljenju ondašnjeg pristupa dvojice državnika k pitanju mirnog razlaza Hrvata i Srba te ostvarenju dobrog susjedstva njihovih nezavisnih država, Hrvatske i Srbije.
Od raspoloživog gradiva prvenstveno dolazi u obzir ono, koje se odnosi na sadržaj i oblik sporazuma, kao i na najznačajnije odjeke, koje je on imao u ondašnjim hrvatskim, srpskim i međunarodnim krugovima. Nu, radi upoznavanja ozračja, u kojem su se događaji odvijali, bit će potrebno zabilježiti i neke popratne okolnosti, koje su omogućile, odnosno pridonijele ostvarenju sporazuma, tako u prvom pogledu zasluge novinara Josipa Subašića, a u drugom kritički stav nekih ondašnjih sjeveroameričkih političkih krugova prema režimu Josipa Broza Tita. DODIR PAVELIĆ — STOJADINOVIĆ Do dodira između dr. Ante Pavelića i dr. Milana Stojadinovića, 1954. godine u Buenos Airesu, došlo je zahvaljujući dvjema slučajnostima; jedna od njih bila je, da su se nakon svršetka Drugog svjetskog rata stjecajem okolnosti oba državnika našla u glavnom gradu Republike Argentine, a druga, da je u toj sredini živio i djelovao vješt novinar, koji je umio uspostaviti doticaj i steći povjerenje, najprije jednog, a onda i drugog uglednika, da ih nakon toga dovede u osobnu vezu, koja je završila prijateljskim odnosom i načelnim sporazumom o dobrom susjedstvu budućih suverenih država, Hrvatske i Srbije. Osobe dr. Ante Pavelića i dr. Milana Stojadinovića dovoljno su javnosti poznate, pa ćemo na ovom mjestu o njima donijeti samo onoliko podataka, koliko je potrebno u svezi s predmetom, koji ćemo obraditi. Dr. Ante Pavelić, Poglavnik Nezavisne Države Hrvatske (travanj 1941.- svibanj 1945.) napustio je domovinu početkom svibnja 1945. godine, povodom povlačenja hrvatskih oružanih snaga i hrvatske vlade u pravcu Austrije.
Nakon izgubljenog rata sklanja se povremeno u Austriji, odakle prelazi u Italiju, da odatle otputuje u Argentinu, kamo stiže brodom dne 6. studenoga 1948. godine. Kratko vrijeme nakon smještaja u Buenos Airesu, dr. Ante Pavelić djeluje politički, prvenstveno publicistički. U političkoj djelatnosti oslanja se na svoje pristaše, učlanjene u društvu «Hrvatski omobran», osnovanom u 1931. godini, a obnovljenom i pojačanom priljevom poratnih političkih
iseljenika. Pisane stvari objavljuje u listu «Hrvatska-Croacia», koji je kao glasilo Hrvata Južne Amerike utemeljen u drugoj polovici 1947. godine na poticaj užeg kruga hrvatskih intelektualaca nacionalnog smjera, među njima dr. Zvonimira Buljevića, dr. Franje Nevistića i prof. Vinka Nikolića, od kojih je ovoj posljednjoj dvojici povjereno uređivanje glasila.
Dr. Milan Stojadinović, predsjednik i ministar vanjskih poslova jugoslavenske vlade (VI. 1935. - II. 1939.), našavši se nakon njenog pada u opoziciji, vodi oštru oporbu, napose pak protiv vlade Cvetković - Maček, stvorene Sporazumom od 28. VIII. 1939., radi čega biva zatočen u zemlji, u travnju 1940., a u ožujku slijedeće godine izagnan u Grčku, gdje ga preuzimlju britanske vojne vlasti i odvode u internaciju na kolonijalni otok Mauritius i
Indijskom oceanu. Oslobođen poslije svršetka rata, dolazi u Argentinu u svibnju 1948. godine, gdje u suradnji s talijanskim novinarom dr. GastoneCo rrieri izdaje na španjolskom jeziku stručni gospodarski list, «E1 Economista»2. Polovicom 1949. godine počeo je u Buenos Airesu izlaziti dvomjesečn «Srpska Zastava», koji su, kao «List Srba Južne Amerike«, izdavali prista dr. M. Stojadinovića i podupirali njegov politički stav.
Ljutu travu na ljutu ranu!

Kralju Dmitre Zvonimire - u tamnici tvoji su ratnici-tvoji Generali!
Avatar
LEGIONARI
Podurednik
Postovi: 1554
Pridružen/a: čet vel 26, 2009 3:40 pm

Re: Sporazum Pavelić Stojadinović

Post Postao/la LEGIONARI »

JOSIP SUBAŠIĆ I «IZBOR»
Publicist, koji je odigrao odlučnu ulogu u dodiru između dr. Pavelića i dr. Stojadinovića, bio je nezavisni novinar Josip Subašić. Predratni nepolitički iseljenik u Argentini posvetio se novinarskom zvanju, na kojem se području vremenom osamostalio. Za događaja, koji ovdje obrađujemo, izdavao je u vlastitoj nakladi na španjolskom jeziku stručno uređivan liječnički
mjesečnik pod imenom «E1 Medico Practico». (Praktični liječnik.) Pisac ovih redaka poznavao je Josipa Subašića iz vremena svoga službovanja u Buenos Airesu kao iseljenički izaslanik ministarstva socijalne skrbi u 1930. godini i poznato mu je, da nije pripadao nikakvoj političkoj organizaciji3. Gospodarski osamostaljen, i očito pod dojmom ratnih zbivanja u domovini, odlučuje se, da kao nezavisni novinar posluži hrvatskoj narodnoj
stvari. U tu svrhu, u suradnji s prijateljima, također predratnim iseljenicima, ing. Eugenom Delipetrom, dr. Hinkom Halpernom i Nikolom Perićem, 2 Prema: M. Stojadinović, M Rat ni Pakt, izdanje El Economista, Buenos Aires 1963. — Vrijeme dolaska u Argentinu prema: Krizman, nav. djelo str. 262. — Također prena «IZBORU», br. 10, srpanj 1954., bilješke 5 i 6. 3 Josip Subašić rodio se 1904. godine u Bugojnu, Bosanska Hrvatska. U Argentinu je uselio 1928. Oženjen kćerkom hrvatskog pomorca Mate Lončarice, iz sela Broce, kotar Dubrovnik, imao je jednog sina, koji nosi očevo ime. Po zvanju magister pharmatiae, vlasnik je ljekarnice u Buenos Airesu. J. Subašić preminuo je 1976. godine. osniva koncem 1953. godine Konzorcij za izdavanje mjesečnih svezaka pod imenom «IZBOR», koji su zamišljeni kao «Pregled hrvatskog i stranog tiska «. Za podnaslov upotrebljen je španjolski naziv «Selecciones», pod kojim je poznati sjeveroamerički magazin «Readers Digest» izlazio na kasteljanskom jeziku za čitatelje toga kulturnog područja. Prvi broj «IZBORA» pojavio se u listopadu 1953. godine u obliku sveska veličine džepnog formata (18 X 13) i nastavio izlaziti mjesečno, nekad dvomjesečno. Uključivši mekani uvez, svesci su obuhvatali 66, odnosno 100 stranica. Sadržaj mu je bio podijeljen na ovih šest rubrika: Mjesečni pregled hrvatskog i stranog tiska; Kratke vijesti iz stranog tiska; Rad i djelovanje Hrvata u svijetu; Prijateljski glasovi; Bilješke; Šaljivi prilog. Unutrašnja strana stražnjeg uveza donosila je, pod naslovom «Znate li?», zapažanja i mišljenja uredništva; vanjska stranica uveza bila je ilustrirana rodoljubnim snimkama. U prvoj od navedenih rubrika donošeni su i članci izravnih suradnika. Jezik je bio hrvatski; preneseni članci ponekad su tiskani na stranom jeziku.
Štivo je bilo nadstranačkog, političkog, povijesnog, kulturnog i vojnog sadržaja. Ideološki smjer glasila bio je protujugoslavenski, protukomunistički, dakle, državotvorno-hrvatski i demokratski. Posebna pažnja posvećivana je odjecima stranog tiska o prilikama u komunističkoj Jugoslaviji. Dobro uređivan i bogat zanimljivim sadržajem, «IZBOR» je naišao
na lijep prijem čitalaca, kako se to razabire iz primljenih pismenih priznanja, koje Uredništvo objavljuje u dvobroju 3-4 za prosinac-siječanj 1953/54. Čitajući u ono vrijeme, pa i danas, pisanje «IZBORA» dobiva se nedvojben dojam, da je želja Josipa Subašića bila, da svojom novinarskom spretnošću dotakne pitanje srpsko-hrvatskog političkog spora i možda pridonese
njegovu rješenju. U ono vrijeme i na onom prostoru put je vodio dodiru i sporazumu dr. Ante Pavelića i dr. Milana Stojadinovića. Izabravši taj put, Subašić je svoju zamisao ostvarivao sustavno i postupno. U tu svrhu najprije postiže i objavljuje razgovor s dr. Antom Pavelićem,
dotičući u njemu pitanje srpsko-hrvatskih odnosa i mogućnosti sporazuma na osnovi hrvatskih povijesnih državnih granica. Nakon toga priprema hrvatske i srpske čitatelje «IZBORA» na sporazum, posvećujući posebnu pažnju glasovima o nestabilnosti i neodrživosti jugoslavenske državne tvorevine. Slijedi objavom razgovora s dr. Milanom Stojadinovićem, a zatim nizom vijesti i mišljenja o ovom političkom događaju. Nakon iznošenja prednjih uvodnih podataka, koje smo smatrali potrebnim i korisnim za čitatelja, prelazimo na donošenje dokumentarnog dijela oko «Sporazuma Pavelić — Stojadinović», pri čemu ćemo se služiti izvornim tekstovima, koje ćemo po potrebi popratiti vlastitim bilješkama. Započinjemo razgovorom, koji je Uredništvo «IZBORA» imalo s dr. Antom Pavelićem i objavilo u dvobroju 3-4, za prosinac – sječanj 1953/54, kako slijedi.
Ljutu travu na ljutu ranu!

Kralju Dmitre Zvonimire - u tamnici tvoji su ratnici-tvoji Generali!
Avatar
Kum Bečo
Podurednik
Postovi: 901
Pridružen/a: uto pro 16, 2008 4:16 pm
Lokacija: Sarajevo

Re: Sporazum Pavelić Stojadinović

Post Postao/la Kum Bečo »

Stojadinović? Siva eminencija Radikalne stranke, ali i prihvatljiv partner za Antona Korošeca - Slovenska Ljudska Stranka, Mehmeda Spahu - Jugoslovenska Muslimanska Organizacija, pa su zajedno formirali Jugoslavensku Radikalnu Zajednicu koja je pobjedila 1935. godine. Osim toga blizak nacističkoj Njemačkoj, i fašističkoj Italiji zbog čega ga Knez Pavle smjenjuje 1939. godine. Zatočen od Engleza na Mauricijusu do kraja II svjetskog rata. Ako je bio prihvatljiv partner Nijemcima, Talijanima Korošecu i Spahi zašto ne bi bio prihvatljiv i Paveliću, ali Pavelić je nasjeo. Prema arhivima UDB-e Stojadinović je pristupio pregovorima sa Pavelićem da bi odcinkao UDB-i lokaciju na kojoj se Pavelić nalazi, a za uzvrat je dobio oslobođenje brata iz zatvora u Jugoslaviji. Teško da je itko od njih dvojice mislio ozbiljno kada su sklapali "sporazum"
Beogradski pašaluk
Avatar
ustasadinamo
Vojnik
Postovi: 48
Pridružen/a: pet vel 22, 2008 10:30 pm
Lokacija: Zagreb

Re: Sporazum Pavelić Stojadinović

Post Postao/la ustasadinamo »

Polako,ne treba nasjedati udbaškim štosovima...
Osobno sam pitao jednog od najvećih poznavatelja lika i djela dr.Ante Pavelića,dr.Gabelicu, za mišljenje o tom sporazumu kada smo ove godine u HVIDRA-i u Zagrebu obilježili obljetnicu rođenja Poglavnika.On mi je rekao kako je to izmišljotina, do samog sastanka je i moglo doći, no Poglavnik nikada ne bi odustao od granice na Drini, a kamoli prepuštanje Dalmacije od Omiša na niže srbljima...

ZaDomSpremni
Avatar
LEGIONARI
Podurednik
Postovi: 1554
Pridružen/a: čet vel 26, 2009 3:40 pm

Re: Sporazum Pavelić Stojadinović

Post Postao/la LEGIONARI »

RAZGOVOR S POGLAVNIKOM DROM ANTOM PAVELIĆEM
Montevideo, 5. prosinca 1953.

Saznavši, da se Poglavnik dr. Ante Pavelić nalazi u Montevideu, Rep. Uruguay, naš suradnik je posredstvom poznatog hrvatskog rodoljuba, starog iseljenika g. Mate Mesarića, posjetio Poglavnika, zamolivši ga, da kaže par riječi za čitaoce «Izbora». Kada je Poglavnik čuo, da dolazim u ime «Izbora», bilo mu je očito drago. Poglavnik voli stare iseljenike, što se vidi iz svake njegove riječi. «Među vama starim iseljenicima kaže mi Poglavnik nema mnogo «doktoraša», naime ljudi s doktorskom diplomom, ali zato ima na pretek ljudi sa zdravim razumom, poštenih i rodoljubivih. A to je ono glavno, što treba da karakterizira hrvatskog čovjeka. Zato vi stari iseljenici znate bolje nego neka naša školovana gospoda, kako se trebate ponašati i šta trebate raditi u ovom tuđem svijetu, pa da budete korisni sebi i Domovini
», reče mi spontano Poglavnik, da odmah nadoda: «Vrlo rado ću dati izjavu za «Izbor», pa mi izvolite postaviti pitanja, koja smatrate od interesa». Nakon tri općenita pitanja, na koja je dr. Pavelić dao općenite odgovore,
M. Bosnić mu upućuje pitanje:

Kako zamišljate, Poglavnice, naš odnos u budućnosti sa Srbima iz Hrvatske i Srbijancima?

Pravoslavni živalj u Hrvatskoj koji je u većem svom dijelu putem srpskopravoslavne crkve prozvan srpskim imenom u nedavnoj prošlosti, pripadnik je hrvatske zemlje, u kojoj živi, i nikome ne pada na um, da ga smatra nečim drugim, nego li hrvatskim pripadnikom, i prema tome da mu niječe sva prava koja ima i svaki Hrvat. To je u interesu cjelokupnog pučanstva te i same hrvatske države. Naravno, proti svakome, bio on Hrvat ili pripadao kojoj drugoj narodnosnoj grupi, ima hrvatska država pravo i dužnost postupati po zakonima, u koliko se o njih ogriješi i proti interesima države i naroda uzradi. Iskustvo iz prošlosti sigurno će biti dovoljan poticaj svakomu, i svima skupa, da ne dođe do potrebe primjenjivanja zakona u tome pogledu.

Smatrate li, Poglavnice, moguć sporazum na bazi hrvatskih povjesnih granica sa Srbijom, a ako ne, kojim putem će se odvijati naši odnosi?

Hrvatski narod ne će nikada niti može odustati od svojih povjesnih državnih granica. Priznanje tih granica sa strane Srbije je uvjet za dobre susjedske odnošaje između Hrvatske i Srbije. Poželjno je, da to Srbijanci uvide, a u svakom slučaju, budite uvjereni, da će si hrvatski narod znati i moći pribaviti priznanje svoje državne nezavisnosti na cijelom svom povjesnom području.

Poglavniče, kakav je naš odnos prema Srbima iz Vojvodine odnosno prema
Vojvođanskom Pokretu dra Eugena Jocića, Crnogorskim Federalistima, Macedoncima i Bugarima?

G. Jocić je pravi Srbin, pripadnik onog dijela Srba, koji nisu nastrušeni s cincarskim i martološkim elementom. Njegov pokret za oslobođenje vojvođanskih Srba i ostalog tamošnjeg življa od srbijanske megalomanije i komunističke tiranije mora svatko pozdraviti. On će u svome radu i borbi imati uvijek prijateljsku sklonost i pomoć svih hrvatskih boraca za slobodu.
Crnogorskom narodu želimo također slobodu, i ako crnogorski federalisti drže, da će tu slobodu postići u federaciji s kojim drugim narodom, ne može biti nikoga, tko im to ne bi odobrio. Sa Macedoncima i sa Bugarima uopće veže nas Hrvate zajednička borba protiv velikosrpskom megalomanskom podjarmljivanju susjednih naroda u tako zvanu Jugoslaviju, i ti će odnošaji biti uvijek čvrsta veza između nas i njih. Suradnja i zajednička borba donijeli su već i u prošlosti dobre rezultate, pa će to biti sigurno i u budućnosti. Što se pak tiče Albanaca, mogu reći, daje kremeniti albanski narod uživao uvijek simpatije Hrvata, a napose onaj dio, što se u kosovskom kraju nalazi pod srbijanskom vlasti, bez svoje narodne i vjerske slobode. Uvijek smo sa simpatijom pratili borbu Albanaca za slobodu i državnu samostalnost, pa i za vrijeme minuloga rata nismo ostali gluhi njihovom glasu, kada je komunistička tiranija započela harati njihovom zemljom.

Što mislite, Poglavniče, o današnjem međunarodnom položaju uopće, te jesmo li još daleko od dana oslobođenja Hrvatske?

Dozvolite mi, da se o tom i sličnim pitanjima pozabavimo drugi put bez žurbe i opširnije. Za danas Vam želim reći još samo to, da sam siguran, da će Nezavisna Država Hrvatska biti oslobođena od sadanje tiranije u nedaleko vrijeme. Oslobođenje ovisi o više čimbenika, ali u prvom redu o nama samima. Eto, upravo o tome želim opširnije govoriti za čitaoce «Izbora», pa ćemo ostaviti za slijedeći put. Naime u taj čas su stigli predstavnici evropskih antikomunističkih organizacija u emigraciji, koji su želili vidjeti i razgovarati s Poglavnikom. Oprostio sam se od Poglavnika, kojeg sam vidio čila i vrlo aktivna u radu za oslobođenje po srbokomunistima potlačene Domovine. Na polasku Poglavnik mi reče, da preko «Izbora » pozdravim sve stare emigrante, kao i sve Hrvate koji bilo čime doprinose borbi za oslobođenje potlačene Hrvatske.
M. Bosnić

4 «IZBOR», Buenos Aires, svezak br. 3-4, za prosinac-siječanj 1953-54., str. 12-18. Ne htijući objaviti mjesto boravka dr. A. Pavelića, urednik «IZBORA» označuje kao mjesto razgovora Montevideo, glavni grad susjedne Republike Uruguay, a kao posrednika Matu Mesarića, starješinu tamošnjeg Ogranka «Hrvatskog Domobrana». Iz istih razloga
razgovor potpisuje «suradnik lista M. Bosnić». Ustvari razgovor je vođen u Buenos Airesu, neposredno između dr. Ante Pavelića i Josipa Subašića, koji se u ovom slučaju služi imenom M. Bosnića. Ovaj razgovor spominje prof. Krizman na str. 263 nav. djela, ali mu sadržaj ne navodi, uz napomenu, u bilj. 70, da taj interview nije uspio pronaći.
Ljutu travu na ljutu ranu!

Kralju Dmitre Zvonimire - u tamnici tvoji su ratnici-tvoji Generali!
Avatar
LEGIONARI
Podurednik
Postovi: 1554
Pridružen/a: čet vel 26, 2009 3:40 pm

Re: Sporazum Pavelić Stojadinović

Post Postao/la LEGIONARI »

UZPRKOS SJEVERNOAMERIČKOJ POLITICI

Namjera urednika «IZBORA», da posluži ostvarenju sporazuma Pavelić – Stojadinović pada u vrijeme, koje s gledišta međunarodnih odnosa ne pogoduje njegovu nastojanju.
Radi se o vremenu, kada, nakon razlaza Staljin-Tito, Zapad sa sklonošću prati «Titov put k socijalizmu«, a vlada mu sjevernoameričkih država pruža obilatu gospodarsku i vojnu pomoć, popraćenu službenim izjavama o jamstvu nepovredivosti i teritorijalne cjelovitosti komunističke Jugoslavije. Urednik «IZBORA» svjestan je, da sporazum Pavelić- Stojadinović o mirnom razlazu i dobrom susjedstvu Hrvatske i Srbije dobiva stvarnu vrijednost, samo ako je predvidivo i njegovo kasnije ostvarenje, što je moguće promjenom međunarodnih odnosa, koji bi olakšali raspad neprirodno skrpljene državne tvorevine Jugoslavije. Da uvjeri svoje hrvatske i srpske čitatelje o vjerojatnosti i mogućnosti takve promjene, pa prema tome i svrsishodnosti sporazuma Pavelić-Stojadinović, Uredništvo «IZBORA» pomno prati i u svojim redcima bilježi protukomunistička strujanja u američkim političkim krugovima i javnom mnijenju obćenito. U tom pogledu pružaju se «IZBORU» dvije pogodne prilike, prva, 1953. godine, povodom oštre kritike, kojoj je vladina politika podvrgnuta u Sjeverno- američkom Kongresu, a druga, 1954., prilikom jednog političkog predavanja, održanog u istom smislu u «City Clubu» u gradu Clevelandu, Ohio, čime ćemo se u nastavku pozabaviti. U Kongresu došlo je do oporbe vladinoj politici, povodom rasprave njenog prijedloga o gospodarskoj i vojnoj pomoći, namijenjenoj zapadnoj Europi i «od komunizma ugroženim zemljama», među koje se ubraja i Jugoslaviju. Kritičari vladine politike napose su zastupnici O'Konski, Kersten, George Long i Walter Judd. Sažetke njihovih govora prenosi «IZBOR» prema sjeveroameričkoj publikaciji «Research and Publications Service», New York, od čega u nastavku navodimo najznačajnije dijelove iz govora spomenutih zastupnika.
Tako narodni zastupnik O'Konski u svome govoru kaže:
«Razlog, zbog kojega se odlučno protivim ovom zakonskom prijedlogu o vojnoj pomoći komunističkoj Jugoslaviji, proistice iz mog uvjerenja, da svaki dolar, koji dajemo Titu, predstavlja vjerolomstvo, tešku uvredu našem zdravom razumu i sramotu za cijeli naš narod. Kada je 1950. prvi put predložena pomoć Titu u okviru zakonskog prijedloga o uzajamnoj pomoći, onda se po mome sudu počinila najveća bedastoća, koje se sjećam u ovih
jedanaest godina što sjedim u ovom Domu. Prijedlog pomoći Titu osnovan je na prevari, a laž ga je provela kroz Kongres.»
U nastavku O'Konski opisuje otpor naroda Jugoslavije protiv Titova režima, pa kaže:
«Koje li tragedije: Narod se pobunio protiv komunizma, ali je protiv toga naroda nastupio američki Kongres i pomogao Titu, da učvrsti svoj komunizam. Sramota je za Kongres, da ubire porez od svojih poreznih obveznika, koji se onda upotrebljava za gušenje protu- komunističkih otpora...»
Svoj govor zaključuje O'Konski ovim pozivom:
«Prije nego prijeđete na glasanje, molim vas i pozivam, ne vrijeđajte i ne sramotite američki narod time, što mu taj zakonski prijedlog prikazujete kao 'zakon, koji bi imao oslobodili zasužnjene narode'. Tako govoriti znači zavaravati. Kako se može govoriti o oslobođanju ljudi od komunističkog ropstva, a pomagati Titov komunizam? Pitam vas, ima li ovaj Kongres još imalo srdca i savjesti'?...»
Poslije toga «IZBOR» donosi izvatke iz govora zastupnika Kerstena, Longa i Judda6, od čega mi prenosimo slijedeće: Kongresman Kersten navodi pojedinosti o otporu svih narodnih slojeva
Titovom komunističkom režimu, služeći se pouzdanim podatcima, koje crpi iz predstavke, koju su mu predali protukomunistički Hrvati i Slovenci u Americi. Označivši Titov režim neprijateljem zapadnih demokracija i kršćanstva uopće, isti se, unatoč žilavom otporu pučanstva, još uvijek drži na vlasti, zahvaljujući političkoj i gospodarskoj pomoći zapadnih demokracija. «Sramota je —kaže Kersten— da zapadne demokracije, usprkos svemu
tome pomažu Titov režim, te na taj način pridonose, da se komunistička diktatura
drži na vlasti protiv volje vlastitih naroda...» Zastupnik George S. Long spočitava vladi nedosljednost u borbi protiv komunizma. Za slučaj pomoći Titovom režimu kaže:
«Gospodo, svaki dolar, svaki stroj i svako zrno žita, koje mi šaljemo Jugoslaviji, ne može se smatrati kao pomoć narodima, nego kao sredstvo za učvršćivanje komunističke diktature u toj zemlji. To je pomoć komunizmu, a ne protiv komunizma, kako to vlada voli govoriti, pa od ovake loše politike ne mogu izostati ni loše posljedice...« Zastupnik Walter Judd naglašava, da se narodi istočne Europe žele osloboditi komunističke tiranije i svih komunističkih tirana. Kakve razlika za te narode, ako jedan tiranin otpadne od Moskve i uvede vlastitu tiraniju? —
pita se on. Judd nastavlja upozoravanjem i kaže: «Apel, koji Amerika upućuje satelitskim komunističkim vođama, da se slobode Moskve, previše miriši na naše obveze, da ćemo sve te lokalne tirane podupirati, kao što podupiremo Tita, kojemu smo omogućili da uguši težnje
naroda Jugoslavije za slobodom, i što je upravo smiješno, da ne kažem groteskno, da od tih naroda očekujemo neku zahvalnost. Zašto? Pa kakva je razlika za te narode, da li je Tito s Moskvom ili nije? Komunistički režim terora ostao je isti, a to je ono, čega se ti narodi žele osloboditi. To je činjenica, pred kojom ne smijemo zatvarato oči...» Objava navedenih govora imala je odjeka u hrvatskoj i srpskoj iseljenič-koj sredini u Argentini, te pogodovala zamisli o potrebi hrvatsko-srpskog političkog sporazuma. Nu, još veću pažnju pobudio je, kako naslovom tako i sadržajem, članak, koji je «[/BOR» u lipnju 1954. godine prenio na panjolskom jeziku onako, kako je objavljen u tada poznatoj reviji «Estudios sobre el Comunismo»'.
U hrvatskom prijevodu naslov bi članka bio « Potreba promjene politike .Sjedinjenih Američkih Država prema Jugoslaviji«. Predmet članka je predavanje profesora političkih znanosti Mr. Alexe N. Dragnicha, koje je održao u «City Clubu» u Clevelandu, Ohio, S.A.D., a uredništvo spomenute revije saželo ga na španjolskom u kraćem uvodu i opširnijem dijelu sadržaja. Ovdje «IZBOR» opširno navodi sadržaj predavanja Alexe Dragnicha, koje je onda bilo vjeran prikaz tadašnjih međunarodnih prilika, a posebno odnosa Sjedinjenih Država prema Titovoj Jugoslaviji. Ovdje to mi, naravno, ne možemo prenositi, pogotovu, što nema izravne veze s predmetom našeg izlaganja. Urednik «IZBORA» opravdano računa s dojmom, koji će na čitatelje, poznavaoce španjolskog jezika, ostaviti sadržaj predavanja A. Dragnicha.
Nu, da se ne ograniči samo na taj izravni učinak, on, uvijek u svrhu promicanja namjere o ostvarenju hrvatskih i srpskih dodira i razgovora, iskorišćava i svoju rubriku «Znate li?, te u njoj pruža svojim čitaocima slijedećih pet zapažanja, koja glase:
— Da Amerikanci pomažu Titov režim u Jugoslaviji najvišeg zbog toga, jer se boje, da bi njegovim padom na vlast došli kominformisti, budući da vrlo dobro znaju, da svaki demo- kratski ili poludemokratski režim na jugoslavenskoj državnoj podlozi vodi ravno u građanski rat;
— da za Tita postoji alternativa -i to kakva alternativa-- koja Amerikancima daje mnogo više sigurnosti u političkom i vojničkom pogledu nego komunistička Jugoslavija, za koju se ni {(rvati ni Srbi ne će boriti, a to je Nezavisna Srbija i Nezavisna Hrvatska, za koju će i Srbi i Hrvati krv liti;
-da bi slijedom toga hrvatski i srpski politički faktori u emigraciji učinili mnogo veću uslugu svojim narodima, onima, koji čame u komunističkom ropstvu, i ovima, koji se potucaju po tuđem svijetu, kada bi, umjesto međusobnog napadanja i optuživanja,
-potražili kontakt i sporazumjeli se omirnom razlazu —te tako pred Amerikancima iznijeli ono, što oni traže rješenje srpsko —hrvatskog pitanja bez građanskog rata, što je alternativa
Titu;
— da su Hrvati i Srbijanci stotinama godina živjeli odvojeno i da su za
sve to vrijeme živjeli ne samo kao dobri susjedi, već i kao prava braća, jer
se nikada nisu međusobno napadali, ni jedni protiv drugih ratovali, dok povijest
bilježi, da jesu jedni druge protiv trećeg neprijatelja pomagali;
— da bi i sutra, čim bi se uspostavila Nezavisna Hrvatska i Nezavisna
Srbija, nestali svi pravi i umišljeni uzroci međusobnih napadaja i da bi u
svim budućim balkanskim ili europskim federacijama i konfederacijama
Hrvati i Srbi, s malo pameti kod njihovih političkih ljudi, bili dva naroda, koji bi se uzajamno potpomagali i složno nastupali za zaštitu zajedničkih interesa
Ljutu travu na ljutu ranu!

Kralju Dmitre Zvonimire - u tamnici tvoji su ratnici-tvoji Generali!
Avatar
LEGIONARI
Podurednik
Postovi: 1554
Pridružen/a: čet vel 26, 2009 3:40 pm

Re: Sporazum Pavelić Stojadinović

Post Postao/la LEGIONARI »

HRVATSKO SRPSKI ODJEK U ARGENTINI

Pisanje «IZBORA» u stvari rješavanja srpsko hrvatskog narodnog spora našlo je odjeka u iseljeničkim političkim krugovima Argentine. Subašić je bio prvi, koji je javno i stvarno postavio pitanje, u koje se do tada ni hrvatski, ni srpski iseljenički tisak nije usudio upustiti.
Na hrvatskoj strani javio se dr. Jozo Dumandžić, ministar u NDH, koji u jednom članku, objavljenom u glasilu «Hrvatska», Buenos Aires, od 7. lipnja 1954., spočitava Srbima imperijalističku politiku prema Hrvatima i uporno srbijansko ometanje ostvarenja hrvatske državne samostalnosti, čime se kaže Dumandžić između srpskog i hrvatskog naroda stvorila mržnja, umjesto da se traže dodirne točke za suradnju i uspostavu vlastitih samostalnih država. Dumandžićev članak zapažen je i u srpskim krugovima Buenos Airesa, pa njegov bitni dio prenosimo u nastavku kako slijedi: «Ova srpska imperijalistička politika prema Hrvatima i uporno srbijansko ometanje ostvarenja hrvatske državne samostalnosti kaže dr. Dumandžić stvorilo je između hrvatskog i srpskog naroda takav antagonizam, takvo neprija teljstvo, da je težko naći sličan slučaj između dva naroda u Europi. Hrvati su simpatizirali i paktirali sa svakim srbijanskim neprijateljem sa ciljem oslobođenja od srbijanskog tutorstva i uzpostave svoje države, a tako će biti uviek i u budućnosti, dok se god budu nalazili u takvom položaju». Aludirajući na mogućnost sporazuma o uspostavi samostalnih država u smislu pisanja «IZBORA», dr. Dumandžić svoj članak nastavlja ovako: «Kada bi uistinu kod srpskih političkih vođa razum nadvladao mržnju i megalomaniju, te kada bi njihova politika pošla spomenutim smjerom, hrvatski i srbski narodi mogli bi naći dodirne točke za suradnju na bazi rušenja Jugoslavije i uzpostavi njihovih nacionalnih država. Nakon ostvarenja tih ciljeva, hrvatska država i srbska država, uz izmjenično poštivanje državnih suverenosti, te uz dobru i izkrenu volju, našle bi plodnu suradnju na gospodarskom i kulturnom polju, što bi doprinielo otupljenju neprijateljskih zaoštrenosti nastalih između njihovih naroda za vrieme neprirodne i silom nametnute državne zajednice. Svaka od ovih država pružila bi solidnu podlogu za duhovni i materijalni napredak svom narodu. Svaka od njih bi predstavljala prema vani drža vni organizam ugledniji, odporniji i jači od neprirodne jugoslavenske tvorevine, bez obzira u kakvoj se formi ova izpoljavala ».Sa srpske se strane ovim pitanjem pozabavila «Srpska Zastava«, za koju se držalo, da je glasilo dr. M. Stojadinovića. U svom broju od 25. VII. 1954. «Zastava» se pozabavila pisanjem «IZBORA » kao i člankom dr. Dumandžića, koji smo gore naveli. U svezi s pisanjem «IZBORA» «Srpska Zastava» donosi kraću bilješku pod naslovom «Za trajan mir srpsko-hrvatski», u kojoj uredništvo kaže:«Pavelićev časopis «Izbor», koji izlazi u Buenos Airesu, piše u svom poslednjem broju (za maj-juni), da za Titovu Jugoslaviju postoji jedna alternativa, koja Severo-Amerikancima daje mnogo više sigurnosti u političkom i vojnom pogledu, nego komunistička Jugoslavija, a to je: Nezavisna Srbija i Nezavisna Hrvatska. Pomenuti smatra, da bi hrvatski i srpski političari u emigraciji učinili mnogo veću uslugu svojim narodima, koji čame u komunističkom ropstvu, kada bi, umjesto međusobnog napadaja i optuživanja, potražili kontakt i sporazumeli se o mirnom razlazu i tako resili srpsko hrvatsko pitanje bez građanskog rata». U istom broju, u članku «Traženje dodirnih točaka», «Zastava» se osvrće na pisanje ustaške štampe i posebice na članak ministra J. Dumandžića.
O čemu piše ovako:«Ko pažljivo prati pisanje hrvatske izbegličke štampe mogao je u posle dnje vreme primetiti jedno mnogo trezvenije gledanje na spor srpsko hrvatski kod listova Pavelićeve orijentacije, nego li kod Mačekove. «Svakako su Pavelićeve ustaše osetile za vreme njihovih krvavih borbi protiv Srba, da smo mi: 'Tvrd orah, voćka čudnovata. Ne slomi ga, a zub polomi'. Tako je vredno zabeležiti članak jednog od Pavelićevih prvaka, bivšeg Ministra, dr. J. Dumanžića, u ovdašnjem njihovom organu «Hrvatska» Razume se, da se i u tom članku baca sva krivica za sukob između Srba i Hrvata na 'srpsku imperijalističku politiku prema hrvatskom narodu', ali kad se odbace mnoge šovinističke pretjeranosti izlazi ipak, da postoji mogućnost, da se nađu dodirne tačke za suradnju». U nastavku «Zastava» donosi za svoje čitatelje one stavke iz članka dr. Dumandžića, koje smo mi gore naveli, označivši ih bilješkom br., pa ih nije potrebno ponavljati. Četiri dana nakon spomenutog broja «Srpske Zastave», dne 29. srpnja 1954. god., primio je dr. Milan Stojadinović na sastanak Josipa Subašića u svojstvu urednika «IZBORA», te mu tom zgodom dao odgovor na postav ljena pitanja, među njima i o svome gledanju na težnju hrvatskoga naroda za postignuće državne samostalnosti. 0 ovom sastanku i razgovoru Subašić je napisao opširan prikaz i objavio ga u «IZBORU» za mjesec srpanj 1954. Smatramo, da Subašićeva objava predstavlja povijesnu ispravu, pa ju stoga u nastavku prenosimo u cjelovitom izvornom obliku.
Ljutu travu na ljutu ranu!

Kralju Dmitre Zvonimire - u tamnici tvoji su ratnici-tvoji Generali!
Avatar
LEGIONARI
Podurednik
Postovi: 1554
Pridružen/a: čet vel 26, 2009 3:40 pm

Re: Sporazum Pavelić Stojadinović

Post Postao/la LEGIONARI »

KAKO RIJEŠITI SRPSKO-HRVATSKI SPOR

Razgovor s Dr. Milanom Stojadinovićem, bivšim pretsjednikom Vlade i Pretsjednikom Srpske Radikalne Stranke. Političke prilike u Jugoslaviji i u svijetu odvijaju se u pravcu, da bi Hrvati i Srbi mogli biti suočeni sa stvarnošću, za koju nisu pripravni. Kriza komunističkog režima uzemlji je očita, pa njegov slom može nastupiti kad se najmanje nadamo. Međunaro dna situacija se pak razvija tako, da bi Saveznici mogli poželiti zamjenu za Tita; zamjenu, razumije se, koja bi bila kadra garantirati red i mir u tom dijelu Europe, jer bi svaki nered bio samo voda na mlin Sovjetskog Saveza, što Zapad nastoji na svaki način spriječiti. A što je solidna zamjena za Tita na teritoriju današnje Jugoslavije? Rješenje srpsko-hrvatskog spora, izvan svake sumnje! A srpsko-hrvatski spor stoji na mrtvoj točci. Bez njegovog rješenja nema alternative za Tita. «Mi tražimo, da Tito ode sa vlasti»; «Mi moramo biti slobodni» i Hrvatska mora biti slobodna» su lijepe fraze, ali prazne fraze, po kojima Tito može stotinama godina vladati. Trebamo riješiti srpsko-hrvatski spor. I trebamo ga riješiti na obostrano adovoljstvo. Valja dati hrvatskom i srpskom narodu ono, što ovi narodi žele i hoće, i radi čega ća se oni poslije boriti i krv liti, a ne međusobno ratovati. Koreja i Indo-Kina su primjer, iz kojih treba mo i Srbi i Hrvati naučiti, kako teško prolaze oni, koje treći mire i sporazumijevaju, te nasto jati naše sporove riješiti međusobno, mirno, sabrano, pa, ako je moguće i čisto bratski. Kamate koje bi imali platiti posredniku a bez njih ne može biti, ako posrednik intervenira! neka ostanu među nama, na korist naših naroda. Uz to treba naglasiti, da je srpsko-hrvatski spor takove naravi, da ga ne mogu riješiti mali ljudi i sitne duše. Za njegovo rješenje potrebni su politički gorostasi, ljudi širokih pogleda, pronicavi i nadasve odlučni, te koji uživaju povje renje svojih naroda. Imajući sve ovo u vidu, mi smo pokrenuli ovo pitanje. Potražili smo Poglavnika dra Antu Pavelića i donijeli interwiev s njim o ovom problemu. Smatrali smo važnim znati kako na ovo pitanje gleda prije svega čovjek, koji, izvan svake sumnje, danas ima za sobom ogromnu većinu Hrvata u domovini i van nje. Dr. Pavelić je spremno odgo vorio na naša pitanja i našoj javnosti je poznato njegovo mišljenje. Smatrajući isto tako važ nim čuti mišljenje sa srpske strane, obratili smo se na najistaknutiju srpsku političku ličnost, dra Milana Stojadinovića*, bivšeg Pretsjednika Vlade i Pretsjednika Srpske Radikalne Stranke, koji već šest godina živi među nama u Argentini, zauzimajući vrlo ugledne položaje u argentinskim mjerodavnim i privrednim krugovima, da nam kaže što misli o ovom pitanju od epohalnog značaja za povijest srpskog i hrvatskog naroda. Dr. Stojadinović je najljubeznije primio urednike našeg časopisa i najpripravnije se odazvao da odgovori na postavljena mu pitanja. Kada smo bili najavljeni, dr. Stojadinović nam je izašao u susret sa simpatičnim smiješkom, oslovivši nas:
—Vi ste urednici Pavelićeva «Izbora»?...
—Nemamo baš ništa protiv da «Izbor» bude i Pavelićev prekidosmo ga ali
ako ćete dozvoliti jednu korekturu, ne dolazimo Vam u ime Pavelićevog, nego u ime opće-hrvatskog «Izbora» — odgovorismo.
—Molim, molim, kako vi hoćete. Milo mi je da Vas mogu pozdraviti u mome domu. Nalazite se u ovome srpskom domu, u kojem želim da se osećate kao da ste u hrvatskome, pa mi ecite: čime vas mogu da poslužim? Jeste li za vermouth ili šljivovicu?
— opet će vrlo raspoloženi i nasmijani dr. Stojadinović.
—Lijepa hvala na srdačnom prijemu, pa ako već mora biti nešto, ostanimo kod naše, srpske i hrvatske šljivovice — odgovorismo. Nakon što smo izmijenili par riječi o općim stvarima i prilikama, o životu u tuđini, daleko od Beograda, Zagreba i Sarajeva, prilikama u Starom kraju i u emigraciji uopće, obratimo se ovom velikom i simpatičnom Srbinu slijedećim riječima:
—Vi ste, gospodine pretsjedniče, primijetili da se «Izbor» zalaže za rješenje srpskohrvatskih odnosa bez miješanja posrednika i bez međusobnog prolijevanja krvi, pa smo pred kraće vrijeme o tom pitanju donijeli interview 5 drom Antom Pavelićem, koji je danas, izvan svake sumnje, najizrazitiji i najvjerniji interpretator hrvatske narodne misli u domovini i izvan nje. Mišljenje dra Pavelića vam je poznato. Zelili bi čuti sada o ovom pitanju Vaše mišljenje, kao ličnosti koja neosporno imade najveći ugled i autoritet među Srbima, kako je u zemlji, tako i u inozemstvu, te veliki prestiž u stranom svijetu uopće. Šta nam, dakle, možete o tome reći, gospodine Pretsjedniče? Na to nam dr. Stojadinović primijeti, da se on ovdje ne bavi unutra šnjim pitanjima Jugoslavije, nadodavši, smiješeći se:
—Imao sam toga dosta u zemlji...
—To nam je poznato, ali rješenje srpsko-hrvatskog spora nije samo unutrašnje pitanje Jugoslavije, gospodine Pretsjedniče, već pitanje svih Hrvata i Srba u domovini i u tuđini, a mi vjerujemo, da Vi kao dobar Srbin, vodite računa o svim pitanjima, koja tangiraju interese srpskoga naroda — insistiramo mi.
—Tu ste u pravu — veli dr. Stojadinović, s pogledom prema prozoru, kao da želi skoncentrirati svoje misli.
—Mi smatramo, daje vrlo važno i za Srbe i za Hrvate, znati Vaše gledište neposredno od Vas lično, a ne kroz pisanje na pr. «Srpske Zastave», iako se za nju tvrdi, da je Vaš lični organ — opet ćemo mi.
—«Srpska Zastava» nije moj list, nego «List Srba Južne Amerike», kako to stoji u zaglavlju samih tih novina, premda vam mogu da kažem, da se ja slažem sa pisanjem toga lista u mnogim stvarima — odgovara dr. Stojadinović, pokazujući sve više volju da bude precizniji.
—Kao na primjer o stvaranju Velike Srbije kao Nezavisne Srpske Države, o čemu piše «Srpska Zastava» u posljednjem broju? — pitamo mi, želeći konačno unići u temu, koja nas interesira i zbog koje smo došli.
—Svakako da smatram, da je to jedini i najbolji put da se zaštite interesi i budućnost srpskoga naroda. To je ideja, koju sam naročito istakao 1940. godine, kada sam zajedno s prijateljima vaspostavio staru Srpsku Radikalnu Stranku, želeći time da produžim politiku Nikole Pašića iz doba, kada se ona rukovodila ciljem oslobođenja i ujedinjenja svih Srba — kaže dr. Stojadinović.
—A kakvo je Vaše gledište na težnje hrvatskog naroda, koje su težnje jednodušno izražene u željama svih hrvatskih političkih faktora od nekog značaja, a to je Nezavisna Država Hrvatska? — pitamo konačno.
—Ono što ja tražim za srpski narod, ne mogu a da ne priznam i hrvatskom narodu. Poznato je, da je to gledište zastupao i moj veliki učitelj i šef Nikola Pašić zavreme prvog svetskog rata, kada se prvi put povela reč o obrazovanju zajedničke države Srba i Hrvata. Ideja o stvaranju Jugoslavije nije nikla kod nas u Srbiji, nego je došla kao import iz vaših krajeva, ali greška je bila što se onda Hrvatima nije dala mogućnost da svoje gledište odnosno narodne budućnosti slobodno izraze. I tu slobodu, koja im nije data onda, po mome mišljenju, treba im dati sada. Ja sam uveren, da ćemo ovim putem doći do rezultata, da se najzad učini kraj dosadašnjem međusobnom uništavanju, te da naše snage korisnije upotrebimo za ekono msko i kulturno podizanje naših naroda. Srbi i Hrvati završio je dr. Stojadinović živeli su stotinama godina u posebnim državama, i uvek u najboljem prijateljstvu, a često puta i vojničkom savezu, pa sam siguran, da ćemo —jedamput u našim narodnim i nezavisnim državama— opet biti upućeni jedni na druge i da ćemo se bolje razumevati, uzajamno pomagati i složno nastupati u obrani zajedničkih nam interesa. Još smo htjeli postaviti neka pitanja dru Stojadinoviću, ali videći da su mu najavljeni novi posjeti, zahvalili smo se na Ijubeznom prijemu, povjerenju i izjavi. Dr. Stojadinović je to shvatio, pa opraštajući se srdačno, veli nam:
—Ovo ne će biti poslednji naš susret, nadam se... Moj srpski dom je uvek otvoren za dobre i prave Hrvate.
—Hvala, gospodine Pretsjedniče!

Buenos Aires, 29. VII. 1954.

JOSIP SUBASIC
Ljutu travu na ljutu ranu!

Kralju Dmitre Zvonimire - u tamnici tvoji su ratnici-tvoji Generali!
Avatar
LEGIONARI
Podurednik
Postovi: 1554
Pridružen/a: čet vel 26, 2009 3:40 pm

Re: Sporazum Pavelić Stojadinović

Post Postao/la LEGIONARI »

ODJECI IZJAVE DR. STOJADINOVICA

Razgovor urednika «IZBORA» (od kojih je jedan bio Josip Subašić) s dr. Milanom Stojadinovićem, kojom se prilikom ovaj srpski političar izjasnio za stvaranje nezavisnih država Srbije i Hrvatske, imao je velikog odjeka u hrvatskom i srpskom iseljeničkom, kao i stranom tisku. Zanimljivo je zabilježiti, da je veliki rimski dnevnik «I1 Tempo» bio prvi, koji je objavio tu vijest u svome broju od 11. kolovoza 1954. Slijedili su odjeci u hrvatskom i srpskom iseljeničkom tisku, najprije u Buenos Airesu, a onda i u drugim središtima obiju političkih emigracija. Odjeci su bili brojni, nekad opširni, Uvodno smo rekli, da je naša prvenstvena zadaća pozabaviti se oblikom i sadržajem sporazuma Pavelić-Stojadinović, no smatramo potrebnim donijeti i odjeke, kao odraz prilika i mišljenja u ondašnjoj emigraciji.
Započet ćemo lokalnim odjecima, od čega u prvom redu člankom dr. Ante Pavelića, kojim je pozdravio izjavu dr. Stojadinovića. Članak nosi naslov «Za dobro susjedstvo«. Tisku je dostavljen putem HIS-a. Potpisan je slovima A. S., kraticom imena i prezimena Antonio Serdar, kojim se Poglavnik u Argentini služio. (Serdar je skupni nadimak plemena, kojemu su pripadale srodne obitelji onoga kraja, prezimena Pavelić.

U nastavku donosimo izvorni tekst članka!
Ljutu travu na ljutu ranu!

Kralju Dmitre Zvonimire - u tamnici tvoji su ratnici-tvoji Generali!
Avatar
vonDocktor
Dorojnik
Postovi: 977
Pridružen/a: uto pro 23, 2008 5:14 am

Re: Sporazum Pavelić Stojadinović

Post Postao/la vonDocktor »

nema tu niceg spornog, mi se nismo niceg trebali odreci u slucaju valjanosti ovog sporazuma...

vec je srbima zangarantitrana vojvodina i kosovo te sjeverna makedonija...
dok su nama priznali cijelu NDH
"Ako vam je težak stijeg čestitosti utaknite ga u zemlju gdje počivaju naše kosti mi ćemo ga držati" VASI PRADJEDOVI
Avatar
jodevcic
Rojnik
Postovi: 1088
Pridružen/a: čet ruj 14, 2006 8:48 pm
Lokacija: Hrvatska/Zagreb
Kontakt:

Re: Sporazum Pavelić Stojadinović

Post Postao/la jodevcic »

Kako nema spornog pa čija je bila vojvodina do 1945 Hrvatska i jedan dio Mađarski.Pa di vam se Zemun nalazi nego u Vojvodini.Onda Srbi bi dobili Kosovo koje njihovo nije ni bilo nego su poslje 1945 ga je tito naseljavo Srbima da bi ga bolje osvojili.Makedonija nije nikada bila njihova nego Bugarska to je dio Bugaraske tako da im i taj dio nepripada.Oni tada su mogli samo dobiti Beograd i Beogradski Pašaluk da u tim granicama bude Srbija.Što se sada polako ostvaruje malo po malo.Evo i Vojvodina dobila Autonomiju.
Ljepo li je Hrvat biti majko hvala ti.Vjera u Boga i Hrvatska sloga.Bog i Hrvati
Pravaštvo, Vjera i Domoljube to nas treba da vodi jel to je odlika svakog pravog Hrvata


Hrvatski Pravaški Dom
hrvatski-pravaski-dom.webnode.hr
Avatar
vonDocktor
Dorojnik
Postovi: 977
Pridružen/a: uto pro 23, 2008 5:14 am

Re: Sporazum Pavelić Stojadinović

Post Postao/la vonDocktor »

jodevcic je napisao/la:Kako nema spornog pa čija je bila vojvodina do 1945 Hrvatska i jedan dio Mađarski.Pa di vam se Zemun nalazi nego u Vojvodini.Onda Srbi bi dobili Kosovo koje njihovo nije ni bilo nego su poslje 1945 ga je tito naseljavo Srbima da bi ga bolje osvojili.Makedonija nije nikada bila njihova nego Bugarska to je dio Bugaraske tako da im i taj dio nepripada.Oni tada su mogli samo dobiti Beograd i Beogradski Pašaluk da u tim granicama bude Srbija.Što se sada polako ostvaruje malo po malo.Evo i Vojvodina dobila Autonomiju.
zemun se u to vrijeme nije nalazio u vojvodini, vec je dio SRIJEMA a cijeloviti srijem je spadao u sastav NDH

srbija je trebala prema jednoj karti sastavljenoj u argentini imati srbiju banat, backu(znaci djelove koji su bili u madarskoj i rumunjskoj)

a hrvatskoj bi se priznala cijela hrvatska(ukljucujuci srjem slavoniju bez belog manastira, dalmaciju sa kotrom, primorje sa rijekom, istru sa koprom, bosnu hercegovinu...
"Ako vam je težak stijeg čestitosti utaknite ga u zemlju gdje počivaju naše kosti mi ćemo ga držati" VASI PRADJEDOVI
Avatar
LEGIONARI
Podurednik
Postovi: 1554
Pridružen/a: čet vel 26, 2009 3:40 pm

Re: Sporazum Pavelić Stojadinović

Post Postao/la LEGIONARI »

ZA DOBRO SUSJEDSTVO

Pred nekoliko dana objavljen je u «Izboru» interview (razgovor) urednika s drom Milanom Stojadinovićem, u kom je isti izjavio, da je on za razvrgnuće umjetne državne tvorevine Jugoslavije a za samostalne države Srbiju i Hrvatsku. Ona je izjava dra Milana Stojadinovića od osobitoga značenja i obzirom na njezin sadržaj i obzirom na osobu, koja je tu izjavu dala. Po sadržaju te izjave se vidi, da je sa srbske strane dozrelo osvjedočenje, da je i u interesu i istoga srbskoga naroda, da se Jugoslavija likvidira i razčini na dielove, od kojih je umjetno sastavljena, to jest na države, koje su u njoj nasilnim putem svojedobno, godine 1918. utopljene i obezpravljene. Po političkom značenju osobe dra Milana Stojadinovića ima ta izjava osobitu važnost, jer je on prvorazredna politička ličnost u političkom životu u
Srbiji i danas među Srbijancima jedina politički kompetentna osoba u emigraciji, koja ima narodno povjerenje. Urednik se je «Izbora» u svom upitu izrazio na način, da od dra Stojadinovića dobije odgovor ne samo da je isti proti obstanku Jugoslavije, nego da sazna i njegovo mišljenje o obsegu Srbije u budućnosti, rekavši, da li je on za veliku Srbiju. Dr.
Stojadinović nije to porekao, nu nije potvrdio, znajući kao mjerodavni i izkusni političar, da kao ni svake druge države, nema ni velike ni male Srbije, nego onolike, kakova jest i kakovu ju je Bog dao te narod sačinio, nu da je glavno, da je nezavisna i suverena, da je u njoj narod slobodan i sretan. Čitatelji «Hrvatske» će se sjećati, da je u ovom listu nekoliko puta bilo napisano štivo, upućivano srbskim političkim ljudima, u kojem je štivu bilo izticano, da se hrvatski narod ne će nikada odreći svoje državne nezavisnosti, da se nikada ne će pomiriti sa činjenicom, da se Hrvatsku uključuje u bilo koju drugu državu, pa ni u bilo kakovu Jugoslaviju, te da će se za to svoje pravo i za svoju državu boriti svim sredstvima, o čemu je pružio dovoljno dokaza za vrieme tako zvane prve Jugoslavije, i napose godine 1941., kada je svoju Nezavisnu Državu Hrvatsku uzpostavio, i zacielo je vrieme rata s ogromnim žrtvama i najvećom hrabrošću i odlučnošću branio. U tom štivu bilo je napose izticano, da bi sa strane Srbije, srbskoga naroda i srbijanskih političara bila najsretnija politika odreći se pretenzija dominiranja nad hrvatskim narodom i nastojanja nad njim vladati, jer da ta nastojanja ne samo što ne će moći imati uspjeha, nego će biti uzrokom novih i težkih borbi između naroda hrvatskoga i naroda srbskoga, što znači međusobno oštećivanje i uništivanje, dočim bi naprotiv oba naroda svaki u svojoj narodnoj slobodi i svaki u svojoj vlastitoj državi ne samo bili sretni i zadovoljni, nego bi i jedan drugome međusobno mogao biti od koristi i pomoći u svakom pogledu. Stoga razloga je izjavu dra Stojadinovića, nedvojbenoga političkoga predstavnika Srbije, za pozdraviti s hrvatske strane. Za Jugoslaviju se nije nikada izjavio ni hrvatski ni srbski narod plebiscitarno, a što više, hrvatski se je narod na svim izborima izričito izražavao proti njoj. Na tome ne može ništa mienjati, što se politički vođe nisu uviek držali toga narodnoga pravorieka i proti njemu uzradili. Narod je na svom stanovištu ostao, što je dokazao Deseti Travnja 1941. i tokom cieloga rata te isto tako i pod komunističkim režimom Jugoslavije. Uz to je činjenica, da je Jugoslavija u bilo kakovoj formi i pod bilo kakovim
režimom štetna po mirni život i po narodne interese ne samo naroda hrvatskoga, nego pravo uzevši i naroda srbskoga. Što je hrvatski narod od Jugoslavije pretrpio, iztaknuto je već toliko puta, te danas je to suvišno i opetovati. Nu nije bolje prošla ni Srbija. Ona je bila država, označena sa pravim narodnim imenom, nosila je legitimaciju narodnoga i državnoga oslobođenja izpod stoljetnoga tuđinskoga zarobljenja, te je bila prekaljena u dva znamenita rata: u balkanskom i u prvom svjetskom ratu, i bila je našla svoje mjesto među ostalim nacijama i državama u svietu. A što je postala u tako zvanoj Jugoslaviji? Ništa. Kada je kralj Aleksandar Karađorđević stvorio Jugoslaviju, uveo svoju diktaturu, nametnuo novi ustav i zemlju porazdielio na Banovine, pjevali su šabački cigani u kavanama tužaljku: Oj, Srbijo, nekad slavna kraljevina, a sada si jadna banovina...! Nisu to bili izmislili šabački cigani, nego je kroz njihove gusle i pjesmu narod u Srbiji dao izraz svome sudu o politici, koja ga je u to stanje dovela. A što je zapravo narod u Srbiji dobio u Jugoslaviji i po njoj? Ništa. Pokušaji jugoslavenstva, komu se je na čelo bio postavio kralj Aleksandar, za odnarođivanjem Hrvata, za uništenjem hrvatskoga narodnoga duha, rodoljublja i borbenosti, ostali su bez ikakova uspjeha. Sva sredstva kraljevske diktature, počevši od zabrane uporabe hrvatskog imena pa do vješala i težkih robija nisu mogla polučiti željenoga cilja. Naprotiv sve je to još pojačalo odpornu snagu hrvatskoga naroda. One dubiozne koristi, koje su Srbi kao povlašteni narod imali uslied centralizacije vlasti u Beogradu i uglavnom u srbskim rukama, bilo je trenutačno i ograničeno tek na izvjestne krugove. Ali za to je s druge strane srbski narod doživio i po Jugoslaviji svoju strašnu katastrofu u onom času, čim je ta umjetna tvorevina bila stavljena na kušnju. Propala je u tren oka, a s time i dubiozne koristi za srbski narod. Daljnja teška poslije dica je poznata: dolazak komunističke tiranije na vlast. Kad se je već jedanput od pojma naroda kao etničke jedinice prešlo na stvaranje jedne izmišljene skupne narodnosti, dakle makar i prostorno djelomičnoga internacionaliziranja, nije bilo težko komunizmu opravdati preuzimanje vlasti po načelu komunističkog internacionalizma. Tako nije samo ta nesreća zatekla ostale dielove, nego i samu Srbiju. Borba Srbije i njezinoga naroda za svojedobno oslobođenje, dva velika pobjedonosna rata, politički uspjesi unutarnjeg i vanjskog političkog značenja od Miloša Obrenovića pa do Nikole Pašića svršeni su time, da danas Srbijom gospodari neki Joža Broz-Tito, za kojega nitko pravo ne zna, tko je i što je ili u najmanju ruku, da je nedoučeni bravar (šloser), za koga mnogi tvrde, da je i skrahirani pistolero iz jedne poznate razbojničke bande u Južnoj Americi. Prividne i privremene koristi, koje i pod tim režimom imaju mnogi Srbi komunisti, nisu i ne će također biti od nikakve trajne i valjane koristi po srbski narod i po Srbiju. Dr. Stojadinović kao vrstan i izkusan političar, dobro je ocienio pravo stanje stvari, kada se je otvoreno izjavio za uzpostavu države Srbije i države Hrvatske, znajući, da se samo tako mogu spasiti i očuvati interesi i njegova naroda. Time je otvoreno jedno novo poglavlje u političkome životu između Srba i Hrvata, između Hrvatske i Srbije. Dosad se je smatralo, da su samo Hrvati protiv Jugoslavije, a eto sada će se znati, da je ona osuđena i sa Srbijanske strane. Nu nije samo to. Poznato je, da i među Slovencima postoji jedan pokret, kome stoji na čelu narodni zastupnik i političar dr. Veble, koji zastupa stanovište samostalne države Slovenije te na ostvarenju toga radi i bori se. Međutim eto dogodilo se je nedavno, da je i ciela «Slovenska Ljudska Stranka» (Slovenska Pučka Stranka), iza koje stoji većina slovenskoga naroda, a koja je do sada stajala na stanovištu Jugoslavije, promi enila svoj program u pravcu zahtjeva državne samostalnosti. U članku 1. toga novoga programa među inim stoji: «Slovenski narod ima po naravnom pravu pravico do svoje države, da sam ureja (uređuje) svoje življenje, da vstopa (ulazi) v državne zveze ter sodeluje v družini (zajednici) svobodnih narodov. Slovenska Ljudska Stranka stremi in dela (nastoji i radi), da bi slovenski narod uveljavil (ostvario) to svojo pravico in se ves združil (sav ujedinio) u Slovenski državi«. Dakle, Jugoslavije ne će hrvatski narod, to se već od početka dobro zna, ne će ni srbski, pa ni slovenski narod. Kakova pravo na «život» ima dakle svojedobno nasilno stvorena država Srba, Hrvata i Slovenaca, po kraljevskoj diktaturi prekrstena Jugoslavija? Kakovo pravo ima hrpa komunističkih zločinaca silom i terorom pod zaštitom stranih sila podržavati umjetnu državnu tvorevinu Jugoslaviju, koju ne će ni jedan u nju strpani narod? Kakovo pravo i kakav obraz ima Petar Karađorđević govoriti o tobo žnoj «trećoj Jugoslaviji«, koja bi imala nastati, odnosno koju bi on želio imati i u njoj vlada ti poslije sloma i pada komunističkog režima. Ne! Narodi, kojih se to tiče, ne će toga dozvoliti. Narodi hoće svaki svoju vlastitu državu i u njoj svoju slobodu. I to će se ostvariti. Nezavisna Država Hrvatska je stvarnost, i iz nje će tuđi nasilni režim biti odstranjen Uredništvo «IZBORA» pomno je pratilo i bilježilo javne odjeke na izjavu dr. Milana Stojadinovića od 29. srpnja 1954. godine. Prvi takvi odjeci objavljeni su u dvobroju za kolovoz-rujan (br. 11-12), a slijedeći u svesku za listopad (br. 13) i dvobroju za studeni-prosinac (br. 14-15), 1954. godine. U našem prikazu držat ćemo se istoga reda i služiti se pretežno objavama «IZBORA», osim gdje nam bude moguće upotrijebiti koji izvorni ili drugi tekst. U prvospomenutom svesku, pod naslovom «Za dobro susjedstvo«, uredništvo lista sažimlje ukratko članak dr. Ante Pavelića, objavljen u br. 160 glasila «Hrvatska», koji smo mi u cijelosti prenijeli. Nakon toga slijede odjeci u lokalnom mjesečniku «Vidici» i u «Srpskoj Zastavi«. U uvodnom dijelu ovoga sveska tiskan je opširan osvrtni članak hrvatskog političkog pisca g. Dragana Mirkovića, čiji je sadržaj vrijedno prenijeti. Na koncu ovoga dvobroja navedeni su dotadašnji odjeci u stranom tisku, tako u rimskom dnevniku «Il Tempo» i lokalnom njemačkom dnevniku «Freie Presse». Kako smo najavili, držeći se reda nastav ljamo prijenosom odjeka donesenih u mjesečniku «Vidici», koji je izjavi dr. Stojadinovića posvetio dva članka, jedan pod naslovom «Hrvatsko-srpski odnosi» a drugi «Složnom rastavom u neovisne države». U svome dvobroju 11-12 «IZBOR» je, na str. 12-14, zajedno prenio uvodni dio prvog, a u cijelosti sadržaj drugog članka uz napomenu, da je u prvom od njih dijelom ponovljen sadržaj razgovora dr. Stojadinovića s urednicima lista. Nu budući da u spomenutom članku ima i vlastitih zapažanja njegova pisca (F.M., novinara dr. Franje Matica), mi danas tome članku pridajemo dokumentarni značaj i zato ga u cijelosti objavlju jemo, jednako kao i drugi članak. Slijedi prijenos.
Ljutu travu na ljutu ranu!

Kralju Dmitre Zvonimire - u tamnici tvoji su ratnici-tvoji Generali!
Avatar
LEGIONARI
Podurednik
Postovi: 1554
Pridružen/a: čet vel 26, 2009 3:40 pm

Re: Sporazum Pavelić Stojadinović

Post Postao/la LEGIONARI »

HRVATSKO — SRPSKI ODNOSI
DR. MILAN STOJADINOVIĆ ZA NEOVISNE DRŽAVE HRVATSKU I SRBIJU


Hrvatska kao samostalna i suverena država danas je, izvan sumnje, opći zahtjev cijelog hrvatskog naroda. U tom su pogledu složne sve političke ličnosti, koje mogu ovlašteno govoriti uime hrvatskog naroda. Pri tome dakako ne mislimo na razne Cvetiše i Predavce, koji se vrte oko ravnogorskih četnika, niti Banice i Kalebe oko Ijotićevskog «Zbora», pa
ni na Većeslava Wildera, koji se uime «Hrvata» ugurao u londonski «Jugoslavenski Nacionalni Komitet», pa ni na Omera Kajmakovića: njihovo «jugoslavenstvo» ne uzimaju ozbiljno ni oni, za čiji ih račun spomenuti tjeraju. Bit problema hrvatske države je rušenje
ne samo sadašnje, nego i svake Jugoslavije, te riješenje hrvatsko-srpskog spora.

Ovdašnji «Izbor» zagovara izravno, mirno i sabrano riješenje toga spora, pa «ako je moguće, i čisto bratski», jer «kamate, koje bi imali platiti posredniku a bez njih ne može biti, ako posrednik intervenira neka ostanu među nama, na korist naših naroda.» Uredništvo «Izbora» naglašuje, da je «srpsko-hrvatski spor takove naravi, da ga ne mogu riješiti mali ljudi i sitne duše», da su «za njegovo riješenje potrebni politički gorostasi, ljudi širokih pogleda, pronicavi i nadasve odlučni, te koji uživaju povjerenje naroda». Stoga da je uredništvo «Izbora», pokrećući to pitanje, donijelo najprije interwiew s Drom. Antom Pavelićem, jer da je smatralo važnim znati, «kako na ovo pitanje gleda (prije) svega čovjek, koji, izvan sumnje, danas ima za sobom ogromnu većinu Hrvata u domovini i van nje». No, pošto je «Izbor» smatrao «isto tako važnim čuti mišljenje sa srpske strane», obratili su se njegovi urednici «na najistaknutiju srpsku političku ličnost, Dra. Milana Stojadinovića, bivšeg Pretsjednika Vlade i Predsjednika Srpske Radikalne Stranke«.

Dr. Stojadinović je primio urednike «Izbora» s pitanjem: «Vi ste urednici Pavelićeva
«Izbora»? koje pitanje posjetnici prekinuše s odgovorom, da nemaju «baš ništa protiv toga, da «Izbor» bude i Pavelićev» s dodatkom, da ne dolaze u ime Pavelićevog, nego uime općehrvatskog «Izbora». Nakon ovako predane usmene posjetnice urednici «Izbora» poslije kratkog uvoda pređoše «in medias res», da žele čuti mišljenje o spomenutom pitanju od Dra. Stojadinovića, «kao ličnosti, koja neosporno imade najveći ugled i autoritet među Srbima, kako u zemlji, tako i u inozemstvu », pa kada je Dr. Stojadinović pokušao izbjeći direktnom odgovoru, postaviše ga urednici «Izbora» ovako: «Mi smatramo, da je vrlo važno i za Srbe i za Hrvate, znati Vaše gledište neposredno od Vas lično, a ne kroz pisanje npr. «Srpske Zastave», i ako se za nju tvrdi, da je Vaš lični organ».

«Srpska Zastava« nije moj list, nego «List Srba Južne Amerike», kako to stoji u zaglavlju samih tih novina, premda vam mogu da kažem, da se ja slažem s pisanjem toga lista u mnogim stvarima« odgovara Dr. Stojadinović, pokazujući sve više volju da bude precizniji« piše «Izbor>>. Stojadinovićevi posjetnici odmah nastaviše:


«Kao na primjer o stvaranju Velike Srbije kao Nezavisne Srpske Države, o čemu piše «Srpska Zastava« u posljednjem broju?« Slijedi direktni odgovor Dra. Stojadinovića: «Svakako smatram, da je to jedini i najbolji put, da se zaštite interesi i budućnost srpskog naroda. To (je) ideja, koju sam ja naročito istakao 1940. godine, kada sam zajedno s prijateljima vaspostavio staru Srpsku Radikalnu Stranku, želeći time da produžim politiku Nikole Pašića iz doba, kada se ona rukovodila ciljem oslobođenja i ujedinjenja svih Srba«. Zapitan, kakvo mu je «gledište na težnje hrvatskog naroda, koje su težnje jednodušno izražene u željama svih hrvatskih političkih faktora od nekog značenja, a to je Nezavisna Država Hrvatska«, odgovorio je Dr. Stojadinović:

«Ono što ja tražim za srpski narod, ne mogu a da ne priznam i hrvatskom narodu... Ideja o stvaranju Jugoslavije nije nikla kod nas u Srbiji, nego je došla kao import iz vaših krajeva, ali greška je bila, što se onda Hrvatima nije dala mogućnost, da svoje gledište odnosno narodne budućnosti slobodno izraze. I tu slobodu, koja im nije data onda, po mom mišljenju, treba im dati sada. Ja sam uveren, da ćemo ovim putem doći do rezultata, da se najzad učini kraj dosadašnjem međusobnom uništavanju, te da naše snage korisnije upotrebimo, za ekonomsko i kulturno podizanje naših naroda. Srbi i Hrvati živeli su stotinama godina u posebnim državama, i uvek u najboljem prijateljstvu, a često puta i u vojničkom savezu, pa sam siguran, da ćemo jedamput u našim narodnim i nezavisnim državama opet biti upućeni jedni na druge i da ćemo se bolje razumevati, uzajamno pomagati i složno nastupati u obrani zajedničkih nam interesa«. Susred urednika «Izbora« s Drom. Stojadinovićem završio je željom potonjeg:
«Ovo ne će biti posljednji naš susret, nadam se ...Moj srpski dom je uvek otvoren za dobre i prave Hrvate«, na čemu se posjetnici zahvališe s: «Hvala, gospodine Pretsjedniče

Donosimo namjerno opširniji izvadak iz toga interwiewa, citirajući važnije stavke doslovce, da bi izbjegli neizravnom načinu navođenja razgovora vođenog između urednika «Izbora», koji nemaju baš ništa protiv, da «Izbor« bude i Pavelićev, ali koji nisu došli u ime Dra. Pavelića, s jedne strane, te s druge strane Dra. Milana Stojadinovića, koji se odriče «Srpske Zastave«, da nije njegov list, ali se s njim slaže u mnogim stvarima, pa tako i sa zahtjevom toga lista o stvaranju Velike Srbije.

Iz toga razgovora slijedi:

1. Od deklaracije Dra. Milana Stojadinovića kao predsjednika vlade, pročitane u Narodnoj skupštini dne 4. srpnja 1935., u kojoj je naglasio čuvanje ustava od g. 1931. i Aleksandrove baštine («Čuvajte Jugoslaviju!«) te od izborne parole vlade Bogoljuba Jevtića (kojeg je Dr. Stojadinović kao ministar financija, pratio na izbornu skupštinu u Zagreb koncem travnja 1935.): «Tko glasuje za Dra. Mačeka, glasuje za
Janka-pustu», kao i od vlastite izborne parole Dra. Stojadinovića za izbore od 11. XII. 1938.: «Jedan Kralj, jedan Narod, jedna Država», — pa do ovog interwiewa u «Izboru» promijenio je Dr. Stojadinović svoj politički program.

2. Priznanje potrebe posebnih, neovisnih i suverenih država, hrvatske i srpske, po Dru. Stojadinoviću može cijela hrvatska javnost samo pozdraviti. Realni političar, ako traži za svoj (srpski) narod samostalnu državu, uistinu ne može ino, nego to priznati i hrvatskom narodu.

3. Dr. Stojadinović priznaje, da je bila «greška», što Hrvatima nije g. 1918. dana mogućnost, da slobodno izraze svoju volju. I priznanje, da je ideja o stvaranju Jugoslavije import iz naših tj. hrvatskih krajeva je točna, samo bi bila točnija, da je Dr. Stojadinović dodao, da je bila kontraband, izvezen proti volji hrvatskog naroda, koji ga nije htio ni za vlastitu kućnu potrebu.

4. Uistinu su Hrvati već nebrojeno puta nakon g. 1918. izjavili svoju volju, a i oživjeli je kroz razdoblje od četiri godine, no ipak je to od značenja, da jedan srpski političar otvoreno priznaje, da se barem naknadno ima ispraviti pogrješka iz g. 1918.

5. Pošto su urednici «još htjeli postaviti neka pitanja Dru. Stojadinoviću, ali
videći, da su mu najavljeni novi posjeti», ostao je nažalost razgovor nepotpun: nije naime dotaknuto najvažnije pitanja — pitanje granice između hrvatske i srpske države. Pošto «ovo ne će biti posljednji naš susret, nadam se» —kako reče Dr. Stojadinović— pa kako je jegov «srpski dom uvek otvoren za dobre i prave Hrvate», hrvatskoj javnosti
ne preostaje drugo, nego čekati, da urednici «Izbora» opet pođu do Dra. Stojadinovića, jer teško je vjerovati, da pitanje granica nije spadalo među ona «još neka pitanja», što su ih htjeli postaviti. Navedeni interwiew potpisao je samo jedan od urednika «Izbora», i to Josip Subašić,
drugi posjetnik kod Dra. Stojadinovića ostao je anoniman.
Ljutu travu na ljutu ranu!

Kralju Dmitre Zvonimire - u tamnici tvoji su ratnici-tvoji Generali!
Avatar
LEGIONARI
Podurednik
Postovi: 1554
Pridružen/a: čet vel 26, 2009 3:40 pm

Re: Sporazum Pavelić Stojadinović

Post Postao/la LEGIONARI »

SLOŽNOM RASTAVOM U NEOVISNE DRŽAVE


«Srpska Zastava« od 25. srpnja o.g. sva je kao nategnuta na jednoj te istoj žici i na jednom te istom luku u pitanju odnosa prema Hrvatima. Sve kao da odiše mirnim i sračunatim pripremanjem interwiewa, čini se, stvarnog šefa argentinskih Srba, Dra. Milan Stojadinovića, koji je objavljen u srpanjskom broju «Izbora». U raznim člancima i bilješkama svuda se ističe ista tendencija: gotovo zaljubljeno približavanje novom partneru, Dru. Anti Paveliću, koji bi u poredbi s Drom. Vlatkom Mačekom bio bolji za Srbe, jer je, kako to navodi «Srpska Zastava», uvijek «nastupao otvoreno», a da «je Srbin oduvijek više cenio otvorenog nego prikrivenog neprijatelja...

Treba priznati, da je načelni stav «Srpske Zastave« inače dobro postavljen: nezavisne države Hrvatska i Srbija. To što oni svoju državu nazivlju «Velikom», samo po sebi ne mijenja bit stvari, premda upućuje na dužni oprez. Uostalom ni Dušanovo carstvo nije prelazilo Drinu i samo je u jugozapadnom dijelu zadiralo u prostore, kojih su se Srbi, imajući i sukno i škare u rukama, g. 1939. najvećim dijelom odrekli. Dakle, ako bi se radilo o toj Dusanovoj Velikoj Srbiji, ta je odista bila okrenuta na posve drugu stranu. Tomislavovo kraljevstvo i Dušanovo carstvo doista zamalo što
nisu imali one iste «plemenite međe« na Drini, koje je, kako saznajemo, opjevao Filip Višnjić, slepi i časni guslar Srpskog Državnog Vaskrsa. Ima još i jedan drugi znatni srpski pjesnik, koji se rastužio u ritmu zato, što ni sami Srbi više ne znaju, dokud im idu međe; premda, tko ih je od povijesti, te učiteljice života i naroda, mogao bolje baš na to uputiti. Međutim o tome više drugom prilikom.

Osim točnog principijelnog stava, uz neke iznimke, koje su se lako dale izbjeći, i rječnik je «Srpske Zastave» u odnosu prema Hrvatima posve drukčiji od onog pred nedugo vremena. Ni to nije od male važnosti, jer i po sv. Pismu najprije je bila riječ! Tako —da se povratimo na ono, čime smo započeli— spomenuti broj ovog srpskog organa u Južnoj Americi donosi u toj posve novoj klimi citate iz članka «jednog od Pavelićevih prvaka, biv. Ministra dr. J. Dumandžića u ovd. njihovom organu «Hrvatska
» od 7. ov. mes.» (tj. srpnja o.g.) i rekbi, bez mnogo rezerva, koje bi dirale u samu suštinu članaka. Sama «Srpska Zastava» to naziva trezvenijim gledanjem i kaže doslovce za taj članak, da je značajan. Pošto ga i mi smatramo takovim, ne će biti na odmet, da i mi za naše čitatelje citiramo posljednji dio onoga, što je pretiskala i «Srpska Zastava», a gdje je Dr. Dumandžić napisao slijedeće:

«Ova srpska imperialistička politika prema Hrvatima i uporno srbijansko ometanje ostvarenja hrvatske državne samostalnosti, stvorila je između srpskog i hrvatskog naroda takav antagonizam, takovo neprijateljstvo, da je težko naći sličan slučaj između druga dva naroda u Europi, čiji se interesi križaju. Hrvati su simpatizirali i paktirali sa svakim srbijanskim neprijateljem sa ciljem oslobođenja od srbijanskog tutorstva i uzpostave svoje države tako će činiti uviek i u budućnosti, dok se god
budu nalazili u takvom položaju. «Kada bi uistinu kod srpskih političkih vođa razum nadvladao mržnju i megalomaniju, te kada bi njihova politika pošla spomenutim smjerom, hrvatski i srpski narod mogli bi naći dodirne točke za suradnju na bazi rušenja Jugoslavije i uzpostave njihovih nacionalnih država. Nakon ostvarenja tih ciljeva hrvatska država i srpska država uz izmjenično poštivanje državne suverenosti, te uz dobru i iskrenu volju našle
bi plodnu suradnju na gospodarskom i kulturnom polju, što bi doprinielo otupljenju neprijateljske zaoštrenosti nastale između njihovih naroda za vrijeme neprirodne i silom nametnute državne zajednice. Svaka od ovih država pružala bi solidnu podlogu za duhovni i materialni napredak svom narodu. Svaka od njih bi predstavljala prema vani državni organizam ugledniji, odporniji i jači od neprirodne jugoslavenske tvorevine, bez obzira u kakvoj formi se ova izpoljavala.»

Opažanja su Dra. Dumandžića zaista na mjestu. Dapače i više od toga. Vidimo u tim izlaganjima čvrsti putokaz za ono, što bi imalo biti, kada se već u prošlosti nije umjelo ili moglo kovati, dok je gvoždje bilo vruće. To bez sumnje vrijedi naravski za srpsku stranu, koja je kroz 23 godine mirnodobske vlasti činila baš sve protivno od toga. Sigurno da su uticaji izvan prave volje Hrvata, a donekle i Srba, bili u ratnim godinama glavnim izvorom i razlogom mnogih mrskih čina i propusta, koji već po sebi nisu mogli valjati, a koji su u prvom redu koristili presumptivnom neprijatelju.
Provizije, koje su uzimali i otimali ti nepoželjni treći, nisu nimalo sličile ni
zelenaškim kamatama; bile su prave i istinske nesreće, pravi kataklizam, koji se apokaliptički oborio na oba naroda, a koji je kao s neba pao u pogano krilo današnjih vlastodržaca u Jugoslaviji!

Dobro je kazao jedan srpski optuženik pred komunističkim sudom, kada je znao, da mu više života nema: «I za ono nešto, što je bilo i nije bilo naše, eto sada i mi Srbi, kao i Hrvati, izgubismo sve, pa i živote.» I još nešto, što ne treba da znači nijekanje dobre volje onima, koji bi htjeli biti protagonistima jedne, čini se, dobro započete stvari: Treba pamtiti, da se u neprilikama jeftino obećava, dok stvari redovito dobivaju drugi izgled, kada iza obećanja mogu i slijediti djela. Doduše u ovom slučaju to ne bi moglo biti odlučno, jer će hrvatski narod bez ikakove sumnje biti u stanju u prvoj prilici, koja mu se pruži, uzeti sebi svoje i bez obzira na bilo čije pristanke. Ali kada se to zna, tim je važniji ovaj put uzajamne suradnje, kojim bi se samo izbjeglo beskorisne i nepotrebne žrtve.

U dvobroju za kolovoz-rujan «IZBOR» bilježi, da je «Srpska Zastava»
u cijelosti prenijela izjavu dr. Milana Stojadinovića od 29. rujna, a na prvoj
stranici donijela preko tri stupca članak pod naslovom «Srpsko-hrvatski
spor». Pisac članka govori opširno o nemogućnosti svake državne zajednice
između Srba i Hrvata, zatim opisuje uspješnost srpske emigracije s Pašićem
na čelu za vrijeme Prvog svjetskog rata, a potom veli doslovno:16
«Šta su, međutim, radile naše emigrantske vlade u Londonu od 1941-1944.?

Pučistički general Dušan Simović, koji je proglasio kralja Petra punoljetnim prije vremena i doveo ga na prijestolje protiv njegove volje i protivno Ustavnim propisima postao je lični neprijatelj tog istog kralja, čim je u duhu engleske demokracije morao biti smijenjen. Malo poslije general se izjasnio za Tita i vratio u Beograd... Njegovo bavljenje u «carstvu nebeskom» nije dakle dugo trajalo...

Poslije su se redale profesorske i činovničke vlade, dok nas jednog lijepog dana Englezi nisu kao kufer izbacili napolje, isto onako, kako su to neku godinu ranije bili učinili naši «saveznici» Rusi sa našim ambasadorom dr. Milanom Gavrilovićem u Moskvi i, pri kraju rata, naši američki «saveznici», s Konstantinom Fotićem u Washingtonu... Pišemo «saveznici» pod znakom navoda, jer naše vlade u Londonu za četiri godine nisu uspjele da nas druge države uopće prime za saveznike! Drugi svjetski rat bio je dakle za nas Srbe izgubljen ne samo vojnički, nego i diplomatski. «The War We Lost» («Rat koji smo izgubili»). Pod tim vrlo točnim naslovom imao je hrabrosti napisati čitavu jednu knjigu jedan od onih, koji su taj rat izgubili...

Našli smo se onda na ulici, i kralj i vlada, i vojska, i bivši ratni zarobljenici, koji nisu htjeli u komunističko carstvo, i mnogobrojne civilne izbjeglice. O mukama i patnjama, moralnim i fizičkim, tog našeg čestitog svijeta nije potrebno govoriti. Svaki od nas izbjeglica ima svoju ličnu tragediju. Onda su se počeli dizati glasovi za prikupljanje i organiziranje Srba. Bezbroj pokušaja i prijedloga, ali rezultati ravni nuli. I Hrvati i Slovenci rekoše što žele i što traže. Samo su Srbi stajali omađijani; kao da im se jezik vezao, ruke sputale, a hrabrost sišla u pete... Nismo bili za ovih deset godina u stanju da kažemo što hoćemo, ali smo sto puta rekli što nećemo... I tako smo stalno nešto protestirali, čas protiv Amerikanaca (što pomažu Tita), čas protiv Engleza (što ga primiše u Londonu), ili protiv Talijana («što nam uzeše Trst»), ili protiv Madjara, što traže Vojvodinu, sada opet protiv Grka i Turaka (što prave pakt sa Jugoslavijom), a ovih dana čak i protiv cara Abisinije, Haile Selasia (što se usudio posjetiti Beograd)! I da bi rat protiv sviju i svakoga bio upotpunjen, i borba vođena na svima frontovima, propagirao se rat i u zemlji ne samo protiv Tita nego i protiv Hrvata! Ovima se čak prijetilo istrijebljenjem, kada se u zemlju vratimo...

Tko nam je onda prijatelj? S kime su Srbi? Tko može imati od zapadnih sila
povjerenje u nas, da sa promjenom režima u Beogradu ne bi nastao na teritoriju Jugoslavije kaos i građanski rat? Jedan realistički, ozbiljan i konkretan prijedlog, bez sentimentalnosti i sa pogledom u naprijed, a ne u nazad; u budućnost, a ne u prošlost, dao nam je dr. Milan
Stojadinović sa svojom izjavom u ovdašnjem hrvatskom časopisu «Izbor» (sveska za juli). To je upućeno svima Hrvatima i svima Srbima. Kad mu princ Pavle nije dao da u svoje vrijeme sačuva Jugoslaviju, on nam sada daje uputstvo kako da srpski narod spasemo od novih čuda i pokora. Srbi nemaju danas čovjeka s većim ličnim iskustvom u vođenju državnih poslova, ni sa većim poznavanjem svih naših problema, a specijalno srpsko-hrvatskih odnosa, nego što je to dr. Stojadinović. On također odlično poznaje i pitanja međunarodne politike.

Pošto je u zemlji već zauzimao najveće položaje, ne govori iz ličnog računa. Neka bi Gospod umudrio Srpski Narod u izbjeglištvu, da pođe putem, na koji mu ukazuje dr. Stojadinović! završava «Srpska Zastava». Gorespomenuti članak g. Dragana Mirkovića objavljen je kao izravna suradnja za «IZBOR». Iz njegova sadržaja razabire se, da je pisan nakon
Stojadinovićeve izjave od 29. VII. i članka, kojim ga je dr. Pavelić dne 18. VIII. pozdravio. Predmet članka ograničen je na mogućnost rješenja srpskohrvatskog spora. Prilagođen je onda vladajućim međunarodnim odnosima i onovremenim prilikama na kriznom jugo-prostoru. Gledan iz toga ugla, članak predstavlja politički dokumenat onoga vremena, nu po svojem je sadržaju i danas zanimljiv, pa ga mi u nastavku prenosimo kako slijedi:
Ljutu travu na ljutu ranu!

Kralju Dmitre Zvonimire - u tamnici tvoji su ratnici-tvoji Generali!
Odgovorite