Sporazum Pavelić Stojadinović

''...uzima se da su Hrvati doselili oko 630...''
Avatar
LEGIONARI
Podurednik
Postovi: 1554
Pridružen/a: čet vel 26, 2009 3:40 pm

Re: Sporazum Pavelić Stojadinović

Post Postao/la LEGIONARI »

DA LI JE U IZGLEDU RJEŠENJE SUKOBA IZMEĐU HRVATSKOG I SRPSKOG NARODA?

Često puta, to nije rijedak slučaj u politici, novinari i publicisti svojom profesionalnom dinamikom, potaknu mnoge važne akcije i prouzroče katkada velike događaje. Razgovor urednika «Izbora» sa srpskim političkim prvakom drom Milanom Stojadinovićem svakako punomoć svojih naroda.

Odjek prema unutra. — Sama objava ovakvog akta imala bi u našim zemljama takvog odjeka, da je teško i predviditi sve posljedice i reakcije koje bi slijedile. Podigao bi se duh u širokim slojevima obih naroda, a vedrina i nove nade u bolju budućnost, zamijenile bi dosadanju apatiju. Jačao bi se otpor i u isto vrijeme slabio i onako uzdrman položaj Titovog komunizma tako, da nije neosnovano vjerovati, da bi do sloma istoga moglo doći i u slučaju, ako i ne dođe do rata u dogledno vrijeme.
U emigrantskim redovima na svim kontinentima, to bi značilo obustavu nastavljenog hrvatsko-srpskog hladnog rata i obustavu neprijateljstva.

To bi nadalje urodi- lo novim posljedicama. Sve bi se akcije, bilo promičbene ili čisto političke, koje se sa obih strana poduzimlju, u pravcima raznih međunarodnih foruma i faktora, a u svrhu međusobnog pobijanja i slabljenja, okrenule u obratan smjer. U novi smjer zajedničke akcije, za što brže oslobođenje naših zemalja i uspostavu suverenih naših narodnih država.

Prema vani. — Neposredno riješenje odnosa između Hrvata i Srba u jednu ruku ujedno je i najbrži i najsigurniji (ali ne i jedini) put do uspostave Države Hrvatske. Ako pogledamo stvarnosti u oči, priznat ćemo si, da unatoč nedvojbene odluke i zahtjeva hrvatskog naroda o uspostavi vlastite države, ovakva solucija još nije usvojena u svjetskoj mjerodavnoj javnosti. Moramo nažalost uvidjeti, da nedvojbenu volju hrvatskog naroda nije još uzeo do znanja ni jedan mjerodavni faktor ni forum. Riješenje
hrvatskog pitanja u ovom pravcu još do sada nije nigdje stavljeno na dnevni red kod rješavanja aktuelnih međunarodnih pitanja. Nema sumnje, da ovaj negativni stav i ova ignorancija svjetske mjerodavne javnosti za našu stvar nije slučajna, već imade svoj razlog. To je strah međunarodnih faktora pred novim hrvatsko-srpskim sukobom na ovom osjetljivom sektoru. Od tog straha živi Tito kao ideološki saveznik iza, i taktičko politički saveznik, ispred željeznog zastora.

Za srpski narod u drugu ruku, izravnanje računa s Hrvatima, povratilo bi izgubljeni ugled srpskom narodu u svijetu, koji se ugled i prijateljstvo stekao u balkanskom i prvom svjetskom ratu. Srbi vjerojatno uviđaju, da je šovinistička i imperijalistička politika prema Hrvatima besmislena. Ova politika, forsirana po neodgovornim «čaršijskim krugovima», opijena uspjesima prvog svjetskog rata, ne samo da nije uspjela, već je dovela najprije g. 1941., a potom 1945. do potpunog sloma cijelog srpskog političkog sistema. Taj slom nije samo prouzrokovan unutarnjim razlozima
zajedničke države, već također napuštanjem jučerašnjih saveznika i ohlađenjem istih za srpsku stvar, što je sve skupa također dovelo do opustošenja zemlje, potpunog osiromašenja naroda i gubitka slobode.

Konačno naši prirodni saveznici, Sile zapada, pozdravile bi uspostavu mira na sektoru zemljine površine, koja pripada našim narodima, radi svojih posebnih razloga koji su nam poznati. To tim više, što bi njih mimoišlo rješenje ovog pitanja, koje baš zbog tih razloga prije ili kasnije mora doći na dnevni red.

Najboljim putem. — Sad si treba postaviti samo jedno pitanje. Tko je nakon
svega što se je dogodilo pozvan ili sposoban ili moguć riješiti na zadovoljstvo obih strana ovaj veliki sukob? Vlastite snage bile bi najbolja garancija za zadovoljavajuće rješenje latentnog spora i uklanjanje historijskih pogrješaka. U ostalom malo je vjerojatnosti, da sam narod griješi. Krivnja redovito leži u lošoj interpretaciji narodne volje. Iskreno i otvoreno rečeno, srpski političari moraju se odreći zastarjelih imperijalističkih snova, a mi Hrvati političke romantike.

Historija prava i po njima određivanje granica do ovog ili onog brda ili rijeke, pripadnost zapadnoj ili istočnoj kulturi ili utjecajnoj sferi u prošlosti itd. sve su to zastarjeli aksiomi za utvrđivanje prava pojedinih naroda. Isto tako sadašnjost nas uči, da je i okolnost, što je jedna strana jučer bila sticajem prilika uz današnjeg pobjednika, a druga uz poraženog protivnika,
u budućim političkim kombinacijama i situacijama bit će od male ili nikakve važnosti.

Samo prisutnost jednog naroda i životna njegova snaga i sposobnost, kao
i količina mogućeg doprinosa za savezničke interese, odlučni su danas momenti u podupiranju interesa tog naroda sa strane onih koji svojom silom ili snagom odlučuju. Ni oni većinom stariji ljudi, koji vjeruju u pravedno riješenje hrvatsko-srpskog spora direktnom intervencijom velikih sila, arbitražnom presudom ili nadziranim ple-biscitom, nijesu političari realnog i suvremeno doraslog formata. Paradoksi naših dana koje jedva možemo slijediti, prateći bezbrojne konferencije na kojima se kroje karte, utvrđuju prava i «privremena riješenja», na kojima se određuju granice starim narodima, po paralelama, zonama, nalazištima Urana, dokazuju nam, da
i ti principi međunarodnog javnog prava pripadaju još samo pravno povijesnim muzejima. Oni nam daju malo nade u riješenje naših problema.

Pravedno i zadovoljavajuće riješenje leži samo u rukama naših naroda i sposobnosti njihovih pretstavnika. Dakle hrvatsko-srpski spor moraju riješiti Hrvati i Srbi. I to najprije sporazumom o razlazu tj. likvidaciji Jugoslavije i uspostavom hrvatske i srpske države u načelu, a potom trajnim i definitivnim sporazumom o svim spornim pitanjima između Hrvata i Srba, između Hrvatske i Srbije, između Zagreba i Beograda.

Važno je još nešto. Ovaj veliki rad moraju prirediti baš desničarski krugovi Hrvata i Srba, jer samo po njima postignuti rezultati daju jače garancije za uspjeh i trajnost tih rezultata, koje će naši narodi tim više lakše prihvatiti i odobriti. Ne miješajući se u srpske interne prilike ipak smo mišljenja, da je dr. Stojadinović neosporno reprezentativan da pristupi tom radu.


Prvi je korak učinjen — ad meliorem fortunam! Od odjeka u stranom tisku «IZBOR» donosi dvije već spomenute vijesti, koje u nastavku prenosimo. Pod naslovom «Senzacionalna vijest» i uz kratki komentar uredništva lista prva od njih glasi: Veliki rimski dnevnik «I1 Tempo», poluslužbeni organ talijanske vlade, u br. Od 11. kolovoza donosi na prvoj stranici preko četiri stupca izvještaj o potpisu vojnog balkanskog pakta pod naslovom «I1 patto militare balcanico», s podnaslovom «L'annuncio sensazionale: La riconcilizione di Stojadinović con Ante Pavelić», gdje se, među ostalim, veli i ovo:

Sklapanje «Balkanskog pakta», prema vijestima iz Jugoslavije, nije pobudilo
osobiti interes među pučanstvom srpsko-hrvatskim. Međutim će jedna druga vijest imati sigurno veliki psihološki utisak na Srbe i Hrvate, čim se za nju sazna unutar granica Jugoslavije. Večeras je naime stigla iz Buenos Airesa vijest o izmirenju između bivšeg pretsjednika jugoslavenske vlade dra Milana Stojadinovića i bivšeg Poglavnika Hrvatske dra Ante Pavelića. Stojadinović i Pavelić bili su žestoki neprijatelji prije i poslije drugoga svjetskoga rata. Vijest o njihovom izmirenju nalazi potvrdu u interwievu, što ga je Stojadinović dao hrvatskom časopisu «Izbor», koji se tiska u Buenos Airesu. Iz te vijesti slijedi, da su se Stojadinović i Pavelić obvezali priznati buduće samoodređenje naroda srpskoga i naroda hrvatskoga, kada bude srušena današnja Jugoslavija, te da će zajednički poraditi na stvaranju nezavisne države Srbije i nezavisne države Hrvatske«.

Slijedi vijest dnevnika «Freie Presse», koju «IZBOR» pod prevedenim naslovom, «Zapad može samo u slozi preživjeti», ovako prenosi1 Pod gornjim naslovom osvrće se na izjavu dra Stojadinovića njemački dnevnik «Freie Presse» u br. od 28. kolovoza, gdje se, među ostalim, veli ovo: Praksa boljševičke sovjetske revolucije sastoji se u tome, da razdijeli zapadni svijet, da nastale pukotine napuni eksplozivom, pa da onda rastrgane dijelove pojedinačno osvoji. Nažalost, u još slobodnim zemljama ima još uvijek pomagača toga komunističkog nastojanja, kako to upravo u zadnje vrijeme pokazuje žalosna nesloga. Stoga je vrijedno istaknuti sva nastojanja, koja idu za tim, da izglade ili otstrane postojeće nesuglasice u slobodnom zapadu, kao što je slučaj u pravilima izagnanih Nijemaca, gdje se izričito odriču svake osvete i otštete, a što je našlo svoj prvi pozitivni
izražaj u ugovoru između sudetskih Nijemaca i češke grupe generala Prhala.

U tom je pogledu pažnje vrijedna izjava, što ju je nekadašnji pretsjednik jugoslavenske vlade Dr. Milan Stojadinović dao uredniku hrvatskoga časopisa «Izbor», što izlazi u Buenos Airesu. Poznati srpski državnik, razdoblje čije vlade (1934-1936.) je spominjano kao «dobro staro doba», zastupa u toj izjavi stanovište, da Hrvatima treba dati mogućnost, da se slobodno izjave o svojoj budućnosti. Ne želimo se miješati u rasprave u pogledu južnoistočno europskih narodnih pitanja, ali moramo naglasiti, da je ta izjava prikladna da se prebrodi mrtva točka u odnosima između Hrvata i Srba. U izjavi se nastavlja: «Ja sam uvjeren, da mi na taj način moramo doći do pozitivnoga rezultata i da ćemo konačno učiniti kraj međusobnom uništavanju. Samo tako će se Srbi i Hrvati bolje razumjeti i samo ćemo se u tom slučaju, kada budu naše slobodne suverene države, srpska i hrvatska, osigurane, ponovno međusobno pomagati i zajedničke interese braniti».
Ljutu travu na ljutu ranu!

Kralju Dmitre Zvonimire - u tamnici tvoji su ratnici-tvoji Generali!
Avatar
LEGIONARI
Podurednik
Postovi: 1554
Pridružen/a: čet vel 26, 2009 3:40 pm

Re: Sporazum Pavelić Stojadinović

Post Postao/la LEGIONARI »

DALJNJI ODJECI

U slijedećem broju 13, za listopad 1954., uredništvo «IZBORA» nastavlja
donositi daljnje odjeke na izjavu dr. Milana Stojadinovića i odgovor dr.
Ante Pavelića. Započinje kraćim prikazom opširnog članka, koji je objavila
buenos-aireška revija «El Hogar», a nastavlja odjecima u srpskom i slovenskom iseljeničkom tisku.

Uredništvo daje svakom od prikaza svoj naslov, rabeći u tu svrhu koju
značajniju izreku iz dotičnog teksta; zatim uvodi čitatelja u predmet s nekoliko vlastitih redaka, nastavljajući prenošenjem sadržaja odjeka. U nekim slučajevima popraćuje tekst polemičkim opaskama na račun njegova sadržaja ili pak autora.

Kao što smo i dosad činili, mi i slijedeće objave prenosimo bez ispravaka
i, u načelu, neokrnjene. Ispuštamo samo one dijelove, koji se ne odnose na
sam sporazum, nego se radi o osobnim ili stranačkim obračunima, koji nemaju povijesno značenje.

Svaki prijenos označit ćemo stranicama «IZBORA», na kojima je objavljen;
ako drukčije ne označimo, radi se o br. 13 toga lista.
Prelazimo na prijenos kako slijedi:
Ljutu travu na ljutu ranu!

Kralju Dmitre Zvonimire - u tamnici tvoji su ratnici-tvoji Generali!
Avatar
LEGIONARI
Podurednik
Postovi: 1554
Pridružen/a: čet vel 26, 2009 3:40 pm

Re: Sporazum Pavelić Stojadinović

Post Postao/la LEGIONARI »

JEDNA BALKANSKA BOMBA JE EKSPLODIRALA
U SRCU NAŠE PRIJESTOLNICE:


Najraširenija argentinska revija «El Hogar», koja izlazi u Buenos Airesu, u br. od 10. IX. og. donijela je opširan članak na tri stranice pod naslovom «Sviputevi vode u Buenos Aires». Članak je ilustriran s pet slika, na kojima vidimo: Poglavnika dra Antu Pavelića u ustaškoj uniformi, dra Stojadinovića u razgovoru s francuskim ministrom vanjskih poslova Delbosom u Beogradu, dra Stojadinovića u društvu maršalia Goeringa i njemačkog ministra vanjskih poslova von Neuratha u Berlinu, polazak dra Stojadinovića na objed kod engleskog kralja u Londonu, dra Stojadinovića u društvu Mussolinia i grofa Ciana u Rimu. U članku se, među ostalim, veli i slijedeće:

—Jedna balkanska bomba je eksplodirala u samom srcu naše prijestolnice. Neupućeni u europske i posebno balkanske političke prilike ne mogu dovoljno ocijeniti važnost ove eksplozije bez pomoći jedne tabele, koja pretstavlja gradaciju mržnje među europskim narodima. Treba odmah istaći, da u toj gradaciji mržnje, Hrvati i Srbi zauzimaju prvo mjesto. Srbi i Hrvati se međusobno mrze više i jače nego li Berberi i Arabljani. Upoređujujući
osjećaje koje imaju jedni za druge, dobija se dojam, da je sasvim beznačajna mržnja Bugara prema Grcima, Poljaka prema Nijemcima, Turaka prema Jermenima i Mađara prema Rumunjima. Činjenica, da su istog genealoškog porijekla, da su prodrli i naselili se u današnju svoju postojbinu nekako u isto vrijeme, nije ni malo uticala na njihove prijateljske osjećaje.

Nu, kako svako «zašto» ima i svoje «zato», to i srpskohrvatska netrpeljivost ima svoje uzroke. Da ih ovdje sve ne ispitujemo i ne nižemo, spomenut ćemo samo neke od njih, koji nisu nevažni. Hrvati su naime primili kršćanstvo preko Rima, a Srbi posredstvom Bizanta. Posljednji put, kada su se ova nemirna i naprasita braća složila, bilo je to pred turskom opasnošću 1389. za vrijeme Kosovske bitke. Pa čak i onda, prema nekim povjesničarima, međusobno nepovjerenje hrvatskih i srpskih knezova skrivilo je, da su njihovi strategijski planovi propali.

Turci su uspjeli slomiti savez slavenskih naroda. Od tada im je povijest dodijelila različite sudbine. Srbi su pali pod tursko ropstvo, a Hrvati su se morali skloniti pod okrilje katoličkih imperatora Austrije, postavši njihovi najvjerniji podanici i najbolji vojnici, koji su se borili u bezbrojnim bitkama, te ih vidimo i u Sedmo-godišnjem ratu u Francuskoj. Hrvatski vojnici nosili su maramu oko vrata, pa zahvaljujući ovim hrabrim ratnicima, možemo danas ukrasiti našu monotonu odjeću jednim šarenim dodatkom, na francuskom nazvan «cravatte», na španjolskom «corbata», na njemačkom «krawatte», koji predstavlja još uvijek ime njihovih hrvatskih pronalazača.

Srbi i Hrvati su se našli na istom putu poslije prvog svjetskog rata, u kome su prvi bili saveznici zapadnih sila, a drugi su se borili u redovima austro-ugarske vojske. Na konferenciji mira u Versaillesu bilo je odlučeno stvaranje kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca. Clemenceau je želio stvoriti jednu državu, koja bi imala postići dva cilja. Prvi cilj je bio: oduzeti jedan dobar dio teritorija Austro-Ugarskoj Monarhiji, i na taj način oslabiti novu republiku Austriju i novu kraljevinu Madjarsku; drugi cilj je bio: onemogućiti da se Italija proširi s drugu stranu Jadranskog mora, radi čega je ova i ušla u rat. Hrvati su protestirali protiv njihovog uklapanja u jugoslavensku državu, uznemirivajući Versaillesku konferenciju peticijama i zahtjevima o stvaranju suverene hrvatske države, ali ih nitko nije slušao, jer su interesi velikih sila bili odlučujući.

Tako se jednoga dana «braća» nađoše pod jednim krovom. Srbi istočno pravoslavne vjere, a kulture pod velikim turskim uticajem, apstraktnog duha; Hrvati katolici, koji su kroz dugi niz stoljeća živjeli u okviru Habsburgovaca, ponosni na svoju prijestolnicu Zagreb, smatrajući ju drugom stranom medalje carskoga Beča, i koji su se osjećali vezanim svojom tradicijom i kulturom za zapadnu Europu. Da bi sve bilo još kompliciranije, Srbi se služe s ćirilicom, a Hrvati latinicom.

Poslije rata država je dobila jedan novi demokratski ustav, i Evropa je očekivala da će nezadovoljne strane živjeti sretno u buduće. Ali nije bilo tako. Upravljači Srbi, vođeni kraljem Aleksandrom, načinili su više taktičkih pogrješaka. Kralj Aleksandar npr. za vrijeme od deset godina nije ni jednom posjetio Zagreb, iako je on hrvatska prijestolnica i drugi grad po eličini u državi. Hrvati, smatrajući se tretirani građanima drugog reda, postajali su sve nepopustlji viji. Najzad je došlo do atentata u parlamentu, kada je vođa Hrvata Stjepan Radić bio ubijen sa svoja dva druga.

Od tada je definitivno zavladala mržnja između ova dva naroda. Hrvati su napravili mučenikom ubijenog vođu, najavljujući, da će krv biti osvećena krvlju. Tako dolazi tragična godina 1934. sa svojom strašnom listom političkih ubistava. Kralj Aleksandar je podijelio sudbinu Dollfussa, Roehma, Schleichera, Barthoua, Pioreckia i Sergija Kirova. Kralj Aleksandar je pao smrtonosno ranjen na jednoj ulici Marseillea. Ubica Vlada Georgiev, istina, pripada legendarnoj makedonskoj terorističkoj organizaciji V.M.R.O., ali nitko nije sumnjao, da su bili Hrvati, koji su mu stavili oružje u ruke.

Kada je u ožujku 1941. jugoslavenska vlada potpisala pakt o savezu sa silama Osovine, a mladi kralj Petar, pošto je naredio hapšenje kneza-namjesnika Pavla, zauzeo prijestolje, Hitler je na to odgovorio pošiljkom nekoliko blindiranih divizija protiv Jugoslavije. Mobilizacija jugoslavenske vojske nije se mogla izvršiti, jer su ju omeli Hrvati, okrenuvši svoje puške protiv Srba. Njemačke trupe su u Hrvatskoj dočekane s cvijećem, kako se primaju prijatelji. Hrvati su se otcijepili od Srba i proglasili svoju suverenu državu, a šef beskompromisnih hrvatskih nacionalista dr. Pavelić, ušao je triumfalno u Zagreb.

Za vrijeme drugog svjetskog rata, jugoslavensko područje bilo je poprištem građanskog rata, u kojemu su se vršila najnemilosrdnija ubijanja koje poznaje suvremena povijest. Borba se je vodila između Mihajlovićevih četnika, Titovih partizana i hrvatskih nacionalista. Hrvati su se bacili na srpske manjine, koje su živjele u njihovim oblastima. Više od pola milijuna ljudi bilo je nemilosrdno istrijebljeno. Nu ni Srbi nisu oklijevali, odgovorili su istom mjerom: krvlju i vatrom. Došla je konačno 1945. Hrvatski nacionalisti promašili su da budu pobjednici. Pavelić i njegovi ministri morali su na brzinu ostaviti Hrvatsku pred nadiranjem Crvene armije. Ali ovoga puta ni za srpske nacionaliste svršetak rata nije značio pobjedu.Vlast je pala u ruke komuniste Tita, a njegovi neprijatelji, kako Hrvati tako i Srbi, bili su primorani odabrati put izgnanstva. Izbjeglički logori u Italiji i Njemačkoj napunili su se sinovima ovih dvaju naroda, koji su ponijeli sa sobom staru mržnju i produžili borbu preko svojih novina, proklamacija i skupova.
Ljutu travu na ljutu ranu!

Kralju Dmitre Zvonimire - u tamnici tvoji su ratnici-tvoji Generali!
Avatar
LEGIONARI
Podurednik
Postovi: 1554
Pridružen/a: čet vel 26, 2009 3:40 pm

Re: Sporazum Pavelić Stojadinović

Post Postao/la LEGIONARI »

Ovo su dogođaji, bez poznavanja kojih je nemoguće ocijeniti važnost eksplozije balkanske bombe u našem gradu, obavljene na početku ove reportaže. Ta bomba je sastavljena od jednog eobičnog,neobjašnjivog materijala. Ona ne objavljuje rat, nego zatišje, primirje, ma kako izgledalo nevjerojatno, između ova dva na krv zavađena naroda. Sredstvo ove fantastične bombe bio je jedan hrvatski časopis, koji izdaje i uređuje grupa hrvatskih nacionalista, pristalica dra Ante Pavelića.

Na stranicama ovog časopisa izašao je intervju njegovog urednika s bivšim pretsjednikom jugoslavenske vlade, Srbinom dr. Milanom Stojadinovićem, koji već nekoliko godina živi u Argentini, a koji se izjasnio za miran i prijateljski razlaz između Hrvatske i Srbije te uspostavljanje nezavisne hrvatske i nezavisne srpske države.
Na taj način dodaje dr. Stojadinović u svojoj izjavi učinio bi se kraj međusobnoj borbi, koja je stajala živote hiljada i hiljada ljudi, žena i djece na obim stranama,za vrijeme drugog svjetskog rata. Ali čudo ne svršava ovdje. Dr. Stojadinović kako kažu upućena lica sastao se sa hrvatskim vođom, te ispituje s njime mogućnost
zajedničkog nastupa Srba i Hrvata u izbjeglištvu protiv zajedničkog neprijatelja. Senzacionalna sadržina balkanske bombe izazvala je razumljivo iznenađenje među ekspertima posvećenim pitanjima balkanskog vulkana. Rimska štampa popratila je s opširnim komentarima primirje između Stojadinovića i Pavelića. Očevidno, ovo nije jedna razonoda za mlaćenje prazne slame u emigraciji. To najbolje potvrđuje interes pokazan od strane Titovih predstavnika.

Izvan našega dosega je važnost ovog dogođaja. Za nas primirje, ponuđeno od strane dr. Stojadinovića, je jedan osnovni elemenat koji nam je nedostojao za imati sliku njegovog karaktera. Sada već vidimo osnovne crte njegove ličnosti. Stojadinović je čovjek velikih, teških i nepopularnih odluka; on ide protiv ustaljenih mišljenja, protiv mediokritetske većine. On se ne boji primiti na svoja leđa svaki teret mržnje, potcjenjivanja i nepovjerenja, kada je uvjeren, da se radi o dobroj stvari za njegov narod.

Stojadinović spada među one ljude, koji se mogu ili voliti ili mrziti, nema srednjeg puta. To je onaj isti čovjek, koji je prije drugog svjetskog rata, u želji da odstrani od svoje zemlje ratne operacije i opasnosti, tretirao s Njemačkom i Italijom pakt o nenapadanju. Francuska štampa, njegovi neprijatelji iz Praga, Atine i Varšave su ga optuživali kao izdajnika tradicionalne jugoslavenske politike. Ali Stojadinović je slijedio svojim putem, nedozvoljavajući da ga ovi napadi impresioniraju.

Nije mogao dovršiti svoju politiku, pao je u nemilost, i Knez Pavle ga je prvo internirao, a kasnije predao Englezima u ropstvo. Poslije malo vremena, taj isti Knez Pavle je dao svoj pristanak za pakt s Osovinom, koji se je potpisao u Beču. Sada Stojadinović opet uzima put, koji će mobilizirati njegove neprijatelje, da ga pretvore u predmet napadaja. Oni će urlikati: «Vidite, Stojadinović se vezao s najvećim neprijateljem svoga naroda!» Ali Stojadinović se ne će obazirati, on će ići svojim putem, jer znade, da se ne može vječito voditi politika mržnje i osvete, i da je zajednički interes Srba i Hrvata, da se prijateljski raziđu, kada prijateljski ne mogu živjeti pod jednim krovom...»

Čitajući članak objavljen u «IZBORU» zapaža se upotreba srpskih riječi, koje se ne rabe u hrvatskom jeziku; primjerice: Arabljani, Jermeni, Atina, umjesto Arapi, Armenci, Atena.Uspoređujući te imenice s odgovarajućim izrazima u španjolskom tekstu: arabes, armenios,Atenas, nema dvojbe, da kod prevođenja na hrvatski nije upotrijebljen španjolski, nego srpski tekst članka.Potvrđuje to upotreba i drugih srpskih izraza, kao: uticati, marama (oko vrata), ubistvo,
Ljutu travu na ljutu ranu!

Kralju Dmitre Zvonimire - u tamnici tvoji su ratnici-tvoji Generali!
Avatar
LEGIONARI
Podurednik
Postovi: 1554
Pridružen/a: čet vel 26, 2009 3:40 pm

Re: Sporazum Pavelić Stojadinović

Post Postao/la LEGIONARI »

«SRPSKA ZASTAVA» POZDRAVLJA IZJAVU DRA STOJADINOVIĆA

Buenosaireška ((Srpska Zastava» opširno se osvrće na izjavu dra Stojadinovića uredniku «Izbora» o mirnom razlazu Srba i Hrvata i stvaranju suverene države Hrvatske i suverene države Srbije, pa piše:22 Strana je štampa vrlo jasno vidjela, da su ideje dra Stojadinovića u skladu s općim idejama zapadnih država, koje smatraju da se borba protiv komunizma može voditi samo ako svi narodi, koji su pod komunističkom diktaturom, budu postigli
sporazum za zajedničko nastupanje. Danas se propovijeda na svim stranama mir, a ne rat, jer se vidjelo da se putem rata razna pitanja samo kompliciraju, a ne rješevaju, i da je pravo ludilo propovijedati osvete i istrebljenja među onima, kojima prijeti najveća opasnost od inter nacionalnog komunizma.

Razumni Srbi uviđaju, da do slobode i povratka u zemlju ne mogu doći, ako se ne nađe riješenje za srpsko-hrvatsko pitanje i na taj način pruži garancija Zapadnim saveznicima, da smjenjivanje Titovog režima ne će značiti kaos i građanski rat na teritoriju današnje Jugoslavije. Formula, koju je dao dr. Stojadinović, zadovoljava prvi uslov, bez čijeg ispunjenja ne možemo očekivati od Zapadnih saveznika, da uskrate davanje financijske pomoći Titovoj Jugoslaviji ili da eventualno pomognu naše napore oko rušenja jednog nenarodnog i tiranskog režima. Što se tiče nas Srba, nije dovoljno samo tražiti svoju srpsku državu, kako to danas zahtjeva većina srpskog naroda, nego trebamo obezbijediti opstanak te naše države. Ako mi budemo imali na sjeveru Mađare kao neprijatelje, na istoku Bugare, na jugu Arbanase, pa još na zapadu Hrvate, to znači, da ćemo sa sviju strana biti opkoljeni neprijateljima, koji će se udružiti protiv nas. Je li to pametno? I da li mi imamo dovoljno snage, da se poslije tolikog prolijevanja krvi i nesreća, koje smo preživjeli, ponovno latimo oružja i vodimo rat na četiri strane? Ova istina sve više otvara oči Srbima i povoljni odzivi povodom izjave dra Stojadinovića hrvatskom časopisu «Izbor», počinju dolaziti od ozbiljnih i istaknutih vodećih judi i organizacija sa sviju strana...» netrpeljivost, lice, pristalica; umjesto: utjecati, rubac, ubojstvo, nesnošljivost, osoba, pristaša.

Izuzev rjeđih pravopisnih pogrešaka, članci «IZBORA» pisani su dobrim hrvatskim jezikom, pa se dobiva dojam, da je uredništvo namjerno ostavilo neprevedene srpske izraze, da bi se moglo lako prepoznati podrijetlo članka. Osim toga, po sadržaju, kao i po osobnoj pažnji, koja je posvećena dr. Milanu Stojadinoviću (četiri fotografije i dva posljednja odsjeka) može se također zaključiti, da je poticaj za pisanje i objavu članka došao sa srpske strane.
Po namjeri, članak je, bez dvojbe, srbijanski obračun s jugoslavenstvom. Prof. B. Krizman obradio je u svome već spomenutom djelu sadržaj i ovog članka (str. 268-269) posluživši se dijelom teksta objavljenog u «IZBORU». Profesor je, naime, tom prilikom ispustio prvih deset i dva posljednja odsjeka članka. Donio je odsjeke jedanaest do četrnaest, od riječi: «Došla je konačno 1945..., do uključivo rečenice: «To najbolje potvrđuje interes pokazan od strane Titovih predstavnika«. Za ispuštanje prvih 10 odsjeka navodi kao opravdanje, da je: «Redakcija (je) pokušala da pruži čitaocu sasvim površan historijski uvod s mnogo nepreciznosti...«

Za dva posljednja odsjeka, posvećena osobi dr. M. Stojadinovića, profesor ne navodi razloge ispuštanja. Isti list donosi od g. Gvozdena Bralovića članak pod naslovom «Srbija ili Jugoslavija », gdje, među ostalim, stoji i ovo: —Rat je prošao a sa kakvim užasnim posljedicama za srpski narod, to svi znamo Šta nam je sada raditi? To se pitamo svi Srbi evo već deset godina, pa hvala Bogu da se je našao jedan Srbin, koji nam znade kazati ravno i otvoreno kojim putem trebamo poći. To smo imali prilike pročitati u prošlom br. «Srpske Zastave«, koja je pretiskala izjavu dra Stojadinovića, datu hrvatskom časopisu «lzbor». Prije svega mi moramo sa zadovoljstvom podvući lijep ton, u kome urednici dotičnog hrvatskog časopisa pišu o našem uglednom državniku. Na tako što do sada nismo bili naučili. Zatim nam je prijatno konstatirati, da je srdačno vođeni razgovor bio, ne između «jugoslavena», nego između Srba i Hrvata. Nije bilo jugoslavenskog vrdanja, niti se govorilo o Strosmayeru, Jovanu Skerliću ili Srpsko-hrvatskoj koaliciji. Dr. Stojadinović i pomenuti Hrvati, dali su nesumnjiv dokaz, da je moguće stvoriti dobre odnose između Srba i Hrvata, ako na tome poslu rade dorasli političari s obe strane, i ako su Srbi dobri Srbi, a Hrvati dobri Hrvati. U međusobnom iskrenom i mudrom razgovoru, gdje su na jedan gospodski način pretresena najosjetljivija pitanja i po Hrvate i po Srbe, došlo se do jedino mogućeg i realnog zaključka: častan i pošten razlaz, i stvaranje svojih nacionalnih država, Srbije za Srbe i Hrvatske za Hrvate. I jedna i druga strana odbacuju posredovanje spolja i miješanje drugih naroda u srpsko-hrvatske odnose.

Za nas Srbe je krajnje vrijeme, da se vratimo našoj majci Srbiji, koja nas je vijekovima vodila časnim putevima, iz pobjede u pobjedu, i da je zamolimo za oproštaj, što ju iznev jerismo 1. decembra 1918...»

«SRPSKE NOVINE« ČETNIČKOG «VOJVODE» JEVDEVIĆA O IZJAVI
DRA STOJADINOVIĆA «IZBORU«


«Srpske Novine», koje u Rimu izdaje Dobrosav Jevđević, četnički »vojvoda « u prošlom ratu, koji se istakao u bježanju pred ustašama i u kolaboraciji s Talijanima te klanju mirnog hrvatskog pučanstva u istočnoj Bosni, osvrće se na izjavu dra Milana Stojadinovića uredniku «Izbora», pa piše: O predratnoj politici dra Stojadinovića, o njegovim političkim sposobno stima i vrijednostima postojala su razna pozitivna i negativna mišljenja, no nijedno od njih nije moglo definirati njegovu politiku svjesno neprijateljskom prema srpskim interesima. Stvari stoje drukčije poslije najnovijeg gesta dra Stojadinovića, poslije njegovog intervjua kojeg je dao jednom ustaškom časopisu. Nu najgore je u svemu tome, što je taj intervju upućen na adresu najvećeg srpskog krvnika, otkako se znade za srpsko ime, na Antu Pavelića. U tom intervjuu Stojadinović ističe potrebu stvaranja posebnih država Srbije i Hrvatske, i izriče nadu, da će te države kasnije živjeti u dobrom susjedstvu i prijateljstvu. Izlažući svoje ideje, on želi istaknuti, da govori u ime Radikalne stranke, koje se smatra šefom, jer ga je Pašić uvijek držao svojim mezimčetom.

Činjenica, da razgovara s ustašašto vjeruje da Pavelić pretstavlja ogromnu većinu hrvatskog naroda, a on Stojadinović, nema prava određivati Hrvatima njihove šefove, nego uzima kao takve one, koje odabere hrvatski narod. U vezi ovog nečuvenog skandala veći dio srpsko-jugoslavenske štampe zauzeo je pogrješno stanovište i napada Stojadinovića iz perspektive jugoslavenskih, a ne srpskih interesa, braneći hrvatski narod kao cjelinu. Njihova je glavna
zamjerka Stojadinoviću ono, što je jedino točno u njegovom intervjuu, to jest da Pavelić pretstavlja ogromnu, apsolutnu većinu hrvatskog naroda. Mi znamo da nekakav Većeslav Vilder, ili nekakav Milan Banić nisu klali srpski narod, ali isto tako znamo da ti paraziti na srpskom narodnom tijelu ne pretstavljaju nikog osim samih sebe u hrvatskoj zločinačkoj narodnoj zajednici. Nije dakle pogreška i zločin Milana Stojadinovića u tom što smatra da je nemoguć život u zajedničkoj državi Srbima i Hrvatima, ili što smatra da je Pavelić oličenje hrvatske većine i hrvatskog duha, hrvatske kulture i hrvatske narodne duše. Zločin je i sramota, što se je on kao Srbin upustio u bilo kakve razgovore, izjave ili ko ntakte s neospornim hrvatskim šefom, jer sa njega kaplje krv stotina hiljada nevino zaklanih Srba. Tko pruža ruku Paveliću, tko razgovara s Pavelićem, taj legitimira njegove zločine. Stojadinović, razbijajući granitni neprobojni zid srpske solidarnosti, koji nisu rušili ni Srbi komunisti, isključio se je definitivno iz srpske zajednice od sad pa do vijeka...»

«SRBI SE SADA NALAZE NA DVA FRONTA:
PROTIV ZLA U DOMOVINI I PROTIV PETE KOLONE U EMIGRACIJI»


Pariški «Radikal» donosi članak od Stevana Trivunca, koji se u emigraciji ističe kao žrtva nacizma, dok je, kako smo obaviješteni, bio uhapšen u Beogradu 1941. po privrednoj policiji generala Nedića zbog nekog šverca i kao takav predan Nijemcima, pošto su Nijemci kontrolirali izhranu pučanstva. Kao ratni švercer dopao je u logor u Matthausen-u (Austrija), gdje ga je saveznička vojska našla i oslobodila. Naravski, da Trivunac nikome ne govori, da je u logor dopao zbog prljavog šverca, nego tobože zbog nacionalnog rada. Taj i takav Trivunac, osvrćući se na izjavu dra Stojadinovića, piše:Današnja situacija nameće hitno potrebu pregrupisavanja naših demokratskih redova. Ne treba bježati od istine: mi smo opet na istoj tragičnoj situaciji da bijemo bitku na dva fronta. Ne više samo protivu zla na domu, no i protivu povampirene reakcije i pete kolone u emigraciji.

U toj situaciji javljaju se posebne dužnosti za ravnogorske borce. Oni nemaju potrebe da stvaraju sebi posebne zadatke. Dovoljno je samo da se potsjete nedavnih. Prije svega, u času, kada se hrvatskim ustaškim odrodima pridružuju i nekoji srpski reakcionari da palikućski ugrožavaju naš zajednički dom Jugoslaviju, treba se sjetiti da je Draža Mihajlović digao narod na ustanak baš da sačuva taj dom».ma i Pavelićem, dr. Stojadinović opravdava s tim,
Ljutu travu na ljutu ranu!

Kralju Dmitre Zvonimire - u tamnici tvoji su ratnici-tvoji Generali!
Avatar
Maksovac
Vojnik
Postovi: 331
Pridružen/a: čet svi 28, 2009 1:46 pm
Lokacija: Nezavisna Drzava Hrvatska, Ljubuški

Re: Sporazum Pavelić Stojadinović

Post Postao/la Maksovac »

vonDocktor je napisao/la:
jodevcic je napisao/la:Kako nema spornog pa čija je bila vojvodina do 1945 Hrvatska i jedan dio Mađarski.Pa di vam se Zemun nalazi nego u Vojvodini.Onda Srbi bi dobili Kosovo koje njihovo nije ni bilo nego su poslje 1945 ga je tito naseljavo Srbima da bi ga bolje osvojili.Makedonija nije nikada bila njihova nego Bugarska to je dio Bugaraske tako da im i taj dio nepripada.Oni tada su mogli samo dobiti Beograd i Beogradski Pašaluk da u tim granicama bude Srbija.Što se sada polako ostvaruje malo po malo.Evo i Vojvodina dobila Autonomiju.
zemun se u to vrijeme nije nalazio u vojvodini, vec je dio SRIJEMA a cijeloviti srijem je spadao u sastav NDH

srbija je trebala prema jednoj karti sastavljenoj u argentini imati srbiju banat, backu(znaci djelove koji su bili u madarskoj i rumunjskoj)

a hrvatskoj bi se priznala cijela hrvatska(ukljucujuci srjem slavoniju bez belog manastira, dalmaciju sa kotrom, primorje sa rijekom, istru sa koprom, bosnu hercegovinu...
Zar Backa ne bi trebala pripadati toj cijeloj Hrvatskoj?
Za Dom Spreman!
slika
Avatar
LEGIONARI
Podurednik
Postovi: 1554
Pridružen/a: čet vel 26, 2009 3:40 pm

Re: Sporazum Pavelić Stojadinović

Post Postao/la LEGIONARI »

«GLAS KANADSKIH SRBA» ADAMA PR1BIĆEVIĆA
TAKOĐER NIJE ZADOVOLJAN


«Glas Kanadskih Srba», koji izlazi u Windsoru u Kanadi, list, u kojem glavnu riječ vode neki novopridošli partizani i Adam Pribićević, preko čitave stranice donosi intervju našeg urednika s drom Stojadinovićem pod naslovom: «Dr. Milan Stojadinović za saradnju sa drom Paveli ćem», pa piše:Pavelićev «Izbor» objavio je intervju, u kojem Stojadinović pozdravlja ustaše i izjašnjava se za rušenje Jugoslavije. Kako je poznato, ustaški kongres, održan prošle godine u Muenchenu, zaključio je da stupi u dodir s onim srpskim grupama, koje su protivne održanju Jugoslavije. Mi smo o tome obavijestili naše čitaoce. Danas donosimo intervju dr. Milana Stojadinovića, dan Pavelićevoj reviji «Izbor», iz koga će naši čitaoci vidjeti, da su ustaše počeli sprovoditi zaključak svog kongresa...«

Čudi nas, da Adam Pribićević nije bolje obaviješten o stanju u hrvatskoj emigraciji. Jer kada bi bio bolje obaviješten, onda bi znao, da izdavači i urednici «Izbora » nisu novi emigranti, već stari iseljenici, pa nemaju šta vidjeti s ustašama, osim ako Adam ne smatra ustašom svakog Hrvata, koji je za miran razlaz između Srba i Hrvata i za Nezavisnu Državu Hrvatsku. Na drugom mjestu istoga broja, «Glas Kanadskih Srba» je popunio cijela dva stupca s citatima iz «Izbora», tako primjerice citira prof. Fržopa, Fra Gracijana Raspudića a najviše ga smeta «Izborova» bilješka o hrvatskim generalima Grujiću i Dragojlovu, pa piše:

Ovi pravoslavci pridružili su se ustašama i postali hrvatski generali. Prvog su strijeljali komunisti, a drugi je u emigraciji. Pavelićevu «Izboru» su oni, kao i Sekula Drljević, Eugen Jocić, Sava Besarović, plus tisuće pravoslavaca iz Slavonije, Like i Korduna, koji su se uvijek osjećali i javno se priznavali Hrvatima, dokaz da ustaštvo nije protiv pravoslavlja. Da postoje gornji gospodski odrodi ili da su postojali, znade se. Svaki narod ih je imao, pa i srpski...»

Dakle, ako netko od Srba surađuje s Hrvatima, onda je izrod. Nije li Adam Pribićević pomislio, da po toj logici u izrode spada ili je spadao i njegov brat Svetozar, koji je u emigraciji surađivao s Hrvatima i veći dio svog slobodnog vremena proveo u pisanju knjiga, brošura i članaka protiv svega onoga, zašto se danas Adam zalaže?!



A ŠTA KAŽU VELIKOSRBI OKO DRUŠTVA «DUŠAN SILNI»
I «SVETI SAVA» O IZJAVI DRA STOJADINOVIĆA?


Čikaška «Srpska Borba», glasilo velikosrba oko chikaških društava »Dušan Silni» i «Sveti Sava», koja ima zadaću da propovijeda Veliku Srbiju od Djevdjelije do Maribora i da brani svoga pretsjednika dra Draškovića od napadaja srpskih radnika... posvetila je izjavi dra Stojadinovića skoro cijelu stranicu, gdje, između ostaloga, piše i slijedeće Kada su na političku pozornicu počeli, pored ostalih grješnika da bauljaju i razni palanački partijski kicoši, koji su u Jugoslaviji šetali od Orjune do Jereze, pa na kraju kada je i Dragiša Cvetković izmislio i počeo juriti Srbe po pma. Milan Stojadinović je ocjenio da je kucnuo njegov čas. Smatrajući da treba napraviti neki državnički akt, a pošto se sva politička vještina sa srpske strane sastoji u dodvorivanju dru Mačeku, to je Milan Stojadinović, da ne bi bio u zakašnjenju, odlučio zaigrati na ustašku kartu i pojurio da uhvati vezu s Pavelićem. Tako je jedna ustaška delegacija (!) iz časopisa «Izbor» poslije intervjuiranja Poglavnika dra Pavelića, kao čovjeka «koji za sobom danas ima ogromnu većinu Hrvata u domovini i van nje»,
dolazi do dra Milana Stojadinovića kao «najistaknutije srpske političke ličnosti, bivšeg pretsjednika vlade i pretsjednika Srpske radikalne stranke», koji se je izjasnio za miran razlaz Srba i Hrvata i za formiranje nezavisnih država Srbije i Hrvatske. Dajemo srpskoj javnosti ovo do znanja i prenosimo fotokopije obiju fotografija, sa str. 4. i 14. «Izbora», br. 10 od mjeseca jula ove godine. Gdje je takozvana srpska štampa, da ovo nečuveno skrnavljanje neopojanih i nepokopanih... žigoše i osudi?»




ŠTA KAŽE O IZJAVI DRA STOJADINOVIĆA GLAS RAVNOGORACA
ZA JUŽNU AMERIKU «LOVĆEN»


«Lovćen», koji za sebe veli da je organ udruženja boraca kraljevske jug. vojske za Južnu Ameriku i ravnogorskog pokreta, i koji se od vremena na vrijeme pojavi na Dock Sudu, Prov. Buenos Aires, također je posvetio veći dio svoga zadnjeg broja izjavi dra Stojadinovića «lzboru», pa, među ostalim, piše o ovo:«Izbor» je donio jednu podužu izjavu, koju je g. Josipu Subašiću dao bivši pretsjednik jugoslavenske vlade dr. Milan Stojadinović. Izjava uglavnom sadržaje: prijedlog o mirnoj likvidaciji Jugoslavije i razlazu Srba i Hrvata. Ako se uzme u obzir, da dr. Stojadinović nije imao sreću sa svojim religioznim i drugim političkim reformama, kada je bio na vladi, onda je malo vjerojatno da će i ova njegova izjava naići na odobravanje srpskog naroda u danom momentu. Interesantno je napomenuti, da po pitanju raspada Jugoslavije «Izbor» odavno vodi kampanju i da je u tom smislu bio prvo interpeliran poznati razbojnik Ante Pavelić, za koga «Izbor» kaže, da za sobom ima ogromnu većinu Hrvata. Čim se sjetimo imena Pavelića, odmah nam se obnove uspomene na raznovrsne borbe koje smo ravnogorci vodili protiv ustaša u tzv. «Nezavisnoj Državi Hrvatskoj«...

Prijenos ove objave popraćuje «lZBOR» poduljim odgovorom, iz kojega slijedi, da se oko «Lovćena» kupi svega nekoliko osoba, čija imena navodi i popraćuje ih ovim podatcima: Špiro Želalić, za vrijeme rata otpravnik poslova jugoslavenskog poslanstva u Buenos Airesu i Rio de Janeiru. Niko Maskarić, Srbin katolik, iz Dubrovnika. Rat proveo na Sušaku u blizini 2. talijanske Armate. Vlado Ivanisevic, urednik «Lovćena». Tokom rata u vojnoj odori, ali mirujući na Cetinju. Pod konac stupio u stožer dr. Sekule Drljevića. Povukao se u njegovoj pratnji do Zagreba, a odatle u emigraciju.
Ljutu travu na ljutu ranu!

Kralju Dmitre Zvonimire - u tamnici tvoji su ratnici-tvoji Generali!
Avatar
LEGIONARI
Podurednik
Postovi: 1554
Pridružen/a: čet vel 26, 2009 3:40 pm

Re: Sporazum Pavelić Stojadinović

Post Postao/la LEGIONARI »

SVITANJE NA DRINI

Slovenačka revija «Slovenska Pot», koja izlazi u Buenos Airesu, u zadnjem br. opširno citira prvo izjavu dra Pavelića pa onda izjavu dra Stojadinovića «Izboru». Tim izjavama revija posvećuje uvodnik, u kome, između ostaloga piše:

Izjave dra Pavelića i dra Stojadinovića u pogledu riješenja srpsko-hrvatskog pitanja, prelazi okvir običnih političkih rasprava, pa je potrebno tome posvetiti pažnju. Svi, kojima budućnost vlastitog naroda nije samo prazna riječ, zabrinuto su gledali i gledaju na razvoj dogođaja između srpskog i hrvatskog naroda. Bez okolišanja treba priznati, da su se u zadnja tri decenija zaprijeke i nesporazumi između oba naroda strašno nagomilale i da su pokušaji smirenja i izravnanja bili kratkog vijeka. Nesretni prošli rat raspalio je mržnju između oba naroda u tolikoj mjeri, da se je moglo očekivati sve prije, nego miran put za sporazum spora zum za miran razlaz. Jasno postavljeni hrvatski narodni program, koga su prihvatili 99 % Hrvata, bez obzira na njihovu stranačku podvojenost a to je suverena hrvatska država oduzima svaku ozbiljnost onim emigrantskim političkim sanjarima, koji nemajući smisla za stvarnost podržavaju ideju jugoslavenstva, niječući pravo narodnog samoodređenja. Šepavu logiku, da je Jugoslavija neophodno potrebna, jer da nijedan od njenih naroda ne bi mogao samostalno živjeti; logiku, koju su izmislili srpski imperijalisti, da bi mogli biti korisnici na štetu Hrvata i Slovenaca, treba konačno pokopati, jer je historijska činjenica, da su sva tri naša naroda hiljadu godina živjeli vlastitim političkim životom i da je svaki od njih imao svoj vlastiti put za dolazak do nacionalne svijesti i duhovnog razvitka. Političke činje nice također dokazuju, da je Jugoslavija bila i danas je klasični primjer duhovne rastrojenosti i nesporazuma. To su dobro uvidjeli hrvatski vođa dr. Pavelić i srpski prvak dr. Stojadinović, koji su se izjasnili za miran razlaz Srba i Hrvata i stvaranje nezavisne Hrvatske i nezavisne Srbije. Ne može se prikriti da su izjave dra Pavelića i dra Stojadinovića otvorile nove vidike i stvorile mogućnost za riješenje jednog spora, koji je izgledao nerješiv.

Oni su ocijenili situaciju i pogledali istini u oči, došavši do zaključka, da narod sa narodom i država sa državom mogu lakše naći put do mira i dobrog susjedstva, nego izmiješani i puni nepovjerenja u zajedničkoj državi. Zato možemo reći: Sviće na Drini. Mir na granici Hrvatske i Srbije je od temeljnog značaja ne samo za spomenute narode, nego i za njihove susjede, pa prema tome srpsko-hrvatski sporazum ne samo da interesira nas Slovence nego i cijeli demo kratski svijet, kojemu je interes ukloniti svaki nesporazum među narodima koji pripadaju zapadnoj hemisferi. Problem je načet. Mi Slovenci ne smijemo ostati po strani kod dogođaja, koji mogu imati veliki i neposredni učinak na našu budućnost. Izvan je svake sumnje, da Zapadni saveznici gledaju s interesom i da će ih veseliti svaki sporazum koji rješava srpsko-hrvatsko pitanje bez prolijevanja krvi i rata, jer onda prestaju razlozi za podržavanje komunističkog režima u Jugoslaviji koji se je do sada smatrao nužnim zlom...»

Sve ovo dokazuje, kako smo ispravno ocijenili situaciju, kada smo napomenuli, da Hrvati i Srbi imaju mnogo neprijatelja, kojima nije u interesu, da oba naroda nađu miran put i način za riješenje svoga spora, nego im je naprotiv u interesu, da se međusobno krvare, kako bi oni treći bili pravi korisnici. Predvidili smo također, da će i njihovi izmećari, u hrvatskim i srps kim redovima, stupiti u akciju, da sa raznih stanovišta podvrgnu kritici i uznastoje minirati politiku izmirenja između Hrvata i Srba, pa makar to izmirenje predviđalo i miran razlaz te stvaranje neovisnih država Hrvatske i Srbije, jer treći ne može biti korisnik, ako se Hrvati i Srbi mirno i prijateljski raziđu. Međutim, dobro je, da je tako. To je najbolji dokaz, da je ova politika na ispravnom putu, i da s njom treba nastaviti.


NOVE IZJAVE I DALJNJI ODJECI

U dvobroju 14-15, za studeni-prosinac 1954., «IZBOR» donosi na prvim stranicama (3-14) svoj novi razgovor s dr. Antom Pavelićem, kao i prijevod razgovora dra. Stojadinovića s urednikom revije «E1 Mundo Argentino». U drugoj polovici sveska nastavlja objavom odjeka u tisku. Iz shvatljivih razloga list donosi na prvom mjestu svoj razgovor s dr. Pavelićem, a iza toga razgovor dr. Stojadinovića s urednikom argentinske revije. Bit obiju izjava jest političko pomirenje između Srba i Hrvata. Izjava dr. Stojadinovića objavljena je dne 10. XI. 1954. Dr. Pavelić dao je svoju izjavu početkom prosinca, a objavljena je koncem toga mjeseca iste godine. Dajući važnost vremenskom redu, mi u ovom prikazu izjavu dr. Stojadinovića preno simo na prvom, a dr. Pavelića na drugom mjestu. Iz djela B. Krizmana (str. 278, bilj. 83) slijedi, daje profesor raspolagao sveskom «IZBOR-a», dvobroj 14-15, s oba gorespomenuta razgovora. Zapažamo, da profesor Krizman nije prenio razgovor Pavelić-Subašić kao takav, nego da je ispustio sva postavljena pitanja, a odgovore prenio u formi članka, čime razgovor gubi na suvislosti. Što se pak tiče izjave dr. Stojadinovića argentinskoj reviji od 10. X. 1954. (vidi nadnevak u petom pitanju Subašićeva razgovora s dr. Pavelićem), prof. Krizman umjesto toga preuzimlje pet redaka ove izjave (str. 286) iz «Croatia Press», Review and News Bulletin
(vjerojatno New York), 1955., god IX., br. 2 (146), str. 23, uz netočnu napomenu,da se radi o jednoj kasnijoj izjavi dr. Stojadinovića.

RAZGOVOR SA «ZATVORENIKOM U MAURITIUS-U» DR. PAVELIĆ I JA MISLIMO ISTO, IZJAVIO JE DR. STOJADINOVIĆ GUILLERMO A. LEON

«E1 Mundo Argentino«, Buenos Aires. Već smo naučni vidjeti u našoj sredini poznate ličnosti iz cijelog svijeta. Zaštićeni našim tradicionalnim zakonima o gostoprimstvu, koji garantiraju svakom strancu, voljnom živjeti na argentinskom tlu, slobodu ispovijedanja njegove vjere, učiti i podučavati, ovi ljudi, u miru izgrađuju svoju budućnost u ovoj svojoj novoj domovini. Između ličnosti koje su još jučer pisale stranice povijesti svojih zemalja, nalazi se među nama uhapšenik i slikar iz Mauritius-a, izbjeglica iz Indije, balkanski Schacht i bivši predsjednik jugoslavenske vlade Dr. Milan Stojadinović. Dr. Stojadinović sada već ne učestvuje aktivno u balkanskoj politici; njegovi poznati razgovori s Hitlerom i Mussolinijem pripadaju historiji. On je zamijenio diplomatski cilinder s perom i pinzelom. «Želim sura đivati i raditi s Argentincima«, rekao nam je dr. Stojadinović. Zašto ne, velimo mi? Dr. Stojadinović nije samo političar i državnik od imena, nego i stručnjak u privrednim i finan cijskim znanostima. Dr. Stojadinović je vlasnik i upravitelj jednog dobro uređenog i najviše čitanog ekonomskog tjednika u Buenos Airesu. Uz to, piše svoje doživljaje i u slobodno vrijeme malja, slika. Ali bivši predsjednik jugoslavenske vlade, ma da se dobro osjeća u novoj domovini, ne može zaboraviti rodnu grudu. Ovih dana smo baš čitali njegovu izjavu, u kojoj savjetuje svojim srpskim zemljacima, da se izmire sa svojim protivnicima Hrvatima.Dr. Stojadinović nas upućuje osobno u razne doživljaje iz života Srba i Hrvata.

—Doznali smo, gosp. Doktore, da ste dali neku izjavu u pogledu riješenja srpskohrvatkog spora. Možete li nam reći nešto pobliže o uspjehu tih Vaših napora?
—U istinu, spor između Hrvata i Srba je starog datuma. Za vrijeme prošlog rata, taj spor je imao krvave, tragične posljedice, pretvorivši se u međusobni rat do istrjebljenja. Ja želim, da se ti žalosni dani nikada više ne ponove. Moja izjava ima cilj: smirenje duhova među našim narodima i, koliko je to moguće, predati zaboravu uzajamne uvrjede i neprijateljstva.
—Saznali smo, gosp. Doktore, da je hrvatski vođa Dr. Ante Pavelić povoljno odgovorio na Vaš poziv. Možemo li znati kakav je odjek imala ta činjenica u hrvatskoj i srpskoj nase obini u Argentini?
—Dr. Ante Pavelić imade veliki utjecaj na hrvatsku emigraciju uopće i na ovu u Argentini posebno. Imam osjećaj, da su naše izjave djelovale povoljno u pogledu smirenja duhova među Srbima i Hrvatima. Napetosti su se smanjile, a to se vidi kako iz pisanja hrvatske i srpske štampe, tako i iz osobnog doticaja s ljudima.
—Nama je poznato, gosp. Doktore, da Dr. Pavelić predsjeda hrvatskoj vladi u izgnanstvu. Da li su članovi njegove vlade sporazumni s Dr. Pavelićem po tom pitanju?
—Nisu mi poznati odnosi u vladi Dra Pavelića, ali pretpostavljam, da su članovi njegove vlade i njegovi prijatelji, kao i njegovi sljedbenici potpuno sporazumni s Dr. Pavelićem.Možete li nam reći nešto o tom, kakav aspekt ima izmirenje Srba i Hrvata?
—Dr. Pavelić i ja mislimo jednako. Obojica smo nacionalisti i smatramo međunarodni komunizam zajedničkim neprijateljem naših naroda. Do sada smo imali gubitke u krvi i u vremenu, u međusobnim borbama naših naroda. Izmirenje će nam pomoći, da u buduće nemadnemo međusobnih borba i međusobnih gubitaka, nego da skoncentriramo sve snage protiv zajedničkog neprijatelja.
—Hoće li se moći prebroditi religiozne podvojenosti između vaših naroda, naime između Srba i Hrvata?
—Uistinu, glavne razlike između Srba i Hrvata leže u vjerskoj podvojenosti. U jeziku i kulturi nema velike razlike. Srbi su većinom grčko-pravoslavne vjere, dok su Hrvati rimo-katolici. Jasno je, da razumni ljudi moraju raditi i djelovati u pravcu vjerske tolerancije i jednakosti. Ali kler na obim stranama ne misli tako i miješa se u stvar. Dok sam bio predsjednik vlade, nastojao sam zavesti tu vjersku jednakost. Ali Pravoslavni Sinod me je zbog toga ekskomu nicirao za izvjesno vrijeme; tako su jaki vjerski osjećaji na Balkanu.
—Saveznici su za vrijeme prošlog rata proglasili Dra Pavelića «ratnim zločincem ». Da li ta činjenica može biti smetnja sporazumu između Vas i hrvatskog državnika? Nisu li Saveznici oprostili bivšem savezniku Osovine?
—Ja sam pobornik mira između naših naroda, između Srba i Hrvata. Moju izjavu uputio sam svim Srbima, ali i svim Hrvatima, koji žive u ovoj zemlji. Računi između Dra Pavelića i Saveznika ne spadaju k meni. Ali, i Vi sami znate, od posljednjeg rata mnoge su se stvari izmijenile. Neki bivši protivnici su sada saveznici, a neki od Saveznika su opet promijenili pravac svoje politike...
—Možete li nam na koncu nešto reći o Vašim uspomenama, koje pišete?
—U mojim uspomenama tretirati ću ljude i dogođaje od 1934. do 1939., kada sam bio ministar predsjednik i ministar vanjskih poslova kraljevine Jugoslavije. Vidio sam vlastitim očima kada se spustila oluja nad Evropom i mojom zemljom, oluja, koja me je donijela u ovu zemlju.
—Vaše mišljenje o argentinskom gostoprimstvu, gosp. Doktore?
—Ne poznam drugu zemlju gdje moji zemljaci žive bolje i mirnije. Ova klima mira, prijateljstva i bratstva mnogo je utjecala na moju izjavu o mirnom, prijateljskom riješenju srpsko-hrvatskog spora. Svi trebamo slijediti primjer argentinskog Lidera, generala Perona, koji se zalaže za svjetski mir, za prijateljska riješenja sporova između naroda, posebno između susjeda, kako bi se otklonili ratovi i krvava obračunavanja, koja koriste samo trećima.
Ljutu travu na ljutu ranu!

Kralju Dmitre Zvonimire - u tamnici tvoji su ratnici-tvoji Generali!
Avatar
LEGIONARI
Podurednik
Postovi: 1554
Pridružen/a: čet vel 26, 2009 3:40 pm

Re: Sporazum Pavelić Stojadinović

Post Postao/la LEGIONARI »

RAZGOVOR S POGLAVNIKOM DROM ANTOM PAVELIĆEM:

JOSIP SUBAŠIĆ, Buenos Aires.

Na proputovanju za Paraguay, Poglavnik dr. Ante Pavelić se je zadržao par dana među nama. Iskoristili smo tu priliku, da ga pozdravimo i zamolimo, da kaže nekoliko riječi o aktuelnim političkim i inim pitanjima, koja interesiraju hrvatski narod rasijan po svijetu i u zarobljenoj domovini. Poglavnik se je najljubaznije odazvao našoj molbi, pa poslije interesiranja o usp jehu «Izbora», koga Poglavnik redovito čita i prati, o prilikama u emigraciji uopće i o starim hrvatskim iseljenicima posebno, za koje reče, da su pravi hrvatski ambasadori u stranom svijetu i dobri građani zemalja u kojima nađoše svoje druge domovine, pređosmo na glavni razgovor.

Točno pred godinu dana, susreli smo se u Montevideu, kada ste nam dali izjavu za božićni broj «Izbora». Od onda pa do danas, Poglavniče, dogodile su se mnoge stvari unutar zarobljene domovine, u emigraciji i u svijetu, Šta Vam se čini, jesmo li blizu našega narodnog i državnog oslobođenja? Oslobođenje hrvatskoga naroda i uspostava Nezavisne Države Hrvatske ovisi o dvjema činjenicama: o međunarodnoj situaciji i o nama samima, to jest o samom hrvatskom narodu. Dozvolit ćete, da budem malo opširniji. Sve što se danas govori, piše i konferira u pogledu međunarodne situacije, zapravo o odnosu naroda i država prema komunizmu i državama sa komunističkim režimom, pravi dojam, da se napose zapadni svijet nalazi u jednoj zbrci, iz koje kao da nezna kako izići. Svi uviđaju, da je komunizam izravni neprijatelj čovječanstva i njegovih dosadanjih tekovina, svi uviđaju pogibelj, koja od njega prijeti, pa ipak u toku od deset godina, nije postignuta potpuna mjera za definitivno odstranjenje komunističke pogibelji. Čim se što dobroga zaključi i poduzme, odmah se pojavi kakovi novi faktor, koji izmišlja uvijek novi ili stare ponovljene «izume» za tobožnje mirno riješenje spora između »Zapada i Istoka», za tobožnju preorijentaciju komunizma i njegov tobožnji novi, nepogibeljni političko-socijalni pravac te za tobožnju mogućnost «suživlja vanja» demokrat, političkoga sistema sa komunističkim sistemom, i prema tome za moguć nost mirnoga i korisnoga suživljavanja sa Sovjet. Rusijom.

Nu unatoč tomu i takovim nastojanjima izvjesnih sovjetofilskih i obično podmetnutih političara u raznim narodima, ipak mora u svjetskoj politici pobijediti zdrav razum te uviđa nje, da je komunizam sa Sovjetskom Rusijom na čelu najveća pogibelj za čovječanstvo, što je ikada do sada postojala, i da se s njime ne može političkim i diplomatskim putem doći na kraj, jer on ne daje i ne može dati nikakve garancije za bilo i najmanje političko poštenje ili bilo kakve dobre namjere. Ta okolnost je eto nedavno dovela do toga, da je Sjeverna Amerika provela i kod ostalih naroda svoju odluku, da se Zapadnoj Njemačkoj povrati njezin suvere nitet, da je se podupre u ponovnom organiziranju vojske i da joj se pruži pomoć za naoružanje sa svim, pa i najmodernijim i najnovijim ratnim sretstvima. To je veliki korak naprijed. U zapadnome svijetu, posebno pak u Sjedinjenim Državama, je svaki dan veći broj među odgo vornim faktorima, koji uviđaju, da ako slobodni narodi žele slobodni ostati, trebaju komu nizam, odnosno njegove nosioce uništiti prije, nego ovi unište njih.

To su politički razlozi, koji isključuju mirno suživljavanje Zapadnih sila sa Sovje tskom Rusijom odnosno s komunizmom. Ne pridajete li, Poglavniče, isto takovu važnost ekonomskim razlozima, koji moraju dovesti do sukoba između ova dva svijeta, sukoba, koji bi potlačeni narodi, među njima i naš hrvatski, mogli iskoristiti za svoje narodno i državno oslobođenje? Da to sam upravo mislio kazati. I bez obzira na političke odnose, i sami ekono mski razlozi isključuje mogućnost opstanka slobodnoga i komunističkoga gospodarskoga
sistema jednoga kraj drugoga. Ta razlika je već poslije prvoga svjetskoga rata, dok je komunistički režim vladao jedino u Rusiji, bio smetnjom i uzrokom raznim gospodarskim krizama. Sada, kada je gotovo polovica Azije i gotovo polovica Europe u komunističkim rukama, ta bi različitost s vremenom dovela do velike gospodarske katastrofe u Europi i u Aziji, a ne bi od toga bio pošteđen ni američki kontinent. To uviđaju jasno ekonomski faktori na Zapadu. Ali, vratimo se opet na političke razloge. Ne smije se zaboraviti da se danas cijela istočna i jugoistočna Europa nalazi pod komunističkom tiranijom i ako baš u tom dijelu Euro pe ima među pučanstvom najmanje pristaša komunizma, i da se ostala Europa ne bi mogla od komunističke pogibelji obraniti, ako bi taj dio Europe trajno pod komunizmom ostao.

Dakle ne preostaje ništa drugo, nego s oružjem Sovjetsku Rusiju prisiliti na napuš tanje tih pozicija i učiniti kraj tiraniji sovjetskoga komunizma. Do toga mora doći bezuvjetno, a da do toga još nije došlo, razlog su dosadanje manjkave organizacije zapadnih sila i pogr ješna politika saveznika do nedavno vođena proti izvjesnim narodima, a napose proti Španjolskoj i Zapadnoj Njemačkoj. Kada će do toga doći? Nitko nije prorok da bi mogao proricati rok toga ostvarenja, nu sve veća pogibelj i sve veće nasilno prodiranje boljševizma u Aziji, i time sve veće ekonomsko ugrožavanje životnih interesa zapadnih nacija, napose Sjeverne Amerike, stvar će požuriti. U onom času, kada dođe do općega obračuna sa Sovjet skom Rusijom i svjetskim komunizmom, hrvatski će se narod sav, u domovini i u emigraciji dići proti komunizma, i s propašću istoga postići će svoju narodnu slobodu i svoju državnu nezavisnost.

Rekoste, Poglavniče, da naše narodno i državno oslobođenje ovisi o međunarodnoj
situaciji, ali i o nama samima. Što bi trebali raditi, pa da budemo što efikasniji u borbi za oslobođenje našeg naroda iz ropstva u kojem se nalazi i za uskrsenje Nezavisne Države Hrvatske? Što se tiče uloge hrvatskoga naroda u vlastitom oslobođenju u opće treba istaknuti dvije važne okolnosti: prvo, sigurno je, da je hrvatski narod listom proti današnjem stanju, u kome se nalazi i u pogledu tako zvane Jugoslavije, u koju je proti njegovoj volji strpan, kao i u pogledu komunističkog režima, koji nad njime vlada. Može se mirne duše reći, da danas u hrvatskom narodu u domovini i u emigraciji nema nikakve ozbiljne stranke ili grupe osoba, koja bi bila za Jugoslaviju, a to za to, jer se pred nijednoga Hrvata ne može danas izići sa jugoslavenstvom ili Jugoslavijom bilo u kakovoj formi. Razlika je u strankama tek u tome što se pita, tko, obzirom na prošlost, daje više garancija, da ne će s toga puta skrenuti, i za koga se zna, da li posjeduje više ili manje odlučnosti i borbenosti, da neopozivu volju hrvatskoga naroda za državnu nezavisnost doista i provede, naravno ne kakovim deklamacijama o mirotvorstvu ili pukim riječima, nego doista pravom borbom sa svim, pa i skrajnim
sredstvima, već prema tomu kakova budu tražili vrijeme i prilike. A svak znade, da se slobode skoro nikada ne dobijaju na tanjuru, nego se za njih valja boriti, valja krvariti. Moram napo menuti važnu okolnost, današnji komunistički režim, koji vlada nad hrvatskim narodom, je iz dana u dan slabiji. On ne će biti sposoban oduprijeti se jednoj odlučnoj akciji hrvatskog naroda i spriječiti da bude srušen, kada se hrvatski narod na konačnu akciju odluči. Taj se je režim istrošio unutar sebe samoga.

O tom nije nužno da govori koji protivnik režima, kada je stvar najbolje ocrtao sam jedan od najistaknutijih njegovih prvaka, poznati Dilas. Stanje je takovo, da se danas u domovini malo tko boji otvoreno istupati proti tome režimu. Narod je u domovini borben i samo očekuje odlučni čas. Narod zna, da se i u tuđini njegovi sinovi pripremaju i da su spre mni priskočiti odmah, čim za to dođe vrijeme. Hrvatske oružane snage postoje i čekaju na zapovijed. Naša je dužnost budno bditi nad dogođajima i biti spremni nastupiti, kada dođe do svjetskoga sukoba.
Ljutu travu na ljutu ranu!

Kralju Dmitre Zvonimire - u tamnici tvoji su ratnici-tvoji Generali!
Avatar
LEGIONARI
Podurednik
Postovi: 1554
Pridružen/a: čet vel 26, 2009 3:40 pm

Re: Sporazum Pavelić Stojadinović

Post Postao/la LEGIONARI »

Ako bi se pak pokazalo,- da bilo iz kojih razloga ne bi u skoro vrijeme moglo do općega sukoba doći, onda će hrvatski narod oslonom na svoju vlastitu snagu i na pomoć svojih prijatelja i saveznika sadašnjem stanju učiniti kraj: tamnicu Jugoslaviju razrušiti i krvavi komunistički režim srušiti, te uspostaviti svoju Nezavisnu Državu Hrvatsku, da tako ustoliči svoju narodnu, političku i vjersku slobodu te ekonomsko blagostanje u svojoj bogatoj vlastitoj zemlji. U to ne treba nitko dvojiti, jer za to postoje sve potrebite predpostavke. Poglavniče, zaboravili ste napomenuti i jedan drugi važan momenat, a to je preorijentiranje u mišljenju i kod samih Srba, koji u javnosti ističu, da su protiv svake Jugoslavije i za uspostavu nezavis nih država Srbije i Hrvatske, kao najbolje riješenje srpsko-hrvatskog spora?

Nisam zaboravio. I to je vrlo važan momenat. I kod naroda u Srbiji te kod njegovih poštenih sinova u tuđini sazrelo je mišljenje, da je Jugoslavija, ona prva, bila zapravo ne samo nesreća za hrvatski narod nego i za srpski, te da je današnja komunistička Jugoslavija samo posljedica one prve, u svakom pogledu, pa da je u interesu ne samo naroda hrvatskoga, nego i naroda srpskoga, da se sadanja komunistička Jugoslavija razruši, da se stvaranje tako zvane treće Jugoslavije onemogući, već da se uspostavi s jedne strane Nezavisna Država Hrvatska, a s druge strane Nezavisna Država Srbija, kao potpuno suverene države. Najautentičniji tumač toga osvjedočenja jest dr. Milan Stojadinović, nasljednik Pašićev i svojedobni predsjednik vlade i obnovljene Radikalne stranke, koji je doista predstavnik srpskoga naroda, a koji je javno i otvoreno to stanovište objavio prvo u «Izboru», a poslije u nekim drugim stranim novinama i revijama. Ili su njegovu izjavu s očitim odobravanjem popratili najvažniji i najoz biljniji srpski istaknuti ljudi u tuđini, i napose ugledni vojnički predstavnici.

Oni su osjetili svu važnost te izjave koja znači mirni i prijateljski razlaz između Hrvata i Srba, da time prestanu krvave borbe između oba naroda, a da snage budu uperene proti pogibelji, koja jednako prijeti obama narodima od komunizma, i da si oba naroda budu od međusobne koristi i pomoći, imajući svaki svoju vlastitu narodnu slobodu i svoju vlastitu nezavisnu državu. Dr. Stojadinović je u ovdašnjoj vrlo raširenoj reviji «E1 Mundo Argentino« od 10. studenog og. izjavio, «da se potpuno slaže s Poglavnikom drom Pavelićem». Prema toj izjavi stoji, da ste Vi izmijenili misli s dr. Stojadinovićem i da postoji izvjesni sporazum između Vas. Možete li nam što o tome reći?

Naravno, mogu Vam reći i to, da smo dr. Stojadinović i ja izmijenili međusobno misli o potrebi i vrijednosti pomirenja obaju naroda na bazi mirnoga razlaza i uspostave vlastitih država, to jest s jedne strane države Hrvatske, a s druge strane države Srbije, time da si svaki narod svoju državu uredi onako, kako to sam želi, te da svoje odnose s drugim naro dima i zemljama izravno ustanovi. Razumije se, nismo si nas dvojica preduzeli ni kojem pitanju prejudicirati ni pravima ni željama naroda, kojima pripadamo, nego smo se sporazu mili, da sva pitanja u odnosu dvaju naroda i dviju država, imaju riješiti sami narodi u domo vini, kada budu u mogućnosti to učiniti, i to po svojim zakonitim vladama i po svojim zako nitim narodnim predstavništvima, to jest, sa strane Nezavisne Države Hrvatske po Hrvatskom Državnom Saboru, a sa strane Nezavisne Države Srbije po Srpskoj Nar. Skupštini, koji su faktori jedini mjerodavni donašati definitivne zaključke za svoje narode, dočim je naša dužnost poraditi i sve učiniti, da dođe u prvom redu do oslobođenja i odstranjenja komu nističke tiranije, i u drugom redu do uspostave nezavisnih država i time dođe do mogućnosti, da gore rečeni ustavni faktori izvrše volju svojih naroda.


To je sve, što je na stvari, a kada bude trebalo to i u jednoj određenoj obostranoj formi objaviti, ne će tome biti zapreke. Poglavniče, recite nam, jesu li danas povoljnije prilike za našu narodnu stvar, naime uviđaju li Saveznici, naravno u prvom redu Sjedinjene Države, da im je komunistička Jugoslavija nesiguran saveznik i da bi u jednoj nacionalnoj Hrvatskoj i nacionalnoj Srbiji imali boljeg i iskrenijeg prijatelja? Vrijeme radi za hrvatsku narodnu stvar. Treba imati pred očima, da je danas već sasvim druga situacija prema zapadnim save znicima, nego li je bila prvih godina poslije rata. Beogradski komunistički režim nastoji i dalje zavaravati zapadni svijet s tobožnjim odpadom od Moskve, nu oni, koji dobro poznaju prilike, i koji imaju doista svijest o odgovornosti pred svojim narodima, ne mogu biti u zabludi u tom pogledu. U odlučnom času, kako se kaže, doći će djelo na vidjelo. Ne treba zaboraviti da danas ima u Europi dvanaest naroda sa preko 100 milijuna stanovnika, koji su po svršetku drugog svjetskog rata pali pod komunističku tiraniju, i da iz tih naroda ima u vanjskom svijetu oko 40 milijuna emigranata, koji svi rade na tome, da se njihovi narodi oslobode, a hrvatska emigracija, njezini nacionalisti napose, sa na čelu Hrvatskom Vladom u izbjeglištvu, jest jedna od najorganiziranijih i najaktivnijih u tom nastojanju.

Poglavniče, u hrvatskoj javnosti, posebno među klerikalnim krugovima, često se govori o Podunavskoj federaciji ili konfederaciji, kao riješenju hrvatskog pitanja. Šta velite Vi na to? Pripovijesti o federacijama i konfedera cijama sada podunavskim sada balkanskim jesu, kako rimska poslovica kaže, «filius ante patrem» (sin prije oca), to jest, pravljenje kombinacija za stvaranje nekih novih umjetnih državnih tvorevina, i to prije nego li su narodi iz tih područja srušili komunističke režime i postigli svoju narodnu slobodu. Mi nemamo ništa proti tomu, da oni narodi, ili dijelovi naroda budu svojedobno u takove kombinacije ulazili, ako im to konvenira, nu sigurni smo, da hrvatski narod za sebe takova šta ne želi, jer je imao dosta žalosnih iskustava iz prošlosti s tim i takovim kombinacijama, koje su ga koštale bezbroj žrtava, i sigurno je da će se smatrati sretnim, da bude sam gospodar u svojoj vlastitoj kući. U ostalom kakvoga smisla imaju takove kombinacije u oči činjenice, da se govori o jednoj općoj europskoj kombinaciji. U koliko bi do takove opće europske zajednice doista došlo, i samo ako bi svi europski narodi beziznimno doista u nju unišli, ne bi se ni hrvatski narod tomu otimao, da u nju uniđe izravno, ali sa svojom vlastitom državom, a ne kao narod drugoga reda u kakovoj drugoj kombinaciji pomiješan i kako se veli kroz mala vrata.

Poglavniče, velimo na koncu u šali, kako ste zadovoljni sa Vašim «ličnim glasilom » tj. «Izborom», jer nas s izvjesne strane tako prozvaše, zbog našeg izrazito neutralnog stava, budući našim javnim radnicima te političkim skupinama i pokretima mjerimo jednakom mjerom prema redu i zasluzi za narodnu stvar? Čujem i čitam, da izvjesne osobe i izvjesne novine Vaš časopis nazivaju «Pavelićev Izbor». Znate ima ljudi, koji uvijek moraju biti u nečijoj službi, bilo kao političari, bilo kao novinari ili izdavači kojega lista, pa prosuđujući po sebi ne mogu si ni zamisliti, da netko bude slobodan i nezavisan u svojoj novinarskoj djelat nosti. Eto radi toga ne mogu misliti ni za «Izbor», da je nezavisno političko glasilo, i da služi jedino svome narodu. Usput čitam i čujem, da Vas optu žuju, da ste proti katoličkoj crkvi i vjeri, i dosljedno gornjem, to pripisuju meni i cijelom nacionalističkom pokretu.

Čujem da izvjesni individui takove podvale šire i dostavljaju crkvenim i katoličkim političkim krugovima. Vas te podvale ne trebaju smetati, a ni mene ne smetaju, jer znam tko su i kakove su osobe koje to rade. Te osobe do vjere ništa ne drže, one vjeru i crkvu nastoje uzimati za pokriće svojih prljavština i nepoštenih te nemoralnih poslova u privatnom i tobo žnjem političkom djelovanju. Ja sam na to naučen od ranih godina, od kada sam počeo raditi u javnom životu, i radi toga neće oni od mene učiniti ni bezvjerca ni protivnika katoličke crkve. Oni se ne drže nijedne vjerske zasade, pa naravno ni one velike Kristove riječi: «Podaj Bogu što je Božje, a caru što je carevo», a što u našim prilikama znači vršiti dužnost prema svojoj vjeri kao vjernik, a prema svome narodu kao narodni radnik. Oni ne vrše ni jedno ni drugo, nego služe na sablazan narodu u vjerskom i narodnom pogledu. Za ilustraciju njihove bez božne laži ne treba drugoga primjera nego činjenice, da su izmislili klevetu, da sam ja i samnom vlada u Nezavisnoj Hrvatskoj Državi progonili katoličku crkvu.

Neka se nađe i jedan čovjek, koji bi mogao navesti ikakvu činjenicu, po kojoj bi se moglo zaključiti, da je postojao progon ijedne priznate vjere odnosno crkve u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj, i napose katoličke crkve, pa ću im i ja dati pravo. Ali, neka ih. Kada se međutim objave u javnosti izvjesna nedjela i prljavštine ljudi te vrsti, imati će se što čuti i čitati. Za sada imamo ozbiljnijega posla: raditi na oslobođenju hrvatskoga naroda i Nezavisne Države Hrvatske, i ne obazirati se na smutljivce, kojih ima svagdje u svim narodima i u sva vremena. Nisu ti ljudi važni, i narod će ih već osuditi.

Ja večeras moram putovati, pa za danas će biti dosta veli Poglavnik nego da uzmemo jednu pravu bosansku kafu, onu s kajmakom. Dobra ideja, Poglavniče, nego tko će nam napraviti pravu bosansku kafu, i to onu s kajmakom, rekoh. Ne brini se, sve će to urediti ovaj moj hercegovački vojvoda, i zaista za par minuta bila je na stolu prava bosansks kafa. Opraštajući se, Poglavnik nam još jedamput reče, da ne zaboravimo na ono, što je u uvodu naglasio, tj. da pozdravimo putem «Izbora» sve Hrvate i Hrvatice diljem svijeta, neka se diče narodnošću kojoj pripadaju i da ne zaborave na potlačenu domovinu, kao i da budu lojalni građani zemalja, čije gostoprimstvo uživaju. Iz objavljenog teksta slijedi, da je i ovaj drugi razgovor s Poglavnikom u ime «IZBOR-a» vodio njegov urednik, Josip Subašić. U oba slu čaja Subašićeva je briga bila, da se iz objave razgovora ne bi moglo ustanoviti stvarno boravište dr. Ante Pavelića. To je razlog, da je u prvom slučaju kao mjesto razgovora naveo grad Montevideo, a u drugom Buenos Aires, ali uz napomenu, da se dr. Pavelić tu našao na proputovanju u Paraguay.

Makar ova stvar ne zasijeca izravno u predmet našeg razmatranja, smatramo, da ipak nije suvišno zabilježiti, da je od svoga dolaska u Buenos Aires, u studenom 1948., do svoga odlaska u Chile, u srpnju 1957., odakle je otputovao u Madrid, dr. Ante Pavelić živio neprekidno u Argentini. Gorenavedeni razgovor dr. Ante Pavelića s urednikom «IZBOR-a», Josipom Subašićem, sastoji se od osam pitanja i toliko odgovora. Po sadržaju razgovor je namijenjen prvenstveno hrvatskoj, ali i srpskoj iseljeničkoj javnosti, jer se napose peta točka odgovora podjednako tiče obaju naroda, hrvatskoga i srpskoga. Po našem mišljenju, ova točka predstavlja svojim sadržajem izjavu od povijesnog značenja. Prva dva pitanja i odgovora odnose se na opasnost komunizma za tekovine čovječanstva i mišljenja, da Zapad s komuni zmom treba obračunati silom.

U trećoj točki govori se o krizi komunističkog režima u domovini i odlučnosti hrvatskog naroda, da taj režim sruši i uspostavi Nezavisnu Državu Hrvatsku. Na četvrto pita nje urednika, kojim upozorava na promjenu i kod Srba u pitanju obstanka Jugoslavije, dr. Pavelić odgovara, da i kod njih sazrijeva mišljenje, da je Jugoslavija nesreća, ne samo za hrvatski, nego i za srpski narod, te da je u probitku obaju naroda, da se uspostavi s jedne
strane Nezavisna Država Hrvatska, a s druge Nezavisna Država Srbija, kao potpuno suverene države. Sa srpske strane to gledište zastupa dr. Milan Stojadinović. U petoj točki Subašić podsjeća Poglavnika na izjavu, koju je pred kratko vrijeme dr. Stojadinović dao reviji «El Mundo Argentino« i tom prilikom rekao, da se potpuno slaže s Poglavnikom dr. Pavelićem. Iz toga slijedi, kaže Šubašić, da između njega i Stojadinovića postoji izvjestan sporazum, pa postavlja pitanje, da li bi Poglavnik mogao o tome nešto reći. Na to pitanje daje dr. Pavelić podulji odgovor, koji po svome sadržaju ima fundamentalno značenje. Prije svega, odgovor se ne ograničuje na potvrdu ili nijekanje o postojanju sporazuma, nego pruža konkretne podatke o sadržaju jednog okvirnog dogovora dvojice državnika u emigraciji, o važnom političkom pitanju, koje se tiče njihovih naroda.

Po svrsi, za koju su dani, odgovori dr. Pavelića namijenjeni su hrvatskoj i srpskoj javnosti, pa dosljedno tome nisu, možda, plod mišljenja jednog od dvojice protagonista sporazuma, nego odraz njegova sadržaja, koji je postignut izmjenom misli dr. Ante Pavelića s dr. Milanom Stojadinovićem. Prema tome, odgovori dr. Pavelića predstavljaju, ustvari, sadr žaj njihova sporazuma. Iz skupa odgovora dr. Pavelića dobiva se jasna slika o obliku, pred metu, svrsi i provedbi sporazuma, kao i osobnoj ulozi njegovih tvoraca. Po obliku, sporazum je usmeni dogovor postignut izmjenom misli dvojice partnera. No, na jednom mjestu svojih odgovora dr. Pavelić izjavljuje, da ne će biti zapreke, da ga se kada bude trebalo u jednoj određenoj i obostranoj formi objavi.

Prema tome, radilo se o obliku sporazuma, koji je u diplomatskom jeziku poznat pod engleskim nazivom «gentlemen's agreement«, tj. o utanačenju, koje čašću obvezuje. Predmet sporazuma je potreba pomirenja hrvatskog i srpskog naroda; svrha mu je: na bazi mirnog razlaza uspostava nezavisnih država Hrvatske i Srbije. O provedbi sporazuma dogovoreno je, da sva pitanja o odnosu dvaju naroda i dviju država imaju riješiti sami narodi u domovini, po svojim zakonitim vladama i po svojim zakonitim narodnim predstavništvima. Načelo pošti vanje vrhovničkog prava dvaju naroda kod provedbe sporazuma, potkrjepljuje dr. Pavelić još u dvije prilike svoje izjave. Na jednom mjestu kaže izričito, da on i Stojadinović nisu svojim sporazumom ni u kojem pitanju prejudicirali ni pravima, ni željama naroda, kojima pripadaju. Jednostavnije rečeno: dr. Pavelić i dr. Stojadinović nisu se upuštali u raspravu o pitanjima, o kojima samo ustavni čimbenici suverene države mogu pravovaljano odlučivati.

Na drugom mjestu, gdje govori o ulozi protagonista sporazuma, on njihovu djela tnost ograničuje u tom smislu, da je njihov zadatak poraditi i učiniti sve, da dođe, u prvom redu, do oslobođenja i odstranjenja komunističke tiranije, i, u drugom redu, do uspostave nezavisnih država i time stvori mogućnost, da ustavni faktori izvrše želju svojih naroda. Ovim bismo završili raščlambu ove, po našem mišljenju najvažnije točke, predmetne izjave dr. Ante Pavelića. U posljednje tri točke govori se o izgledima za oslobođenje domovine, zatim o Podunavskoj konfederaciji, o čemu se u ono vrijeme pisalo i raspravljalo, te, konačno, o polemici, koja se tada vodila u izvjesnom hrvatskom tisku u Buenos Airesu u svezi s pojavom i pisanjem «IZBOR-a». Budući da spomenuta tri pitanja prelaze okvir našeg zadatka, smatramo, da nam nije dužnost njima se posebno pozabaviti.
Ljutu travu na ljutu ranu!

Kralju Dmitre Zvonimire - u tamnici tvoji su ratnici-tvoji Generali!
Avatar
LEGIONARI
Podurednik
Postovi: 1554
Pridružen/a: čet vel 26, 2009 3:40 pm

Re: Sporazum Pavelić Stojadinović

Post Postao/la LEGIONARI »

ODJECI

Nastavljamo prenošenjem daljnjih odjeka na izjave dr. Pavelića i dr. Stojadinovića, objavljenih u «IZBORu» br. 14-15.

«SLOVENSKA DRŽAVA» POZDRAVLJA IZJAVU DRA STOJADINOVIĆA

Dr. Ćiril Žebot, vođa desnog krila Slovenske ljudske stranke, osvrćući se na izjavu dra Milana Stojadinovića u «Slovenskoj Državi» od 2. XI. og, piše:

U izjavi, koju je dao hrvatskom časopisu «Izbor» iz Bs. Airesa dr. Milan Stojadinović, bivši predsjednik vlade, jedan od vođa stare Narodne radikalne stranke i osnivač srpske radikalne stranke, izjasnio se je protiv jugoslavije i za osnivanje samostalnih država srbije i Hrvatske, kao jedino riješenje srpsko-hrvatskog spora. Ova izjava pobudila je veliki interes među Hrva tima, srbima i Slovencima a to je i razumljivo jer ona dolazi od tako viđene srpske političke ličnosti. Izjava dra Stojadinovića je tim značajnija, jer ona počiva na načelu, koje već dugo predstavlja bazu svehrvatskih političkih težnja, a naročito zbog toga, jer postoji jasno suglasje između njega i poglavnika dra Ante Pavelića u pogledu načina riješenja srpsko-hrvatskog spora. Predbacivanja s izvjesne strane i jednom i drugom, da se nisu za vrijeme vladanja držali strogo demokratskih načela, otpadaju, jer ako bi demokratska nepri-kosnovenost služila kao jedino mjerilo za političku legitimaciju našim političkim ljudima, onda bi bilo vrlo teško naći viđenijeg političkog čovjeka u sadašnjoj našoj emigraciji, za koga bi se moglo reći, da ima politički «čiste ruke». Što se pak tiče dra Stojadinovića, on ubraja u svoj konto barem činjenicu, da njegova vlada nije bila ona, koja je potpisala Trojni pakt, kao što on nije bio ni onaj, koji je udario prvu osnovicu za početak Aleksandrove diktature. Na drugoj strani dr. Pavelić može s lakoćom ustvrditi povjesnu činjenicu, da je njegova Nezavisna Država Hrva tska nastala uz puno suglasje, voljom i odobravanjem cjelokupnog naroda, uključivši u taj narod i dr. Mačeka, koji je radje preko Uzica pobjegao u Zagreb, nego da produži u bjegstvo s pučističkom vladom generala Simovića. To su nepobitne činjenice. Ali ako i odbacimo sve ove lične momente, danas je već potpuno jasno, da osnovni uslov mira i zadovoljstva među narodima Jugoslavije leži u osnivanju zasebnih narodnih država za Srbe, Hrvate i Slovence. Nakon što se sruši boljševički teror nad narodima srednje i istočne Europe, europsko načelo slobodnih narodnih država će onemogućiti drugu Čehoslovačku i drugu jugo slaviju.Posmatrana s tog gledišta, izjava dra Stjadinovića je pozitivan dogođaj, posebno ako uzmemo u obzir i činjenicu, da on traži mirno, prijateljsko riješenje problema između Hrvata i srba, koje je do sada razdiralo neprijateljstvo, i koji su, u međusobnim borbama, prolili dosta drago cjene krvi. Politička mudrost je stvar mirnog prosuđivanja te jasnog gledanja u budućnost. Stojadinovićeva izjava otvara put nadi, da će srbi i Hrvati konačno riješiti svoje sporove u skladu s pameću i u miru, bez posrednika...«

GENERAL SVETISLAV DJUKIĆ POZDRAVLJA IZJAVU DRA STOJADINOVIĆA

Buenos-aireška «srpska Zastava« donosi pismo div. generala g. Svetislava Djukića uredniku spomenutog lista g. Filipoviću. Pismo glasi:

Dragi g. Filipoviću! Veoma sam se obradovao Vašem pismu i onom isječku iz hrvatskog časopisa «Izbor». Milo mi je, da i Hrvati vide ono, što sada i ogromna većina srba vidi, a to je, da je dr. Stojadinović naš najveći živi političar. Kada god sam posmatrao tko je sve protiv Stojadinovića, uvijek sam mislio na engleskog pisca Swifta, koji je napisao: «Kad se genij pojavi u svijetu, poznati će te ga po jednom znaku: sve se budale udruže protiv njega». Pokazao sam Vaše pismo i izjavu dra Stojadinovića «Izboru» nekolicini mojih drugova, viših oficira, i svi su se ne samo suglasili, nego kao u horu odgovaraju: «Hvala Bogu!« Vjerujte mi, sada prvi put poslije sloma 1944. dobijamo nadu za mogućnost sretnog i slobodnog života. Što se tiče ličnosti dra Ante Pavelića, ja znam šta mnogi srbi o njemu misle i govore, ali i ja ću reći svoje mišljenje u knjizi, koju spremam: «Iz šume u emigra ciju«. Vi znate, da sam ja bio sa Dražom i on me je bio poslao u naročitoj misiji, pred kraj rata, kod zapadnih saveznika. Za prelazak preko teritorija Države Hrvatske, ja sam kao Dražin izaslanik bio dobio od Pogla vnika Pavelića specijalnu propustnicu i on me je u Zagrebu primio i duže smo razgovarali. O tome sam poslije i Dražu obavijestio. Bit će više o tome u mojoj knjizi, ali Vam već sada mogu reći za srpsku javnost, da je Pavelić smatrao komunizam kao zajedničkog neprijatelja i srba i Hrvata, a za naše uzajamne odnose reče mi pri rastanku: «Sporazumit ćemo se mi!» «Pozdravite mi mnogo našeg dragog pretsjednika, dra Stojadinovića, Vaš iskreni general Svetislav Djukić». Urednik «srpske Zastave» nastavlja: Ovome pismu nije potreban nikakav komentar. Dakle sam Draža imao je vezu s poglavnikom Pavelićem i to u doba, dok se je pušila svježa krv nevinih žrtava na obim stranama. Da, bilo je razgovora, a krajnji cilj njihov bio je da se obustavi uzajamno ubijanje. A to je ono, što za budućnost želi i srbima i Hrvatima dr. Stojadinović. Da se odijelimo, da se ne bismo mogli više klati, i kad bismo htjeli. Ne da se uortačimo sa Pavelićem, Mačekom, Stepincem, nego da se razortačimo. Ako ne uspijemo riješiti srpsko-hrvatski spor, mi se ničemu dobromu ne možemo nadati!»

«JEDINO STOJADINOVIĆEVO OPRAVDANJE JE TO ŠTO JE I DRAŽA VODIO PREGOVORE S PAVELIĆEM...»

Miinchenska »Hrvatska Zora», koju izdaju ljotićevci, u osvrtu na izjavu dra Stojadinovića piše:

Stojadinović se je dugo vremena držao po strani naše politike,pa smo mislili, da se u nju ne će više ni miješati. Ali Stojadinović je podlegao sugestijama svojih argentinskih «prijatelja» i dao intervju «Izboru». Kroz taj intervju on se je izjasnio, ni više ni manje nego za razbijanje Jugoslavije i za formiranje Nezavisne Države srbije i Nezavisne Države Hrvatske. Ovim svo jim nesretnim intervjuem, g. Stojadinović kao da je potvrdio opravdanost najtežih optužbi, koje su njegovi protivnici protiv njega iznosili. Da je g. Stojadinović ovaj svoj intervju dao bilo kojem argentinskom listu, o gledištu g. Stojadinovića moglo bi se diskutirati. Ali činje nica da je on za svoj intervju izabrao upravo Pavelićev «Izbor» i da je svoju izjavu dao nepo sredno poslije Pavelićevog intervjua u tom časopisu, može da izazove samo osudu. Kroz taj intervju u «Izboru», g. Stojadinović je pošao na noge Paveliću; što više, ovime je Stojadinović dao indirektnu sankciju svega onoga što je Pavelić učinio protiv srpstva od 1929. do 1945. Nagrada za ovu ogromnu uslugu Paveliću sasvim je nerazmjerna. Urednici «Izbora» učinili su g. Stojadinoviću komplimenat (saglasno Lafontenovoj basni o lisici i gavranu, koji tobož lijepo pjeva), da je «veliki i simpatični srbin» i da je «ličnost, koja neosporno imade najveći ugled među srbima, te veliki prestiž u inozemstvu uopće!»... Jedino Stojadinovićevo oprav danje moglo bi da bude to što je i Draža Mihajlović, krajem 1944. i početkom 1945., preko svojih emisara, također vodio pregovore s Pavelićem. Ali Draža je bio vojnik, a ne političar. Na kraju svog intervjua, g. Stojadinović je rekao urednicima «lzbora»: «Ovo ne će biti posle dnji naš susret, nadam se... Moj srpski dom je uvek otvoren za dobre i prave Hrvate». Ured nici «lzbora» su mu, dakako, odgovorili: «Hvala, g. Pretsjedniče!» Prema tome, za g. Stoja dinovića su pravi i dobri Hrvati oni koji su klali goloruke srbe. Ne prebstaje nam drugo nego da i mi kažemo g. Stojadinoviću: Hvala Vam, g. Pretsjedniče za takvu definiciju pravih i dobrih Hrvata! Mi time ne ćemo doći u iskušenje da također zakoljemo po koga golorukog srbina, ne bismo li stekli Vaše priznanje da smo dobri i pravi Hrvati!»

«DR. STOJADINOVIĆ NAZDRAVLJA ŠLJIVOVICOM USTAŠE U SVOJOJ VILI»"

«srboljub», koji izdaju srpski klerikalci u Buenos Airesu, pod gornjim naslovom posvetio je skoro cijele dvije stranice izjavi dra Stojadinovića uredniku «Izbora», pa piše:

Mnogi će se pod utiscima ovoga nevjerojatnog ali istinitog skandala upitati: otkuda ovaj srdačan susret i prijateljski razgovor između dr. Stojadinovića i urednika ustaškog «Izbora»? Ali dovoljno je samo baciti pogled na kratku noticu o biografiji Stojadinovića u spomenutom br. «Izbora», i odgovor je nađen. «Za vrijeme Stojadinovićeve vlade kaže pisac reportaže nisu bili vršeni progoni Hrvata, kako se to ranije prakticiralo. Mnogi Hrvati, koji su dotle živjeli u emigraciji, kao dr. Mile Budak i drugi, vraćaju se kući...» Eto, zahvaljujući Bogom danim državničkim sposobnostima najmudrijeg Bajinog sljedbenika, od godine 1937. do 1939. vratilo se u Hrvatsku preko 300 ustaša. Stojadinović je, kako se iz prednjeg vidi, omogućio ustašama da državu podrivaju ne samo spolja, nego i iznutra. «Izbor» dalje navodi, da je Stojadinović zastupao ideju ravnopravnosti pravoslavnih, katolika i muslimana, zbog čega je došao u sukob s pravoslavnim svećenstvom. U prilog boljeg razjašnjenja povodom pokušaja nametanja silom nepopularnog i antisrpskog konkordata, mi ćemo navesti izvorno pismo od 30. VIII. 1937. koje je pisao lično Stojadinović tadašnjem ministru unutrašnjih poslova dru Korošcu, u kome pismu se jasno ogledaju «srpsko rodoljublje« i «srpsko pravoslavlje« Dra Stojadinovića. Pismo glasi:

«...Izgleda da Knez želi da budemo popustljivi prema episkopima, koji su postali suviše drski. Oni njihovi govori po beogradskim crkvama, širenje onih škandaloznih letaka ne smije se trpjeti. Mi smo jaki i trebamo iskoristiti stvar u našu korist. Mi ćemo imati veliki dio episkopa uz nas i na tome pitanju je zgodno da se odvoje i pocijepaju episkopi... Prema rušiocima države ne treba nastupati u rukavicama...« Ova dva momenta najubjedljivije pokazuju što je bio povod da se ustaše obrate Stojadinoviću, a ovaj iste najsrdačnije primi u svojoj vili. Ono što pri tom otskače svojom karakteristikom jeste činjenica, da je Stojadinović pokazao apso lutno otsustvo srpskog ponosa i reakcije prema urednicima ustaškog časopisa, u kome su oli čeni najgnjusniji zločini što ih je povijest čovječanstva svih vremena zabilježila. Imajući ovo u vidu, još se manje možemo složiti s onim što je Dr. Stojadinović napisao na svojoj fotogra fiji posvećenoj tim istim ustašama: «Izboru s najljepšim željama!» To nije ništa drugo, do najeklatantniji primjer zajedničkog izdajstva Dr. Stojadinovića prema srpskim grobovima i ustaša prema bivšoj zajedničkog državi...«

VOĐA I POGLAVNIK

«Poruka», koju izdaje jugoslavenski Odbor u Londonu, a u kojoj vode glavnu riječ 27-martovci na čelu s majorom Kneževićem, posvećuje izjavi dra Stojadinovića «Izboru» stranicu i po, pa pod gornjim naslovom, između ostaloga, piše i ovo:

Vampire se Knez (Pavle) i Dragiša Cvetković: zašto se ne bi promeškoljio i zakašljao i Stojadinović? Došao je na misao da obnovi svoje pobratimstvo s Antom Pavelićem, koji je u međuvremenu nekoliko stotina hiljada srba poklao (?), nekoliko stotina hiljada (?) pokato ličio, i toliko natjerao u bjegstvo preko Drine. Ustaški časopis «Izbor» objavio je u broju za juli 1954., razgovor koji su njegovi urednici imali sa Stojadinovićem o riješenju srpsko-hrvatskih odnosa. Na pitanje, da li je on za stvaranje Velike srbije kao nezavisne srpske države, tj. da li je za razbijanje jugoslavije, g. Stojadinović je izjavio: Svakako da smatram, da je to jedini i najbolji put da se zaštite interesi i budućnost srpskog naroda...« A kako on gleda, nastavili su urednici «Izbora», «na težnje hrvatskog naroda, koje su težnje jednodušno izražene u željama svih hrvatskih političkih faktora od nekog značaja a to je Nezavisna Država Hrvatska«, odgovorio je: «Ono što ja tražim za srpski narod, ne mogu a da ne priznam i hrvatskom narodu... Ja sam uvjeren da ćemo ovim putem doći do rezultata, da se najzad učini kraj dosadašnjem međusobnom uništavanju...« Reakcija srpske štampe u emigraciji bila je oštra i do krajnosti nepovoljna po g. Stojadinovića. Ustaše danas, sa svojim nadbiskupom Šarićem načinili su se propovjednicima «mirne rastave« između srba i Hrvata, «bez prolijeva nja krvi«. Kako bi se to moglo da postigne? «Velika Hrvatska« i «Velika srbija» međusobno se isključuju: obe bi imale da obuhvate jedan isti, širok prostor, naseljen i srbima i Hrvatima. Preselenje? jugoslavija, naša otadžbina i danas i juče bez obzira na režime koji se smjenjuju, živa je i žilava stvarnost. O nju su se mnogi zubi polomili i polomit će se. Nju ne će moći da uzdrma ni ćutljivost nekih političkih prvaka HSS, koji su jednog danažustri republikanci, a drugog dana daju se imenovati od Dvora ukaznim senatorima; koji jedne godine viču da je jugoslavija, i to kraljevina jugoslavija, potreba i za srbe i za Hrvate i za Slovence, a druge godine se zalažu za Hrvatsku Republiku do Drine».

DR. DRAGIŠA CVETKOV1Ć O IZJAVI DRA STOJADINOVIĆA

Bivši predsjednik jugoslavenske vlade dr. Dragiša Cvetković, ispisao je ništa manje nego 11 stranica svojih «Dokumenata o jugoslaviji)) o izjavi dra Stojadinovića «Izboru». Ponavljajući iste prazne fraze nekih srpskih novina, dr. Cvetković piše i ovo:

U javnom životu, svaki put kad pokuša nešto izjaviti, Stojadinović napravi nespretno pogre šku, da je pravo čudo koliko ne zna šta će, gdje će i kako da kaže. Tako je nedavno dao jednu strašnu izjavu ustaškom listu «Izbor», koji izlazi u Argentini. U toj izjavi kaže, da odobrava Pavelićevu akciju za nezavisnu državu Hrvatsku i da je s njim suglasan, pošto i on želi državu srbiju. Sama činjenica, da je mogao i da pomisli da ustaškom listu daje ma kakve izjave, a najmanje onakve kakve tim krvnicima gode, dokaz je teške poremećenosti u rasuđivanju...«

AUSTRALSKA «SLOGA» I «SRPSKO JEDINSTVO)) OTVORILI ANKETU O IZJAVI DRA STOJADINOVIĆA

«Sloga», koja izlazi na latinici u Australiji, i «Srpsko Jedinstvo» koje izlazi na ćirilici u Chica gu, otvorili su anketu o izjavi dra Stojadinovića «Izboru». «Sloga» u br. od 12. studenog og. donosi u cijelosti članak, koji je izašao u buenosaireškom «E1 Hogar»-u, a «srpsko Jedinstvo» je donijelo dva članka, jedan protiv, a drugi, od g. Milana Mikašinovića iz Buenos Airesa, u prilog izjave dr. Stojadinovića, tj. mirnog razlaza Hrvata i srba i stvaranja nezavisnih država Hrvatske i srbije.

DR. PAVELIĆ JE BORAC I NOSILAC IDEJE O SLOBODNOJ HRVATSKOJ DRŽAVI, KOJA JE NA SRCIMA 90 POSTO HRVATA

(srpsko Jedinstvo», koje izlazi na ćirilici u Chicagu, donosi od g. Gvozdena Bralovića, kapetana u jug. vojsci, članak, u kome čitamo i slijedeće:

U «Glasu Kanadskih srba» pojavio se članak pod naslovom «Slučaj Milana Stojadinovića». Čitajući ga dobija se utisak, da je po srijedi zabluda, zavist ili inat. Pisac govori o izjavi koju je dr. Stojadinović dao urednicima Hrvatskog, a ne ustaškog, kako veli pisac, časopisa «Izbor». po pitanju riješenja srpsko-Hrvatskog spora. Navodi da je ova izjava izazvala «zaprepašćenje...» što jedan srbin poslije svega što se desilo, razgovara o budućnosti srpskog naroda sa zločinačkom bandom koja je skratila srpski narod za 700.000 srpskih glava.»
Dobro bi bilo, da je pisac ovdje pomislio, da je ogromnu većinu Hrvatskog naroda stavio pod ime «zločinačka banda», jer u svojoj ogromnoj većini Hrvati se ne odriču ustaša, a dr. Pavelić je i danas borac i nosilac ideje o slobodnoj Hrvatskoj državi, koja leži na srcima svih onih, koji nešto znače u Hrvatskom narodu, i na srcima 90 posto Hrvata. Dr. Stojadinović baš i pregovara sada s Hrvatima, kako bi se jednom za uvijek prestalo sa međusobnim klanjem i istrjebljivanjem. On se ne udružuje s Hrvatima, nego hoće da se s njima razortači. Ovdje Pavelić ne pregovara ni kao poglavnik ni kao zločinac, već kao Hrvat, koji ima uz sebe većinu Hrvata, i sa kojima se mora pregovarati, ako se hoće sporazum sa pravim predstavnikom Hrvata.

Da završimo. Samo zablude, zavist, ili inad, mogu biti po srijedi kada se kritizira i napada današnji stav dr. Stojadinovića po srpsko-hrvatskom sporu. Jer ovaj se spor mora riješiti. A njega ne mogu riješiti oni, koji su najkrivlji što spor postoji, odnosno oni, koji su podržavali neprirodnu zajednicu srba i Hrvata, koju je platilo životom blizu milijun srba. Spor mogu riješiti samo dorasli političari, koji su istovremeno dobri srbi odnosno dobri Hrvati, a ne «jugoslaveni», koji nose odgovornost što je nasilno stvorena i nasilno održavana jugoslavija...»
Ljutu travu na ljutu ranu!

Kralju Dmitre Zvonimire - u tamnici tvoji su ratnici-tvoji Generali!
Avatar
LEGIONARI
Podurednik
Postovi: 1554
Pridružen/a: čet vel 26, 2009 3:40 pm

Re: Sporazum Pavelić Stojadinović

Post Postao/la LEGIONARI »

IZJAVA DRA STOJADINOVIĆA «IZBORU» U AUSTRIJSKOJ ŠTAMPI

Bečki «Tageszeitung» od 13. ov. mj. donosi na prvoj stranici natpis na četiri stupca «Verso ehnung zvvischen Stojadinović-Pavelić», sa opširnim komentarom o izjavi Dra Stojadinovića «Izboru». List «Neues Oesterreich» pod naslovom «Pavelić und Stojadinović ausgesoehnt» se bavi izjavom Dra Stojadinovića našem časopisu.

Od poznatih nam stranačko-političkih odjeka na Buenos-airešku izjavu dr. Stojadinovića, preostalo bi nam još zaobilježiti članak, koji je u toj stva¬ri donio list «Iskra», drugo od dva glasila, koja su u Miinchenu, Njemačka, izdavali pristaše Dimitrija Ljotića. U broju od 15. X. 1954., pod naslovom «Susret dve nazadnosti», taj list donosi poduži osvrt na odluku dr. Stoja dinovića, u kome se, među ostalim kaže slijedeće:

«Reč je o najnovijem političkom približavanju između Dr. Milana Stojadinovića i Dr. Ante Pavelića piše list između Pavelićeve koncepcije Nezavisne Hrvatske Države i Stojadinovićeve koncepcije srbske države. Dva čovjeka čije su političke koncepcije bile nekada suprotne, probližuju se na jednom planu, koji znači uporno i okorelo gledanje u nazad i svesno zatvara nje oči pred sjajnim perspektivama budućnosti naše jugoslavenske zajednice čiji puni i razno vrsni procvat ometaju ljudi shvatanja ova dva političara, koji na zaostalostima, nazadnosti i planskoj zavađenosti masa žele da i u budućnosti igraju ulogu u sudbini našega naroda».

U nastavku članak se bavi političkim osobama dr. Stojadinovića i dr. Pavelića, od kojih prvo ga nazivlje fašističkim šegrtom, a drugoga kalfom. Pisac članka je mišljenja, da je Pavelić potražio Stojadinovića,
«da mu u ime srba dade oproštenje grehova i da veliku i lepu jugoslaviju podeli sa njime...»

Namjera je njih dvojice, «da se, ako događaji počnu okretati nepovoljno po tita, ponovo po pnu na narodnu grbaču. Nema nikakve sumnje nastavlja pisacda bi ovo bilo produženje diktature i robovanja naroda pod
drugim oblicima i sa drugim oznakama...»

«Ali šta može Dr. Stojadinović da ponudi Paveliću za uzdarje što ga on bar pokušava da vaskrsne iz političkog zaborava? pita se pisac i odgovara: «Pavelić traži sve do Drine i Zemuna, pogleda i na Sandžak. U čije ime
i kako može i srne Stojadinović, da ne obvezuje na nešto na što srbi ne bi pristali nikada da daju?...

Na završetku članka osuđuje se dr. Stojadinovića ovim riječima: «Biće, u to nema sumnje, ne samo politička nego i ljudska tragedija Dr. Milana Stojadinovića u tome, da je on pošao jed nim putem, koji je i politički obskuran i nerazborit i ljudski ružan i unižavajući...».

GRANICA — VERZIJA I STVARNOST

Slučaj je htio, da je donošenje odjeka o dodiru između dr. Stojadinovića i dr. Pavelića završilo jednim
člankom, u kome se postavlja pitanje granica između budućih država Hrvatske i srbije Tko je pomno pratio
ovdje iznesene odjeke na izjavu dr. Stojadinovića od 29. srpnja 1954. i odgovor dr. Pavelića od 18. kolovoza
izte godine, mogao je zapaziti, da se u Buenos-aireškom tisku nije o tome konkretno razpravljalo. U Hrvatskom nezavisnom tisku naišli smo o tome pitanju samo na dva načelna gledišta. U jednom od njih zastupalo se mišljemje, da se o granicama trebalo odmah razgovarati a u drugom, da najprije treba postići načelan sporazum o likvidaciji jugoslavije i uzpostavi Hrvatske i srbske države, a potom, trajnim i definitivnim sporazumom između Hrvata i srba, između Hrvatske i srbije, Zagreba i beograda, riješiti sva sporna pitanja.

Nu, dogodilo se, i to, da je Hrvatski svećenik, vlč. Đuro Baloković, stje¬ajem okolnosti imao priliku o sporazumu razgovarati najprije s dr. Stojadinovićam, a onda i s dr. Pavelićem. U tim osobnim dodirima Hrvatski svećenik čuo je od dr. Stojadinovića, da, navodno, postoji spora zum o privremenim granicama, koje su, naravno, za srbiju bile povoljne, a za Hrvatsku nepo voljne. Vlč. Baloković posjetio je u svezi s time Poglavnika, nu njegovo tumačenje o pitanju granica nije Balokovića zadovoljilo, pa je on Stojadinovićevu verziju, kao vjerodostojnu
pro širio u krugovima Hrvatske emigracije u Buenos Airesu, a kasnije, nakon preseljenja u Njemačku, i po Europi. Kada je prof. Vinko Nikolić odlučio prenijeti uredništvo «Hrvatske Revije» iz Argentine u Europu, napravio je podulje putovanje po starom Kontinentu, gdje se je, među ostalim, susreo i vlč. Đurom Balokovićem, koji je u to vrijeme bio župnik u mjestancu Betzel vveiler, nedaleko Bodenskog jezera, Njemačka. Prof. Nikolić izkoristio je priliku, da Baloko vića sasluša o razgovorima Pavelić Stojadinović. Do toga je došlo 12. srpnja 1965. godine u radnoj sobi župnika, o čemu je prof. Nikolić napisao opširnu bilješku i objavio je, dvije godi ne kasnije, u knjizi «Pred vratima domovine».

Prikaz veleč. Balokovića, dan 11 godina nakon događaja, sastoji se ustvari od dva dijela: u prvom se govori o događajima u Argentini, a u drugom, o njegovim kasnijim razmatranjima o tome predmetu. U okviru našeg zadatka, nas zanima svjedočanstvo iz Buenos Airesa, pa ćemo u naztavku prenijeti ono, što je prof. Nikolić o tome objavio.

Buenos-aireško svjedočanstvo vlč. Balokovića glasi u cijelosti ovako:

Godine 1954. bio sam kapelan u bolnici Pirovano u Buenos Airesu. U blizini te bolnice stano vala je obitelj Maštrović. Oni su bili Hrvati jugoslavenske orijentacije, ali ja sam rado zalazio k njima, jer su bili fini i ljubezni ljudi. Muž gospođe Maštrović bio je ministar u vladi Milana Stojadinovića. On je poginuo 1945., kada je kao parlamentarac, poslan od titove vojske išao u Trst pozvati Nijemce na predaju. Dr. Stojadinović je također zalazio u kuću Maštrovićevih. Tako sam imao prilike i njega upoznati pravo u doba, kada se među Hrvatima i srbima u Buenos Airesu toliko govorilo o sporazumu Pavelić-Stojadinović, o kojem su ta dva političara pregovarali. Jedne večeri sjedio sam u salonu gospođe Maštrović, kad se pojavio dr. Stojadinović. Došao je nasmijan, veseo, noseći veliku kitu skupocjenog cvijeća za domaćicu. Nakon upoznavanja i nakon neizbježivog pitanja, da li sam rođak violiniste Zlatka Balokovića, došao je brzo razgovor na politiku. Dr. Stojadinović me zapitao:
No, oče, šta se priča među Hrvatima? Šta radi moj prijatelj Pavelić?
Gospođa Maštrović začudila se, zašto gospodin Predsjednik toliko naglašava: moj prijatelj. Dr. Stojadinović joj reče: Gospođo, to je politika. Vidite, mi srbi i Turci bili smo pet sto godina smrtni neprijatelji. Sada su druga vremena. Sad smo prijatelji. Zašto to ne bi moglo biti između srba i Hrvata? Ja: Tako je, gospodine predsjedniče! Ali, to može biti samo pod jednim uvjetom. Kako mi Hrvati nika da ne osporavamo srbima prava na njihovu državu, tako bi srbi trebali i nama priznati pravo na državu. To bi trebala biti osnova svakog razgovora i sporazuma. Jest, oče. I na toj bazi počiva i naš sporazum.

Njegova prva točka glasi «Vodstvo Srpske Radikalne Stranke (a to je, kako znate, najjača srbska stranka) priznaje pravo Hrvatima na samostalnu državu».

O tom sam ja već nešto čuo. Druga pak točka govori o određivanju granica. Da. Definitivne granice odredit ća srbska Narodna Skupština i Hrvatski Državni Sabor.

Dobro, gospodine predsjedniče. Ali, kako znate, srbske skupštine i Hrvatskog sabora nema. Republikanske tito ve parlamente ne priznajemo ni mi, ni vi, kao takve. Ako bi došlo do raspada titovog režima, moralo bi privremeno razgraničenje uslijediti odmah, ako bismo htjeli izbjeći tragične događa je od 1941-45. Na to smo Pavelić i ja mislili. Zato smo se sporazumjeli, da se odredi privre mena granica. Ta bi se u Hrvatskoj pokrivala s granicama sadašnje Republike Hrvatske, a Bosnu bismo popola podijelili.

Kako?

Tako, da granica ide rijekama Bosnom i Neretvom. Nama Sarajevo, vama Banjaluka. Vi znate, da je zapadna Bosna u većini srbska. Ali mi bismo učinili tu žrtvu za volju mira. Zato bi od Hrvata tražili protuuslugu. A ta je,
da nam date Dubrovnik. Dr. Stojadinović je vidio moje zaprepaštenje. Ja mu rekoh: «Vi znate, gospodine predsjedniče, da je Dubrovnik hrvatski». Naši, opet, kažu, da je srbski. Bilo kako bilo, mi srbi trebamo prostran izlaz na Jad ran i jedan grad zapadnoeuropske kulture. Inače bi srbija bila uvijek mala kontinentalna, pro vincijska zemlja. Mi bismo sijelo primasa srbije iz Bara prenijeli u Dubrovnik. U Dubrovniku i okolici ima katolika srba. Mi bismo nastojali, ali bez sile, da se i ostali katolici Dubrovnika priklone toj tezi. srbi, koji bi ostali u Hrvatskoj, neka se zovu pravoslavnim Hrvatima, ili, neka ostanu, ako hoće, srbi. U jednoj pravoj demokraciji nije to nikakav problem. Ustanovili bismo jednu komisiju, koja bi na miran i ljudski način provela izmjenu pučanstva i njegovih dobara. Seljaci iz Hrvatske, koji hoće u srbiju, dobili bi kuću i imanje, otprilike iste vrijed nosti, koje su ostavili u Hrvatskoj, ili obratno. Za radnike i činovnike nije seoba tako i tako nikakav problem. Razgovor je došao na pitanja, koja su s time u vezi nastala, tako da se neopa zice prešlo na teme, koje nisu u izravnom dodiru s tim pitanjem. Tako mi je izmakla prilika, da zapitam dra. Stojadinovića, kako on zamišlja raspad titova režima i koja bi treća sila odre dila te privremene granice. No ipak sam razabrao, da on zamišlja intervenciju NATO-a ili Ujedinjenih Naroda.

U daljnjem toku razgovora razabrao sam, da dr. Stojadinović nije sasvim protiv jugoslavenstva. Ali, poučeni iskustvima prošlosti, moramo tražiti približenje tih dvaju naroda istog jezika na drugi način. Najprije dvije države i razgraničenje. Onda približavanje, posve dobro voljno i polagano, kako se danas ujedinjuje zapadna Europa. Carinska unija, vojni savez, izm jena kulturnih dobara itd. U daljnjem razgovoru iznio je dr. Stojadinović iste poglede, koje sam našao u njegovoj knjizi: «Ni rat, ni pakt». Mržnja na dinastiju Karađorđevića, posebno na kneza Pavla, nesklonost prema dru. Mačeku. Sjećam se dobro, da je rekao: «Mi radikali, mi smo za republiku. Monarhije su preživjele, pogotovo ona Karađorđevićeva, koja ionako nije imala nikakve duge tradicije. Radikalna stranka bila je u početku republikanska, tek je silom prilika priznala monarhiju».

Ako vas interesira knjiga Stojadinovića evo poveznice!

http://www.4shared.com/get/pzWpc896/Mil ... at_ni.html
Ljutu travu na ljutu ranu!

Kralju Dmitre Zvonimire - u tamnici tvoji su ratnici-tvoji Generali!
Avatar
LEGIONARI
Podurednik
Postovi: 1554
Pridružen/a: čet vel 26, 2009 3:40 pm

Re: Sporazum Pavelić Stojadinović

Post Postao/la LEGIONARI »

Moj opširni razgovor s drom. Stojadinovićem izazvao je živ interes među Hrvatskim politi čkim ljudima u
Buenos Airesu. HSS-ovci su bili protiv sporazuma, te iskoristili priliku, da ponovno napadnu dra. Pavelića kao izdajnika. «Prije je prodao Dalmaciju, a sada hoće prodati Bosnu.» U Hrvatskom Domobranu smatrali su taj sporazum uspjehom dra. Pavelića. Međutim sam vidio, da su i oni o tome svemu slabo informirani, jer je dr. Pavelić, kao uvijek, sve pre govore vodio na svoju ruku, ne pitajući nikoga. Htio sam čuti, što veli na to sve Poglavnik Ustaškog pokreta. Dr. Ante Matijević, potpredsjednik Domobrana ponudio mi je da će urediti, da se sastanem s drom. Pavelićem. Kako dr. Pavelić nije bio više šef države, kako je bio lišen moći i bogatstva, to onda nije bilo teško.

Dr. Pavelić primio me u uredu nekog talijanskog eksportnog društva u središtu grada. Bio je sam u uredu. Čini se, da nije imao osobite volje da govori o temi spora¬zuma s drom. Stojadi novićem, te je ispočetka govorio o klerikalizmu, o odnosu Crkve i države (koji da je za vrije me NDH bio bolji nego ikada), o Bošnjacima, o bogumilima itd. Njegove, uostalom, omiljele teme. No, dr. Matijević i ja navalili smo, da se izjasni o tom sporazumu.

Dr. Pavelić nije nijekao, da je taj sporazum već sklopljen. No, spomenuo je samo njegove dvije točke: priznanje Hrvatske Države i određivanje granica po Saboru i Skupštini. O dru. Stojadinoviću je rekao: «On je jedan pošten i pametan srpski političar, koji je uvidio, da se s Hrvatima dade razgovarati, ako im se prizna pravo na državu.»

O diobi Bosne izbjegavao je odgovor. Opet je prešao na razgovor o povijesti Bosne, gdje je iznio poznatu tezu, da su Bosna i Hercegovina u njihovim sadašnjima granicama plod turske okupacije. Ako se srbi i Hrvati hoće sporazumjeti ne smiju ni jedni ni drugi inzistirati na tome da cjelokupna Bosna i Hercegovina pripadne jednima. Nato je došlo pitanje Dubrovnika.

Pavelić je doslovno rekao:
«No, Dubrovnik je bio uvijek posebna republika. Dubrovčani su kulturni ljudi i demokrate, pa će se već znati odlučiti, kamo treba.»
U toj točci nisu se navodi dra. Pavelića i dra. Stojadinovića slagali. Dok je dr. Stojadinović govorio o srpskom Dubrovniku kao činjenici budućnosti, dotle je dr. Pavelić natuknuo moguć nost slobodne odluke (plebiscita) ili samostalnosti Dubrovnika.
Ja sam rekao: «Dubrovnik je Hrvatski. Ako bi Dubrovčani slobodno odlučili, onda bi to svakako bilo za Hrvatsku.»
Umorno i mračno lice Poglavnika se malo razvedrilo. Čak se malo i nasmiješio i reče:
Ta, razumije se, velečasni!
S više strana bio sam usmeno i pismeno pitan, što znam o tom sporazumu. Dr. Edo Bulat me radi toga i jednom posjetio, te smo o tom i o drugim političkim problemima dugo razgovarali. On se odnosio pozitivno prema sporazumu sa srbima na bazi dviju država. Isto tako je poziti van stav zauzeo i novinar Vlaho Raić. HSS ga je kritizirala, a disidenti Ustaškog pokreta, većinom intelektualci, koji su zauzimali visoke položaje u NDH, bili su također protiv njega. Kad sam kasnije stigao u Njemačku, pisao mi je bivši general Vjekoslav Luburić, da mu ka žem nešto potanje o tom sporazumu. Ja sam mu odgovorio, ali mu nisam naveo detalje, nego samo to, da smatram da pokušaj sporazuma sa srbima na bazi dviju državnih ideja ne smatram nikakovom izdajom. Kamo sreće, kad bi to bilo moguće!

Veoma me začudila tako žestoka oporba pokušaja razgovora između Hrvata i srba. 1 Pavelić i Stojadinović bili su, doduše, u času tih pregovora politički na mrtvom kolosijeku. Praktično, dakle, njihov sporazum nema nikakva značenja. Ali, načelno mi ne bismo smjeli biti protiv takvih razgovora, pogotovo, kad se oni vode na bazi dviju državnih ideja. srbsko-Hrvatsko pitanje, ako se ikada bude riješilo, može se riješiti samo sporazumom. Svakako je u interesu obaju naroda, da se to riješi sporazumom, bez prethodnog klanja i ubijanja. U sterilnosti emigrantske politike znači taj sporazum ipak nekakav (pa makar samo teoretski) uspjeh dra. Pavelića. Ipak jest nešto kad jedan ugledni srpski političar i predsjednik najjače srbske stranke priznaje pravo Hrvatima na samostalnu državu.

Neupućen čitalac izjave vlč. Balokovića, o njegovu sastanku s dr. Milanom Stojadinovićem i dr. Antom Pavelićem, može lako shvatiti, da su između dvojice državnika zaista dogovorene onakve državne granice, kakvim ih je on prikazao. Nu, pozornijim čitanjem prikaza vlč. Balokovića zapazit ćemo, da njegovo «svjedočanstvo» trpi od važnog nedostatka: manjka mu bar približna oznaka vremena (recimo mjeseca) njegova slučajnog razgovora s dr. Stojadino vićem. Da je vremenski faktor odlučan u našem razmatranju, zaključit ćemo, ako samo i leti mično prikažemo početak, razvoj i završetak ovog političkog pothvata, jer ćemo tako ustano viti, da se tome pitanju nije našlo rješenje jednim hipom, nego da je za to trebalo nekoliko vremena. Iz dokumenata, koje smo objavili, može se razabrati, da je nastojanje oko postig nuća i zaključenja trajalo jednu godinu. Dosljedno tome, i po¬bornici sporazuma, dr. Stojadi nović i dr. Pavelić, morali su se u svojim izjavama prilagođivati onome, što su dogovorili.

Nije, dakle, svejedno, da li je netko s dr. Stojadinovićem razgovarao prije ili poslije skloplje nog sporazuma; ta se okolnost iz prikaza vlč. Balokovića ne razabire. Radi toga manjka pri morani smo rekonstruirati tok događaja, da bismo tim putem došli do odgovora, koji nas zanima. U tu svrhu možemo kao početak pothvata za postignuće sporazuma uzeti izjavu, koju je dr. Ante Pavelić dne 5. prosinca 1953. godine dao uredniku «IZBORA», Josipu Subašiću; kao završetak možemo uzeti drugu takvu izjavu, koju je Poglavnik dao godinu dana kasnije, početkom prosinca 1954. Odvijanje događaja unutar toga vremenskog razdoblja možemo po njihovoj važnosti svrstati u tri faze.

Prva od njih ispunjena je promicanjem zamisli, da dođe do dodira i političkog sporazuma dvojice državnika. Glavno obilježje daju joj tri novinska članka: jedan, dr. Dumandžića od 7. lipnja, i dva, «srbske Zastave» od 25. srpnja, od kojih jedan pod naslovom «Za trajan mir srpsko-Hrvatski», a drugi «Traženje dodirnih tačaka». Ovim je probijen led i otvoren put do-dirima dr. Stojadinovića i dr. Pavelića.

Druga faza otvorena je izjavom dr. Stojadinovića od 29. srpnja 1954., objavljenom u «IZBOR-u», u kojoj se govori o stvaranju narodnih nezavisnih država, srpske i Hrvatske. Izjava dr. Stojadinovića upotpunjena je člankom dr. Ante Pavelića od 18. kolovoza; pod naslovom «Za dobro susjeds-tvo» pozdravlja se izjavu dr. Stojadinovića. Posredovanjem Josipa Subašića došlo je poslije toga do osobnih dodira i razgovora između oba državnika, tokom kojih je postignut načelni sporazum o uspostavi nezavisnih država.

Početak treće faze otvoren je izjavom dr. Stojadinovića od 10. studeno¬ga 1954. u reviji «E1 Mundo Argentino», u kojoj je, među o stalim, rekao: «Dr. Pavelić i ja mislimo jednako».
Ovom jezgrovitom izjavom potvrđeno je, da je između oba državnika došlo do sporazuma.
Kratko vrijeme nakon toga, početkom prosinca 1954., svojim drugim razgovorom s ured nikom «IZBOR-a», potvrdio je dr. Ante Pavelić postojanje sporazuma, te u petoj točki svojih odgovora označio njegov oblik, sadržaj i buduću provedbu.

Za provedbu je rekao, da će sva pitanja o odnosu dvaju naroda i dviju država riješiti sami narodi u domovini po svojim zakonitim vladama i na¬rodnim predstavništvima, te da on i dr. Stojadinović nisu svojim sporazumom ni u kojem pitanju prejudicirali ni pravima ni željama naroda, kojima pripadaju. Kako vidimo, ova je izjava dana u ime obojice partnera, što je dr. Stoja¬dinović lojalno potvrdio, kada je u veljači 1960., u Buenos Airesu, nakon smrti Poglavni ka (28. XII. 1959.), na pitanje dr. Branka Pešelja o dogovore¬nim granicama, odrješito odgo vorio: ...«Mi detaljno o granicama nismo uopće razgovarali, nego samo o principu»... (B. Krizman, nav. djelo, str. 288.)

Nakon iznesenoga možemo u stvari prikaza vlč. Balokovića povući slijedeća dva zaključka: prvo, da je do njegova sastanka s dr. Stojadinovićem došlo prije zaključka sporazuma i drugo, da je sadržaj sporazuma ostao vlč. Balokoviću nepoznat. U tom smislu valja, po našem miš ljenju, ocijeniti i vrijednost njegova prikaza, koji je dao u srpnju 1965. godine.

ZAVRŠETAK

Da završimo s našim zadatkom, koji se prije svega sastojao u sređivanju gradiva, a donekle i u našim zapažanjima, podsjetit ćemo, da je dr. Ante Pavelić svoju izjavu iz prosinca 1954. o sporazumu s dr. Stojadinovićem završio riječima: «To je sve, što je na stvari, a kada bude trebalo to i u jednoj određenoj obostranoj formi objaviti, ne će biti zapreke.»

Razumljivo je, da je urednik «IZBORA», Josip Subašić, koji je bio začetnik i nosilac pothvata za dodir i sporazum dr. Stojadinovića s dr. Paveli-ćem, nastojao da do potpisa sporazuma zaista i dođe, u čemu nije uspio.

Vraćajući se sedam godina kasnije na sporazum Pavelić-Stojadinović, urednik «Hrvatske Misli», Marko Sinovčić, govoreći o tom neuspjehu, postavlja pitanje: «Što se dogodilo?» i daje nam slijedeći odgovor:

«Viesti o sporazumu Pavelić-Stojadinović bile su tek donekle točne. Naime, na sporazumu se je radilo, tekst istoga je bio sastavljen, ali do njegova podpisa nije došlo, ukoliko su točne obaviesti, koje je uredniku «Hrvatske Misli» dao Josip Subašić, tadašnji izdavač časopisa «Izbor». Subašić je bio veza između dra Pavelića i dra Stoja-dinovića kod pripremanja spora zuma. Evo što je Josip Subašić pripoviedao uredniku HM: Podpis sporazuma Pavelić-Stojadi nović imao je biti obavljen u stanu dra Stoja-dinovića u Buenos Airesu. Dr. Stojadinović je želio, da se samom činu podpisa dade što svečaniji karakter, pa je predlagao, da bi istome prisustvovali članovi vlade dra Pavelića u egzilu i neke iztaknute ličnosti srbskog javnog života. Dr. Pavelić je bio mišljenja, da se sporazum podpiše bez ikakvih posebnih ceremonija, a da bi se javnost o tome obaviestila publiciranjem teksta sporazuma u «Hrvatskoj» i «srbskoj zastavi».

Da li je ovo stanovište dra Pavelića ili nešto drugo djelovalo na dra Stojadinovića, težko bi bilo ustanoviti, no činjenica je, da se je dr. Stojadinović nekoliko dana prije negoli je podpis imao biti izvršen počeo baviti mišlju, da se isti na neko vrieme odgodi. Saznavši za to Subašić od osoba blizkih dru Stojadinoviću, upozorio je dra Pavelića, priobćivši mu pri tome, da je supruga dra Stojadinovića protivna svakoj odgodi, jer da se to «ne može napraviti Poglavniku», i da u tom smislu vrši pritisak na svoga supruga.

Na ugovoreni dan došao je dr. Pavelić u stan dra Stojadinovića u pratnji Josipa Subašića. Na putu k Stojadinoviću Subašić je ponovno savjetovao dru Paveliću, da ne popusti dru Stoja dinoviću, koji je odlučio pod svaku cienu prema informacijama koje je dobio Subašić djelo vati na dra Pavelića, da odgode podpis. Iza večere dr. Stojadinović je pozvao dra Pavelića u jednu pokrajnju sobu, u ko¬joj su podpuno sami razgovarali jedno izvjestno vrieme. Nakon povratka u blagovaonu, zadržao se je dr. Pavelić još neko vrieme u družtvu obitelji dra Stoja dinovića, da se malo iza toga oprosti od kućedomaćina, njegove supruge, njihove kćerke i jed-noga srbina (imena mu se ne sjećam), koji je sudjelovao na večeri, a da glavni cilj toga sast anka podpis sporazumanije bio postignut. Nedugo iza toga buknula je revolucija, koja je svrgla s vlasti generala Perona. Događaji, koji su usliedili, onemogućili su svako daljnje djelo vanje u tome pravcu. Tekst nepodpisanog sporazuma ostao je kod dra Stojadinovića. Jednu kopiju, s vlastoručnim izpravcima dra Stojadinovića, posjeduje Josip Subašić.

Bila bi svakako patriotska dužnost Josipa Subašića, da tekst toga neodpisanoga sporazuma preda Hrvatskoj javnosti i na taj način razsvietli onaj politički događaj, o kome se toliko govorilo i još uviek govori, a sve tona bazi nagađanja. Tim više, što je on jedni od živućih Hrvata, koji su na tome sporazumu radili.».

ZAKLJUČNA RIJEČ

Zadatak je ovog spisa staviti zanimanim čitateljima na raspolaganje zbirku isprava, koje su nastale povodom dodira i razgovora između dr. Ante Pavelića i dr. Milana Stojadinovića u Buenos Airesu, Argentina, tokom 1954. godine.

Knjige od Vinka Nikolića " Pred vratima domovine" možete skinut na ovoj poveznici!


http://www.fulldls.com/torrents/vinko-n ... a-domovine
Ljutu travu na ljutu ranu!

Kralju Dmitre Zvonimire - u tamnici tvoji su ratnici-tvoji Generali!
Odgovorite