Žena u hrvatskih muslimana

''...uzima se da su Hrvati doselili oko 630...''
Odgovorite
Avatar
zummann
Urednik
Postovi: 3262
Pridružen/a: čet vel 22, 2007 6:56 pm

Žena u hrvatskih muslimana

Post Postao/la zummann »

NJEZINO DRUŠTVENO I PRAVNO STANJE-MUHAMED HADŽIJAHIĆ, SARAJEVO



Da bi se mogao dati što potpuniji prikaz socijalnog stanja muslimanske žene u planinskom području Hrvatske, koje je do nedavna bilo obuhvaćeno nazivima Bosna i Hercegovina, potrebno se je malo prebaciti u doba još prije njegove islamizacije i razmotriti pitanje, kako se gledalo na ženu i s njom postupalo u ondašnjem društvu, a radi boljeg upoznavanja čitave stvari bit će osim toga nužno upoznati se i s nekim specifičnim ustanovama, koje vrijede za muslimansku ženu uopće, i pokazati, kako se to sve odrazilo u društvenom stutusu hrvatske muslimanske žene.
Radi toga želimo se na prvom mjestu pozabaviti ukratko prilikama, u kojima je živjela žena u srednjovjekovnoj Bosni.

Kod toga moramo prije svega naglasiti, da su prilike, u kojima je živjela bosanska žena u srednjem vijeku, bile ispod razine u kojoj se nalazilo cjelokupno bosansko društvo, u kojemu je gospodujući manjinski sloj bilo plemstvo — bogatiji i siromašniji razred posjednika (vlastela i vlasteličići) — dok su najširi narodni slojevi bili kmetovi i kmetići. Kao potpuno bespravan društveni razred dolaze još robovi, s kojima se tako često sretamo u bosanskoj povijesti. Historičari nam do sada nisu dali jasnu sliku o prilikama u kojima su živjeli široki slojevi naroda u srednjevjekovnoj Bosni, pa nedostaju iscrpne studije i o položaju u kojem se nalazila žena. Ruvarac se je doduše u nekoliko rasprava, izašlih u Glasniku Zemaljskog muzeja za Bosnu i Hercegovinu, osvrnuo na pojedine bosanske znamenitije žene1, koje su unišle u povijest; ali iz svega toga nije moguće saznati, kako je živjela žena u puku, bosanska pučanka. Opći položaj žene u odnosu spram muškarca najbolje ćemo uočiti, ako, koliko nam dopuštaju pisani spomenici, bacimo pogled na njezin pravni položaj.

Po starom bosanskom pravu žena je doduše mogla posjedovati pokretnine, ali ima primjera, iz kojih bi se moglo razabrati, da je mogla biti u posjedu nepokretnog imanja. Udadbom djevojka nije imala nikakvih prava prema kući (obitelji), izuzevši prćiju (peculium), s kojom je, čini se, za trajanja braka mogla svojevlasno raspolagati. U ispravama — koliko znamo — nema tragova, iz kojih bi se dalo zaključiti, je li žena, ili majka, mogla biti tutorom maloljetnoj djeci. Nasljedno pravo ab intestato imalo je samo muško koljeno, pa je žena nasljeđivala bez obzira na oporuku samo ono, što je sa sobom donijela u muževu kuću. Čak i po oporukama i zapisima muško je koljeno imalo prvenstvo, te su žene sukcedirale samo u slučaju, ako nije bilo muškog potomstva.

U srednjevjekovnoj je Bosni među bogumilima bio raširen t. zv. uvjetovani brak, koji se mogao razriješiti, kada je god to muž htio. Brak dakle nije imao sakramentalni značaj, pa je ustanova o razrješivosti braka u bogumilskoj Bosni dosta slična islamskoj ustanovi o razrješivosti braka, u čemu su baš neki nalazili jedan od razloga, zašto su bogumili onako lako i hrpimice prigrlili islam.U Bosni kao da se nije strogo pazilo ni na zakonito podrijetlo, pa je, kako to svjedoče povijesna vrela, bilo dosta nezakonite djece. Dapače se zna, da su i neki bosanski vladari bili nezakoniti sinovi, koji su opet imali, često sa više žena, i po nekoliko nezakonitih poroda. Bilo je i prostitucije, a nije bio nepoznat ni konkubinat. Zna se, da je, štoviše, bilo i svećenika, koji su javno živjeli u konkubinatu. Kako se to kaže u jednom izvješću iz 14. vijeka, upućenom papi, »mnogi trgovci, Latini i Nijemci, tamo javno drže priležnice (konkubine) na sablazan vjere«. Najznačajniji je ulomak iz istog izvješća, gdje se navodi: »Pošto Bošnjaci uzimaju žene pod uvjetom ,ako mi budeš dobra', ali namjerom da ih otpuste kad im se svidi, a poznato je, da jedva jedan od stotine zadrži prvu ženu, osim onih obraćenih, pita se: mora li se smatrati pravim takav brak, iako je tobože sklopljen po obredu i s namjerom da se zakonito zajedno živi?« Međutim ova bračna razuzdanost nije bila samo svojstvena bogumilima, nego je, kako se to ističe u jednoj raspravi, zahvatila i bosanske katolike, »koji su se većim dijelom rekrutirali iz patarenskih redova.«

Historičar Perojević je pače mišljenja, da je jedan od glavnih uzroka ranoj propasti Bosne bio heretički brak sa svim svojim posljedicama.

U javnom životu srednjevjekovne Bosne žena općenito nije mnogo značila. Rijetki su i stećci, u kojima bi se spominjala »kučnica«, »vladika«, »nevjesta«, kako se žena nazivala, a to se isto može kazati i za ostale pisane sredovječne spomenike.

Jedino u ispravama nalazimo dosta spomena, da se iz Bosne odvodilo poglavito žensko roblje. Što je osobito važno ovdje upoznati, predmetom trgovine robljem, koja je, što se naših strana tiče, bila usredotočena u Dubrovniku, mogle su biti jedino patarenke, dočim su se krštene kršćanke (katolikinje) oslobađale, ako bi i bile kojom pometnjom prodate.

Sve ove pojedinosti daju jasne dokaze, da su socijalne prilike, u kojima su u središnjem hrvatskom prostoru živjele žene u doba pred pojavu islama, bile za njih teške, pa stoga nije ni čudo, što je napose za patarenke islam bio osobito privlačiv.

Mi smo skoro u jednoj posebnoj radnji raspravili pitanje doprinosa žene islamizaciji Bosne i Hercegovine i došli do zaključka, da je zahvaljujući težnji kršćanki za udobnijim — »gospodskim« — životom, u kojem su se nalazili muslimani kao vladajući sloj, jedan znatan dio kršćanski, preko braka s muslimanima, primio islam. I sistem zadruge, koji je kršćanke isključivao iz nasljedstva, pridonio je uveliko vjerskoj nestalnosti kršćanskih žena na korist islamu, budući da su muslimanke mogle nasljeđivati ne samo mulk nego i miriju, ukoliko dašto nisu bile relativno od toga isključene.
Može se, štoviše, tvrditi, da, barem u prvo doba, »poturčene« bosanske žene nisu ni lice pokrivale, nego se time otpočelo tek u gradovima pod utjecajem istočne civilizacije, dok još i danas u nekim muslimanskim selima, udaljenijim od islamskih većih mjesta, žene idu otkrivena lica. Koncem prošlog stoljeća zabilježio je folklorist Sadik ef. Ugljen među inim slijedeće: »Hajde zađi u naša sela, gdje žive sami muslimani, ili u ona, gdje su izmiješani s kršćanima, pa će ti između ostalog i to udariti u oči, da se u većine muslimanskih seljaka žene ne kriju ni od muslimana, niti od žitelja drugih vjera, nego žene njihove hodaju otkrivene kao i one drugih mileta.«

Nešto je tako pisao i Savo Kosanović, koji kaže, da »do okupacije u Bosni i Hercegovini malo se koja turska (!) djevojka zaklanjala, izvan kakvog stranca. Po Sarajevu pak i danas od niže klase one raznose najviše slatko mlijeko i prodaju po domovima bez razlike, zagrnute u šarenim boščama i lica otkrivena.« Ovu je pojavu zapazio i Dževdet-paša, nadglednik u Bosni, koji u svom pismu od 2. svibnja 1864. piše velikom veziru, da je vidio »djevojke od 20—25 godina, kako hodaju i ašikuju bez feredže«. Zatim kaže: »Djevojke u Bosni, dok se ne udaju, ne oblače feredže, ali zato pokrivaju glavu šalom i jednom rukom držeći oba kraja šala idu vrlo uljudno.« Napose u Hercegovini muslimanke ne kriju lice, što je upalo u oči i francuskom putopiscu Chaumettu des Fossés-u, koji to ističe u svome djelu «Voyage en Bosnie dans les années 1807. et 1808.«. Luka Grđić Bjelokosić tvrdi, da se muslimanke ne kriju u svim selima kotara mostarskog, ljubinjskog i u nekim selima kotara nevesinjskog. Za Podveležje piše, da se muslimanka ne krije, no ide otvorena lica. Ona radi sve poljske radove, čuva stoku i čuvajući uz kakav ručni rad pjeva i popijeva, da se razliježu brda i doline. Ako joj dođeš u kuću, pa ako si i inovjerac, poslužuje te, govori s tobom. Još ako je mlada nevjesta, dzut će ti i obuću, taman kao da si došao u pravoslavnu ili katoličku kuću.12 Muslimanske su žene uglavnom otkrivene i u okolici Stoca, ali tu treba razlikovati žene koje se ne pokrivaju — »kotulašuše« (jer nose suknje — kotule) i dimijašuše (nazvane po dimijama, koje nose kao i građanke), žene, doseljene iz grada i stalno nastanjene na selu, ali koje se pokrivaju pred stranim muškarcima.13 Dalje, za Umnjake zabilježio je Vuk Karadžić, da »žene onijeh koje su turskoga zakona ne kriju se«. Jefto Dedijer pak na jednom mjestu piše, da se među muslimanskim seljacima o Balijama priča ovo: »Ne vrše uredno propise Muhamedove vjere, ne kriju žene kao drugi muslimani.« Također se ne pokrivaju muslimanske žene oko Prozora, čemu je dao dosta ishitreno tumačenje kadija Ugljen u jednom svom članku. Za okolicu Vareša i Cazina znamo isto tako, da se ni tu ne krije muslimansko ženskinje od ostalih mješćana, bez razlike na njihovu vjeroispovijest. Kako je zabilježio Hangi, muslimanke se ne kriju niti »u dolini rijeke Rame, gdje žive sami muslimani i katolici« a niti »u sjeverozapadnom dijelu Krajine u Turskoj Hrvatskoj.«

Osim pokrivanja lica kod muslimanskih žena, koje ipak u svoje doba nije ostalo posve nepoznato ni među kršćankama18 i napose Židovkama u turskom kulturnom krugu, u ovoj ćemo prilici razmotriti, kako se u hrvatskom muslimanskom društvu odrazila još jedna druga osebujna ustanova, koja se nalazi inače kod islamskih naroda. Bit će riječ o poligamiji, koju, kao što je poznato, islam dopušta pod nekim strožijim ogradama.

Mi kod toga možemo s puno opravdanja ustvrditi, da su mno-goženstvo muslimanski Hrvati od uvijek prezirali, pa je poligamičan brak relativno rijedak među našim muslimanima. Ljudi oženjeni s dvije ili više žena (najviše četiri) ne uživaju među musli¬manima skoro nikakav ugled. Poslovica, raširena u narodu, veli: »Svakom čojku po jedna (žena) dosta, a psu ni stotina.« Imamo dosta svjedočanstava, koja nas dovode do zaključka, da je poligamija među Hrvatima muslimanima i u praksi prilično rijetka. Još je prije spomenuti Chaumette des Fosses početkom 19. vijeka napisao, kako muslimani u Bosni i Hercegovini imaju samo po jednu ženu. Nitko se ovdje — veli — ne koristi zakonom, da ima »pri-ležnice«; čak je i među najbogatijim rijetko naći čovjeka, koji bi imao dvije žene. To isto tvrdi i J. v. Csaplovics u djelu »Slavonien (!) und zum Theil Croatien« II., tiskanom u Pešti 1819. god. Vrčević u jednom svom djelu navodi, da su u Hercegovini »rijetki oni koji su po dvije žene imali, već samo onda, kad s prvom ženom za nekoliko godina ne bi imali djece.« Slično tvrdi i Antun Hangi, i dodaje, da se druga žena može uzeti, ako prva »rađa samo žensku djecu.«

Uz ove podatke, koje smo donijeli prema Đorđeviću, možemo nadodati, da poligamija u Bosni, pod kojom se razumijeva istodobni brak s više od jedne žene, najviše pak sa četiri, zavisi u glavnom od kućnih potreba i životnih prilika, pa dok je prije rata, kada su muslimani bili najjači gospodarski čimbenik u Bosni, bilo u svemu, primjerice 1910. god., 1222 poliginična braka, i to 1185 sa dvije, 36 sa tri i 1 s četiri žene, dotle se je poslije rata, kad su muslimani zapali u velike gospodarstvene nedaće, broj poliginie-kih brakova uveliko smanjio, tako da je bilo oženjenih


u godini....sa 2 žene...........sa 3 žene .............sa 4 žene
1932..........691.....................26........................1
1933..........662.....................25........................1
1934..........663.....................25........................—
1935..........606.....................25........................—
1936..........598.....................26........................—
1933..........537.....................26........................—


Iz naše se preglednice opaža postojano opadanje ove neprije¬porno degenerativne bračne forme. Čini se, da se poligamija najviše uobičajila u bosanskoj Krajini, te je 1934. od svih poliginičkih brakova 38% otpadalo na cazinski kotar. Ova se pojava u tome kraju može dovesti u vezu s velikom smrtnošću muškaraca uslijed neprestanih borba na granici, što je urodilo brojnom pretegom žena, a tomu se našao jedini izlaz u poliginiji, te se s tim običajem proslijedilo do dana današnjega. Isto tako poliginijom se je u Krajini rješavalo i pitanje radne snage, jer dok su muškarci bili zaokupljeni vojničkim službama, žene su kod kuće obavljale i poljske poslove.

Bit će svakako od interesa u ovoj prilici prikazati još jednu značajku islamskog braka, koja je od većeg domašaja na socijalni status žene. Osvrnut ćemo se na ženidbene rastave i prikazati posljedice, koje je u današnje doba proizvelo islamsko stajalište o razrješivosti ženidbene sveze. Ne ćemo se ovdje upuštati u razmatranje ovoga pitanja, koje je u svojoj biti, po našem mišljenju, šeriat izvrsno riješio, jer to ostavljamo za drugu priliku, kada mislimo čitavo pitanje ženidbenih rastava podrobno razraditi, nego u ovoj prilici moramo ustvrditi, da se u naše vrijeme islamska dozvola razrješivosti ženidbene sveze nesuvremeno primjenjuje, što dovodi do strašnih zloupotreba. Brojidba pokazuje, da je bilo

..............sklopljenih................................razvrgnutih
u godini.....brakova...................................brakova
..............islamskih........mješovitih.......islamskih........mješovitih
1931..........8166..............102..............851................10
1932..........6968...............69...............924................6
1933..........6898...............61...............899................14
1934..........5772...............38...............779................11
1935..........7852...............62...............952................25
1936..........7485...............70..............1070...............18
1938..........8098...............67..............1117...............22

Ova preglednica pokazuje prije svega, da su razmjerno rjeđe rastave islamskih brakova negoli mješovitih; dok se od sklopljenih brakova prve vrste u novije vrijeme razvrgava prosječno 12.86°/o, dotle kod mješovitih ovaj broj iznosi 22.60%, a to dokazuje, da čisti islamski brakovi imaju više preduvjeta za harmoničan život ženidbenih drugova. No ova preglednica u isti mah posvjedočuje, da se u većoj mjeri zloupotrebljuje šeriatsko shvaćanje o razrješivosti braka, tako da naše brojke gotovo odgovaraju brojkama, kakove je u tome području zabilježila brojidba u Francuskoj, a malne dostižu brojke Sjedinjenih Država. Naši brojevi o ženidbenim rastavama svakako su najbolnija točka u problemu muslimanske žene u Bosni i Hercegovini. Kakove sve socijalne posljedice proističu iz ovih činjenica, napose obzirom na udio rastavljenih žena u prostituciji, onda na odgoj djece rastavljenih roditelja i s tim u vezi na pojačanje kriminaliteta, o tome ovaj put ne mislimo raspravljati, nego se ograničujemo, da upozorimo naše misleće ljude na zamašitost čitave stvari. Ali moramo napomenuti, da ipak postoji jedna ublažujuća okolnost, koju ne bismo željeli u ovoj prilici mimoići. Dok se naime na Zapadu rastavljene žene mahom odaju raznim oblicima prostitucije, dotle se u Bosni znatan dio rastavljenih žena preudaje i na taj se način ublažuje štetno djelovanje bračnih rastava.

Inače, što se tiče prostitucije, Bioch će imati pravo, kad prostituciju promatra kao posljedicu socijalne bijede, nasuprot mišljenju Lombrosa, koji tvrdi, da se prostitutka rodi već sa svim značajnim osobinama prostitutke i znakovima degeneracije; vidimo, da je uporedo s gospodarstvenim propadanjem muslimana rasla i prostitucija, nadasve počevši od Svjetskog rata 1914.—1918. i nakon t. zv. agrarne »reforme« u Bosni. Rat je proizveo ćudoredno rasulo, dok je agrarna reforma osiromašila muslimane, pa makar da nam nedostaju brojni podatci, mislimo, da se među muslimanima poslije rata prostitucija razvila više negoli kod pripadnika drugih vjera, ma da je ova pojava u prijašnje doba kod muslimana bila, može se reći, skroz neobična.

Treba da se ovom prilikom osvrnemo i na sudjelovanje žene u kulturnim nastojanjima muslimanskih Hrvata, jer se i u tome ogleda socijalni položaj, u kojemu se nalazi žena u izvjesnom društvu.

Izoliranost muslimanske žene, napose u prijašnje vrijeme, poglavito prije rata 1914.—1918., činila je, da muslimanka uglavnom nije sudjelovala u javnom životu. Međutim je i u prošlosti bilo u Bosni ne samo pjesnikinja, muslimanki, kakova je na primjer Habiba, kći Ali-paše Rizvanbegovića, ili u neku ruku Umihana Ćujdina, nego je povijest zabilježila sijaset muslimanki Hrvatica, koje se istakoše i na drugim područjima javnog rada. Lijep je broj naših muslimanki, koje su poznate kao utemeljiteljice vakufa; napose nije rijedak slučaj sresti se sa ženama, osnivačima mekteba (početnih vjerskih škola), pa, štoviše, i džamija. Za primjer ćemo spomenuti Šemse-hanumu, sestru Mehmed-paše Sokolovića, koja je u 16. stoljeću podigla u Čajniču jednu od najljepših džamija u Bosni i Hercegovini, i Šarića kadunu, o kojoj pjeva narodna pjesma:

Zaklinje se Šarića kaduna
Na sijelu među kadunama:
Jes', tako mi dina i imana,
I što postim, šehri ramazana.
Napravit ću sahat u Mostaru.
Da se čuje po čilom Mostaru,
A da nije Bišine planine,
Čuo bi se do u Nevesinje.

Nu bez ove ženske odijeljenosti ne bi se dao objasniti postanak t. zv. sevdahlinke, niti bi se drukčije moglo razviti ono umjetnički savršeno narodno vezivo, kakovo nalazimo kod muslimanskog pučanstva posebno u gradovima. Čežnja za dragim, s kojim se nije moglo izbliza niti razgovarati, stvorila je kult sevdaha,jednu vrst istančanog ljubavnog idealizma, koji se oblikovao s jedne strane u pjesmi, sevdahlinci, a s druge strane u vezu. Misleći na svoga dragana, žena je u pjesmu i vez unosila svoje najfinije
osjećaje i time uveliko pridonosila izgradnji naše narodne kulture.

Mislimo, da je zahvaljujući ovoj odijeljenosti žene od muškarca,koja je karakteristična za muslimansko društvo u Bosni i Hercegovini, sevdahlinka proizvod prvenstveno baš muslimanske duše,i zato je Vuk bez ikakva prava — na njemu svojstven način kulturne pljačke — sevdahlinke predstavio Europi pod srpskim imenom.

Zanimljivo je međutim istaknuti, da je među muslimanskim ženskim svijetom u Bosni i Hercegovini u prijašnje doba bila u priličnoj mjeri proširena pismenost, a to je i razumljivo, ako se uvaži, da je na primjer u Sarajevu nekad bilo ništa manje nego 25—30 mekteba (početnih vjerskih škola) za žensku djecu, što ih u razna doba podigoše dobrotvori, među kojima bijaše dosta i žena. Ali ne samo da su žene bile upućene u arapsko pismo, koje su učile u mektebima, nego se je, po riječima dra Ćire Truhelke, »u begovskim kućama sačuvalo do najnovijeg doba i ono narodno pismo, kojim su prvi bosanski sandžaci pisali svoje poslanice, bosanski fratri svoje matrikule i kronike, a fra Matija Divković svoja štampana djela. To pismo okrstiše punim pravom imenom bosančice, a muslimansku djecu nisu to pismo poučavali putujući daskali ili meštri, nego rođena majka ili koji stariji kući privrženi i s njom srasli sluga ili dvoranin.« Za pismenost žena nalazimo potvrdu i u našim narodnim pjesmama. Da navedemo jedan primjer iz Hormannove zbirke, gdje u 1. pjesmi čitamo stihove:


Knjigu uze Šahin-pašinica,
Pa pogleda knjizi niz jaziju,
Pašinica ilum naučila,
Jer je ona soja gospodskoga.


Iz jedne druge narodne pjesme navodimo ove stihove:

Kad je Nebi sedam godin bilo,
Tad je spremi dajdži u Čajniče,
Nek je uči sitnu knjigu pisai,
Dajinica sitan vezak vesti.

Behar V., 155.



Navodimo i treći primjer:


To je majci vrlo teško bilo,
Odmah ode u gornje čardake,
Pa uzima divit i kalema,
l hartije knjige bez jazije,
Pa je vaku knjigu napisala:
— Dragi beže Ahmedbegoviću ...

Behar VIII., 94.


Ali današnje stanje pismenosti muslimanskih žena, osobito onih po selima, ni u kom slučaju ne zadovoljava, niti općenito niti u poredbi sa pismenošću kod muškaraca; to se dade rastumačiti u krajnjoj liniji krizom muslimanskih Hrvata, koja traje još od 1878., t. j. od onog časa, kad su muslimani, dotle pod istočnim utjecajem, došli u sklop zapadnoeuropske civilizacije. Kroz više od 6 desetljeća, koliko se muslimani Hrvati nalaze u dodiru s Europom, zapadna civilizacija, pa ni latinička pismenost, nije mogla prodrijeti dublje u široke slojeve, što bi se razumljivo dogodilo da se desilo nešto slično našim katolicima, da su se oni recimo morali priljubiti istočnoj uljudbi i napustiti tekovine Zapada.

Pri koncu ovih naših razmatranja pokušat ćemo ispitati, kako stvar stoji sa pomorom žena, napose u odnosu prema muškarcima, da bi i s te strane dopunili konačnu sliku o socijalnim prilikama, u kojima se nalazi muslimanska žena u Bosni. Prema ženskom udjelu u smrtnosti najbolje se vidi, kako stoji žena u izvjesnom društvu, pa ćemo se zato pozabaviti omjerom smrtnih slučajeva kod muškaraca i kod ženskih među muslimanskim Hrvatima. Mi smo ovo pitane pretresli u članku »Populacione osobine bosanskih muslimana« (kal. »Nar. Uzdanica« za 1940.), gdje smo brojidbenim podatcima pokazali, da su prema smrtnosti muslimanske žene u povoljnijem stanju negoli muslimanski muškarci, jer dok se godišnje (razdoblje od 1931.—1938.) kod muslimana prosječno rodi 16.769 muškaraca, 15.461 ženska, dotle brojidba iskazuje na godinu 8.443 muška a 7.671 ženski smrtni slučaj. To u postotcima znači, da umire 50.35% muškaraca (rodi ih se 50.20%), dočim ženskih umire 49.65% (rodi ih se pak 49.80%).
Nu ne samo da muslimanske žene povoljnije stoje od muškaraca muslimana, nego se, štoviše, može dokazati, da su muslimanke u Bosni u znatno boljim socijalnim prilikama od bosanskih katoličkih, a pogotovo od pravoslavnih žena. To pokazuje dapače i jugoslav. statistika smrtnosti po spolu za područje t. zv. vrbaske, primorske, drinske i zetske banovine, t. j. za bivše t. zv. banovine,u kojima se nalazilo pučanstvo Bosne i Hercegovine, iz koje se jasno vidi, da je muslimanska žena u najboljem položaju s obzirom na pomor u odnosu prema katoličkim i pravoslavnim ženama. Iz tih podataka, koje smo priopćili u prije spomenutom našem članku, vidi se, da je na primjer 1933. i 1934. kod pravoslavnih žena bio jači mortalitet nego li kod pravoslavnih muškaraca; tu istu pojavu opažamo 1935. i kod katolika na spomenutom području. U godini je 1935. primjerice umrlo doduše više katoličkih muškaraca negoli katoličkih žena, ali dok su te godine umrle 10.682 katolikinje, dotle je iste godine smrt pokosila u svemu 10.251 muslimanku, dakle 431 ženu manje, makar da je god. 1931. omjer između muslimana i katolika stajao 716.584 : 546.024 (prema službenoj brojidbi).
Do istog ovog zaključka možemo doći i jednim drugim putem, naime ako promotrimo udio muslimanske djece u općem mortalitetu i to usporedimo sa prilikama kod katolika i pravoslavnih. Poznato je naime, da je pomor djece u korelaciji s položajem koji zauzima žena u dotičnom društvu, pa će smrtnost djece u mnogome ovisiti primjerice o tome, je li žena prije porođaja fizički iscrpljena ili nije, zatim kako se s njome postupa nakon porođaja i t. d.

Iz ovih podataka slijedi zaključak, da je dječji pomor kod muslimana nešto manji nego kod katolika, a mnogo manji nego kod pravoslavnih, a to opet posredno potvrđuje, da je »muslimanska žena u Herceg-Bosni u nešto boljim socijalnim prilikama od katoličke žene, ali u mnogo boljim od pravoslavne, makar da smo, dakako, daleko od toga, da bi se i izdaleka zadovoljili s prilikama, u kojima se danas nalazi muslimanska žena.
Nikad ne prestati vikati već sipati bijes,
kao što vulkan riga lavinu.
U noćima mračnim bit gorući krijes,
što svijetli daleko,daleko u daljinu....
Odgovorite