Borci za slobodu

''...uzima se da su Hrvati doselili oko 630...''
Odgovorite
Avatar
zummann
Urednik
Postovi: 3262
Pridružen/a: čet vel 22, 2007 6:56 pm

Borci za slobodu

Post Postao/la zummann »

BORCI ZA SLOBODU: KAVRANOVO PISMO UDOVICI BOŽIDARA CEROVSKOG

Piše: Tomislav JONJIĆ

Kad bismo danas i one upućenije u hrvatsku nacionalnu borbu u prvoj polovici XX. stoljeća upitali tko je bio Božidar Cerovski, vjerojatno ne bismo dobili posebno sadržajan odgovor. Čudnom je, naime, igrom sudbine Cerovski, istaknuti pripadnik hrvatskoga nacionalističkog naraštaja između dva svjetska rata, politički uznik u tridesetim godinama, a u doba Nezavisne Države Hrvatske državni dužnosnik, uglavnom nepoznat hrvatskoj javnosti. Osim kratke bilješke u leksikonu Tko je tko u NDH (Zagreb, 1996.), koju potpisuju Goran Ante Blažeković i Zdravko Dizdar, mršave spoznaje o njemu uglavnom su fragmentarne i razasute po memoarskoj publicistici i u historiografskoj literaturi.



Božidar Cerovski

Dokument koji objavljujemo u prilogu ovoga teksta, prigoda je – u sklopu sjećanja na Rujanske žrtve – podsjetiti se na životopis toga hrvatskog borca.

Naslućujući skoru smrt, prof. Ana Kokša, udovica B. Cerovskog, uručila je prof. Kazimiru Kataliniću, svomu prvom susjedu i dugogodišnjem prijatelju, fotokopiju rukom napisana pisma, koje joj je početkom 1947. uputio mr. pharm. Božidar Kavran (1913.-1948.) Željela je da pismo ostane sačuvano kao svjedočanstvo o njezinu pokojnome mužu. Na preporuku da pošalje izvornik u Hrvatsku, Hrvatskomu državnom arhivu, rekla mu je kako želi da pismo ostane u obitelji, kao jedna od malobrojnih uspomena na oca.

Gospođa Kokša je iz Zagreba otišla u emigraciju skupa s mužem i dvoje nejake djece: Brankom, rođenim 1942. i godinu mlađim Božidarom. U vrijeme prve Jugoslavije, dok je još studirala glazbu, djelovala je u ilegalnome ustaškom pokretu i tako je upoznala Božidara, za kojeg se kasnije, u doba NDH, udala. Ostavši bez muža, u emigraciji je napornim radom, isprva fizičkim, a kasnije kao profesorica klavira, uzdržavala sebe i djecu, omogućivši im i studij, pa je stariji sin danas poznati odvjetnik, a mlađi je zubar. Zbog opasnosti od izručenja Jugoslaviji, već u Austriji je počela upotrebljavati djevojačko prezime, dok malodobnim sinovima ostavlja očevo prezime, koje nose i danas. Zahvaljujući svojoj sposobnosti, simpatičnosti i iznimnoj prodornosti, uspjela se probiti u tada jedini argentinski televizijski kanal, gdje je nastojala promicati hrvatsku stvar. O njezinoj je glazbenoj djelatnosti u više navrata pisano u hrvatskome emigrantskom tisku, napose u Hrvatskoj reviji.



Cerovski je kao hrvatski nacionalist robijao u Srijemskoj Mitrovici



Kavranovo pismo gospođi Kokša upućeno je u siječnju 1947. Pisac pisma, Božidar Kavran, magistar farmacije, predratni zaprisegnuti pripadnik ustaškog pokreta, a tijekom rata istaknuti ustaški dužnosnik, najpoznatiji je kao ključni organizator akcije Deseti travanj, u sklopu koje se veći broj hrvatskih rodoljuba, nakon povlačenja u svibnju 1945., odlučio vratiti u domovinu i nastaviti borbu protiv Jugoslavije i komunističkog režima. Većinom su pohvatani i – kao i Kavran koji je jugoslavenskim službama pao u ruke među posljednjima – osuđeni u jednome montiranom postupku i mahom smaknuti u rujnu 1948. Iako na razrješenje niza pitanja u svezi s tom akcijom još uvijek čekamo, o njima je ipak napisan znatan broj članaka i knjiga. Nasuprot njima – kojih pedesetu obljetnicu osude i smaknuća obilježavamo upravo ovih dana – daleko od očiju vlasti, «krišom, krišom, dragi čitaoče, krišom» (Matoš, Kip domovine leta 188*), Cerovski je zapravo nepoznat.

Rođen je 23. prosinca 1902. u Karlovcu. U Zagrebu je pohađao srednju školu i Trgovačku akademiju te se kao službenik zaposlio u Hipotekarnoj banci. Još od mladosti pripada hrvatskim nacionalističkim redovima, a Ustaškom je pokretu pristupio 1932. Prema raspoloživim podatcima, već u to doba održava veze s hrvatskom političkom emigracijom, a u domovini sudjeluje u osnivanju nacionalističkih organizacija «Mladica» i «August Šenoa» na Sveučilištu. Uhićen je u ožujku 1934. kao pripadnik skupine koja je sudjelovala u prebacivanju svojih istomišljenika preko granice, u Austriju. U toj su skupini zatvoreni Stjepan Crnički, Ivan Baraković, Franjo Rel, Josip Gašparović, Božo Cerovski, Slavin Cindrić i Petar Peroš. Čitava je skupina 12. travnja 1934., nakon jednomjesečnoga redarstvenog pritvora, prebačena u Beograd, na Adu Ciganliju, radi suđenja pred Sudom za zaštitu države. Postupak protiv Gašparovića je razdvojen, jer ovaj zbog zlostavljanja nije bio sposoban stajati pred sudom, pa su 2. lipnja 1934. osuđeni na tešku robiju, i to: Baraković na 15 godina, Crnički na 10 godina, Rel na pet godina, Cerovski na tri godine, a Mokrović na šest mjeseci, dok je Cindrić oslobođen. Istodobno je u odsutnosti na doživotnu robiju osuđen bjegunac Josip Katušić.



Prof. Ana Kokša, udovica Bože Cerovskoga



Kaznu Cerovski izdržava u Srijemskoj Mitrovici. Prema nekim je svjedočenjima tamo održavao i predavanja o gospodarskim temama, koja su slušali ne samo hrvatski nacionalisti, nego i komunisti, a sa sigurnošću se može tvrditi da je u Mitrovici upoznao i istaknute komuniste (A. Hebranga, O. Keršovanija i dr.), te da je sudjelovao u organiziranju štrajkova i prosvjeda protiv zatvorske uprave i robijaškog režima.

Nakon izlaska iz zatvora nastavlja sudjelovati u borbi hrvatskih nacionalista. Među najistaknutijim je članovima Odbora hrvatskih političkih robijaša, prve udruge hrvatskih političkih uznika, kojoj je na čelo izabran Juco Rukavina, a sudjeluje u osnivanju «Uzdanice», jedne od organizacija pod kojima je u domovini djelovao ilegalni Ustaški pokret. Cerovski je bio jedan od članova njezina upravnog odbora, u kojem su još bili Jure Pavičić, Aleksandar Seitz, Blaž Lorković, a od 1940. i Juco Rukavina i Viktor Tomić. «Uzdanica» je stajala iza objavljivanja novina Orač i Sijač, koje su jugoslavenske vlasti odmah zabranile. Cerovski surađuje i u novopokrenutome Budakovu Hrvatskom narodu, kojemu je jedan od glavnih suradnika, uz Slavka Kvaternika, Ivana Oršanića, Mladena Lorkovića, Vilka Begića i Dominika Bumbera. Po svemu sudeći, postaje članom i borbene organizacije «Matija Gubec», koja poduzima niz oružanih akcija na predstavnike režima. U svakom slučaju, prema dostupnim procjenama jugoslavenskih vlasti, Cerovski je krajem tridesetih godina spadao u sam vrh ustaške organizacije u domovini. Kao takav, našao se na zubu redarstvenih službi Mačekove i Šubašićeve Banovine Hrvatske. Nije posve jasno, je li i Cerovski bio uhićen početkom 1940., kad su banovinske vlasti poduzele opsežne akcije protiv hrvatskih nacionalista, te su mnoge od njih uhitile i bez ikakva suda strpale u koncentracijske logore u Lepoglavi i u Krušćici kod Viteza. Prema nekim je tvrdnjama, naime, bio uhićen, ali je uspio pobjeći, dok se s druge strane tvrdi da je izbjegao uhićenje.



Mr.ph. Božidar Kavran



No, nepobitno je da se u lipnju 1940. nalazi u Italiji, gdje će dočekati proglašenje NDH. U emigraciji postaje jednim od najbližih Pavelićevih pouzdanika, te se njegovo ime nalazi među imenima ukupno pet povjerenika Glavnoga ustaškog stana, koje je Pavelić imenovao još u emigraciji. Svega nekoliko dana nakon povratka u domovinu, Pavelić ga 22. travnja 1941. imenuje ustaškim povjerenikom za javni red i sigurnost za grad Zagreb. Prigodom reorganizacije redarstva, 4. svibnja 1941. Eugen Dido Kvaternik, dotadašnji ravnatelj za javni red i sigurnost za čitavu državu, imenovan je državnim tajnikom i ravnateljem Ravnateljstva za javni red i sigurnost (RAVSIGUR), dok je Cerovski istog dana dobio naslov povjerenika pri RAVSIGUR-u za grad Zagreb. Ministar unutarnjih poslova dr. Andrija Artuković imenovao je 1. svibnja 1941. Marijana Ivu Nikšića novim ravnateljem zagrebačkog redarstva. Cerovski je postao i pripadnikom Poglavnikove tjelesne bojne. Iz svega toga proizlazi, da je u prvo vrijeme bio među najistaknutijim pripadnicima sigurnosnog sustava nove države.

Nakon saziva Hrvatskoga državnog sabora u veljači 1942., Cerovski postaje njegovim članom. Početkom studenoga 1942. promaknut je u čin bojnika Poglavnikove tjelesne bojne, a u listopadu 1944. u ustaškoj vojnici dobiva čin ustaškog pukovnika. Radi i u gospodarstvu, u upravi Ponove te zagrebačke tvornice «Union».

Za njegovu je daljnju sudbinu ipak najvažniji bio njegov udio u izgradnji redarstveno-sigurnosnog sustava NDH. Na taj je dio sustava koji je nastajao u izrazito nepovoljnim okolnostima, pala nezahvalna zadaća nadzora nad osobama i skupinama koje su mogle ugroziti novi državni poredak. To su u prvom redu bili jugoslavenski nacionalisti, pripadnici Jugoslavenske vojske i četnici. S obzirom na nazočnost njemačkih oružanih snaga i njemački ideološki pritisak, te hrvatsku potrebu da mlada država dobije njemačke simpatije i zaštitu u predstojećim pregovorima o razgraničenju (osobito s Italijom), uskoro će biti poduzete i oštre mjere protiv Židova. Nejasno je bilo i držanje komunista. Hrvatske su vlasti od Banovine naslijedile oko 300 uhićenih komunista. S obzirom na njihovu jugoslavensku orijentaciju (i «liniju Partije na obranu zemlje»), te su osobe i dalje smatrane nepoćudnima, ali su neke bile puštene već sredinom travnja 1941., dok su druge ostale internirane u zagrebačkim zatvorima i u dvorcu Kerestinec.

Iz brojnih svjedočenju komunista koje su hrvatske vlasti zatekle u banovinskim zatvorima ili su ih same pritvorile odnosno internirale, Cerovski se ponašao tolerantno. Prema tvrdnjama Zvonimira Komarice i Zvonka Ivankovića Vonte, malo nakon proglašenja NDH Cerovski je razgovarao s pritvorenim Otokarom Keršovanijem. Ponudio mu je slobodu pod jednim jedinim uvjetom: da ne djeluje protiv novoproglašene hrvatske države, ali je Keršovani ponudu odbio. Nije, dakle, tražio nikakvo demonstrativno odricanje od komunističke ideologije niti odustanak od promičbenog djelovanja, nego samo izjavu komunista da ne će djelovati protiv hrvatske države. Već 10. svibnja Cerovski je iz zatvora na zagrebačkoj Savskoj cesti pustio tridesetak komunista, nazvavši ih hrvatskim sveučilištarcima i hrvatskim sindikalistima, pozivajući ih da ne ometaju izgradnju hrvatske države. I od njih je, dakle, tražena samo elementarna lojalnost prema državi proglašenoj u svjetskome ratu. Nažalost, njima je bila preča «matuška Rusija» (Cesarec) i sudbina svjetske boljševičke revolucije.



B. Kavran pred komunističkim sudom



Prema jednom od kerestinečkih interniraca, Z. Komarici, komunisti internirani u tom dvorcu nadomak Zagreba bili su smješteni u sobe koje stražari nisu posebno nadzirali. Nisu morali raditi, a imali su kvalitetnu hranu i mogli su bez ikakvih smetnji i nadzora održavati partijsku nastavu. Imali su pravo na dvije duge šetnje dnevno i neograničeno primanje paketa, pošte, novina i knjiga. Neograničeno su se služili knjižnicom bana Mihalovića. Uživali su zdravstvenu zaštitu s pravom odlaska u Samobor i Zagreb. Kućni red je zajednički utvrdila zatvorska uprava odnosno nadzornik Mladen Horvatin s predstavnicima interniranih komunista, oslanjajući se na propise iz doba Banovine Hrvatske i praksu koja je vladala u Lepoglavi odnosno u zatvoru u zagrebačkoj Savskoj ulici. Posjetitelji su mogli dolaziti i bez posebnih propusnica, a nedjeljom su posjeti bili neograničeni kako po trajanju, tako i po broju posjetitelja. Posjetitelje su internirci (kako komunisti, tako i židovski odvjetnici) mogli pratiti i izvan zatvorskoga kruga. Uprava je čak udovoljavala zahtjevima komunista, da se iz njihovih soba isele oni, koji nisu bili komunisti.

Iako se zatvorski režim nešto postrožio nakon 22. lipnja 1941., prvo prebrojavanje i popisivanje interniraca uslijedilo je tek nakon mjesec i pol, 9. srpnja 1941., što znači skoro dvadeset dana nakon njemačkog napada na SSSR (odnosno sve do odmazde zbog ubojstva redarstvenog agenta Ljudevita Tiljka). U svakom slučaju, kerestinečki su internirci – prema Komaričinim riječima – «bili (...) sretni što se način i ritma našeg življenja razlikuje od onoga što smo [o zatvorima i zatvorskim režimima, op. T. J.] pročitali u knjigama». Jedan od bliskih Titovih suradnika, Vladimir Velebit, svjedoči o tolerantnu odnosu hrvatskih vlasti prema komunistima, kako u Kerestincu, tako i uopće u Zagrebu i okolici, gdje je polako počela funkcionirati hrvatska vlast: «Prvih dana travnja, nakon napada na Jugoslaviju, u Zagrebu je vladao pravi kaos, čak i nekoliko dana nakon proglašenja NDH. Tada je bila prilika da se svi mirno išetaju iz Kerestinca. Događalo se da zatvorenici iziđu iz zatvora, odu kući u Zagreb, a onda se vrate. Neshvatljivo. Znam jednog zatvorenika koji se u zatvor vratio kasno navečer, a čuvari mu nisu htjeli otvoriti vrata. Rekli su mu da dođe ujutro». Istaknuti komunistički dužnosnik, dr. Pavle Gregorić, također potvrđuje neobično liberalan režim u internaciji. Zahvaljujući takvomu ponašanju stražara i zatvorske uprave, dr. Mladen Iveković je «neprimijećen izišao iz sobe i napustio policiju». Internirane komuniste u zagrebačkim zatvorima, pa tako i u dvorcu Kerestinec moglo se bez ikakvih poteškoća (pa čak i bez propusnice!) posjetiti čak i nakon njemačkog napada na SSSR. Prema nekim preživjelim internircima, komunisti su u Kerestincu imali i oružje, i to šest pištolja i dvije puške.

Korisno je taj zatvorski režim usporediti s režimom koji su uživali hrvatski i drugi politički uznici u komunističkoj Jugoslaviji.

Svi ti podatci govore o političkom stavu novih hrvatskih vlasti prema komunistima. Kako proizlazi iz podataka koji se tiču Zagreba i zagrebačkog područja, njega je, očito, dijelio i Božidar Cerovski. Štoviše, Keršovanijeva udovica navodi 1966. kako je upravo Cerovski zaslužan za liberalan režim u kerestinečkom zatvoru, te dodaje da joj se on potužio kako mu neki zbog toga i prigovaraju.

Do krupnih promjena dolazi nakon njemačkog napada na SSSR i komunističkih proglasa odnosno letaka objavljenih tim povodom. Tada počinje razdoblje strožih mjera, pa i represalija prema malom broju komunista. Komarica ipak navodi da su stražari u Kerestincu, nakon što je Cerovski 26. lipnja posjetio internirane komuniste, postali «manje službeni». Cerovski je, naime, tog dana došao u Kerestinec, te je s Keršovanijem razgovarao u šetnji po dvorištu dvorca. Ta šetnja i razgovor trajali su oko sat vremena, a pritom su ih s prozora promatrali drugi komunisti, koji nisu mogli čuti o čemu govore. Uvečer je Keršovani bio škrt na riječima, a bilo je očito da između njih dvojice nije postignuta suglasnost oko daljnjega vojnopolitičkog razvitka. Oko tri tjedna kasnije – potaknuti komunističkom propagandom i fanatično uvjereni u skoru pobjedu Crvene armije, a dijelom i osokoljeni ublažavanjem zatvorskog režima nakon posjeta Cerovskog – komunisti internirani u Kerestincu odlučili su se na bijeg. Nakon njega, a i u represalijama koje su slijedile povodom drugih komunističkih akcija – koje se i danas različito tumače – stradali su mnogi istaknuti komunisti. Među njima je bio i književnik August Cesarec, kojemu se – jednom nevještom manipulacijom i grubom krivotvorinom, o kojoj ćemo drugom prigodom i na drugome mjestu, atribuira tobožnji zatvorski natpis na zidu koji sadržava poklik «Živjela sovjetska Hrvatska!» – ali nitko od preživjelih sudionika i njihove rodbine nikada nije okrivio Cerovskoga ni za kakav neljudski čin.

Također, iako je sudjelovao u provedbi protužidovskih mjera, nema nikakvih dokumentiranih tvrdnji o njegovu nekorektnu ponašanju. Ni u nizu knjiga o stradanju zagrebačkih i hrvatskih Židova, koje su objavljene posljednjih godina, Cerovskoga se ne apostrofira posebno. To mu, međutim, nije pomoglo. Nakon što se u svibnju 1945. povukao u Austriju, u Wolfsbergu su ga uhitile britanske vojne vlasti, koje su ga smjestile u logor Federau. Izručen je jugoslavenskim vlastima i 12. siječnja 1947. osuđen na smrt po kratkom postupku i bez prava na obranu, te smaknut, navodno 24. siječnja 1947. u Zagrebu ili u zagrebačkoj okolici. Na vijest o njegovu ovozemaljskomu kraju, njegovoj se supruzi Kavran («Matek») obratio pismom, koje u cijelosti glasi:

*

«Mnogo poštovana gospodjo!

Hrvatski je narod oduviek pokazivao divan primjer požrtvovnosti u borbi za slobodu i nezavisnost. Kroz čitavu poviest Hrvata vidi se da je hrvatski narod uviek imao krasne uzore borbenosti i baš toj odlici ima zahvaliti, da se je do dana današnjega održao kao narod, jer samo su oni narodi sačuvali svoj život, koji se nisu plašili smrti. Kao što u životu pojedinca nema uzpjeha bez poteškoća i žrtava, tako i u životu naroda nema napredka bez znoja i krvi. Tajna je života, da se sve ono što je veliko temelji na krvi.

Narod crpi snagu iz grobova boraca, koji padoše za vlastiti narod i Domovinu.

Žrtve su najljepši simbol i najveći poticaj u borbi protiv neprijatelja.

Žrtve[,] iako nieme[,] najriečitiji su propovjednici.

Mnogo poštovana gospodjo! Vaš suprug[,] a naš ratni (?) drug[,] pošao [je] još davno na veliki i težki put[,] s kojega se mnogi i mnogi nisu povratili, a mnogi i mnogi neće povratiti. I on je sliedio naše uzore, div-junake, bezsmrtnike i neće se više vratiti, ali na mjestu njegovu zasjat će luč.

Uzvišena i sveta žrtva namirisati (?) će krv junaka i mučenika[,] iz koje će niknuti ponovno dan slobode Hrvatskom narodu.

Kad se je odlučio na taj put i kocka kad je već pala, znao je da povratka više nema. Iza njega je bilo ropstvo u najcrnijem obliku, pred njim vizija Hrvatske, kakva je bila u najsretnijim danima svojim i kakova opet jednom biti mora. Znao je i bio je sviestan da je najveća žrtva koju doprinosi pojedinac kao član zajednice, žrtvovanje vlastitog života.

Gospodjo, onaj koji daje život za ideale, za koje se bori cieli narod, ne ostaje neopažen u narodu, njegova žrtva nije bez ploda, već ostaje kao svietli primjer, kao uzor sadašnjim i svim budućim pokoljenjima. Veličina ustaške Hrvatske i snaga slobodnog naroda u vlastitoj državi bila je plod boraca i mučenika za Hrvatsku i Hrvatstvo. Da nismo poznavali snagu i veličinu žrtava[,] nikad ne bi[smo] bili tako jaki i toliko odlučni se boriti dalje, biti spremni i poginuti, da Hrvatska živi.

Božo Cerovski, uzor – borac, bio je i ostaje zastupnik hrvatskog naroda u borbi za njenu slobodu i nezavisnost. Bio je prije zastupnik na hrvatskoj grudi, a danas je pred licem Svevišnjeg.

Neka Svemogući svojim pravednim sudom donese hrvatskom narodu slobodu i nezavisnost[,] biti će i Vaš i naš Božo smiren, gord na svoj rad, hrvatski narod sretan i zadovoljan, a Vi, gospodjo, ponosni da ste bili životni drug narodnog borca, čije sinove odgajate na uzpomenu njihovog velikog i nezaboravnog oca.

Gospodjo, ovo nekoliko redaka primite od moje strane za sjećanje na Vašeg Božu.

Ustaša Božo Cerovski – s nama je!

Matek»



("Politički zatvorenik" broj 198.)
Nikad ne prestati vikati već sipati bijes,
kao što vulkan riga lavinu.
U noćima mračnim bit gorući krijes,
što svijetli daleko,daleko u daljinu....
Odgovorite