Hrvati u Tridesetogodišnjem ratu

''...uzima se da su Hrvati doselili oko 630...''
Odgovorite
Avatar
zummann
Urednik
Postovi: 3262
Pridružen/a: čet vel 22, 2007 6:56 pm

Hrvati u Tridesetogodišnjem ratu

Post Postao/la zummann »

dr.Ernest Bauer;Zagreb,1941.

PREDGOVOR

Vrlo rijetka su razdoblja naše ratne povijesti, o kojima se kad nas tako malo znade kao o sudjelovanju Hrvata u tridesetgodišnjem ratu. Razlog tome je prilična nepristupačnost materijala, kao i činjenica, da se tu radi o jednoj epizodi, koja za političku povijest Hrvatske nije bila toliko važna. Ipak ne valja smetnuti s uma, da je tridesetgodišnji rat bio upravo prva prilika, kad se o Hrvatima i njihovu načinu borbe nešto saznalo na sjeveru i zapadu Europe, a time se i pažnja tog dijela svijeta obratila prema ovome malome narodu. Zato je i te kako potrebno, da se pojedinačna istraživanja u tome pravcu prošire i nadopune, kako bismo s vremenom bili u stanju dati potpunu sliku onoga, što su Hrvati u ono vrijeme za ostalu Europu značili i čime su se izvan svoje domovine isticali.

Prvi povjesničar, koji se tim pitanjem u nas bavio, bio je Ivan Kukuljević-Sakcinski sa svojom raspravom »Borba Hrvatah u tridesetoljetnom ratu«. Taj prikaz nije izveden na onaj način, koji bi mogao zadovoljiti modernu nauku, jer se Kukuljević previše zadržao na prepričavanju pojedinih događaja, kojih vjerodostojnost nije potpuno zajamčena, pa stoga cijela studija imade donekle diletantski karakter. Ipak se Kukuljevićeva zasluga sastoji u tome, što je dosta savjesno pregledao THEATRUM EUROPEUM, suvremenu zbirku ratnih događaja iz kraja XVII. vijeka, te smo tako mogli i gdjekoje njegove podatke upotrijebiti za našu svrhu.

Od Kukuljevića mnogo je važniji madžarski povjesničar Aladar Ballagi, koji je istraživao pitanje hrvatskih arkebuzira u Wallensteinovoj vojsci. Sve Ballagijeve radnje (madžarska izvorna studija razlikuje se donekle od njemačkog prijevoda) odlikuju se vrlo temeljitim povjesničkim istraživanjem i obiljem arhivske građe, tako da predstavljaju za povijest Hrvata u tridesetgodišnjem ratu vrlo dragocjen prilog. Šteta je jedino,što se Ballagijeva studija ograničila na razdoblje od 1623.— 1626., koje u povijesti tridesetgodišnjeg rata dakako nije bilo odlučno, jer obuhvaća samo jedan njegov maleni dio. Sve ono, što je iznio Ballagi, dopušta ipak, da možemo sebi predstaviti mnogo vjerniju sliku hrvatskog vojnika i njegovih djela iz onoga doba nego što bismo to mogli prema Kukuljeviću.

Dakako, da se i njemačka historiografija tridesetgodišnjeg rata, koja je osobito bogata, mjestimice bavila i pitanjem Hrvata, pa tako imademo klasično djelo Schillerovo, koje predstavlja prvu povijest tridesetgodišnjeg rata u ovako opširnom obliku. Ipak treba kod prosuđivanja Schillerovih prikaza biti vrlo oprezan, jer veliki pjesnik nije mogao biti i hladan povjesničar, a nije se mogao oteti ni pristranosti na korist protestantske stranke u Njemačkoj, a s time je u vezi i Gustava Adolfa idealizirao. Uz to treba primijetiti, da u Schillerovo vrijeme povjesnička pomagala i metode nisu bili tako izgrađeni, da bi se mogao očekivati sasvim egzaktan rad, pa prema tome štošta od Schillerovih tvrdnja ne će potpuno odgovarati istini. Ipak se Schiller na nekim mjestima može dosta dobro upotrijebiti.
Za naše svrhe istraživanja važnija je dakako novija njemačka historiografija, a u njoj su osobito znatne izvrsne studije Droysenove o prvoj bitci kod Breitenfelda; pogotovu valja istaknuti njegovo veliko djelo o Gustavu Adolfu, koje je napisao na osnovi suvremenih izvještaja i dokumenata. U tom djelu na nekoliko mjesta spominje pisac i borbe s Hrvatima. K tome još dolaze radovi Opitza, Curthsa, Lahnea, a osobito Ruderta, koji je među ostalim rasvijetlio i pitanje sudjelovanja Hrvata kod nekoliko velikih bitaka, koje su se vodile oko Leipziga.

Od manje je važnosti, što je slučajno ušlo u djela naših i madžarskih povjesničara, a tiče se Hrvata u tridesetgodišnjem ratu. Tako je K. Szechy donio zanimljivih podataka o Nikoli Zrinskom u posljednjoj fazi tridesetgodišnjeg rata. Istim pitanjem bavili su se i Šišić, Salamon i Wagner, koji su se većinom služili Ratkayevim bilješkama. K tome pridolazi još manje vrijedna literatura, katkada nenaučnog i lokalnog karaktera, koja se bavi pojedinim njemačkim krajevima, u kojima je tridesetgodišnji rat bjesnio, pa u savezu s time spominje i Hrvate.

Po ovome pregledu stručne literature može se prosuditi, da nije bio ni najmanje lak posao napisati studiju o Hrvatima u tridesetgodišnjem ratu, jer su se većim dijelom morali istraživati izvorni dokumenti, kojih ima u bečkom ratnom arhivu (K. K. Kriegsarchiv — Stiftskaserne), a od njih su osobito vrijedni ratni izvještaji Wallensteinovi. Wallensteinova pisma, koja se čuvaju po privatnim arhivima, istražio je vrlo marljivo Ballagi. Dakako, da svi dokumenti nisu poznati, pa prema tome i ovaj pokušaj predstavlja samo relativnu sliku hrvatskih pohoda u tridesetgodišnjem ratu, ali nam ipak može u nekim pitanjima dati stvarne i definitivne rezultate. Vrlo korisno mogli su se upotrijebiti i dokumenti nekih njemačkih gradova, koji u svojim arhivima čuvaju suvremene opise opsada ili sukoba, koji su se u njihovoj blizini odigrali. Budući da se za vrijeme tridesetgodišnjeg rata po prvi put u europskoj povijesti razmahala propaganda s pomoću letaka, posve je jasno, da se i iz te građe mnogo toga moglo naučiti.

Kod priprema građe i sastavljanja ove knjige pomogao mi je svojim savjetom Dr. Friedrich Schultze, ravnatelj Muzeja za gradsku povijest u Leipzigu, te moj danas već pokojni profesor Dr. Ferdo Šišić. Korisne izvatke iz madžarske literature omogućila mi je Dr. Eva Dienes. Svima njima pripada hvala, što su pomogli ispuniti veliku prazninu u našoj ratnoj povijesti.


Zagreb, u svibnju 1940.
Dr. Emest Bauer


OPCE PRILIKE U VRIJEME TRIDESETGODIŠNJEG RATA

Tragično doba, koje je gotovo čitava Europa provodila od 1618. do 1648., a koje je u svjetsku povijest unišlo kao tridesetgodišnji rat, spada među najbolnije doživljaje svekolikog čovječanstva. Kao da su se povratila mutna vremena seobe naroda, vodio se opet rat sviju protiv svakoga, ali je cijelo to komešanje bilo još mnogo pojačano nevjerojatnim fanatizmom, koji gotovo podsjeća na prve križarske vojne. Sukob, koji je isprva izgledao kao neki lokalni događaj, proširio se tokom godina na cijeli kontinenat, te je zahvatio i takve krajeve, na koje ispočetka nitko ne bi bio ni pomislio. Veličanstvena pozornica, na kojoj se to ratovanje zbivalo, obuhvaća nekoliko tisuća četvornih kilometara područja raznih naroda i jezika, raznih vjerskih osvjedočenja i političkih interesa. Slično je također s glavnim predstavnicima i sporednim licima, koja su se ma kako isticala u tom najdužem europskom ratu: čitav kaleidoskop preraznih karaktera ukazuje nam se ovdje izmiješan čarobnim štapićem sudbine. Imade čistih predstavnika vjerskih i filozofskih ideja, koji su se zalagali za oživotvorenje novih nazora o životu, imade surovih ratnika, kojima je samo osobna korist bila pred očima, imade spretnih diplomata, koji su svoje niti znali raspredati po cijeloj Europi, a imade konačno i vojskovođa, koji su vjerno služili svojoj zastavi, vojnika od glave do pete, koji su slušali zapovijedi i izvršivali ih.

Svi ti glavni protagonisti dali su doduše ratu neki smisao i smjer, ali većinom nisu bili oni, koji su podnosili njegove tegobe. Ovu najtamniju stranu rata osjećalo je veliko bez¬imeno mnoštvo, koje je u ono vrijeme predstavljao seljak. Nisu doduše mnogo bolje prolazili ni novačeni vojnici, koji su, da uzmognu živjeti, prodavali i sam svoj život, ali vojnik je u doba, kad oružje govori, ipak bio gospodar, i njegov je položaj bio mnogo povoljniji od nezaštićenog seljaka. Na taj je način razumljiva mržnja, koja vlada kod potlačenih slojeva u tridesetgodišnjem ratu protiv ugnjetavača, plemstva, časnika i vojnika. Budući da nacionalni momenat uopće nikada nije bio jako naglašen, ističe se sve više ta socijalna strana, pa su nekoji događaji u toku tridesetgodišnjeg rata uopće razumljivi tek onda, kad se uzme u obzir i taj socijalni faktor.

U tridesetgodišnjem ratu je uopće posvuda vladao sistem novačenja. Kod toga nije bila odlučna narodna ili vjerska pripadnost, nego samo novac, koji je odlučivao kod novaka, za kojom će zastavom poći. Ako je kome knezu zaprijetila ratna opasnost, pokušavao je u prvom redu da se domogne vojskovođe, koji bi mu svojim imenom privukao što veći broj novaka. Taj vojskovođa (u Njemačkoj zvan »Feldmaršal«) sklopio bi u takvom slučaju ugovor s dotičnim knezom, a zatim se sporazumijevao s pojedinim imućnijim velikašima, koji su obično bili pripravni da se sa stanovitim četama pješaka i konjanika priključe njegovoj vojsci. Ti su velikaši onda ovako stvorenim »pukovnijama« (»Regimenter«) dali svoje ime i postali njihovim »pukovnicima« (»Oberster«). U svrhu novačenja dobili su ti »pukovnici« od knezova neku svotu novaca (»ein Stück Geldes«), koja je obično bila tako velika, da je pukovniku, vlasniku pukovnije, poslije izvršenog novačenja još preostao neki dobitak.

Pukovnici sami nisu dakako neposredno novačili »vojnike« (Knechte), nego su dio novca dali »kapetanima«, kojima je onda tek bila povjerena prava dužnost da sakupe »banderije« (Fähnlein) ili »kornete« (Kornetts). Svaka pukovnija imala je svoje vlastito područje, u kome je smjela novačiti, a unutar toga imali su i banderiji doznačeno svoje mjesto. Svaki kapetan morao je prema tome gledati, da dobiveni nalog što prije izvrši. Svoj glavni stan udario bi obično u kakvom većem mjestu, pa bi poslao bubnjara po okolišnim selima, da pročita kneževsku odluku o novačenju. Zatim bi namjestio spretne govornike i agitatore, koji su nerijetko bili isluženi vojnici, a imali su zadaću, da mlade, snažne i smjele ljude nagovore (»persuadieren«) na službu u vojsci.

Ovakvi pojedinci, kojima je bilo povjereno snubljenje novaka, primali su za svakog novog vojnika određenu svotu, »gratifikaciju«, pa bi zato upotrijebili sva sredstva, da dođu tome cilju. U tom poslu bila je svaka prijevara dopuštena; vino, kocke i žene: sve se to upotrebljavalo u tu svrhu. Nekoji mladići odvedeni su čak grubom silom, ako baš nikako drukčije nije išlo. Bilo je doduše mnogo pustolova, koji nisu imali mnogo da izgube, pa su se radi toga rado dali pod zastavu. U takvom slučaju nitko nije pitao za podrijetlo ili predživot; jedini uvjet bila je sposobnost i smjelost. Ako ni na sve te načine ne bi uspjelo skupiti dovoljan broj vojnika, onda bi »vojvoda« pozvao mjesne vlasti u pomoć s molbom, da mu se stave na raspolaganje svi kažnjenici, lupeži, čak i zločinci i ubojice. Kad je ovako broj vojnika bio ispunjen, primio je svaki vojnik svoju plaću (Handgeld), od koje je opet kapetan zadržao neki dio. Iza toga započela je obuka vojnika.

Pod tom obukom ne smijemo razumijevati neki smišljeni posao, koji se danas vrši čak i za najveće ratne opasnosti, nego samo kratki naputak za baratanje oružjem. Uostalom svaki je novak bio prepušten sam sebi i utjecaju svojih vještijih drugova. Sam vojnički život bio je neopisivo surov, tako da je svatko gledao, da ga se što prije riješi. Ovakav čin »dezertiranje« kažnjavao se doduše smrću, ali i to zdvojne vojnike katkad nije moglo zadržati od bijega. Osim ovakovog bijega iz vojske nije se u ratno vrijeme kažnjavalo nikakvo nedjelo. Vojnik je mogao bjesniti, paliti i ubijati, pa mučiti čak i podanike svog vlastitog vladara, samo je morao biti vjeran zastavi. Zanimljiva je pojava, da čak »insolvencija« (t. j. nepokornost prema časnicima) nije bila uvijek kažnjiva, osobito, ako je plaća ili opskrba vojske bila loša. Događalo se, da su takovom prilikom kapetanima ili pukovnicima razbijeni prozori, ili da su bili na koji drugi način napadnuti. Njihova briga sastojala se zapravo samo u tome, da im ljudi pojedince ili u stroju ne prebjegnu neprijatelju ili ne pobjegnu kući. Bilo je doduše i tu iznimaka, ali samo kod takvih vojskovođa, koji su u drugim stvarima svojim vojnicima gledali kroz prste. Tako je na pr. Wallensteinu bilo moguće katkad staviti u pokret »željeznu metlu«, jer se mogao pouzdati u svoju tjelesnu gardu njemu slijepo odanih starih vojnika, koji bi ga štitili protiv svakoga.

Pojedine vrste oružja (Armada) ovakve vojske u ratnom sastavu sastojale su se od pješadije i lakog i teškog konjaništva. U pješadiji su zauzimali glavno mjesto mušketiri, oboružani »musketom« (koja je bila lakša od arkebuze) i hladnim oružjem, zatim t. zv. »pikeniri«, koji su bili oboružani kopljem (Landsknechtspiesz) i mačem. Konjica se smatrala mnogo odličnijom vrstom od pješadije, a sastojala se pretežno od teško oboružanih konjanika. Najviše su se od njih cijenili kirasiri, koji su bili sasvim oklopljeni, a glavno su im oružje bili teška pištolja na bubanj i bojni mač. Poluoklopljena konjica bili su t. zv. arkebuziri, koji su bili oboružani arkebuzom, pa su tek poslije vatre pristupili upotrebi hladnog oružja. Ovako je bio oboružan najveći dio hrvatskih četa. Laka konjica sastojala se iz kopljanika, obično Madžara, Hrvata ili Poljaka, ali njih je u prvom redu bilo u Liginoj vojsci i uopće na katoličkoj strani. Protestanti uskoro uvidješe korist ovakovih četa, pa su nastojali, da se povedu za carskom vojskom, ali ih u tome nije uvijek pratio uspjeh.

Neka sredina između konjanika i pješaka bio je dragun (Dragoner). Službeni izvještaji ne broje ga ni u pješadiju niu konjicu, već ga smatraju nečim trećim. Rudert ) navodi u tom pogledu poznatu pjesmu o »tri pukovnije«, gdje se izričito kaže:

»Es zogen drei Regimenter wohl über den Rhein: Ein Regiment zu Fusz, ein Regiment zu Pferd Und ein Regiment Dragoner.« (I)

Draguni su se borili uspješno kao pješaci i kao konjanici, pa su prema tome mnogo sličili engleskoj »pješadiji na konju« ili francuskim predratnim dragunima. Nisu nosili oklopa, nego velike kožnate rukavice i pusteni šešir. Neke ovakove konjaničke odjele zvali su također »lovcima«, tako na pr. pukovniju grofa Holcka, koja je kasnije postala čuvena.

Topništvo je raspolagalo teškim topovima (grobe Stücke), koji su bili u vrlo maloj mjeri pokretljivi. Lakše su se premještali manji topovi (Feldschlangen), koji su stoga "bili spretniji, ali njihovo djelovanje bilo je mnogo slabije. Neki od tih topova mogli su ispaliti neku vrst šrapnele, t. j. više kugala, koje su međusobno bile povezane lancima, ali njihova upotreba smatrala se zapravo prekršajem ratnog prava. Najvažnija osoba kod topa bio je t. zv. Konstabel, t. j. tobdžija, koji je davao smjer topu. Ostala posluga topa nije u ono vrijeme uživala dobar glas, a isto tako ni bojna komora, jer one nisu dolazile u neposredan dodir s neprijateljem. Sve do 18. stoljeća smatralo se topništvo prostim zanatom, koji s vojskom imade tek posrednu vezu.

S najvećim prezirom govorilo se uvijek o trupnoj komori (Tross), a tome su dali najviše razloga baš sami vojnici tog odjela. Sav najgori ološ tražio je ovdje utočišta, jer je dobro znao, da se ne će morati boriti. »Trossknecht« se doduše nije htio boriti, ali zato je jedva čekao čas, da poslije pobjede može plijeniti, pa se tu isticao osobitom okrutnošću. Ako je pak pobjeda bila na protivničkoj strani, a vlastita je vojska pretrpjela poraz, onda se s najvećom sigurnošću moglo računati, da će ovakav vojnik plijeniti prtljagu svojih vlastitih časnika, te konje brže bolje opremiti, kako bi s njima stigao na sigurno mjesto. Iz svih tih razloga smatralo se zvanje »Trossknechta« jednakim građanskoj i vojničkoj smrti: ni jedan pošten čovjek nije se našao za to.

Iza komore slijedile su vojsku i žene vojnika sa svojom djecom, a osim toga i velik broj djevojaka. Zapovjednici su sve to svrstali u neku vrstu stalnog vojničkog odjela, kome se na čelu nalazila t. zv. »Hurenweibel«. Najžalosnije su kod takvog stanja prolazila mnoga zakonita i nezakonita vojnička djeca, koja su se vrzla svuda po logorima. O njima nam daje vjernu sliku Chr. v. Grimmelshausen u svome znamenitom romanu »Simplicius Simplicissimus«. Sav taj privjesak svake velike vojske slijedio je kao oblak skakavaca glavninu naoružanih četa, pa je plijenio i uništavao sve ono, što je ostalo iza glavne vojske. Bilo je i »hijena bojnog polja«, koje su pljačkale mrtve i ranjenike. Vojne vlasti protiv svega toga nisu bile u stanju provesti neke mjere, jer se vojnik bez svoje ovakve »komore« nije htio boriti. U osobito strašnim slučajevima vješali bi po nekoliko članova komore, pa bi to na kratko vrijeme nešto i pomoglo.

Zdravstvena služba nije u tridesetgodišnjem ratu takoreći uopće ni postojala. Svaka pukovnija imala je doduše svog ranarnika (Feldscherr), koji je opet imao svojih pomoćnika. Ali šta je to sve moglo pomoći kod tolike nevolje? Istini za volju i treba ipak kazati, da ti ranarnici nisu bili nesposobni, već da su savjesno vršili svoj posao, ali budući da se do ranjenika uopće vrlo teško dolazilo, zadovoljavali su se svi, da se liječe jedino ranjeni časnici. Momčad se morala sama pobrinuti, kako će se izvući sa bojišta i kako će naći njege. Najgore je prošao vojnik, koji je duže vremena ostao ležati; njega bi pljačkaši ubili, ili bi ga pronašli seljaci, pa bi ga iz mržnje na vojsku polako mučili do smrti. Ako je u najboljem slučaju prijateljima ovako unesrećenog vojnika uspjelo da ga sklone u koji susjedni grad, bila je njegova sudbina još uvijek vrlo nesigurna. Ni jedan građanin nije se našao, da takvog vojnika primi pod svoj krov, osim ako je za to dobio nagradu, ali i onda bi ga obično nakon nekog vremena opet izbacio napolje — vrlo često u pravom smislu riječi! Bolnica ili previjališta u današnjem smislu nije naravno bilo, a ukoliko su postojale neke ustanove sa sličnim ciljem, izmiješali su se tamo bolesnici s priljepčivim bolestima sa svima ostalima, pa je dakako pomor bio još veći. Katkada je kakova veća pošast, kuga ili što slično, ispraznila i te privremene »bolnice«, pa su se za dezinfekciju palile ogromne vatre, na koje se bacalo lovorovo lišće ili sumpor. Ranarnici nisu bili izučeni liječnici, nego ponajčešće nesvršeni slušači medicine ili brijači. U osvojenim gradovima bio je običaj svake vojske, da potraži sve brijače za svoju sanitarnu službu.

Najobičnije sredstvo i posljednja mudrost čitave te medicine bio je veliki nož. Bez ikakvog ustručavanja sakatili su se tako i najlakši ranjenici, a kod toga naravno nitko nije mislio naaseptičnu upotrebu instrumenata. Taneta i kugle su se jednostavno izrezale iz tijela, a rane su se na bilo koji način zatvorile. Ranjeni vojnik morao se vući za vojskom u komori, ali se smatralo, da je za svoju zastavu bez vrijednosti, jednako kao i polomljeno oružje. Opisi bojnih polja iz onoga vremena toliko su užasni, da ni pero Edgara Allana Poea nije moglo nešto slično opisati.

Svaka bitka bi se započela na približno sličan način: konjaništvo s obiju krila izvelo je juriš jedno prema drugome, arkebuziri opalili su svoje arkebuze, a kirasiri obje svoje pištolje, koje su inače bile smještene s lijeve i desne strane sedla. Tek poslije toga je konjica u galopu pošla na pravi juriš. Ako je uspjelo neprijatelja već prvim puščanim salvama uznemiriti, onda je stvar išla dobrim putem, t. j. trebalo je onda izvršiti još samo oštar konjički napadaj, da se neprijateljske taktičke jedinice (Kornetti) razbiju (zer¬trennen). Ako to nije u prvom naletu uspjelo, onda se razvio ogorčen konjički dvoboj prsa o prsa. U takvom slučaju pobijedilo je u većini slučajeva ono odjeljenje, koje je sačuvalo nešto municije. Pištolja se upotrebljavala na veliku blizinu, tako da se prislonila uz tijelo napadnutoga. Vrlo često dogodilo se, da pištolja nije opalila, pa ju je trebalo okrenuti i njome udarati protivnika.

Ovakav način ratovanja upotrebljavao se osobito protiv Hrvata, jer se smatralo, da su oni »schoszfrey«, t. j. da im zrno ne može naškoditi. ) O toj neranjivosti Hrvata pričala su se čitava čuda. Tako je poslije bitke kod Breitenfelda-Podelwitza pričao mušketir Melchior Dietrich, da se nije uopće usudio na Hrvate pucati, budući da ih i onako ne bi mogao raniti. Hrvati da su mu zbog toga jednostavno uzeli pušku iz ruke (»Die Crabaten hätten ihme seine Musquette aus der Hand genommen«).

Časnici neprijateljskih četa znali su često dati primjer svojoj vojsci time, što su pred vojskom izveli prave dvoboje među sobom. Osobito je taj običaj vladao kod konjanika, pa su i sami pukovnici po turnirskom običaju izašli na megdan, i time se tumači, da su gotovo svi bili ubijeni, ranjeni ili zarobljeni. Slike ovakvih dvoboja možemo naći kod Wouwermanna, osobito u primjercima dresdenske galerije.

Kad je konjica svršila svoj posao, preostalo je pobjedničkoj strani da se uhvati u koštac s neprijateljskom pješadijom. Pješaci su se obično skupili u velike četvorine (Carre), gdje su pikeniri stali u prve redove, pa su prema neprijatelju ispružili svoja koplja, tako da je cijelo odjeljenje izgledalo kao veliki jež s bodljikama uperenim prema neprijateljskoj strani. Na četiri ugla ovakove formacije stali su mušketiri, kojih je zadaća bila, da što više taneta opale među neprijatelje. Ako su to izvršili, onda im se mogla ukazati prilika, da svojom vatrom progone konjicu, kad je uzmicala, ili su sami stradali pod kopitom pobjedonosnog neprijateljskog konjanika. U posljednjem slučaju bila je njihova sudbina to teža, što ih je teška puška priječila, da poduzmu djelotvornu obranu. Porazom mušketira bili su i pikeniri izgubljeni, pogotovo ako je konjici uspjelo da ih zahvati s boka. Konjica uopće nikada nije djelovala ravno s čela, nego uvijek sa strane, t. j. s boka. Dosta nespretni i nepokretni red, koji je zauzimala pješadija, nije se mogao brzo mijenjati, pa je konjica u takvom slučaju lako mogla redom pobijediti cijelo odjeljenje, te je bez samilosti sasjekla svakoga tko joj se našao na putu. Pojedinci su se mogli predati, ako bi odbacili oružje, a gdjekoji se odlučio i na bijeg, ali bijeg se uvijek slabo isplatio. Budući dii se bježali moralo bez oružja, to je neprijateljskoj konjici bilo lako ovakove bjegunce stići i sasjeći ih. Pješadija poražene vojske imala je stoga tako silne gubitke, da ti gubitci čak danas, kraj strojničke i šrapnelske vatre, nisu veći.

Poraženo konjaništvo imalo je još najbolje izglede da pobjegne, osobito u slučaju, ako mu konji nisu bili previše umorni. Pješak je naprotiv bio bespomoćan, čim je izašao iz svog »reda«, t. j. taktičkog sastava. Po pravilu: »Zarobljenika ne treba!« nije se u tridesetgodišnjem ratu gotovo nikada dogodilo, da bi koja vojska zarobila veći broj neprijateljskih vojnika. Čak u modernom ratu biva mnogo puta teško vojnike zadržati, da ne pokolju golorukog neprijatelja, a u tridesetgodišnjem ratu to se pogotovo nikada nije moglo spriječiti. Predati mogla se samo čitava vojska ili velike jedinice ili skupine. Obično to nije bila predaja u pravom smislu riječi, nego su takve jedinice jednostavno prebjegle, t. j. promijenile svog gospodara i borile se na protivnoj strani dalje. Imade slučajeva, da su čitave pukovnije ovako radile. Pojedinac mogao je biti pošteđen samo onda, ako je pružio dokaz, da će platiti otkupninu (Ranzion), a takvi su se vojnici poznavali već po odijelu. No ni na ovakav način nije se svatko mogao spasiti, jer je kod pobjednika katkad krvološtvo prevladalo gramzljivost. Otkupnina iznosila je obično 2000 talira, dakle čitav imetak prema računu onoga vremena.

Sa zarobljenicima nije se dobro postupalo. Ako su ti zarobljenici bili viši časnici, onda se iz obzira na visoku otkupninu, koja se od njih očekivala, njihovo stanje malo poboljšalo. Obični vojnici svrstavali su se odmah u bojne redove neprijateljske vojske, a to ih nije nimalo smetalo, jer je plaća bila uglavnom ista kao i u njihovoj vlastitoj vojsci.

Vrlo čudna uloga u boju pripala je topništvu. Topovi su se na početku sukoba doveli u prve bojne redove, pa su se tamo ukopali, jer bi inače njihov odbojni udarac bio opasan za poslugu. Zatim je započela topovska paljba prema neprijatelju, koja se izmjenjivala često satima, dok je tek pravi sukob počeo. Svrha toj paljbi bila je, da unese nered u protivničke redove, pa da se tako neprijatelju nanese osjetljiva šteta. Budući da su se viši časnici uvijek nalazili na čelu svojih jedinica, dogodilo se više puta, da su oni prvi stradali od tog oružja. Uza sve to ne može se djelovanje ovih topova usporediti s djelovanjem današnjeg topništva, jer su topovi mogli izbaciti samo pune kugle, a osim toga su radili vanredno polagano. Brza paljba mogla se očekivati jedino od malih topova (»Schlangen«) ili t. zv. »Falkoneta« (Wallbuchse). Ako je vojska bila opasno napadnuta od neprijateljskog konjaništva, postavilo se topništvo tek iza pješadije, a ako je neprijatelj uspio pregaziti prve redove pješaka, onda je redovito topništvo bilo posvema izgubljeno. Vojska, koja je pretrpjela poraz, nije nikada mogla spasiti svoje topove, jer su oni bili ukopani u zemlju, pa nije bilo vremena, da se stave u pokret. Posluga topova je to sve dobro znala, pa kad je položaj postao kritičnim, nije dugo čekala, nego je uzjahala konje i pobjegla, prepuštajući topove njihovoj sudbini.

Cijeli sukob između dvije veće vojske odvijao se tako, da su pojedine pukovnije zasebno vodile borbu. Naročiti taktički pokreti nisu se gotovo nikada izvršivali. Cijela vještina sastojala se u tome, da se pronađe slaba strana protivnika i njegova položaja, pa da se onda svom raspoloživom silom na ono mjesto udari. Dakako, da se u svakom slučaju moralo gledati na to, da se protivnička krila što brže slome i njihovo djelovanje učini neškodljivim. Tek genijalni vojskovođa Gustav Adolf promijenio je nešto svoju taktiku, pa je u tu svrhu promijenio i čitav sastav svoje »Armade«. Kako se i školovanje švedske vojske razlikovalo od drugih suvremenih vojska, nije ni čudo, da je Gustav Adolf redom pobjeđivao svoje protivnike, o čemu će u prikazu tih borba biti još govora.

Švedska vojska razlikovala se od svih ostalih u prvom redu po tome,što je bila sastavljena po načelu narodnosti, t. j. u njoj su Služili sami Švedi. To vrijedi osobito za ono vrijeme, kad se ona iskrcala u Njemačkoj i započela voditi svoje prve borbe. Ovakav sastav švedske vojske bio je neobično povoljan, a ta se prednost naročito osjećala prema Liginoj vojsci, koja je u narodnom pogledu bila pravi konglomerat. Ovako čist sastav kao Švedi imale su samo nacionalne španjolske čete, koje su se također smatrale elitnim trupama. Švedi su dobro znali, kome služe, a nisu bili nikakve protuhe ni razbojnici. Gustav Adolf je bio u pravom smislu riječi njihov idol; švedske čete su ga upravo obožavale. Jedino što se švedskom kralju moglo prigovoriti, bio je i razlog njegove prerane smrti: on, naime, nije čuvao svoj život i pokazivao se pred neprijateljem tamo, gdje je to trebalo i gdje baš nije trebalo. Gustav Adolf je često s izvučenim mačem na čelu svoje vojske jurišao na neprijatelja, a to je bilo doduše smjelo, ali s gledišta vojnog vodstva neoprezno. Waldenstein je bio u tom pogledu mnogo oprezniji, pa se može usporediti s hladnokrvnim igračem pred šahovskom daskom; a ovakvo držanje bilo je za vojskovođu,koji je imao toliku odgovornost, najpovoljnije.

Švedska vojska bila je na naročit način spremljena za bojne akcije.Bojni red bio je lako sastavljen, da je bio sličan pravoj tvrđavi,gdje je ipak svaki pojedini vojnik zadržao potpuno slobodne ruke, tako da je mogao razviti svoje individualne sposobnosti. Ovakova tvrđava bojni red (gleich einer ordinari fortificierten Vestung) sastojala se zapravo iz tri bojna reda, od kojih je jedan vršio paljbu stojeći, drugi u klečećem položaju, a treći u ležećem. U suvremenim izvještajima postoje za ove položaje posebni izrazi,
"stehend","knleend" i "gebucket". Nama je danas potpuno jasno,zašto je sastav ovakvog bojnog reda morao imati svojih prednosti.Razvoj ratnog umijeća doveo je dotle, da je vojnik od prostog objekta postao samostalnim i misaonim pojedincem, kome su se mogli povjeriti razni zadatci. U španjolskom bojnom redu bio je vojnik toliko skučen, da je predstavljao samo neku masu,s kojom je vojskovođa morao raspolagati, a ako se ta masa jednom razbježala, nije ju vise nitko mogao skupiti. Kod Šveđana je naprotiv u slučaju neke pometnje ipak svaki vojnik s lakoćom opet mogao naći svoje mjesto, kao što to tumači i suvremeni letak: "Die Soldatesca war in obbemelter Batagli so abgerichtet, dass wenn, sie schon melirt, doch von sich selber in kurtzer eyl ihre Placan wahr finden, vnd die Ordnung zu ergentzen wissen, bavoraus well last der dritte Teil der Armee aus. den Officirern, aii t welche alle force gesetzet wird bestehet.«
Nikad ne prestati vikati već sipati bijes,
kao što vulkan riga lavinu.
U noćima mračnim bit gorući krijes,
što svijetli daleko,daleko u daljinu....
Avatar
zummann
Urednik
Postovi: 3262
Pridružen/a: čet vel 22, 2007 6:56 pm

Re: Hrvati u Tridesetogodišnjem ratu

Post Postao/la zummann »

IZGLED HRVATSKIH VOJNIKA I VOJNIČKIH FORMACIJA


Madžarska i njoj susjedne zemlje bile su u početku XVII. stoljeća zbog turske opasnosti podijeljene na zapovjedništva, koja su austrijske provincije snabdijevale novcem (osim u naturi s godišnje 150.000—200.000 for.) U svemu bilo je god. 1625. u Madžarskoj i Hrvatskoj 7680 pješaka i 5408 konjanika. Sve su to bili graničari (vegbeli vitezek). Ove čete bile su u ratnoj vještini najobrazovanije u tadašnjoj Europi, tako da se nadvojvoda od Albe tužio, što mu nije bilo suđeno da s njima u tridesetgodišnjem ratu ne postigne »punu ratnu slavu«.

U XVII. stoljeću bile su prilike u Hrvatskoj vrlo povoljne za razvitak konjice, jer je cijela zemlja bila jedno ogromno ratište, uznemirivano neprestanim iznenadnim napadajima. Kako se više nisu upotrebljavale strjelice, došla je na njihovo mjesto arkebuza. Neprestana pogranična služba dovela je do toga, da je doskora sve, što jaši konja, postalo arkebuzirima, pa čak i jedan dio husara. Hrvati su se morali držati defenzivno, a to je također formiralo njihov tip konjice. Prava konjica nije se tu mogla toliko razviti, jer je njena jakost baš u ofenzivi, a tamo, gdje mora biti defenzivna, njena je najslabija točka. Morala se dakle stvoriti konjica, koja će jednako napadati, kao što će služiti za obranu. Toj činjenici zahvaljuju svoje postanje hrvatski arkebuziri, koji su zaista u obrambenim i napadačkim formacijama jednako dobro služili. Montecuculi je o njima jednom prilikom rekao: »Ovi vojnici imadu konje samo zato, da prije stignu onamo, gdje će kao pješaci služiti!«

Na taj način došlo je do toga, da su se počele sastavljati vojničke jedinice pretežno od Hrvata, ali je u njima bilo i Madžara, kao i pripadnika drugih susjednih narodnosti. Po zapovjednicima tih četa i njihovim raznim imenima možemo vidjeti, da se tu radilo ipak uvijek o hrvatskim arkebuzirima, Dla da osim naziva »Kroaten« susrećemo razna druga imena (Wallachen, Uskocken, Raitzen, Ratzen, Granitscharen, Insulaner, Wenden, Polen, Türken, Zigeuner). U tridesetgodišnjem ratu vlada naime na svim područjima u pogledu imena ovakva konfuzija. »Wallachen« nije značilo »ljudi iz Vlaške« (Rumunji), nego iz dijela Slavonije od Virovitice do Lonje, gdje su stanovali i grkoistočnjaci. Naziv »Uskoci« osim kod nas opće poznatog značenja znači »I popoli chiamati Vscochi, o Vallachi di rito Greco scismatico che uiueuano sotto il Dominio Turchescho« (III). Wenden ili rjeđe »Slawonen« zvali su se Hrvati na području između Kupe i Drave. Ratz je zajednički naziv za sve grčkoistočne graničare. Hrvate su u tridesetogodišnjem ratu nazivali i Turcima, zato jer je među njima moralo biti mnogo prebjega iz Turske Hrvatske, koji su se nosili kao Turci, t. j. na glavi su imali fes, a kao oružje handžar. Ciganima zvali su ih zabunom radi njihove nošnje, koja bijaše šarena i po istočnjačkom ukusu, a usto je valjda mnogo značila tamna put lica mnogih balkanskih prebjega u Hrvatskoj. Izraz »Graničar« (Granitschar) pripada Hrvatima kao i Madžarima s Granice. Izraz »Insulani« upotrebljavao se za vojnike iz Međimurja (Muräköz) iz vojske Zrinskih. Sva ta imena označuju uvijek hrvatsko konjaništvo, a ne označuju nikakovu narodnost. Manje je poznato, zašto Hrvate nazivaju također Poljacima i Madžarima. To se dogodllo valjda zato, što su se Madžari rado zamjenjivali s Poljacima, a Wallenstein je 1625. novačio od Stettina sve do Bukarešta, pa i ti nazivi znače manje neku narodnost, nego vrstu naoružanja.

Neuređena laka konjica, koja bijaše oboružana kopljem, zvala se obično »Poljacima« ili »kozacima«, a njezino oružje bio je t. zv. »Panzerstecher«. Nasuprot tome su »Ungarn«, »Huszaren« i »Kroaten« bili svi oni, koji su se služili arkebuzom (karabinkom), i koje su kasnije nazivali arkebuzirima. Prema Ballagiju") dolaze u posebnim trupnim popisima čak madžarske pukovnije Nikole Forgacha, Barona Revaya i t. d. kao »Kroaten«. Kao primjer ovakve zbrke u nazivima navodi Ballagi slijedeće: Balthasar Lengyel de Lengyeltöt, kapetan u Papi, poduzimao je novačenje »hrvatskih arkebuzira« (»ich hab ... mit dem lengyel Balthasar, so oberhauptmann zu pappa gewöst, tractiert wegen bestalling vom 1000 Croatischer archibusier pf erdt, der ist in h u n g a r n gewist, sich zue erkundigen, ob darmit sey aufzukommen... (IV) Čini se, da su od 1627. u Wallensteinovoj vojsci također svi Madžari služili kao »Kroaten«. Upravo je nemoguće zamisliti, da je Hrvatska, u ono vrijeme opustošena i nenapučena zemlja od 210 kvadratnih milja, mogla dati tako značajno konjaništvo za rat u inozemstvu, a to tim više, što je i kod kuće morao ostati bar najpotrebniji broj konjanika. Prema tome je po svoj prilici od hrvatskih arkebuzirskih četa bila samo srž hrvatska, a sve drugo se sastojalo iz raznih drugih narodnosti.

Ta srž je kasnije dala ime načinu naoružanja, koje se upotrebljavalo u ratnoj vještini cijele Europe. Važnost ovog konjaništva, koje se nazivalo hrvatskim, pokazala se najjasnije prilikom vojne protiv Bethlena, 1623., kad je njegovo konjaništvo bilo više nego za polovinu jače od carskog. Odmah na početku, kad je Bethlenova laka konjica pod Kornisom i Stephanom Horvathom preplavila pozadinu Wallensteinovu, vidio je ovaj, da je izgubljen, ako ne dobavi laku konjicu. Već 1619.—21. mogao se Wallenstein od Bethlena uvjeriti, da ovaj nije carsku armeju pobjeđivao snagom mača, nego smetanjem pozadinskih linija time, što je robio transporte. Wallenstein je došao u nepriliku, gdje da pribavi toliku laku konjicu.

U XVII. stolj. bila su takva područja, otkuda se mogla u slučaju potrebe novačiti ovakva konjica: Madžarska i Poljska, a u rijetkim slučajevima Moldavska i Albanija. Wallenstein |e poznavao madžarsku i hrvatsku konjicu vrlo točno, jer je svoju karijeru započeo u turskim ratovima, a Hrvate je na-ročito upoznao u nedavnom uskočkom ratu. K tome je još đoSlo, tl.i su Madžari morali biti nepouzdani, kad su se borili protiv Bethlena. Wallenstein piše u tom pogledu: »Meine Vngern seindt schwach — vnd ich kann sie niergendts hinr »ringen« (V).Wallenstein uopće u mnogim svojim pismima dvoji o vjernosti Madžara, jer je na svoje vlastite oči morao vidjeti, kako u cijelim odjelima prelaze k Bethlenu. »Wieder andere Vngern und Türcken seindt sie tante galine, ich kann sie durchaus auf kein Tschata fortbringen«. (VI)
Moldavija nije mogla doći u obzir, jer tamo carsko novačenje zbog prevelike udaljenosti nije bilo moguće, a s istog razloga nije se moglo ići ni u Albaniju ni Grčku, jer su tamo i Mletci bili protiv toga. U Poljsku se doduše moglo ići, ali tamo je novačenje vrlo sporo napredovalo. Stoga je Wallenstein svu svoju nadu stavio u Hrvate, i od njega potječe zamisao, da se Hrvali u velikim množinama bace u borbu kao laka konjica.O vjernosti Hrvata nije se moglo sumnjati. I sam Ballagi, čije mišljenje ne ide uvijek u prilog Hrvatima, kaže o tome: »Die Treue dieses Volkes war tadellos«.

Oprema hrvatske konjice i njen način borbe bili su slični kao kod madžarskih husara. Radi toga su se Hrvati brzo izmiješali s njima, što je Wallensteinu iz vojnih obzira dobro došlo.Osobita prednost Hrvata bila je, što nisu bili teški i nepokretni kao Poljaci ili Nijemci, a nisu se kao Poljaci raštrkali za plijenom, nego su složno i snažno udarili tamo, gdje je bilo najopasnije. Od osobitog značenja za Wallensteina bilo je, što mu je pomoć hrvatskih arkebuzira došla upravo u času, kada bi njegov glas stajao na kocki. To je ujedno bilo razlogom,da je Wallenstein uvijek poslije ovu vrstu vojske mnogo više cijenio nego što je bila stvarna njezina pomoć i njezino značenje. Wallenstein je svojoj vojsci htio dati što univerzalnije
obilježje, jer je i sam izašao iz nacionalne češke crkve, budući da mu je bila previše narodna, a priključio se katolicizmu,koji mu se sviđao radi njegove univerzalnosti. Zato je u svojoj vojsci i trebao vojnike sviju narodnosti i krajeva.

Njegove čete sačinjavali su vojnici skupljeni na području od Stettina do Odese. I to je bio jedan od razloga, što mu je 1623. bilo stalo do hrvatskih arkebuzira. U svijetu se doonda znalo vrlo malo o tim hrvatskim arkebuzirima. Kod Francuza i Nijemaca bilo je poznato njihovo ime i činjenica, da su služili pod Wallensteinom, a Englezima bili su tako nepoznati, da ni sam Macaulay o njima ništa ne zna, nego samo kaže, da su strašna imena »pandur«, »Kroat« i »huszar« u zapadnoj Europi poznata tek iz god. 1771. Unutrašnje uređenje hrvatskih četa bilo je prema tome još nepoznati je. Suvremeni opisi većinom su ratni izvještaji i kronike, a društvenim odnosima nije se poklanjala pažnja.

U Wallensteinovo vrijeme proživljava europski način ratovanja krizu. S jedne strane još sve počiva na feudalnom sustavu, a s druge već vidimo početke stajaće vojske, ali ih zemlje i gradovi zbog prevelikih troškova ne mogu uzdržavati. Pojedini odjeli, dakle, nisu više vezani feudalnim vezama, a ne osjećaju se još ni kao nacionalna vojska. Novačene čete išle su samo za plijenom, pa je rat prema tome bio dobar ili loš posao za vojnika.

Oni, koji su se dali unovačiti, morali su se podvrći »rekrutaciji« pred povjerenstvom, koje se sastojalo od jednog dvorskog povjerenika (koji je u tu svrhu obično došao ravno iz Beča), činovnika komore ili županije. To povjerenstvo uzelo je u carsku službu samo onoga, koji je preda nj došao u propisanoj opremi, izvježban u ratu, sposoban i jak, razvijen muškarac. Konjanik je usto morao biti plemenitog roda. Ugovori s Hrvatima traže, da vojnici budu »muškarci, a ne nezreli mladići (dječaci). Tko je ovako bio primljen, zvao se »upisanim.« (»eingeschrieben« — »irätos« — soldato, Söldner). O takovom novaku nastala je u ono vrijeme vrlo karakteristična poslovica, koja ga obilježuje ovako » qui doit mourir pour avoir de quoi vivre«. Plaća je bila uopće vrlo nejednaka. Tako je na pr. Bethlen istom svotom, za koju su carevci dobili 6000 vojnika, dobio njih 12.000. Arkebuziri su primali mjesečno 3 for., a kod Wallensteinove vojske 5 for. God. 1625. još ni redovite čete nisu nosile uniforme, a prema tome nisu ih nosili ni njima dodijeljeni Hrvati. Njihova odjeća bila je tako groteskna, da su Isolanove Hrvate mjestimice držali za cigane ili Turke, jer nisu poznavali njihovu narodnu nošnju.

Hrvati su voljeli crvenu boju isto kao i Wallenstein, jer je ona bila u njihovu grbu, pa se može s dosta razloga držati, da je osnovna boja njihove nošnje bila crvena. Sigurno je, da se oni Hrvati, koji su novačeni 1623.—1626., nisu mogli nositi plavo ili zeleno, jer se onda ne bi mogli razlikovati od Turaka, s kojima su neprestano boj vodili. Radi toga nosili su i crne čizme, a ne kao Turci žute. O njihovoj nošnji ima samo jedan suvremeni izvještaj u »Theatrum-u Europaeum-u«:Anno 1631 — Die Crabathen — hatten teils Gürtel von Gold und Silber umb den Leib, auch ganze Blatten von Gold und Silber geschlagen vor der Brust, auff den Stirnen, an dem Gezäum der Pferde, auch an den Sätteln, Pistolen und Säbeln«. O samoj uniformi tu nema ništa, jer je to zlato i srebro samo potjecalo od plijena. Važan je pojas kao čisto hrvatski odjeveni predmet, koji madžarski husari nisu poznavali.

Kad je Wallenstein po drugi put novačio vojsku, onda je to po ondašnjim pojmovima bila već uniformirana vojska. Stoga je Wallenstein pismeno pregovarao s hrvatskim generalom Isolanom o uniformi hrvatskih časnika (u proljeće 1632.) naložio im, da se pod prijetnjom »kasiranja« obuku jednolično. Ballagi kaže, da je vidio 9 slika hrvatskih vojskovođa, pa da su, prema tim slikama, nosili šiljatu kapu iz vučjeg krzna, ukrašenu agrafama, slično kao kozaci. Dolama mi je bila gusto optočena pucetima, a gajtana našlo se samo, ako su puceta bila prišita u velikim razmacima. Vojnici hrvatskih arkebuzirskih četa nisu ni onda, a ni poslije nosili jednake uniforme. U tridesetgodišnjem ratu nije bila važna uniforma, nego »oznaka«, po kojoj se mogla jedna četa razlikovati od druge. Za Wallensteina se zna, da je sam nosio crvenu traku na svojoj uniformi i da je to tražio od svojih trupa, kako bi se mogle raspoznavati od drugih. Prema tome Kukuljevićev opis nije dobar, jer za nj nema dokaza, drugih Hrvata iz sedmogodišnjeg rata.

Glavno oružje Hrvata bila je uz koplje arkebuza (arquebuse), ili po njemačkom nazivu: Stutzgewehr, a jedan je dio vojnika bio oboružan samo kopljem. Nije poznato, u kakvom su omjeru te dvije vrsti naoružanja bile raspodijeljene. Hrvate je prema ugovoru snabdijevao pukovnik oružjem, koje je bilo slično kao kod ugarske graničarske konjice, a potjecalo je iz tvornica u Brescii, Mletcima i Cremoni. Zrinski je svojim vojnicima dao mletačke arkebuze, jer je onda najbolje oružje bilo talijansko, pa je prema tome dobivalo i talijanski naziv. Madžarski se arkebuza nazivala »fel puška«, a inače svuda »archibuso«, »archibugio«. Madžarska i hrvatska arkebuza morala je biti još manja od talijanske, koja je tada bila bar tri stope duga. Arkebuza je visjela na remenu, koji je jahač prebacio s lijeve na desnu stranu. Sablje (madžarske savijene ili prave) visjele su o sedlu. Koplje protiv oklopa (Panzerstecher), koje su voljeli madžarski husari, nalazimo kod Hrvata rijetko, a češće se događa, da oni iz turskih krajeva nose i handžar. Koplje je bilo dugo, slično poljskome. U hrvatskoj konjici bio je svaki peti vojnik »kopljaš«. Spomen na ovakve hrvatske vojnike sačuvao se u pjesmi ustaških seljaka u kraju ob der Ems:

»Hascha wen sieht man dort reiten?
Was muss doch dieses bedeuten?
Haben alle lange Stangen,
Was werden sie nun damit anfangen?
Krumme Degen an der Seiten,
Wollt auf mein Aid rathen,
Das sind die Krabathen!«.


Ovi seljaci ratovali su s Hrvatima, koji su bili poslani, da taj ustanak uguše, pa su nam također dali vrlo dragocjene podatke o njihovoj borbenoj taktici. Za obranu nosili su Hrvati samo prsni oklop (Brustharnisch). Kaciga je bila madžarska, otvorena, a katkada se nosio i na Zapadu omiljeli morion. Barut se nosio u kesi, a naboji i patrone poslije švedskog rata u posebnim tobolcima na remenu naslagane.

U defenzivi bili su hrvatski arkebuziri sami za sebe nemogući, a to su pokazala dosta jasno iskustva iz prošlih ratova. Tako su već 1525. u bitci kod Pavie, pa 1544. kod Cerisollesa i u schmalkaldenskom ratu bili mušketiri pomiješani među konjanike. To je isto radio u tridesetgodišnjem ratu i Gustav Adolf. Marechal de Brisač je prvi upotrijebio izraz »gens de pied a cheval«. Odmah uz ove čete stoje Wallensteinovi arkebuziri. Obično su kopljanici započeli borbu, a kopljanici tvore rezervu, dok konjanici teže, da opkole neprija¬teljska krila. Konjanici su napredovali najprije diagonalno, onda lijevo s na¬mjerom, da se posluže samokresom, Kad su to izvršili, učinili su pokret u desno, da isprazne svoju arkebuzu. Poslije takve »arkebuzade« napredovali su u caree-u i uzeli u lijevu ruku pušku, a u desnu kesu s barutom. Osobita vještina bila je potrebna, da se u kasu napuni puška barutom i potisne tane u cijev s pomoću palice za nabijanje. Kad je arkebuzirima ovako uspjelo izvršiti sve ove pokrete,nastojali su da opet dojaše do glavnine vojske.Ako su na svom putu sastali protivničku konjicu,sjahali su svi s konja,a arkebuziri stali u prvi red i pucali klečeći,dok je drugi i treći red ostao stajati.Iza ovih redova dočekivali su kopljanici neprijateljsku konjicu "en garde",t.j. s kopljem u lievoj a sabljom u denoj ruci.
Nikad ne prestati vikati već sipati bijes,
kao što vulkan riga lavinu.
U noćima mračnim bit gorući krijes,
što svijetli daleko,daleko u daljinu....
Avatar
zummann
Urednik
Postovi: 3262
Pridružen/a: čet vel 22, 2007 6:56 pm

Re: Hrvati u Tridesetogodišnjem ratu

Post Postao/la zummann »

Ballagi tvrdi, da je u svom istraživanju došao do zaključka, da su Hrvati samo u prvoj periodi tridesetgodišnjeg rata (od 1618. do 1631.) igrali ulogu Brissacovih pješaka, koji su ujedno bili i konjanici, a sjahali su samo kod obrane tvrđave, prosjeka i proviantskih transporta. Za Zigmunda Erdödyja se znade, da se borio sa svojim Hrvatima protiv Turaka sasvim jednako na konju ili kao pješak. Kod opsade Wolfenbüttela, 1627., jurišali su Isolanovi Hrvati pješke s ostalim na tvrđu, a najčudnije je to, da ih službeni ratni izvještaj tom prilikom zamjenjuje s dragunima, jer je njihova taktika bila vrlo slična. Godine 1634. vodio je Johann von Werth Hrvate i na konju protiv konjice. Za ovakav način vojevanja bilo je više razloga. Poslije prvog novačenja Wallensteinova umnožili su se izvanredno valonski i talijanski draguni, a Poljake Wallenstein nije trpio, nego ih je posprdno zvao »canaglie«. Zbog toga su svi poslovi lake konjice bili dodijeljeni Hrvatima, pa je zato i njihov broj doskora dosegao impozantnu množinu od 35.000 konjanika. O tome govori nam jedan list Questenberga Wallensteinu:

»Nun aber sein bis anhero die Kroaten ausm Land sehr entfüert, wasz noch vorhanden, so manns gleich durch neue Werbungen bekomt, nit verbleiblich vnd also schlechte reittung darauf zue mache«.

Kad Hrvatska ovako više nije mogla dati konjanika, došli su na njihovo mjesto Madžari, koji su također služili u lakoj konjici. Otada su Hrvati služili samo kao predstraže, pobočno osiguranje i zalaznice; oni se uopće brinu za sigurnosnu službu, pri čemu im je zadatak neprijatelja što češće uznemirivati. U Wallensteinovim zapovijedima nalazimo često slijedeće riječi: »Den Feind durch die Kroaten unnachlässig travaglieren«. Osim toga Hrvati služe kao ordonansi, vrše službe rekognosciranja i t. zv. »pigliar lingua«, t. j. love špijune, koji govore neprijatelju o ratnoj spremi. Osobita prednost Hrvata, dapače njihov glavni elemenat je njihova pokretljivost i okretnost. Njihovu brzinu spominje također pjesma seljačkog ustanka ob der Ems:

»Hascha, hier müssen wir weichen,
Wir wollens drum nit verzeichen,
Dem Pappenheim und den Krabathen,
Das seind die rechten Teufelsbraten,
Die wir wollen erreichen.
Ja, alles vergeben,
Die wütigen Löwen,
Die seindt schon unter ihnen,
Die unsern verzagen,
Die ihren nachjagen
Kein Teufel kann ihnen entrinnen!«


Kod taktičke podjele Hrvata bila je taktička jedinica jedna satnija (Kompagnie) od 100 konja, a tih satnija bilo je u svakoj pukovniji bar pet, a najviše deset. Bilo je i gardijskih satnija, tako na pr. oko generala Isolana 300 vojnika.

Broj vojnika u pojedinim pukovnijama morao je biti vrlo različit. Tako postoji na primjer Wallensteinova dispozicija prije njegova odlaska iz logora u Ascherslebenu:

II Conte di Sdrino XII comp, di Croati 1200
II Collo Isolano comp, sei 600
II Collo Pietro Gallo 600

Prema tome vidimo, da su se u ovom slučaju hrvatske pukovnije sastojale od okruglo 600 vojnika (jer je pukovnija Zrinskoga zapravo bila sastavljena iz dvije pukovnije: Zrinskoga i Orehovačkoga, pa je zapravo imala jakost jedne brigade). Sasvim drugi pojam o jačini hrvatskih satnija dobivamo, kad spomenute brojke usporedimo s dispozicijom, koju je Tilly izvršio prije bitke kod Breitenfelda (Podelwitza) 1631. Tu se najprije spominje Isolanova skupina, koja se sastojala od 7 satnija, a brojila je, kako se čini, samo 400 konjanika. Kao predstraža služila su još dva druga hrvatska »pulka«, Forgač i Saradetzky, koje spominju svi suvremeni izvještaji, ali se opet slažu u tome, da su te dvije pukovnije zajedno imale samo 500 konjanika. Isto tako prije bitke kod Lützena nalazimo opet Isolana s četiri pukovnije (s 20 četa), a sve to zajedno iznosilo je samo 1000 vojnika. Valjda te razlike proizlaze također otuda, što su Hrvati imali većih gubitaka, pa su često pojedine pukovnije bile spojene s drugima, a da su kod toga ipak zadržale svoje vlastito ime.

Konačno treba još kazati nekoliko riječi o onom lošem glasu, koji prati Hrvate kroz cijeli tridesetgodišnji rat. Wallensteinovi hrvatski vojnici prošli su tu veoma slabo, Istina je, da su po običaju suvremenoga ratovanja hrvatski vojskovođe, osobito Hrastovački, počinili pljačke, pa je Hrasto-vački radi toga izgubio i pukovnički čin, ali za tridesetgodišnjeg rata vrijedila je više nego ikada Zinkgreffova riječ: »Gibt es Krieg, so macht der Teufel die Hölle weiter«. Čete su se tada i onako teško izdržavale, ali u prvom redu zadovoljavalo se teško konjaništvo, a svima drugima služio je ostatak. Laka konjica išla je pred vojskom i došla bi uvijek u nove, svježe predjele, pa je prema tome bila prisiljena, da se sama za sebe brine; ali je ujedno bila izložena najgorim prigovorima. Ovo je čak Schiller već opazio, kad u svojoj drami »Wallensteins Lager« kaže:

»Der Kroat es noch ganz anders trieb, Uns nur die Nachles überig blieb!«

Laka konjica morala je ovako raditi, jer su ceste bile loše, i nitko je nije mogao opskrbljivati, kad se nalazila daleko pred vojskom. Hrvati i svi drugi narodi, koji su služili u lakoj konjici, bili su jednaki u tome. Tako Wallenstein u jednom svome pismu poručuje Arnimu:

»Waen am Brennen etwas gelagen — so viel Kroaten, Hungern vund Polen an der Handt haben, die... ein gantzes Land... in die Aschen setzen werden.«

Ovakvim izvještajima pridružuju se dakako još i drugi, koji također ne govore u prilog Hrvatima, kao na pr. suvremeno veliko povijesno djelo »Theatrum Europaeum«. Naročito su nepovoljni za Hrvate u tom pogledu razni opisi požara i zauzeća grada Magdeburga, kao i suvremeni letci o požaru Magdeburga, kojih imade velik broj, a naročito su zanimljivi, jer su prvi zametci današnjih novina. Slično nam javlja jedan drugi »Bericht«.

Uspomene na magdeburšku katastrofu su očito ponukale Schillera, da Hrvate tom prilikom okrivi i za druga nasilja. Naravno, da taj prigovor Hrvate, zbog slabog poznavanja njihovih četa uopće, preteško pogađa, pogotovo, kad se uzme u obzir, da je danas već potpuno dokazano, da požar Magdeburga treba svesti na katastrofu, a ne toliko na djelatnost Ligine vojske. A uveličavanja u izvještajima onoga vremena sasvim su razumljiva, jer se opisuju ratne nevolje u vlastitoj zemlji, u kojoj su se posvuda viđale brze hrvatske čete, pa je lako pojmljivo, da su se mnoga zla pripisivala Hrvatima i ondje, gdje ih nije ni bilo.

Osim događaja za vrijeme juriša na Magdeburg spominju se Hrvati još na jednak način g. 1634., kad su s Kardinalom Infantom prolazili krajeve Wetterau i Taunus prema Andernachu na Rajni.

Isto tako imademo iz okolišnih sela iz god. 1634. opise raznih strahota, koje su tobože »Hrvati« počinili. Schiller je dakako te prikaze upotrijebio, i to je još u većoj mjeri odredilo njegovu nepovoljnu sliku o Hrvatima. No s druge strane morao je i Schiller hrvatskim četama priznati vrlo veliku borbenu sposobnost, naročito u iznenadnim napadajima, kao što nam pokazuje početak prvoga čina drame »Die Piccolomini«, gdje grof Isolano kaže generalu Illu:

"Wir kommen auch mit leeren Händen nicht! Es ward uns angesagt bei Donauwörth Ein schwedischer Transport sei unterwegs Mit Proviant, an die sechshundert Wagen. — Den griffen die Kroaten mir noch auf, Wir bringen ihn."
Nikad ne prestati vikati već sipati bijes,
kao što vulkan riga lavinu.
U noćima mračnim bit gorući krijes,
što svijetli daleko,daleko u daljinu....
Avatar
zummann
Urednik
Postovi: 3262
Pridružen/a: čet vel 22, 2007 6:56 pm

Re: Hrvati u Tridesetogodišnjem ratu

Post Postao/la zummann »

GROF ISOLANO — NOVAČENJE HRVATSKIH CETA I POLAZAK U RAT

Među svim hrvatskim vojskovođama u tridesetgodišnjem ratu bez sumnje je najzanimljivija ličnost grofa Ivana Ludviga Hektora Isolana. O njemu je dosta teško naći točne podatke, ali je vrlo zanimljivo, što su o njemu mislili razni pisci i povjesničari, koji su se bavili njegovom osobom.

Prema Kukuljeviću potječe Isolanova porodica od plemena Lusignana, koja je na otoku Cipru i na levantinskoj obali zauzimala jedan od najvidnijih položaja. Iz Cipra došla je ta porodica u Italiju i nastanila se u gradu Bologni. Iz tog vremena potječe vjerojatno i njezino ime, jer su ih tamo zvali »onima, koji su došli s otoka«, dakle »Isolanima«. Za vlade pape Klementa VII. morali su se Isolani seliti iz Bologne, pa su našli utočišta u Gorici (1532). Otac Ivana Ljudevita Isolana, Ivan Marko barun Isolano, bio je isto tako carski oficir, kao što je uopće sva porodica imala izrazito vojničku tradiciju. Ivan Marko borio se u carskoj vojsci protiv Turaka, tako da je bio kod opsade Kisega (1595.), a isto tako istakao se u vojni 1601. Godine 1602. zapovijedao je tvrđavom u Stolnom Biogradu (Szekesfehervar), pa je 29. kolovoza zbog turske premoći bio prisiljen tu tvrđavu predati Turcima, koji su ga nato kao zarobljenika odveli u Beograd. Iz tog zarobljeništva nije se više povratio, nego se misli, da je umro u Carigradu.

Sin Ivana Marka, Ivan Ljudevit, stupio je također rano u carsku vojsku. O godini njegova rođenja vladaju neke nesuglasice. Kukuljević smatra, da se rodio 1586., ali na nekim njegovim slikama, koje se mogu smatrati suvremenima, zabilježena je godina 1584. Svakako je sigurno, da je svoju vojničku karijeru započeo baš u Hrvatskoj, gdje je 1603. pao u tursko ropstvo. U tom ropstvu bijaše ipak bolje sreće nego njegov otac, jer se iz njega opet izbavio, te je u Sedmogradskoj nastavio vojevati protiv Tu¬raka. Budući da je u tim svim bojevima dosta osiromašio, zamolio je Požunski sabor, 1607. godine, da mu se kao kapetanu carske vojske, a K tome još odvjetku zaslužne časničke porodice, podijeli neko imanje na hrvatskoj granici. U tu svrhu preporučio ga je i biskup lavantimski, inače njegov prijatelj, zagrebačkom biskupu Simunu Bratuliću. ) Čini se, da mu je molbi udovoljeno, a usto je 1615., pred uskočki rat, dobio zapovjedništvo nad jednom satni¬jom Hrvata, pa je odsada sve do svoje smrti zapovijedao uvijek nad hrvatskim vojnicima, tako da su ga kasnije prozvali »Croatarum omnium generalis«.

Kad je buknuo t. zv. »uskočki rat« između Austrije i mletačke republike, sudjelovao je u njemu i Ivan Ljudevit Isolano. Nani spominje u svojoj povijesti mletačke republike, da se Isolano naročito istakao u bitci na rijeci Soči, gdje je Mlečane svojim lakim konjanicima spriječio, da izgrade svoje utvrde (fortezze). Zanimljivo je, da su se prilikom uskočkog rata upoznali također i kasniji ratni drugovi Isolano i grof Wallenstein (Waldstein — poslije »vojvoda friedlandski«). Walenstein je preuzeo zapovjedništvo nad tvrđavom Gradiškom 1617. god i branio je sa svojim češkim četama. Kasnija služba Isolanova u tridesetgodišnjem ratu i njegov odnos prema vojskovodji Waldsteinu vrlo lijepo razumjeti, ako se uoči
njihovo poznanstvo još iz Uskočkog rala. Kad je 1618. svršio Uskočki rat mirom u Madridu, nije se Isolano sa svojim ćetama dugo zadržavao u Hrvatskoj, nego je odmah na poziv carev pohrlio u tridesetgodišnji rat, a kad je 1623. Waldstein započeo svoje veliko novačenje, priključio se odmah njegovoj vojsci. 1635. nagradio je car Ferdinand II. vjernu službu Isolanovu time, što mu je podijelio grofovsku čast i naslov, te mu darovao dva velika imanja u Češkoj i imanje Tribuswinkel u Donjoj Austriji. 1640. umro je Ivan Ljudevit Isolano u Beču kao carski general. Iza njega ostale su još dvije kćeri i jedlnac sin Ljudevit, koji je četiri godine prije smrti svog oca isto tako kao vojnik pao u Francuskoj.

Kukuljević je vidio nekoliko slika tog hrvatskog vojvode, pa stoga smatra, da je Isolano bio »jur za mlada ćelav, brade i brkovah nije nikad nosio. Imao je veliku glavu i na licu bradavku, koja ga baš nije resila. Rado je pio, kartao se i dugove pravio, kao svi cesarski časnici onoga vremena i uprav zato malo je mario za svoj život bivši nemilosrdan i prema drugima ...« Ostali autori, koji su se Isolanom bavili, ne slažu se sasvim s Kukuljevićem, ali ipak i Ballagi smatra, da je »Isolano bio čovjek, koji je sav svoj vijek igrao »va banque«. Schiller je na vrlo osebujan način shvatio ličnost Isolanovu i vjerojatno je, da njegov prikaz nije nikako ispravan u povijesnom smislu, a morao je nastati pod utjecajem Schillerova mišljenja o Hrvatima, koje on nikako nije poznavao. Ovakav primjer nalazimo u drami »Piccolomini« (Cin IV., prizor I.), kada Piccolomini čita Isolanu latinske riječi:


»Ingratis servire nefas!«
a Isolano odgovara nato:
»Das klingt wie ein latein'scher Spruch,
Herr Bruder, wie heists auf deutsch?«


Međutim Isolano kao sin carskog generala sigurno nije bio tako nenaobražen, kako misli Schiller; dapače po njegovim pismima znademo, da je govorio talijanski, njemački i hrvatski. Osim toga Schiller pogrješno piše njegovo porodično ime »Isolani« (za njim su se poveli i drugi povjesničari, kao kod nas Kukuljević, jer se on do 1623. obično potpisuje »Isulano«, a odonda najčešće »Lodovico Isolano«.

Schillerovo slabo mišljenje o inteligenciji Isolanovoj posljedica je njegova općeg mišljenja o Hrvatima, koje na mnogim mjestima njegovih djela dolazi do izražaja, osobito u dramskoj trilogiji »Wallenstein«.

Ne može se dakako danas naći nikakav razlog, koji bi tada nagnao velikog njemačkog pjesnika, da na ovako nepovoljan način izrazi svoje mišljenje o Hrvatima, osim potpunog nepoznavanja tog naroda kao i protestantske tendencije svih njegovih djela. Hrvati su Schilleru u njegovim pjesničkim prikazima služili samo kao maleni detalji u izgradnji pozadine, koja mu je služila za prikaz tragične ličnosti Wallensteinove.

Među ostalim časnicima, koji su zapovijedali hrvatskim četama u tridesetgodišnjem ratu, ističu se osobito pukovnici i vlasnici pukovnija Nikola Forgač (Forgach), Nikola Zaradecki, Luka Hrastovački i još nekoliko drugih. Kukuljević je pronašao, da su slike nekih od tih časnika sačuvane u Vidmanovu djelu »Comicum Gloriae« (Augsburg 1646.), tako da se tu nalazi slika Jurja Erdödyja, Ladislava Forgača, Marka Mirkovića, Ivana Paraminskog, Andrije Palfyja i Petra Raikovića. Svakako je najpoznatija ona Isolanova slika, koju je načinio Gašpai de Crayer, a u bakar ju je rezao Petar de Jode. Čini se, da se još neka vrlo dobra slika (ulje) nalazi u zbirci grofa Etohana u Pragu.

0 ostalim časnicima, koji su u tridesetgodišnjem ratu vodili Hrvate, imade dosta malo podataka, a osobito nezgodno i to, što su neki vojnički odjeli bili sastavljeni od sasvim raznih narodnosti, pa se neki od tih časnika u pravom smislu na mogu nazvati vođama Hrvata. Svakako se u neku ruku može nazvati »hrvatskim generalom« i slavni carski vojskovođa Johann von Werth, koji je zapovijedao konjanicima, pa je svoje lake odjele, a osobito predstraže, sastavljao većim dijelom od Hrvata. Slično ovako postupali su i neki drugi carski vojskovođe, kao na pr. grof Holck, Colaldo i još neki drugi. No u svim ovakvim slučajevima radilo se uvijek o višim zapovjednicima, dok se Hrvate po narodnosti moglo naći među nižim, a pogotovo među najnižim časnicima. Tu se susrećemo s ovakvim imenima: Blašković, Petrović, Konjski, Orehovački (Orehoci), Hrastovački, Mrnjavčić i t. d., ali su mnogi od njih morali biti i Madžari, kao na pr. Földvary, Palfy, Batthyany i t. d.

Sva ta struktura hrvatskih četa i njenih zapovjednika odgovara tadanjoj šarolikosti u nacionalnom pogledu, koja se upravo za čete austrijskog dvora može smatrati karakterističnom. Reformacija, koja se početkom 17. stolj. počela smatrati prvorazrednim političkim događajem, još je pojačala ono shvaćanje, prema kojemu je vjerski momenat bio u prvome redu odlučan, a nacionalni je za njim daleko zaostajao. Religija je bila povod cijelom tom europskom sukobu, ah bilo bi pogrješno reći, da se sve, što se u tih trideset godina u Europi događalo, zbivalo samo zbog religije. Privatni interesi i dinastičke nesuglasice vrlo su brzo postali glavnim motivima sukoba, a vjersko stajalište služilo je samo kao maska.

Prilike u svim prostranim zemljama austrijske krune bile u u ono vrijeme zrele za temeljite reforme. Dinastičke prepirke Između Rudolfa i nadvojvode Matije Habsburškog dovele su dotle, da je zemlja bila na pragu revolucije, a Izvana su se počeli pojavljivati opasni neprijatelji. Jedino politička moć španjolskog dvora, koja je svom snagom podržavala reakciju i bila principijelno protiv svake nove vjere ili nauke, bila je u to vrijeme na pomoć Austriji, te je dozvolila, da ovakvo stanje potraje.
Nikad ne prestati vikati već sipati bijes,
kao što vulkan riga lavinu.
U noćima mračnim bit gorući krijes,
što svijetli daleko,daleko u daljinu....
Avatar
LEGIONARI
Podurednik
Postovi: 1554
Pridružen/a: čet vel 26, 2009 3:40 pm

Re: Hrvati u Tridesetogodišnjem ratu

Post Postao/la LEGIONARI »

IV.
PRVI DECENIJ RATA


Kada je na carsko prijestolje stupio Ferdinand II., smatrao je, da mora obračunati s unutra šnjim vjerskim svađama i urediti prilike u svojoj državi, a to se dogodilo upravo u ono
vrijeme, kad su mu Madžari savjetovali, da iskoristi mirovanje Turaka i udari na njih. Turska je u ono vrijeme dosta slaba i počiva na lovorikama svojih ugarskih pobjeda. Nastojanjem Ferdinanda II. oko unutrašnjeg uređenja vlastite države prenijelo se ratno područje s Ugarske i Hrvatske u Njemačku, a organizacija hrvatskih i ugarskih krajiških vojnika tražila je sama po sebi, da se oni upotrijebe i na tim bojištima. Austrijski dvor mogao je osim na svoje čete računati samo na španjolsku pomoć, a kako se u Krajini na najjeftiniji način mogla podići »insurekcija«, to je već 1619. godine hrvatski ban Nikola Frankopan dobio zapovijed, da od svakog »dima« (t. j. kuće, u kojoj je obitavala obitelj ili cijela zadruga) podigne po dva momka, a osim toga još 400 haramija u Krajini. Ove čete su se kasnije priključile madžar skima od 6.500 momaka, pa su onda zajedno s njima u ljetu 1619. sudjelovale u vojni carskog genarala Boucqoia u Moravskoj.
Prema Kukuljeviću ponovilo se isto slijedeće, 1620. godine, kada se u mjesecu kolovozu »odluči sabor hrvatski iz nova podići obćeniti ustanak (insurekciju) proti svim neprijateljima carskim, odredivši, da se od svakog dimnjaka ne jedan, nego dva pješaka staviti imadu (pixadarii pedites). U skrajnjoj potrebi odluči plemstvo: da će svekoliko ustati na oružje, ustanovivši novčane globe za one velmože i plemiće, koji se vojsci ne bi pridružiti htjeli. Načiniše dapače zakon, da svaki poveljani plemić (armatista), koj bi se ustezao poći u vojsku, imade odmah izgubiti svoju plemen štinu.« Dio ove nove hrvatske vojske sjedinio se po svoj prilici s četama carskog generala Dampierrea, a drugi dio s četama grofa Isolana, koje su iz uskočkog rata valjda izravno pošle u tridesetgodišnji rat. Koliko je Habsburzima bilo tada stalo do hrvatskih vojnika, vidi se već po tome, što su tada na hrvatski sabor došla tri carska povjerenika: Leonard, biskup od Lavanta (u Koruškoj), krajiški general Gottfried Stadler i Juraj Galler s molbom, da hrvatski sabor odobri nove vojnike, kao i s uputom, da u tom pitanju usko surađuje sa staležima Koruške, Štajerske i Kranjske. Te molbe ponovile su se još i kasnije. 27. listopada 1620. moli Ferdinand II. opet Hrvate, sakupljene na saboru u Šemovcu ,da mu pomognu u borbi protiv Bethiena. Hrvatima je taj zahtjev dobro došao, jer su se na taj način htjeli riješiti raznih njemačkih zapovjednika u Krajini, ponajviše njemačke narodnosti. Ovaj hrvatski prosvjed ostao je bez uspjeha, jer štajerski staleži nisu takovo što dopustili.
Krajiške čete bile su u ono vrijeme upravo u pokretu prema štajerskoj granici i nisu se smjesta mogle upotrijebiti u Madžarskoj, pa su Hrvati caru htjeli pomoći s jednim slabim odjelom iz provincijalne Hrvatske, ali o tome pokušaju nam dalje nije više ništa poznato. Isto tako nije nam dosada uspjelo mnogo saznati o vojevanju hrvatskih četa u sastavu vojske Boucqoia i Dampierrea, koja je zapravo započela akciju bečkoga dvora protiv nepokornog češkog protes tantskog plemstva. Carski generali našli su doduše put u Prag težim nego što su ga očekivali, a to poglavito zbog toga, što je češkim protestantima došla pomoć u osobi grofa Petra Ernesta Mansfelda. Taj vojskovođa, koji je svojom odlučnošću i smjelošću katoličkoj stranci zadao dosta jada, pojavio se sada u Češkoj i smjesta zauzeo carski tvrdi grad Plzenj, koji mu je zatim služio kao čvrsta točka i uporište, s kog je mogao dalje napredovati. Mansfelda su u njegovu pothvatu pomagali svi članovi protestantskog saveza »Unije«, a čini se, da je u tom svom pohodu raspolagao s 4.000 vojnika. Budući da je car na ovakav način izgubio grad Plzenj, ostalo je u samoj Češkoj vrlo malo tvrdih gradova, koji su mu ostali vjerni (Budje jovice i Krumlov), a inače se cijela zemlja otvoreno protivila carskim četama. Osim toga čini se, da Bouequoi i Dampierre nisu uživali kod pučanstva nikakve simpatije zbog toga, Sto su njihovj vojnici bili slabo disciplinirani, pa Sli svuda, kud su prolazili, robili i plijenili stanovništvo. Spominje se, da su se tom prilikom osobito isticali Madžari i Valoni, a Hrvati se izričito nigdje ne spominju, iako možemo smatrati, da se oni u suvremenim izvještajima često skrivaju pod imenom Madžara, Jedino mjeslo, gdje se prigodom Boueqoiove vojne u južnoj
češkoj spominju Hrvati, bitka je kod Zablatha (1619.), u kojoj je Bouctjoi ametom porazio Mansfelda, i to upravo s pomoću svojih hrvatskih konjanika. Ti isti Hrvati opustošili su zatim u toku daljnje vojne Ružomberg (1619.). Uspjesi protiv Mansfelda nisu ipak sami po sebi za carske vojskovođe dostajali, jer im je u isti mah pozadinu smetao Gabor Bethlen, Ovaj sedmo gradski knez, ogorčeni protivnik bečkog dvora, ugrozio je za neko vrijeme samu prijestolnicu, tako da je car bio prisiljen da privremeno obustavi sve operacije u češkoj te da, BoUcqoia pozove natrag, da sa svojim četama obrani Beč. Ovaj strah pokazao se kasnije ipak neoprav danim, jer se Bethlen iznenada, vratio u Sedmogradsku, budući da je tamo imao nekih nepri lika. Poslije toga nenadanog obrata nastojao je Beč sada mnogo energičnije oko toga, da vojnu v. češkoj privede kraju, Bouequoiove čete sakupile su se u Donjoj Austriji, gdje su se združile s bavarskom vojskom Maksimilijana Bavarskog, glavnog predstavnika katoličke Lige. Ova sjedinjena carsko-bavarska vojska brojila je oko 50.000 momaka, pa je bez većeg napora mogla napredovati u Češkoj. Češko pješaštvo povlačilo se svuda pred tom silom, a k tome je još nesloga među njegovim zapovjednicima učinila, da je taj uzmak bio definitivan,
U to vrijeme vladao je u Pragu već »zimski kralj« Fridrik FalaČkij čiji neodlučan i mekan karakter nije bio pogodan, da i!"ovako opasnom čašu stvori poVebhe odluke. Fridrik je mogao u najboljem slučaju da carsko-bavarskim četama suprotstavi 30.000 vojnika. Neprijateljsko držanje kneza izbornika od Saske lišilo ga je svake pomoći, koju je sa sjevera
(olezije) mogao očekivati, a osim toga mu u slučaju neuspjeha ni. s te strane nije ostao nikakav prolaz. Od svih protestantskih knezova jedino mu je knez anhaltskl doveo 8.000 vojnika, a Bethlen mu je poslao u pomoć 12.000 Madžara, koji su bili vrlo sumnjive vrijedno sti, kao što se kasnije pokazalo u bitci na Bijeloj gori. Budući da se Bethlen inače nikako nije pokazao na pomoći, nije Fridriku ostalo drugo, nego da se u prvom redu uzda u svoje Čehe, ali ni kod njih nije bilo dobre volje ni jednodušnosti. Češki velikaši smatrali su se zaposta vljenima prema njemačkim generalima, a Mansfeld je ostao hotimice po strani, jer nije htio služiti pod knezom anhaltskim ili FrUdrikovim generalom knezom ttohenlohe. Vojnici su bili osim toga slabo opremljeni i gladni, prema tome i nezadovoljni i nepouzdani. Ovakav je bio položaj u Češkoj, kad se cijela oružana moć ©avarske i carskih četa podigla protiv njena plemstva. Fridrik Falački se, kažu, toliko malo brinuo za svoje čete, da kad je došlo do odlučnog sukoba u bitci na Bijeloj gori (3. studenog 169,0.) uopće nije znao za to, nego je upravo ručao u svom dvoru u Pragu. Kn^z anhaltski uspio je doduše, da na početku bitke postigne neke male prednosti sa svojom konjicom, ali sve to postalo je skoro vrlo malo vrijedno, jer je premoć bavarsko carskih četa bila sve očitija. Bethlenovi vojnici bili su naročito slabi, pa su se odmah kod prvog okršaja dali u bijeg. Češka pješadija slijedila je doskora njihov primjer, pa se konačno ni njemačko-ialačke čete Fridrikove nisu više mogle
održati, tako da je katastrofa postala potpunom. Deset topova, koji su sačinjavali cijelo Fridrikovo topništvo, pali su neprijatelju u ruke, a 4.000 Fridrikovih vojnika, najviše Čeha, prekrile je bojno polje što mrtvo a što ranjeno. Carsko bavarska yojska Izgubila je u toj istoj bitci tek nekoliko stotina momaka, a njen uspjeh bio je još veći poradi toga, što je cijela
pobjeda bila izvojevana u vremenu od nekoliko sati.') Fridrik se konačno morao trgnuti iz svoje letargije, ali je već tada za sve bilo prekasno, 3 praških zidina, na koje se Uspeo, ukazala mu se strašna slika rasula njegove vojske. Budući da mU je bilo stalo, da v. tom, po njega vrlo nepovoljnom položaju, poduzme bilo kakve mjere, zamolio je Maksimilijana Bavarskoga za primirje ođ 24 sata. Ali Maksimilijan mu ga je dao samo na 8 sati. Fridrik je to kratko vrijeme upotrijebio za to, da zajedrio sa začetnikom pobune češkog plemstva, grofom Tufnskim, pobjegne iz Praga u Moravsku, a zatim u Breslau. Ovaj bijeg morao se izvršiti u tako kratko vrijeme, da je Fridrik u Pragu ostavio ne samo svoj tajni arhiv, nego čak 5 svoju krunu. Već Schiller8) spo minje, da je tom prilikom Fridrik izgovorio poznate riječi:
»Sada bar znadem, tko sam. Imade kfjeposti, kojima nas samo nesreća može naučiti, pa tako mi knezovi samo u nepovoljnim prilikama zapravo saznajemo, što značimo i koga predstav ljamo! Zapravo, ako se iizmu sve činjenice u obzir, nije tada bilo razloga toliko brzoj i sudbo nosnoj odluci češkog kralja Fridrika Falačkog. Prag bi se možda još dao spasiti, ili bar održati, jer je Mafisfelđ sa svojim svježim četama stajao kod Plzenja, te bi bio svakako u slanju, da carskim i bavarskim četama zada dosta neprilika, a dotle je i Gabof Bethlen mogao još stići na bojište, te bitku odlučili u svoju korist. No ovako, kad je malodušnost Fridrikova sve prerano napustila, nije se više dalo ništa učiniti, j Prag se na milost i nemilost morao predati caru i katoličkoj Ligi, a to je ujedno značilo kraj samostalnosti češke države. Bitka na Bijeloj gori postala je tako odsudnom, a i inače znači ona prvi veliki sukob u. trideselgođišnjem ratu, kojim je odlučena sudbina cijele jedne zemlje. Češki staleži morali su se bezuvjetno pokoriti, a za njima slijedili su moravski i šleski velikaši. Carska je pravda na vrlo okrutan način kazni la sve buntovnike, od kojih je velik broj svršio svoje živote na stratištima usred Praga. Jedno od najvažnijih pitanja, koje je nastalo u toku našeg istraživanja oko sudjelovanja Hrvata U tridesetgodišnjem ratu, glasi: Pa li su hrvatske čete sudjelovale u bitci na Bijeloj gori 1620. godine? Kukuljević10), koji se prvi tim pitanjem bavio, veli o tome slijedeće: »Dali u bitki bjetogOTSLkoj vojevaše i Hrvati, to se nezna niti se igdje spominju ovi kao svjedoci grozovitih cinah, Sto ih počiniše cesarevei u nesretnom Pragu, pljeneći crkve, kuće i dvorove, paleći i uništavajući češke knjige i knjižnice, ubijajući groznom smrću najplemenitije sinove češke..,« Prema mojim istraživanjima čini se ipak, da Kukuljević nije imao pravo, makar da svojoj primjedbi, koju smo gore citirali, dodaje slijedeću bilješku: »Suvremeni pisci spominju
samo Bavarce, pod Maximiliamom vojvodom i Tillijem, Val-Ione pod Bouequoiom, Talijane i napokon Poljake, koje saski vojvoda u pomoć posla.« Istina je doduše, da se po Suvremenim izvještajima, kao i po THEATRUM'U i'KJROPARUM-u, ne može steći uvjerenje, da su tu i Hrvati bili, ali nas ipak na obratno mišljenje upućuje Merianov bakrorez, u kome je prikazana postava carske i bavarske vojske prije bitke na Bijeloj gori, Ovaj bakrorez izašao je uz izdanje THE AT RUM a EUROPAEUM-a u Frankfurtu na Majni 1635. god. Po priloženom faksimilu vidi se, da su konjičku predstražu Maksi mili janovu sačinjavale slijedeće čete: »3.000 Cossacken, 1.000 ftalienische reuter, 1.000 Cr o a t e n tmd Vngaren i 3.000 Vngarische
reuter«. (XVHI) Ova slika nije samo važna po tome, što spominje hrvatske konjanike, nego pogotovu, jer ih strogo dijeli od posebne skupine »madžarskih konjanika«, koji su se valjda razlikovali od one druge »hrvatsko-madžarske« skupine. Budući da su Merianovi prikazi inače dosta točni, a s druge strane nam je poznato, da su Hrvati bili u Boucquoiovoj vojsci, te ne znamo, gdje bi u to vrijeme inače mogli boraviti, to smatram, da su ipak neke hrvatske čete sudjelovale i u bitci na Bijeloj gori, Car Ferdinand II. mogao se sada privremeno zadovoljiti
svojom pobjedom u Češkoj, ali budući da je u vjerskom pogledu htio u svojoj državi raščistiti sva pitanja, nastao je iz lokalnog češkog zapletaja doskora sukob između neprijateljskih tabora u njemačkom carstvu, a konačno i opći europski rat, Katolička Liga i protestantska Unija, dva moćna saveza, bila su spremna da zavojšte jedan na drugoga, oba podržavana od jakih i bogatih knezova, koji su u tu raspni unijeli štošta od svojih dinastičkih računa i međusobnih razmirica. Nesretni Fr-idrik Falački, nesuđeni kralj Češke, Moravske i Šlezije,
smatrao je prema tome, da mu je Unija na svaki način dužna pomoći, a u škrajnjem slučaju računao je i tla pomoć izvana, jer je po svojoj ženi bio u najtjesnijim rodbinskim vezama s engleskim kraljem. Protestantska stranka ti Njemačkoj uzdala se osim toga u Kristijana IV., kralja danskog, i Gxistava Adolfa, kralja švedskog, koji je upravo tada kao mladić stupio
na prijestolje. Katolička stranka imala je opet jake pobornike U samoj državi, kao što je na pf. bio Maksimilijan Bavarski i knezovi izbornici na Rajni* zatim se mogla pouzdati u pomoć
Ugarske i Hrvatske, a u slučaju potrebe moglo se računati i sa španjolskom vojskom zbog dinastičke povezanosti između Austrije i Španjolske. Ne smije se zaboraviti, da je tada Holandija bila španjolska, pa je š te strane španjolska vojska uvijek mogla pomoći carevce, osobito ako bi se borba prenijela na Rajnu. Od svih njemačkih knezova i njihovih vojskovođa, koji su se smatrali pristašama Unije, jedini je Mansfeld imao toliko smjelosti, da se u građu Plznju suprotstavi cijeloj carskoj vojsci, kada je ona nastojala da Češku očisti od protestanata.
Dakako, da je to bila stvar njegove lične hrabrosti, jer od Friđrika FaJačkog sigurno nije više mogao očekivati nikakve pomoći, a bilo je i veliko pitanje, da li će Unija biti skoro pripravna da mu pomogne. Kada je Mansfeld nastojao da tu pomoć što prije dobije, pa je u tu svrhu došao na sastanak Unije u grad Heilbronn, đočuo je kratko iza toga, da su njegove čete, budući da već davno nisu dobile svoju plaću, prodale grad Plzenj carevcima i tako same dokrajčile sve daljnje pregovore o tome pitanju. Mansfelda taj udarac nije pogodio onoliko, kako bi se moglo očekivati, nego mu je sada glavna misao bila da se domogne domovine Fridrikove, Falačke, te da tamo stvori novu vojsku, koja će njegovom bivšem gospodaru obraniti taj kraj od katoličke, carske stranke. I zaista, starom pustolovu, Ernestu grofu Mansfeldu, uspjelo je za kratko vrijeme stvoriti oružanu silu od nekih 20.000 momaka u Gornjoj Falačkoj, koja se uglavnom sastojala iz otpuštenih vojnika Unije. Među katoličkim knezovima, osobito onima duhovnog staleža, u onome kraju Njemačke zavladao je užas, jer je bilo poznato, da se Mansfeld svuda snabdijevao na licu mjesta, a nije bilo jasno, na koju će stranu njegova gladna vojska poći. Ove bojazni riješio je te knezove bavarski genarl Tilly, kojejga je car Ferdinand imenovao izvršite- Ijem svoje odluke o tome, da se Fridrik Falački stavi izvan zafona (Reichsacht). filly je odmah iz Češke pošao prema Falačkoj, a u sastavu njegove vojske bili su, kako se pouzdano znade, i Hrvati, i to Isolano sa svojim vojnicima. Dio hrvatskih četa svakako je ostao u Češkoj, jer vidimo, da se gotovo istodobno s njihovim drugovima na Rajni bore Hrvati i protiv Bethlena u Ugarskoj. Kada je Tilly prodro u Gornju Falačku, izbjegao je Mansfe'ld sukobu na vrlo spretan način, te se najednom pojavio u
Donjoj Falačkoj, gdje je tamošnjim katoličkim biskupijama zadao mnogo jada. Međutim dalje niz Rajnu bio je Mansfeldu najednom zapriječen put, jer je španjolski vojskovođa Spinola, dolazeći iz Nizozemske, redom zaposjedao važne gradove na Rajni. Kada je španjolski general Corđuba krenuo protiv Mansfelda u Donju falačku, skrenuo je ovaj u Flsas, da tamo svojim četama pruži opskrbu i odmor. Um su se Španjolci opet povukli, pokazao se Mansfetd sa svježim četama opet na Rajni. Na taj način podržavao je izvrstan vojnički talenat Mansfeldov l.'Vidrikovu, a po njoj i protestantsku stvar u tim krajevima, pa dok se on s tolikim uspjehom borio, nije bilo za Fridrika još sve izgubljeno. Dok se na Rajni ovako s izmjeničnom srećom borilo, bilo je i na istoku teških okršaja. Gabor Bethlen, taj nepomirljivi protivnik Habsburgovaca, postao je najednom aktivniji. Brzim marševima uspjelo mu je čak doći do Požuna, te tamo upriličiti neku krunidbenu ceremoniju, tako da je i Beč bio teško
ugrožen. Carski general Dampierre, koji je sa svojim četama (u kojima je bilo i nešto Hrvata) priječio Bethlena, da pođe prema prijestolnici, platio je taj svoj naum glavom, tako da je
iz Češke brzo morao doći Bouquoi, čija se vojska tamo nalazila još od bitke na Bijeloj gori. S Bouquoiom došle su u Ugarsku još preostale hrvatske čete, tako da su se osim Išo lanovih odjela sada svi hrvatski vojnici borili protiv Bethlena, Protiv Bethlena borili su se ovog puta i neki od čeških zavjerenika, a medu njima i stari grof Turnski, pa je njegov prodor ispočetka imao dosta uspjeha. Mnogi povjesničari, a jSchiller,") smatraju, da su tada njemački protestanti promašili zgodnu priliku, da sami sa svoje strane napadnu cara, pa bi on u tom slučaju došao u vrlo nezgodan položaj, i rat bi skoro bio odlučen. Ovako je oafeVcima uspjelo da ipak Uz teške Žrtve potuku Bethlena, ali je kčd toga Životom stradao i geu(|U5i prigodom opsade tvrđave Novigrad (Meuhaugei), pa SU tako dvije najmarkantnije Vojničke figure na carskoj strani u početku tridešetgddišnjeg fata nestale Iste 1621, godine, ftazumljivd je, da su svi ti pokreti hrvatskih četa u stfft« žiome svijetu morali zabaviti i hrvatski sabof i hrvatske velikaše, jer je bilo potrebno, da se stvore zaključci radi rtjihove opreme, nadopune i Hrvatski je sabor 16Ž8. u zagrebu zaključio, da ee radi velikih vojnih potreba (prema Turcima i u tridešetgođiinjem ratu) pozovu svi plemići a ti prvom redu duhovni i svjetovni velikašij da svoje sile stave u službu carske vojske. Ban grof Juraj Zrinski zalagao se naročito za to, da Hrvatska podigne što veću vojsku^ koja će braniti cara, Osim toga bi zaključci da se od svakoga »dima« imade Uzeti po jedan pješak; a od četri »dima« po Jedan konjanik, kojega će plemići biti dužni spremiti; Sve se te pripreme nisu ticale Krajine, gdje je vojno vodstvo poduzelo posebne mjere.
U godini 1622. prenijelo se težište borbe opet na Njemačku, gdje su se Isolanovi Hrvati nekoliko puta istakli. U Falačkojj je naime Mansfeld i nadalje nastojao, da Fridriku pribavi opet svu vlast u njegovim zemljama; Osim toga pojavile se sada još nekoliko knezova bivše Unije, koji su bili spremni, da se boro za restauraciju Fridrikovu. Najvažniji od njih bio je
markgrof Georg Fridrik Badenski, kome je uspjelo na neprimjetan način skupiti dosta jake vojničke kontingente, da ih konačno sjedini s Mansfeldom. Bojna sreća se ovako okrenula tsd Tillyja, te je on brže bolje morao tražiti pomoč od Španjolaca, koja mu je zaista na vrijeme stigla. Cijela njemačka javnost čekala je sada odsudnu bitku, ali do nje nije odmah došlo jer se Mansfeld iz nerazumljivih razloga opet odvojio od markgrofa badenskeg, pa je Tilly smatrao zgodnim, da napadne samog markgrofa bađenskog,
Ljutu travu na ljutu ranu!

Kralju Dmitre Zvonimire - u tamnici tvoji su ratnici-tvoji Generali!
Avatar
LEGIONARI
Podurednik
Postovi: 1554
Pridružen/a: čet vel 26, 2009 3:40 pm

Re: Hrvati u Tridesetogodišnjem ratu

Post Postao/la LEGIONARI »

Na taj naćin došlo je do bitke kod Wimphena, u kojoj su po mnogim svjedočanstvima sudje Lovali i Hrvati. Bit će dase ta uloga Hrvata sastojala u onim brzim pokretima, po kojima su oni uopće u Europi bili znameniti, tako da su oni sigurno sudjelovali kod prvih dodira s neprijateljem, a zatim i u toku bitke, kad je neprijatelja trebalo naglo uznemirivati. Markgrof badenski bio je u bitci kod Wipfena osjetljivo poražen, pa se tako pokazalo, da je svoj položaj vladajućeg kneza u njemačkom Reichu stavio na kocku za volju propalog kralja Fridrika i avanturiste Mansfelda.

Međutim dogodila se čudnovata stvar, da markgrof badenski nije ostao jedini, koji se zalagao za sudbinu Fridrikovu. Doskora se naime pojavio Kristijan od Braunschweiga, administrator biskupije u Halberstadtu, koji je od Mansfelda naučio način, kako se može bez novčanih sredstava sakupiti veća vojska. Njegovo geslo bilo je: »Prijatelj Boga, a neprijatelj popova!« (Gottes Freund und der Pfaffen Feind), ali time ni kod protestanata nije stekao prijatelja, tako da je Tilly uspio, da ga kod prijelaza Majne nedaleko grada Hochst (ispod Frankfurta) odlučno pobijedi, te njegove čete na sve strane rasprši. Time je i posljednji neprijatelj carske stranke bio uništen. Ono, što je još ostalo od Kristijanovih četa, složilo se s Mansfeldom, koji je, sada već preslab, da se takmi s Tillyjem, umakao opet u Elsas. Fridrik je kao prosjak išao svuda sa svojom razbijenom vojskom, ali su međutim njegovi prijatelji nastojali, da ga izmire s carem, na što je Ferdinand naoko i pristao, pa se Fridrik konačno odvojio od svojih vojskovođa i u Holandiji čekao, šta će iz tih pregovora biti. Mansfeld i Kristijan borili su se još neko vrijeme protiv Španjolaca (bitka kod Fleurusa), a zatim su se oba povukla prema sjeveru, da svojim četama dadu zasluženi odmor.

U Tillyjevim borbama protiv tih raznih neprijatelja, kojima su se često znali pridružiti i manji vladari i slobodni gradovi, istakli su se na mnogo mjesta Hrvati. Po THEATRUM-u EUROPAEUM-u nalazimo Hrvate u naročito važnoj ulozi kod opsade kalvinskog grada Heidelberga, koji je bio vlasništvo markgrofa badenskog. Grad je branio holandijski general Van der Merven vrlo spretno i hrabro, tako da carske čete usprkos opetovanih juriša nisu mogle ništa učiniti. Tada su, kažu, Hrvati na svojim konjima preplivali rijeku Neckar, te na taj način prvi provalili najprije u predgrađe, a onda i u sam Heidelberg. U samom gradu nastavila se borba, te je potrajala više sati, dok su Hrvati slomili otpor posade tako da je mogla unići i ostala carska vojska. Njemački pisci, koji su skloni protestantskoj stranci, govore opet i na ovom mjestu o raznim divljaštvima Hrvata.

Zanimljiva je Merianova slika uz THEATRUM EUROPAEUM, gdje se vrlo jasno mogu razaznavati Hrvati, kako na svojim konjima prelaze Neckar, i važnost, koju je ova operacija imala s obzirom na opsadu grada. Po Kukuljeviću su Hrvati sudjelovali još kod opsade tvrđava Mannheim i Frankental. Pregovori između cara i Fridrikovih prijatelja, osobito njegova tasta, engleskog kralja Jakova I., tekli su međutim dalje, ali se sve više pokazalo, da Ferdinand nije voljan Fridriku povratiti Falačku, što je po ustavu značilo, da Fridrik ne može biti više ni izborni knez (Kurfurst). Sve se konačno svršilo tako, da je car Ferdinand Falačku i ostale Fridrikove zemlje predao Maksimilijanu Bavarskom, a time i na njega prenio čast izbornog kneza falačkog.

Ova je odluka bila kod svih njemačkih protestantskih staleža i knezova vrlo loše primljena, a ujedno je uznemirila i one europske vladare, koji su imali bilo kakvog razloga, da se zanimaju za njemačke prilike. Budući da Tillyjeva vojska sada na daleko i široko nije vidjela neprijatelja, pobojali su se protestantski staleži Donje Saksonske, da bi Tilly moguće krenuo i na njih, pa su se počeli brzo naoružavati. Kod toga je sudjelovao i Kristijan IV., danski kralj, koji je kao knez hollsteinski imao neposrednog učešća u dogovorima donjosaksonskog plemstva.

Kao branitelj protestantskih staleža u sjevernoj Njemačkoj smatrao se i švedski kralj Gustav Adolf, no budući da je bilo suparništva između ova dva skandinavska vladara, to je samo jedan od njih mogao preuzeti tu ulogu. U pregovorima s engleskim dvorom, koji se tek sada odlučio da aktivno pomogne Fridriku, uspjelo je danskom kralju da pretekne svog glasovitijeg
švedskog druga, te da uglavi savez protiv cara i katoličke Lige.

Budući da se Engleska tada nalazila u uskom savezu s Francuskom (poradi ženidbe princa walleskog s Henriettom Francuskom), a osim toga s Holandijom, Danskom i nekim državama Italije, složili su se svi u tome, da u Španiji traže neke revizije, a u Njemačkoj restauraciju Fridrika. U tom času našao se bečki dvor donekle u nevolji. Njegovo oružje bilo je doduše sve dosada pobjedonosno, no radilo se samo o domaćim ratovima s1 raznim nepokornim knezovima, a sada se protiv njega spremala međunarodna akcija.

Osim toga je Ferdinand poslije pogibije svojih vojskovođa Boucquoia i Dampierrea mogao računati samo s bojnom silom Lige, a ova je opet potpuno ovisila o Maksimilijanu Bavarskom i njegovom vojskovodji Tillyju. Ferdinand I. mogao je doduše očekivati, da će ga Liga potpomagati, no samo u granicama Njemačke i njenih interesa, a čim bi se rat proširio, trebalo je imati vlastitu vojsku, u koju bi se car mogao pouzdati. Bečki je dvor smatrao, da mu je potrebno pronaći ličnost, koja bi bila u stanju da stvori bez većih troškova veliku vojnu silu, te da s njome preuzme zaštitu carskih interesa. Dvor je mislio tu ličnost naći u grofu Waldsteinu (Wallensteinu), iskušanom ratniku i najbogatijem velikašu Češke.

Zanimljiv karakter Wallensteinov bio je već bezbroj puta predmetom pjesničkih i dramatskih prikaza, budući da se gotovo nigdje nije toliko, koliko u njemu očitovala slava i tragika jedne neočekivane karijere. Wallenstein se istakao već kao mladi časnik u uskočkome ratu (vidi st. 31.), a u bitci na Bijeloj gori bio je već pukovnikom. Protiv Bethlena borio se Wallenstein kao generalmajor odmah poslije češke vojne, i njegova vjernost i privrženost caru nije tada nikako predstavljala pitanje.

Čim je Wallenstein dobio nalog, da novači carsku vojsku, učinio je to s takvom spremom, da je zaista svakoga morao zadiviti. Njegova ratna slava bila je poznata nadaleko i široko, i mnogi od njegovih starih ratnih drugova bili su sretni, da pod njegovim zapovjedništvom mogu opet pohrliti u boj. Među tim starim drugovima nalazio se sa svojim odjelima i Isolano, koji se s Wallensteinom poznavao još iz uskočkog rata. Walenstein se obavezao, da će skupiti do 50.000 momaka, ali je svatko u Beču mislio, da je to u tadanjim prilikama nemoguće. Uza sve to je Wallensteinu uspjelo, da s 20.000 o svom trošku opremljenih vojnika krene iz Češke, a kad je stigao na njemačku granicu, već se taj broj povećao na 30.000. Wallenstein je usto imao privilegij da svoje časnike sve do pukovnika sam imenuje, pa se moglo smatrati, da je ta vojska uz svoju brojčanu jakost bila također i pouzdana.

Sada se dakle prvi puta (1623.) dogodilo, da se u Njemačkoj pojavila velika carska vojska, i protestantski knezovi su poradi toga zapali u teške brige. Wallensteinu je bilo naloženo, da svoje čete sjedini s Tillyjevim, pa da onda zajedno krenu protiv Kristijana IV. na sjever Njemačke. Cijela ta osnova ispala je ipak drugačije, nego što su je u Beču zamišljali. Wallensteina je smetala ratna slava Tillyjeva, da se složi s njime, pa je operirao sasvim nezavisno od njega, tako da je brzo prošao prema sjeveru i kod Dessaua izbio na Labu. Za danskog kralja Kristijana IV. značila je Wallensteinova vojska veliku opasnost, jer se mogao preko noći naći između Ligine i carske vojske, dakle između dva neprijatelja, kojima
nije po vlastitim snagama bio dorastao.

Stoga je Kristijan tada svom silom stao potpomagati grofa Mansfelda, a taj mu se odužio time, što je sasvim sam zadržavao ogromnu silu Wallensteinove vojske na obalama Labe. Kada mu je to na neko vrijeme uspjelo, mislio je, da može poduzeti naročito smjeli manevar. Stoga je krenuo ususret neprijatelju i ušančio se nasuprot njemu na mostobranu dessauskog mosta. No čini se, da je tu ipak previše precijenio svoje snage. Wallenstein je Mansfelda napao s čitavom svojom premoćnom snagom, te ga natjerao u bijeg, nanijevši mu teške gubitke. Ova bitka kod dessauskog mostobrana, koja je kao odlučan sukob unišla u povijest tridesetgodišnjeg rata, stajala je Mansfelda, kažu, 3.000 vojnika, a osim toga mu je toliko raspršila vojsku, da je kasnije gotovo nigdje više nije mogao sakupiti.

Mnogi suvremeni dokumenti, a po njima i neki njemački povjesničari, pa i naš Kukuljević, govore o tome, kako su se Hrvati u ovoj bitci naročito istakli, ali ni jedan ne kaže, u čemu se to isticanje zapravo sastojalo. Prema onome, što nam je poznato o borbenoj tehnici Hrvata, možemo kazati, da se vjerojatno radilo o iznenadnim jurišima na neprijateljsku glavninu, kao i na smetanje neprijateljskih komunikacija i o borbi predstraža. Čini se, da su nešto o tome znali i stari neki povjesničari, koje citira Kukuljević,
Ljutu travu na ljutu ranu!

Kralju Dmitre Zvonimire - u tamnici tvoji su ratnici-tvoji Generali!
Avatar
LEGIONARI
Podurednik
Postovi: 1554
Pridružen/a: čet vel 26, 2009 3:40 pm

Re: Hrvati u Tridesetogodišnjem ratu

Post Postao/la LEGIONARI »

Spominjući, kako je 5. travnja 1626. Wallenstein razbio luteransku vojsku pod generalom Mansfeldom kod Desave, Šumarski veli, da su među prvima bili mnogi Hrvati. Posve je sigurno, da su u bitci kod desauskog mostobrana morali sudjelovati svi oni hrvatski vojnički odjeli, koje su doonda bili unovačili Wallensteinovi komesari. Međutim, čini se, da je u svim tim sukobima vrijednost lakoj konjici sve više rasla, tako da je njen broj skoro postao premalen. Wallenstein je svuda tražio priliku, da svoju konjicu upotpuni, pa je opet nastojao da za nju dobije što veći broj Hrvata. To mu nije moglo odmah uspjeti, jer je Hrvatska dugotrajnim borbama s Turcima bila prilično izmorena, ali se dvorskim naredbama željelo ispraviti ono, što se inače ne bi dalo.

Zgodna ličnost za novačenje hrvatskih konjanika bio je general Isolano, pa ga je Wallenstein u svakom takovom slučaju upotrebljavao. 27. lipnja 1625. učinio je Wallenstein grofa Isolana zapovijedajućim pukovnikom nad 600 Hrvala, a ujedno ga je ovlastio, da unovači još ekoliko stotina hrvatskih konjanika. (Patent auf etlich 100 Pferdt ausz Hungarn abzufiirn .. .IS). Ovo novačenje je uspjelo, i u kolovozu 1625. već vidimo Isolana s 433 hrvatska arkebuzira na putu u Eger (Cheb), gdje se imao sjediniti s Wallensteinom. Na putu su ti Hrvati haračili po svim krajevima, kojima su prošli, pa je zbog toga Wallenstein pozvao Isolana na odgovor nost. 25. studenog 1625. dobije Isolano ponovnu zapovijed, da unovači još 1.500 Hrvata.

Ovo novo novačenje završilo se doskora, pa je zapovjednikom nad ovim novim četama bio imenovan Petar Gal. Taj Gal je onda u ožujku 1626. mogao stići glavnu vojsku na liniji Labe, a k tome su došli u travnju još Juraj Zrinski i Franjo Orehoci sa svojim pukovnijama, o kojima govorimo na drugom mjestu. Orehoci se u izvorima obično spominje kao »Strozzi«, ali se tu radi o zamjeni s drugim grofom Strozzijem, koji nije zapovijedao hrvatskom pukovnijom. Zanimljivo je, da se novačenje »hrvatskih« četa nije uvijek obavljalo u Hrvatskoj, pa stoga imamo dosta razloga vjerovati, da je u Galovoj pukovniji bilo uz nešto Hrvata vrlo mnogo) Concept, K. u. K. Kriegsarchiv ddo. 27. jun. 1625. Madžara. Ballagi, kome je naravno stalo, da dokaže, kako se tu radilo o Madžarima, navodi više razloga za to, tako na pr., da je Gal nakon dovršenog novačenja iz Madžarske prešao u Moravsku, a onda u Češku, što bi za Hrvate bio zaobilazan put; zatim, što se Gal kao povjerenik palatina, grofa Eszterhazyja, za cijelog trajanja novačenja zadržavao u Komoranu.

Najjači dokaz Ballagijev) u ovoj stvari je neko pismo K. K. Hofkriegsrata od 17. travnja 1626., gdje se ne govori o Galovim vojnicima kao o Hrvatima, nego »huszarima«. Nema sumnje, da su ti dokazi dosta vjerodostojni, ali oni ne isključuju činjenicu, da je srž tih četa ipak morala biti hrvatska i u nacionalnom pogledu, pogotovo kada znamo, da se tako uvijek postupalo. Kad je Gal dovršio novačenje, potvrdio mu je na svečan način kralj Ferdinand II. zapovjedništvo nad njegovom pukovnijom, koja so isprva sastojala od 500, a poslije od 600 konjanika. S ovom svojom vojskom otišao je na bojište. U isto vrijeme, kad je Galu bilo povjereno novačenje hrvatskih konjanika, označilo je dvorsko vijeće (Hofkriegsrat) 3. veljače 1626. štajerskoj »ekspediciji«, da se izda nalog za novačenje Jurju Zrinskome i Franji Orehovačkome (Orehoczy) dc Kusarovec."

1) Juraj Zrinski dao se takv'm marom na novačenje, da jp njegova brigada
(2 hrvatska >puika«) bila već početkom ožujka spremna za polazak. U Zrinskoga vlastitoj pukovniji bili su podzapovjednici: Vuk Bakač, Grga Dovolić, Žigmund Eorsi i Ladislav Mikulicz. Zapovjednici kumpanija u pukovniji Orehovačkoga bili su: Ladislav i Gašpar Orehovačkj i Ivan Patačić. Već po imenima može se vidjeti, da su to bile čisto hrvatske pukovnije arkebuzira, što priznaje i Ballagi.) Pukovnija Jurja Zrinskoga novačila se u Međimurju, a Orehovačkoga u Zagrebu. Cijela brigada predvođena je 15. travnja u Szombathelyju pred carskog komesara i poslije pregleda uvrštena je u carsku vojsku. TJ kulturno-povijesnom pogledu zanimljiv je taj put hrvatskih četa, jer se tu pokazalo, da Hrvatska nije s Bečom saobraćala preko Semmeringa (kao ni gornja Ugarska), nego preko madžarske nizine, jer su tamo ceste zbog pješčanog tla bile bolje, a osim toga su još postojale ceste iz rimskog vremena, koje su obje hrvatske pukovnije nesmetano mogle upotrijebiti sve do Beča. Zrinski je svoju brigadu poveo od Beča kroz Njemačku i Češku sve do Aschersle bena, a čini se, da je kod toga upotrijebio slijedeći put: Inzersdorf an der Laa (kod Beča) EgerKronach (u bamberškoj biskupiji) Eschwegen Saalfeld (Tiringija) ErfurtAschersleben. Ne zna se sigurno, koji je bio razlog, da je Zrinski izabrao toliko zaobilazan put.

U Wallensteinov tabor prispio je Zrinski sa svojim četama 8. srpnja. Tamo su se čete odma rale do 29. srpnja, te su se hrvatske arkebuzirske pukovnije upotpunile s nanovo pridošlim
pojedincima svaka na 6000 momaka.) U Ascherslebenu je Wallenstein sjedinio sve hrvatske čete: Zrinskoga s vlastitom i Orehocijevom pukovnijom, pukovnije Isolanove i Petra Gala, u svemu oko 2.400 Hrvata. O tome postoji dokument: Bojni red Wallensteinov prije njegova odlaska iz logora (Disposizione dell'Armata di S. Mta. Ces. fatta dal S. Duca di Fridland auvanti la sua partenza uerso Zerbst). Iz tog popisa doznajemo, da je po prilici svaka hrvatska pukovnija imala 600 vojnika,

29. srpnja krenuo je Wallenstein sa cijelom svojom vojskom u Zerbst. Tamo je ostao neko vrijeme, dok nije primio točne naloge, što mu je činiti s obzirom na Mansfelda. Ovaj smjeli
vojskovođa je naime poslije nekoliko izgubljenih bitaka, od kojih je za njega najnepovoljnija bila bitka kod mosta preko Labe kod Dessaua, ipak bio u stanju da carskoj stranci nanese
ozbiljnu štetu. U ono vrijeme on se doduše privremeno povukao u pokrajinu Brandenburg, da tamo sredi i odmori svoje čete, ali onda je iznenada krenuo prema Šleziji s namjerom, da preko te zemlje prodre u srce austrijskih zemalja. Bečkom dvoru bilo je stoga u prvom redu stalo, da to spriječi, a osobito da se pobrine za to, kako Mansfeldu ne bi uspjelo da se združi s Bethlenom. Wallensteinova zadaća bila je prema tome, da što snažnije progoni Mansfelda, i to po mogućnosti paralelnim pravcem prema Austriji, a ujedno da mu prepriječi put prema Bethlenu. Daljnji otpor prema danskom kralju Kristijanu IV. prepustio je car potpuno bavarskom generalu Tillyju. Wallenstein je 28. kolovoza 1626. započeo progon Mansfelda,a u tom progonu imale su slavnog udjela hrvatske jedinice.

Carska se vojska zadržavala u Coswigu (Anhalt), Dahme (Magdeburška biskupija), Cottbusu, Forstadenu, Koselu, Salzi, Sorauu, Saganu, Sprotauu, Bunzlauu, Goldbergu, Jaueru, Striegauu, Schweidnitzu, Langen-Olsu, Strehlenu, Grottkauu, Neisse, Neustadtu, Olomoucu, Kremsieru i Billowitzu, sve do Magyar-Broda. Prema tome znači, da je Wallenstein u kratko vrijeme prevalio ogroman put kroz Anhalt, Brandenburg, Slesku i Moravsku sve do madžarske granice. U tom progonu dopala je glavna uloga carskoj lakoj konjici, dakle Hrvatima. 5. rujna stigao je Wallenstein na madžarsku granicu, i tu je progon prestao, jer je Wallenstein doznao, da se Mansfeldu uspjelo sjediniti s Bethlenom.)

Wallenstein je zatim otišao u Vag-Ujheli, a otud 9. rujna u Galgocz, dok su Hrvati kao zalaznica ostali u Vag-Ujheliju. Time je Wallenstein opet jednom učinio veliku pogrješku, jer je time svoju vojsku lišio lake konjice, koja mu je proti Bethlenu bila prijeko potrebna. Ova pogrješka u velikoj je mjeri ozlovoljila Madžare. Tadanji kancelar Stjepan Szemenyei piše o tom palatinu Eszterhazyju: »Nikad nisam vidio ovakve stvari, naime da knez (misli se Wallenstein) pušta čete g. Zrinskoga, da idu posljednje, jer upravo ove bi morale loviti špijune i skrbiti za provijant i slično. Vjerujte mi, da se tog čovjeka jednako bojim kao Mansfelda ili još 10 puta više!« Wallensteinovo ratovanje u Ugarskoj bilo je uopće loše, o čemu govore i suvremeni povjesničari, Rattkay i Petho, a i tadanji palatin Kemeny. To je dovodilo do čestih sukoba, osobito između Jurja Zrinskog i palatina s jedne i Wallensteina
s druge strane. 26. rujna već je Wallenstein prodro u unutrašnjost, pa je doskora morao uvidjeti svoju pogrješku. On ju je nastojao ispraviti time, što je Hrvate brže bolje dozvao glavnoj vojsci. Mansfeld je u isto vrijeme već prešao Karpate, a Bethlen i Turci logorovali su sasvim u blizini.
Ljutu travu na ljutu ranu!

Kralju Dmitre Zvonimire - u tamnici tvoji su ratnici-tvoji Generali!
Avatar
LEGIONARI
Podurednik
Postovi: 1554
Pridružen/a: čet vel 26, 2009 3:40 pm

Re: Hrvati u Tridesetogodišnjem ratu

Post Postao/la LEGIONARI »

Za Wallensteina je time nastao sasvim nov položaj, jer je sada bilo jasno, da mu nije uspjelo Mansfeldu presjeći put, štoviše, da je njegova vojska bila izgubljena, ako bi svoj trojici njegovih neprijatelja uspjelo da se slože. Bethlena je zato trebalo napasti što prije, a u svakom slučaju prije nego što bi mu uspjelo vojsku pojačati. Zrinski je stoga u prvi mah dobio zapovijed, da štiti liniju rijeke Vag kod Vag-Ujhelija i Galgocza, pa se time tumači Wallen steinova odluka, da hrvatske čete ostavi kao zalaznicu. Poslije svoje odluke, da napadne odmah Bethlena, promijenio je Wallenstein svoju osnovu, i tada dakako nije mogao izaći bez Hrvata, pa su Hrvati usiljenim hodom morali tu njegovu pogrješku ispraviti. Kako bi se cijeloj vojsci omogućilo da što prije stigne Bethlena, uzeli su Hrvati na svoje konje i pješake, jer se tako brže napredovalo. 30. rujna stigli su tako u Dregely-Palanku, Wallensteinovu najistočniju točku u Ugarskoj.

Hrvati su se, koliko je danas poznato, na tom putu zadržavali u Ersekujvaru i Levi. Kod Nagy-Oroszija naišao je Zrinski kao predstraža carske vojske prvi na Turke, pa se s njima upustio u boj, u kome je izgubio oko 150 vojnika, a usto je i sam bio lakše ranjen u ruku, ali ga je spasila pomoć ostale vojske. Wallensteinu je svakako bilo krivo, što je do tog boja uopće došlo, jer njegova namjera nije bila, da se tada Turci izazovu, budući da je morao računati s ostalim neprijateljima. 30. rujna dobio je Zrinski nalog, da se povuče u logor i da se te noći uzdrži od svake akcije. Uzrok toj čudnovatoj naredbi bio je u tome, što je sam palatin iste te noći otišao u Beth-lenov logor, da započne pregovore. Wallensteinovo izvorno pismo o tome nalazi se u kneževskom glavnom arhivu porodice Eszterhazy u Željeznom (Eisenstadt) u Gradišću. Wallensteinu samom bilo je najviše stalo do toga, da se neprijateljstvom protiv Turaka ne započne opći turski rat, a Madžarima i Hrvatima bio je naprotiv glavni interes baš u tome, da Turcima zadadu što više udaraca. Posve je prirodno, da su zbog toga u austrijskom taboru morale nastati nesuglasice. 1. listopada pozvao je Wallenstein svoje časnike u ratno vijeće i zagrozio se Zrinskom vješalima, ako se još dalje bude borio protiv Turaka.

Poslije toga poslao je krivi izvještaj u Beč, u kome je javio, da su se Turci tobože sami povukli, te da su svi njegovi podzapovjednici mnijenja, da treba poći natrag. Još istoga dana carska je vojska napustila svoje položaje, iako su Turci stajali na svome mjestu i podsjedali tvrđavu Nograd. Wallenstein je 2. listopada prošao Levu, a 4. Ersekujvar. Hrvati su sačinja vali zalaznicu pod zapovjedništvom pukovnika Schlicka sa zadaćom, da zadrže Bethlena i Turke tako dugo, dok loše vrijeme ne onemogući njihove napadaje. Dakako, da su upravo Hrvati opet morali izdržati najžešće borbe, dok je ostala vojska prolazila u relativnom miru. Tako je 15. listopada Bethlen napao zalaznicu kod Kemenda i potpuno je raspršio.

Pretjeravajući veli u nekom svom izvještaju u Carigrad, da je tom prilikom palo 10.000 carevića, što već po samom sastavu zalaznice nije bilo moguće. Zrinski se s ostatkom svoje vojske povukao u Deaki, zatim u Trnovu i Beregszeg, na desnoj obali Vaga, gdje je učinio logor i dao vojsci, da se poslije napora odmori. Sam se zaputio u Bratislavu (Požun), gdje se nastanio u palači grofova Pazmannyja. Čini se, da je u Požun već došao bolestan, jer je kratko vrijeme nakon toga (18. XII. 1626.) umro u dobi od 28 godina. Već odmah poslije smrti Jurja Zrinskog nastala je legenda o njegovoj bolesti i njenom katastrofalnom svršetku, pa se tako stalo svašta pričati i nagađati. Svima je bila poznata protivnost Zrinskoga i Wallensteina, pa se zato među Hrvatima i Madžarima skoro raširio glas, da je Wallenstein dao Zrinskoga otrovati, kako bi ga se riješio. Ovo mišljenje nastalo je najviše zbog toga, što se poslije pročulo, da je Zrinski zajedno s madžarskim palatinom izvijestio bečki dvor, da Wallenstein ne razumije svoj posao, pa je to moralo uzbuditi silovitu ćud glavnog vojskovođe, o kojoj su se pričala čitava čuda.

Tako su na pr. u Madžarskoj Wallensteina zvali »horer herezeg« ili njemački »Galgensteiner«, budući da je bio poznat po tome, što je svaku krivicu u pogledu stege najoštrije kažnjavao. Stoga je i Vitezović u svome pjesničkom djelu »Plorantis Croatiae saecula duo« (Graecomonti, 1703.'1) na slijedeći način opisao smrt Zrinskoga:

»Et sed quod doleam multa inter funera primum
Proregem Zrinius funus, qui fortis ad Hunnos
Pugnavit pro Rege suo^ victorque triumphos
Saepe tulit: tandem dapibus cum pace fruentem
Lethali manus extinguit scelerata venere«. (XIX)

Sve ostalo, što pričaju o smrti Jurja Zrinskoga naši i strani povjesničari, potječe valjda iz Rattkajeva prikaza, ali Šišić drži, da to nije ispravno. Po Sišićevim istraživanjima kazao
je doduše Wallenstein jednom prilikom Zrinskom: »Ako me ne ćeš slušati, objesit ću te na prvoj grani«, ali po tome se još ne može suditi, da je Wallenstein zaista dao Zrinskog otrovati,
ma da suvremenik i ratni drug Jurja Zrinskog izrijekom kaže, da se to zbilo rotkvom. Vjerojatnije je ipak, da tome nije bilo tako, jer se Wallenstein u doba banove smrti nalazio u Moravskoj. Tijelo rano preminulog hrvatskog bana bilo je prenijeto u Čakovec i pokopano u obiteljskoj grobnici u samostanu sv. Jelene.

Zanimljivo je, da Juraj Zrinski nije ostavio nikakove oporuke, ali je zato još prije polaska u tridesetgodišnji rat, 21. veljače 1626., pisao svom prijatelju, nadbiskupu ostrogonskome,
Petru Pozmanyju, da se brine za njegovu djecu, ako bi mu se u ratu što dogodilo. Ovaj isti biskup obratio je Jurja Zrinskoga 1619. s protestantizma na katolicizam, budući da je poznato,
da je Juraj Zrinski još godinu dana prije toga slavio stogodišnjicu reformacije u Čakovcu.
U Njemačkoj se međutim rat nastavljao poslije odlaska Wallensteinova na taj način, što je Tilly nastojao danskom kralju nanijeti što većih gubitaka, kako bi ga prisilio na uzmak
iz sjeverne Njemačke. Diverzija Wallensteinovih četa, koje su progonile Mansfelda, dozvolila je doduše Kristijanu IV. da privremeno zauzme neke važnije položaje, ali je Tilly spriječio, da se njegova vojna sila sjedini s četama Kristijama Anhaltskog. U tu svrhu domogao se Tilly brzo sviju utvrđenih mjesta između rijeka Werre i Fulde, te je usto naumio da napadne
grad Gottingen, kako bi u svoje ruke dobio ključ pokrajina Braunschweig i Hessen. Imademo razna svjedočanstva, od kojih su najvrednija ona u THEATRUM-u EUROPAENUM-u,
da su i u tim svim operacijama u Njemačkoj, koje su se djelomično događale u isto vrijeme, kad je Wallenstein s Isolanom otišao u sjevernu Ugarsku, sudjelovali i neki Hrvati. Postavlja
Se sada pitanje: koji su to Hrvati mogli biti?

Čini se po svemu, da se tu moglo jedino raditi o bivšoj Galovoj pukovniji , koja je doduše također pošla za Wallensteimom, ali je kasnije dobila nalog, da se opet vrati u Njemačku. Pukovnik Petar Gal je naime malo poslije bitke kod Luthera am Barrenberge umro od kuge, pa su se poslije njegove smrti mnogi carski časnici natjecali, tko će dobiti njegovu pukovniju. Najviše ambicija u tom pogledu pokazivao je pukovnik Desfour, pa zato Wallenstein piše:

»Der de Fuhr begehrt (des Gal Petern) Reiter, solches wird ihm gewiss nicht angehen, denn ich hab kein grossern Rauber als ihn und wegen der Rauberey hette ers gern«.

Ovu pukovniju je konačno dobio pukovnik Luka Hrastovački ili Hrastovski, obično zvan »Oberst Lucas« ili »Lukatsch«. Poslije njegove smrti bio je zapovjednik nekoć Galove pukovnije Johann Karl Prichovsky von Prichovitz (1633.). Prema Kukuljeviću poslao je Wallenstein 1626. iz Ugarske Tillyju u pomoć dvije hrvatske pukovnije pod vodstvom pukovnika Dosfoura, pa prema tome se čini, da je ovome ipak uspjelo, da se makar i privremeno domogne zapovjedništva nad Hrvatima. Ovi Hrvati dostigli su Tillyja u njegovu taboru kod Gottingena, pa su oni tako sudjelovali kod općeg juriša na taj grad i kod njegova osvojenja. Tilly je poslije toga naumio da brzo osvoji grad i tvrđavu Nordheim, ali je privre meno morao ostati u Gottingenu, da taj grad osigura od svakog iznenađenja. Stoga je poslao svoje lake hrvatske čete (prema Kukuljeviću 6 satnija) sa Serbellinovom pješačkom Pukovnijom prema Nordheimu, ali ta akcija nije uspjela, jerse u blizini grada pojavio danski kralj s čitavom svojom glavnom silom. Hrvatima prema tome nije preostalo ništa drugo, nego da se povrate TUlyju i da se opet s njime sjedine. Danski kralj je tada mislio, pošto je Nordheim osigurao, da kroz Tiringiju potraži novi put, koji bi ga vodio u Ligine zemlje.

U tom svom naumu isprva je i uspio, ali je Tilly usiljenim hodom slijedio Kristijana IV., kod čega su mu opet naročito pomogla pojačanja, koja mu je poslao Wallenstein, dakle Hrvati. Budući da su hrvatske lake konjaničke čete Dakako, da su upravo Hrvati opet morali izdržati najžešće je Tillyjeva vojska bila nadmoćna danskoj, krenuo je Kristijan IV. opet prema Braunschweigu s namjerom, da izbjegne odlučnu bitku. No Tillyjeva brzina je opet odlučila. Kod sela Lutteraam Barenberge bila se tri dana za redom velika bitka, u kojoj su Danci tri puta za redom jurišali na carske opkope, jer su se htjeli domoći carskih topova, ali su uvijek bili suzbijeni. Hrvatska konjica pod vodstvom pukovnika Desfoura razbila je najprije dansku konjicu, a u odlučnom času, kad se sam danski kralj stavio na čelo svojih četa, udarili su Hrvati zajedno s vallonskom konjicom na Dance, tako da je carskoj vojsci bio osiguran uspjeh. Tom prilikom pretrpjeli su Danci vrlo osjetljive gubitke; izgubili su oko 60 zastava, sve topove i čitavu municiju.

Danci su se poslije izgubljene bitke kod Luttera am Barenberge doskora opet oporavi, ali se boj s njima prometnuo u čitav niz pojedinačnih akcija, tako da se o nekoj sustavnoj osnovi više nije dalo govoriti. Budući da je danski kralj sa svojom konjicom pobjegao u Wolfen buttel, nastojao je Tilly da iskoristi svoju pobjedu, te je zavladao krajem oko Wesere i Braunschweigom, prisilivši kralja, da se skloni ti bremensku pokrajinu. Kad je to izvršio, nastojao se Tilly domoći gospodstva nad krajem oko Labe i Havela, pa mu je i to u nizu
pojedinačnih napadaja uspjelo. Možemo lako zamisliti, kolika važnost je kod ovih brzih akcija spojenih s guerillskim borbama zapala prethodnice carskih četa, koje su se ponajviše sastojale iz hrvatskih konjanika."

Taj rat protegao se sve do konca 1626., pa u novu 1627. godinu, kad se i Wallenstein
s ostalim hrvatskim četama povratio iz Ugarske, gdje je konačno obračunao s Mansf eldom. Sada su Tilly i Wallenstein zajednički prenijeli rat u vlastitu zemlju danskog kralja, pa su tako i hrvatski konjanici došli daleko na sjever. Borili su se u Hollsteinu i na Jutlandu, a odlikovali su se kod Hamburga, Pinneberga, Flensburga i još na nekim mjestima. Dolazak Wallensteina u Njemačku i njegov povratak iz Ugarske sile nas, da razmotrimo prilike na južnom bojištu, kako su se razvijale poslije smrti bana Jurja Zrinskog. Tamo se Mansfeld najednom našao na cjedilu, jer je njegov glavni saveznik i sva njegova nada, Gabor Bethlen, sa carem zaključio
poseban mir. Čini se, naime, da se sam Bethlen želio riješiti tog opasnog prijateljstva, pa prema tome Mansfeldu nije preostalo ništa drugo, nego da sa svojim preostalim četama
krene prema jugu, kako bi se domogao mletačkih krajeva.

Taj njegov put vodio ga je preko hrvatskih krajeva, valjda granicom Bosne i Like. Bivša pukovnija Jurja Zrinskog, a s njome i Orehocijeva hrvatska pukovnija, dobile su zbog toga nalog, da se kreću paralelno s Mansfeldom, kako bi se spriječio njegov eventualni pothvat protiv hrvatskih granica. Međutim, smrću zapovjednika pukovnije izgubila je pukovnija Zrinskoga svaku stegu, pa su je morali, još prije nego je stigla kući, raspustiti. Prije nego se to izvršilo, oplijenili su njeni vojnici još nekoliko panonskih županija. Slično se dogodilo i s Orehocijevom pukovnijom, koja duže vremena nije dobivala ni novaca ni hrane, pa su se vojnici pobunili i razišli. O obim ovim pukovnijama ne čujemo u daljnjem toku trideset godišnjeg rata više ništa.

Mansfeld je radi prehrane i isplate svojih vojnika također zapao u velike neprilike, pa je zato već u Ugarskoj prodao sve svoje topove ,ali je uza sve to smatrao, da ga njegova sreća, koja mu je dosad uvijek bila sklona, ne će ostaviti. No sudbina je htjela drukčije: Grof Ernest Mansfeld nije nikada ugledao mletačkih krajeva, jer je na svom putu kroz Bosnu i Liku umro u nekom selu Rakovici. Već je Kukuljević opazio, da je vrlo teško odrediti, gdje se zapravo to mjesto nalazilo. Nijemci pišu ime tog sela različito: Urakovitz, Wrakovitz i
Rakovitz, a madžarski povjesničar Istavanfi piše Rakova. Po Kukuljevićevu mišljenju moglo bi se raditi o ogulinskoj Rakovici, ali budući da imade više mjesta s tim imenom, mora se u tom pitanju vrlo oprezno postupati. Svakako je sigurno, da je Mansfeld pokopan u Splitu, a ne blizu Zadra, kako je mislio Schiller. Na sjeveru nastavljale su se dotle borbe, osobito otkada je Wallenstein naumio, da potpuno očisti Njemačku od četa danskog kralja. Tilly je u isto vrijeme upravio svoju silu prema Holandiji, da tamo promatra držanje Holanđana, pa je u daljnjim akcijama carske vojske ostao prilično neaktivan, ali je Wallensteinova vojska sasvim dostajala, da odlučno potisne Dance i njihove saveznike, ukoliko već nisu i ti otpali od
protestantske stranke.

S Wallensteinom su prema tome Hrvati poplavili cijelo Vojvodstvo Mecklenburško; hrvatske odjele susrećemo u gradovima Wismaru i Rostocku, na otoku Rugenu i Danholmu, te kod opsade grada i tvrđave Stralsunda. Ova mjesta, kao i prije spomenuta u Hollsteinu i na danskoj granici, spadaju među najsjevernije točke, dokle su Hrvati u tridesetgodišnjem ratu uopće doprli. U to je carskoj vojsci ujedno uspjelo da potpuno likvidira ostatak vojske vojvode Kristijana Anhaltskoga, tako da se moglo smatrati, da sada carskoj egzekuciji više ništa nije stajalo na putu. Wallenstein se u to vrijeme nalazio na vrhuncu svog prvog uspona. Car ga je zbog njegovih zasluga odlikovao naslovom vojvode friedlandskoga, a kao vrhovni zapovjednik svoje vojske imao je Wallenstein gotovo, neograničenu moć. Ipak je njegov prvi stvarni neuspjeh bio, što opsada važnog lučkog hanzeatskog grada Stralsunda nije sasvim uspjela, štoviše, da je radi toga došlo do saveza između Stralsunda i švedskog kralja, a to je ujedno značilo prvu švedsku intervenciju na njemačkom tlu u tridesetgodišnjem ratu.
Ljutu travu na ljutu ranu!

Kralju Dmitre Zvonimire - u tamnici tvoji su ratnici-tvoji Generali!
Avatar
LEGIONARI
Podurednik
Postovi: 1554
Pridružen/a: čet vel 26, 2009 3:40 pm

Re: Hrvati u Tridesetogodišnjem ratu

Post Postao/la LEGIONARI »

O Hrvatima se tada čuje malo sve do godine 1629. Tada je došlo do t. zv. kongresa u Lubecku, gdje je car s danskim kraljem sklopio mir pod pogodbom, da se ovaj ni na koji način više ne miješa u njemačke unutrašnje prilike, a za uzvrat je Ferdinand II. danskom kralju vratio sva njegova imanja u Njemačkoj. O nesretnom Fridriku Falačkom, zbog koga su Danci uopće i poveli cijeli rat, nije u lubeškom miru bilo ni spomena. Iste godine, kad je došlo do ovih pogodaba, potpisao je car Ferdinand poznati Edikt o restituciji (Restitutionsedikt), u kojem proglašuje svoje pravo, da posreduje i sudi između obih zavađenih vjerskih stranaka, a zatim poziva protestante, da katolicima povrate upravu svih onih biskupija, nadbiskupija i opatija, koje su tokom rata sebi prisvojili. Protestanti su smatrali, da je ovaj carski proglas uperen izravno protiv njihovih interesa, jer su mnogi knezovi u pravom smislu riječi živjeli od dohodaka tih biskupija i opatija, a dalekovidniji od njih držali su, da je time car otvoreno pokazao, da se kao sudac potpuno priklonio katoličkoj stranci, pa su zato strahovali za svoju budućnost.

K tome je još dolazilo pitanje Wallensteinove vojske, koja je nemilo pritisla sve pokrajine, u kojima je boravila, tako da su se mnogi knezovi tužili, kako to više ne mogu izdržati. K tome su dolazile i razne druge spletke proti Wallensteina od svih onih, koji su mu zaviđali, pa se carska milost polako počela odvraćati od njega. Car Ferdinand je uvidio, da knezovi u mnogočemu imadu pravo, a ujedno mu je bilo sasvim jasno, da je odnos između Lige i njega upravo zbog pojave Wallensteinove mnogo stradao. Stoga je kao privremenu mjeru protiv Wallensteina odredio, da se pošalje svojim kućama 18.000 konjanika, s kojima je Wallenstein dosada raspolagao. Wallenstein sam nije tada mnogo od toga znao, što se o njemu rasprav ljalo, nego je dalje ratovao po sjeverozapadnoj Njemačkoj. Njegove Hrvate opažamo u više navrata pred Madgeburgom, koji su opsjedali, ali kod toga i sami dosta stradavali od gradskih topova. Konačno se Wallenstein odluči, da prekine bezuspješno pods jedan je Magdeburga, koje ga je stajalo dosta žrtava, pa da krene drugim smjerom. Ipak je pred građom ostavio nešto Hrvata, koji su trebali uznemirivati gradsku posadu i smetati njenom dovozu hrane (1629.). Car Ferdinand se dugo opirao sveopćem mnijenju, da bi Wallensteina trebalo skinuti sa zapovjedništva carske vojske. Činio je to zato, jer je dobro znao, da sav svoj tadanji prestiž zahvaljuje u prvom redu tom čovjeku, a s druge strane dolazile su već prve vijesti o namjeri Šveđana, da se iskrcaju u sjevernoj Njemačkoj.

Međutim, upravo u ono vrijeme bili su mu vrlo potrebni Maksimilijan Bavarski i sva
njegova stranka u Njemačkoj, pa je to među ostalim bio jedan od razloga, da se s Wallensteinovim svrgnućem počeo ozbiljnije baviti. Francuska diplomacija na čelu s Richelieuom uvidjela je odmah prednost, koja bi joj se pružila, kad bi carsku vojsku u času, kad se Šveđani spremaju na navalu, lišila jedinog sposobnog generala, pa je na svoj način znala utjecati na odluke Ferdinandove, tako da je opoziv Wallensteina s glavnog zapovje dništva bio pomalo već gotova stvar. Wallenstein je zbog te carske odluke bio dakako silno uvrijeđen, ali to nije ni na koji način pokazao, nego je odlučio, da se osveti, kad mu za to dođe zgodan čas, a privremeno, da se povuče u privatan život. Njegova vojska, koja mu se slijepo pokoravala, razišla se većim dijelom onog istoga časa, kad je on odstupio sa svog položaja tako, da je te silne vojske nestalo baš onako brzo kao što je i nastala. Hrvatske čete, vjerne caru, ostale su pol Isolanom i drugim zapovjednicima, da i dalje vojuju protiv Šveđana.

Izgledi Gustava Adolfa, kad se odlučio da pođe na svoju vojnu protiv cara i Lige u Njemačku, bili su na svaki način vrlo povoljni. Iza neuspjelog pokušaja Kristijana IV., da sa svojim silama zaustavi napredovanje carske stranke u Njemačkoj, bio je Gustav Adolf jedini vladar u Europi, koji je mogao učiniti slični pokušaj i koji se mogao nadati, da će mu taj s obzirom na njegovu sposobnost i uspjeti. Razlozi, koji su švedskog kralja ponukali na taj korak, bili su političkog i osobnog karaktera. Od političkih razloga najvažniji su oni, koji su se ticali Ferdinandovih odnosa s poljskim kraljem Sigismundom, što je Šveđane vrlo smetalo, zatim švedski i protestantski interesi u sjevernoj Njemačkoj, koji su se očitovali već kod opsade Stralsunda i za vrijeme kongresa u Lubecku. Osobni razlozi sastojali su se uglavnom u tome, što je Gustav Adolf bio vrlo osjetljiv, ako mu tko ne bi priznao punu kraljevsku moć, a upravo bečki dvor ga je često podcjenjivao. K tome mu je vjerojatno godilo, da se proglasi zaštitnikom evangeličke vjere i protektorom cijelog protestantizma u Njemačkoj. Još povoljnije za šved skog kralja bilo je to, što mu se s carske strane mogao suprotstaviti jedino stari Tilly, kome je tada već bilo sedamdeset godina, pa nije mogao nadomjestiti sav onaj žar, kojim je Walle nstein vodio svoju vojsku. Gustav Adolf imao je pak sa svoje strane iskusnu vojsku, koja je svoje kvalitete pokazala već u poljskom ratu, a osim toga bio je on sam jedan od najboljih stratega svoga vremena. Njegova je zamisao bila, da s malom, ali vanredno discipliniranom vojskom dođe u Njemačku i tamo se sjedini s ostalim protestantskim silama.

Tako mu je prije svega uspjelo, da zastraši kneza Bogislava od Pommema, te da ubrzo zapo sjedne Stettin, prije nego su ga carevci u tome mogli spriječiti. Torquato Conti, carski general, koji je zapovijedao vojskom u Pommernu, nastojao je doduše svim silama da švedskom kralju prepriječi put, ali mu je to vrlo slabo uspijevalo. Hrvati su u tim prvim čarkanjima imali zadaću, da neprijatelja što duže zadrže, kako bi Tilly mogao što prije stići s glavnom carskom vojskom. Izgleda prema tome, da su se Hrvati tada borili na otoku Usedomu i da su pod Isolanom kasnije uzmaknuli prema pokrajini Brandenburg, gdje ih vidimo kod Treptowa i Neubrandenburga. Međutim se već i Tilly spremao da zaštiti Brandenburg od Šveđana, pa se moglo očekivati, da će doskora doći do sukoba. Uspjesi Šveđana u Pommernu i Brandenburgu nisu mu ostavili mnogo vremena za razmišljanje, pa je brže bolje pokupio sve carske snage, koje su se na raznim mjestima nalazile raštrkane po Njemačkoj i pohitao s njima pred Frank furt na Odri, gdje je smjestio jaku posadu, a zatim je namjeravao poći u pomoć gradovi ma Kolbergu i Demminu, ali budući da su se ti ubrzo predali Šveđanima, vratio se prema Labi, da započne opsadu Magdeburga. Hrvati su se za to cijelo vrijeme opirali Švedima u Brande nburgu, a THEATRUM EUROPAEUM znade nam dapače o tome pričati cijelu jednu zgodu, gdje je, kažu, jednom švedskom zastavniku uspjelo da napadne manju četu Hrvata, dok su spavali u svojim stanovima, te da ubije jednog časnika (Corneta) i ugrabi neku bijelu zastavu.

Radi toga čina bio je osobno od švedskog kralja odlikovan. Do većeg sukoba između Hrvata i Šveđana došlo je kod Selaua, nedaleko Wriezena. Raspršeni Hrvati bježali su prema Frank furtu, a neke od njih pohvatali su Švedi i, kako kažu, poslali u svoje bakrene rudnike. Kako se sada švedska sila približavala Saskoj, bilo je vrlo važno, kako će se držati prema tome njen knez Johann Georg. Taj knez imao je dosta razloga, da se prikloni Gustavu Adolfu, ali se s druge strane kao stari ratni drug Wallensteinov nije htio zamjeriti ni caru, pa je stoga izabrao neko dvolično držanje, koje se opažalo za vrijeme opsade Magdeburga, a pogotovo prigodom bitke kod Breitenfelda-Podelwitza. Johann Georg imao je također dosta interesa u pitanju magdeburške biskupije, koja se Ediktom o restituciji imala opet povratiti katolicima, ali se tome nije pokorila, pa je zato Magdeburg bio stalan cilj carske vojske. Protestantski admini strator Magdeburga, koji se previše uzdao u švedsku pomoć, započeo je i sada neprijateljstva prerano, dok je još Gustav Adolf bio daleko. Iza nekih manjih uspjeha prisilila je ipak jaka carska vojska Magdeburžane, da se zatvore u svoj grad, kamo im je švedski kralj poslao iskusnog časnika von Falckenberga za zapovjednika. Uto se gradu približio i Pappenheim s velikim vojnim snagama, tako da su građani doskora uvidjeli, da njihov spas ovisi samo o slučaju. U ožujku 1631. bile su i hrvatske čete pod Magdeburgom, te su 10. svibnja s Pappe nheimom prve prodrle u grad. Hrvati su tu postupali kao nekoć 1623. kod Heidelberga, jer su na svojim konjima pregazili Labu na jednom plićaku, pa su navalili u Magdeburg kroz ribar sko naselje, gdje su slučajno ostala vrata otvorena. Ostala carska vojska jurišala je u isti mah svom silom na sve gradske bedeme, tako da su hrabri branitelji bili prisiljeni, da uzma knu te tako grad prepuste carevcima.

O grozotama, koje je carska vojska počinila u osvojenom Magdeburgu, pričaju se čitava čudesa, kojih su puni suvremeni izvještaji o tom dogođaju. Ne treba ipak zaboraviti, da su skoro svi ti izvještaji i opisi imali služiti i propagandi, pa je stoga sasvim razumljivo, da se u njima carski vojnici, a osobito Hrvati, prikazuju i gorim nego što su bili, odnosno što su onda vojnici bili. Već smo prije imali prilike razmotriti pristranost tih opisa, pa je i Kuku ljević na vrlo zgodan način upotrijebio svjedočanstvo Keymovo, da očisti Hrvate od neopra vdanih prigovora: »... das auch andere deutsche Glaubensgenossen, ja sogar etliche Vaterla ndskinder, d. h. geborene Magdeburger, ganz ebenso gehaust haben, wie die Kroaten«. (XXI) Prema svemu tome bit će da ono što Schiller zove »der Kroaten furchterliche Banden« (XXII) nije bilo gore od onoga, što su suvremenici bili naučeni gledati kod vojnika. Općenito se s protestantske strane prigovaralo Gustavu Adolfu, što nije Magdeburg spasio, što je bilo u njegovoj mogućnosti, a osim toga bi i za daljnje njegove pothvate bilo važno. Švedski kralj se branio time, da mu položaj, u kome se nalazio, nije dopuštao da krene naprijed, a da sebi nije osigurao leđa. K tome su Šveđani imali još donekle posla s preostalim carskim posadama u Pommernu i Mecklenburgu. Tamo se nalazilo još nešto Hrvata; tako je jedna satnija bila u Gustrowu, a nešto i u Rostocku i Wismaru. Najjača carska posada bila je u Greifswaldu, ali je i ona skoro morala kapitulirati. Tilly je dotle nastojao, da sve protestantske knezove što više zastraši groznom sudbinom Magdeburga, pa je u tu svrhu poduzeo nekoliko pohoda sa svojom vojskom, u kojoj se javljaju Hrvati kod Tangermiindea i na nekim drugim mjestima. Najveći ovakav pohod spremao je Tilly na Hessen, ali je od njega morao odustati, kad je saznao za pokrete švedskog kralja, koji je iz Berlina krenuo prema jugu. Na to se Tilly zaputio prema Leipzigu, koji je osvojio, a zatim je došla do bitke kod Breitenfelda-Podelwitza.
Ljutu travu na ljutu ranu!

Kralju Dmitre Zvonimire - u tamnici tvoji su ratnici-tvoji Generali!
Avatar
LEGIONARI
Podurednik
Postovi: 1554
Pridružen/a: čet vel 26, 2009 3:40 pm

Re: Hrvati u Tridesetogodišnjem ratu

Post Postao/la LEGIONARI »

V.

BITKA KOD BBEITENFELDA-PODELVVITZA (1631.)

Prije samog opisa bitke kod Brci tenfelđa, koja bi se zapravo bolje mogla označiti bitkom kod sela Podelwitza
jer je tamo pala odluka o ishodu, treba podati malen pregled Tllyjeve Ligine vojske, u sastavu koje su se na
lazili i Hrvati. O toj vojsci vladale su dugo vremena različite predrasude, koje su svoj uzrok osobito imale u protestantskoj propagandi kao i u događajima, koji su se odigravali za vrijeme zauzeća Magdeburga. Danas,
kada se točno znade, da je požar Magdeburga bio više nesretan slučaj, nego palež Ligine vojsko, i kad su strasti prošlih stoljeća nestale, može se o Tillvjevoj vojsci također mirnije suditi.

Svaka vojska, pa tako i Ligina, sastojala se u ono vrijeme iz više odjeljenja, koja su se pred početak kakve odsudne bitke sjedinila u t. zv. »armadu«, t. j. glavninu. Tillvjeva »armada« sastojala se ponajviše iz pješa
dije, zatim iz teških oklopljenih jahača grofa v. Pappenheima, konjice grofa v. Filrstenberga i konjaničkog
odjela grofa Holcka, u kojem su bili laki konjanici, draguni i »Hrvati«. Zanimljiva je ličnost zapovjednik hrva
tskih četa u tom okršaju grof Holck, koji je inače poznat kao vrlo hrabar, ali i prevrtljiv i ćudljiv časnik i vojskovođa. Grof Holck potvrđuje među ostalim i tu, inače poznatu činjenicu, da se Ligina vojska nije sasto
jala iz samih katolika, kako bi tko možda mislio, nego je upravo među višim zapovjednicima bilo i Luterovih pristaša, kao na pr. Holck, koji je to svoje uvjerenje uvijek javno isticao. Knez Hollslein bio je isto tako protestant, a protestanti bili su čak svi vojnici njegove pukovnije. Naprotiv su kod španjolskih, bavarskih, talijanskih i austrijskih četa, koje su vodili Pappenheim i Fiirstenberg, katolici bili ne samo u većini, nego su gotovo sasvim istisli protestante.

O samom Tilivju dalo bi se usprkos suvremenih nepovoljnim izvještaja reći mnogo do¬broga, ali o grofu Holcku, koji nas u prvom redu zanima, nije moguće kazati dobru riječ. Rodom Danac, došao je vrlo rano u vrtlog tridesetgodišnjeg rata, pa je nastojao samo oko toga, da se što više obogati. Sva nedjela, koja se obično upisuju u grijeh Liginoj vojsci, mogu se pripisati grofu Holcku. Sućut, čovječnost i obzir, čini se, da uopće nije poznavao. Najsjajniji njegovi podvizi postignuti su s pomoću usiljenog hoda, koji ga pokazuje uopće majstorom guerilskog rata. Nije još danas jasno, da li je sam Holck sudjelovao u bitci kod Breitenfelda, jer je, čini se, imao zadaću, da štiti lijevo krilo prema gradu Halleu.

Vrlo sposobnim i vrijednim zapovjednikom smatran je Fiirstenberg, pa je zato njemu povjeren osjetljiv i težak zadatak, da sa svojom konjicom kod Breitenfelda prvi napadne protivnika. Ostali časnički zbor bio je vrlo šarena mješavina raznih narodnosti, kao Španjolaca Don Balthasar, Colaldo, Talijana Coronino, Strozzi, Piccolomini, Valona Merode, Francuza Harraucourt i Nijemaca Schonberg. Baumgarten. Cronberg.

Velika zbika vlada kod povjesničara, a i u suvremenim iz¬vještajima o broju i jačini pukovnija, koje su se na Liginoj strani borile kod Podehvitza. Tako THEATRUM EUROPAEUM govori o 18 konjičkih i 14 pješačkih pukovnija, Droysen o 16 konjičkih i 16 pješačkih, Opitz o 19 konjičkih i 16 pješačkih. Rudert je pronašao u leipziškom gradskom arhivu jednu listu, koja se uglavnom slaže s opisom u THEATRUM-u EUROPA-EUM-u, pa iz nje vadimo ona odjeljenja, gdje su bili Hrvati. U sastavu glavnine vojske moglo je prema tome biti Hrvata samo među 600 konjanika grofa Holcka i vjerojatno među 220 vojnika pukovnije Wingersky. Ova glavnina upotpunjuje se Bindauffovom listom pomoćnih četa, gdje nalazimo pukovniju Isolani s 400 konjanika, vjerojatno većinom Hrvata i t. zv. hr¬vatsku predstražu koja kod Bindauffa nije spomenuta, ali je sudjelovala u boju, te odjeljenja Saradetzky i Forgač. Prema tome je Tillvjeva konjica zajedno s pomoćnim četama bila ovako sastavljena:

24 eskadrone predstraža među njimaIsolani sa svojim Hrvatima
2 puka Pulks posebne »hrvat, predstraže.
16 pukovnija u glavnini vojske 1.440 konjanika
8.320
Ukupno 10.260 konjanika

Tillvjev način borbe u ovoj t. zv. prvoj bitci kod Breitenfelda odgovarao je »španjolskom načinu ratovanja«.
Taj način sastojao se u taktičkom udaru najjačim vlastitim snagama na najslabije mjesto protivnika. Udar se izvodio obično naletom pješaka, dok je konjica morala dotle zabaviti neprijateljska krila, a zatim progoniti razbijenog neprijatelja. Prednost ovakve taktike bila je velika, jer ovakav udarac s velikom nadmoći morao je svakako uspjeti, ako je bio spretno izveden. Teška pokretljivost tadanjih vojska učinila je obično, da je ovakav prodor često bio sudbonosan, jer se ničim više nije dao ispraviti. Naprotiv, ako se dogodilo, da glavnina neprijatelja nije odmah uzmakla, onda je vlastita vojska mogla doći u veliku opasnost, jer se i ona nije više mogla upraviti kojim drugim smjerom, te joj nije preostalo ništa drugo, nego da napravi »carree« i da se ograniči na obranu. Priloženi crteži pokazuju izvođenje navale i obrane na ovakav »španjolski način«.

Do bitke kod Breitenfelda-Podelwitza došlo je uglavnom zbog toga, što carska vojska, a s njome i cijela Liga,
nije smatrala pouzdanim kneza izbornika od Saske. Knez izbornik oslanjao se opet na svede, koji su s jakom vojskom bili razmjerno blizu njegovim krajevima, pa je zato nesmetano nastavljao svojim naoružanjem, ma da mu je car to izričito zabranjivao. Tilly je osim toga htio upotrijebiti povoljni psihološki momenat poslije zauzeća Magdeburga i svojeg sjedinjenja s talijanskom vojskom grofa v. Fiirstenberga, pa je nastojao zastrašiti sve one knezove, koje nije smatrao prijateljima svoje stvari. Zbog toga je Tilly gledao, da što prije sa svojom velikom snagom ugrozi saskog kneza izbornika, pa je sa svojom vojskom paleći i plijeneći došao sve do Hallea.

U toj nevolji knezu izborniku nije preostalo ništa drugo, nego da stupi u najtjesnije veze s Gustavom Adolfom,
pa je s njime sklopio formalan savez, te je prekoračio Labu i spojio se sa Švedima, ali ipak tako, da je svaka vojska logorovala posebno. Dakako, da bi za saveznike Gustav Adolf i Johann Georg od Saske tada bilo najpovoljnije, da su napali neprijatelja sa svog logora u Dubenu, a ne da čekaju, dok Tilly zauzme Leipzig.
Ali Tilly i leipziški magistrat požurili su se da sklope nagodbu, koja bi Leipzig sačuvala od rata. Zapovjednik
grada Hans von dcr Pforta pokušao je doduše da grad utvrdi, pa je u tu svrhu dao zapaliti čitavo jedno pred
građe prema Halleu, ali građani su ga prisilili, da Tillyja pusti u njihv grad. Posadi je bilo dozvoljeno napustiti grad uz Tillvjevu eskotru, ali su svi zajedno bili napadnuti od Šveda blizu Wittenberga i potpuno uništeni."
Tillyju sada nije preostalo drugo, nego da čeka na eventualni napadaj saveznika, koji je bio u njihovom interesu, jer su htjeli spriječiti, da mu stignu pojačanja Altringer, Tiefenbach, koja su već bila na putu. 4.
rujna 1631. došlo je konačno do sukoba obiju strana, koji je doskora poprimio ogromne razmjere, tako da
je bilo jasno, da se radi o velikoj bitci. Vrlo je teško danas točno odrediti postavu Ligine vojske, jer se po
svoj prilici radilo o »improviziranoj« bitci sa Tillyjeve strane; jedino je poznato, da je čitava vojska stajala
iza reda topova, i to Hrvati Saradetzkoga i Forgača na desnom krilu pod zapovjedništvom Furstenberegovim,
dok je Isolani ostao u samoj predstraži.

Prvi okršaj dogodio se oko 9 sati ujutro, kad je Pappen-heimova predstraža naišla na saske konjanike. Saveznici su tada bili još slabi, ali su bacali sve veće snage u boj, tako da se Pappenheim polako opet morao povući prema glavnini. Imade mnogo vjerojatnosti, da su u ovim borbama već sudjelovali Hrvati. Saveznici su uopće trebali prevaliti velik dio puta prije nego što su se sastali sa Tillvjevom vojskom oko 10 km, a taj put su po svjedočanstvu Gustava Adolfa prevalili u začudo kratko vrijeme od sat i pol. Nastup četa bio je u bojnom redu in bataglia, a u 11 sati stajale su glavnine obiju vojska jedna drugoj sučelice. U savezničkoj vojsci bilo je prema točnim računima 26.624 Šveda i 18.000 Sasa, dakle su raspolagali bojnom snagom od otprilike 45.000 ljudi. Prednost Tillvjeva sastojala se u tome, što je on protivničku vojsku u miru mogao dočekati, pa je zato i njegovo topništvo mirno moglo gađati, dok su saveznici tek nastupali. Osim toga je za saveznike bilo nezgodno, što se njihova vojska zapravo sastojala iz dvije vojske, dok je Tillvjeva bila pod jedinstvenim zapovjedništvom. Budući da nije bilo uniforma, raspoznavale su se obje vojske po raznim znacima. Tako je saveznička vojska imala zelene grančice na šeširima i kacigama, a ligaši su imali bijelu vrpcu na šljemu ili oko ruke. Bojni zov Šveda i Sasa bio je »Gott mit uns« , a ligaša »Jesus und Maria«.

Vatra iz Tillvjevih topova bila je za Švede i Sase to neugodnija, što su se više približavali selu Podehvitzu,
koje se nalazilo između obiju vojska. Druga velika neprilika za Gu¬stava Adolfa bili su veliki oblaci prašine,
koje je vjetar tjerao njegovoj vojsci baš u lice. Taktički oprez Gustava Adolfa sa¬stojao se u tome, što je glavninu svoje vojske podijelio u dvije veće skupine s pješadijom u sredini. Pješaci su opet bili razdijeljeni
u mnogo malih bojna bataljuna, da budu sposobni za brzo manevriranje, a da kod toga ne smetaju opći bojni
red. Sredinom je zapovijedao pukovnik Teufel, lijevim krilom grof Horn, a desnim prema Pappenheimu sam
kralj. Nastupanje saveznika i čarkanje predstvaža trajalo je otprilike do 1 sat u podne, a i u to vrijeme nisu
još Švedi ni Sasi zauzeli svoje položaje.

Ovu povoljnu okolnost nastojao je Tilly opet iskoristiti u svoju korist, pa je Pappenheimu dao nalog, da još jednom krilnim zahvatom smeta Švedima, te da pred njihovim polo¬žajima zapali selo Podelwitz. Pappenheim
ne samo da je taj nalog izvršio, nego je uradio još više od toga, jer se zapleo u pravu bitku sa švedskim desnim krilom. Budući da je Pappenheimu taj napadaj neočekivano dobro polazio za rukom, nastojao je Tilly, da ga podupre vlastitim napadajem na lijevo sasko krilo, jer je dobro znao, da su saske čete slabije i manje otporne
od švedskih. Uspjeh tih operacija za Liginu vojsku bio je nedvojben: desno švedsko krilo Pappenheim je teško ugrozio, tako da je samo laka pokretljivost švedskih bojnica spasila čitav položaj, a na lijevom krilu izgubili su Sasi, budući da su još nastupali, gotovo cijelo svoje topništvo.

Saveznička vojska nalazila se dakle u 3 sata poslije podne u dosta teškom položaju, pa je Tilly taj čas htio iskoristiti, da započne svojim velikim udarcem prodorom prema španjolskom načinu, koji bi imao odlučiti o sudbini cijele bitke.Cim se na saskoj strani opazilo, da Tilly namjerava za¬početi s odlučnim udarcem, nasto
jala je saska konjica, da se baci ususret toj glavnoj snazi ligaške vojske. U tom svom pokušaju ona je samo djelomično uspjela, jer su joj se nasuprot nalazile znatno jače snage. Dok su se sa saske strane još borili kir
asiri kneza altenburškog i pukovnija Bindauff, mogla se još donekle zadržati Tillvjeva glavnina, ali kad su te
čete popustile, morali su se i ostali saski konjanici dati u bijeg. Posljedica toga bilo je izvanredno teško stanje saske pješadije, na koju je u isto vrijeme naišla Tillyjeva glavnina kao i Ligini konjanici, koji su progonili sasku konjicu.

Ovoj carskoj konjici, koja je progonila razbijene Sase, pridružili su se sada i Hrvati sa svojim vođama Palantom
i Saradetzkym. Položaj tih hrvatskih četa bio je vrlo povoljan, jer im se nisu više mogli suprotstaviti neprijateljski konjanici, pa su mirno mogli udariti na saske pješake. Prvi cilj njihova napadaja bila je saska pukovnija »Starschedel zu Fusz«. Saski mušketiri bili su uvjereni, da Hrvatima tane ne može naškoditi, a mnogi od njiih bili su već svoje puške ispraznili, tako da im nije preostalo vremena, da ih opet napune. Na taj način moglo se dogoditi, da su Hrvati zarobili čak zastavu pukovnije »Starschedel«, ma da ju je zastavnik Sittich von Giinterodt velikom hrabrošću branio.'' Svi viši zapovjednici ove pukovnije uzalud su žrtvovali svoj život; vojnici nisu se više mogli zadržati, te su se dali u divlji bijeg. Dio Hrvata jurnuo je za njima, a drugi su se bacili odmah na slijedeću sasku pukovniju »Klintzig zu Fusz«, koja je također ametom razbijena.

Imademo mnogo suvremenih izvještaja i izjava očevidaca tog podviga hrvatskih četa, pa treba nešto od toga i ovdje navesti. Tako na pr. mušketir Melchior Frohner priča slijedeće: »Dasz der fahndrich sein fanđeli hette in einer Handt gehalten, Ach und Weh geschrien. Ob er geschossen gewesen oder nicht kontte er nicht wissen, die Officierer hatten sie vor-manet, sie sollten Standt haltten, wehren aber selbst ausge-rissen, ein K r a w a d t hatte das Fandell bekommen, dasselbe abgerissen vnd vmb den leib gewunden.« O samom ishodu ovog sukoba priča na jednak način vojnik Andreas Purckhardt iz Klintzigove pukovnije, koji je izbjegao smrti samo na taj način, što se učinio mrtvim: »Fendrich sey geschossen worden, welches er selber gesehen, er der Soldadt, habe eine Stunde vnder dem toden gelegen, als dann Er sich augerichtet vnd gesehen, das seine Officirer wegk gewesen, als dann er sich aufgemachet vnd davon, hernach mals sich im Holtzell begeben, welches ohne Gefahr vmb 4 Uhr nach-mittage gewesen.«

Sve do tog časa hrvatski napadaj je trajao po prilici 40 minuta, ali već tada su ostale saske čete počele uzmicati, a cjelokupna saska pješadija postala je nesigurna. Pojedini odjeli nagnuli su u bijeg, zadržavajući kod toga ipak kakav takav poredak »mit fliegenden Fahnen vnd laufenden Troupen, vielleicht mit guttem contento«. Hrvati su dakako iskoristili taj bijeg, pa su Sase nemilo progonili, te kod toga zarobili 4 zastave i dva topa. Sasi su se povukli do Eilen-burga, iza Leipziga, gdje su se u razmjerno kratko vrijeme opet mogli srediti.

Saski knez izbornik Johann Georg uvidio je odmah, da ovo povlačenje njegovih četa sliči potpunom rasulu, pa
je s nekoliko viših oficira htio zaustaviti bujicu, koja se valjala pre¬ma Eilenburgu, ali nije u tome uspio, nego
je štoviše i sam morao slijediti svoju vojsku. Na taj način je opći položaj poslije 3 sata popodne izgledao vrlo povoljan za Tillvja, ali je ipak bitka kasnije ispala drugačije. Prodor na strani saske pješadije uspio je potpuno, tako da je već komora bila ugrožena, a isto tako uspio je Tillvjev manevar zaokruživanja. Na lijevom krilu
Ligina vojska, takoreći, nije više ni imala protivnika, pa se stoga nalazila na istoj visini kao glavnina Gustava Adolfa. Tillvjeva namjera bila je tada, da Švede udari s boka, pa da onda postepeno napreduje prema desnom (švedskom) krilu, ali tu je učinio sudbonosnu pogrješku, što nije računao s pokretijivošću švedskih
četa. Gustav Adolf počeo je naime već sada prebacivati konjicu sa svojeg desnog krila na lijevo, a usto mu je uspjelo, da potpuno rasprši Fiir-stenbergovo odjeljenje carske vojske, koje ga je nastojalo potpuno zaokružiti.
Tilly je strahovitom paljbom dočekao prve švedske čete, koje su mu se približavale. U tim okršajima pao je švedski pukovnik Teufel, a pukovnik Courville bio je zarobljen. Tilly-jeve »španjolske bojne skupine« mogle su
se doduše održati, ali Tillvju nije išlo u račun, da se njegova navala zaustavi i da se zamijeni obranom. Oko 5
sati položaj se promijenio sasvim u korist Šveda: umjesto da je Tillyju uspjelo njegovo bočno napredovanje,
sada su Švedi svojim svježim snagama izveli bočni napadaj na Tillyjeve »španjolske skupine«. Ovu operaciju
je Gustav Adolf vrlo spretno izveo, jer je kod svog napredovanja obišao Tillvjevu glavninu, te došao po prilici
na ono isto mjesto, gdje je Tilly stajao na početku boja. Nakon toga Švedi su napredovali isto onako, kao Tilly protiv Sasa, te su Liginoj vojsci došli za leđa.

Poslije 5 sati bojna se sreća sasvim izmijenila. Švedi su napali Tillyjevo lijevo krilo, koje je već bilo izmoreno
i oslabljeno poradi borba sa Sasima, pa su tako uništene tri carske pukovnije: Coronino, Don Balthasar - Lichtenstein i TillyLeibregiment. Kod te prilike stradao je i Tillvjev štab, na koji se bacila švedska pukovnija Rheingraf zu Ross. Sam Tilly je time došao u najveću opasnost, jer ga je neki švedski kapetan progonio,
bijući ga drškom svoje pištolje. Tek ličnoj požrtvovnosti Tillvjeve pratnje uspjelo je spasiti vojvodu od očite smrti time, što je ubila spomenutog švedskog kapetana. Za Tillvja i njegovu pratnju nije ni poslije toga nes
tala svaka opasnost, jer se trebalo probiti kroz obruč neprijateljske vojske. Podivljalim konjima već se davno nije više dalo upravljati, pa su tako jahači u divljem trku prešli preko ostalog dijela bojnog polja, kad su tek opazili, da ih konji nose prema Dubenu, gdje se opravdano mogla očekivati neprijateljska posada. Dok su još razmišljali o tome, stvorila se najednom pred njima konjanička pukovnija, koje se znaci raspoznavanja nisu mogli prepoznati. Tek u posljednji čas, kad je već cijeli stožer mislio, da je zarobljen, začuo se sa strane konjaničke pukovnije spasonosni povik »Jesus Maria«, — i Tilly je bio spašen. Ispostavilo se, da je to bila pukovnija »Kronberg zu Rosz«, koja se u boju izgubila i tražila priključak glavnini.

Ma da je Tillvjeva vojska na taj način bila pobijeđena, ipak nije toliko nastradala, koliko bi se u prvi čas moglo misliti. To se osobito tiče one skupine, koja je ostala stajati na onom mjestu, gdje su se prije bitke nalazili Sasi, t. j. skupine Wangler. Budući da ovaj dio vojske nije više vidio neprija¬telja pred sobom, ostao je mirno do noći na svom mjestu, a onda je slijedio Tillyjev stožer u pravcu prema Leipzigu. Kod ove skupine nalazili su se i Hrvati, koji su sudjelovali u pro¬gonu saske konjice i pješadije. Isto tako je i Pappenheim učinio sve, što je bilo do njega, da spasi, što se još spasiti dalo. Uspjelo mu je spasiti i odnijeti čitavu blagajnu i arkiv u Leipzig, pa se prema tome može vidjeti, da su i Švedi bili na kraju svojih sila. Svi se izvještaji slažu u tome, da je konac bitke bio oko 7 sati navečer, pa je Pappenheim cijelu svoju akciju morao provesti noću ili drugog dana ujutro. U svemu je Tilly u bitci kod Breitenfelđa-Podehvitza izgubio što palih a što ranjenih vojnika oko 22.000, pa je prema Rudertovu računu njegova udarna sila mogla iznositi samo slijedeće efektive:

Pukovnija »Kronberg zu Rosz- . . . 600 konjanika
Pappenheimova konjica..... 1.000 ,,
Ostala pješadija......... 5.000
Ukupno 6.600 vojnika

Oko 5.400 vojnika mora da se raspršilo ili je otišlo u raz¬bojnike. Tilly je izgubio mnogo zastava i korneta,
ali su zato Hrvati u sastavu njegovih četa osvojili mnogo saskih zastava, tako da je broj zaplijenjenih neprijateljskih zastava iznosio 23. Ligaška vojska povukla se prema Ascherslebenu, a Gustav Adolf zaposjeo je sve one položaje, koje je Tilly ujutro istog dana zauzimao. U Leipzigu je stanje bilo očajno, jer se tamo nalazilo oko 5000 ranjenika ligaške vojske, koji su ležali kojekuda po ulicama, a najviše u presvođenim trijernovima gradske vijećnice.

Knez izbornik Johann Georg od Saske sjedinio se poslije bitke sa Švedima, pa je napustio svoje privremeno boravište kod Eilenburga. Gustav Adolf mu nije zamjerio njegovo prilično slabo držanje za vrijeme bitke kod Podelwitza ponajviše zbog toga, što je knez izbornik bio onaj, koji je savjetovao, da se primi bitka s Tillvjem. Johannu Gcorgu bilo je sada prije svega stalo do toga, da se kazni grad Leipzig zbog brze i nepotrebne predaje neprijatelju. Već 9. rujna, dakle dva dana nakon bitke, stigli su Sasi pred Leipzig i zatražili od ligaškog zapovjednika pukovnika Wanglera. da napusti grad. Slijedećeg dana zaposjeo je knez altenburški gradsku tvr
đavu u Leipzigu, pa je započelo čišćenje grada od ostataka ligaša, kao i od njihovih ranjenika. Mnogi od njih primili su ponudu da stupe u sasku vojsku, jer su se tako spasili daljih neprilika.

Švedi su 9. rujna zauzeli grad Merseburg, a 11. Haile s utvrdom Moritzburg. U Merseburgu se sve do tog časa nalazio grof Holck sa svojim konjanicima, pa ima dosta razloga vjerovanju, da je među njima bilo i Hrvata.
Tilly se u Tirin-giji složio sa svojim pomoćnim četama koje je već očekivao za vrijeme same bitke, t. j. odjeljenjima Fugger i Altringer, pa je s njima njegova vojska opet porasla na 18.600 vojnika. Sva ta »armađa« nalazila se u dosta lošem stanju, o čemu govore mnogi suvremenici. Vojnici su bili slabo opremljeni i hranjeni,
a k tome još vrlo nezadovoljni. TUlyjev poraz bio je dakako od protestanata mnogostruko iskorišten s namjerom, da se podigne moral savezničke vojske. U tu svrhu ispjevano je mnogo pjesama rugalica Tillvju i njegovim vojnicima. U jednoj takovoj pjesmici spominju se i Hrvati:
Ljutu travu na ljutu ranu!

Kralju Dmitre Zvonimire - u tamnici tvoji su ratnici-tvoji Generali!
Odgovorite