Velike demokracije i diktature

''...uzima se da su Hrvati doselili oko 630...''
Odgovorite
Avatar
zummann
Urednik
Postovi: 3262
Pridružen/a: čet vel 22, 2007 6:56 pm

Velike demokracije i diktature

Post Postao/la zummann »

Da počnemo s prvima. Renan je 1883. ovako opisao francusku demokraciju: »Društvo, gdje je lična osobina od male cijene, gdje talenat i duh nemaju službenog tečaja, gdje visoka služba čovjeka ne plemeni, gdje politika postaje rabota čeljadi šarena glasa i trećega reda, gdje zasluge života idu u prvom, redu za spletkom, za prostotom, za čaratanijom, koja goji umjetnost reklame, za previjanoišću, štono vješto potiskuje od sebe granicu kaznenoga zakona«. On je tu i takovu demokraciju još prihvatio, jer nije mislio, da se protivi »razvitku duha«, pa jer je u njoj imao drugih potreba, da im doskoči, i nekih ideala, da ih zadovolji, kao što su joj se priljubili i drugi ne tako razbistrene pameti, koji je nisu nalazili nepovoljnom, da bi održali svoje blagostanje i stekli bogatstvo. Istom će poslije parnice protiv Drevfusa (Židova časnika francuskoga generalnog stopa, kojega su obijedili, da je izdao vojničke tajne nekoj stranoj vlasti, da li pravo ili krivo, nije ni danas izvjesno) planuti borba između buržujske vladavine i katoličke teokracije s jedne, i socijalizma i slobodne misli s druge strane. Nu već prije te »Drevfusove revolucije« dizale su se sumnje, može li demokracija sa svojim vječitim kolebanjem između anarhije i diktature osnovati stalne slobodnjačke ustanove. A te neprilike francuske demokracije zadavale su takove sumnje i drugim državama na evropskom kopnu, koje su po njezinu ugledu skrojile svoje ustave.

Odonda su se ti moralni i duhovni poroci demokracije u Francuskoj i širom Evrope umnožili. Pridružile im se mnoge nemile i zlosretne pojave, potkupljeni političari, prodajna štampa, glavna poluga demokracije, podzemni svijet zločinaca i razbojnika, politički fanatizam, što je vodio do silnih nemira, krvave zavjere, tajne zalihe oružja, zlikovačka ludost komumarda i kogularda (zakukuljenika), financijskih vjetrogonja, koji potkapaju ekonomsku čvrstoću svoje zemlje, nemoralnost, izdajstvo i lupeštine u javnom i socijalnom životu. Garcia Olivier, bivši ministar pravde neslavne španjolske republikanske vlade u Valenciji, odista je mogao reći: »Čovjek ne potječe od Boga nego od životinja, a zato radi i postupa kao životinja«.

A svjetskim ratom i učinjenim mirom u Versaillesu nije svanula obećana i tako željkovana rujna zora bratstva između naroda, ni slobode i poretka kod kuće između pojedinih naroda i klasa. Naprotiv luč prosvjete i kulture stao je vrludati od zemlje do zemlje, od grada do grada, a da se nigdje nije mogao zaustaviti. Ljudi su u stravi i zeblji pitali, zar će se kulturna i prosvjetna snaga Evrope ugasiti? Zar je Evropa trgnula u nazadak ili se nalazi u veče uoči svoga napretka i uzlaza?

Još prije svršenog rata - planula je ruska revolucija i poput ranog kršćanstva stala propovijedati komunizam, nauku kozmopolitsku, pa i protiv-nacionalnu. Ta je nauka za razliku od kršćanstva u biti politička kao i Islam. Nu jedina čest njezina vjerovanja, koja je dosele prodrla, navala je na liberalizam. Do studenoga 1917. pobijali su ga samo natražnjaci, jer su marksisti kao i svi naprednjaci branili demokraciju, slobodu govora, slobodu štampe i sve druge političke tekovine liberalizma. A Sovjetska vlada, kad je prigrabila vlast, mislila je, da je ne samo komunistička ustanova, nego i čuvarica istine u vjeri, znanosti, metafizici i moralu. Njezina vlast seže gotovo u sva područja čovjekova života, a tko se ne slaže s tim službenim pravovjerjem, odmetnuo se od svog naroda, jer u Rusiji se kao i u Turskoj poslije svjetskog rata dogodila ne samo politička, nego i teologijska revolucija. Lenjinu je vjera nešto nerealno i može se izbrisati iz ljudskog života. On je očiti protivnik kršćanstva, odbacuje svaku vjeru pa i kršćansku, jer misli, da će ih naprosto nestati s ovog svijeta, kad ljudi budu »prosvjećeni« i tim postanu marksisti. Zato je Sovjetska vlada pozvana širiti istinu i pozitivnim naučanjem i zatiranjem svake druge nauke. Tako je nastala ta nedemokratska diktatura i oslonila se na Crvenu vojsku. Udružila je u sebi vlast i političku i vjersku i ekonomsku, pa zadobila neizmjernu snagu, da je mogla narodu nametnuti zulum, kakova svijet ne pamti.

Kozmopolitska komunistička čest ruske nauke nije prodrla u drugi svijet, ali odmet od liberalizma uspio je izvanredno. Od Rajne na istok pa sve tamo do Pacifika i na jugoistok do Mediterana gotovo su svagdje odbacili njegove glavne nauke. Najprije Italija, a onda Njemačka prigrlila je po izgledu boljševika skrojenu fašističku vladavinu, pa i u zemljama, koje su ostale demokratske, u Engleskoj, Francuskoj, Švajcarskoj, Finskoj, Belgiji, Holandiji i skandinavskim državama, izgubila je liberalna vjera puno od svoje gorljivosti. U svakoj zemlji osim u tim demokracijama bilo je državnih udara ili prevrata, koji se neizbježivom postupnošću prometnuli u diktature. Diktatura je danas u Evropi postala baš tako obična vladavina kao i u Južnoj Americi, pa se kao i tamo može za potrebu nazvati »demokratskim cezarizmom«.

Taj se naziv može činiti narodan i zvučiti demokratski, ali te moderne diktature ne samo ne pristaju u sustav demokratski, nego su i protivne narodnoj vlasti, a i neprijateljske demokraciji. Nemaju biti demokracije, nego su uistinu svagda diktature jedne stranke. Ne daju pojedincu temeljnih slobodnjačkih prava, čovječjih i građanskih, napose slobode misli, savjesti, govora, štampe, prava na imovinu, a i ne daju, da slobodan narod slobodno misli svoje različite misli, slobodno ih očituje po različitim strankama, slobodno ih raspravlja u slobodno biranom parlamentu i slobodno ih u takovu parlamentu zamiruje slobodnom suradnjom stranaka, vlade i oporbe, kabineta i njegovih protivnika. A gdje je moderna diktatura udružila u sebi vlast i političku i vjersku, kao što je sada na priliku u Rusiji i od česti u Njemačkoj, onda joj nema duga ostanka, jer je zator ovoj našoj kulturi. Rimsko carstvo je propalo, jer je ljudska pravila, po kojima je vladalo, uzimalo za Božji zakon, jer je pomiješalo svjetovnu vlast s vjerom i svomu najvišem glavaru davalo božansko svojstvo. To je vječita zabluda svakoga cezarizma. Čovjek ne može živjeti bez vjere, tek je moderni znanstveni čovjek, zadubljen u svoju nauku, odsječen od svijeta i gotovo prost od običnih grijeha, koji su baština naše puti, smišljao intelektualnu filozofiju, koja ga je možda u njegovoj zabiti zadovoljila, no nije nimalo pristajala mnoštvu. Ali do potpune rastave svjetovne i vjerske vlasti stoji sva naša kultura, sva čovječja sloboda u svakom području. To dvojstvo osniva se na samoj Bibliji, koja uči, da čovjek živi i od hljeba i od riječi Božje, i zapovijeda: Bogu Božje, caru carevo. Kralju Davidu bilo je zabranjeno graditi hram, jer je bio svjetski vladar i prolijevao krv, iako u svjetovnoj službi Bogu odabrana naroda. Nije tek slučajno, da vladara krune u crkvi. Pored državnog glavara stoji svećenik, ne borac staleški za svjetovnu vlast, nego sluga Božji, ne da nad njim vlada, nego da ga opomene, te ima još viših zakona od njegovih vladalačkih, a njima je baš tako podložan kao i njegov posljednji podanik.

Na kraju se pokazalo, da je fašizam u praktičnoj politici, u metodama, kako će postići svoje svrhe, pretekao demokracije osim onih spomenutih malih. Umio je svojom ideologijom kao nekom kolektivnom omarnom krda okupiti čitavu naciju oko jedne misli i cilja. Dotle su velike demokracije propuštale doskočiti neznanju i političkoj nesposobnosti naroda, da je s njih parlamentarni sustav sve više hramao, zanemarile su politički ga odgajati, buditi u njemu brigu za javne poslove i svijet njegove odgovornosti u prilikama, koje su mu se nadale. Do vjernosti narodnoj predaji, idealnoj i etičkoj baštini narodnoga samosvojnog bitka, držao je svijet tih demokracija vrlo malo. Intelektualni predstavnici javnog mnijenja općeno su se njome podrugivali, smatrali je pukom predrasudom, smiješnim »historizmom«, jaknim i prijekornim nedostatkom, nesposobnim otvoriti duhu nove ideje. Svojstvo, koje su najviše veličali, kao da je bila puna sloboda od svih pređašnjih prokušanih ideja i starih pristajanja. Mislili su, da svako pokoljenje valja da počne živjeti iznova, pa su ideje posljednjeg sata slavili kao najveće istine mjesto starijih predanih mišljenja, kojima su se ljudi prije povodili. Glavno im je bilo vječita mijena i sveđer drugo gledište, tek da duh bude svejednako živ i okretan. »Vive la bagatelle«, živjela trica, svaka novotarija, kojoj je bio suđen vijek jednodnevnih muha, kao da im je bila intelektualna i književna lozinka. Uza to kao da je svjetski rat ostavio iza sebe neki otrov u ćudi, neku prijeku ravnodušnost prema prostomu, surovomu, kažnjivomu, da je ološ mogao dići glavu i prkositi boljemu od sebe.

Fašizam je narodima nestrpljivim, rastrojenih živaca, uvrijeđenim, što u svijetu ne broje kako zaslužuju, donio čast, slobodu od moralnih stega, heroizam i legende, koje podstiču narodni ponos, a nada sve brzo shvaćanje, još bržu odluku i neodgodnu akciju u jednoj ruci. Osobito suprot njemačkog fašizma digla se Velika Britanija sa svojom nespremnom, mlakom, sporom i zagonetnom politikom. Narodima, što ne mogu dočekati časa, da »osvoje mjestoi na suncu«, suprotili se Englezi, koji i u životu idu polaganim i vrlo dugim koracima i ne će da »ispremeću« sudbinu. Suprotili se ljudi, koje je André Maurois (»Conseils à un jeune Francais«) tako zgodno opisao. Njihov se gnjev diže polagano, ali kad jednom provali, postojan je i snažan. Glasovi im ostaju jasni i duboki, oči su im mirne i gledaju ravno. Ni jedan znak, ništa ne kazuje, kad se Englezi spremaju na otpor. Kad se konačno odluče, da će, kako kažu, stupiti nogom na zemlju i oprijeti se, to ne biva s nekoga razloga, ni takova, koji će im se činiti golem i siguran, nego jer ih je nenadano presvojio neki tajni nagon, da to traže bogovi carstva. Tako su digli rat na Njemačku istom kad je Hitler provalio u Češku, jer je tim osramotio njihova prvog ministra, koji je s njime utanačio sporazum u Monakovu.

Koliko li je neprilika bilo njima i drugima od te njihove ćudi kao i od sadašnje parlamentarne demokracije, koja je sama metala smetnje na put svojoj vanjskoj i svakoj politici. Naročito neviđena li čuda u njihovoj vanjskoj politici, što se dogodilo u Monakovu 29. rujna 1938.! Dva najveća carstva modernog svijeta ustupaju svoj politički položaj državi, koja se na njih digla i bila nakon neiskazanih žrtava poražena samo pred dvadeset godina. A ustupaju ga bez borbe, bez ikakovih naknada, bez tvrdih jamstva za budućnost, pa predaju ključeve Evrope u ruke, za koje je sam britski ministar predsjednik Neville Chamberlain u prolaznom času odrešitosti kazao, da ih ne će uzeti, a da se prije ne uhvate u koštac s britskom vojničkom silom i ne savladaju je. Tom golemom čudu, kako razlaže čuveni američki publicist Hamilton Fish Armstrong (»When there is no Peace«), bio je neki zamršeniji uzrok nego što je puki fizički strah.

I strahu od rata u Londonu i Parizu valja dobrim dijelom pripisati to nenadno popuštanje u Monakovu. Ali još više pacifizmu, zazoru od rata, općem mnijenju, da je rat nevaljalo, barbarsko sredstvo politike, i živoj čežnji za mirom, što se nakon tolikih prevarenih nada iza svjetskog rata pojavila napose u Engleskoj, pa i u Francuskoj i u mnogim drugim stranama svijeta. Taj je osjećaj plemenit, a i spasonosan, ako obuzme sve zavađene i neprijateljske narode. Bez sumnje je obuzimao milijune Nijemaca i Talijana, ali u krizi oni nisu brojili ništa, pa je tek u Engleskoj i Francuskoj bio odlučan. U Engleskoj je Chamberlain iskreno dijelio sa svojim prosječnim zemljakom tu čežnju za mirom i zazor od rata. Na tome je gradio svoju »politiku pomirenja« i kušao, da ju i provede, kako ju je zamislio, makar i sa sve većim gubitkom moći i ugleda svoje zemlje u stranom svijetu. Znao je, da je rat narodu vrlo nemio i da će mu biti drago, ako čuje, da mu se od njega ne treba bojati, pa ako i budu kakove opasnosti, da će se iz nje izmaći svojim pametnim razlaganjem s onima, koji bi možda htjeli narušiti mir. Kad mu je u toj njegovoj »politici pomirenja« bilo poći u svoju Kanosu, uzdao se u općeni osjećaj olakšice, kad je zemlju oslobodio od rata, i računao, kako će se obraniti bijesu i buni, koja bi u zemlji planula, kad mu je bilo opravdati Monakov i narodu otvoreno reći, da je unatoč naporima od toliko godina i izdacima milijarda Narodna vlada (MacDonalda i njegovih nasljednika) tako zabatalila naoružanje, te se Velika Britanija prosto našla preslaba, da udari drugim putem. A nije se prevario u računu.

I u Francuskoj se ministar predsjednik Daladier i ministar vanjskih poslova Bonnet spasili na valu olakšice, što je prelio zemlju, kad je konačno izašlo, da ne treba ići u rat. Dok se kriza razvijala i dozrijevala, svejednako su isticali oslabljeni strategijski položaj Francuske i razdor u njezinu socijalnom i ekonomskom životu, da bi opravdali rabotu, u kojoj se gradili tek sporedni dionici. A u rujnu okoristili se francuskom ljubavi k miru, da bi otupili žalac prijekora, te je njihovom politikom, pa bilo s kojega razloga, Francuska izdala svoga saveznika, narušila svoj ugled u svijetu, gotovo sasvim izgubila političko vodstvo na evropskom kopnu i spala na gotovo čisto defenzivni položaj na zapadu Rajne.

Tako je Chamberlainu uspjelo dosljedno i uporno izvršiti politiku, koju je zamislio, i poslije njezin loš posljedak opravdati suvišnim priznanjem zanemarene vojničke spreme, koji bi u redovnim prilikama uzročio pad svake britske vlade. Tako su i Daladier i Bonnet mogli opravdati poraz, kojemu se inako nisu znali izmaći nego s najvećom opasnosti, da će zagaziti u rat, u kome se, kako su se branili, nisu mogli izvjesno nadati britskoj i ruskoj pomoći. A kad je u ona dva tri dana prije Monakova kriza došla do odlučnog časa, svijet je s obje strane Kanala bio spreman i na najgore, iako se nitko nije prestao nadati miru. Imućni ljudi bojali se, da bi sukob mogao svršiti konačnim rasulom svjetskoga gospodarstva, kojim su stekli svoju imovinu i bogatstvo. Dapače se bojali posljedica pobjede nad totalitarnim državama — da bi u njima poslije fašizma mogao doći darmar, a darmar komunistički, pa da bi takov prevrat njihovim probicima bio opasniji od fašističkoga. Mase su isto tako dobro znale opasnosti, koje bi im rat mogao donijeti. Svima narodnim slojevima bili su užasi i patnje, nedaće i prevarene nade posljednjeg rata još suviše u pameti, da budu zaboravljene, a sredovječni ljudi, koji se njih opominjali, još su pretežali mlađariju, kojoj je rat značio tek lozinku, s kojom će iz tamne uze svakidašnjega živovanja prijeći u budućnosti borbe i slave.

A bilo je i drugih, i općenih i posebnih razloga, s kojih se pretežno javno mnijenje protivilo ratu. Svijet većinom nije jasno razabirao razliku između negativnog pacifizma i pozitivnog zadatka organizacije mira. Dvadeset godina dobronamjerne, ali kadšto naivne pacifističke propagande urodilo je općom zabunom oko neke ideje i nekoga programa akcije. Ljudi su mislili, da je mir nešto, što valja veličati i izmoliti, a nije im na um palo, da ga treba otkupiti preuzimanjem na sebe znatnih međunarodnih obveza, pa možda i prihvaćanjem ograničenja državnog suvereniteta. Osim toga je taj čisto čovječni pokret bio presvojio žene osobitom snagom. One su u Engleskoj 1918. dobile pravo glasa, pa tamo i u Francuskoj zauzimale sve nezavisnije ekonomske položaje i vršile sve veću političku vlast. Znale su, da ne samo vojnik sin i muž, nego i dijete u kolijevci može da bude žrtva u modernom ratu, i mislile su, te se samo po sebi razumijeva, da budu na čelu mirovnih društava i izjava. Razlozi za mir, jer je ljudima koristan ili jer ga ištu njihovi plemeniti osjećaji, a razlozi tako različiti od zrele političke misli, da valja prije uočiti realne prilike, a onda tek podupirati nastojanja oko kolektivne sigurnosti i razoružanja, nisu se kosili sa slabačkom naukom hedonista dvadesetog vijeka, bezbrižne čeljadi, koja hoće da provodi život u slasti i lasti. Život dobar, a uza to život slobodan i dug svi su smatrali prirodnim pravom čovjeka, a prilike, da može tako živjeti, uzimali su za nešto, što valja da mu bude poklonjeno, a ne da to steče, i kad to steče, da čuva.

Zabuna svijeta dolazila je i od tako raširene, a lažne rečenice, da ratom nitko ne može ništa dobiti, jer je očito, da je dobiveni rat bolji od izgubljenoga. Konačno je pridošao i fizički strah, a osobito strah od mehaniziranoga rata, od pucnjave bomba, aviona i razornih tankova poslije vijesti, slika i pričanja očevidaca iz Etiopije, Kine i Španjolske. Zato su vijest o primirju u Monakovu svagdje onaj čas osjetili kao veliku olakšicu. A predratna Evropa bila je svagdje otišla u nepovrat i mjesto nje došla nova, koja se mogla opominjati, a i opominjala se hladnih peći u tvornicama, polja, koja su orale i obrađivale žene i starci, praznih soba u kući, hiljada i hiljada mrtvih, osakaćenih i ranjenih, a ozlovoljena tim novim životom, što ga je naslijedila uza sve neviđene i neiskazane žrtve. U toj novoj Evropi dobivali su radnici i seljaci sve jači politički položaj, budili i socijalističkom naukom utvrđivali u sebi ne samo klasnu nego i narodnu svijest, kao da oni sami, bez drugih staleža i zvanja u svim odlučnim stvarima čine naciju, pa više marili za svoje socijalne i klasne probitke nego za velike probleme međunarodnog života. To je sve u toj proletariatiziranoj Evropi pomoglo, da su velike demokracije, kako kaže Armstrong, posadile autoritativni režim na prijestolje, pa učinile, da su narodi, nenadano oslobođeni od more neželjena rata, klikujući kao poslanike Božje dočekali svoje državnike. Ali to se klikovanje brzo stišalo i za ne punu godinu dana strašno se tu odlijegao glas bojne trublje.

Autoritativna vladavina živi od vječitih fizičkih, čuvstvenih i idejnih pokreta, koje prema prilikama stišava i pod jaru je, a i ima za to potrebnu vlast u svojoj ruci. Ustavni državnici naprotiv brzo i lasno osjete svaki znak uzbuđena javnog mnijenja i znadu, da nemaju ni tako savršene vještine ni snage uputiti ga kamo hoće. Ako u njih nema one moralne odrešitosti predsjednika Wilsona ni samosvijesti Clemenceaua, gube svoje najbolje snage u javnom raspravljanju tako golemih problema. Zato u parlamentarnoj demokraciji nije bilo onoga reda i zapta, što ga fašizam daje zemlji. Državnici velikih demokracija trebali su, da se svejednako poravnavaju, da mnoštvu govore u vjetar, zalažu vjeru za nešto, što im je nemilo i u što sami ne vjeruju, zadržavaju ili odlažu stvari od životne važnosti, jer javno mnijenje nije još bilo za to dozrelo. Strpljivo im je bilo slušati, dok politički protivnici razlazu nevaljale ili opasne nauke, okolišati i oklijevati u opravljanju javnih poslova, jer je oporba ili, kako je to u Francuskoj, neka politička skupina bila gotova pobijati ih nekom lažnom krilaticom ili oboriti ih svojim protivnim glasom, koji nije išao za dobrom zemlje, nego da njoj pomogne do vlasti.

A protivnici demokracije mogli su reći s nekim pravom, da je ona neka utvara, jer su javnim mnijenjem upravljale lažljiva štampa i naručena propaganda radiom. Narodi tih demokracija nisu vladah sami nad sobom, kako su ih zaluđivali, da su vladah. Skupine, klike, oni, koji iz pozadine pomiču niti, brinuli su se za to. Mogli su agitacijom za četrnaest dana narod natjerati u rat, spretnim načinom prevesti ga žedna preko vode i raspaliti u njemu strasti, kakove su god htjeli. Štampa i radio, glavne poluge demokracije, bile su slobodne, koliko su to njihovi izvjestitelji, njihovi gospodari i politički probici dopuštali. Bile su podvržene tajnoj cenzuri d razvile su osobiti dar premučati neku stvar, kad je to trebalo. Svi su ti prigovori, što su ih dizah na parlamentarnu demokraciju, bili opravdani, sve su to bih njezini nedostaci i slaboće.

Ali najveći njezin nedostatak bio je uistinu to, što nije bila dosta okretna i gipka, da se priljubi novim socijalnim i ekonomskim prilikama, pa se preuredi prema njima. Što nije bila dosta spremna, da doskoči nagomilanim ekonomskim problemima ili da se s uspjehom natječe sa svojim totalitarnim takmacima. Brzina, s kojom se je moderni ekonomski život razvijao i s njime nicali prerazni socijalni problemi, koji su tražili svoje zadovoljenje, nametnula joj je zadatke, kojih nije mogla izvršiti. Ona se razvila i dostigla svoj vršak u doba, kad se je liberalna nauka o slobodnoj utakmici i o načelu »laissez faire, laissez aller«, dohvatila svoje najveće snage. Svako miješanje države u ekonomske probitke pojedinoga građanina bio je grijeh protiv kapitalističke slobode. Državna vlast ima tek paziti na red i dati pravnu zaštitu. Slobodna utakmica na polju kapitala i rada bio je ideal, a slobodna uvozna i izvozna trgovina najviši stepen blagostanja. Odonda se socijalne i ekonomske prilike stubokom promijenile. Kapitalisti traže od države pomoći i poretka, da bi spasili privatnu inicijativu. Liberalci ne mogu a da ne priznaju tu potrebu i nerado se primiču k državi, koja uzima radništvo i industriju u svoju zaštitu. Socijalisti i komunisti hoće cjelokupno plansko gospodarstvo čitave zemlje pod nekim oblikom državne vlasti. Dinamika seljaštva digla se i sveđ od njega stvara socijalnu silu, koje dosada nije bilo. Radništvo je zadobilo punu klasnu svijest, slobodno se organizira i po svojim se odabranicima kolektivno pogađa o visini nadnice. A iskustvo je pokazalo, da se moderna kapitalistička država ne može oprostiti nevolje nezaposlenih radnika. Ni najsavršenija demokracija engleska nije se dosada mogla doviti, kako će riješiti sve te probleme, pače se u njoj samoj podigle sumnje, hoće li se i dalje moći održati. Tako na priliku Harold J. Laski (»Parlamentarv government in England«,68 i d.) misli, da je udruženje kapitalizma i demokracije dalo engleski sustav parlamentarne vladavine, a da je kod toga kapitalizam bio jači od demokracije, jer odnosi vlasništva, što ih nameće, čine konstitutivno načelo demokracije. Zato taj parlamentarizam može svoje zadatke isprva i izvršiti samo u doba sveđernog građanskog blagostanja, koje je sada prestalo.

Velike demokracije kušale su tako se od te svoje nevolje pomoći, da su napustile načelo demokracije, a opet zadržale neke njezine vanjske oblike, jer je svijet navikao poistovjetiti oblik s načelom. Uistinu su tražile neki novi oblik vladavine, ne mareći, na kojem je načelu osnovana, tek da nađu brze pomoći u svojim ekonomskim poteškoćama. Prigrlile su svaku totalitarnu vrst s izgovorom, da demokracija u kritično doba državi ne daje snage, što ju treba. Tako je francuska demokracija bila prinuđena prihvatiti diktaturu i odreći se svoje vlasti. Daladier je pošao tragom fašizma. Britska se znatno primakla k istom položaju, jer su široki narodni življi slabo marili za donju kuću i njezine rasprave, a javno mnijenje bilo nesposobno držati na uzdi ministra predsjednika (Prime Minister). Po ustavu je doduše engleska vlada parlamentu zajednički kao jedna cjelina odgovorna i ta zajednička odgovornost kabineta glavni je stup svega parlamentskog sustava, ali konačno je ministar predsjednik tek sam sebi odgovoran i ministri, koji se s njime ne slažu, odstupaju, pa bi se i on mogao s pravom nazvati »Duce« ili »Fuhrer«.

Na posljetku se je u ovo nekoliko godina prije sadašnjega silnog požara evropskog vodio, kako ga je nazvao Georges Duhamel (»Memorial de la Guerre blanche«), »bijeli rat« za razliku od crvenoga, krvavoga. Narodi su evropski mislili, da žive u miru, ali uistinu bio im je nametnut »bijeli« rat. Svi načini građanskog demokratskog života, koji su im bili dragi, vrijednosti, koje su poštovali, sloboda ličnog odlučivanja, sve je to bilo u opasnosti, da bude uništeno. Od »crvenog« rata bar nastaju jasne prilike, svatko zna, što ga čeka, sve su snage spremne na boj i obranu. Bijeli se rat, vodi kao u magli, čovjek osjeća, da mu netko zlo kuje, ali točno ne zna tko — s užasom čita u novinama, da u susjednim državama s podsmijehom odbacuju zakone i pojmove čovječnosti, u koje je vjerovao. Čuje, da omladina drugih naroda na buljuke kolje, da je mir nešto mrsko, pa i propast. Da je demokracija sa svojom težnjom, da svoga bližnjega razumije i s njim se u miru poravna, nešto staračko, nešto, što umire; da će ovaj naš, stari svijet skoro propasti, a da neki novi, mladi uskrsava; ali ovaj put da ne dolazi omladina, koja će kao nasljednica starije pokoljenje izmijeniti, nego neka, koja kao da će objaviti rat svemu, što je pređašnjem koljenu bilo drago i sveto. Tako je posvuda bjesnila »la guerre blanche«, taj neumoljivi, dosada neoružani rat između onih, koji hoće svijet održati, kakav jest, s njegovim nedostacima, ali i s njegovim duhovnim nadama, i onih, koji hoće svijet promijeniti, ali tako temeljito, kako možda u ovo posljednje dvije hiljade godina nije bio promijenjen. Tako su titanske totalitarne sile, koje se ne prepadaju ni od čega,zapadnjačkoj kulturi navijestile boj do istrage.

Sad je red, da vidimo, valja li ona tvrdnja Suaresova o malim narodima i za njihove demokracije? Jesu li te male demokracije, Švicarska, gdje Nijemci, Francuzi i Talijani, građani različitih narodnosti, vjere i jezika, žive u miru i slozi, Danska, gdje su dvjesta hiljada seljaka malih posjednika izgradili sustav poljodjelskog zadrugarstva, koji je najdemokratskiji i najvrsniji na svijetu, Švedska, koja je više učinila nego ikoja zemlja, da ukloni nezaposlenost i pomiri probitke sela i grada, kapitala i rada, jesu li one doskočile nedostacima javnog i ekonomskog života za priliku u moćnoj i silnoj Engleskoj? Jer nepravde njezina ekonomskog sustava i njezine svakojake smetnje bjelodane su svemu svijetu — dokoni bogataš, koji živi u raskošju, i bijeda sirotinje u blatnim uličicama (slums); tragična nemoć naći rada za dva milijuna nezaposlenih; polagano izopačivanje onih, koji osjećaju, da ih ne trebaju, jer nemaju posla ni dijela u životu zemlje; žalosna istina, da je kanda izgubila umijeće vladanja i vodstva, da joj je vanjska politika tako mlohava i slaba, te je zemlja gubila svoj ugled i moć u svijetu; da ništa čestito nisu učinili, kako bi se popravilo sramotno stanje oskudnih; da je unatoč nedostatnoj ishrani velike množine djece mlijeko za djecu tako skupo, te ga nezaposleni nikako ne mogu nabaviti, dok se neizmjerna količina su viška mlijeka prodaje u tvorničke svrhe za četvrtinu cijene, za koju ga nezaposleni može kupiti! A iz prikaza, kako ga o tim malim narodima iznose najnovija djela očevidaca, sira E. D. Simona,načelnika grada Manchestera i bivšeg ministra (»The smaller Democracies*, 1939.), i J. Hampdena Jacksona, znanog suvremenog engleskog historika (»Finland«, 1940.), možemo dabome u ovom krat¬kom pregledu pohvatali tek ponajglavnije crte.



dr.Vinko Krišković-Na izmaku ove naše demokracije;Zagreb,1940.
Nikad ne prestati vikati već sipati bijes,
kao što vulkan riga lavinu.
U noćima mračnim bit gorući krijes,
što svijetli daleko,daleko u daljinu....
Odgovorite