Ideja stališke organizacije

''...uzima se da su Hrvati doselili oko 630...''
Odgovorite
Avatar
zummann
Urednik
Postovi: 3262
Pridružen/a: čet vel 22, 2007 6:56 pm

Ideja stališke organizacije

Post Postao/la zummann »

Prof. Dr. Eugen pl. Sladović


Danas nema više nikakvog spora o tome, da dolazi novi sviet i novi poredak s novim družtvenim, političkim i gospodarskim uređenjem, i da se stvara novi europski poredak. Pitanje, koje se razpravlja, tiče se sadržaja novog poredka. Za kontinentalno europske narode predstoji uređenje
nove europske zajednice naroda unutar europskog gospodarskog prostora. Ideološke supstancije europskih suvremenih revolucija pridaju dominantan značaj družtvenom (socialnom) pitanju.

Život teče kao stalna struja pojava i zbivanja. Unutar toga strujanja nalazi se čovjek, obitelj, narod i država. Na to strujanje utječu različiti čimbenici. Kako to nastaje?... Kakvi će ti novi oblici budućeg vremena?... Kakav će biti u novom poredku odnos između pojedinca i družtva, pojedinca i države, države i narodnog gospodarstva ?... Da li epohu liberalističkog kapitalizma s anarhističkim neredom zamjenjuje plansko, etatističko ili dirigirano (vođeno) narodno gospodarstvo? Kakav će biti novi družtveni (socialni) poredak? Koje će osnovne ideje predstavljati podlogu za novi poredak ?... Tko bi ukratko nabrojio sve probleme, koje donosi strujanje života! Odgovor na pitanja nema samo teoretsku, nego i veliku praktičnu važnost, a tiče se napose europskih država, među koje spada i Nezavisna Država Hrvatska.

Politički i narodno-gospodarski liberalizam i individualizam nisu izpunili ni jedno očekivanje: njegova »sloboda« sastojala je u glasovanju za određenu političku stranku, njegova jednakost« bila je formalno-pravnog značaja i predstavljala družtvenu nejednakost i zaoštravanje družtvenih opreka (bogati i siromašni), njegovo »sudjelovanje naroda u državi« onemogućilo je državnim centralizmom i uništenjem organičkih stališa, a njegova »osobna ličnost« postala je kotač neosobnoga pustog svieta robe, stvari i neizpravno primienjene racionazacije, a mjesto ideje zajednice postavio je načelo međusobne neobuzdane borbe i utakmice. To je sve dovelo do stvaranja novog stališa asocialnih osoba iz podzemlja, a materijalno izdiglo nad idealno i imaterijalno.

Problemi, koje danas obuhvaća skupna oznaka »družtveno pitanje«, vrlo su složeni po svom sadržaju i svrhama, a u glavni diele se u dvie skupine, i to:

a) pitanja, koja se neposredno tiču svrhe i svrsishodnog oblikovanja družtvenoga, narodnog i državnog života. Pošto je država organizacija najvišeg naravno-ljudskog zajedničkog života, a pripada joj veća važnost nego ostalim družtvenim tvorbama, pripada u toj skupini pitanja najveća važnost svemu, što se tiče države, njezine svrhe i organizacije, ovlaštenja i zadataka državnog vodstva,položaja pojedinaca i manjih družtvenih zajednica i dr. To je posve razumljivo jer zadaće suvremene kulturne države s kulturnim zakonodavstvom i kulturnom upravom moraju odgovarati duhu vremena i potrebama suvremene kulture, a mora nastoja da ukloni trzavice i krize, koje u posljednjem stoljeću potresaju temeljima ljudske družtvene egzistencije,i

b) pitanja, koja tiču predpostavaka i uvjeta za sreću i blagostanje naroda kao cjeline i svakog njegovog člana. Ovamo spadaju napose pitanja narodnog gospodarstva, koje stavlja na razpolaganje potrebna stvarna dobra i stvara podlogu za stvaranje duhovnih vrjednota.

Potrebno je ukloniti biedu i nevolju. Obje skupine pitanja uzko su povezane, jer se tiču zajedničkog života u narodnoj i državnoj zajednici, a državi (državnom vodstvu) pripada odlučna zadaća kod njihovog rješavanja i ona je jedina moguća,da utječe na uzpostavu i održanje družtvene pravde i pravednog postupanja (aequitas) u uzajamnim odnosima kao i na čuvanje časti svakog svog člana.

U najužoj vezi s novim družtvemi političkim i gospodarskim uređenjem nalazi se pitanje zvanja i stališa. Nitko danas ne pomišlja na uzpostavu stališke države kakva je postojala u srednjem vieku, ali iako je taj državni oblik dovršio svoju zadaću i prepustio mjesto apsolutnoj monarhiji i policajnoj državi, koju je pod kraj XVIII. stoljeća zamienila pravna država s demokratsko-liberalnim uređenje nikad niesu zvanje i stališ izgubili svoje značenje i važnost. Kad se govori o ulozi stališa u novom poredku, koji se sad organizira i koji dolazi, onda se ista povezuje s novim duhom vremena i novim potrebama, koje ne dozvoljavaju uvedenje stare stališke države, ali traže suradnju stališa i zvanja u svladavanju sadanjih zadataka i potreba.

U ljudskom družtvu postoje družtvene (socialne) skupine kao ukupnosti individuuma ili obitelji spojenih tradicionalnim zajedničkim kulturnim vrjednotama ili vlastitim probitcima (silama) i odgovarajućim pravcem mišljenja (nazora) ili zvanja (rada) kod kojih je razviena sviest o zajedničkoj pripadnosti (idealnom jedinstvu) i ako ne mora predležati nužno , jedinstvena volja niti naprama vani nastupaju kao organizirane korporacije, a njihova se obstojnost i mučki latentni sporazum očituje u onim događajima, u kojima na njih djeluju određeni vanjski ili unutarnji utjecaji (pritisak, borba, težnja za poboljšanjem i sl.). Takve družtvene skupnosti mogu biti: gospodarske(ekonomske), političke ih moralno-duševne. Među takve družtvene skupine spadaju i stališi i klase (družtveni razredi), koji se u bitnosti osnivaju na činjenicama narodno-gospodarskog života i zvanja (zanimanja) i ako njihovo djelovanje i utjecaj prelazi i na političko i moralno-duševno područje. Pojam klase (etimoložki od grčke rieči klasis = poziv) teoretski je kontraverzan (sporan), a označuje načelno družtvenu skupinu,koja ne nastaje naravnim načinom (organički), nego umjetno, o nesumnjivo predleže zajednički i dodirni trenutci u život noj sudbini osoba, koje ju sačinjavaju. Klasu ne stvara mučka činjenica zajedničkog života ljudi u naravnoj, zajednici, nego sviestno osvjedočenje o zajedničkoj pripadnosti i istog doživljavanja, pa se zato govori o »klasnoj sviesti« i o »klasnim suprotnostima«, »klasnoj borbi«. Danas se pod klasom razumievaju skupine ljudi, koji zajedno spadaju na osnovi narodno-gospodarskih činjenica (zemljišni posjed, radna snaga shvaćena roba).

Izrazi »klasa« i »stališ« često se zamienjuju kao sinonimi pa im neki pridaju razliku samo po tome, što su stališi čvršći, ukočeniji i trajniji, a klase fluidnije i pokretnije, stališi u većoj mjeri nasljedni, dok se klasa određuje većinom prema faktičnim prilikama i stanjima, koji konkretno mogu biti jednaki i kroz više pokoljenja, ali se mogu s vremenom promieniti tako, da se pojedini individuumi ili obitelji mogu bilo deklasirati bilo socialno izdignuti. Suvremena družtvena klasa je tvorba novijega kulturnog razvitka, a napose razvila se u vezi liberalističkim kapitalizmom (radnička klasa),koji je dao poticaja za stvaranje posebne klasne sviesti borbenog značaja.Tome nasuprot stališi su prastara družtvena uredba, nastali su organički u ljudskim zajednicama, a osnivali se na različitim temeljima (po rodu, po zvanju). Prema napomeni Dr. Ante Radića u staro su vrieme postojala samo dva stališa (plemićki i svećenički), kojima se kasnije pridružio treći građanski stališ, kod obrazlaganja pojma stališa navodi ove primjere: »Vidite,seljaci su svoj stalež,radnici, koji rade kod majstora u kakvom zanatu ili obrtu ili u tvornici (fabrici), oni su opet svoj stalež, činovnici su svoj stalež, vojnici su svoj stalež, bogataši, koji žive samo od kapitala, oni su svoj stalež (ili bolje oni su svoj "sedež", jer oni malo stoje, nego više sjede). A čuje se još za književnički i umjetnički stalež, a to su pisci, slikari i kipari." Pod od stališom razumieva se skupina ljudi, koji u družtvenom životu zauzimaju isti (jednaki) ih sličan položaj. Staliži ne predstavljaju već radi svog postanka (po rodu ih zvanju) prolaznu, nego trajnu družtvenu skupnost. Ukinućem staliških povlastica po rođenju prestao je u suvremenom družtvu stališ po zvanju (zanimanju), koji predstavlja nesavršeno dobrovoljno družtveno udruženje, koje se osniva na činjenici diobe rada, okupljuje članove istoga ili srodnog zvanja, a nastoji čuvati i unapriediti svoje posebne (stališke) probitke. Po svojoj organizaciji (ustrojstvu) predstavlja stališ posebnu vrst upravnog tiela u družtvenoj skupnosti, koji na osnovi zajedničkog mišljenja (nazora) uzrokuje jednakost djelanja svojih članova, provodi posebni stališki odgoj članova i stališku stegu, a nada sve čuva stališku čast i poštenje. Stališ je prema tome zajednica činidaba osnovana na zajednici života i kao takva živi organizam.

U srednjem vieku bila je čitava država stališki organizira a pravo predstavljalo je stališko pravo tako, da je svaki stališ imao svoje vlastito pravo. Iza francuske revolucije (1789.), koja je proglasila načelo ukidanja staliških povlastica i na njegovo mjesto postavila načelo formalno-pravne jednakosti, postepeno su u europskim državama ukinuti stari stališi, ali stališka ideja i stališi po sebi djelovali su i dalje. Ta stališka ideja sačuvala se do najnovijeg vremena, napose na području narodnog gospodarstva (trgovački stališ, obrtnički stališ, nički stališ, seljački stališ).

U zapadnoj i južnoj Europi nalazimo na početku srednji vieka najprije plemstvo, svećenstvo i seljačtvo kao posebne stališe s vlastitim značajkama i družtvenim funkcijama: plemstvo njeguje družtvovno-političku stranu kulture borbama (ratovima), upravom, organizacijom i reprezentacijom, specifičnim kriepostima gospodskog života i sposobnostima, b) svećenstvo skrbi za vjerske i crkvene poslove i c) seljačtvo bavi se narodno-gospodarskim poslovima uz svojstva primitivne kulture. Kasnije (XVIII. stoljeće) pridolazi građanski stalež koji je (za razliku od prijašnjih stališa) sastavljen od nejednakih sastavnih dielova i nema jedinstvene družtvene funkcije uključuje u sebi napose tri skupine: činovnićtvo (političko-družtveni život), krugovi inteligencije (duhovni život) i narodno-gospodarski krugovi (tečevni život). Dok su stariji stališi konzervativnog značaja, građanski postaje nosilac dalekosežnog individualizma, oslobađa se stega i tradicija na teoretskom praktičnom području, priklanja se racionalizmu i postaje predstavnik liberalističkih tendencija. Najkasnije (XIX. stol je razvija se novi radnički stališ, koji već seže u doba, kad su stališe u suvremenoj zapadnoeuropskoj kulturi nadomjestili družtveni razredi (klase). Radnički stališ, odnosno radnička klasa ne predstavlja samo puku interesnu zajednicu, nego i posebna ideologija, koja je orijentirana borbeno protiv građanskog družtva.

Smatra se, da je u zapadnoj Europi sve do početka XIX. stoljeća postojalo stališko družtvo, koje je u to vrieme nadomješćeno slievanjem u klase (razrede). Stališko družtvo postoji a priori svagdje ondje, gdje je prvobitna združna organizacija zamienjena poglavarstenom, t. j. s državom i njezinim klasama. Stališi su (Alfred Vierkandt) skupine istog plemena, odnosno naroda, koje odieljuju običaji, način mišljenja i pravo. Između stališa i plemena postoji određena sličnost po tome, što pleme predstavlja okruženje određenih krugom srodnih plemena.I pojedini stališi imaju u određenoj mjeri skupnu kulturu plemena ili naroda s osobitim obojenjem (dialektom). Na posljednjoj činjenici osniva se (apstrahirajući od napetosti i eventualnih borbenih odnosa) unutarnje odjelenje između pojedinih stališa. Potonje predstavlja po sebi smetnju, jer obstojnost staa spriečava postanak nacionalne sviesti. Osobni odnosi i družtvenost unutar određenoga stališkog družtva ograničuje se u pravilu na vlastiti stališ i samo unutar njega može se razviti i postojati skupna zajednica (zajednica skupina). Kod toga predstavlja zajednička kultura bitnu podlogu. No pored zajedničkog biča utječu na to i zajednica sudbine, zajedničke borbe, patnje i veselje. Članovi istog stališa smatraju se solidarno povezani, koliko postoje odnosi moći i borbe, a to vriedi napose za gospodujući družtveni razred.

Stari cehovi nisu bili samo interesna i svrsishodna udruženja, nego životne zajednice, jer njihov djelokrug nije obuhvaćao samo čisto narodno-gospodarska pitanja, nego je obuhvaćao i čitav život svojih članova. Cehovi nastojali su oživotvoriti pored narodno-gospodarskih i umjetničke, religiozne, obće kulturne i vojničke svrhe. Cehovi obuhvaćali su svoje članove bez obzira da li su bili mladi ili stari, zdravi ili bolesni, djelatno sposobni ili invalidi, kao i njihove udovice i siročad, a najvažnijim su
matrali socialnu činidbu. Zato cehovi niesu poznavali proletarijata ni trajnih kriza, a između majstora, naučnika i pomoćnika vladala je harmonija bez klasne mržnje.

Dok je čovjek živio u stališkoj zajednici, određivali su njegov život i vladanje životni zakoni njegovog stališa, a po tome hranu, odielo,stan, družtvenost, svečanosti, rad i sve druge trebe, i to prema stoljetnoj tradiciji. To vriedi napose za stališ obrtnika i trgovaca, koji su u život unosili poštenje, radinost, stabilitet, moralna shvaćanja i poredak, što je pogodovalo narodnoj zajednici.

Ekstremni individualizam razbio je sve te povezanosti i zajednice, doveo do neobuzdane međusobne utakmice, a narodno gospodarstvo izložio neprestanim trzavicama i krizama, uklonio volju za radom, otvorio širom vrata požudama i uživanju, pogodovao društvenim borbama i radničkim štrajkovima, pokrenuo seljačtvo iz njegovih starih domova u tvornice (bieg sa sela), a na mjesto obećanog narodnog blagostanja donio biedu milijuna nezaposlenih osoba.

Pored toga stvorio je stranačku državu sa svim nedaćama političke borbe. Činjenica je, da su dobre strane individualizma konačno potisnute po zlima i da se on okrivljuje za krizu svili kulturnih vrjednota, koja se pojavljuje na početku XX. stoljeća.

Izkustvo pokazuje, da nije moguće osnovati državu na materijalističkom načelu podpune matematičke jednakosti sviju njezinih članova tako, da je svaki pojedini individuum neposredno u odnosu prema državnom autoritetu i da svakom pripada posve jednaki kvalitativni i kvantitativni udio u koristima. U svakoj ljudskoj zajednici, — pa tako i u državi, — vlada naravno-nužno načelo nejednakosti i zato su pojedini individuumi primorani unutar državnih granica i postojećega pravnog poredka osnivati nesavršena družtva u obliku pojedinačnih skupina sve do stališa. Izkustvo pokazuje dalje, da je stališko slojevanje unutar države naravno, jer izlazi iz bića i naravi čovjeka kao družtvovne jedinice. Ograničenost i nedostatnost pojedinca čovjeka i potreba vršenja određenih funkcija (poslova i djelatnosti) bez kojih ne može postojati ni jedna država, odnosno bez kojih ne mogu postojati ljudi, koji su spojeni u istoj državi radi međusobnog pomaganja, vodi nužno do načela podjele rada. Prema tome načelu posvećuju se određeni ljudi s istim shvaćanjem i sklonostima, s približno istim sposobnostima i spremom za određene poslove i djelatnosti, određenim funkcijama, koje im najbolje odgovaraju. Takvi ljudi spajaju se unutar države u nesavršene zajednice, koje predstavljaju stališe i nastoje pod zajedničkim vodstvom i zajedničkim sredstvima provoditi izabrane funkcije podređujući svoje svrhe zajedničkim državnim svrhama i zadatcima. Na taj način razvili su se historički stališi i stališke funkcije.

Izkustvo pokazuje, da je za osiguranje obćega državnog i narodnog kao i narodno-gospodarskog dobra i napredka po državnoj vlasti potrebna suradnja organiziranih narodnih stališa. Organizaciji naroda na zadružnoj i stališkoj podlozi je svrha, da sve pripadnike istih stališa, zvanja i priznatih važnih probitaka poveže u zajednicu (postrojbu) sa zadaćom, da pod nadzorom države i pokreta uz veću ili manju samoupravu skrbi za unapređivanje i oživotvorenje probitaka, koji su im povjereni. Za to je potrebno takvim organizacijama dati sva ona ovlašćenja, koja omogućuju postignuće tih svrha, a pored toga pripustiti i određeni njihov utjecaj na državno zakonodavstvo u obliku zakonske inicijative. Velika i sveobuhvatna zadaća, koja pripada suvremenoj državi u vezi s unapređivanjem narodnog blagostanja i sreće, može se uzpješno postići samo složnim silama i zajedničkim radom sviju narodnih snaga. Broj i vrstnoća tih sila mora biti u toliko na višem stupnju, koliko je viša duševna i stvarna narodna kultura, koju je narod postigao. Porast kulture naroda najuže je povezan s odgovarajućim povećanjem zahtjeva na ukupna kulturna dobra, a to se može postići samo ako u tom pravcu neprestano djeluje stalno uređeni organizam snaga.

Nova europska država, koja je narodna i socialna (družtvena) i pravna država upućena je na svoje stališe. Što ie država u većoj mjeri autoritativna pa po tome upućena na hierarhički izgrađen krug vođa, u toliko više mora organizirati stališe, jer u jima dobiva organe preko kojjh može voditi sva životna područja naroda. Nova državna ideja mora nastojati ponovo urediti gospodarske zajednice, — dakako ne nekadanje stare, nego nove, koje odgovaraju sadanjem duhu vremena i novim potrebama države i naroda. Te nove stališke zajednice moraju ponovno postati životne zajednice zvanja, što će dovesti do centralizacije života osnivanjem novih zajednica i olakšati oživotvorenje postavljenih javnih zadaća. Shodnim mjerama provest će se harmonična suradnja svih novih stališa osnovanih na načelu nadzirane samouprave.

Vriednost pojedinih stališa u njihovu uključenju u državnu cjelinu izlazi iz položaja zasebnih probitaka i svrha svakoga pojedinog stališa i njihovog odnosa naprama višim i najvišim svrhama čovjeka, naroda i države. Po tome nastaje slojevanje, koje nekim stališima daje veće značenje, odnosno izpoređuja ih ili nadređuje. Ukoliko više određena stališka funkcija unapređuje najviša državna i narodna dobra ili daje osnovnu značajku narodu i državi, u toliko joj pripada viši položaj. Ali u svakom slučaju moraju svi stališi svoje svrhe oživotvoriti u uzajamnoj i skladnoj suradnji s ostalima, jer su načelno svi upućeni jedan na drugoga, a svi na sve. Tek iz skladnoga uzajamnog djelovanja svih stališa, koji se organički nadopunjuju, moguće je oživotvoriti skupne državne svrhe. Ako se jedna stališka skupina brine za obskrbljivanje životnim i živežnim namirnicama, skrbi druga za stan, odielo, oruđe, strojeve i si., treća za izobrazbu i odgoj, četvrta za promet, trgovinu i t. d. Sve te stališke svrhe moraju se organički ugraditi u državnu cjelinu tako, da svaki stališ daje svoje i prima od drugih njihovo prema načelu narodnog solidarizma.

Važnost stališa napose je iztaknuo soeialni papa Lav XIII. u svojoj enciklici »Rerum novarum« (1891.) a koja je u velikoj mjeri utjecala na katoličku socialnu filozofiiu i postala za katolički sviet "velika listina socialnog poredka" kako ju je o njezinoj četrdesetgodišnjici nazvao papa Pio XI. u svojoj enciklici "Quadragesimo anno" (1931.).

Između njemačkog nacionalnog socijalizma i talijanskog fašizma postoje određene značajne sličnosti u osnovnim načelima, ali i znatne razlike. Uglavnom razlikuju se ta dva državno-pravna sistema u sliedećem:

a) fašizam izdiže ideju države (država iznad svega pa i iznad naroda), a nacionalni socijalizam ideju naroda (narod je iznad države, te država ne stvara narod, nego narod državu),

b) fašizam predpostavlja bogodanog vođu, a nacionalni socijalizam vođu i narod,

c) fašizam podržava kult države, vođe i državnog racionalizma (napredak države ovisi od državne organizacije i državnog plana), a nacionalni socijalizam osniva se na nacionalističkom romanticizmu vjerujući u misiju rasno i duhovno jedinstvenog naroda,

d) fašizam uzpostavlja jedinstvenu korporativnu državnu organizaciju (stato corporativo), a nacionalni socijalizam jedinstvenu državu bez korporativnog značaja.

Zajedničko je fašizmu i nacionalnom socijalizmu, da suzbijaju na svim životnim područjima marksizam i klasnu borbu, jer to ruši jedinstvo naroda i države, i da narodno gospodarstvo smatraju jednom od ukupnih manifestacija narodnoga i državnog života, koja podpada pod vodstvo države prema načelu, da narod ne živi radi narodnog gospodarstva niti narodno gospodarstvo postoji radi glavnice (kapitala), nego glavnica mora služiti narodnom gospodarstvu, a ovo narodu.

Fašizam je spontana i nova duševna tvorevina, koja je stupila na mjesto prijašnje liberalne države sa svrhom, di družtveni poredak poboljša, a njegovo se biće sastoji u kombi¬naciji dvaju načela (načelo elite i načelo državnog autoriteta). Lozinka fašizma glasi: sve za državu, ništa protiv države i ništ;i izvan države, a političku i đružtvenu nauku liberalizma i indi¬vidualizma zamjenjuje načelom zajednice smatrajući da je za¬jednica konačna svrha individuuma. Fašizam je izgradio kor¬porativnu državu, koja ukida klasnu borbu (opreka između rađa i glavnice), a od svih članova državne zajednice traži od¬ređena svojstva (vjernost, odvažnost, marljivost, štedljivost i poštenje). Na političkom području provedeno je-načelo vođo (Duce), a fašističkoj stranci pripada značaj institucije javnog prava. Fašističke političke institucije omogućile su po svom autoritetu disciplinirati družtvene skupine (stališe, zvanja) i pretvoriti ih u pomoćne državne organe. Pretvaranje družtve-nih skupina u pomoćne državne organe, njihovo podređivanje pod državu i uklapanje u državu izvršeno je pomoću fašističkih institucija, koje su nazvane »korporacije«. Korporacije su sa¬stavljene iz asocijacija iste gospodarske kategorije (iz sindi¬kata radnika i poduzetnika). Vrhovni organ korporacija je na¬rodno korporaciono vieće, koje podržaje vezu između različitih korporacija. Funkcija korporacija sastoji se u davanju savjeta, obraničkom rješavanju sporova između radnika i poduzetnika i normativnom postavljanju obvezatnih propisa. Time je kor¬poracijama priznat značaj državnih organa. Prema organičkom planu uvedene su 22 korporacije, koje se diele u tri glavne sku¬pine (8, 8 i 6). U prvu skupinu spadaju poljodjclsko-industrij-sko-komercijalne korporacije za žitarske plodove, povrće, vo¬ćarstvo, vinogradarstvo, uljarstvo, šećernu repu i proizvod ju šećera, stočarstvo i ribarstvo, šumarstvo i tekstil, u druga sku¬pinu industrijalno-komercijalne korporacije za industriju odiela, kemičku industriju, papir i tiskare, za preradbu metala i grad¬nju strojeva, građevinarstvo, plin, vodu i elektricitet, rudar¬stvo, staklenu i keramičku industriju, a u treću skupinu korpo¬racije za različite činidbe (za osiguranje, kredit, slobodna zva¬nja, umjetnost, pomorski i zračni promet, kazališta i hoteljer-ska industrija).
Velika Njemačka Država i Italija ubrajaju se prema svom gađanjem državno-pravnom ustrojstvu u autoritativne i totali¬tarne države. Pojam totalitarne države potječe od državno¬pravnog njemačkog pisca Adolfa Miiller-a (1809.), koji je na državu prenio romantični pojam totaliteta pa se zato smatra pretečom totalitarne države. Po njegovom shvaćanju država nije ni mljekarstvo, ni zavod za osiguranje, ni manufaktura, ni merkantilistički societet, nego povezanost sviju tjelesnih i duševnih snaga i potreba te ukupnost unutarnjega i vanjskog života određenog naroda, koji predstavlja ogromnu, veliku, energičnu, neizmjernu, pokretnu i živu cjelinu, ih još bolje alliance prijašnjih pokoljenja sa sadanjima i budućima i obra¬tno. Pojedinac mora se prema njegovom shvaćanju priučiti na to, da s požrtvovnosti vjeruje u dužnost čuvanja nacionalne države naslieđene od otaca, jer ona predstavlja građansku za¬jednicu ljudi pozvanih na život i smrt s određenom lokalnom, nacionalnom i kulturnom idejom. Vječnom shemom pravnoga državnog i družtvenog života i garancijom snage naroda i drža¬ve smatra Miiller jednostavnu diobu ljudi prema stališima i zvanjima, jer u tome se sastoji istinska sloboda i živi zakon narodnog napredka, kao i koncentracija ukupnoga državnog i ustavnog prava u stališkim odnosima. Zato odbacuje Miiller umjetne konstitucionalne tvorevine kao nezgodan surogat sta-

nr*r\

liških uredaba srednjeg vieka. Njemačku nauku o totalitarnoj državi razvio je Carl Schmitt, prema kojemu državno-pravne teorije o državi ne smiju biti samovoljne puke konstrukcije ni spekulacije, nego odraz političke realnosti, a od totalitarni države samo je korak do totalitarne prakse. Među najveću kulturna dobra spadaju narod (narodna zajednica), rasa i na rodna čast, a medu osnovne stranice državnog života obitelj, gospodarska poduzeća i nacionalno-socijalistička njemačka ra dna stranka — što sve zajedno tvori jedinstvo države, koje ne može proizvesti nikakva noya birokracija. Nacionalno-socijali¬stička njemačka država je narodna zajednica ih zapravo na¬rodna država osnovana na volji naroda, koja se neprestano i spontano očituje u dnevnom kontaktu s vođama. Tu narodnu volju pozna najbolje vrhovni vođa s jedinstvenim autoritetom, koji joj daje oblik i skrbi za njezino izvršenje. Vođi ne pri pada samo zadaća da izdaje pravne norme (pravila), nego i vodstvo politike, dapače politika još je prešnija zadaća, a u politici nema ukočenih pravila. Njemačka nacionalno-socijali stička državna pohtika polazi sa stajališta zajednice tako, du ni jedan njezin član ne smije svoju družtvenu (socijalnu) slo¬bodu upotrebljavati protiv zajednice. Njemačka totalitarna državna ideja traži totalitet i u narodnom gospodarstvu sa hijerarhičkom organizacijom obrtne samouprave. Nacionalni socijalizam perhorescira nesređenu gomilu (masu), a svakom članu narodne zajednice određuje mjesto, koje mora izpunjavati svojim dužnostima. Pojedincima pripadaju.u narodnoj zajed¬nici i prava, a najplemenitije pravo sastoji se u nastojanju države, da sposobnima otvori slobodan put, i to ne na papiru (pr< glašivanjem zakona), nego praktičnim socijalno-pohtičkim mjerama. Njemački nacionalni socijalizam uključuje u sebi tri načela: načelo naroda, načelo vođe i načelo političkog totaliteta, koji su podje. no temelji novog ustava (Dr. A. G. Walz), a vla¬danje označuje sređivanje i uređivanje naroda te razjašnjava¬nje njegove misije. Nacionalni socijalizam ne smatra državnom vezem pravnu ideju (pravno pravilo), nego osjećaj solidarnosti, koji se osniva na jedinstvu rase i jedinstvu kulturnih težnja. Načelo solidarnosti pomaže uklanjanje pojedinačnog egoizma i uklanjanje družtvenih sukoba i opreka. Po tome shvaćanju identificira se država s obitelji, u kojoj dominira osjećaj obi¬teljske solidarnosti, sloge i pomirljivosti. Nauka o objektivnom pravu nadomješćuje se naukom o narodnom zadružnom prav¬nom položaju, prema kojoj svatko podpada pod zajednicu i po kojoj gubi pravni položaj ako ne vrši dužnost vjernosti i časti prema zajednici. Prema shvaćanju nacionalnog socijalizma pri¬marno je narod kao organizam, a država je kao njegov organ samo sekundarno, dok je nacionalno-socijalistička stranka i njezin pokret državni organ. Totalitarna država je c'ržava po¬kreta, koji je izgrađen u jedinstvenu nacionalno-socijahstičku stanku, koja je nosilac njemačke državne misli i neodieljeno spojena s državom.
Nezavisna Država Hrvatska pristupila je također ure¬đenju svojih unutarnjo-političkih i vanjsko-političkih odnosa.
Odmah nakon uzkrsnuća Nezavisne Države Hrvatske iz¬javio je Poglavnik dne 21. V. 1941.: » .. .U Hrvatskoj će vladati red i rad. Hrvatska država bit će uređivana na osnovama tradi¬cija hrvatskog naroda i na najmodernijim načelima, koja su kod naših velikih prijatelja i saveznika pokazala, da su u da¬našnje vrieme jedina u stanju stvoriti red, dati rada, pr'baviti kruha i uzpcstaviti normalan život.« Time je jasno naglašena tendencija, da se unutarnje političko, družtvovno i narodno-gospodarsko uređenje Nezavisne Države Hrvatske prisloni s jedne strane na hrvatske naredne tradicije, a s druge strane na organizaciju, koja je provedena kod Velike Njemačke Drža e i Italije, kao naših velikih prijatelja i saveznika, kojima hrvat¬ski narod pored svoje stalne borbe i žrtava zahvaljuje znatan udio na uzpostavi samostalne i nezavisne hrvatske države. To usklađen je potrebno je i radi buduće organizacije velikog europskog kontinentalnog prostora, u kojemu će i Nezavisna Država Hrvatska dobiti i^mati svoje mjesto i izpunjavati svoju misiju. No uzprkos toga načelnog stajališta, koji odgovara duhu vremena i političkom razboru, nije time ništa konkretno određeno i pridržana je mogućnost vlastitog pravca, i to tim prije što ni dvije glavne kontinentalne europske države, koje provode novu organizaciju čitavoga političkoga, i ružtvenog, kulturnog i narodno-gospodarskog života, nemaju jednako po¬litičko, družtveno, kulturno i narodno-gospodarsko uređenje. Hrvatska državna pohtika naglasila je prislanjanje na tu su¬vremenu državnu organizaciju, ali prema osobitostima i tradi¬cijama hrvatskog naroda, a to daje mogućnost da se iz nacio-nalno-socijalističkog njemačkog i fašističkog talijanskog siste¬ma uzme ono, što najbolje odgovara potrebama i tradicijama hrvatskog naroda i hrvatske države. Osim toga je Poglavnik prigodom svečanog otvorenja Hrvatskog državnog sabora dne 23. veljače 1942. u svojoj poslanici iztaknuo između ostaloga: ». . . Sazvao sam Hrvatski državni sabor u glavni državni grad Zagreb... uzpostavljajući tako u život prastaru hrvatsku na¬rodnu uztanovu i prastari hrvatski ustavni činbenik... u kome su naši pređi začeli prve začetke postrojenoga narodnog i držav-
2C'

nog života, u kome su udarili prve temelje i dali oblik najsavr-šenijoj zajednici naroda, državi« ... Osim toga opetovano se Poglavnik pozivao na nauku Oca Domovine Dr. Ante Starčevića i seljačkoga narodnog vođe Dr. Stjepana Radića, a sve te iz¬jave upućuju, da će oblikovanje unutarnjega državnog života u mnogom pravcu krenuti svojim vlastitim putem u težnji da se spoje gore označene dvije tendencije.
Prema izjavi Poglavnika Dr. Ante Pavelića od 30. VI. 1941.: »... čitav Hrvatski narod opredielio se i zaželio novi red, novi život autoritativnog državnog sustava«. Nezavisna Država Hr¬vatska izgrađuje se kao politička jedinstvena autoritativna i totalitarna država, a pri tome uvažuju se hrvatske tradicije i narodne osobitosti.
U poslanici Hrvatskom državnom saboru od 23. n. 1942. izjavio je Poglavnik između ostaloga: »...Mi smo seljački narod pa je i seljačko gospodarstvo najveći činbenik u našem narodnom životu. Veliki će biti stoga rad na podizanju selja¬čkog gospodarstva i na namicanju svega onoga, što seljak u svom gospodarstvu treba. Jedan liepi dio naše zemlje jest plo¬dan žitaricama, nu ima i mnogo krajeva, gdje se doduše rađaju junaci, nu ne rađa bjelica pšenica. Važna je s toga zadaća, da se kruh svagdanji učini pristupačan svakom kraju naše domo¬vine. Dok su samo tuđinci imali gotovo cieli veleobrt i trgovinu u svojim rukama, kojima je bilo stalo samo do vlastitih probi¬taka, i dok zakonodavstvo i vlast nije bila u našim rukama, nije niti radnik mogao naći prave zaštite i pravedne naplate svoga rada. Nezavisna Država Hrvatska već je učinila, da se onima, koji su to učinili, dalji posao onemogući, nu potrebno je i pravedno da se radniku pruži zaštita za dostojan život. Škole su stara odlika hrvatskog naroda, a čeka nas veliki posao da se usavrše, a napose pučko i stručno školstvo. Narodna se¬ljačka prosvjeta podignuta do čim većeg stupnja dovodi- i do boljega zdravstvenog i gospodarskog stanja naroda, pa joj treba posvetiti čim veću pažnju.« Hrvatski državni sabor vršit će vrlo važnu ulogu savjetnika Poglavnika kod rješavanja svih zakonodavnih i drugih državnih pitanja.
U pogledu stališa i stališkog uređenja u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj važno je spomenuti osnovna načela Hrvatskoga usta¬škog oslobodilačkog pokreta, koja su sadržana u ustaškom ustavu i osnovnim ustaškim načelima.
U točki 13. Ustava Ustaše Hrvatskog oslobodilačkog po¬kreta od 1932. sadržana je ova odredba: »Glavni Ustaški Stan će po odredbi Poglavnika izdati posebne propise o postrojava¬nju ustaških tvorba, o novačenju i polaganju prisege, o usta¬škoj izobrazbi za borbu, o odori, opremi i naoružavanju, o stegi, radu i vršenju službe te o svemu, što se odnosi na ustaški po¬kret i djelatnost.« Time je načelno iztaknuto povezivanje svih narodnih snaga s ustaškim pokretom, koji za razliku od faši¬stičke stranke i nacionalno-socijalističke njemačke radne stran¬ke nije preuzeo naziv »stranka«, nego se od svog postanka na¬zivao i djelovao kao veliki narodni pokret s težnjom, da obu¬hvati čitav narod.
U Načelima Hrvatskog ustaškog oslobodilačkog pokreta od 1. VI. 1933., kojima pripada ustavno-pravni značaj, sadržane su sliedeće odredbe:
Točka 12.: Seljačtvo nije samo temelj i izvor svakoga života, nego ono samo po sebi sačinjava hrvatski na¬rod te je kao takvo nosilac i vršilac svake državne vlasti u Hrvatskoj Državi.
I kraj toga svi stališi hrvatskog naroda sačinja¬vaju jednu narodnu cjelinu, budući i ostali stališi u hrvatskom narodu, koji su pripadnici hrvatske krvi, imaju ne samo svoj korien i porieklo, nego i trajnu obiteljsku vezu sa selom.
Tko u Hrvatskoj ne potječe iz seljačke obitelji, taj u 90 slučajeva od stotine nije hrvatskog poriekla ni krvi, već je doseljeni stranac. Točka 16.: Težište ćudoredne (moralne) snage hrvatskog naroda leži u urednom i vjerskom obiteljskom životu, njegove gospodarske snage u seljačkom gospodarstvu, zadružnom životu i prirodnom bogatstvu hrvatske zemlje, obrambena snaga u sređbotvornim (organi-zatornim) i prokušanim vojnim vrlinama.
Prosvjetni ili kulturni napredak hrvatskog naroda temelji se na prirodnoj narodnoj darovitosti i proku¬šanoj sposobnosti na polju nauke, znanosti i prosvjete.
Veleobrt, obrt, kućno rukotvorstvo i trgovina imaju biti ruka pomoćnica u sveukupnom seljačkom i obćem narodnom gospodarstvu. Te grane života imaju biti polje častnog rada te vrelo dostojnog života rad¬nika, a ne sredstvo gomilanja narodne imovine u ru¬kama glavničara (kapitalista).
SSS
Točka. 17.: Skladno gajenje, promicanje i UMvršavanje svih narodnih vrlina i grana narodnog života, zadaća je svih pregnuća javnog rada i državne vlasti kao takve, jer one daju jamstvo obstanka, vjekovnog bivstvovanja i blagostanja sadanjih i budućih poko¬ljenja cjelokupnoga hrvatskog naroda te obstojnosti i sigurnosti Nezavisne Države Hrvatske.
Iz točke 12. načela Hrvatskog ustaškog pokreta od 1. VI. 1933. izlazi jasno naglašena misao o narodu kao organizmu, koji je sastavljen od stališa kao naravnih dielova. Time je na¬glašeno, da se hrvatski narod sastoji od stališa, od kojih se napose spominje seljački stališ, ali podjedno naglašuje, da je on sam po sebi hrvatski narod te temelj i izvor stakcg života. To je razumljivo, jer oko 83% hrvatskog naroda pripada se-lječkom stališu, koji je po tome najbrojniji, a predstavlja vječno vrelo za pomlađivanje narodnog života. No tim načelom je podjedno naglašeno, da svi stališi hrvatskog naroda čine jednu cjelinu, i po tome jedinstvo naroa uključuje u sebi sve stališke sastavne die'.ove, od kojih je seljačtvo osobito' važno po broju i važnosti, ali i svi ostali stališi vrše svoje važne funk¬cije koje u skupnosti (skladu) zajamčuju »obstanak, vjekovno bivstvovanje i blagostanje sadanjih i budućih pokoljenja cjelo¬kupnoga hrvatskog naroda, te obstojnost i sigurnost Nezavisne Države Hrvatske« (točka 17. načela Hrvatskoga ustaškog po¬kreta). Ustaška načela nag'ašuju ideju narodne cjeline i sklad nog uzajamnog rada sviju narodnih stališa, jer samo na tome može se izgraditi sigurno jamstvo za. narodnu i državnu sa¬dašnjost i budućnost, i samo tako oživotvoriti narodno blago¬stanje, odnosno pravo na sreću i blagostanje hrvatskog naroda kao cjeline i svakog pojedinog Hrvata kao člana te cjeline. — (Točka 9. načela Hrvatskog ustaškog pokreta).
Ova načela i smjernice počele su s vremenom dobivati kon¬kretan oblik. Prvi korak na tom putu novoga družtvenog ure¬đenja hrvatske narodne i državne zajednice učinjen je odred¬bom Poglavnika od 25. XI. 1941. o osnutku staliških i drugih postrojbi u okviru Hrvatskoga Ustaškog oslobodilačkog pokreta. Tu odredbu izdao je Poglavnik na osnovi točke 13. ustaškog ustava u svojstvu Poglavnikova Glavnoga Ustaškog Stana, a promienjena je i nadopunjena kasnijom od 1. V. 1942. I ove odredbe, kojim pripada pravna (zakonska) moć, pokazuju na stajalište Hrvatskog ustaškog pokreta prema narodu i njego¬vim sastavnim đielovima. Prema tome stajalištu hrvatski je narod cjelina, koja ie sastavljena od različitih staliža no zvanju i drugih družtvenih skupina, a i sudjeluju u proizvodnji stvar¬nih i duševnih dobara, odnosno u unapređivanju prosvjetnog, kuJturaog, iiu. anit a-nog (dobrotv >rnog) i drugog obćeg na¬rodnog dobra i nastojanja. To izlazi iz sadržaja i duha tih od¬redaba kao iz kasnijih potanjih propisa, koji sadrže propisnici do sad organiziranih staliških postrojba.
Prvobitno prema odredbi od 25. XI. 1941. određeno je osni¬vanje glavnog saveza stališa i đružtava, u koje je bilo uklju¬čene 16 saveza i saveza đružtava, i to: 1) Hrvatski savez se¬ljaka, 2) Hrvatski savez radnika, 3) Hrvatski savez ratnih ne-moćnika (invalida), 4) Hrvatski savez državnih namještenika, 5) Hrvatski savez samoupravnih namještenika, 6) Hrvatski savez privatnih namještenika, 7) Hrvatski savez slobodnih zvanja (pravnika, liečnika, tehničara i t. d.), 8) Hrvatski savez veleobrtnika, 9) Hrvatski savez obrtnika, 10) Hrvatski savez trgovaca, 11) Hrvatski savez umirovljenika, 12) Hrvatski sa¬vez kućevlastnika, 13) Hrvatski savez športskih i planinarskih đružtava, 14) Hrvatski savez vatrogasaca, 15) Hrvatski savez uljudbenih i dobrotvornih đružtava i 16) Hrvatski savez dobro¬tvornih đružtava. Pored toga predviđeno je, da se prema po¬trebi mogu osnivati i drugi savezi. Kasnijom odredbom od 1. V. 1942. provedena je izmjena tako, da je određeno osnivanje 18 postrojba, i to pored spomenutih 16 postrojba osnovane su i dvije nove, i to: 17) Hrvatski savez grafičkih radnika i 18) Hrvatski savez samopomoćnih đružtava.
Već sastav te organizacije pokazuje, da je hrvatska držav¬na politika izabrala svoj put kod organizacije čitavoga hrvat¬skoga naroda u jednu povezanu falangu radi koncentracije sviju pozitivnih narodnih snaga u spomenutu svrhu. Spomenute odredbe ne drže se teoretskih određenja o pojmu stališa, nego sliede svoje političke svrhe koncentracije. Od poviestnih stališa dobivaju svoje posebne stališke postrojbe: 1) stališ seljaka (Hrvatski savez seljaka), 2) stališ radnika (Hrvatski radnički savez, Hrvatski savez grafičkih radnika i Hrvatski savez pri¬vatnih namještenika), 3) stališ gospodarskih poduzetnika (Hrvatski savez veleobrtnika, Hrvatski savez obrtnika i Hrvat¬ski savez trgovaca), i 4) stališ slobodnih zvanja (Hrvatski sa¬vez slobodnih zvanja — pravnika, liečnika, tehničara i t. d.). No pored toga predviđena je stališka organizacija i za ove sta¬liše, i to: a) za državne i samoupravne namještenike (Hrvatski savez državnih namještenika i Hrvatski savez samoupravnih namještenika) i b) Hrvatski savez kućevlastnika, od kojih prvoj pripada značaj stališke organizacije prema novijem dru-žtvenom stališkom razvitku, dok drugoj takav značaj pripada po važnosti prostornog gospodarstva na kulturan život naroda. Osim tih staliških organizacija predviđeno je i organiziranje

266

267

saveza postojećih i dozvoljenih đružtava s kulturnom, huma¬nitarnom, sportskom i samoponioenom svrhom, odnosno orga¬niziranje saveza ratnih nemoćnika (invalida).
Prema tome razlikuje se s jedne strane: a) obvezatne (obligatorne) postrojbe, a to su sve stališke postrojbe (savezi), u koje mora pristupiti sVatko prema svojoj djelatnosti ili zva¬nju odnosno struci, i b) dobrovoljne (fakultativne) postrojbe, a to su svi savezi, koji okupljaju u sebi družtva s kulturnom, humanitarnom ili sportskom — planinarskom svrhom, a koje su osnovane na načelu dobrovoljnog pristupa.
S druge strane razlikuju se: a) stališke postrojbe, koje u sebi okupljaju stališe i b) stručne postrojbe, koje u sebi oku¬pljaju pojedine struke zvanja (zanimanja).
Svi ti savezi i postrojbe osnovane unutar tih saveza osno¬vani su na načelu postavljenog vodstva u skladu s autoritativ¬nim državnim sistemom, politički su nadzirani po ustaškom pokretu, a stručno vođeni po svojim višim ustrojbenim i stru¬čnim predstavnicima. Na čelu saveza nalazi se savezničar. Sa¬vezi diele se u pravilu na župe i kotare, kojima su na čelu žup¬ski i kotarski povjerenici. Prema potrebi mogu se osnovati i mjesna povjereničtva.. Savezi mogu se prema potrebi dalje dieliti na dosaveze, kojima su na čelu đosavezni povjerenici.
Ovi spomenuti savezi sačinjavaju glavni savez ustrojba, kojemu je na čelu državni savezničar staliških postrojba. Državnog savezničara imenuje Poglavnik. Savezničare imenuje Poglavnik na prieđlog savezničara, a župske i kotar; ke povje¬renike savezničar. Državni savezničar može razriešiti sve du-žnostnike, ako ne izpunjavaju svojih dužnosti, a naročito ako ne rade u skladu s ustaškim načelima. Glede savezničara stavlja u tom pogledu državni savezničar shodne priedloge Poglavniku.
Postavljeno je načelo, da je svatko dužan biti članom svoje stališke, odnosno stručne postrojbe, te prema svojim osobnim, duševnim i imovinskim sposobnostima sudjelovati u njihovom radu. S druge strane nijednom Hrvatu, koji se nije ogriešio o čast i probitke hrvatskoga naroda, te koji svojim značajem i ćudorednom vriednošću pruža jamstvo da će živjeti prema usta¬škim načelima, ne može se spriečiti da postane član hrvatskih ustrojba, osnovanih na načelu dobrovoljnog pristupa u članstvo.
Sve državne i samoupravne oblasti (ustanove) dužne su državnom savezničara i ostalim savezničarima u graničar-a svog djelokruga pružati pomoć kori izvršavanja njihovih zada¬taka. Nakon provođenja u život tih saveza, što će biti progla¬šeno posebnom odredbom, prestaje djelatnost svih postojećih đružtava osnovanih s istom ih sličnom svrhom.
Organizacija unutarnjeg života u Nezavisnoj Državi Hrvat¬skoj uređena je prema tome ovako: 1) politički okupljen je čitav hrvatski narod u Hrvatskom ustaškom oslobodilačkom pokretu, koji ima svoj ustav (1932.) i svoja načela (1933.), a uključuje u sebi sve sviestne Hrvate, koji imaju potrebna mo¬ralna svojstva i volju održavati ustašku stegu. Unutar toga političkog okvira provodi se dalja organizacija unutarnjeg javnog života tako, da se u okviru ustaškog pokreta i pod nje¬govim nadzorom osnivaju stališke i druge cružtvene postrojbe, i 2) stališki i družtveno svrstan je hrvatski narod prema svo¬jim sastavnim stališkim (stručnim) i družtvenim d'elovima u stališke (stručne) i druge družtvene (savezne) postrojbe, od kojih su neke obvezatnog, a druge dobrovoljnog značaja obzi¬rom na pristup i članstvo. Sve te stališke i družtvene organi¬zacije sa značajem korporacija javnog prava i s posebnim funkcijama osnivaju se i vrše svoje djelovanje u okviru Hrvat¬skog oslobodilačkog Ustaškog pokreta i pod njegovim nadzo¬rom. Tako je čitav hrvatski narod uokviren u Ustaški pokret. Veza između ustaškog pokreta i tih postrojba postizava se time, što sam Poglavnik (posredno preko državnog savezni¬čara) vodi sav rad spomenutih saveza i njihovih nižih jedinica. U tu je svrhu kod svih staliških (stručnih) i drugih postrojba prove eno spomenuto autoritativno načelo postavljenog vod¬stva. Politički nadzor nad radom staliških (stručnih) i drugih postrojba vrši neposredno Ustaški pokret, koji je prema pro¬pisu točke 2. Ustaškog ustava od 1932. pozvan: » ... da brani svim sredstvima državnu samostalnost Hrvatske i narodnu osebujnost hrvatskog naroda, te se bori zato da u hrvatskoj državi uviek bude vladao samo hrvatski narod, te da on bude pođpunim gospodarom svih tvarnih i duhovnih dobara u svo¬joj zemlji, napredno i pravedno uređenoj u duhu ustaških na¬čela«. Načela Hrvatskoga ustaškog pokreta od 1. VI. 1933. određuju:
Točka 10.: Hrvatski narod ima svoje vrhovničko pravo (suverenitet) po kome on jedini ima vladati u svojoj državi i upravljati sa svim državnim i narodnim po¬slovima.
Točka 11.: U hrvatskim narodnim i državnim poslovima u samostalnoj i Nezavisnoj Državi Hrvatskoj ne smije odlučivati, tko nije po koljenima i po krvi član Hrvat¬skog naroda, te isto tako ne smije o sudbini Hrvat¬skoga naroda i Hrvatske Države odlučivati nijedan strani narod ni država.

nui

Spomenuta organizacija unutarnjeg života, koji je uklop¬ljen u Ustaški pokret, razlikuje: a) politički nadzor, koji nad stališkim (stručnim) i drugim postrojbama vrši Ustaški pokret, od b) stručnog vodstva, koji neposredno vrše nadležni savezni organi unutar postavljenih propisnika, ah koje također pod-pada pod politički nadzor.
U spomenutim odredbama Poglavnika od 25. XI. 1941. i od 1. V. 1942. o osnutku staliških i drugih postrojba u okviru Ustaškog pokreta ne nalazi se nikakva ustanova u pogledu nji¬hove svrhe. Svrha (zadaća) staliških i drugih postrojba ozna čene su u kasnije izdanim propisima. Svim savezima povjerena je u bitnosti zadaća da udruživanjem svojih staležkih ili stru¬čnih pripadnika, koji se moraju učlaniti »osiguravaju Nezavi¬snoj Državi Hrvatskoj vjerne suradnike u radu na ostvarenju svih njezinih zadataka u skladu s načelima Hrvatskog ustaškog oslobodilačkog pokreta i probitcima hrvatskog naroda i da svom stališu i svojim članovima prema načelu samopomoei omoguće unapređenje njihovih probitaka u svim pravcima, a napose u gospodarskom, stručnom, prosvjetnom, družtvenom i stališkom. U tu svrhu moraju sve stališke i druge postrojbe surađivati s postrojbama Hrvatskoga ustaškog oslobodilačkog pokreta i brinuti se za ćudoredni, narodnostni i obće prosvjetni odgoj svojih članova, te gajiti osjećaj i vjernost prema hrvat¬skoj narodnoj i državnoj zajednici.« Na taj je način stališkim postrojbama dana obsežna zadaća, koja daleko premašuje svrhe dosadanjih staliških i stručnih organizacija. Pored toga pred¬viđeno je propisnicima, da se svakom savezu mogu zakonskim odredbama povjeriti i drugi poslovi pod vodstvom i nadzorom državnih oblasti. Po tome postaju ti savezi suradnici državne uprave i njezini pomoćni organi. Upravo ta organizacija u zna¬tnoj mjeri približuje u tom pogledu našu stališku organizaciju talijanskom korporativnom sistemu i ako se inače od njega razlikuje.
Osim toga sadržavaju propisnici o stališkim savezima od¬redbu, prema kojoj su svi članovi odnosnih saveza dužni oda¬zvati se pozivu državnog savezničara i pojedinih nadležnih sa-vezničara na vieće stručnjaka, i sudjelovati u tom radu sa svim svojim duševnim sposobnostima
Prema točki 14. načela Hrvatskoga ustaškog pokreta od 1. VI. 1933.: »Temelj svake vriednosti jest samo rad, a temelj svakog prava jest dužnost. Stoga u Hrvatskoj Državi rad označuje stupanj vriednosti svakog pojedinca i ima predstav¬ljati temelj cjelokupnoga narodnog blagostanja. Nitko ne može imati nikakvih posebnih prava, nego samo dužnosti prema na-

odu i državi, koje jedino daju svakom pravo na zaštićen jivot.« U skladu s ti..i ustavno-pravnim nićelom naglašeno' je u § 1. zakonske odredbe broj CXXV-992.-Z od 30. IV. 194-. o uređenju radnih odnosa: »Svaki državljanin ima pravo i duž¬nost raditi i samo rad može biti temelj obstanka i mjerilo svake vriednosti. Svaki rad je samo tad dozvoljen, ako uspjeh toga rada ne donosi štete državi i narodu, nego služi njihovom na-predku i dobrobiti.« Potonja zakonska odredba ne naziva rad¬nike (namještenike) i poduzetnike (poslodavce) dosadanjim uobičajenim pravnirn i vulgarnim izrazom »poslodavac« iv»po-sloprimac«, nego ih smatra suradnicima, koji u zajedničkom rac"u sudjeluju" svojom tjelesnom i umnom djelatnošću, a kcji moraju svoje međusobne odnose uskladiti tako, da su uteme¬ljeni u prvom redu na načelu dobrobiti naroda i države kao cjeline, a onda tek na koristima pojedinaca. To pokazuje da su sadržana razdioba na stališe (cružtvene razrede) na području narodnog gospodarstva, odnosno položaj vlastnika gospodar¬skih poduzeća i njihovih radničkih (namješteničkih) suradni-ia, ali ne smije postojati odnos izkorišćavanja radne snage^ ni na¬rodnog (državnog) dobra. Time je ujedno iztaknuto načelo so-Udariteta u odnosu između rada i glavnice, radnika i poduzet¬nika uz podpuno izključenje klasne borbe.
Poglavnik iztaknuo je u svom govoru od 1. V. 1942. pred¬stavnicima staliških postrojba između ostaloga j ove rieči: ' »Iskreno se veselim, da ste shvatih duh vremena, da ste shvatili veličinu, časova i da ste u tom svom shvaćanju prionuli i pre-gnuli, da ovo, može biti najvažnije, pitanje našeg unutarnjeg života uzmete k sebi sami u svoje ruke "i da ga riešavate i da ga riešite onako, kako to traže i zahtievaju probitci cjelokupno¬ga hrvatskog naroda, kako to zahtievaju probici novog poredka, koji dolazi u svietu, u Europi i u našoj domovini.« Time su iz¬rečene jasne i odlučne rieči, kojima je naglašena zamašitost te unutarnje organizacije kao posebnih grana djelatnosti unutar Ustaškog pokreta, što će omogućiti praktično povezivanje toga pokreta sa cjelokupnom djelatnošću hrvatskog naroda i svih njegovih dielova (slojeva, stališa, družtava i pojedinaca). Kad se to unutarnje uređenje provede i uklone prvotne zapreke i kad svakud prodre načelo obće dužnosti rada i suradnje prema načelu družtvene pravde, moći će se pristupiti oživotvorenju 'načela prava na sreću i blagostanje pojedinaca i naroda, a Hrvatskoj osigurati suradnja s ostalim europskim državama. Prema tome mogu se izvesti ova značenja izraza »stališ«:
a) stališ kao uredba etičko-socijalna (ćuđoredno-đružtvena),
b) stališ kao družtvena skupina u obliku saveza, cV stališ kao aktivitet (djelatnost) s delegiranom vlasti vršenja određenih

državnih fankcija, đ) stališ kao državni organ i e) stališ kao sredstvo pomoću kojega država provodi koordinaciju, koope¬raciju i unifikaciju različitih probitaka socijalne (družtvene) i ekonomske (narodno-gospodarske) naravi. Time je pod jedno označen stališ kao sredstvo i kao svrha.
Na pitanje tko je stariji: stališ ih država, odgovorio je već Hegel u svojoj Filozofiji prava: država je metafizički starija, a psihološki je za članove prvi stališ jer je po svom djelovanju bliži, a služi da se svi njegovi članovi priljube državi. Bez Hrvatske države nema novih stališa, a bez jedinstva ne može se provesti uzklađenje. Bez Nezavisne Države Hrvatske ne može se prema točki 9. Ustaških načela oživotvoriti ni ostvariti sreću i blagostanje za narod kao cjelinu ni za pojeiince kao njezine članove. Kod ostvarivanja te sreće i blagostanja moraju stališi priložiti svoja nastojanja i rad.
Nastojanje državne politike u pitanjima nutarnje organi¬zacije mora se promatrati uviek u okviru obće hrvatske poli¬tike koja polazi organički iz poviestne orijentacije hrvatskog naroda, njegove misije na svom narodnom i životnom geopoli¬tičkom prostoru i novog uređenja kontinentalne Europe. Misija hrvatskog naroda i hrvatske države posve je u skladu s osno¬vama nove Europe, koja nastaje. Pitanja, koja se tiču nove Europe, zajednički zanimaju sve samostalne i nezavisne europ¬ske države, - koje se iskreno pridruže kontinentalno-europsko j suradnji. Tu vriedi načelo suum cukme i pravednog uključenja sviju legitimnih prava i probitaka, a na osnovi narodno-narav-nih, poviestnih i političkih životnih uvjeta.
Hrvatski narod mora shvatiti svoju zadaću u svom život¬nom prostoru kao europsku misiju i sviestno izvršavati svoje europske dužnosti, jer je to u bitnosti ona misija, koju već vrši kroz stoljeća u korist Europe u svojstvu graničara. Hrvatski narod nije samo na svom životnom području osnovao prije 1200 godina Svoj vlastiti narodni i državni život, nego je odmah po dolazku u svoju sadanju domovinu preuzeo ulogu zaštitnika i graničara zapadne europske kulture i svoju krv kroz stoljeća prohevao čuvajući ostale europske zapadne narode od opusto-šenja i vršio ulogu posrednika između zapada i iztoka. Misija hrvatskog naroda je poviestna nužda, a vršeći ju, uzko je srastao sa svojim zemljištnim prostorom, koje smatra neotu¬đivim životnim prostorom. Tu misiju lakše će hrvatski narod vršiti, ako dobije takvo unutarnje uređenje, koje će omogućiti skladno razvijanje sviju pozitivnih narodnih snaga pojedinaca, stališa i družtava. Tome služi i organizacija hrvatskog naroda u stališe korporativnog značaja. Na nama je da crpimo na izkustvu drugih, da preuzimamo sve što odgovara duhu vre¬mena 1 našoj narodnoj osobitosti uvažujući hrvatsku narodnu
tradiciju i tako postignemo po mogućnosti najveći sklad u na-
šem narodnom životu. Naše uključenje u pogledu unutarnje
Organizacije je naš prilog Europi. U tu svrhu treba prionuti
radu, jer vrieme žuri i nema čekanja. v
Naše geslo mora biti: povjerenje u vrhovno državno Srodstvo i rad.
Nikad ne prestati vikati već sipati bijes,
kao što vulkan riga lavinu.
U noćima mračnim bit gorući krijes,
što svijetli daleko,daleko u daljinu....
Odgovorite