Neprekinuta nit hrvatske državnosti od 1102.-1941.

''...uzima se da su Hrvati doselili oko 630...''
Odgovorite
Avatar
zummann
Urednik
Postovi: 3262
Pridružen/a: čet vel 22, 2007 6:56 pm

Neprekinuta nit hrvatske državnosti od 1102.-1941.

Post Postao/la zummann »

MOŽEMO LI GOVORITI O "839.GODINA ROBOVANJA"?

Tias Mortigjija



Hrvatska državotvorna predaja, naša državnost i poviestno državno pravo — uz živi osjećaj naroda — temelji su hrvatske političke misli i sastavni dielovi suvremenog hrvatskog nacionalizma. Zato je potrebno, da nam ovi pojmovi budu jasni i odredjeni, posebno, kad ih upotrebljavamo danas u političkom raspravljanju o značenju obnove Nezavisne Države Hrvatske.

Često naime, čujemo, kako mnogi ističu, da smo se 10. travnja prošle godine oslobodili »stoljetnog robovanja i tame«, te da je »hrvatska državnost i sloboda obnovljena ili uzpostavljena nakon 839 godina.«

Očita je namjera ovih rieči, posebno izticanja onih 839 godina. Te su rieči rodoljubne i izrečene u težnji, da se što više naglasi poviestno značenje uzpostave Nezavisne Države Hrvatske u našim danima. Medjutim, ovakvi navodi sadrže povjestnu neistinu i nepolitičku misao.

Činjenica je, da je hrvatska državnost bila živa i djelotvorna sve do godine 1918., kada je nasilno pokrenuta uslied srbske okupacije Hrvatske. Poslije prestanka vladavine hrvatskih kraljeva naše narodne krvi (godine 1102.), Hrvatska je i dalje bila, te kroz stoljeća ostala posebnom državnom jedinicom, kraljevinom sa svojim državnim pravom, saborom i područjem. Bilo je vremena, u kojima je naša državnost bila više ili manje skučena i okrnjena, kada su starodrevni ustav i prava kraljevine (»Iura Regni«) bili povriedjeni ili silom ukinuti, ali je to bilo kratkotrajno, posebice, kad na takve pojave gledamo s vida tisućljetnog hrvatskog državnog prava i političke poviesti.

I po hrvatsko-ugarskoj nagodbi (od 1868.—1918. god.) Hrvatska je posebna politička jedinica i državno-pravna tvorevina, koja preko svog sabora posredno sudjeluje u stvaranju vrhovne državne volje dvojne monarhije. Tek poslije prvog svjetskog rata 1918. god. u versailleskom sustavu, Hrvatska je državnost nasilno prestala biti djelotvornom javno-političkom snagom i ustanovom. Medjutim, kako kaže prof. Dabinović, »Dva činioca sačinjavaju bitnost svake državnosti. S jedne strane je to objektivni činilac, predmet vlasti, teritorijalno područje; druge opet subjektivni činilac, nosilac vlasti, a to je sam narod.« Iz toga izvodimo, da država nestaje prestankom obaju činilaca: stvarnim gubitkom državnog područja i izričitom odrekom naroda na državnost.

Godine 1918. Hrvatska nije podložena i skršena silom oružja, niti se hrvatski narod odrekao svoje državnosti, te kao ni prava i zahtjeva na svoj životni oblik, na svoju samostalnost. Dapače, hrvatski je sabor odlukom od 29. listopada 1918. prekinuo sve dotadašnje državopravne veze s Bečom i Peštom, te proglasio državnu samostalnost. Domalo je Hrvatska bila ne osvojena, već političkom prevarom okupirana od srbske vojske i uklopljena u proširenu srbsku državu, koja je brzo, protiv izražene volje hrvatskoga naroda onemogućila djelotvorni izražaj hrvatskoj državnosti i dovela Hrvatsku i hrvatski narod u političko podložničtvo, u kakvom nije bila nikad u svojoj dugoj poviesti od začetaka naše državne jezgre u ranom Srednjem Vieku u novoj postojbini na jugu.

Hrvatska oporba i odpor protiv novog stanja poslije godine 1918., nakon svih pokušaja i zbivanja, dostigli su vrhunac i najjasnije očitovanje u narodnoj revoluciji travanjskih dana 1941. g. kada je, uporedno s vojničkim zahvatom sila Osovine,skršena srbska okupatorska vlast i obnovljena hrvatska državna nezavisnost. Subjektivni činilac državnosti, hrvatski narod politički je u život uzpostavio objektivni činilac i predmet vlasti, t. j. državno područje.

Obnovljeni Hrvatski državni sabor svojim zaključkom od 28. veljače 1942. god. izvršio je čest zadnjeg diela točke 8. Ustaških načela, koji glasi: Hrvatski narod ne vežu nikakve medjunarodne niti državopravne obaveze iz prošlosti, koje nisu u podpunoj suglasnosti s ovim Načelima, pa se na njih u svojoj Nezavisnoj Državi Hrvatskoj niti ne obazire.

Sabor je državo-pravno proglasio ništetnim sve čine od 1. prosinca 1918. do 10. ravnja 1941., koji su doneseni protiv naše državopravne samobitnosti i probitaka hrvatskoga naroda. Onda je Poglavnik kao državni poglavar dne 13. ožujka 1942. proglasio »Zakon, kojim se svi državopravni čini, stvoreni od 1. prosinca 1918. do osnutka Nezavisne Države Hrvatske, a koji se tiču hrvatskog naroda i njegove državnopravne samobitnosti, proglašuju bez pravne moći i ništetnim«. Tako je poviestna i suvremena volji hrvatskog naroda postala pozitivnim državnim zakonom u punoj pravnoj snaži i političkoj vriednosti.

Hrvatski državni sabor takodjer je pozdravio i prihvatio »u punoj moći na čitavom državnom području hrvatskog naroda sve državopravne čine, stvorene prigodom osnutka Nezavisne Države Hrvatske i nakon toga« (drugi dio čl. 1. spomenutog zakona od 13. ožujka 1942.).

Zaključkom sabora od 28. veljače i proglašenjem ovog zakona uzpostavljena je opet povezanost i nit hrvatske državnosti, koja je sačuvala svoje obilježje od god. 1102.—1918., a nije ni tada prestala, već je »samo počivala sve do 10. travnja 1941.« (Dabinović).

Iz ovoga možemo vidjeti, kako je pogrješno i nepolitički govoriti i pisati o 839 godina robovanja i tame, te o obnovi hrvatske državnosti u našim danima nakon punih 8 stoljeća. Time idemo u prilog mišljenju, protiv kojega se je borila i kojega je uspješno pobijala hrvatska politička javnost tokom čitavog prošlog stoljeća, posebno za trajanja hrvatsko-ugarske nagodbe od 1868.—1918.

Nikako ne možemo i ne smijemo iznositi, kako je 839 godina bila mrtva naša državnost, jer se takve tvrdnje protive poviestnoj istini i jednoj od ižhodnih točaka hrvatske političke misli.

Ako izključimo ovih »839 godina« time nismo ni u kojem stupnju umanjili značaj i vriednost uzpostave Nezavisne Države Hrvatske. Poviestna veličina djela Poglavnika je u tome, što 'je on, nakon najtežeg 23-godišnjeg robovanja i tame oživotvorio hrvatsku slobodu i obnovio hrvatsku državnost u punoj mjeri i obsegu, te ponovno uzpostavio nezavisnu hrvatsku državu s unutrašnjim i vanjskim oznakama i atrihutima vrhovničtva (suvereniteta). Ovo se dogodilo u najtežim prilikama, kada obnavljanje ima značaj stvaranja. Zato u našoj povjestnici Poglavnik stoji uz bok onih, koji su utemeljili i do velike moći podigli prvu našu državu pred više od tisuću godina, tamo daleko u Srednjem vieku. Činjenica neprekinutog postojanja hrvatske državnosti i poviestnog državnog prava samo pak pojačava temelje naše sadašnje državne samostalnosti i pokazuje, kako je ustaški pokret ostvario i na tom području bitne težnje hrvatskog naroda.
Nikad ne prestati vikati već sipati bijes,
kao što vulkan riga lavinu.
U noćima mračnim bit gorući krijes,
što svijetli daleko,daleko u daljinu....
Odgovorite