Bosanski sokolari

''...uzima se da su Hrvati doselili oko 630...''
Odgovorite
Avatar
zummann
Urednik
Postovi: 3262
Pridružen/a: čet vel 22, 2007 6:56 pm

Bosanski sokolari

Post Postao/la zummann »

Jedna od najplemenitijih zabava bosanskog sredovječnog plemstva bio je lov sa sokolima. Podrijetlo ove plemenite vrsti lova bile su iranske visočine, gdje su se Perzijci od davnine bavili ovom kao i drugim plemenitim vrstama lova, koje su se rasprostrte po čitavoj Prednjoj Aziji, a u vrijeme križarskih ratova naučiše se toj vrsti lova i vitezovi križari te je preniješe na povratku iz Svete Zemlje u Europu, gdje se udomi i posta najomiljelije zanimanje lovaca onoga doba.

U Prednjoj Aziji znali su već damo pripitomiti sokola za lov na prepelice, jarebice i ptice slične veličine, jastrijeba za lov na šljuke i divlje patke, a k r a g u j a za lov na veće ptice, pa i na zeca. Vještina u poučavanju životinja za lovačkog pomoćnika bila je u Orijentu tolika, da su znali pripitomiti i leoparda, koji je lovcu služio isto tako vjerno kao i pas.
Pripitomljeni leopard dospio je s križarima u Europu, kako nam pokazuju razne rezbarije i skulpture gotskog stila, koje prikazuju lovačke prizore, a u Bosni relijef na golemom stećku, pod kojim je nekoć bio sahranjen bosanski ban Stjepan Prijezda, na komu vidimo bana s družinom u lovu a uza stablo lancem privezana leoparda ili, kako se još zvao, geparda. Dakako, ovako skupocjenog lovačkog pomagača mogli su si nabaviti samo najmoćniji ljudi, kao u ovom slučaju ban, a ostalo, i to jamačno samo više plemstvo, moralo se zadovoljiti i sa sokolom, jastrijebom ili kragujem. Zato na bogumilskim stećcima uz ostale lovačke prizore nalazimo često lov sa sokolima. Kako su cijene dobro uvježbanim sokolima bile vrlo visoke, što nam svjedoči slučaj, da je hrvatsko-ugarski kralj Ljudevit II. platio za jednog sokola navodno 40.000 dukata, ponosila su se i druga velika gospoda svojim sokolima, kao na pr. herceg Hrvoja Vukčić, koji je u jednoj miniaturi njegova glasovitog glagolskog misala prikazan sa sokolom na ruci. Da su sokoli i u tursko doba bili u velikoj cijeni, vidi se po tomu, što je Dubrovnik, da obraduje bosanskog sandžakbega Skenderbega, 1478. ovomu po njegovu knezu Vlahu Radosaliću poslao u Prusac, gdje je Skenderbeg onda stolovao, tri sokolića, a sandžakbeg se republici naročitim pismom zahvalio za taj dar.
U Bosni postao je u tursko doba lov sa sokolima također jedna od najmilijih zabava begova, a taj šport se je među njima raširio osobito na području Krajine, gdje mu je bila pogodna jedna ustanova, koja se zvala dogandžiluk, i on je tamo, dok je ta ustanova bila u životu, cvao, a prestao je iza 1851. kao posljedica tanzimata, koji je dokinuo i mnoge druge nekoć za tursku carevinu važne ustanove. Odonda ta vrsta lova nestaje, a sačuvala se je samo u pojedinim begovskim kućama sve do iza okupacije Bosne, kada se Europljani, kojima su tada širom otvorena vrata Bosne, začudiše, kada tu nađoše žive još zadnje tragove ove nekoć u Europi toliko cijenjene viteške zabave. Među zadnjim begovskim obiteljima, koje su se još i onda bavile ovom granom lova, bili su Uzejirbegovići u Maglaju te Širbegovići i Smailbegovići u Tešnju. Ovi su i poslije okupacije upotrebljavali sokolove u lovu na prepelice i jarebice.

Lovu se može naučiti samo mladi sokolić, poletarac, od vremena pošto okrilati pa dok ne navrši godinu. Pri uvježbavanju postupalo se ovako: Prije svake vježbe pustio bi se sokolić da ogladni, jer se gladan lakše ujarači, t. j.osposobi za lov. Tako gladna sokolića postavili bi na stalak, koji bi se neprestano pomicao i time ga uznemirivao. Za vjiežbe privezali bi mu za nogu podugačku kožnu uzicu, uz koju je na kraju pričvršćen jedan ili dva praporca, a drugi kraj držao bi lovac u ruci, na koju bi uzeo i samog sokola. Da soko svojim oštrim kandžama ne ozlijedi lovčevu ruku, navukao bi na nju rukavicu od debele kože.

Pred ptića bacali bi u zrak komadiće mesa, a u isto doba jurnuo bi na tu meku sokolić, da je u zraku uhvati. Čim bi uhvatio meso, trgnuo bi lovac uzicom k sebi, praporac bi zazvonio i soko bi se isprva nasilu a poslije dragovoljno, čim bi začuo praporac, vratio lovcu na ruku, da pojede zalogaj. Tom se vježbom nastavljalo dotle, dok se soko ne bi naučio na znak praporca vraćati se lovcu na ruku, a ovaj bi komade jetre bacao sve dalje.

Kada bi se sokolić naučio vraćati se na ruku, skinuli bi mu uzicu i bacali ga na meku, da se na zvuk praporca vrati. Kada bi prošao tu školu, učili bi ga »na pticu«, te mu mjesto meke bacali dva međusobno svezana krila prepelice ili jarebice. Pošto je sokolić shvatio, što se od njega hoće, te se naučio, da se svaki put poslušno vraća, dresura je dovršena. Nije više potrebno držati ga vezana na uzici, ali se ipak ne pušta s uzice, da ne izgubi osjećaj, da je vezan, i da ga lovac može k sebi povući, a to je za sokola naravski neugodno. U lovu se odvezuje, a lovac drži u ruci uzicu, pa kad dođe čas, daje praporcem sokolu znak, a on se s ulovljenom pticom vraća na ruku. Tako izvježban soko poletjet će na svaku prepelicu ili jarebicu, što je nanjuši i digne prepeličar, te će se vratiti sa lovinom lovcu na ruku.

Kako je obuka sokola dosta mučan posao, za koji treba iskustva i strpljivosti, i kako dobar soko može za dan uhvatiti i do 80 prepelica, razumljivo je, da su ovakvi bili uvijek na velikoj cijeni.

Sokolarstvo se je u tursko doba veoma razvilo i donedavna sačuvalo iz dva razloga: prvo, u Bosni ima odvajkada šuma, u kojima sokolova gnijezda nisu baš rijetka, a drugo, prijala je sokolarstvu posebna ustanova, koja je poticala lovce, da hvataju, goje i obučavaju te plemenite ptice.

Po starom turskom državnom ustavu dijelilo se seosko žiteljstvo na raju, t. j. zemljeposjednike i seljake, koji od prihoda svojih zemalja plaćaju spahiji desetinu, zemljarinu, glavarinu (resmi benak, ako su muslimani, harač, ako su kršćani), a osim toga još mnogo drugih poreza i nameta, i na slobodnj ake, koji davaju samo m u k a t u, t. j. stanoviti iznos u novcu, dočim su oslobođeni od ostalih poreza. Među potonje ubrajaju se čisto vojničke ili poluvojničke službe, kao vojnici (vojnugan), filuridžije, koji su pogranični stražari, d e r b e n dž i j e, koji čuvaju opasne klance i prolaze, i napokon sokolari ili d o g a n d ž i j e. Svi ovi su u službi namješteni beratom i spadaju kao i spahije i zajimi u t. zv. a s k e r e. Oni se od obične raje razlikuju ne samo navedenim sloboštinama, nego i time, da ne spadaju pod pravovlast kadije, nego pod svog glavara, bio on beg ili baša, i u najvišoj)instanciji pod onu kaziaskera u Carigradu, komu u slučaju smrti iz ostavštine, nakon provedena kasama (ostavinske rasprave) plaćaju ostavinsku pristojbu ili r e s m i kismet.

Kao ni položaj raje, nije ni onaj spomenutih slobodnjaka, dakle ni sokolara, bio vezan uz vjersku pripadnost, te su oni mogli biti i kršćani i muslimani.
Dogandži označuje uopće svakog sokolara, ali se oni prema vrsti ptica, koje obučavaju, zovu šahindžije, ako uče sokole, a t m a d ž i j e, ako se služe kobcem, a č a k i r dž i j e, ako im je bijeli jastrijeb lovni pomagač.
D o g a n d ž i j a su bile dvije kategorije: jedni, viši među njima, uživali su za svoju službu prihode timara, određenih im carskim beratom, kao i druge spahije, a drugi, niži, dobivali su baštine, koje su se nalazile na području šuma, gdje ima dosta sokolova.

Svi su oni podložni; dogandžibaši svoje nahije, koji je bio z a j i m, t. j. viši timarnik. Timari dogandžija prelaze od oca na sina, ako je ovaj vješt sokolarstvu i sposoban da vrši službu dogandžije, a ako nema sina ili se ovaj odreče službe, daje se timar kojem pripravniku, koji je u carskoj bazhani t. j. sokolani, stekao potrebno znanje i vještinu.

Šahindžije, atmadžije i čakirdžije bave se isključivo uvježbavanjem pojedinih vrsta sokolova, a njima su podčinjeni juvadžije ili gnjezdari i javru-džije. Prvi traže po šumama gnijezda sa jajima, te ih nadziru i čuvaju, dok se ne izlegu mladi, a potonji se brinu za pilad, dok im ne ponaraste perje.
Njihovu službu opisao je Aličauš iz Sofije u svom djelu o spahijama turske carevine godine 1654. ovako:

»Kada se mladi sokolići izlegu, ne smije nitko strani blizu gnijezda, ni čobani, ni drvari, jer oni (juvadžije) nadziru mladunčad dan i noć, dok im ne naraste perje te postanu poletarci. Onda ih vade iz gnijezda, te ih sada obučavaju i odgajaju za lov.
Kada dođe vrijeme, idu juvadžije i javrudžije sa svojim dogandžibašom u Carigrad te predaju agama sokolove, a oni samo idu na smotru.«

U takozvanoj bosanskoj k a n u n n a m i nalazimo o dogandžijama ove ustanove:

»Dogandžije, ako su doista u službi sa carskim beratom. neka nisu ničija raja ... a ona njihova djeca, koja budu njihova zvanja, neka se nikome ne zapisuju rajom. I žene s kojima su zakonito vjenčani, također su kao i oni. Ako bi dogandžije postali nečijom rajom te bi spahiji doista plaćali rajinske poreze, oni, ma da imajiu carski dogandžijski berat, nisu više asker, nego su kao i ostali ljudi.«

U staro doba bila je dužnost dogandžija dobavljati i izvježbati sokolove samo za carski dvor. Međutim, kada se je ta ustanova razvila i razgranala po čitavoj carevini, sultan je to pravo djelomice odstupio i nekim višim dostojanstvenicima, i to pojedincima takozvanih slobodnih timara, a ti su bili s u b a š e, alajbezi, ceribaše, dizdari, ceri s u T i d ž i j e, m i r a 1 e m i, p o r t i n i č a u š i i imrahori. Svaki od ovih je na svom zijametu bio i gospodar lova, a dogandžije njegova područja bili su dužni sokolove donositi njemu. Time su ovakovi zajimi bih po svom položaju prisiljeni zabavljati se tim plemenitim športom i brinuti se za nj, a ta je ustanova najviše pomogla, da se je lov sa sokolima kroz vjekove podržavao u nekim bosanskim begovskim kućama. Pošto su dizdarski timari bili slobodm imali su mnogobrojni dizdari i kapetani bosanskih krajiških gradova primati od dogandžija svoga zijameta sokolove, a to nam najbolje tumači, zašto se je sokolarstvo najdulje uzdržalo: baš u ovakvim kapetanskim i dizdarskim porodicama sjeverozapadne Bosne.

Tursko zakonodavstvo se je i inače brinulo za unaprije-đenje lova. Šume su bile pod nadzorom posebnih korudžija (šumara), a tako i plemenita divljač. Tko ubije risa (v e š a k) ili pantera (kaplan), morao je kožu predati sandžak-begu, a isto tako se skupocjeno krzno sansara (lasice) i z e r d a v a (hermelina) moralo predati dotičnom vlasniku slobodnog timara kao gospodaru lova, ali je ovaj morao lovcu dati stanoviti »dar«.

U novom zakoniku (k a n u n i d ž e d i d) izričito je zabranjeno posjeći drvo, na komu ima sokolovo gnijezdo, te je na nj valjalo upozoravati juvadžije, a ovi bi to javljali dogandžijama i dobivali za to nagradu. Ako koji dogandžija neke godine ne bi donosio izvježbane sokole vlasniku dotičnog slobodnog timara i ako za taj propust ne bi imao teskerom potvrđene isprike, morao je, ako je bio musliman, platiti u ime merde-beha 150 akči ,a ako je bio kršćanin, 300 akči za onu godinu, a isto tako morao je za tu godinu plaćati neke rajinske poreze, od kojih je inače bio oslobođen, kao: pčelarinu, mladarinu, baduhavu, bejt ul mal i globe.

Oprost od poreza, što su ga na svojim baštinama uživah sokolari, bio je poticalom, da se i po koja raja bavila sokolarstvom; ali, da se zaštite koristi sokolara, uvrštena je u zakonik sultana Sulejmana ustanova, da takva raja time ne izlazi iz rajetinstva, nego da i nadalje plaća poreze, a tek ako bi osobitom carevom zapovijedi postala asker i dobila carski berat, ne uzimlje joj se rajinski porez, ako se je odrekla rajinske zemlje. Pridrži li ovu, plaća i dalje poreze.

Neke potankosti o sokolarima nalazimo i u fetvama, to jest pravnim izjavama vjerskih poglavara o spornim pitanjima. Tako su po jednoj fetvi šejha Ebusuuda sokolari oprošteni od pčelarine, ako pčele drže na svojoj zemlji, a drže li ih na tuđoj, moraju dotičnom spahiji davati desetinu od meda i voska. Po jednoj fetvi Pir Mehmeda nema na dogandžijskoj zemlji ni jedan spahija nikakva prava, a ako bi dogandžija dopustio, da neki raja na toj zemlji zasadi vinograd ili voćnjak, plaća raja hakove dogandžiji, a ne svom spahiji. I to se podavanje zove m e r d e b e h a.

Po svemu tomu eto vidimo, da sokolarstvo u Bosni nije bilo šport, kojim bi se tko bio od zabave bavio, nego da je to bila državna ustanova, koju je uređivalo posebno zakonodavstvo i koja je u društvenom poretku Bosne pod turskom vladom imala određenu svrhu.


Dr.Ćiro Truhelka
Nikad ne prestati vikati već sipati bijes,
kao što vulkan riga lavinu.
U noćima mračnim bit gorući krijes,
što svijetli daleko,daleko u daljinu....
Odgovorite