Džemaludin Čaušević, reis-ul-ulema

''...uzima se da su Hrvati doselili oko 630...''
Odgovorite
Avatar
zummann
Urednik
Postovi: 3262
Pridružen/a: čet vel 22, 2007 6:56 pm

Džemaludin Čaušević, reis-ul-ulema

Post Postao/la zummann »

Kratak prikaz po izvorima prof. Muhameda Pandže

Džemaludin Caušević rodio se je 28. prosinca 1870. godine.Početne je nauke učio kod kuće pred svojini ocem, koga je on uvijek s velikim poštovanjem spominjao i zahvalno ga se sjećao. Kasnije je otišao u Bihać, u medresu u kojoj je četiri godine ostao.

Godine 1887. Caušević je otišao u Carigrad, gdje je, provodeći vrijeme u nauci, boravio sve do godine 1902., kada je i prvi put došao na kraće vrijeme u svoju domovinu. Kao mlad student, a to je treće godine po dolasku u Carigrad, otišao je u Edrenu, gdje je preko Ramazana održao niz predavanja u poznatoj Selimovoj džamiji u Carigradu. Svojim temperamentnim nastupom okupio je oko sebe svu aristokraciju Edrene s tadanjim glavarom grada,koji dolažahu slušati mladog predavača, a koji ih je svojim dostojanstvenim držanjem kao mladić osvajao. Redovito je svake godine odlazio u razna mjesta tadanje turske Macedonije i Anadola, gdje je vao predavanja i proučavao društveni život u tadanjoj Turskoj carevini.

Njegov ozbiljni kritički duh i njegovi publicistički radovi u raznim carigradskim dnevnicima,pribavili su mu naročiti ugled i omogućili mu da dodje u dodir s tadanjom duhovnom aristokracijom Carigrada. Naročito ga je zavolio veliki turski historičar Ahmed Dževdet-paša, koji je bio dobro poznat prije okupacije u Bosni. Mladi je Čaušević osvojio Dževdeta, koji ga je očinski zavolio i štitio ga pred Sultan Hamidovom tajnom policijom, koja je na njega, kao izrazitog pristašu mladoturskog pokreta, budno pazila. Kada mu je zaprijetila opasnost Abdulhamidove tajne policije, da bi mogao biti uhvaćen i zatvoren, odnosno prognan, njegovi su ga prijatelji Ahmed Dževdet-paša i Hakhi-paša, koji su mu bili profesori na pravnom fakultetu, poslali kao novinskog izvjestitelja u Hidžaz i kojom je prilikom i hadž obavio.

Godine 1902. mlađi je Čaušević prvi put došao iz Carigradau Sarajevo. On nije imao poznanika i otsjeo je u Morića-hanu. Ali od prirode društven brzo je on stekao veliki prijatelja. Te je godine preko čitavog ramazana održao predavanja u Begovoj džamiji, koja su naišla na veliki interes. Kao kulturan čovjek brzo je uočio nezdrave prilike u kojima je muslimanski svijet u tim krajevima živio. Materijalno blagostanje muslimanskog gradjanstva bilo je u to doba zadovoljavajuće, dok je muslimanski seljak teško živio i borio se za svoj svagdanji kruh bez ikakove pomoći prepušten sam sebi. Trgovina i zanati još su donekle bili prolazili, ali i to je bilo slabo organizirano, jer je novo doba tražilo i nov način trgovanja, a moderni zanati potiskivali su stare zanate. Slabo se je brinulo za suvremen trgovački i zanatlijski podmladak.Osim toga prosvjetna zaostalost to stanje je još više pogoršala. Sve je bilo uljuljano u jedan težak san, sve je drijemalo i tražilo izvan sebe neke pomoći. Avet neznanja uništavala je snagu zajednice,a tadanji hodže su najvećim dijelom upućivali svijet na odricanje od zemaljskog života,pa se je išlo do te mjere da je bezglavost graničila sa zločinstvom.Puki formalizam je ubijao.Površnost tadanjih hodža smatrala je bezvjerstvom oblačenje europskog odijela i cipela,ali su ga kasnije i oni sami počeli nositi.Smatrali su nedozvoljenim polazak u škole,dok koonačno i oni sami nijesu počeli slati svoju djecu u te škole. Dizali su hajku oko šešira i otkrivanja lica ženskinja, i svakoga tko bi obukao šešir ili žensku koja bi otkrila lice proglasili bi nevjernikom, odnosno nevjernicom. Ali konačno i njihovi su sinovi počeli nositi šešire a kćeri otkrivati lica, te su tako ti isti beznačelni hodže sami sebe dezavuirali.

Džemaludin Caušević je sa svojom prirodnom pronicavošću i svojim dalekovidnim pogledom uočio sve ove društvene mane i nedostatke. On je u svojim prvim predavanjima u Begovoj džamiji istakao sve nedostatke i nelogičnosti u svim pravcima društvenog života, koje su u protuslovlju s jasnim slovom kur'ana.

U veljači 1910. godine bi Caušević postavljen za profesora na šeriatskoj sudačkoj školi u Sarajevu. Prelazom na Šeriatsku školu nastavlja i dalje svoj plodonosni rad i kao profesor na svom zavodu stiče najveće simpatije i poštovanje svojih učenika.

U srpnju godine 1912. Caušević na vlastitu molbu bijašer riješen dužnosti profesora na šeriatskoj školi.

Godine 1913. zahvalio se je na službi dotadanji reis-ul- ulema Sulejmana Šarac, a Hodžinska Kurija na prvom mjestiu izabere i predloži kao kandidata za reis-ul-ulemu Čauševića. Ovaj njegov izbor nije bio po volji Zemaljskoj vladi, a i nekim tadanjim muslimanskim političarima, koji su kod Zemaljske vlade intervenirali da se ovaj izbor poništi. Zemaljska je vlada poništila ovaj njegov prvi izbor i radi toga bez zakona čitava se muslimanska javnost uzbuni i protestira. Hodžinska Kurija ga je i po drugi put jednoglasno izabrala kao kandidata za reis-ul-ulema i Zemaljska vlada, pod pritiskom javnog mnijenja predloži ga i carskim rješenjem od 27. listopada 1913. bude imenovan reil-ul-ulemom.

Njegovo imenovanja pozdravila je sva muslimanska javnost s najvećim oduševljenjem. Uz mešihatsku menšuru bio odlikovan velikim ilmijjanskim odličjem. Svečano ustoličenje uslijedilo je 26. ožujka 1914. Društvene prilike medju muslimanima su tada bile zatrovane zbog stalnih političkih trzavica. To teško stanje još je više pogoršavala prosvjetna i privredna zaostalost muslimanskog svijeta u Bosni. S visokog položaja trebao je djelovati i omogućiti što tješnju suradnju s braćom rimokatoličke vjere. U prvoj svojoj riječi, koju je uputio svima povjerenstvima ističe da treba ujedinjenim silama zajednički poraditi da se u suvremenom duhu poboljšaju
i urede mektebi, medrese i uopće sva nastava, a naročito vjerska.

Svojim radom, kao reis-ul-ulema, nije mogao silom priika ostati na terenu svoga službovanja koje mu je bilo autonomnim statutom odredjeno. Kao narodni čovjek, koji je duboko osjećao sve narodne tegobe i nevolje, on i poslije rata e ustaje u obranu svoje braće i kao pravi narodni pastir pazi na sve što se je iza rata dogadjalo s njegovom braćom. U raspojasanoj prevratnoj psihozi muslimani bivaju napadani, ubijani i pljačkani. U ovim teškim prilikama krajem 1918. i početkom 1919. muslimani se obraćaju na njega i traže zaštite. On se diže u obranu narodnih prava svoje braće, pa je
u tim danima preživio mnoge teške časove braneći svoju zlostavljanu braću.

S tog visokog položaja poslije tih teških, proživjelih časova nastupao je s puno takta prema svima tražeći da se poštuju prava njegove vjerske zajednice. U godini 1929.krvavi Milan Srškić, kao ministar pravde u kabinetu Pere Živkovića, ruši vjersku autonomiju želeći, da zavodjenjem novog režima osigura sebi u muslimanskoj vjerskoj samoupravi svoj prestiž političkog vodje Bosne i Hercegovine. Ali on nailazi na žestok otpor Čauševića, koji vjersku autonomiju hoće da sačuva kao dragocjenu svojinu svih muslimana i da je očisti od političkih i stranačkih trzavica. Njegov je ideal bio, da se oko vjerske autonomije okupe svi muslimani i da tako u vjerskoj samoupravi zajednički surađjuju na unapredjivaniu vjerskog, kulturnog i ekonomskog života svih muslimana. Pošto je tih dana donesen zakon o srpsko-pravoslavnoj crkvi, krvavi Srškić poručuje nekoliko puta Čauševiću, da je želja mjerodavnih faktora da se uredi i pitanje Islamske vjerske zajednice za čitavu bivšu Jugoslaviju. U prosincu 1929. sastala se je posebna anketa da to pitanje raspravi, ali je već odmah u početku rada Čaušević oštro protestirao protiv nakane krvavog Srškića, da vjersku autonomiju skuči i onemogući narodu da sudjeluje u vjerskoj samoupravi. Konačno napušta rad ankete s izjavom, da ni on a ni muslimani B. H. ne će i ne mogu prihvatiti onakav način zakona o Islamskoj vjerskoj zajednici, kako ga je podnio krvavi Srskic, koji ga nekoliko puta pokušava lično i preko svojih prijatelja nagovoriti da se suglasi sa zakonskim nacrtom, što je Čaušević energično odbijao.

Zakon je sankcioniran bez privole Čauševića. U nadi da će ipak slomiti njegov otpor, krvavi Srškić predlaže Čauševiću da bude imenovan reis-ul-ulemom bivše Jugoslavije. Pošto isti taj Srškić nije htio pristati da se učine izmjene u Zakoniku, koje bi Čausevicu omogućile da prihvati nov položaj,on tri puta traži od toga ministra da bude penzioniran, jer da on ne može raditi po otkroiranom zakonu.

Dosljedan sebi i svome pozivu on svojevoljno odlazi s položaja reis-ul-uleme spreman da i penziju, kao jedini svoj prihod, žrtvuje, samo da očuva pravo Islamske zajednice,svoju ničim neokaljanu čast i dostojanstvo položaja, koji slavno kroz sedamnaest godina na ponos i diku svoje braće
muslimana zauzimao.

Evo njegovog zadnjeg pisma koje je uputio krvavom dru Srškiću, a u kojem po treći put traži, da odmah bude razriješen dužnosti reis-ul-uleme.
To pismo glasi:

»Reis-ul-ulema za Islamsku vjersku zajednicu Kraljevine Jugoslavije. Broj 536-930. Gospodinu Dru Milanu Srškiću, ministru pravde, Beograd.

— Gospodine ministre! Pozivom na akt broj 34.427 od 7. travnja 1930., čast mi je izložiti slijedeće: Ja nijesam nikad nikoga molio, da me predloži na imenovanje. Ja nijesam nikada nikome rekao da mogu raditi u okviru Vaše uredbe od 5. veljače 1930. Naprotiv ja sam i pismeno i usmeno izlagao štetne strane te Uredbe. Vama je poznato moje pismo od 15. II. 1930., a i moje ustmeno objašnjenje gospodinu ministru predsjedniku. Vrlo Vam je dobro poznato, da sam tada rekao: »Ja ne mogu s ovom Uredbom, jer ne mogu biti figura i ne ću da budem u magli!« Naglasio sam, da je bolje da uzmete koga drugoga. Ovo sam obnovio i u Vašem kabinetu. I Vi i gospodin ministar predsjednik isticali ste, da se Uredba može mijenjati, i da je ona privremena. Iza toga, a bez ikakva sporazuma, uslijedilo je moje
imenovanje, iz čega sam morao razumjeti, da će se, ta Uredba u sporazumu sa mnom i mijenjati. Kako sam Vam izložio u mom pismu od 19. ožujka 1930. došao sam 15. ožujka u Beograd i u trodnevnom razgovoru s Vama razumio, da Vi ne želite mijenjati pravac koji ste zauzeli s Uredbom. Gospodine ministre! Kako Vam je poznato, ja sam vazda zastupao mišljenje, da u našoj vjerskoj samoupravi treba zavesti bespolitički sistem i sistem štednje, pa zbog toga ne mogu se slagati s pravcem, koji ste Vi zaveli s Vašom Uredbom, jer sam uvjeren, da taj pravac ne koristi Islamskoj vjerskoj zajednici ne utvrdjuje ono, što se traži s Previšnjim Manifestom i što je najplemenitija želja Vladara. Osim toga Uredbom se oduzima Islamskoj vjerskoj zajednici pravo, da samostalno upravlja i slobodno raspolaže svojom vjerskom imovinom, s Uredbom postaju reis-ul-ulema, Vakufsko-mearifsko vijeće i Ulema medžlis imena bez ikakva značenja. S Uredbom Vi ste gospodine ministre, ne samo nadzorna, nego i najviša upravna vlast, a, Boga mi, ovo bosansko-hercegovački muslimani nijesu ničim zaslužili. Zato, gospodine ministre, ja sam u mom aktu od 4. travnja 1930. broj 520-30. jasno istakao, da okviru Vaše sadanje Uredbe i u pravcu, koji ste zauzeli s Uredbom, ne bi mi bilo moguće vršiti visoki položaj, pa sam Vas zamolio, da na najvišem mjestu ishodite Ukaz o mom penzioniranju. U gornjem aktu, koji je potpisao Hasan ef. Rebac kaže se, da pošto nijesam nastupio dužnost, da mi nije reguliran ni položaj ni plaća, pa da zbog toga, a prema paragrafu 102. i 126. Zakona o činovnicima ne mogu imati ni penzije. Gospodine ministre, ja nijesam kriv što nijesam nastupio dužnost. Ja sam Vas molio, da mi s izmjenom Uredbe omogućite vršiti moju dužnost. Vi to ni jeste htjeli, a posve je naravno da ja ne ću ići živ u grob.«

Poslije penzioniranja Čaušević se je povukao iz javnog života poštovan od svih i svakoga. Narod ga je i tada smatrao svojim reisom i susretao ga s najvećom pažnjom i simpatijama. Izmoren fizički u jesen 1930. razbolio se je te je od toga vremena stalno pobolijevao. I ako bolestan ipak se odazivao redakcijama pišući prigodne članke od opće poučne vrijednosti. Shrvan bolešću i na bolesničkoj postelji imao je toliko snage da zajednički s profesorom Muhamedom Pandžom pregledaju rukopis prijevodu »Kur'an — Časni«, na kojem je izvršio i korekturu.

U rujnu 1937. godine zdravlje mu se je bilo toliko pogoršalo, da je bilo potrebno da bude pod stalnim nadzorom liječnika. Otišao je u bolnicu gdje je ostao nekoliko dana. Stanje mu se bijaše malo popravilo, ali ne za dugo. Uz ramazan ga je bila ponovo popala srčana boljetica, ali i usprkos tako teške bolesti on posti. Iza bajrama mu se bolest ponovo pogoršava, pa na nagovor liječnika on ponovo 1. siječnja 1938. odlazi u bolnicu, gdje je ostao preko pet tjedana na liječenju. Ovaj put izgledalo je kao da se oporavio, ali Božja volja htjela je drukčije. Bolest se je ponovo pogoršala i 16. ožujka ponovno je otišao u sarajevsku Državnu bolnicu, gdje je 28. istog mjeseca u 12 sati i 42 minute ispustio svoju plemenitu dušu.

SALIH ALIĆ
Nikad ne prestati vikati već sipati bijes,
kao što vulkan riga lavinu.
U noćima mračnim bit gorući krijes,
što svijetli daleko,daleko u daljinu....
Odgovorite