MOSK-Rad komunista u Hrvatskoj

''...uzima se da su Hrvati doselili oko 630...''
Odgovorite
Avatar
zummann
Urednik
Postovi: 3262
Pridružen/a: čet vel 22, 2007 6:56 pm

MOSK-Rad komunista u Hrvatskoj

Post Postao/la zummann »

Rad komunista odnosno Moskovske internacionale osjeća se i kod nas u Hrvatskoj. Poznati su nam različiti procesi protiv komunista kao i polemike, koje su se o tome vodile u štampi, kad su različiti sljedbenici Jeftića, Velje Popovića, Pofovci, Demetrovići i Anđelinovićevi Pohorci tvrdili, da komunisti zapovijedaju u hrvatskom narodnom pokretu, kojemu je na čelu dr. Vladko Maček. Mnogima su sigurno poznate i vijesti o uhapšenjima komunista u Zagrebu početkom 1936. Tada je uhapšeno čak i nekoliko žena, a medu njima i neke bogate Židovke.

O radu komunista kod nas teško je pisati. Komunistička stranka zabranjena je i svi oni koji se bave komunističkom organizacijom, ako budu ulovljeni dolaze pred sud. Radi toga je teško pisati o komunizmu, jer marksisti svakoga tko o njima piše proglase denuncijantom. Oni bi rado raširili uvjerenje, da se o njima ne smije pisati. K tome je nezgodno i to, što svaku vijest o radu komunista izrabljuju Pofovci i Pohorci za laži, kako je među Hrvatima vanredno mnogo komunista. Osim toga pisati o komunistima znači biti izvrgnut opasnosti, da komunisti proglase da je sve to laž i da su svi njihovi protivnici u službi policije.

Radi toga, kad mi pišemo o marksizmu u Hrvatskoj, ističemo, da se kod toga držimo samo sigurnih komunističkih izvora, do kojih smo došli privatno i bez pomoći sudskih ili policijskih vlasti. Poznato je da su Jeftić i Uzunović marljivo progonili i plijenili »MOSK« radi naše borbe protiv tamnih sila udruženih u masonskim ložama. Pa ipak smo uspjeli iznijeti mnoge masonske tajne. Mi smo pokazali da se umijemo boriti sa masonima, da umijemo doći do njihovih tajna! Komunisti rade potajno, ali oni u potajnom radu još uvijek nisu dorasli masoneriji!

Poteškoća je, da bi iznošenjem imena mogao čovjek doći u položaj, da mu komunisti predbace, da je taj i taj radi pisanja MOSK-a uhapšen i si. Radi toga mi ne ćemo iznositi imena ni nekih tajna, za koje ne bi znale i državne vlasti, pa prema tome nema i ne može biti prigovora, da smo koga denuncirali.

Naše informacije crpimo iz ovih izvora:

1.Iz knjige koja na koricama nosi naslov »Zakon o stanovima«, ali se odmah iza tri strane zakonskog teksta nalazi početak djela »Iz iskustva partijskog rada« od M. Rajića, a to je ili pravo ime ili pseudonim osobe, koja se pojavljivala u Moskvi kao izaslanik jugoslavenskih komunista. Ta opsežna rasprava obasiže preko ioo strana sitnoga tiska. Tiskana je u Baselu, na istom papiru i istim slovima kao i neka druga komunistička izdanja.

2.Iz glasila Kominterne za Blankan, što izlazi u Parizu u francuskom i njemačkom izdanju, a zove se »Balkanska korispondencija« (»La Correspondance Balcanique« i »Balkan-Korrespondenz«). Taj list pokrenut je 1934., a do sada izlazi mjesečno. Do sada su izašla tri broja trećeg godišta.

3. Različiti dozvoljeni marksistički spisi, a uz to i neki ilegalni letači i izdanja, koja su nam dospjela u ruke. Spominjemo novine »Hrvatski put« i komunistički »Naš kalendar«.

Iz tih spisa može se razabrati mnogo toga, tako da bi to moglo poslužiti kao predmet za posebnu brošuru.

Ovdje ćemo pružiti samo osnovne stvari.
Iz svih spisa saznajemo, da komunisti u Hrvatskoj nastoje primjenjivati novu taktiku. U knjizi »Iskustva iz partijskog rada« mnogo se govori o toj taktici. Čitava knjiga i nije ništa drugo nego uputa odbornicima tajnih komunističkih organizacija kako1 će provoditi novu taktiku.

«Balkanska Korispodencija« za mjesec siječanj 1934. donosi uvodni članak pod naslovom »Jedinstvena fronta i pučka fronta u Jugoslaviji«. Iz toga članka se vidi, da komunisti živo nastoje oko provedbe nove taktike.
Oni u glavnom rade u dva smjera:

1. Provođenje jedinstva komunističke i socijalističke akcije. U različitim listićima, koji propagiraju marksizam, oni to zovu »jedinstvo radničke klase«. To je u stvari »zajednička fronta«.

2. Oni žele ostvariti i »pučku frontu« ili »narodni front slobode«. »Balkanska korispodencija« kaže, da je prirodni okvir za »pučku frontu« u Jugoslaviji »udružena opozicija«, koja bi morala u svoju sredinu primiti »zajedničku frontu« t. j. udružene komuniste i socijaliste, kad se oni sporazumiju. Međutim to ne ide glatko.

Što se tiče provođenja taktike »jedinstvene fronte« treba lučiti na područje, ono u Hrvatskoj i izvan hrvatskih krajeva. U hrvatskim krajevima socijaldemokrati i komunisti skupa među radništvom imaju malo pristaša, jer hrvatsko radništvo osjeća živu hrvatsku svijest i želi surađivati skupa sa složnim narodnim pokretom dra Vlatka Mačeka. Radi toga ono nema shvaćanja za komunističku agitaciju, a još manje za socijaldemokratsku stranku.

Kako je poznato, socijalistički vođe u hrvatskim krajevima bili su najvjerniji sluge i pomagači diktature Boška Jeftića i Velje Popovića. Oni su za Judinu plaću služili svim neprijateljima Hrvata. Ta plaća se sastojala u masnim položajima u »Radničkim komorama«, burzama rada i socijalnom osiguranju. Kad su socijalisti podnijeli svoju listu za izbore 1. svibnja 1935. tada su na toj listi bili skoro isključivo samo činovnici spomenutih ustanova. Tamo su se oni toplo smjestili i brali za mali ili nikakav posao dobre plaće, u stvari krvavi znoj radničke sirotinje. Svima su dobro poznata imena socijaldemokratskih voda, koji su redom ne-Hrvati. To su Živko Topalović, Pfeiffer, Haramina, Bogdan Krekić, i drugi. Hrvatsko radništvo neće i ne može nikada zaboraviti njihovu izmećarsku politiku, koja je išla na štetu hrvatskoga naroda. Radi toga oni u Hrvatskoj ne predstavljaju nego vrlo malen broj ljudi, koji su sami sebe isključili iz redova hrvatskoga naroda.

Izvan Hrvatske socijaldemokrati nisu posve bez pristaša. Tako socijaldemokrata ima nešto više u Sloveniji, Srbiji, a izgleda i u Vojvodini. »Balkanska Korispondencija« i Rajić u spomenutoj knjizi kore one komuniste, koji tvrde, da su socijaldemokratski vođe bez ikakovih pristaša. Naprotiv, oni da predstavljaju znatnu snagu. Tu sigurno komunistima pred očima lebde unosni položaji u radničkim komorama, burzama rada i ustanovama socijalnog osiguranja i fondovi, koji su s time u vezi.
Radi toga službena Komunistička Partija Jugoslavije mnogo nastoji oko »jedinstvene fronte«, ali tome se protive neki pametniji komunisti u Hrvatskoj. Oni međutim moraju slušati vodstvo jedinstvene komunističke jugoslavenske stranke. U tome vodstvu skoro i nema Hrvata, tako da naši domaći komunisti u koliko ne slušaju tuđince iz Moskve, slušaju nehrvatsko komunističko vodstvo Komunističke Partije Jugoslavije. Oni doduše izbacuju parolu »Živjela sovjetska Hrvatska«, ali to ne pomaže, kad oni u stvari rade za »Sovjetsku Jugoslaviju« točnije za Sovjetsku Rusiju, koja bi morala obuhvatiti čitav svijet, da bi i ostali osjetili blagodati Staljinove čizme.

»Balkanska Korispodencija« mora priznati, da su komunisti još »daleko od cilja«, jer da su tome na putu pored ostaloga dvije važne poteškoće. Prva je da socijaldemokrati odbijaju suradnju sa ostalim strankama »pučke fronte«. Za njih je »hrvatsko pitanje« stvar buržuja. To se radnika ne tiče, jer da su oni internacionalci. Osim toga se socijaldemokratska gospoda boje za svoje masne položaje. Komunisti se strašno ljute na socijalističku »internacionalnost«. Ne možda radi toga, jer oni priznaju važnost i postojanje hrvatskog pitanja, nego rad toga, jer to odvaja radnike od širokih slojeva u Hrvatskoj. »Pučka fronta« je — kažu oni — potrebita radnicima, a i radnici pučkoj fronti, kojoj se radnici (čitaj komunisti i socijalisti) iz zajedničke fronte imaju staviti na čelo, ako pučka fronta t. j. udružena opozicija želi uspjeti. Dakle komunisti socijalistima obećavaju ni manje ni više nego vodstvo čitave udruže opozicije.

Druga je poteškoća što — kako kaže »Balkanska Korispodencija« — »jedan dio« vođa opozicije, a u prvom redu onih iz HSS nikako neće suradnju sa Krekićima, Topalovićima i Pfeifferima. Ali najteže je što se kod toga očituje i jedno drugo »krivo mišljenje« onih koji drže, "da nije potrebita nikakova fronta sa radničkom strankom, nego da se hrvatski radnici imaju jednostavno priključiti HSS". To je mišljenje ne samo dra Mačeka nego i svih poštenih Hrvata, koji znadu da komunistička »pomoć« samo škodi narodu. »Balkanska Korispodencija« protestira protiv ovoga ispravnog stanovišta i pomalo prijeti vodstvu HSS, jer da tobože komunisti među hrvatskim radništvom imaju većinu. »B. K.« tvrdi, da je radništvo u Hrvatskoj »samostalna sila« i da se sa tom »samostalnom silom« (t. j. sa komunističkim ilegalnim organizacijama) ne smije postupati kao »sa privjeskom HSS«. Isti list oštro ustaje protiv rada Hrvatskog Radničkog Saveza, koji zove «očajničkim pokušajem cijepanja hrvatskih radničkih redova«. To je samo »potpora vojnojašističke diktature«.

Dakle dva su glavna protivnika zajedničke fronte »kriva shvaćanja (socijalista), koja idu za izoliranjem radničke klase od pučke fronte« i držanje HSS, koju vodi »lažno mišljenje, po kojemu su radnici privjesak HSS«.

Iz brojeva »Balkanske Korispodencije« za mjesec veljaču i ožujak 1936. vidi se, da su komunisti izgubili nadu da će im uspjeti u HSS stvoriti »lijevo krilo« (»Hrvatski put«). Radi toga se opaža veliko neraspoloženje prema vodstvu HSS. Oni upotrebljavaju o tome vodstvu izraze omalovažanja.
Oni govore i izjave različitih uglednih predstavnika vodstva HSS (dr. Mačeka, dr. Pernara, prof. Jelašića, dr. Torbara, dr. Šola) protiv komunizma, zovu »kuckanjem seljaka protiv radnika«. To je »nesretna orijentacija«. Za prof. Jelašića tvrde, da će izdati Hitlerovu knjigu »Mein Kampf« (Moja borba) i sumnjiče ga radi veza sa Hitlerom. Njega napadaju, da je on jedan od tvoraca Hrvatskoga Radničkog Saveza, koji da »cijepa sindikate radničke klase«. »U Beogradu je pozdravljeno cijepanje radnika time što su osnovani "hrvatski narodni radnički sindikati". Komunisti prelaze i u protuofenzivu, pa hez kakve podloge otvoreno tvrde neistine i optužuju opoziciju, da je pristala na reakcionarni izborni zakon. Vlada dra Sto-jadinovića »zadovoljna je sa zaključcima opozicije«.

Borbu vlade protiv komunizma nazivlju podrugljivo »ideološkom borbom« pa u vezi s time dovode i spomenute izjave vođa HSS. »Balkanska korispodencija« piše: »Vladi je osobito simpatično, da su neki vođe opozicije, kao dr. Pernar i Solar (valjda dr. Scholl) aktivni u ideološkoj kampanji« protiv komunističke stranke i po tome protiv vode srpskih zemljoradnika dra Dragoljuba jovanovića« Opozicioni vođe su nesposobni za borbu, jer »ono čega se boji beogradska vlada, to je široka pučka fronta«.
Na taj način komunisti izražavaju svoje veliko nezadovoljstvo radi toga što vodstvo Hrvatske Seljačke Stranke odbilo svaku suradnju sa komunistima, koji bi se na silu htjeli nametnuti Udruženoj opoziciji, ni manje ni više nego kao vođe. Dakako, da komunisti nastoje, da vođe udružene opozicije, kojima se oni uzalud nameću kao suradnici, nebi uvidjeli, što oni zapravo namjeravaju. Stoga, kad je jugoslavenska policija u »Vremenu«, »Novostima« i »Slovencu« objavila neke tajne upute jugoslavenske komunističke stranke, u kojima se govori o potkapanju vođa opozicije u masama »Politički Biro Centralnog Komiteta Komunističke Partije Jugoslavije« izdaje poseban letak. U tome letaku je tiskana izjava, u kojoj to vrhovno tijelo Jugoslavenske komunističke stranke tvrdi, da navodi izneseni u tim novinskim viestima nisu istiniti. U letaku se kaže:

»Nigdje i nikada i nikome naša partija nije davala uputstva, da se udružuje sa hrvatskim fašistima tipa Pavelića i Perčeca, nego je naprotiv boreći se najodlučnije protiv velikosrpske fašističke diktature istovremeno najodlučnije istupala i istupa protiv Pavelićevog fašizma, koji hrvatski narod prodaje talijanskim i madžarskim fašistima i Habsburgovcima.
Isto tako neistinito je, da naša partija radi na rušenju ugleda vođe i vodstva HSS i drugih stranaka iz Udružene opozicije ... naša politika ne sastoji u rušenju ugleda vođa opozicije, nego u nastojanju da se uspostavi stalna suradnja, da se ostvari jedan široki narodni front... i t. d.«

Istini za volju moramo priznati, da je prva tvrdnja glede tako zvane ustaške akcije istinita. Komunistička »Balkanska korispodencija« je u više navrata pisala o tome radu. Tako u broju od 25. stu¬denoga 1935. na str. 192. (francusko izdanje) čitamo:

»Proces marseljskih terorista. Madžarska nagrađuje jednoga prijatelja hrvatskih terorista. Kako javlja iz Budimpešte službena agencija »Avala«, regent Horthy, specijalnim dekretom imenovao je višim vladinim savjetnikom odvjetnika iz Kapošvara Arpada Higy-ja. Taj Higy je posebno poznat radi svojih tijesnih veza sa hrvatskom terorističkom ustaškom organizacijom, čiji je on bio branitelj pred sudom. On je branio pred sudom u Kapošvaru i kasnije pred apelacijom u Budimpešti teroristu Edu Premca, dobro poznatog bandita, koji je izvršio više terorističkih atentata paklenim mašinama na madžarsko jugoslavenskoj granici, a posebno na pograničnoj stanici Koprivnica. Hlgy je imao tijesne veze sa ustaškim šefom u Madžarskoj, Servacijem i sa ostalima, čiji su zločini dobro poznati. Još i danas je on u vezi sa terorističkim krugovima.«

Pa i u najnovijem broju »Balkanske Korispodencije« za mjesec ožujak 1936. možemo čitati opsežan članak (njemačko izdanje str. 68 i 69) »Uz osudu marseilleskih atentatora«. I iz toga se članka vidi, da komunisti govore istinu u prvoj stavci spomenutog letaka. Tamo čitamo pored ostaloga i ovo:

»Tko može vjerovati, da su tri zavedena radnika, koji su sjedili na optuženičkoj klupi, pravi krivci? Mogu li ova trojica, koji su zavedeni i udaljeni od ideologije njihove klase, biti smatrani odgovornim za djelo od tako golemog zamašaja?... Ono što je slobodna svjetska javnost očekivala od ovoga procesa i za što se najviše interesirala to je bilo otkrivanje tajnih
pogonskih snaga, koje su dovele do ovoga atentata, da bi postigle svoje tamne ciljeve. Ako se sa ovoga stanovišta gleda na 9. listopada 1934. tada su Pospišil, Kralj i Rajić samo figure, koje nisu bile svijesne zamašnosti svoga čina. Njihovo sudjelovanje bilo je ograničeno samo na prosto učestvovanje u tehničkim, pripremama čina ... Također ni uloga ustaških vođa Pavelića, Perčeca i ostalih nema onoga značenja, koje im se općenito pridaje ... Glavni motiv za marseljski atentat ima se tražiti u navali međunarodnog fašizma, koji ne uzmiče ni pred kojim sredstvima, kad se radi o stvaranju uzroka za rat. Dokazano je, da su ustaški teroristički banditi bili politički vođeni i materijalno uzdržavani od ovih fašističkih poticača rata ... Ako dublje promotrimo stvar, vidi se, da je tokom procesa dokazano, da su atentatori gurnuti u akciju tek onda, kad je stupanje Rusije u Društvo Naroda Litvinovljeva misao o nedjeljivosti mira i o kolektivnom osiguranju mira uzela širokog zamaha i kad je u Barthou-u našla saveznika.«

Međutim drugi dio spomenutog saopćenja »Političkog biroa Centralnog komiteta Komunističke Partije Jugoslavije« istinit je samo u onom dijelu, u kojemu komunisti priznaju, da se žele nametnuti opoziciji kao saveznici, dok je već i iz onako gore spomenutih napadaja na HSS i HRS dovoljno jasno, da oni ne misle na lojalnu suradnju. Dokaza za to ima više nego dovoljno. Međutim dosta je spomenuti samo jedan. Početkom mjeseca ožujka 1936. po Zagrebu su dijeljeni letači potpisani od »Komiteta Komunističke Partije, Zagreb«. U letaku pod naslovom »Fašističko jezuitski -plan protiv komunista« čitamo:

»Prošlih dana održana je sjednica u nadbiskupskim dvori ma pod predsjedateljem Alojzijem Stepincem, glavnim predsjednikom jezuita i Ivanom Pernarom sudionikom izdajica hrvatske seljačke republike, te ostale gamadi trulog buržujskog kapitala.
Na toj sjednici zaključeno je, da se osnuje jedan fond u iznosu od 10 miliona Dinara, koji će služiti za širenje borbe protiv komunista... Crni kler pod pokroviteljstvom srpskog junaka, dobrovoljca sa solunskog fronta, podporučnika Alojza Stepinca, koji se junački borio sa puškom u ruci, ubijao hrvatski narod, koji je ležao u rovovima Austro-Ugarske na solunskom frontu, te je za svoj zvjerski rad odlikovan bijelim orlom za hrabrost. Ta krvoločna zvijer obukla je na sebe popovsku mantiju, da u miru pljačka hrvatski narod...
Ivan Pernar advokat , vlasnik trokatnice iz Gajeve ulice, buržuj, gulikoža radnog naroda, kriminalni tip, koji je od krvavih žuljeva Američkih Hrvata opljačkao novac poslat na štednju u Hrvatsku seljačku banku ... Vojvoda Pernar i kompanija oštetili su milione našeg naroda za novac, kojim su sebi sagradili kuće i imanja... I takvi ljudi imaju obraza, da još vode hrvatski narod, koji je na rubu propasti i bacaju krivnju na Srbe, dok su oni sami najveći krivci i banditi koji su ikada opstojali u zemlji Hrvatskoj.
Radni narode! Ubili su te sa svojom politikom i sada gaze po tvojoj lješini. Zar ti banditi, koji su najprije bili republikanci, pa monarhisti, a sada ne znaju kuda bi te odveli. Pogađaju se za tvoju lješinu sa Musolinijem, Madžarima, srpskim fašistima i ko im najbolje plaća tome te prodaju.
Radnici robovi, vi skupa sa vašom djecom umirete od glada, smrzavate se po zimi, tumarajući goli i bosi besposleni po gradskim ulicama ... dok ta gospoda uživaju u toplim sobama, siti bezbrižni, vode nemoralan život upropaštavajući vaše kćeri. Žive od krvavog znoja radničkog na kojem su se obogatili i huškaju Vas protiv komunista.. .


Kad pošten čovjek pročita ovaj letak, može li da se ne zgrozi nad ovakovim pljuvanjem istini u lice?

Je li to poštovanje »ugleda vođe i vodstva HSS«?

Dakako, da uopće nije potrebno ni spominjati, da je sadržaj zagrebačkog letka iz temelja izmišljen. Koliko riječi, toliko krupnih neistina. Laži su, da je održan sastanak i osnovan fond, da je nadbiskup Stepinac »ubijao hrvatski narod« i dobio kakav orden, da je dr Pernar vlasnik trokatnice i t. d. i t. d. Sve te bljutavštine i podvale dostižu vrhunac u završetku o nemoralnom životu i upropaštavanju radničkih kćeri sa strane »jezuita« i »fašista« t. j. članova vodstva HSS. koje komunisti časte nazivom »banditi«. Najzgodnije je kod svega toga, da su ti revolucionara sa ovim letačima poslali pred sveučilišnu knjižnicu u Zagrebu malodobnu djecu. Tamo su im hrvatski sveučilištarci oteli više stotina ovih letaka.

Je li dakle čudo, da je Krsta Cicvarić urednik hrvatožderskog »Balkana« prošloga ljeta pisao, da bi bilo dobro dozvoliti komunistima u Hrvatskoj slobodu rada, jer bi oni odveli radnike od dra Mačeka i tako bi oslabili hrvatski narodni pokret?

Krsta Cicvarić dobro zna što govori. On dobro zna, da komunisti u ovakovim letačima hrvatuju, ali u stvari njima uopće nije stalo do hrvatstva. U spomenutim tajnim uputama i listovima, koji su namijenjeni samo komunistima nigdje i nikada komunisti ne govore o rješenju »hrvatskog pitanja«. Oni govore jedino o borbi za demokratske sloboštine (oni pod tim misle samo na slobodu komunističku agitacije) i o savezu radnika i seljaka (t. j. okupljanju ne samo radnika nego i seljaka u komunističkoj stranci). Još jednom ističem, da su Hrvati deveto kolo u vodstvu komunističke propagande. To se vidi i po očajnom jeziku i stilu, kojim su pisane upute i različiti letači. Ostavili smo mnoge od tih pogrešaka, koje unakazuju naš lijepi jezik, samo kao dokumenat tuđinskoga duha, koji probija iz čitavoga toga rada. Srećom hrvatske narodne mase ne nasjedaju ovoj podloj propagandi. Ali uza sve to ne smijemo se varati i smatrati, da ovaj rad ne bi mogao postati i vrlo opasan. Oni vrlo ustrajno rade.

U knjizi »Iskustva iz partijskog rada« vidimo mnogo primjera iz komunističke agitacije u Hrvatskoj. Ukratko se može kazati, da ih rezultati te akcije u hrvatskim krajevima ne zadovoljavaju. Oni tamo kažu: »Naročito je potrebno pojačati naš rad u selu u Hrvatskoj, Vojvodini i Bosni gdje naš rad na selima strahovito zaostaje za organizacijama u gradovima« (str. 31). Zemaljska konferencija Komunističke Partije Jugoslavije izdala je poseban naputak o radu na selima. Tamo se tvrdi, da nema uspjeha bez seljaka. Rad komunista među seljacima mora ići za osnivanjem posebnih saveza seljaka i to »ne partija nego saveza, na lokalnoj i pokrajinskoj osnovi«. Nužno je, da takova »organizacija (savez) treba, da se obavezno osniva na savezu sa radničkom klasom« (str. 28). U knjizi se mnogo govori o »racionalno oslobdilačkom radu« t. j. o narodnom pokretu pod vodstvom dra Mačeka. Ističe se potreba spremnih ljudi, koji traže današnji važni problemi. Među najvažnijim je »pojačanje borbe između buržoazije i proletarijata, a za hegemoniju (komunista) u nacionalno-oslobodilačkim i seljačkim pokretima« (str. 72). Tu se očito priznaje želja komunista, da se nametnu hrvatskim seljačkim, radničkim i uopće narodnim redovima. U »Hrvatskom putu« govore o potrebi »stvaranja lijevog krila u HSS«.
To će se izvesti pomoću sposobnih pojedinaca, koje treba predobiti za komunističku stranku. Tamo se spominju krvavi sibinjski dogođaji za vladavine Boška Jeftića, pa se kaže: »Hiljade seljaka, koji su u tim sukobima učestvovali, bili su predvođeni od aktivnih suseljana, koji medu seljacima nesumnjivo imaju veliki autoritet. Takve lokalne vođe masa nama trebaju. Njih treba pronaći, njih treba predobiti, njih treba predobiti i onda ih uvući u odgovorne funkcije u našem (komunističkom) pokretu« (str. 80). U istom dijelu (str. 86".) hvale se, da je na čelu jednog »pokrajinskog komiteta« odbor, takav, da »ni u jednoj drugoj pokrajini rukovodstvo ne uživa takvog povjerenja, ne samo kod članova partije, nego i u širokim radničkim seljačkim, a i malograđanskim masama . ..« Radi se tu dakle o opasnom uvlačenju u narodne redove. Kod toga se oni služe podmuklom taktikom. Kao jedan od ajvažnijih naputaka čitave knjige istaknuto je da komunisti kod dobivanja pristaša moraju paziti na ovo: »Treba razlikovati i odjeljivati vodstvo od zavedenih masa. To je naročito važno u pogledu socijal-demokratije, reformističkog, seljačkog i nac. sporazumaškog pokreta . . . Jednom mjerom moramo ocjenjivati i suzbijati iluzije i predrasude masa, a drugim načinom politiku i ciljeve vođa kojima te zavedene mase još vjeruju« (str. 108). Dakle komunisti će suzbijati iluzije« »zavedenih masa«, koji vjeruju svojim vođama. Tamo oni ubrajaju i seljački pokret.

Na koncu moramo istaknuti, da iz svih spomenutih publikacija izlazi, da komunisti u hrvatskim krajevima imaju mnogo manje uspjeha nego u ostalim područjima Jugoslavije. Izgleda, da neki srpski političari ne osjećaju dovoljno što znači komunistička propaganda. U pariškom komunističkom listu »Unite« (Jedinstvo) (svezak za siječanj 1936.) i komunističkom kalendaru »Naš kalendar« iznesene su slike sa skupština u Srbiji, na kojima su komunisti organizirali iznošenje natpisa s komunističkom krilaticom. Prenosimo te slike, da upozorimo na taj način komunističke propagande.
Oni se obilno služe i različitim listićima, koji se inače razmeću vrlo velikim hrvatstvom. Značajan je primjer jednog takovog zagrebačkog lista, koji stalno izlazi kao »posebno izdanje«. Tamo možete čitati pohvale radu hrvatskog narodnog pokreta i ujedno na istoj strani napadaj na Hrvatski Radnički Savez i krilatice o »savezu radnika i seljaka« (to znači: savez komunista i HSS«), »jedinstvu radničke klase« (to znači: radnici pripadaju samo komunistima i socijal¬demokratima, a HSS nema što tražiti medu radnicima), »koristi radničke klase i njezina jedinstva za čitav hrvatski narod« i si. Na istoj strani naći ćete teške pogrde na »popove«, koji su »klerofašisti«, koji »rade protiv jedinstva hrvatskog naroda«, protiv »jedinstva radničke klase«. Ako netko od vodstva HSS napadne nešto oštrije komunizam ili ako netko radi za narodna radnička društva, tada ga proglase slugom jezuita i si. Ako naiđete na kojega čovjeka ili list, koji se razmeće hrvatstvom i ujedno psuje Crkvu i svećenstvo, tada je to u 99 posto slučajeva komunističko maslo. Ta činjenica ujedno može služiti kao najbolja opomena onim — na sreću rijetkim — hrvatskim narodnim radnicima, koji ne uviđaju, da je danas kao i uvijek za Hrvate luksus voditi borbu protiv Crkve i svećenstva. Katolička društva, katolički listovi i katoličko svećenstvo u složnim su redovima hrvatskog naroda i najbolji suborci i pristaše svih onih, koji iskreno, nesebično i ustrajno žele raditi za sreću i napredak hrvatskoga naroda.

Pogledajmo, tko danas u glavnom ustaje protiv Crkve? To su s jedne strane Pofovci, Velja Popović, Pohorci i Boško Jeftić, a s druge strane socijaldemokrati, masonerija i komunisti. A zar itko pametan danas može kazati, da su ti ljudi prijatelji hrvatskoga naroda.


Zagreb,ožujak 1936.
Nikad ne prestati vikati već sipati bijes,
kao što vulkan riga lavinu.
U noćima mračnim bit gorući krijes,
što svijetli daleko,daleko u daljinu....
Odgovorite