Tri hrvatske divizije

''...uzima se da su Hrvati doselili oko 630...''
Odgovorite
Avatar
crniduhovi div,369
Vojnik
Postovi: 90
Pridružen/a: pon lip 04, 2007 8:47 pm
Lokacija: POSVUDA

Tri hrvatske divizije

Post Postao/la crniduhovi div,369 »

TRI HRVATSKE DIVIZIJE


Svaki poslijeratni period odlikuje se objavijivanjern niza knjiga o ratnim dogodjajima. Sredjuju se, studiraju i objavijuju sluzbeni dokumenti zaracenih strana — katkada i neutralnih drzava — kao podloga za pisanje ratne povjesti a politickog, vojnickog i drugih stanovista. Objavijuju se brojna djela strucnjaka, koji daju prikaze rata kao cjeline, ili strucne opise pojedinih ratnih perioda, ili cak i pojedinih operacija. Direktni sudionici opisuju u detaijima ulogu i rad pojedinib postrojbi. Mnogi drugi sudionici objavijuju, u strucnoj memoire-skoj ili autobiografskoj formi, svoje osobne dozivljaju u okviru postrojbi u kojima su djelovali i prikaze Ijudi, s kojima su zivjeli i dijelili sudbinu. Nidu djela, u kojima se prikazuje rad, uloga i sudhina osoba, vaznih po polozaju, koji su zauzimali, po svojem talentu, po ratnim uspjesima ili neuspjesima ili po svojoj tragicnoj sudbini. Nicu takodjer cisto literarna djela: feljtoni, romani, price pjesme i slicno, koji ratne dogodjaje ili pojedine osohe prikazuju i opisuju s cisto literarnog, filozofiskog, nacionalnog, propagandickog iii kojeg drugog stanovnistva. Uopce, rat je neiscrpni izvor za literarni rad.Sa stanovnistva pacifista on predstavlja najvecu tragediju, koja moze zadesiti jedan narod, ili najveci zlocin, koga mogu pociniti njegovi vodje. Sa stanovista druge filozofije, on je potreban, da bi se izvorne snage naroda, koje se po zakonu inercijc za vrijeme mira uspavijuju i degeneriraju, ponovo probudile i potstakie narod na velika djela i kao neka injekcija, pozitivno djelovale na njegovu buducost. Sa gledista prakticne politike, on je neizbjezna gest samoobrane ili obrane bit-nih zivotnih interesa, kad sva sredstva politicke djelanosti ostanu bez rezultata.
Jos danas ima zivih Hrvata, koji su aktivno sudjelovaii u oba svjetska rata. Oba su bila sudbonosna i za covjecaustvo kao cjelinu i za hrvatski narod posebno. Jos se i danas osjecaju posijedice istih u iivotu ninogih naroda, pa i naseg, hrvatskog, naroda. Brda knjiga napisana su o njima dosada, i jos se poplavi takve literature ne vidi kraj.

Hrvatske postrojbe lile su svoju krv u oba rata na raznim bojistima. U prvi svjetski rat Hrvati su usli sa starom vojnickom tradicijom, koja se je postepeno formirala kroz nasu dugu i burnu povjest. No, mislim, da je najjaci pecat nasoj vojnickoj tradiciji udario zivot U vojnoj Krajini. Ta originalna vojno - politicka institucija (slicnost istoj nalazimo samo u instituciji Kozaka na rusko - turskoj granici), ostavila je duboke tragove u dusi hrvatskog naroda, formirajuci jedan duboko ukorije. njeni osjecaj vojnickog ponosa, smisao za red i hijerarhiju, osjecaj posiusnosti, vojnicke stege, cirugarsiva i privrzenosti svojoj postrojbi i njenim starjesinama. Reorganizacija zernije nakon ukinuéa vojne Kraine bila je i politicki I vojnicki spretno izvrsena jer si s jedne strane, stvorene cisto hrvatske vojnicke postrojbe - k. u. k. i doinobranske a s druge strane, je su te postrojbe logicki nikie iz bivsih kraiskih pukovnija i postrojhi gradjanske Hrvatske. Tradicija je tako ostala neprekinu. ta. Svaki je Licanin iskreno vjerovao da njegovoj 79. pukovniji nema premca na svijetu i bio je ponosan da on kao vojnik bas njoj pripada. To su isto vjerovali Bjelovarcani za svoju 16., Zagorci ''Mateki'' za 53. i Slavonci za svoju 78. Domobranci iz 25., 26., 27.
i 28., koje su pounutarnjoj organizaciji i po stupnju izobrazbe trebale predstavljati postrojbe druge linije, nisu se u duhu sma trail vojnicima drugog reda, nego su sebe smatrali raynim svakom drugom. Dalmatinci sir bili ponosni na dje. na svojih vojnika u borbama protiv Turaka i u Napoleon-skim ratovima, a povrh svega na junacke I briljantne pothvate svojih inornara. Posebno vrijedi istaknuti, da su se B. H. postrojbe u kratko vrijeme svog postojanja -od 1878. - 1914. razvile u duhovno kompaktna tijela, puna duha i samopouzdanja i svjesna svoje vrijednosti, koju su fakticno pokazali na svima bojistima. Svaki je Hrvat smatrao za cast biti vojaik i svaki je bio ponosan da pripada svojoj postrojbi.

Stariji ce se Hrvati sjecati kako je svake godine izgledao momenat, kad su mladici odlazili na stavnju. Odlazili su u grupama, pjevajuci. pjesmom su se i vracali. Oni, koji su bili proglaseni sposobnim vracali su se s ponosom, oni nesposobni s hinjenim veseljem, sto toboie nece morati proboraviti 3 godine u vojarni, a u stvari postidjeni i zalosni. Jos je veée veseije predtavljao odlazak novaka u vojsku. Uz pratnju rodjaka i brojnih mjestina, odlazili su momci, okiceni cvijecem i hrvatskim trobojkama, kao na svadbu. I kod djevoja. ka igralo je veliku ulogu, da ii je momak bio vojnik ili ne. Nijedna boija djevojka nije se rado udavala za momka, koji nije sluzio vojsku. A, ako je mornak u vojsci postigao neki cin, ili bio odlikovan kakvom kolajnom, njegova je cijena kod djevojaka bila jos veca. Ako se je koji momak odlucio na vojnicku karijeru, on je bio ponos cijelog mjesta; ne samo obitelj, nego cijelo mjesto pratilo je tok njegove karijere; njegovi uspjesi i promaknuca bili su ponos svih, a neuspjesi zalost svih.
S takvim vojnickim duhom su Hrvati stupili u prvi svjetski rat. U operacijama 1914. godine, vecina je hrvatskih postrojbi, kako onih iz uze Hrvatske, tako i iz Dalmacije i Bosne i Hercegovine, sudjelovala u borba ma na srpskoj fronti. Obje austro - ugarske ofenzive 1914. g. u Srbiji zavrsile su neuspjehorn, ciji uzroci leze u pogresenoj ideji operacijskog plana i u nesposobnosti viseg vodstva. Po samim srpskim dokumentima, koje je poslije rata izdao srpski Glavni Generalstab, u kojima se - sto je svatljivo i prirodno - isticu uspjesi srpske vojske, vicli se, da su srpske postrojbe doiivijavale najkriticnije momente na otsjethma fronte, gdje su nasuprot istima bile hrvatske postrojbe i da su povlacenja ovih posljednjih redovito bila prouzrokovana situacijom na drugim dijelovima fronte. sto je posebno karakteristicno i sto osobito treba istaknuti i naglasiti, jeste cinjenica, da su precanski pravoslavci, u borbanama protiv Srba iz Srbije za austro - ugarsku monarhiju, pokazali isto tako visok borbeni duh, kao i Hrvati katolici i muslimani. Svijest o pripadnosti hrvatskoj domov’ini, duh i tradicija hrvatskih vojnickih postrojbi, bile su, u to doba, jace od njihove srpske nanacionalne svijesti. To vrijedi, kako za obicne vojuike, potekie iz sirokih narodnih slojeva, tako i za casnike iz redova inteligencije. Tek kasnije, za vrijeme Jugoslavije, to se je, naialost, izmjenilo, na stetu kako hrvatskog, tako i srpskog naroda. 1915. i 1916. godine na ruskoj fronti, hrvatske su se postrojbe ovjencale slavom, kako u ofenzivnim operacijama, tako i u defenzivi, u kojoj su preko godinu dana odrzale svoje polozaju unatoe brojnim ruskim napadajima. Tek poslije 1916. g. I moral hrvatskih trupa na ruskoj fronti pocinje padati. To je bila prirodna posijedica opcih prilika u monarhi ji, a posebno po- sljedica tvrdokornog opiranja Madjara da se udovoiji hrvatskim zahtjevima za reorganizaciju drzave. Naprotiv tome, duh i moral hrvatskih postrojbi na talijanskoj fronti ostao je na punioj visini sve do samog raspada monarhije. Uzroci su opet jasni:
Hrvati su bili svjesni, da na toj fronti brane svoje hrvatsko tlo i svoju domovinu od ambicija talijanskog imperijalizma.
Osvim tim djelima neosporne vojnicke vrijednosti, o svim tim junastvima i tragedijama, o svoj toj proli. venoj krvi, poslijeratna je literatura - strucna i druga — pisala relativno malo. Svakako mnogo nianje, nego sto to sama stvar zasluzuje. Uzroke tome nije tesko pronaci. Hrva.ti su ostali bez svoje drzave. Veci dio vojnickih arhiva ostao je u Becu i Budampesti, dakie izvan granica drzave u koju su bili gurnuti Hrvati. U kasninijim izdanjima tih dokumenata, sredjenim vrlo savjesno i izdanim od austrijskih i madjarskih vojnickih strucnjaka i povjesnicara, vojnicke su postrojbe oznacavne brojevima i sluzbenim nazivima, bez posebnib napomena, da se tu radi o postrojhama sastavljenih oa vojnika hrvatske narodnosti. Stranci, koji bi se sluzili tim dokumentima, ako nisu posebno dobro bili upoznail s narodnostima priikama u Austrougarskoj, tesko su mogli uociti, da se tu radi o Hrvatima, o njihovoj slavi ili o njihovoj tragediji. Dokurnenti, koji su ostali na hrvatskoj teritoriji bili su odneseni u t. zv. Hrvatskoj Ocleijenje Glavnog Generalstaba u Beograd i tamo pokopani. Srbi su do propasti Jugoslavije uspjeli izdati samo djelimicno dokumente o radu srpskih postrojbi. Sve sto se tice Hrvata trebalo je zauvijek ostati u zaboravu. Casnici Hrvati, bilo oni, koji su stupill u jugoslavensku vojsku. bilo oni, koji su ostali u privatnim zvanjima, nisu bili u mogucnosti da pisu. Za pisanje strucnih djela nisu mogli doci do potrebnih dokurnenata. Pisati pak osohne dozivljaje ili utiske vojske, koja se je protiv njih borila, Srbi nisu smatrali literaturom, nego izdaom i (austijanstinom). Uostalom, pod tada vladajucim prilikama, bilo je prakticno nemoguce naci izdavaca za djela takve naravi.
Tako su, eto, pothvati i zrtve vojnika Hrvata iz prvog svjetskog rata ostale manje - vise nezapazene, neshvacene i zaboravijene. Niti se je o njima mnogo znalo u inozenstvu, niti su mogli sluziti za dizaraje duha i samosvijesti novih narastaja hrvatskog naroda.

U vojsci novostvorene Jugoslavije, hrvatski suse vojnici nasli u potpuno razlicnom ambijentu. Smjesno hi bilo ne priznati, da srpski narod predstavlja prvorazredni vojnicki elemenat. Medjutim, tradicija srpske vojske bila je razlicna od one, u koju su se bili uzivjeli vojnici iz nesrbijanskih krajeva. Uspjesi i legende iz ratova protiv Turaka u 19. stoljecu (balkansko - orijentalni mentalitet je skion da legende I epsko romanticna prepricavanja pomjesa sa stvarnoscu i dade im istu vaznost kao ovoj), stvorili su kod Srba veliki stupanj samopouzdanja u viastitu vojnicku vrijednost. Pobjede u balkanskim ratovima i u prvom svjetskom ratu jos su vise podigli vojnicki duh srpskog naroda. Patrijarhalna vijnicka organizacija, po kojoj su niladici iz jednog kraja kroz generacije sluzili u istim vojnickim postrojbama, u kojimai je svatko svakoga poznavao, stvorila je unutarnju duhovnu koheziju u jedinicama, sto je uvijek jedan od vaznih faktora vojnickog morala, slicno kao sto je bilo i u hrvatskim pukovnijaina. Aktivna i postojana nacionalisticka srpska propaganda nazalost duboko protkana imperijalistickim tendencijama na stetu svih susjeda - prema kojoj je vojska imala vazne zadace u srpskom narodnom zivotu sluzila je kao neka stalna injekcija za drzanje vojnickog duha u napetosti.

Logicno bi bilo da su srpski vojnicki krugovi, koji su bili neograniceni gospodari u novoj vojsei pokusali odrzati i jednu i drugu tradiciju i ako je moguce amalgamirati ih s vremenom u nesto novo i modernije. Oni su, medjurim, ucinili protivno unistili su obje. Iz cisto unutarnje politickih razloga kao sredstvo za osiguranje srbijanske hegemonije nad drugim narodima, u prvom redu nad Hrvatima - i protivno svim vojnickim zasadama, oni su uveli t. zv. eksteritorijalni sistem slitzenja u vojsci. On se je sastojao u tome, da su Hrvati vojnici morali sluziti, u manjim grupama razbacani po srbijanskim, makedonskim, crnogorskim i dragim garnizonima daleko od Hrvatske. U hrvatske garnizonebili su dovedeni vojnici Srbijanci, Arnauti, Macedonci i ostali. Dvostruki cilj bio je postignut s tim S jedne strane, hrvatski su vojnici bili daleko od svoje domovine, u nemogucnost da reagiraju na protuhrvatski pritisak i teror viasti. S druge strane, u hrvatskim su gradovimd srpski hegemonisti imali neke vrsti okupacione trupe, sastavijene od nehrvatskih elemenata pod vodstvom srhijanskih casnika i docasnika, kao brahijalnu silu za podrzavanje terora i suzbijanje bilo kakvog eventualinog otpora. U vojnicke su postrojbe svake godine dolazili novaci iz drugih krajeva, koji se nisu poznavali i koje nista zajednicko nije vezalo, slicno kao neki omnibus, u koga pri svakoj voinji ulaze novi putnici. Prosjecni srpski vojnik nije takvo stanje volio; on bi radije sluzio negdje blizu svoga doma, recimo u Vaijevu, Uzicu ili Kragujevcu, nego u Zagrebu ili Splitu. No on je to stanje kako - tako podnosio, jer ga je srpska propaganda uvjeravala, da on tu zrtvu podnosi u interesu srpstva. Prosjecni pak hrvatski vojnik je po zdravoj pameti i prirodnom instinktu osjecao, da je to stanje stvarno upravo protiv njegovog hrvatskog naroda i protiv njega osohno. Kad se tome doda tezak zivot po starim i nehigijenskim vojarnama iz turskih vremena, losa hrana, administrativni ncred i povrh svega fizicka maitretiranja i batinjanja, uobicajena u srpskoj vojsci, logican je posijedica bila, da je prosjecni hrvatski vojnik tu i takvu vojsku mrzio. Umjesto s pjesmom, veseijem i cvjecem, u vojsku se je odlazilo s tugom, kao na sprovod. U prvim poslijeratnim goclinama bilo je masovnih pojava neodazivanja vojnikim pozivima, unatoc teskih zakonskili Iposijedica, koje su ocekivale pocinioce toga ''zlocincima'' Kasnije. pod pritiskom dogadjaja, ta je pojava rnasovnog vojnog bjegunstva jenjala; raniji slucajevi likvidirani su kaznama, amnestijama i jednostavnim administrativnirn zatoravom. Hrvatska inteligencija, koja je u proslosti dala bezbroj izvrsenih casnika i istaknutih vojskovodja najviseg ranga, izbjegavala je stupanje u vojne skole, sto je bilo psiholoski razumijivo, ali po hrvatski narodni kolektiv stetno, jer je tako vojska ostala u iskljucivoj domeni Srba.


I, kada je dosao odlucni momenat, kada je vojska trebala pokazati svoj raison dtre, t. J. kada je trebalo braniti drzavu, dogodilo se je ono sto je bilo za ocekivati. Hrvatski je vojnik reagirao logicno, t. J. negativno. U nedostatku opcenitih direktiva s hrvatske strane za jedinstveno drzanje, ovaj negativni stay hrvatskih vojnika uzeo je, spontano, dvije forme: jedni su jed. nostavno odhili odazvati se pozivu za mobilizaciju i odluceni da snose sve posljedice, ostali an kod svojih kuca. Drugi su se odazvali pozivu i, imajuci oruzje u ruci, u okviru svojih postrojbi, organizirano zanijekali poslusnost
svojim srbijanskim prepostavljenima, razoruzali ili i - vec prerna lokalnirn prilikama ili se mirno razisli svojim kucama, ili preuzeli vlast na svojem podrueju, ocekujuci daljne dogadjaje. Boriti se nije htio nitko od Hrvata pa tko brani svoju tamnicu?








Boriti se nije htio niti srpski vojnik, od koga hi se to moglo vise ocekivati. I bistri srpski gedzo'' shvatio je zdravom pamecu, da nema smisla ginuti za takvu drzavu i takvu vojsku. Ako ove pojave u Hrvatskoj u jednoj i u drugoj formi - uzmemo u okviru u kojem su se dogodile:
rat totalni i kaoticni raspad jedne drzave sa svim granama njene civilne viasti, islo tako totaini kaoticni raspad jedne skoro 2 milijunske vojske moramo naglasiti
kao pozitivni i pohvalni elemenat duha hrvatskog vojnika - da se je sve to dogadjalo u relativnom redu, s nekorn vrsti spontane organizacije, hez nepotrehne violencije i s relativno malo prolijevanja krvi. Nakon svega, sto su Hrvati dozivjeli za preko 20 godina u Jugoslaviji, ne bi bilo neprirodno ocekivati neoduzdane izijeve mrznje i strasti z mnogo toga ipak nije blo. Hrvat je i u torn abnor malnom vremenii ostao vojnik i covjek.


1941. g. stvorena je hrvatska drzava. Naravno, nova, drzava morala je orgarizirati svoju vojsku. To nije bio lak posan. Nedostajalo je oruzja i svakovrsnog ratnog materijala. Zalihe bivse jugoslavenske vojske najvecim su dijelom preuzeli Nijemci i Talijani. Zemlja nije imala nikakve ratne industrije. U njoj su bile njemacke i talijanske oruzane snage. Talijani su sahotirali napredak hrvatske drzave na svim poljima, a nosehno na vojnickom. Nijemci su dozvoljavali postrojavanje hr. vatskih oruzanih snaga samo postepeno i dodjeijivali oruzje i ratnu spremu kap po kap. Oruzani ustanak U zemiji prisiljavao je da se vrsi ubrzana izobrazba i da se napola izobrdene i duhovno jos nedovoljno konsolidirane postrojbe ubacuju u borbu. Sve su, dakle, prilike i neprilike doprinosile tome, da je bilo kakav planski i normalno organizirani rad na razvoju hrvatskih oruzanid snaga bio praktiöno nemoguc. Prilike su nametnule improvizaciju, polumjere i neprekidno mijenjanje planova.

Povrh svega, negativno su utjecale jos dvije vazne cinjenice. S jedrn stranice, manjak izobrazenog casnickog i docasnickog kadra —posijedica 20— godisnjeg elirniniranja Hrvata iz vojnickog zivota u bivsoj Jugoslaviji. S druge strane, strah u svima slojevima naroda za sudhinu Hrvata po svrsetku rata. Strahovalo se je, da ce Saveznici u slucaju svoje pobjede obnoviti Jugoslaviju i u sedlu ostaviti srbijanske hegemoniste, da kazne Hrvate ''kolaboracioniste'' Eventualna pobjeda Nijemaca i Talijana takodjer nije ulijevala mnogo povjerenja za huducnost hrvatskog naroda. Talijani su svojim drzanjem i suvise jasno pokazali, sto ocekuje Hrvate, ako ih Hitler prepusti u sferu influencije svoga prijateija Musolinija. nacionalsocijalisticka ideologij a i postupak nacista sa mnogim pokorenim narodima predstavijali su crni oblak. Opca i jednodusna zelja svih Hrvata bila je sacuvati hrvatsku drzavu, ali na pitanje ((kako)) nitko nije bio u stanju dati siguran odgovor. Sve je to dovelo do stanovite duhovne dezorijentacije u narodu i u vojsci, sto je prouzrokovalo velike i katkad tesko razumijive promjene i borbenom duhu postrojbi. Iste su se jedinice u jednom momentu hriljantno ponijele u najtezim borheriim situacijama, da bi uskoro poslje toga, u mnogo laksim situacijama pretrpjele nesvatijive neuspjehe, a onda opet sjajne pobjede i tako redom. Kao nekim cudom, sto se je vise blizio konac rata i sto su prilike postajale teze, moral hrvatskih vojnika rastao je i pri kraju rata bio je na zavidnoj visini.

Ponovo, kao i nakon prvog svjetskog rata, nesretne
prilike dovele su do toga, da se o radu Hrvata na vojnickom polju u drugom svjetskom ratu malo pise i da ce mnogo stosta, sto bi bilo vrijedno predati buducim narastajima ostati u zaboravu. Hrvati u emigraciji mogli su objaviti i vjerovatno ce i u buducnosti objaviti jos koju studiju, koja obradjuje pojedine detaije. Do jedne iscrpne studije, koja hi obradila ejelinu na sistematski
nastav,i dlokumentiran nacini tesko da ce ikad doci. Za takav rad rnanjkaju dokumenti, koji su iii unisteni ili su pali u ruke komunistima. Komunisticke publikacije pako iskrivijuju cinjenice, podusevajuci svoje prikaze tendenciozno prema potrebama komunisticke propagande. Tako ce opet i inozemstvo i buduci nasi narastaji main znati o nasim vojnickim sposobnostima i slavi.
Zato s veseijem moramo pozdraviti, kad se u inozernstvu pojavi kakvo djelo, koje makar djelomicno ispunjava tu prazninu, Jedno od takvih djela je djelo puk. Franza Schramal o hrvatsko - njemackim legionarskim divizijama.
Do postrojavanja ovih divizija doslo je iz mnogo razloga. Glavni su bili ovi: s hrvatske strane potreba za novim postrojhama, za koje je bilo raspolozive momcadi, ali je manjkalo casnika, docasnika i ratne spreme, sto su mogli dati samo Nijemci: s njemacke strane takodjer potreba za novim postrojbama na hrvatskom podrucju, koje su oni mogli postrojiti dajuéi casnike, docasnike i spremu, sacuvavsi svoje ljudstvo za druge potrebe. Osim toga, vjerovali su, da ce ove postrojbe, kroz casnicki i docasnicki kadar cvrsce drzati u ruci. U ove je pnstrojbe u prvom potezu uviiteno oko 40.000 hrvatskih vojnika; s naknadnim popunama ukupno oko
60.000.
To su bile postrojbe, koje izdavac djela izvrsno karakterizira u par kratkih recenica:
''jedna postrojba i jedno bojiste - oboje nesto posebno u drugom svjetskom ratu.
Casnici i docasniei Wehrmachta iz svih dijelova Njemacke, koji skroz na skroz nisu govorili ni jednu rijec hrvatski,

Hrvati, unovaceni iz svojih sela, bez vojnicke izobrazbe, koji u vecini nisu razumjeli nijednu rijec njemacki, ti su ijudi bili skupijeni, u par mjeseci izobrazeni kao topniei, dojarvniei, vozaci samovoza i vise od svega kao borci pjesaci i odmah ubaceni u borbu za oslobodjenje Hrvatske od ubojnickih i pljackarskih partizanskih hordi.
I nevjerovatno je postalo stvarnost: borbena vrijednost ovih postrojbi bila od pocetka bez sumnje uspusenja''.

Pisac si je postavio kao cilj ''zelju'', da djeia horaca ne padnu u zaborav''. On je svjestan poteskoca: ''slom dosada nevidjenih razmjera... potpuno posjedanje i podjela Reicha po pobjednicima - - manjak i najneophodnijih dokumenta, koji su djelimicno u zracnini napadima, u drugim ratnim operacijama ili slaljivanjem akata, ratnih dnevnika itd. u stabovima i trupa ma na kraju rata otisli u nepovrat. - cinjenica, da su pripadnici divizija bili vecinom Hrvati, koji. ukoliko se danas nabaze u komunistickoj Jugoslaviji, ne dolaze u obzir za suradnju, zatim da su dvije od tih divizije na kraju rata pale u komunisticko ropstvo, iz koga se mnogi nisu vratili'' sve su to, kako kaze pisac, dovoljno jaki argumenti, koji pokazuju nemogucnost pisanja potpune i dokumentirane povjesti ovih divizija
No, unatoc ovih poteskoca, pisac je na osnovi raspolozivih fragmentarnih dokumenata i uz pripomoc brojnih drugova iz divizija, koji su mu na razpolozenje stavili svoje dnevnike, biljeske,slike itd, uspio dati vrlo zaokruzenu cjelinu. Sumiijamo, da ce ostale jedinice hrvatskih oruzanih snaga imati srecu, da njihov rod bude ikada prikazan na tako potpun nacin.
Pisac ne pise kao Hrvat, nego kao Nijemac, casnik njemacke vojske. To isto vrijedi za njegove brojne drugove, ciji dnevnici i biljeske ispunjavaju dobar dio knjige. Sve je to kao i sluzbeni dokumenti, koji se citiratju pisano neposredno poslje dogadjaja, sa svjezim podacima i osobnim utiscirna. Sve je ograniceno na cisto vojnicke i opceljudske okvire. Opaske politicke naravi jeciva Se u knjizi nalaze. Ne moze se sumnjiciti, da je te ijude vodila neka tenclencija, a posebno ne neka prohrvatska tendencija. Vecina tih ljudi nije prije toga nikada u zivotu Imala nekog dodira s Hrvatima. Zato se svaki Hrvat osjeca utoliko ugodnije kad vidi, da su izrazi priztnanja: i pohvala cesci, nego izrazi pokude i kritike. Ima i kritika. no i one su i u tonu i u argumentaciji odmjerene i ohjektivne, kao i pohvale. Za razne nedostatke, kojih je neizbjezno bilo, pisci nalaze razumnjivanje i opravdanje u opcim prilikama, u jezicnim poteskocama, u medjusobnom nerazumijevanju izmedju Nijemaca i pa cak i u ((pruskom)) mentalitetu mnogih njemackih casnika, koji je Hrvatima bio stran.
Mozda najsazetiju ocjenu o hrvatskom vojniku u drugom svjetskom ratu kako o njegovim vrlinama, tako o njegovim nedostacima daje biljeska na str. 63. i 64. povodom najneugodnije pojave, t. j. sve
cih slucajeva bjegunstva. Kaze:

''SlucaJevi bjegunstva, koji su bivali sve cesci kako se je rat produzavao, zahtijevaju objasnjenje, kako hi ih se pravilno shvatilo i kako se ne hi doslo do krive i progresne skupne ocjene o hrvatskoj vojsci.
Hrvatski vojnik ubrajao se je, vec od ranije, medju najbolje u vojskama Evrope i dokazao je to u bezbrojnim ratovima austriske povjesti, a posebno u pravom svjetskom ratu. Sto su, kao nikad ranije, slucajevi bje gunstva u 2. svjetskom ratu bivali sve cesci, uzrok ovoj pojavi treba traziti izkljucivo na politickom polju. Hrvatski vojnici stajali su neizbjeino pred jednim teskim problemom savjesti. Na protivnickoj strani radila je jedna neobicno vjesta i bezskrupna propaganda, s kocnim ciljem odhiti od Njemacke sve njene saveznike. Mladi, neiskusni hrvatski vojnik stajao je u njemackim redovima, u svojoj vlastitoj zemiji. pod tudjim zapovjednistvom, u borbi protiv neprijateija, koji nije uvijek bio Srbin, nego mnogo puta njegovi viastiti sunarodnjaci, koji su takodjer tvrdili. da se bore za slobodu svojeg naroda. I. sta je on znao o boljsevickoj opasnosti''?

Ove suprotnosti u politickim gledistima, stvorile su ponor, koji je katkada isao kroz obiteiji. Poznati su slucajevi, gdje su se otac i braca Hrvata u njemackoj sluzbi, borili na strani partizana. Kako su oni bili obradjivani, kakve su prijeinje morali izdrzati, kako su dapace i na silu bili odvedeni, kad su dosli kuci. Mnogi. su kradimice morali napustiti svoje kuce. kad su se trebali vratiti u svoje jedinice.

Uspjeh neprijateljske propagande morao je ocito biti sve veci, ukoliko se je politicki i vojnicki polozaj. Njemacke pogorsavao i izgledi za uspjeh padali. I dok smo se mi Nijemei, na kraju rata, u vecini slucajeva mogli bez pogibeiji vratiti svojim kucama, prijetila je Hrvatu, koji je do kraja ostao u njemackim redovima, dapace i njegovoj obiteiji, osveta, teske kazno i represalije od strane pobjednickih Titovaca, kojima on nije mogao izbjeci.
Drugi raziog bjegunstava cesto priznat i samo uzgred spominjan lezao je u ''nerazumjevanu'' izmedju Nijemaca i Hrvata, na temeiju razlicnog zivota i shvacanja obih naroda, nadaije u manjkavim jezicm mogucnostima za sporazumijevanje, a u drugim slucajevima u krivom i dapace losem postupku mnogih njemackih pretpostavljenih prema Hrvatima. Mnogim ((Reichsdeutschen)), a osobito onim iz sjevernih kiajeva, manjkalo je iskustvo u ophodjenju s pripadnicima drugih naroda, suprotno starijim Austrijancima, koji su u dodiru 14 raznih naroda bivse habsburske monarhije stekli bogata iskusiva u poznavanju ijudi. ShvatIjivo ce takodjer bill. da su stroga njemacka shvacanja o disciplini i poslusnosti, ''Stari pruski dril'' bila protivna shvacanjima Hrvata i tesko su im padala. Njima je jednostavno zahtijevao previse...
Konacno, treba spomenuti, da je prema njemackirn shvacanjima bjegunstvo u rnnogim slucajevima doduse postojalo. all stvarno nije postojalo, jer su se nestali nakon 8 - 14 dana opet vratili u svoje jedinice oni su si jednostavno sami dali dopust.
Nasuprot ovim neugodnim pojavarna stoji velik broj slucaja vjernosti. brabrocti i srdacnog drugarstva, kao
privrzanosti Hrvata njemackom vojniku, koji ponovo potvrdjuju tradicionalnu i pozitivnu ocjenu hrvatskog vojnika.
I, mi Nijemci ne smijemo nikada zaboraviti, da nas Hrvati, za razliku od ostalih saveznika, Talijana, Rumunja, Bugara, dapace i Finaca nisu napustili. nego jedini izdrzali vjerno na nasoj strani do zadnjeg sata)).

Takova ocjena borbenog duha Hrvata, pripadnika ovih divizija u drugom svjetskom ratu, iz pera stranaca, jesteprvi ucinak, koji na citaoca proizvodi ova knjiga. Ovaj utisak djeluje u toliko ugodnije, ako ga vezemo s jednom drugom cinjenicom, koja takodjer proiziazi iz ove knjige, a to je shvacanje Nijemaca o tipu ratovanja, koji se je vodio na hrvatskoj teritoriji, obicno zvanim partizansko ili gerilsko ratovanje. U knjizi se nalazi mnogo ispravnih opazanje i ocjena o raznim karakteristikama toga tipa ratovanja, posebice ukoliko se tice taktickih djelovanja. No, ako se u detaljima studiraju pojedine operacije i pojedine borbene epizode unjihovom planiranju i izvrsenju, doci ce se do zakljucka da Nijemci ni do konca rata nisu u skupnosti shvatili niti - bitne ciljeve neprijateija, niti bitne karakteristike ratovanja kao ejeline. Kaze pisac: ((Osim ovih, naprijed opisanih, terenskih prednosti, srpskim je partizanima isla u prilog i cinjenica, da je partizansko ratovanje bilo protivno mentalitetu njemackog vojnia. Za borbu iz zasjeda i za borbu na sve strane nisu njemacke trupe niti imale skolnosti, niti su bile izobrazene. Osim toga je Srbin po svom bicu i po svojem
djelovanju tako razliciti od Nijemca. da ga je Ovaj tesko mogao progledati i shvatiti. .)) Iz. tih razloga nisu u vecini slucajeva niti njemacka strategija niti taktika bile svrsishodne. Protiv neprijateija, koji nije imao ni fronte niti pozadine. koji nikad nije htio primiti borbu i koji je bio vjesti u koriscenju terena, Nijemoi su reagirali redovito strateskim i taktickim akcijama klasicnog tiparata, koje su skoro neizbjezno predstavIjale udarac u prazno i zavrsavale samo djelomicnim uspjesima Politicki pak aspekt toga tipa ratovanja ---
koji je tu vazniji nego isto vojnicki - Nijemci su vimanje ignorirali; posebno odnos prema pucanstvu, koje je tu primarni faktor i za stranu, koja vodi gerilu i za onu, koja je zeli suzbiti. Oni su. nekako automatski i bez mentalnog otpora, kao svrsenu cinjenicu prihvatili, da je pucanstvo na strani partizana, da, kako kaze pisac ((partizani ne bi mogli voditi rat, da ib pucanstvo potpuno ne pomaze. Ono ib oskrbljuje hranom, odjecom, obavjestava ih, skriva pred protivnicima.. Da do toga stanja nije doslo iz ijubavi pucanstva prema partizanima i iz simpatije za ideje, koje su oni zastupali, o tome se jc malo mislilo. Dva vazna faktora u partizanskom ratovanju - propaganda i teror oni su samo uzgred uzirmali u obzir. Protiv bjesomucne partizanske propagande, oni nisu znali pa cak ni sistematski pokusali organizirati. zajedno s hrvatskim vlastima, odgovarajucu sistcjnatsku kont- rapropagandu. Zstiti pucanstva protiv partizanskog terora malo je paznje poklonjeno.S njemacke strane kao da je ratovalo pod predpostavkom, da na jednoj strani postoje gerilske vojnicke formacije, ( a na drugoj strain redovite hrvatsko-njemacke postroblje, a izmedju njih se nalazi vacuum - vacuum bez ljudi,bez njihovih interesa i bez ideja, koje im leze na srcu. Hrvatski vojnik - kako onaj u legionarskim divizijarna. tako i onaj u cisto hrvatskirn postrojbama - po naravi stvari osjecao je trpljenje pucanstva; nedostatci njemacke strategije i taktike potsvjesno su pritiskale njegovu dusu i odrzavale ale sc na njegov borbeni duh.Ima jos nekoliko tema;

Prva tema jeste uloga Talijana. Svi sudionici, koji su dali svoje doprinose ovom djelu, jednodusno osudjuju rad Talijana na hrvatskoj teritoriji. Svi su ispravno shvatili i osudili himbene i intrigantske politicke ciIjeve i metode talijanskih imperijalistickih krugova u odnosu na hrvatske zemije i hrvatski narod. S druge strane, studija svake pojedine operacije u kojoj su sudjelovali i Talijani pokazuje, da je njihov vojnicki doprinos u borhama protiv partizana po pravilu bio negativan; ovi su se skoro redovito mogli izvuci iz skripca na otsjecima fronte, gdje su djelovali Talijani. Osim toga, jos prije talijanske kapitulacije, oni su bli jedan od vaznih izvora partizana za opskrhu oruijem i drugim meterijalom, do koga su lako dolazili napadajima na talijanske posade ili jednostavnim kupovanjem. od koruptivnih talijanskih casnika.

Drugu interesantnu temu predstavljaju cetnici. Srpska je emigrantska stampa jos i danas – 60tih godina nakon rata - puna clanaka i prikaza o slavnim cetnickim djelima u toku proslog rata. Cetnici su - prem.a tima prikazima - bili jedna snazna, dobro organizirana i moralno jaka ((jugoslavenska vojska u otadzbini)), koja se je hrabro ali hvala BOgu nespjehom borila i protiv okupatora, Nijemaca i Talijana, i p.rotiv partizana i koja je - za razliku od Hrvata, uvijek ocrtanih kao kolaboracionisti najgore vrsti - cista od svakog kolaboracionizma. Djelo puk. Schramla je puno fragmentarnih, ali interesantnih i dobro dokumentiranih podataka, koji dokazuju protivno. Prije svega - premda je podrucje operacija triju legionarskih divizija obuhvatilo skoro cijelo podrucje hrvatske rdzave, a djelimice i Crnu Goru I zapadnu Srbiju -iz djela se vidi, da nigdje nisu postojale jace, kompaktne cetnicke formacije, nego samo rastrkanje, poluonranizirane grupice. Mit, dakie, o snaznoj i organiziranoj vojsci je samo mit, a ne stvarnost. Drugo: sve su te grupice bile u diretnoj kolaboraciji s Talijanima, a kasnije Njemcima, pa cak i s Ustasama, od kojih su bile opskrbljivane i placane i po njemackim operacionim pianovima dobivale su uloge u pojedinim borbenim momentima. Trece: Iz djela se vidi, da je borbena vrijednost tih grupica bila vrlo sumnjiva. Pored Talijana, oni su redovito predstavljali najslabiju kariku u lancu protiv partizana, koju su ovi obicno koristili, da se izvuku iz kriticnih situacija. Osim toga, U djelu je prikazan citav niz momeriata u kojima SLI cetnici pokazali tipicni bizantijski mantelitet, koji je - ako cak eliminiramo politicke i vojnicke faktore - s cisto ljudsko - etickog stanovnistva tesko shvatljiv normalnom zapadnjackom mentalitetu. I konacno: tako reci svaka biljeska o cetnicima pokazuje. da ovi nsu bili nosioci neke jugoslavenske ideje. nego predstavnici srbijanskog hegemonizma s izrazitoni protuhrvatskom tendencijom.
Jos jedno. Djelo puk. Schramla je interesantan irvor (lobro dokumentiranih podataka o partizanskim zvjerstvima nad hrvatskim I njemackim vojnicima, ranjenicima, kao i nad pucanstvom, kako u toku samog rata, tako i nakon njegovog svrsetka. Na zlocin pocinjen nad hrvatskim oruzanim snagama, svjetska se je javnost, iz razioga, koji joj ne sluze na cast, nazalost oglusila. Bar do sada. Nadajmo se, da ce, mozda u buducnost, kad eticko - moralni momenti i glas savjesti previadaju nad amoralnom igrom interesa i predrasuda, ova tragedija biti duzno shvacena i ocijenjena. Svjedocanstva, kakvih ima u ovom opisu mogu doprinijeti tome, da se shvati, da je slucajni kolaboracionizam Hrvatima i Nijemcima i Talijanima bio sporedan momenat; glavni je bio teznja hrvatskog naroda da sacuva svoju drzavu i da je obrani a time donekie i Evropu od komunisticke najezde. Onda Ce se mozda shvatiti pateticke rijec Viceadmirala Joachima Lietzrnanna koji kaze:

((Svjetska se je javnost godinarna bavila boljsevickim masovnim uhijstvom 12.000 poljskih casnika, koji su kod Katina ostavili svoj zivot za narod i zemiju... Ali, sta zna svijet o jednom, od postanka covjecanstvu svakako najvecem ratnom zlocinu? 0 jednom zlocinu kojeinu su kao zrtva pali nista manje nego 150.000 hrabrih krscanskih vojnika i krizara protiv koinunizma... U svibnju 1945. dogodila se je jedna narodna tragedija, kojoj se, u pogledu njenih razmjera, njene povjesne slave i njene neprolazne vjernosti i casti, uz bok mozes staviti samo zadnja borba i propast istocnih Gota na obroncima Vezuva. To su bili ijudi iz hrvatskih oruianih snaga, koji su, u tim danima, uz rijetke iznimke. pokiani do zadnjeg covjeka. Ali, dok ispravni ijudi, Casnih shvacanja i istinoijubivog duha budu u Boga vjerovali i u sunce gledali, sjecat ce se puni postovanja. hrvatskih vojnika, koji su tamo, kod Bleiburga, kod Dravograda, kod Maribora dali krv svoga srca za svoj narod i svoju domovinu,
U toku rata palo je oko 300.000 hrvatskih vojnika. Osim toga bilo je oko pola milijuna hrvatskih ijudi urnoreno po koinunistima... Spustamo zastave i spustamo maceve i sjecamo se onih, koji su s nama kod Stalingrada i posvuda, rame uz rame, stajali kao muzevi. I mi vidimo Vas, hrvatski drugovi, koji Ste ostali kod Bleiburga i drugdje, uvijek, do kraja naseg zivota kao uvijek svjetleci primjer... S cistom i neokaijanom zastavom, daleko od svake nevjere i izdaje, dali Ste svoj zivot za Evropu u vjerovanju u medjunarodno pravo, u civilizaciju, u covjecans....
Zavrsiti cemo citatom izdavaca, g. Kurta Vowinckela, u kojem on - apstrahirajuci pojedine nijanse s kojima se ne bi slozili - rezimira ulogu legionarskih divizija:
''Ove tri divizije borile su se u svojoj zemlji, pro. tiv neprijateija, koji je imao posebne osobitosti:
— Titovi partizani bili su Srbi izmedju ovih i Hrvata postoji vjekovima stara mrznja koja proilazi iz pokusaja Srba da Hrvate sebi podloze
— Zapadnjacki Hrvati su katolici, partizani su bill komunisti i pravoslavci;
— Bojiste je vecim dijelom bilo tesko prolazno planinsko zemljiste, koje je pogodovalo partizanskom ratovanju.
— Stoga su ovdje prikazani dozivljaji triju divzija, povjest jednog rata vjera i naroda balkanskih oznaka, ali sa osobitostima i iskustvima, koji ce i onda vrijediti, kad komunisti poduzmu napadaj na Evropu -napadaj koji nece doci kao ''catomski rat, nego kao gradjanski rat, upravijan iz dalekog centra.
— Taktika, oblici borbe i psihologija ovog partizanskog rata ostat ce u mnogom mjerodavne i za buducnost''.

Za Evropu i protiv nadiruce bujice komuniznia... Hrvatska je, ako se po strani ostavi mjesno izoliranu borbu Japana, kao jedini saveznik po tvrdila svoju vjernost Njemackoj, a time i Evropi, u borbi protiv komunizma.....
Ti si bio jos veci od najvecih, jer si onda zivio za svoj narod, kada ste bili riedki. Plodovi Tvojeg rada, posijani jos u najtezim vremenima cvatu danas sirom mile nam HRVATSKE, jer za nju umrle su tisuce, a milijuni za nju danas zive.
Odgovorite