''Jazovka"

''...uzima se da su Hrvati doselili oko 630...''
Odgovorite
Avatar
crniduhovi div,369
Vojnik
Postovi: 90
Pridružen/a: pon lip 04, 2007 8:47 pm
Lokacija: POSVUDA

''Jazovka"

Post Postao/la crniduhovi div,369 »

''JAZOVKA'' STRAHOTE ZABLUDA

Tezko mi je naci odgovarajuci rieci za naslov ovoga ppisanja o odkricu jezovke koje je pruzila jama Jazovka. Sjetio sam se na Poglavnikovu knjigu "Strahote zabluda" u kojoj je vec prije Drugog svjetskog rata pokazao na opasnost komunizma i prikazao sve nedace ovog neljudskog politickog sustava u praksi. Kad se pak ovom zlocinskom sistemu, koji je time ovjekovjecio Staljinovo ime doda i nacionalna mrznja naseg istockog susjeda, onda je zlocin u Jazovki vec presao izraz "strahote zabluda" i postaje genocidni magnum crimen Srba protiv hrvatskog naroda.
Mi ne zelimo lievati ulje na vatru, narocito ne u tim danima razbuktalih strasti, kada su Srbi u Hrvatskoj pokusali citavim nizom protuzakonitih djela destabilizirati mladu, polu suverenu i od Beograda zavisnu Republiku Hrvatsku, ali je - mozda - bag zbog toga potrebno reci istinu, kako bi se Srbi ipak konacno uvjerili, da su Hrvati u svojoj Domovini bili gradjani drugog reda i da kraj izborne pobjede hrvatske politicke misli, jos uviek ne smiju reci bobu - bob i, popu -pop. Tko je onda neravnopravan? Tko je dakle u opasnosti u Hrvatskoj?
Cilj nam je traziti ISTINU, jer jedino istina nam moze pokazati put obcem nacionalnom pomirenju: Hocemo znati takodjer ISTINU o Jasenovcu, jer osim poviestnog i dokumentiranog odkrica poviestnicara i biv. borca NOB-a dra Tudjmana, danas vec postoje dokazi da je Jasenovac sluzio kao zatocenicki logor od 1945. do 1950., a mozda i jog koju godinu duze.
U kakvu se je misju rupu sada sakrio filmski reziser Zafranovic, koji je svojim falsifikatom o Jasenovcu htio "uvjeriti" svjetsku javnost s hrvatskim novcem a u slulbi Beograda, o - "genocidnosti" Gdje su sva ona blebetala jugo-srbskog tjednika ''Danas '', koji jos i danas nesmetano siri svoje lazi iz svoje sredisnjice u Zagrebu?
Sve te misli su nam dolazile pred oci gotovo filmskom brzinom kad nam je Ante Corak,ravnatelj Hrvatskog informativnog Centra javio da su kod njega dosli fizicki odkrivaci jame Jazovke.Velim ''fizicki'', jer su za obstojnost i strahote jame znali tisuce Hrvata,ali zbog terora mnogi su se vec pri samoj pomisli o toj jami pobojali da bi OZNA /UDBA mogla procitati njihove misli i strpati ih u istu jamu, kako bi zauvjek zasutjeli.
Susreli smo se u kasne nocne sate ,kako se to vec dogadja za iznenadima susretima , ali svjezi da tim nasim novim poznanstvom doprinesemo ove i tolikih drugih jama gdje su nasli vjecni pokoj tisuce hrvatskih mucenika ,nego i da pokusamo rekonstruirati ime i mjesto tragicne smrti tisuce i tisuce zrtava ratnog i poslijeratnog okupatorskog terora. Ovu sam misao pred puno godina vec iznio u hrvatskom tisku, ali nije se naslo odlucnosti i odvaznosti zapoceti tako veliki posao.
Bili su tu te veceri istrazivaci jame Jazovke, gg. Josip Jucevic , profesor poviesti, Davor Butkovic profesor likovne umjetnosti i Pavle Vranjican arheolog. Odmah doznajemo da su s njima u iztraivanju jame Jazovke bila jog trojica "profesionalaca", koji su medjutim ostali u Zagrebu.
Odmah se je medju nama razvio zivi razgovor, a cijoj razgovorljivosti svakako je doprinjela prisutnost Ivane Psenicnik Sheridan i njenog muza Rikarda, i dakako gostoljubivosti gospodje i Ante Corka.
Bez velikih uvoda koincidirali smo o potrebi trazenja ISTINE a ne "revansizma", kao i potrebe jednog obceg popisa hrvatskih zrtava jer mnogi nestali jos imaju zivu rodbinu, koja ih nikada nije prestala oplakivati, a treba i prelistati sluzbeni zagrebacki "Vjesnik" onih fatidiicnih mjeseci strahovlade srbsko-partizanske okupacije Hrvatske, koji je otvoreno pisao da na sve pripadnike neprijateljskih formacija i rezima uobce "jedini zakon koji cemo na njih primieniti jest kursum". Mislimo da nije potrebno posebno naglasiti da ovako otvorena i jasna izjava, podpuno jasno pokazuje odakle je dosao nalog za bezakonja i za likvidaciju, zapravo za otvoreni, a ne pritajeni genocid hrvatskog naroda. Okupatori u tom razdoblju nisu bili ni Ustase ni Niemci ni Talijani, vec oni koji
su bili i onda i do 30. svibnja 1990. na vlasti u Hrvatskoj. U duzem razgovoru, a u kojem nam je puno koristila glagoljivost prof. Josipa Jurcevica, pokusali smo povezati konce raznih viesti i odkrica protagonista ovog podhvata.
Zapocela je ova velika avantura, jer podhvat za odkrice do jucer jednu od najvecih drzavnih tajni ne moze se drugacije ocieniti 21. lipnja kada su
se sastali sa Brankom Mulicem, koji je ovim "mladicima", koji vjerojatno nikad nisu ni sanjali o velicini partizanskog poslijeratnog pokolja, a koji im je potvrdio podatke koji su vec navodno probili u javnost preko jedne hrvatske politicke stranke, te je izjavio spremnost da ih dovede do pred sam ulaz u ovu tragicnu jamu. Vecina onih, ali
ne svi, koji su prema riecima Mulica znali za ondasenje strahote po "sluzbenoj duznosti" svog polozaja, odnieli su ovu "drzavnu tajnu" sa sobom u crni grob. Mnogi pak jos uviek zivi, ali zbog sudjelovanja u ondas snjem represivnom drzavnom aparatu ili pak zbog osobnih, obiteljskih ili politickih razloga i dalje su ostali niemi nad ovom poslijeratnom grozotom, koja zasjenjuje i atomske bombe bacene na Hirosimu i Nagasaki:
Nakon razgovora sa Mulicem nasi su se protagonosti spremili i odlucili 23. lipnja ostvariti svoj opasan i niposto ugodan podhvat. Bili su svakako sviestni opasnosti, ali i poviestne vaznosti ovog odkrica. Osjecali su potrebu da hrvatski narod upozna ISTINU
o kojoj se je tek u nekim najuzim obiteljskim krugovima samo saputalo. Osjecali su duznost da se tim poviestnim i
fizickim odkricem skine ljaga sa hrvatskog imena kao "genocidnog naroda", sto je srbsko-partizanska ratna i poslijeratna propaganda uspjela prosiriti ne samo po citavoj Jugoslaviji nego i dobrim dielom sirom svieta.
U vezi toga treba osvietliti lik hrvatskog vojnika, koji nikad nije bio "naci-fasist'' u smislu osvajackog naroda, vec je jedino kao Hrvat, rodoljub, dobrovoljac ili unovacen BRANIO svoju Domovinu, cuvao i branio hrvatska ognjista i nastojao sacuvati i spasiti SVOJU hrvatsku Drzavu. On se nije borio za rezim, za bilo koju politicku stranku ili osobu, vec se je borio za svoju Domovinu za SVOJU DRZAVU.
Po misljenju nagih protagonista, tako dugo dok se ne skine po okupatoru bacena ljaga na hrvatskog vojnika Ustasu ili Domobrana ne moze se skinuti ljaga nabacena na Nezavisnu Drzavu Hrvatsku.Rezim su uvjek bili prolazni, uglavnom onakovi u kakvoj se medjunarodnoj konstelaciji u datom povjestnom razdobljuzemlja nalazila ,jer su bile ''vise sile'' koje u tom pravcu i u oredjenom razdoblju odredjuju tok dogadjaja.
Uz prirodne poteskoce i uz ne bas suvremene tehnicke sprave , ostvarili su svoju namjeru sa punim uspjehom. Na nud ulaza u jamu i na pocetku ovoga strasnog prizora , nisu mogli opisati koji je osjecaj bio najsnazniji: jeza, strah, grozota ,mrznja ,sumnja misao pomirenja , strahote zabluda????Mozda im je glavnu snagu u tom casu dalo pomisao,a nisu bili nikakvi nacionisticki fanatici, da hehabilitiraju proslost, sadacnjost i buducnost vlastitog naroda , cija su osnovana nacionalna i ljudska prava vec gotovo pola stoljeca bila na najbrutalniji nacin gazena .
U jami su ucinili brojne slike, diapozitive i snimanja s video-kamerom koja je ovjekovjecila zivu sliku ove do sada odkrivene najvece grobnice u hrvatskoj poviesti koju, mozda, premasuju samo stotisucne grobnice jadnih Kambodjanaca, a koje je jedna slicna suluda politika osudila na iztrebljenje.
Pokupivsi to slikopisno gradivo od neprocienive nacionalne i poviesne vriednosti, vracaju se nasi protagonisti po konopcanim ljestvama natrag u sviet i zivot. Snimali su u zivoj slici izlazak iz jame, sto samo potvrdjuje da u onoj okomitoj strmini niti jedan zdrav i snazan, a kamoli ranjen ili mukama oslabljen covjek nije mogao ni pomisliti na izlaz iz ovog sredovjecnog pakla, koji nije uspio ni pjesnicki genij Dante tako stravicno opisati.
Dva dana kasnije, nakon sto su sredili sve slikopisno gradivo, 25. lipnja, ponudili su ga zagrebakom, sada "nezavisnom" a bivsem rezimskom dnevniku "Vjesniku". Nakon sto su sa upravom uredili sva tehnicka i honorarna pitanja bez vecih potezkoca, uz jedini uvjet, a sto je i normalno, da budu prikazani kao "Vjesnikova ekipa", cekali su na puiblikaciju ove najznacajnije i potresne viesti nakon sto su izborni pobjednici preuzeli Sabor i vladu Hrvatske u svoje ruke. Proslo je cetiri dana u tom izcekivanju, a nisu bili sugumi hoce li njihov rad i napor ugledati svietlo na Vjesnikovim stranicama. Nije nam poznato da li je "Vjesnik" konzultirao nove vlasti za ovu senzacionalnu publikaciju, koja bi ipak mogla prouzrocti razdor medju pucanstvom
Hrvatske. Vjerojatno su izdavaci i vlasti odmjerili mnoge aspekte ovog dogadjaja i odlucili se, u duhu novog demokratskog poredka, aplicirati slobodu informiranja i na taj slucaj.
Novinski komentari, uz samu senzacionalnu viest bili su i suvise oprezni i do skrajnosti suzdizljivi. Pojedini hrvatski politicari su davali tak i cudne izjave prema kojima bi cak postojala sumnja o "cijim" se ztvama radi, a posebno se naglasavalo kako ovo odkrice ne smije sluliti ni za kakav "revansizam", vec samo kao opomena svima u Hrvatskoj da se to vise nikad ne ponovi.
Dva dana kasnije 1. srpnja nasi protagonisti dolaze u Sosice sa manjom skupinom ljudi, gdje je u grkokatolickoj mjesnoj Crkvi vlc. g. Kustic citao misu i odrzao potresnu propovjed, koji je svakako ohrabrilo domaci sviet da progovori i sa novinarima, jer su se jos uviek bojali otvoriti usta: mislili su da se radi o jednoj podvali UDBE kako bi drzavna vlast mogla represivnim mjerama nastupiti prema svima onima koji bi u taj slucaj bili umiesani. Mozda jos nisu bili sviesni da su na upravi Republike Hrvatske nove, demokratske vlasti, a ne jedna politiicka stranka hrvatske prososti.
Na tom prvom "javnom nastupu" pred Jazovkom, kao sto se to vidi i sigurno stevidjeli na na video-filmu, dosao je i jedan grko-katolicki svecenik iz Metlike u Zumberku, te je bez straha i smetnja, nad otvorom jame Jazovke, izmolio je ritualne molitve za mrtve i dao odriesenje i blagoslov. Prisutnost rodoljubnog svieta sa nekoliko hrvatskih zastava, cvijeca, vijenaca i zapaljene svijece dali su izrazaj boli, zalosti i tuge nad velikom tragedijom desetaka tisuca Hrvata, vojnika, gradjana, seljaka, zena, nedoraslih mladica pa cak i nejake djece koji su svoje zivote tragicno zavrsili sa "kursumima" u lubanju ili zatiljak, kako je to u prvim mjesecima okupacije i partizanske strahovlade navijestio zagrebacki "Vjesnik".
Nakon ovog prvog i javnog susreta pred ulazkom u Jazovku, doslo je konacno i do prve masovne komemoracije nad jamom 4, srpnja 1990, na sam "Dan partizanskih boraca"! Na komemoraciju je stiglo oko 2.000 ljudi, vecinom iz Iztocne Hrvatske (Vukovar, Osijek, Djakovo). Koliko smo razumjeli iz naseg dugog razgovora, Ivan Tolj je javio narodnom zastupniku Hrvatskog Sabora Ivanu Vekicu (HDZ za Osijek), koji je na brzinu organizirao ovo mnzitvo, jer je navodno u njegovom izbornom okruku zivjela brojna rodbina poginulih i maloljetnih djaka jedne "Domobranske skole" u Karlovcu kao i pripadnika III. Obkoparske Domobranske Bojne njih oko 300., koji su jos1943. baceni u ovu jamu. Nadamo se da de nam koji od prezivjelih iz onoga doba moci tocnije objasniti o kojoj se to skoli radi i kako su ovi mladici iz Karlovca dosli u Zumberak i od partizana bili zarobljeni, a to isto vriedi i za vojnicku jedinicu koja je branila Krasic.
Naime, za Bozic 1942. partizani su zauzeli Krasic i prvi dana po novoj godini1943.pobili su sve spomenute djake i pripadnike Bojne, koje su zarobili, i bacili ih u sosicku jamu. U njihovoj "Spomenici" ratnih uspomena oni vele za ovu "veliku vojnicku pobjedu" kako , je "narodni sud osudio
ustaske zlocince na smrt, koji su palili i haracili na tom podrucju...." Prema "vox populi" u ovim prvim partizanskim likvidacijama nevinih zarobljenika, sudjelovala je i bezdusna i iznarodjena "svabica" Milka Kufrin, koja i danas zivi negdje u Beogradu, jer zna da joj u Hrvatskoj nema mjesta.
Potrazili su u obiljeznoj zupi i dvojicu- trojicu katolickih svecenika zagrebacke Nadbiskupije, ali ih nisu mogli pronaci. Jedan se proglasio bolestnim, drugi je bio "pozvan" od neznam koga, treci je jednostavno nestao. Nama, koji zivimo u slobodnom svietu to trazenje svecenika za ovaj uistinu posebni slucaj, izgleda nerazumljiv, jer smo nauceni da nasi hrvatski svecenici u hrvatskim zupama diljem Kanade ne ustrucavaju se na molbu svojih vjernika citati misu i dati odresenje za Bleiburzke zrtve, za biv. poglavara NDH dra Antu Pavelica ili sudjelovati na proslavama Desetog Travnja, Hrvatskog Antunova ili komemoraciji za Rujanske zrtve (Kavran i drugovi), no u Hrvatskoj kraj sve politicke "demokratizacije" izvjesne poviestne istine, su jos uviek i za svecenike veliki tabu!
Na ovoj prvoj vecoj i nazovimo ju masovnoj komemoraciji, uz neke improvizirane govornike, iz kojih je srce progovorilo puno desetljecima zatomljenih
. osjecaja i uzpomena, govorio je i organizator pohoda, predsjednik Drustveno politickog vijeca Sabora nar. zast. Ivan Vekic, cije su ostre osude i osjecajne rieci orosile lica brojnih prisutnika.
Konacno u nedjelju 8. srpnja 1990. dolazi iz Zagreba
mnoztvo od nekoliko tisuca ljudi, a koje su organizirali predstavnici svih hrvatskih politickih stranaka, a medju kojima je bio i prof. Separovic Hrvatskog Sveuilista ciji je brat navodno zavrsio svoj zivot pod slicnim posljeratnim okolnostima .Necu ponavljati sve one zlociime koji vape za pravdom i istinom,ali cu spomenuti a sto smo takodjer doznali iz naseg razgovora, kako ne postoji "perfektan zlocin" koji se moze zauviek pokopati. Radi se o strasnom svrsetku hrvatskih ranjenika iz bolnice na Sv. Duhu, koji su bili prvi u toj poslijeratnoj zlocinackoj orgiji baceni u Jazovku. Naime, iz bolnice su nestali, odnosno bili su predani partizanskom castniku, koji je pratio kolonu smrti popis i klinicki podaci o svakom ranjeniku, koji je bio odveden, tako da su vlasti tocno znale, koga su bez suda poslali u smrt. Da li su ti podatci jos uviek pohranjeni na OZNI/UDBI, ili su poslan u Beograd, ili su spaljeni? Za mene je to nedokuciva tajna. Medjutim, Partizanski casnik kaji je nadzirao operaciju a koja je trajala nekoliko tjedana zaboravio je zatraziti registar sa ulaza u bolnicu gdje su zapisani svi bolesnici ,ranjenici, koji su usli ili izasli iz bolnice. Prema tome, moji informatori vjeruju da postoje, barem za ovu skupinu, tocni podatci tko je sve tragicno od ranjenika zavrgio u Jazovki. Mozda za jso neke skupine ce moci dokumentirano dokazati pr, Ustasku mladez kao i za neke kompletne vojne jedinice. Nasi zagrebacki posjednici i protagonisti ovih otkrica, namjeravaju osnovati 'Drustvo za iztralivanje ratnih i poratnih zlocina i nastaviti sa zapocetim radom, a o cemu ce biti obavjestena i emigrantska i zasjednicka javnost putem hrvatskog tiska. Mislim da je bolje da jedno takovo druztvo bude u privatnim a ne drzavnim rukama, jer ipak, po onoj "Kadija tuzi kadija sudi'' moglo bi doci do sukoba interesa.
Pitanje sakupljanja podataka nailazi na velike poteskoce jer je glavni dio svekolike dokumentacije na UDBI koja, ako ih vec nije poslala a Beograd ili unistila sigurno ih ne da predati demokratskom hrvatskim vlastima na upotrebu. Isto je tako sva dokumentacija koja se odnosi na ratne i poslijeratne dogadjaje u Hrvatskoj pohranjena arhivima pojedinih institucija Beogradu i koja uzprkos postojecih zakona o infamiranja, nije pristupicna hrvatskim poviestnim iztrazivacima u koliko nemaju"rezimsku proslost".
Stoga su odlucili da zapocnu s ovim radom u inozemstvu, gdje su se nadali pronaci nove podatke od prezivjelih boraca i koji se ne boje govoriti o toj velikoj hrvatskoj tragediji. Mnogi su przivjeli Bleiburg i marseve smrti, te danas live razstrkani sirom svieta, pa ih treba potraziti, s njima razgovarati i pokupiti podatke, koji de sluliti za nova odkrica i novu dokumentaciju u trazenju ISTINE.
Svoj su rad zapoceli s putom u Australiju, gdje je nasa najveca hrvatska zajednica u svietu. Dosadasnji uspjeh kazu bio je vrlo dobar i pozitivan, iako nije bio bas najbolje organiziran, posto oni ne pripadaju niti jednoj politickoj stranci ili organizaciji, pa se nisu mogli ni na koga obratiti tko bi im bolje organizirao brojne posjete, susrete i javne nastupe.
U Melbournu su imali interview na TV , pa zatim na brojnim krugovalnim prienosima i odrzali su 8. javnih nastupa s predavanjem, medju kojima i u Domu HOPa "Dr. Ante Pavelic. U Geelongu su posjetili dom HOP-a "Kardinal Stepinac" kao i Hrvatski Dom. Bili su u Brisbanu, Gold Coastu, Adelaidi i Sydneyu, gdje su nastupili u hrvatskim klubovima "Kralj Tomislav", "Bosna" i Punchball.
Zatim su odletjeli u Kanadu te su nastupili u Hrvatskom Kulturnom Centru UKH-a u Vancouveru u Torontu u Croatia Klubu, Hrvatskoj Zupi i u Hrv. Centru u Posjetili su jos Windsor i Hamilton, ali im je ostalo barem jog 5-6 mjesta koja bi trebali posjetiti. Drugom zgodom, kazu izpunit cemo sto smo sada propustili.
Nacin prikazivanja na javnim skupovima zapocinje sa diapozitivima, kojima prikazuju viesti zagrebckog "Vjesnika" iz 1945., pune prietnje, mrznje i lazi, koju su bile tako nerazmjerne da su doniele i jedan "interview" sa It zatocenicima" logora u
Maksimiru, koji je prema tim viestima izgledao vise kao jedno dobro organizirano i komodno ljetovalste, negoli kao vojnicka kasarna, a kamoli na zatocenicki logor...
Nakon toga prikazuju video video iz Jazovke i na koncu se razvija slobodni razgovor uz brojna pitanja prisutne publike, koji su u nekim australskim sredisnjicama znali potrajati i nekoliko sati.
Nadam se da ce hrvatske zajednice i u ostalim sredinama, a narocito u Europi, dati punu moralnu i materijalnu podporu njihovom radu i nastojanju sakupljanja podataka o hrvatskim zrtvama, te ce odkupom video kazeta pomoci ovo vriedno nastojanje za odkrice najvaznijeg razdoblja novije hrvatske poviesti.
Ja smo svakako zahvalan nasim gosma, ne samo da su nas posjetili i iznieli ovu stravicnu dokumentaciju otvorenog genocida protiv Hrvata ,nego sto su imali odrzavnosti i gradjanske kuraze otvoreno ''dirnuti'' u ovu drzavu tajnu'' zatvorenu iza sedam brava , i koja duboko kompromiratira kao i sam stari okupatorsko rezim tako i sve one koji su na bilo koji nacin u njemu sudjelovali ili s njime suradjivali.
Braco , sestre i prijatelji ovo nije samo jedino otkrice ,nazalost ima takovih grobova jako mnogo ,koji ce se postepenu donieti na vid naroda i citavog svijeta.
Ti si bio jos veci od najvecih, jer si onda zivio za svoj narod, kada ste bili riedki. Plodovi Tvojeg rada, posijani jos u najtezim vremenima cvatu danas sirom mile nam HRVATSKE, jer za nju umrle su tisuce, a milijuni za nju danas zive.
Odgovorite