U sjećanje: Rudolf Arapović

''...uzima se da su Hrvati doselili oko 630...''
Odgovorite
Avatar
Uzlomac
Vojnik
Postovi: 226
Pridružen/a: sub ruj 16, 2006 9:14 am

U sjećanje: Rudolf Arapović

Post Postao/la Uzlomac »

U sjećanje na Rudolfa Arapovića

slika

Ucviljena obitelji i rodbino, tužni zbore!

Neizbježna smrt dragoga nam Rudolfa Arapovića, supruga, oca, brata, rođaka i prijatelja nas ovdje okupljenih i mnogih drugih diljem Hrvatske i svijeta te hrvatskoga domoljuba, političkoga progonjenika, dugogodišnjega poznatog političkog emigranta, pisca i publicista, i ovaj trenutak, kada na vječni počinak ispraćamo njegove posmrtne ostatke, prigoda su da se nešto više, koliko nam prilike dopuštaju, kaže o njegovu životu i djelovanju, njegovu značaju i značenju u ukupnoj hrvatskoj zbilji.

Rođen je 8. prosinca 1937. u Busovači u srednjoj Bosni, u mnogobrojnoj i progonjenoj obitelji od komunističke vlasti. Rudolfovo podrijetlo iz hrvatske katoličke obitelji i sredine utjecalo je i na njegovu ukupnu životnu sudbinu. Još kao dječak našao se je s obitelji na Križnom putu g. 1945., većina njegove obitelji je progonjena u komunističkoj vlasti, a zbog brata Pere, pripadnika HOS-a koji je nastavio pružati otpor i nakon rata, s obitelji, tri godine proveo je u internaciji, progonstvu, u Zavidovićima.

Osnovno školovanje završio je u Zavidovićima i u rodnoj Busovači. Srednje školovanje klasičnu gimnaziju pohađao je i završio g. 1955. - 1959. u Franjevačkom sjemeništu u Visokom, a potom je, nakon odslužene dvogodišnje vojne obveze u Ćupriji i Kragujevcu, g. 1961. - 1962. polagao i završio državnu gimnaziju u Travniku i Zagrebu. Od godine 1962. do 1965. studirao je filozofiju i njemački jezik na Filozofskom fakultetu u Zagrebu.

Koliko se vidi iz dostupne dokumentacije, zloglasna tajna jugoslavenska policija Udba prati ga još od srednjoškolskih dana u Visokom 1950-ih godina, a posebno od kolovoza 1964. Kad su g. 1965. u Zagrebu bacani protujugoslavenski letci i on je, zajedno s više kolega i prijatelja, uhićen 7. lipnja 1965. kao student treće godine studija i nakon opsežne, iscrpne i za mnoge vrlo teške istrage 25. ožujka 1966. na Okružnom sudu Zagreb osuđen je zbog čitanja i davanja drugima na čitanje emigrantskog tiska kao trećeoptuženi, s još petoricom kolega i prijatelja, na godinu dana zatvora koju je izdržao u Zagrebu. Četiri i pol mjeseca nakon izlaska iz zatvora, 25. listopada 1966., zajedno s prijateljem i suosuđenikom Brunom Bušićem prebjegao je u Austriju. Na Sveučilištu u Beču nastavio je studij, ali, iako je to bilo zabranjeno, uključio se i u politički rad među tamošnjom hrvatskom emigracijom. Kad je u "Telegramu" 17. veljače 1967. u Zagrebu objavljena "Deklaracija o položaju i nazivu hrvatskoga književnog jezika", Rudolf ju je preveo na njemački jezik i sa suradnicima dostavio prijevod medijima i diplomatskim predstavništvima u Beču. U travnju 1967. s prijateljima je pokrenuo "Bilten hrvatskih socijalista" u kojima je pisao članke protiv totalitarnoga komunističkog sustava u Jugoslaviji. I u Beču ga Udba prati preko više suradnika sa suradničkim imenima: "Boško", "Putnik", "Branko", "Krpan", "Marjan", "Marko" i drugi. Od konca lipnja do listopada 1968. boravio je u Kanadi, gdje je, s drugim austrijskim i njemačkim studentima, radio na berbi duhana, ali i na drugim poslovima. Taj boravak u Kanadi i život tamošnjih Hrvata opisao je po povratku u Beč u članku "Amerika ili Čemerika", objavljenom u "Biltenu hrvatskih socijalista". Nakon više od dvije i pol godine boravka u Beču 24. lipnja 1969. odselio je u Washington u SAD, gdje je boravio do g. 1997., kada se vratio u Hrvatsku. Na Graduate SCHOL u Washingtonu, D.C., završio Computer Science (Programming), u studenom 1971. pokrenuo je i više godina, do g. 1979. i ponovo g. 1991. uređivao i izdavao mjesečnik "Hrvatska borba", a nakon Bušićeva ubojstva g. 1978., od g. 1979. , pa do g. 1984., nastavio je uređivati "Hrvatski list". Osim u navedenim glasilima Rudolf je objavljivao protujugoslavenske članke u više emigrantskih glasila (Republici Hrvatskoj, Hrvatskom putu, Hrvatskoj državi, HT Danici, Zajedničaru, Pregledu, Hrvatskoj slobodi, a surađivao je i u Washington Postu i Washington Timesu. Svakako, bibliografija njegovih tekstova je velika. Po povratku u domovinu g. 1997., uključio se je u javni život objavljujući sve do smrti u tiskovnim i elektronskim medijima svoje članke, osvrte i mišljenja o aktualnim povijesnim i političkim zbivanjima. G. 2003. objavio je i dvije knjige: "Bruno Bušić. Meteorski bljesak na hrvatskom obzorju" i "DL 229503. UDB-a i njeni suradnici (prema tajnim izvještajima)" što se odnosi na njegovo djelovanje g. 1964. - 1977. Arapovićeva "HB PRESS" objavila i knjige drugih autora: Ante Cilige, Sve i odmah, Zagreb, 1998. te skoro sve tekstove Vjekoslava Vrančića u dvije knjige: Branili smo državu, Zagreb, 2006. i U službi domovine, Zagreb, 2007. koji vrlo objektivno svjedoče o zbivanjima u Hrvatskoj ratnih godina 1941. - 1945. Pripremao se je i za druge nakladničke programe. Sve to, kao i objavljivanje i drugih vlastitih tekstova, možemo sigurno reći trajne vrijednosti i visoke intelektualne razine, posebno onih polemičarskih, koje je on znao vrlo razložno i smireno upućivati svima kada je smatrao da je to potrebno. Rudolf je s prijateljima sudjelovao i u drugim domoljubnim i državotvornima programima, vrijeme nam ne dopušta sve to prikazivati.

Naš je dragi Rudolf tri godine hrvao se vrlo strpljivo s opakom bolešću uz jako brižnu pomoć supruge Marije i brojnih prijatelja, svi uvjereni da će je nadvladati. Što su sve u tom smislu poduzimali samo su on i supruga Marija znali. Nije se ni na bolest žalio. I sada, kada je očito polazio onamo, kako reče pjesnik "gdje za vazda gre se", nije pridavao tomu značenje, nije napuštao radne navike i teško se odvajao od računala preko koga je komunicirao s prijateljima, elektroničkim sredstvima i svijetom.

Umro je u petak, 3. kolovoza 2007. u 7,10 sati, u svom domu u nedalekom Savršćaku, na rukama supruge Marije. Nemoguće je opisati prazninu koja nastaje njegovom smrću u svima nama, jer, zapravo, još je nismo osjetili.

Iscrpan sud o našem dragom Rudolfu teško je u ovom kratkom vremenu izreći. Uglavnom, uvijek je hodio uspravno i s vlastitim beskompromisnim stanovištem. U domovini je bio velika žrtva prilika u kojima je živio u totalitarnoj velikosrpsko-komunističkoj Jugoslaviji te programa kojih se prihvaćao u tuđini. Uvijek je najviše moguće davao od sebe. I kao đak i kao student bio je po učenju među najboljima. U većini je samostalno djelovao, sam je objavljivao, tiskao i tiskovine, često uz pomoć supruge Marije i sinčića Gorana, otpremao poštom. Nije gledao na svoje materijalne probitke i često je njegova supruga Marija to i financijski pokrivala. Iako je hrvatski državotvorac od mladenačkih dana, nije ga nijedna strančarska opredijeljenost opteretila. Čitavim svojim bićem pripadao je Hrvatskoj i ona je bila njegova glavna misao. Svojim je ukupnim radom unio više revolucionarnosti u učmalu emigrantsku kolotečinu i osobito je imao velik utjecaj na mlađu generaciju. Zbog toga spada među najzaslužnije ljude u hrvatskoj emigraciji 1970-ih i 1980-ih godina.

I sada, kada se moramo oprostiti od Tebe u ovom lijepom samoborsko-žumberačkom gorju, što Ti reći dragi naš Rudolfe? Ti mirno počivaj u ovoj najdražoj i najljepšoj nam zemlji Hrvatskoj za koju si se čitavim svojim bićem borio, a svi mi, supruga Marija i sin Goran, Tvoja braća i rodbina, Tvoji suborci, prijatelji i poštovatelji od Australije do Švedske i Amerike okupljeni oko Tvoga lijesa, i oni koji iz objektivnih razloga nisu mogli biti ovdje, zahvalni smo i ponosni smo što smo na ovom zemaljskom putu nakratko s Tobom bili jedno. Iako ćeš i dalje biti u našim mislima i našim srcima, ipak puno ćeš nam nedostajati! Neka Ti Bog podari vječni pokoj!

Otruševac, 6. kolovoza 2007. Anđelko Mijatović
Braćo, pamtite, tko domu krv lije,
Mriet taj ne može, u vieke da žije.
Fr. K. Frankopan
Odgovorite