Svitanje na velebitskom kršu

''Ti hrvatski narode ne očekuješ svoga spasa od gavana i bogatuna...''
Odgovorite
Avatar
zummann
Urednik
Postovi: 3262
Pridružen/a: čet vel 22, 2007 6:56 pm

Svitanje na velebitskom kršu

Post Postao/la zummann »

Kao što je Rakovica sedamdesetih godina prošlog stoljeća bila osvit jednog novog pokoljenja i novog vremena obilježenog krvavim znamenom revolucije i plamenom buntovnog hrvatskog nacionalizma, tako je i Velebit u kolovozu i u rujnu 1932. značio osvit slobode i uskrsnuća, koji je probijao mrak hrvatske tame, zalazio pod pe peo zaraštenih snova u tamu mrtvih domova i hrvatske pustoši, razbijao oblake hrvatske sudbine i mesijanstvom Prvog Ustaše nosio je svojem narodu slobodu, pravdu i državu.

Svitanje na velebitskom kršu godine 1932!

Na krševitom masivu, gdje su čovjek i zemlja jedna duša i jedna vjera, gdje niče div hrvatskog nacionalizma Starčević i bezgranična ljubav nad ovim, što zovemo svoje, nad čim plačemo i za što umiremo, u što vjerujemo i za što žrtvujemo, rađala se zora novog dana, vjera novog čovjeka i budućnost nove Hrvatske. U čvoru kamena i čovjek je kamen, kamen-borac i kamen-osvetnik, što je kao div sa svojim Velebitom zagazio na razbojište hrvatskog života, dignuo visoko plamenu zublju, zamahnuo njome kao stoljetni div i odbacio je daleko, gdje su milijuni ležali u moru jada i čekali svoje veliko uskrsnuće, osvietlio je žarom svietla hrvatsko nebo, na kojem je zasjala ustaška bomba kao znak odkupl jenja onih, što čekaju i vjeruju, krvare i umiru da živi Hrvatska: ... U ovom ćeš znaku pobiediti.

Gordo se diže kameni div, plamti zublja ustaštva u divovskoj desnici, rađa se svitanje nad kamenim obrisima, budi se čovjek i teče krv, iz duša se stvara snaga jaka kao šest milijuna srdea, prožeta novom vjerom što zadire u meso i pritače se u krv, pesti se grče, a usne šape u molitvu, dok u klancima prašte ustaške puške, ječe uvale od bombi i ori pjesma slobode...

Svitanje na velebitskom kršu ...

U toj zori ustaškog svitanja, kad su u Velebit uprte oči čitavog naroda, pisao je u »Ustaši« tih slavnih dana jedan čovjek daleko u emigraciji:
»Nad sinjim našim Jadranskim morem visoko se diže gordi Velebit, vjekovni znamen divovske gorostasnosti, staroga hrvatskoga junačtva, što mu slava iz davnine pukla cielim svietom, što ga pjesma ovjekovječila za sva pokoljenja hrvatskoga potomstva. Staro gniezdo hrvatskih sokolova kroz vjekove vično bojnom jeku, stiezima, zveketu svietlog oružja i pobjedonosnim poklicima, obuzela čemerna tuga i obavila magla težkog muka, jer već desetljeća ne prolaze njime bojni momci nit se ori bojna junačka pjesma, ne bljeska se svietlo oružje na žaru svietlog sunca, ne bržu pusti konji pod hrabrenim vitezovima, ne pronose se stiezi slave, pobjede i života, jer je zavladalo težko robstvo te je pritisnut cieli hrvatski narod, te je pritislo onu staru, slavnu liepu našu domovinu Hrvatsku. ... Da, ali nije umrlo staro hrvatsko junačtvo! Nije zamrla stara slava, niti izčeznulo junačko koljeno. Sinovi slavnih pređa ne podnose robstva. Uzavrela je u njima krv, oni se osovljuju na svoje junačke noge. Velebit je oživio. Staro gniezdo sokolova budi se od sna. Eno tamo po njegovim sivim pećinama i proplancima odjekuje stopa probuđenih sinova, koji po njemu kroče i u taboru se roče. Bljeska im se svietlo oružje. Osvetnici i prvi nosioci hrvatske slobode pribiru se, da obračunavaju s tuđinskom silom i da osvete prolivenu hrvatsku krv. Ustaše su na Velebitu ... To je proba hrvatske junačke krvi, to je trublja, koja hrvatskom narodu diljem svih hrvatskih zemalja javlja, da je ustaška vojska spremna za boj, da je čvrsta, odlučna i neustrašiva i da samo čeka bojni zov, da srne kao ranjeni lav i da šatre beogradsku hidru, koja je popila već toliko nevine hrvatske krvi. To su prvi viestnici velike i ljute borbe, koja će doći...«

»S Velebita klik se ori, jekom ječi, zemlju stresa...«

Znak odkupljenja utisnut je u dušu novog pokoljenja, užgana je luč, koja je tinjala kroz devet godina i razbuktala se u plamen hrvatske slobode i hrvatskog uskrsnuća. Velebit je postao putokaz i znamen, koji je značio novi život i jedini put. kojim se do njega može doći. Velebit je postao Rakovica novog ustaštva i osvit hrvatske države, postao je vjera nove revolucije i znamen smirenja hrvatskog naroda. Tamo je započelo svitanje, da ushitom uskrsnog dana preplavi čitavu Hrvatsku. Dan je svanuo 10. travnja godine 1941. ali prvo svietlo javilo se u svitanju na velebitskom kršu godine 1932.

Osvit Velebita!

Velebit — ustaštvo!

Velebit — Nezavisna Država Hrvatska!


"Ustaša";god.XII.,broj 35.;Zagreb,30.kolovoza 1942.
Nikad ne prestati vikati već sipati bijes,
kao što vulkan riga lavinu.
U noćima mračnim bit gorući krijes,
što svijetli daleko,daleko u daljinu....
Odgovorite