Aleksandar Seitz:Put do hrvatskog socializma

''Ti hrvatski narode ne očekuješ svoga spasa od gavana i bogatuna...''
Odgovorite
Avatar
zummann
Urednik
Postovi: 3262
Pridružen/a: čet vel 22, 2007 6:56 pm

Aleksandar Seitz:Put do hrvatskog socializma

Post Postao/la zummann »

Knjiga mojih sabranih članaka i govora pruža takvu mogućnost. Poredani po vremenu nastajanja oni su zbirka dokumenata o nastojanju na području družtvovne izgradnje u Hrvatskoj! Oni govore o sviestnom htijenju, da misao družtvovnog preobražaja u Hrvatskoj nađe odgovarajuću primjenu. Oni svjedoče o izgrađivanju ideološkog stava, koji se nalazio u temeljima ovih nastojanja. Oni govore o zaprekama, koje su postojale na tom putu.
Kada listam stranicama ove zbirke članaka i govora osjećam, da mogu mirne savjesti reći, kako sam učinio sve, što je stajalo u mojim mogućnostima za uspjeh povjerene mi zadaće. Ovi članci i govori svjedoče o tome. Oni su svjedok upornog i sustavnog nastojanja oko družtvovne izgradnje u Hrvatskoj!

Čitatelji ove knjige opazit će njezinu naročitu značajku, a ta je kritički stav, koji je izražen u mnogim govorima i člancima. Možda će mi neki od njih to i zamjeriti u predpostavci, da u ovom našem vremenu nije na mjestu izricati oštre kritičke sudove.

Ovima mogu odgovoriti, da takav stav traži upravo vrieme, u koje živimo. Ovo je vrieme revolucionarno. U tom vremenu likvidiran je sustav formalne demokracije. Ali — ta likvidacija obavljena je samo u pogledu temeljnih ustanova starog sustava. Likvidacija popratnih pojava tog starog sustava ostaje zadatkom životnog trajanja ovog našeg pokoljenja. Sustav, koji dolazi na mjesto formalne demokracije mora prekinuti i prekida s nizom negativnih svojstava, kakvima je bio obilježen čovjek starog vremena.
U vremenu, koje je, kao naše, u znaku revolucionarnog zbivanja, očita je potreba kritike i to radikalne kritike. Novi poredak ne može se učvrstiti, ako se ne posluži oružjem kritike zastarjelih oblika, koji su zreli za likvidaciju. U protivnom slučaju revolucija ruši temelje na kojima je sazdana, jer je i čitavo njezino djelovanje sazdano na kritici. Nekada se ta kritika očituje u primjeni kirurških metoda, nekada u primjeni raznih represivnih sredstava, a u svakom slučaju u podpuno određenom stavu negacije prema dotrajalim oblicima. No kritika, koju vrši revolucija, ne prestaje u času, kada su izpunjeni glavni ciljevi stanovitih revolucionarnih težnja. Konsolidacija revolucionarnih tekovina također se ne može izvršiti bez primjene
oružja kritike. Dapače, u toj etapi jest kritika neobhodnh. Ona je kao i svaka kritika, koju vrši revolucija jednostrana, ali je upravo u tome i njezina konstruktivnost, jer je na taj način podpuno negativno
opredjeljena prema zastarjelim i preživjelim oblicima i ljudima prošlosti.

Preobrazba hrvatskog družtva u smislu Ustaških načela, koja su ujedno i načela, na kojima se temelji novi europski poredak, povlači za sobom stanovite posljedice. Ovu preobrazbu nije moguće provesti bez kidanja s mnogim lošim običajima, s mnogim predrasudama i s mnogim već ukorienjenim navikama. Preobrazbu hrvatskog družtva u smislu Ustaških načela mogu provesti samo ljudi s novim shvaćanjima, koja su istovremeno usmjerena nacionalno i družtvovno. Tu preobrazbu mogu provoditi samo ljudi, koji se neprestano osvježuju na izvorima suvremene europske revolucije, koja daje podpuno novi izgled našem starom kopnu.
S osnutkom Nezavisne Države Hrvatske i provođenjem družtvovne preobrazbe u smislu Ustaških načela postavila se potreba unašanja načelnosti u sve odnose hrvatskog družtva, pojavila se potreba unašanja revolucionarnog ustaškog duha na sva područja hrvatskog družtvovnog zbivanja. Hrvatska se uklopila u tok europskog revolucionarnog razvoja i time je za hrvatske ljude na raznim područjima djelovanja nastala potreba, da djelatno surađuju na tom velikom poslu.

Revolucionarno vrieme zahtieva revolucionarce, a revolucionarac ne može biti netko, tko nije, prije svega, revolucionirao svoju unutrašnjost. Ne mogu se od drugih tražiti žrtve, ako se nisu dopriniele žrtve u samom sebi. Te se žrtve sastoje u onome, što je napried navedeno, a to je; prekinuti s mnogim lošim običajima, s mnogim predrasudama i s mnogim već ukorienjenim navikama.

Kamuflirani branitelji zastarjelih oblika i nesuvremenih metoda pobijaju tezu o potrebi revolucionarne kritike. Njihova mistifikacija sastoji se u naglašavanju nepotrenbnosti i neoportunosti takvog kritičkog stava. Posebnu naglašenost auktoritativnog načela u vremenu revolucionarnog zbivanja oni izkorišćuju za tvrdnju o nedozvoljenosti kritike uobće, prelazeći preko činjenice, da načelo auktoriteta proizlazi iz revolucionarnog legitimiteta, a ovaj se temelji na kritičkom stavu prema prošlosti.
Da je revolucionarna kritika opravdana najbolje se vidi iz činjenice, što ona znači u isto vrieme i bistrenje pojmova, a bez jasno određenih pojmova ne može se vršili nikakva konstruktivna djelatnost. Bistrenje pojmova je potrebno u interesu družtvovne preobrazbe ustaške Hrvatske.
Družtvovna politika liberalnog vremena kretala se u okvirima mutnoće i nejasnosti. Ona nije predstavljala idejno usmjereni i znanstveno zasnovani sustav, već niz mjera, kojima se išlo za liečenjem nezgoda, koje su nastale zbog stanja neprekidnog družtvovnog rata u vrieme družtvovnih i gospodarskih oblika glavničarskog Liberalizma. Upravo takva priroda liberalno-glavničarske družtvovne politike dovela je do toga, da je to područje državnog djelovanja postalo privlačivim za takove ljude, koji se nisu odlikovali nikakvom višom izobrazbom i razumievanjem procesa družtvovnih zbivanja, već su predstavljali tip ljudi, koje se može označiti kao diletante.

Strukturalna kriza kapitalističkog sustava, koja je došla do posebnog izraza u vremenu između prvog i drugog svjetskog rata onemogućila je dalnje postojanje takve družtvovne politike, kakva se vršila u vremenu nekadanje gospodarske sređenosti. U vremenu između prvog i drugog svjetskog rata družtvovna politika više ne predstavlja niz miera, poduzetih u svrhu liečenja posljedica trajnog družtvovnog rata, već se nastoji prikazati kao idejno usmjereni i znanstveno zasnovani sustav.Kakav je bio posljedak takvih nastojanja nije potrebno govoriti aa ovom mjestu, već je dovoljno upozoriti na činjenicu, da je i privid postojanja takve družtvovne politike, uvjetovao potrebu posebnog razumievanja gospodarskih i družtvovnih odnosa sa strane onog diela družtvovnog stroja, kojemu je bilo povjereno provođenje takve družtvovne politike.

Međutim, dio državnog stroja, koji je provodio drutvovnu politiku u državama liberalne Europe, bio se već kao takav konstituirao i spriečavao je svako uvođenje ljudi širih pogleda u svoj sustav. To je i uspjevalo, dok nije došlo do prekida s temeljima liberalnog reda stvari. Od tog rusu dobiva družtvovna politika pod puno novo usmjerenje i njezino provođenje ne može ni zamisliti bez stroja, vođenog od ljudi idejno posve izgrađenih.

No, tu ,se javljaju dvie težkoće. Prije svega se očituje odpor starog stroja, koji ne dopušta ulaženje novih elemenata u svoj sastav, a drugo postoji premaleni broj pojedinaca, koji bi odgovarali potrebama novog vremena. Jer, u koliko je družtvovna politika liberalnog vremena bila neodređena i nejasna, u toliko družtvovna politika novog doba mora težiti za najpreciznijini određenjima, u koju je svrhu potrebno postojanje činovničkog stroja osobite stručnosti. Kada se razpravlja o problematici suvremene družtvovne politike, onda se ovaj osobni momenat ne smije pustiti iz vida, već se o njemu mora voditi i te kako računa.

Sa svim tim pitanjima susretao sam se u toku svoje djelatnosti i podpuno je razumljivo, da je kod toga bilo često potrebno zauzimanje oštrog kritičkog stava, koji se, ali, nije temeljio na osobnim antipatijama, već na određenom gledanju, kakvo je proizlazilo iz potreba hrvatske revolucije.
Jedna od tih stvari, kojima sam posvećivao osobitu pažnju, bilo je pitanje površnosti i posvemašnjeg dilentatizma i to ne samo u odnosu na družtvovnu politiku.

Diletant predstavlja posebnu vrstu čovjeka. On se uviek nalazi izvan smisla zbivanja i on se uviek kreće na rubu dogođaja. Životni cilj diletanta jest oponašanje, i to neuspjelo oponašanje.

Dok se u družtvenom životu često srećemo s pojavama dilentatizma, koje na svakom području ne moraju biti kobnima, dotle je absolutno nedopustiv dilentatizam u sastavu državnog stroja. Postojanje takvog dilentatizma može i mora, bilo kada, uroditi kobnim posljedicama.

Baš radi činjenice, što su državnom stroju povjereni zadatci tehničko-organizatorne prirode, mora on biti i stručan.

To znači, državni stroj ne smije previdjeti smisao zbivanja, on se ne smije kretati na rubu dogođaja. Njemu mora biti jasan smisao svega, što se događa;on se mora nalaziti uviek usred samih dogođaja. Da bi to mogao izvršiti, on mora biti intelektualno na visini.

Uviek sam stajao na stanovištu, da spreman državni stroj predstavlja absolutnu potrebu za povoljno riešavanje svih postavljenih pitanja. Stroj, koji je stručan, nikada neće zalaziti na područja, koja zahtievaju politički zahvat.

Ovo je naročito važno, s obzirom na podpuno novu problematiku odnosa između državnog stroja i narodnog pokreta, kakva se javlja nakon nestajanja liberalnog sustava.


Sbog potreba ovog unutarnjeg razvitka, kao i potrebe uklapanja u novi veliko europski poredak, Nezavisna Država Hrvatska ustrojena je na podpuno drugim načelima, nego što su bile one državne tvorevine, koje su postojale prije osnutka Nezavisne Države Hrvatske na području, koje je nastanjeno hrvatskim narodom. Ovo je ustrojstvo u naročitoj protivnosti s liberalno-demokratskim poredkom, koji je davao temeljnu značajku državnim tvorevinama u 19, kao i prvoj četvrtini 20. stoljeća.

Međutim uklanjanjem liberalno-demokratskog državnog tipa i provođenjem promjena, koje su time vezane, težište odnosa narod-država nije pomaknulo na stranu države. Istina — u novom poredku uloga izvršne vlasti je veoma pojačana, te se ne može ni upoređiti s onom, kakvu je vršila država u vremenu liberalno-demokratskog poredka. Ali time nije državni stroj postao Molohom, koji guta sve pobude i djelanosti, kakve proizlaze i moraju proizlaziti iz životvornog narodnog tiela.

Dapače — značajka je novog poredka, da je u odnosu narod-država, uloga naroda vanredno pojačana, jer tek u tom poredku dolazi do mogućnosti suvremenog konstituiranja narodne zajednice. Svi obnovni europski pokreti smatraju posebno važnom ovu činjenicu, te oblikovanje odnosa između naroda i države predstavlja predmet od najveće važnosti. Dok je u liberalno-demokratskom poredku narod bio mehanički predstavljen putem raznobojnih stranaka, dotle novi poredak nalazi prirodno riešenje u oblikovanju sveobuhvatnog narodnog pokreta, koji je organski zasnovan. Kod izgradnje novog europskog poredka, u koji je uklopljena i ustaška Hrvatska, predstavlja temeljno pitanje upravo određenje tog odnosa između narodnog pokreta i narodne države. Svi ideolozi novog europskog poredka slažu se u tome, da taj poredak stoji i pada s pravilnim određenjem napried spomenutog odnosa.

Prema točki 2. Ustava »Ustaše«, hrvatskog oslobodilačkog pokreta, ustaški će pokret, kada bude postignut cilj osnivanja Nezavisne Države Hrvatske, braniti svim sredstvima državnu samostalnost Hrvatske i narodnu osebujnost hrvatskog naroda, te se boriti za to, da u hrvatskoj državi uviek bude vladao samo hrvatski narod, te da on bude podpunim gospodarem svih stvarnih i duhovnih dobara u svojoj zemlji, napredno i pravedno uređenoj u duhu »Ustaških načela.«

Kako iz napried navedenog vidi Poglavnik je ovakovom formulacijom točke 2. Ustava ustaškog pokreta želio dali podpuno moderno oblikovanje odnosa između narodnog pokreta i narodne države u hrvatskim relacijama. Poglavnik je više puta naglasio, kako bez ustaškog pokreta ne bi bilo ni Nezavisne Države Hrvatske, a da će ona postojati sve dotle, dok bude postojao ustaški pokret.

Prema Poglavnikovim namjerama ustaški pokret treba predstavljati političku elitu hrvatskog naroda, koja će se neprekidno nadopunjavati svježim narodnim snagama. Državni stroj ima dobivati pobude i zamah od ustaškog pokreta, te samo na taj način Hrvatska država može biti uistinu narodnom državom, u kojoj će vladati hrvatski narod.

Međutim one Poglavnikove zamisli nisu kod nas u Hrvatskoj svuda pravilno shvaćene. Time se ne želi reći, da je kod tog neshvaćanja igrala ulogu sviestna zlonamjernost, ali je činjenica tog djelomičnog neshvaćanja očita. Ovo se može raztumačiti jedino time, što smo odviše naglo stavljeni pred riešavanje ovako obsežnih problema, za koje ideološki teren nije bio dovoljno pripravljen. Zato se kod nas javlja potreba Istovremenog pravilnog ideološkog oblikovanja stvari i njihova praktičnog riešavanja, a to je — bezuvjetno kopčano s potežkoćama.

Mora se istaknuti, da se u tom pogledu kadkada pokazuje veliko neshvaćanje, jer se sa raznih strana očituje tendencija zahvaćanja onih kompentencija, koje su prema Ustaškom ustavu pridržane hrvatskom ustaškom pokretu. Glavni savez staliških i drugih postrojbi nailazio je u toku svog djelovanja na velike zapreke u odvijanju svog rada upravo uslied javljanja ovakvih tendencija.Prema Poglavnikovoj zamisli određen je Glavnom savezu staliških i drugih postrojbi zadatak upravo ogromnog značaja, što je Poglavnik potvrdio rekavši, da njegovo osnivanje predstavlja možda najvažnije pitanje našeg unutarnjeg života. Da se pravo razumije ova Poglavnikova izreka, potrebno je ukratko iznieti problematiku, na temelju koje odvija svoje djelovanje Glavni savez staliških i drugih postrojbi.

Dok je — kako je napried spomenuto — Hrvatskom ustaškom oslobodilačkom pokretu namienjeno, da ima predstavljati političku elitu hrvatskog naroda, zadatak je Glavnog saveza staliških i drugih postrojbi obuhvatili sve stvaralačke djelatnosti unutar hrvatskoga naroda tako, da Glavni savez staliških i drugih postrojbi ima biti podpuni odraz životvornog kolanja stvaralačkih narodnih djelatnosti.


prof.Aleksandar Seitz,Državni Savezničar.
Nikad ne prestati vikati već sipati bijes,
kao što vulkan riga lavinu.
U noćima mračnim bit gorući krijes,
što svijetli daleko,daleko u daljinu....
Odgovorite