Pojam Poglavnika

''Ti hrvatski narode ne očekuješ svoga spasa od gavana i bogatuna...''
Odgovorite
Avatar
10_Poglavnikov_04
Rojnik
Postovi: 1421
Pridružen/a: ned ožu 11, 2007 2:46 pm

Pojam Poglavnika

Post Postao/la 10_Poglavnikov_04 »

POJAM POGLAVNIKA
ČOVJEK je družtveno biće i ne može živjeti bez zajednice. Od iskona postoji ljudska zajednica, koja se je tokom tisuća godina razvijala stvarajući brojne raznolike oblike ljudskog udruživanja. Nagonska snaga za udruživanjem bila je u čovjeku tako jaka, da se još nigdje nije na nekom prostoru susreo skup ljudi, koji bi bili u stanju medjusobno saobraćati, a da ne bi bili ni u kojem obliku udruženi, organizirani.
Po zakonima razvitka, kojima čovjek još nije uspio do dna prodrieti, nastala je zajednica, koja svojom povezanošću, snagom, svestranom skladnošću i odpornošću svim štetnim i razornim utjecajima predstavlja najsavršeniji oblik ljudskog udruživanja. Tu zajednicu zovemo narodom.

Od kada su narodi počeli postojati i razvijati se, od kad su u medjusobnom dodiru spoznali zakone životne borbe, u kojoj slabiji propada i nestaje, bez obzira da li se njegovi odnosi temelje na prividnoj suradnji sa susjedima, ili je s njima u otvorenom sukobu, narodi su se našli pred pitanjem: kako učvrstiti i ojačati svoju odpornost i snagu, da bi u životnoj borbi ostali pobjednicima, osigurali sve svoje tvarne i duhovne tekovine, odklonili opasnosti, koje im pod najraznoličnijim vidovima sa svih strana priete.
Narodi su uvidjeli poučeni vlastitim i tudjim izkustvima, da je u tu svrhu potrebno sve vlastite snage i mogućnosti sabrati, usredotočiti i dobro usmjeriti, da bi prema genijalnoj formuli pobjede u odlučnom času na odlučnom mjestu bili jači od neprijatelja.
Životna pak borba svakog naroda postavlja u prvom redu pitanje vodstva. Jasno je naime bilo svakome, da narodne snage, koje moraju biti skupljene, organizirane i do krajnje mjere izkorištene u narodnoj borbi, trebaju um, volju i snažnu ruku vodje.
Različita shvaćanja pojedinih naroda u raznim razdobljima poviesti pružala su brojna, kadikad medjusobno suprotna rješenja pitanju vodstva.
U vrieme primitivnog života vodja je bio istovjetan sa zapovjednikom vojske, koja se je sakupljala u slučaju opasnosti. U vjerskom pogledu, jer bez vjere nije nikad bilo ni jedne skupine ljudi bez obzira na stepen uljudbe, ljudi su se prepuštali vodstvu svećenika, koji su bili smatrani posrednicima izmedju naroda i božanstva.
Budući da pravog duhovnog života nije bilo, nije se s te strane ni mogla osjećati bilo kakva opasnost za obstanak naroda, pa je prema tome razumljivo, da u duhovnom pogledu nije bila izražena u nijednom obliku misao vodstva. Državna organizacija bila je tek u zametku, pa je misao državnog vodstva bila još sasvim neodredjena.
S razvitkom države i povećanjem značaja njezine uloge u životu naroda i cielog čovječanstva vodstvo je dobijalo sve stvarnije oblike, te je doskora u životu pojedinih naroda postalo od presudne važnosti.
Iz prvog zametka vojničkog i vjerskog vodstva razvila su se u najstarijim vremenima dva tipa država. Jednima se je na čeu nalazio vojskovodja, što podpuno odgovara prirodnom razvitku stvari, jer čovjek, koji vodi narod u vrieme opasnosti, kudikamo je najdostojniji, da njime upravlja i u vrieme mira. Kod drugih se je pak vjerski život toliko razmahao, da su vjerski propisi odredjivali rad i razvitak naroda u svakom pogledu. Glavni svećenik u tim zemljama bio je ujedno vodja naroda i državni poglavar.
Nu, duh slobode i samostalnosti, nesmetanog razvitka i otvorenih puteva zanosio je uviek istom snagom i pojedince i narode. A samovolja vodje, koji je vrlo često bio brutalan i sebičan, ne smatrajući sebe vrhovnim zaštitnikom narodnog dobra, nego absolutnim gospodarom života i smrti podanika, izazivala je strah, nepovjerenje i sukobe naroda s vodstvom, koje je zaboravilo smisao svoje uloge. Nagon za samoodržanjem govorio je, da zajednica bez vodstva ne može postojati, pa da se doskoči zlu samovoljnih, bezobzirnih despota, kojima ništa nije vlast ograničavalo, jer su bili iznad sviju, rodi se misao, da vodstvo uzme skupina odabranih, koji će zajednički braniti narodne probitke, a posjedovanjem istih prava spriečiti, da se jedan osili, izdigne i mjesto braniteljem slobode, postane začetnikom robstva.
Nu i zle strane vodstva odabranih dodjoše u brzo do izražaja.
Svadje, podmetanja, lukavština i varka, bili su vrlo često jedini načini njihove suradnje, od koje je narod očekivao toliko blagodati. Težnja za prvenstvom toliko urodjena čovjeku bacila je u pozadinu sva narodna i državna pitanja i potrebe. Pojedinac je opet znao izkrsnuti i uzeti vodstvo u ruke, ali su tome često predhodili potoci prolivene krvi.
Kolebanje izmedju povjeravanja vodstva pojedincu ili skupini odabranih trajalo je mnogo stoljeća kod svih naroda svieta. Mnogo često se je pokušalo u traženju najboljeg rješenja poći srednjim putem i postići kompromis stavljajući pojedincu= vodji o bok skupinu odabranih, koja bi nadzirala djelatnost vodje i spriečila njegovu samovolju. I tu je često dolazilo do oštrih i upornih borbi izmedju vodje, koji se je htio otresti neugodnog nadzora, i odabranih nadzornika, koji su neprestano težili za sve većim skučivanjem vlasti vodje.
Ta je dugotrajna i uporna borba izcrpljivala snage, kolebanje je dovodilo do obće nesigurnosti, a temelji državnog i narodnog života bili su uviek iz nova ugrožavani.
Narodi su pak uviek istom upornošću tražili konačno rješenje pitanja vodstva.

Ni hrvatski narod nije bio lišen tog pitanja. Od najstarijih vremena povjeravao je on vodstvo svojem vladaru, koji je znao biti uman i dobar, hrabar i pristupačan. Hrvatski narodni vladari brinuli su se oko sjaja svoje krune, kao i oko dobra narodnoga, znajući da je sjaj krune vladarske najstalniji onda, kad se u njemu odrazuje narodna sreća.
Poslije gubitka podpuno samostalne vlastite države, našlo se je pitanje hrvatskog vodstva u krizi. Vodstvo su medjutim preuzele i dostojno nosile velikaške hrvatske obitelji, u kojima se je ljubomorno čuvala predaja hrvatskog junačtva i nezavisnosti, duhovne i stvarne.
S vremena na vrieme izplivao je na površinu kao od Boga poslan u najtežim danima jedan od naših velikana uma, srdca i volje, koji je znao ostvariti i u sebi utjeloviti duhovno vodstvo Hrvatske. Intelektualne sposobnosti hrvatskog naroda zasjale bi kroz te svietle likove kao kroz žarulje hrvatske kulture i uljudbe. Kroz te periodične nosioce hrvatskog duhovnog vodstva dolazila je do izražaja značajna uloga izpaćene i razpete Hrvatske u obrani kulturnog Zapada, uloga, koja predstavlja životno poslanje hrvatskog naroda.
Medju ovim raznim nositeljima vodstva hrvatskog naroda zauzeo je iztaknuto mjesto čovjek, kojega je Providnost dala hrvatskom narodu prošlog stoljeća. On se je svojim znanjem i radom, umom i značajem najviše približio idealu idealu vodje, za kojim svaki narod sviestno ili nesviestno čezne. Hrvatski je narod osjetio njegovu veličinu, a njegov je rad nagradio imenom punim zahvalnosti i ljubavi. Nazvao ga je Otcem Domovine.

Narodi su medjutim uporno nastavljali traženjem idealnog lika vodje. O njemu se sanjalo, govorilo i pisalo kao o obećanom mesiji još prije, nego se je igdje pojavio.
Iz magle predpostavki, priedloga, nacrta, zamisli, čežnja i strahovanja nikao je postepeno njegov zamišljeni lik.
Ne! Vodstvo ne može imati skupina izabranih, medju kojima ne će nikada biti sloge ni suradnje, koji će udovoljavajući svojim prirodnim težnjama iztiskivati jedan drugoga i u medjusobnim borbama izcrpsti snage, koje bi trebali samo na dobro naroda upotriebiti.
Vodstvo može imati samo jedan čovjek. Glava može biti samo jedna, pa i sama nam priroda u svim svojim izrazima pokazuje postojanje samo jedne volje, samo jednog gospodara, jer je jedino tako moguće zajamčiti red i sklad.
Nu, vodstvo ne može imati samovoljni despot, koji najsvetijim zakonima predpostavlja svoje hirove. Ono ne može biti povjereno krvavom tiraninu, koji mačem u ruci guši onu istu narodnu volju, u ime koje bi jedino smio vladati. Na čelu se ne može nalaziti narodu daleki i nedostiživo uzvišeni vladar, koji tek u služenju vladarskoj kruni vidi smisao narodnog obstanka.
Vodja mora biti plemenitiji i značajniji, vriedniji, neposredniji i bliži.
On ne može biti postavljen bilo čijom odlukom, jer nitko nema prava vodstvom naroda razpolagati.
Vodju ne može dati laž slobodnih izbora, jer on mora posjedovati osebine, koje mu ni milijuni glasačkih kuglica ne mogu nadoknaditi.
On se ne može silom nametnuti, jer je vodji potrebna ljubav i odanost slobodnih gradjana, a ne strah i pokornost roblja.
On ne može plemenitim rodom steći pravo vodstva, jer se ono stiće samo vlastitom vriednošću.
Novovjeki, bogodani i pravi vodja mora niknuti iz narodne sredine, s kojom ga mora uviek čvrsto vezati srdce i duša, krv i zemlja, osjećaji i razum. On mora biti utjelovljenje svih duhovnih narodnih vrednota, a u cjelokupnom njegovom radu narod mora vidjeti oživotvorenje svojih životnih ciljeva, jamstvo svojeg obstanka, zalog napredka i procvata. Njegov lik mora sadržavati svu ljepotu narodnog lika, a mora biti čist i od najmanje natruhe njegovih mana. Vodja se mora naći na čelu naroda gonjen unutarnjim osjećajem svojeg poviestnog poziva, te mora voditi narod tako sigurno i čvrsto, da i najmalodušnijima napuni dušu pouzdanjem, a opet tako obzirno, neprimjetno i blago, da narod, idući za njim, njegov put smatra svojim vlastitim putem.
U vodji, kojemu hrvatski narod daje plemenito, značajno i drevno hrvatsko ime: Poglavnik, moraju biti usredotočene sve raznolike, pa i suprotne težnje, osjećaji i stremljenja, koja će kroz njegov duh biti uskladjena, pomirena i usmjerena konačnim, velikim ciljevima, za kojima cieli narod sviestno ili nesviestno teži. Poglavnik mora biti nedostižno visoko, da ga se ne mogu ni dodirnuti gadost, rugoba i jad, kojima se toliko puta blati i nagrdjuje dobrota i ljepota. On mora biti uzvišen iznad svih, da bi se s te visine mogao jednako voliti, brinuti se i voditi sve narodne slojeve, sve jednako razumjeti, svima jednako pripadati.
S druge strane Poglavnik mora vlastitom dušom, srdcem, željama, mislima i djelatnošću biti tako bliz svakom hrvatskom čovjeku, da ga svaki Hrvat bude uviek mogao osjetiti sebi bližim od svojih najbližih i dražim od onih, za koje bi dao sve na svietu.
Poglavnik hrvatskog naroda, bez obzira na vrieme, u kojemu djeluje, i prilike, u kojima se Hrvatska nalazi, mora svakim časom svojeg života jasno cielom narodu dokazivati, ne samo da zna svoj narod voditi mudro, srdačno, obzirno i vjerno, nego da ni jednog trenutka ne zna za druge poslove, pitanja i brige osim za poslove, pitanja i brige svojeg naroda. U njemu mora biti duša hrvatskog seljaka, koji ljubeći svoju zemlju iznad svega daje trajnost i sigurnost obstanku cielog naroda, kojemu bez njegove hrvatske zemlje ne bi bilo života. On mora biti prožet energijom, marljivošću i uztrajnošću radnika, koji će ga tek tada svom dušom sliediti, kad u njemu osjeti druga i vodju, koji mu jedino radom prednjači, i jedino ga naporima nadvisuje. Njegov um mora privući, zanieti i zagospodariti razumom najučenijih Hrvata, koji mu se neće pokoravati radi njegovog visokog položaja, nego će ga sliediti osvojeni nadmoćnošću njegova duha. Maleni i slabi moraju u njemu vidjeti zaštitnika, siromašni i zapušteni skrbnika. Junacima mora postati uzor svojom neustrašivošću, državnicima auktoritet svojom mudrošću. On ne smije nikad doći u položaj, da si prisvaja dio otudjene vlasti, jer svima mora uviek biti jasno, da je on jedini čuvar i nosilac svake vlasti. Budući da on svojim velikim znanjem postaje vodjom mudrih, radinošću vodjom radnika, plemenitošću vodjom plemenitih, nedostižnom dalekovidnošću vodjom dalekovidnih, dobrotom vodjom i onih najboljih, bezmislena bi bila i sama pomisao, da ga u bilo kojoj grani njegove djelatnosti itko nadzire, kad nitko svojim osebinama ne može biti ni blizu njemu, a kamo li njemu ravan, ili čak iznad njega. Budući da je on svojom savršenom djelatnošću i duhovnom veličinom, kojoj nema premca izrasao, podigao se i postao vodjom, to se u njegovoj prošloj djelatnosti nalazi neoboriv dokaz, da će i u budućnosti podpuno udovoljavati zahtjevu svog poziva i sve narodne probitke na jedinstven, samo njemu svojstven način zaštititi.
Stoga će sve težnje pojedinca i cielog naroda biti upućene u smjeru približavanja Poglavniku kao idelanom nosiocu svih vrlina, prvoborcu nevidjene hrabrosti, radinom i predanom predradniku.
Poglavnik ne može biti brana, o koju udara rieka narodnog života razlievajući se i trošeći snage u prirodnoj težnji da zadrži svoj tok, nego predstavlja idealni kanal, u koji se slievaju, u kojem se sjedinjuju i smiruju raznolike narodne struje, tekući kroza nj k odredjenom životnom cilju, koji si je narod postavio u davnim, nepoznatim stoljećima.
U iznesenim vrednotama Poglavnika i njegovoj unutarnjoj organskoj povezanosti s hrvatskim narodom, s kojim Poglavnik sačinjava nedjeljivu cjelinu, leži bit i smisao poglavničtva kao vodstvene ustanove hrvatskog naroda danas i u nedoglednoj budućnosti.

Djetinjska odanost i neograničeno povjerenje hrvatskog naroda u današnjeg hrvatskog Poglavnika nalazi svoj razlog i opravdanje u djelu, koje je on odgovarajući svojem poviestnom pozivu izvršio, u divnim vrlinama, koje je na djelu pokazao.
Kult Vodje sadrži u sebi nepritajenu težnju približiti mu se mislima, osjećajima i djelima, a to znači biti svaki dan sve bolji, požrtvovniji, nesebičniji, umniji i radiniji.
Kroz oduševljenje za svog velikog i plemenitog Poglavnika cieli narod postaje sve većim i plemenitijim. Njegova ljubav prema Poglavniku vezuje ga uza nj duhovno i tjelesno.
Poglavnik i narod su dva pojma, a jedna duša.
Danijel Crljen
Ako želiš dići se visoko
na jednom stanovištu budi
i tu stani poput čvrste stijene
znaj da nije običaj kod ljudi
često mijenjat svoje uvjerenje...
Odgovorite