Ustaški Pokret

''Ti hrvatski narode ne očekuješ svoga spasa od gavana i bogatuna...''
Avatar
LEGIONARI
Podurednik
Postovi: 1554
Pridružen/a: čet vel 26, 2009 3:40 pm

Ustaški Pokret

Post Postao/la LEGIONARI »

Ustaški Pokret.

Dr. Mladen Lorkovi:
Postanak, razvitak, uspjesi i zadatci,
Zagreb; 1942. Godine Hrvatski orač - godišnjak


Idejni temelji Ustaškog Pokreta leže u nauci Otca domovine dra Ante Starčevića i njegovog mučeničkog
sudruga Eugena Kvaternika, koji su u povjestnom razdoblju, u kojemu su se stvarali začetci modernog nacionalizma, postavili zahtjev za sjedinjenjem svih rascijepanih Hrvatskih zemalja.

Od Mure, Drave i Dunava do Drine i Jadranskog mora u potpunoj suverenoj i Nezavistnoj Državi Hrvatskoj.
Kad je godine 1918. Hrvatski narod protiv svoje volje bio podređen srbiji, nauka je Ante Starčevića više
nego ikada prije" zahvatila široke Hrvatske narodne rodove. Već godine 1918. i 1920. počimaju odlučni
Hrvatski minevi organiziranjem oružanog otpora protiv srbske okupacije. Među njima vidno mjesto zauzima
tada još 30-godišnji odvjetnik dr. Ante Pavelić, te kasnije svirepo umoreni učenjak svjetskoga glasa, profesor Milan šuflaj..

U mnogim Hrvatskim krajevima dolazi do oružanih ustanaka protiv srba, no čas za opći ustanak još nije bio kucnuo. U kasnijim godinama privremeno preoteše u Hrvatskoj maha t.zv. mirotvorne struje. Kada su međutim 20. lipnja 1928. u beogradskoj skupštini revolverskim nabojima poslanika Puniše Račića poubijani Hrvatski narodni zastupnici, među njima i Stjepan Radić, postalo je jasnim, da se sukob Hrvata i srba i oslobođenje Hrvatske dade riješiti samo oružjem. Oslanjajući se na pojedine borbene organizacije Hrvatske omladine, dr. Ante Pavelić provodi u drugoj polovici godine 1928. u Hrvatskoj organizaciju poluvojničkih formacija »Hrvatskog Domobrana«. Hrvatska je omladina s golemim oduševljenjem prionula uz taj pokret, koji se u malo mjeseci snažnim zamahom raširio diljem Hrvatske.

Kada je srpski kralj Aleksandar 6. siječnja 1929. zaveo vojničku diktaturu u bivšoj jugoslaviji, razpustivši sve političke organizacije Hrvata, Domobranci bijahu prisiljeni, da promijene način rada. Prešlo se na ilegalni rad u domovini i na organiziranje velike Hrvatske emigracije u Europi i Americi. Još u siječnju 1929. dr. Ante Pavelić organizira u Zagrebu tajnu revoluci onarnu organizaciju Ustaša i daje joj statut, koji je danas temelj Nezavisne Države Hrvatske.

Tim statutom revolucionarni Hrvatski Ustaški pokret postavio je za svoje osnovne ciljeve: stvaranje Nezavistne Države Hrvatske na čitavom narodnom i povijestnom području Hrvat-skog naroda; organizaciju te države na ideji narodne solidarnosti i suradnje svih staleža; očišćenje Hrvatske domovine od elemenata, koji su mu po rasi, krvi i duhu opasni neprija telji; uzpostavu zdravog i jakog autoriteta umjesto liberalno demokratskog kaosa. Za ostvarenje toga velikoga cilja državnog oslobođenja i unutrašnje obnove Hrvatskog naroda. Ustaški Pokret i svi njegovi članovi borili su se svim sredstvima, pa i oružjem u ruci.

Koncem siječnja godine 1929. dr. Ante Pavelić odlazi sa nekolicinom bližih suradnika u emigraciju da organizira Hrvatsko izseljeničtvo i da stupi u vezu sa onim državama, koje su jednako kao i Hrvatska bile žrtve versailleskog sustava. Već u prvim mjesecima svog boravka u inozemstvu dr. Ante Pavelić kao vođa Ustaške organizacije razvija političku djelatnost, koja je postala temeljem vanjsko političke orijentacije Hrvatskog naroda i međunarodnom osnovicom, na kojoj je stvorena Hrvatska Država.

Poglavnik je smjesta stupio u dodir sa prijateljima u Italiji, Madžarskoj i Bugarskoj. Premda je ondašnja Njemačka bila još slaba i nemoćna, a njezina vlada igračka u rukama versaille skog sustava, Poglavnik je od samog početka polagao najveću važnost na to, da i u velikom Njemačkom narodu pobudi interes za oslobo
dilačku borbu Hrvata. U ljetu godine 1929. prigodom boravka u Sofiji, Poglavnik zaključuje i formalni ugovor sa Makedonskim revolu cionarima, kojim su se Hrvati i Makedonci obvezali, da će se rame uz rame boriti protiv srpske tiranije. Hrvatska politička emigracija našla je u spomenutim državama mnogo razumi jevanja i simpatija, te široku moralnu potporu. Tako je i bilo moguće povesti putem listova i korespodencija propagandističku akciju u inozemstvu, koja se suprostavila lažima, širenim iz beograda. Iztovremeno je Hrvatsko izseljeničtvo s golemim oduševljenjem u Europi,sjevernoj i južnoj Americi i čak u Africi i Australiji velikim zanosom prionulo uz Ustaški pokret.

»Grič«, »Ustaša«, »Croatia Press«, »Hrvatski Domobran« (Buenos Aires) »Nezavisna Država Hrvatska« (Pittsburg), organi su Ustaškog pokreta, koji na Hrvatskom jeziku i na stranim jezicima upućuju svijet o
borbi Hrvatskog naroda za nezavisnost.Istovremeno, dok se razvija široka akcija u inozemstvu, započima
se revolucionarnim otporom protiv velikosrbske tiranije u domovini. U raznim krajevima dolazi do žestokih sukoba između Hrvatskih Ustaša i srbskih vlasti, žestoka Ustaška akcija u Lici u jeseni 1932. potresla je u Hrvatskoj u samim temeljima srbsku tiraniju, žrtve Ustaškog Pokreta velike su. Mnogi Ustaše vješani su na temelju osuda beogradskog državnog suda za zaštitu države, mnogo veći broj podlegao je zvjerskim muče
njima po tamnicama ili je pao u tvornim sukobima i demonstracijama.

Preko 8.000 ljudi izvedeno je pred sudove po srbskom zakonu za zaštitu države. Desetci tisuća godina tamnice presuđeni su Hrvatskim Ustašama. Sav taj teror nije mogao slomiti borbe Hrvatskog naroda i Ustaške organizacije. Kada u listopadu 1934. nestaje nosioca velikosrbske tiranije Aleksandra, bio je prekoračen vrhunac srbske moći! Od tad unutarnje rasulo jugoslavije postaje sve očevidnije, beogradska vlada uzalud se trudi da pomoću među narodne masonerije, židovstva i Lige Naroda, u kojoj su bile te tamne sile koncentrirane, da satru Ustaški Pokret. U ženevi Beneš, Titulescu i Jevtić organiziraju međunarodni proces protiv Ustaša. Kuša se ovu reprezentaciju najboljih snaga Hrvatskoga naroda proglasiti družbom međunarodnih terorista! Masonske spletke imale bi potkapati naravne veze suradnje i prijateljstva Hrvatskog naroda sa zemljama koje su nosile duh nove Europe. Politiku grubog nasilja protiv Hrvata u domovini i inozemstvu, koja je bila spojena s politikom provokacija prema susjednim zemljama, za-mjenjuje nasljednik Aleksandra Regent Pavle, gojenac oxfordske škole sa politikom dvoličnosti prema Hrvatima, kao i prema susjednim zemljama.

Jedan od glavnih ciljeva te politike bijaše razbijanje jedinstvenog Hrvatskog fronta, predvo đenog Ustašama
i njihovim Poglavnikom, te raskidanjem naravnih veza prijateljstva i razu mjevanja između Hrvata i njihovih velikih i malih susjeda. Ta politika namjerne nejasnoće, dvoličnosti i neizkrenosti, nije međutim mogla riješiti otvorene osnovne državne probleme niti prema unutrašnjosti, niti prema vani. Jednako nije mogla oslabiti udarnu snagu Ustaške organizacije koja je temeljena na životnim potrebama Hrvatskog naroda bila i ostala neovistna o prevejanim trikovima beogradske politike. Ustaška organizacija radila je neumorno snašavši se u svim tegobama i opasnostima ilegalnosti, te se s tvrdom vjerom da će Hrvatska naći svoje mjesto u novoj Europi, spremala na svoj čas. Ispod fasade jugoslavenske države stvarala se potajno, ali ustrajno, nova Država Hrvatska. Ustaške ćelije obuhvatiše ne samo gradove i sela diljem Hrvatske, već se proširiše u živčane mreže t. zv. jugoslavenske države, obuhvativši dobrim dijelom redarstvo, oružničtvo, pa konačno i vojsku u Hrvatskim krajevima. Beograd i njegovi eksponenti u Hrvatskoj nemajući nikakve unutarnje veze sa hrvatskom dušom i Hrvat skim narodom, nisu ni slutili dokle sve dopire nevidljiva Ustaška mreža.

Kad je drskim izazovom generala Simovića strgnuta maska dvoličnosti sa lica srbije, te se ono pokazalo u pravom svijetlu, kucnuo je čas da Ustaše provedu svoju historijsku misiju. Već drugoga dana rata protiv jugoslavije, dok su se operacije vršile samo na bugarskoj i sloven skoj granici, u Hrvatskoj je započeto djelo oslobođenja narodnog i državnog. Pobuniše se pukovnije oko Bjelovara i zauzeše grad, uklonivši srbske časnike. Slijedilo je otkazivanje posluha srbskim časnicima u drugim krajevima, a 10. travnja Hrvati otvoriše pobjedonosnoj Njemačkoj vojsci vrata svoje domovine, proglasivši iztovremeno Nezavisnu Državu Hrvatsku na čitavom narodnom i povijestnom području.

Na davno utvrđenim načelima, jasnim i suvremenim, Ustaški će pokret provesti organizaciju Nezavisne Države Hrvatske s jednakom odlučnošću, ustrajnošću i marljivošću, s kojom se je do sada u teškim godinama borbe za nju s velikim žrtvama borio.
Ljutu travu na ljutu ranu!

Kralju Dmitre Zvonimire - u tamnici tvoji su ratnici-tvoji Generali!
Avatar
zummann
Urednik
Postovi: 3269
Pridružen/a: čet vel 22, 2007 6:56 pm

Re: Ustaški Pokret

Post Postao/la zummann »

Ah ti si mi odnio ovaj broj "Orača" izpred nosa!
Nikad ne prestati vikati već sipati bijes,
kao što vulkan riga lavinu.
U noćima mračnim bit gorući krijes,
što svijetli daleko,daleko u daljinu....
Avatar
LEGIONARI
Podurednik
Postovi: 1554
Pridružen/a: čet vel 26, 2009 3:40 pm

Re: Ustaški Pokret

Post Postao/la LEGIONARI »

zummann je napisao/la:Ah ti si mi odnio ovaj broj "Orača" izpred nosa!


:D "zds2"
Ljutu travu na ljutu ranu!

Kralju Dmitre Zvonimire - u tamnici tvoji su ratnici-tvoji Generali!
Avatar
LEGIONARI
Podurednik
Postovi: 1554
Pridružen/a: čet vel 26, 2009 3:40 pm

Re: Ustaški Pokret

Post Postao/la LEGIONARI »

ZNAČENJE POSTANKA DRŽAVE HRVATSKE:

Ivan Oršanić: Zagreb 1942.


Nakon stoljeća muka, borbe, očekivanja, nada, prevara, obećanja i ludih vjerovanja Hrvatski narod ima svoju državu. Hrvatski narod je prošao kroz različita izkušenja, proživio je svakakve osjećaje, gledao kao svoje predstavnike različite ljude; sve je iskusio, možda više, nego ikoji narod u Europi, dok je postigao svoju državu.

Nu upravo zato, što je imao prilike toliko dugo gledati, osjećati i proživljati, ima puno razloga, da nešto i
zapamti iz ove svoje bolne prošlosti. Barem nešto, ako ne sve, jer u našem slučaju poviest doista može biti vrijedna i korisna učiteljica, samo je potrebito, da bismo mi postali malo boljim učenicima. Zapamtimo, da u životu konačno pobjedu nose jače ideje, jača načela. Ideja Nezavistne Države Hrvatske bila je najjača ideja
na tlu Hrvatskog naroda i ona je pobijedila, makar je bila ismjehivana i napadana kao nekakva gospodska
ideja. Danas svaki Hrvat jasno spoznaje što znači Država za Hrvatski narod, spoznaje da po Državi doista
cijeli narod postaje gospodski, svojim gospodarem u svojoj kući.

Zapamtimo i to, da ideje pobjeđuju, ako ih se zastupa i provodi snažnom i borbenom uztrajnošću, žilavim
radom i dosljednošću. Danas već svatko zna, da Ustaški pokret nije ništa drugo, do li izraz sposobnosti
Hrvatskog naroda, da u sebi stvori jednu golemu snagu, koja je besprimjernom dosljednošću zastupala,
provodila ideju Nezavistne Države Hrvatske.

Treće, što naročito treba zapamtiti jest to, da samo pošteni, i izpravni ljudi mogu biti trajni autoriteti u
očima naroda. Takvi ljudi jesu oni Ustaše, koji su stvorili Nezavistnu Državu Hrvatsku, takav čovjek je u
prvom redu Poglavnik. Dakle, ideju Nezavistne Države Hrvatske zastupali su snažno i uztrajno pošteni i
izpravni Ustaše.

No, kad je nastala Nezavistna Država Hrvatska, nakon 839 godina svih mogućih neprilika i težkoća, priličan
broj osoba je smatrao, da je Država Hrvatska vrijedna samo toliko, koliko se u njoj može napljačkati, koliko
se u njoj može zagrabiti bolji položaj i poneki čak obukoše Ustašku odoru, okitiše se Ustaškim znakom,
uguraše se među Ustaške dužnosnike, pa počeše vladati bez poštenja i bez odgovornosti.Takvi su pomislili,
da nema nikoga koji gleda, koji misli i koji je sposoban snažno i pošteno sačuvati Ustaškom imenu čist obraz.

Odletješe jednog dana iznenađeni, kao što će sigurno letjeti svi oni prije ili kasnije koji se usude pomišljati
ili čak raditi protivno Ustaškim načelima poštenja i odgovornosti.Polako će se ljudi priučivati na to, da Ustaška zakletva nije šala, nego da je treba shvatiti i uzimati vrlo osbiljno.

Ustaški pokret je imao snagu, da svojom moralnom vrijednošću drma jugoslavijom, on će imati i moralnu vrijednost, da u Nezavistnoj Državi Hrvatskoj uništi sve one, koji ne valjaju, i koji misle, da mi po njima
želimo u Državi Hrvatskoj baštiniti zla i pokvarenosti prošlosti.

Sve se ne može najednom riješiti popraviti ceste, podići privredu, snositi rat i ratne posljedice, popraviti
ljude i mnogo toga sličnoga, nakon 839 godina svakakvoga rada.Nu, u tome i jeste značaj Države, da se
možemo slobodno odlučiti, da sve popravimo što ne valja i da sve uredimo, kako nam treba. Tu mogu
pomoći samo Ustaške osobine, treba vjerovati u uspjeh, treba htjeti raditi, čvrsto i uztrajno, treba poštenja, izpravnosti i osjećaja odgovornosti. Ovo moraju znati svi oni, koji žele pristupiti Ustaškom pokretu.

Povijestna uloga Ustaškog pokreta nije samo u tome, što je stvorio Državu Hrvatsku, nego i u tome da stvori Ustašku Državu i Ustaški narod, t. j. narod čvrst, hrabar, pošten i odlučan, koji će imati vjeru u sebe i koji će izpred sebe uvijek davati najbolje, najhrabrije i najpoštenije.život i rad u državi ne trpi nikakvo čekanje, nego nepreztano traži pokretnost, odgovornost i odlučivanje i to mi Hrvati moramo danas pokazati. Onaj, koji nije prije bio Ustaša, a koji ovo sve shvaća i u tom smislu radi, taj postaje pravim Ustašom. Oni koji nisu mogli sudjelovati u radu oko stvaranja Države Hrvatske imaju danas stotinu prilika i mogućnosti, da pokažu svoje vriednosti u radu oko jačanja i pravilnog razvitka Države Hrvatske.

Država traži od svih pripadnika naroda stvaralački rad za cijelu zajednicu i taj stvarački duh unijet će i unosit Ustaški pokret. Ustaški pokret je shvatio, da se u Hrvatskom narodu ne može trajno i pouzdano riješiti ni jedno privredno, moralno i kulturno pitanje bez države i zato je svu svoju borbu usredotočio na stvaranje Države. Pa sad, kad je Država tu, sad je glavni zadatak Ustaškog pokreta izgraditi Državu na zadovoljstvo Hrvatskog naroda. Ali u tom izgrađivanju svaki Hrvat mora sudjelovati, pošteno i odgovorno, tako da bismo dokazali pred sobom i pred cijelim svijetom, da smo državu zaslužili i da smo sposobni trajno posjedovati svoju državu.
Ljutu travu na ljutu ranu!

Kralju Dmitre Zvonimire - u tamnici tvoji su ratnici-tvoji Generali!
Avatar
10_Poglavnikov_04
Rojnik
Postovi: 1421
Pridružen/a: ned ožu 11, 2007 2:46 pm

Re: Ustaški Pokret

Post Postao/la 10_Poglavnikov_04 »

LEGIONARI je napisao/la:
zummann je napisao/la:Ah ti si mi odnio ovaj broj "Orača" izpred nosa!


:D "zds2"
snimio sam taj primjerak još u svibnju i u nekoliko navrata sam se svraćao do njega na međumrežnoj stranici s mišlju hoću- neću... :)
čestitam; lijepa knjižica "zds2"
Ako želiš dići se visoko
na jednom stanovištu budi
i tu stani poput čvrste stijene
znaj da nije običaj kod ljudi
često mijenjat svoje uvjerenje...
Avatar
LEGIONARI
Podurednik
Postovi: 1554
Pridružen/a: čet vel 26, 2009 3:40 pm

Re: Ustaški Pokret

Post Postao/la LEGIONARI »

POJAM USTAŠTVA U NAŠOJ OSLOBODILAČKOJ BORBI:

Grgo Pejnović
Zagreb 1942. Godine.


Veliko je razdoblje u povijesti Hrvatskoga naroda, koje je obilježeno težkom i krvavom borbom za očuvanje svojega narodnoga života, narodne svijesti, narodnih osobina po kojima se Hrvatski narod razlikuje od svih drugih naroda svijeta. Hrvatska narodna samobitnost svojstvena je samo ovoj zemlji, zemlji Hrvatskoj, koju su Hrvati, naši herojski predji pred 13 vijekova naselili, uredili i čuvali i tako u nju natapali svoj znoj i svoju krv. Hrvatska narodna individualnost obuhvata jednu kroz povijest izgrađivanu narodnu Hrvatsku zajednicu, koja nosi obilježja kojima se dijeli od svih drugih naroda, a to je: Hrvatski jezik, Hrvatska narodna duša, koja je posebno izgradjivala Hrvatsku kulturu i Hrvatskoga čovjeka koji je živio i koji, hvala Bogu, i danas živi u našoj dičnoj Herceg-Bosni, koja je dala osnov, prijestolju kralja Tomislava i uzglavlje zadnjem Hrvatskom kralju Tomaševiću.
Taj Hrvatski čovjek živi i u bogatoj Bačkoj i Baranji, kićenom Srijemu, krševitoj, ali divnoj Dalmaciji. On živi u našoj Slavoniji, Medjimurju i ostalim dije¬lovima Hrvatske. Pored živog sjpomenika i najjačeg dokaza svjesnoga i jedinstvenoga naroda Hrvatskoga, govore tisuće i tisuće spomenika razasutih po svim našim divnim predjelima domovine Hrvatske, te preko nijemog i mrtvog kamena, govore znaci koje su ruke naših djedova oklesavale da ova divna zemlja Hrvatska na plavom Jadranu pripada samo Hrvatskome narodu i da samo taj narod ima pravo po božjoj pravdi na njoj slobodno živjeti i njome po svojoj vlastitoj volji gospodariti.

Ali sudbina je htjela drugačije. Htjela je da kroz dugo razdoblje od 839 god. krvlju i znojem iskupe svoju domovinu, najljepšu zemlju na svijetu, žalovi divnoga Hrvatskoga Jadrana, biseri i koralji lijepe Dalmacije, bogatstvo šuma i ruda Slavonije, Bosne i Hercegovine, učinile su Hrvatsku skupocjenim predmetom o kojeg
su se otimali narodi sa sjevera, juga, iztoka i zapada Hrvatske. Radi toga su plamtjele stoljetne i krvave borbe izmedju Hrvata i Mlečana, i Normana i Bizantinaca. Radi toga je Hrvatska bila meta Madjara, Austrije i Osmanlija. Radi njene ljepote, radi smještaja Hrvatske države na raskrsnici zapadne Europe i istoka, sjeverne Europe i sredozemnog bazena morao je Hrvatski narod kroz osam stoljeća prolijevati krv da obrani ništa drugo nego svoje vlasničtvo, zemlju svojih otaca.

Kraljevskom krvi polivena Petrova Gora bio je tužan uvod u jednu krvavu borbu, koja je tražila pokrvavljenu Rakovicu, sa koje je svježina Hrvatske herojske krvi opet davala snagu i tvrdu nepokolebljivu vjeru u smisao žrtve i nade u Uzkrsnuće. I najzad da bi smo težko golgotsko uspinjanje završili raspećem i Judinim poljubcima, bačeni smo pod čizmu srbske soldateske, gurnuti smo u sklop divljačke i banditske srbije, gdje je beogradska čaršija kroz 23 godine nemilosrdno i sa užitkom pila krv Hrvatskoga naroda.Nemoćno je pero da opiše grozote, kao što je u kulturnim narodima opće nemoguće i zamisliti, a kamo li izvoditi takva zlodjela, kao što je izvadjala divljačka srbija na Hrvatskom narodu. Sve uz blagoslov »Svetosavske besede i po ideji uzpostave Dušanova carstva« to će reći Velike Srbije.

Uz pomoć Antante, Engleske, Francuske i Amerike, koje su dobile ishod prošloga rata, lukavštinom srbskih diplomata i Hrvatima nesklonoga Masaryka, dočepala se srbija Hrvatskih zemalja. Hrvatski narod utamničen je u najtežoj tamnici gdje se umiralo od svih zloća, a da bude ironija veća i bolnija, Hrvatskoj djeci u školama su govorili, da su srbi Hrvate oslobodili. Medjutim narod koji je kroz tolika stoljeća posjedovao životne snage, te se i pod svim težkim uvjetima života i kulturno razvijao nije se dao ubijati od nekulturnih srbijanskih žandara po nalozima zloglasne kuće Karadjordjevica, već je počeo vrijati, gorjeti i očajnički se boriti u kotlu, koji se krio pod tankim pokrivačem po Aleksandru nazvane jugoslavije. On je svijetu htio pokazati kako je pravedan, te ne uništava samo ime Hrvat, već tobože i srbin ali iza svega toga u stvari je postojala velika srbija.

Hrvatsku i Hrvatski narod se uništavalo kulturno, moralno, gospodarski i politički. Nekulturna srbija umjesto da je svoju zaostalost u zajednici sa Hrvatima, koji su živeći u sklopu zapada i Europe kulturno i ekonomski dobro stajali, ta srbija nije nastojala sebe dignuti na stupanj kulturne zemlje kao što je Hrvatska, nego je Hrvatski narod proračunato gonila na svoj kulturni stupanj. Zato je naše sud¬stvo, školstvo, zadrugarstvo i kulturni život kroz ovih 20 godina divljački, razarano. Išlo se čak i dalje, pa se, ime Hrvat i Hrvat¬ska nije smjelo nigdje vidjeti napisano niti izgovoreno. Sva kulturna, prosvjetna i vjerska družtva su bila raspuštena, naše kulturne tekovine okradene ili uništavane, naša povijest krivotvorena, jezik nekulturnim izrazima iznakažen. A nad svime time dolazi kraljevska sablja 6. siječnja 1929., koja je trebala sjeći sve što bi se usprotivilo namjerama velike srbije.

Ali ipak se usprotivilo junačko srce poštenih i hrabrih Hrvata, uspro¬tivili su se »Hrvatski Ustaše na čelu sa svojim neustrašivim Poglavnikom«. Iz zemlje niče i izbija snaga i hrabrost naših pradjedova, junačtvo i borbenost naših Uskoka i Mesićevih Ustaša; diže se vjera u Svemogućeg Boga, da će sila i teror morati pasti pod udarcima Hrvatskih junaka. Ustaše i Ustaštvo jest jedna najsjajnija epoha u povijesti Hrvatskoga naro¬da, jer uz najteže okolnosti i uvjete života, kada je već izgledalo da Hrvatska umire, diže se silna snaga koja poče drmati temeljima Versaillesa. Kada Hrvatski narod u ovom svojem težkom razdoblju života, u vremenu kad se ubijala njegova samobitnost i pretapala njegova individualnost, kad se gazilo i samo Hrvatsko ime, ne bi rodio Ustaštvo i odgojio Ustaše, ne bismo bili pred svijet imali čime izići. Ne bismo imali više povijesti, a naša bi sudbina bila zapečaćena.

Zulumi i pustošenja srbijanske rulje i srbijanskih žandara, dobili su snažan protuudarac, tako da su bili zabezeknuti i osupnuti odakle ta smjelost da se neko uzprotivi njihovoj bajuneti. Ali povjestnicu Hrvatskog naroda trebalo je okrenuti drugim tokom, a okrenulo ju je Ustaštvo, koje je pod zakletvama Bogu svemogućemu i Materi Zemlji Hrvatskoj sakupilo i nagomilalo silnu snagu pradjedova, dozvalo u svijest borbenost, uztrajnost i revolucionarnost Uskoka, Mesićevih i Ibrišimovićevih Ustaša. Osjetili su snagu puške od Gabele, prihvatili se handžara i bombe i zavjerili se svome Poglavniku, da će mu biti vjerni u službi rušenja srbijanske despocije. Vrletne i visoke stijene gordoga Velebita nisu više mogli podnositi jauk majka i otaca.

Krševite, divlje i surove strane naše buntovne Hercegovine nisu htjele više podnašati pašovanje srbijanskih četa, a ni žalovi naše kićene i sunčane Dalmacije nisu mogli više trpjeti bol i strah što su se nadvili nad kolijevkom Hrvatske kulture, već su stijene, krševi i žalovi, grobovi i ognjišta pradjedovska zvali sinove svoje da se spreme na težku borbu, da poslušaju glas Starćevića, da se podsjete na krv Gvozda i Rakovice. Zvali su ih da se sjete svetinje materinskih i očinskih kostiju, pa da se osvete krvniku, tlačitelju i dušmaninu. Cijeli Hrvatski narod sinovi kršne Dalmacije, Hercegovine, Like i Zagorja čuli su u sebi zov pradjedovske i očinske krvi, čuli su glas etike i pravde i pograbili oružje i rušili znakove srbstva, tiranije i svaki spomen divljeg Balkana.

»Za uzvišenu ideju, za sveto uvjerenje proliti svoju krv vrijedilo je oduvijek kao uzvišeno i iplemenito djelo« (Mile Budak). Ustaše su imali uzvišenu ideju, koju je od Ante Starćevića njihov Poglavnik duboko zasadio u Ustaška srca, a to je stvaranje Slobodne i Nezavistne Države Hrvatske. Ustaše su imali i tvrdo uvjerenje, da borba za plemenitu i pravednu stvar mora biti okrunjena lovorima, pa makar se išlo i putem križa, putem Golgote, ipak su bili sigurni da će doći do Uskrsnuća. Ustaše nisu žalili života ni svoje krvi, jer su znali da čine junačko djelo, najveće u povijesti Hrvatskog naroda, znali su da skreću Hrvatski narodni život ispod lanaca i jarma u slobodu i potpunu suverenost. Smisao žrtve, smisao trpljenja, smisao borbe za uzvišene vrijedno te, slobode i pravde nosili su ovi Hrvatski sinovi u dubini svoje duše, koja je odgojena u krilu zapadne kulture svijeta i života. Dr Ante Pavelić poslan je po vječnoj pravdi da bude vodja ove borbene Ustaške legije i da ponese križ svoga naroda prema vrhovima Golgote i da preko stradanja i patnja, potucanja po tudjini sa svojim "suborcima potkopa temelje zlokobne tvorevine velike srbije t. zv. kraljevine jugoslavije. Težka je to bila borba kad je neprijatelja bilo i medju sinovima vlastitoga naroda, ali se uztrajalo i poslušalo glas Providnosti u iskupljivanju toliko žudjene sreće i slobode.

Ustaše su probudili uspavanu narodnu energiju, zatalasali su borbenost svih Hrvatskih narodnih slojeva toliko, da su tamnice, vješanja i strijeljanja bila još uvijek preslabo sredstvo da se zaustavi ono do čega je moralo doći. Tok i zakon povijesti, dušu i val jakog naleta cijele narodne zajednice, nije mogla nikakva snaga skrenuti svojim drugim putem osim puta koji je zacrtao Ustaški program, a taj je stvaranje Slobodne Nezavistne Države Hrvatske na našem povijestnom i narodnom tlu. Razmrskani mozak Milana Suflaja, patničkom i mučeničkom smrću usmrćeni Javor, obješeni Hranilović, Soldin i Begović, ubijeni Poropat i Baričević i mnogi drugi sa svojom krvlju i svojim životima posvetili su veličinu i ideje i potkrijepili snagu i smisao borbe Ustaška borba je jedno junačko pregalaštvo zdrave narodne jezgre, narodnoga srdca, ona hoće da obračuna i uništi za uvijek dušmanina koji nam u našoj povijesti nikada nije dao znaka i najmanjeg prijateljstva.

Preko Ustaštva je simbolički u svome kratkome razdoblju progovorila silna narodna pregalaćka snaga, koja je kroz vijekove skupljana, a raspaljivana je grobovima i krvlju mučenika. Oni su progova¬rali pokoljenjima u danima njihovoga štovanja, u danima posvećenim njima, te su tako ti naši mučenici iz daljih i bližih povijestnih epoha budili uspavanu snagu na službu domovini i ognjištu. Da nije bilo Ustaškoga pokreta, da nije bilo velebitskog ustanka 1932. godine, da nije bilo Sibinja i Senja, morali bismo se sramiti svoje povijesti, jer po riječima jednog filozofa,

»tko nepravdu trpi isto je lopov kao i onaj koji je čini, jer podnoseći nanesene nepravde omogućuje lopovu da i dalje nepravdu čini«.

Da nije bilo Marselja teško bismo šuteći pokazali svijetu i Europi da smo ugnjetavani, ubijani i mučeni. Radi svega toga divna ideja Ustaštva okupljala je Hrvatsku mladost uzprkos drugih teorija i nauka; sve su one bile šuplje i prazne prema ideji suverenosti i državnosti. Zato se tamničke ćelije i konclogori nisu praznili već su se sve više i više punili, a pokraj toga je bilo Ustaša na sve strane. Ustaše su bile i naše majke, sestre, žene i djeca. Ustaša je bio cijeli Hrvatski narod, koji je zajed¬nički spremao doćek svom velikom Vodji, o kome se većinom smjelo samo misliti, ali malo po malo govoriti i pjevati. Kad bi znale pričati zidine i podrumi Gospićkog sudbenog stola, kotara i žandarmerije, kad bi znali i stoti dio zvjerstava ispripo-vijedati podkrovlja zloglasne Zagrebačke, Sarajevske, beograd¬ske policije, uvjereni bismo bili, da takovih zvjerstava ni najveći barbari ne bi činili nad jednim kulturnim narodom, kao što su to činili srbski žandari i soldateska u službi srbske kuće Karadjordjeyića.

Ali jedna narodna poslovica divno kaže: »Pritisnuto jače, sve što više skače«. Tako je bilo srbima sa Ustašama. Uzprkos, svih zlodjela koja su činili, uzprkos batinjanja i mučenja, uzprkos paljenja sela, oduzimanja i uništavanja imovine iztaknutih pojedinaca, duša Hrvatskog naroda odgovarala je Ustaški i herojski. Zar to nije sjajna epoha našeg oslobodilačkog pokreta, koji je dao tisuće i tisuće majka patnica u heroj ženi,i majci starici Mandi Devčić, koja je bila čvrsta poput velebitske stijene, te sve muke i nevolje, prognane sinove i zatvorene kćeri, zapaljenu kuću, mužki podnosila. Kako se ne bismo ponosili jednim starinom Markom Došenom, tim prvoborcem starčevićanstva i Ustaštva, odgojiteljem Ustaške herojske Like, koji je s teretom od 70 godina na svojim ledjima i vatrenom karabinkom sa praga svojega otišao u tudjinu, da sa slobode ruši zidove zloglasne tamnice jugoslavije.

Zato je nada narodna bila velika, a vjera u Ustaški program žarka i duboka. 1935. god. kad se je glasovalo ili za Janka Pustu ili za beograd, cijeli je Hrvatski narod glasovao za Janka-pustu. Glasovao je za rušenje jugoslavije, za vječni raskid sa srbijom. Ustaška vjera bila je snažna, srce junačko, pogodila je cilj. Ustaše i samo Ustaše bili su jedina nada cijeloga Hrvatskog naroda za spas i slobodu. Dr. Ante Pavelić Poglavnik to su imena koja su izgovarana sa pobožnošću i poštovanjem, a on sam postao je u dušama milijuna naroda Hrvatskoga narodnim herojem, simbolom i utjelovljenjem cijele naše rase.

O njemu se šaputalo i mislilo, u njega se uvijek nadalo i vjerovalo. On je bio onaj, koji je nekom nevidljivom snagom budio vjeru i nadu, razgrtao pepeo sa ognjišta. To je bio On, to su bili Ustaše koji su budili djedovsko ognjište.

Ustaške vatre su gorjele, Ustaška ruka bila je spremna svaki čas da pograbi oružje, da stvara Slobodnu i Nezavistnu Državu Hrvatsku. Ustaštvo je bilo budno i pratilo svaki mig zloglasne srbije da je omete u njenim lopovskim planovima. Ustaštvo je potkopalo temelje tamnice jugoslavije, herojska Ustaška borba uskrsnula je Hrvatski narod, dovela ga u toliko žudjenu slobodu, stvorila Državu u kojoj će Ustaški pokret oživotvoriti svoje zakone reda, rađa i poštenja i voditi Nezavistnu Hrvatsku Državu moći, slavi i veličini.
Ljutu travu na ljutu ranu!

Kralju Dmitre Zvonimire - u tamnici tvoji su ratnici-tvoji Generali!
Avatar
LEGIONARI
Podurednik
Postovi: 1554
Pridružen/a: čet vel 26, 2009 3:40 pm

Re: Ustaški Pokret

Post Postao/la LEGIONARI »

USTAŠKI POKRET — POKRET MLADOSTI:

Jure Prpić
Zagreb 1942. Godine



Ustaški pokret rodio se kao svaki oslobodilački pokret u danima najteže borbe, krvi i patnja. Rodio se u danima kad je potlačenom Hrvatskom narodu preostalo da bira: ili svoje uništenje, ili da si krvavom i težkom borbom ostvari bolju budućnost: život u Nezavistnoj Državi Hrvatskoj. Za razliku od skoro svih naših pokreta, Ustaški pokret, formiran i organiziran 7. siječnja 1929. pa nadalje, pod imenom "Ustaša" Hrvatska Revolucionarna organizacija« započinje, kako to već samo njegovo ime kaže, borbu s oružjem i ostalim revolucionarnim sredstvima. On je zgazio sve metode mirotvorstva, sentimentalne politike i bolestne širokogrudnosti i pod vodstvom čovjeka, kakav se radja samo jednom u povijesti jednog naroda pod vodstvom Poglavnika dra Ante Pavelića, on započinje posve novo, do sada nevidjeno razdoblje Hrvatske povijesti.

Izdignuvši se visoko iznad svih stranaka, svake sporazumaštine i nagodbe njaštva, on ulazi na pozornicu
Hrvatske povijesti kao najhrvatskiji pokret, koji je ikada do sada postojao. Prvi koji je pohrlio u Ustaški
pokret, bila je Hrvatska omladina. Ona ga je odmah oduševljeno prihvatila. Načela Ustaškog pokreta bila su
tako borbena i mladenačka, ona su izlazila iz duše najborbenijeg Hrvatskog pokoljenja, da su u svom svojem značenju zaista stvarala pokret, koji je za svoje ciljeve mogao predobiti svakog čestitog Hrvata, spremnog na žrtvu, borbu i pregaranje. A omladina je u Hrvatskom narodu uvijek bila najspremnija na žrtve i krv na oltaru Hrvatske nezavisnosti, omladina je najispravnije shvaćala težak položaj Hrvata i Hrvatske i navijestila je borbu do istrebijenja svim stranačkim i bolestnim navikama u životu Hrvatske. Ona je pljunula na mirotvorstvo i slavensku sentimentalnost i dala je najbolje svoje snage požrtvovnost na raspolaganje prvoborcu i najvećem Ustaši našeg oslobodilačkog pokreta, Poglavniku dru Anti Paveliću.

Kad je iza 1918. došlo najkrvavije doba Hrvatske povijesti, u danima Hrvatske Kalvarije, Hrvatska je mladost bila najveći borac za Hrvatsku nezavisnost i slobodu, ona je bila najveći neprijatelj srpskog beogradskog ropstva i tiranije.Padale su žrtve. Omladina je davala svoje živote; ona ih nije žalila. Umirala je hrabro i ponosito na pločnicima Zagrebačkih ulica, izrešetana tanetima srpskih policajaca i žandara. Padala je po čitavoj Hrvatskoj kao najidealniji Hrvatski borac.

Iza 1929. u najslavnijoj dobi Hrvatske povijesti, u Ustaškoj dobi, žrtve omladine postaju još veće i daju divan i neizbrisivi dokaz ljubavi prema zarobljenoj i izdanoj Domovini. Već u prvim danima diktature iza 1929. mnogi omladinci ostavljaju domovinu i idu u emigraciju, da pomažu Poglavnikovo djelo za oslobodjenje Hrvatske. Oni koji ostaju u domovini vrše atentate na tuđinsku vlast, postaju propovjednici Ustaških misli, bude Hrvatski narod na otpor i pokazuju mu jedini izpravni put, put Poglavnikove Ustaške borbe.

Ustaški pokret je svoje najbolje suradnike našao u omladini.

Ustaški pokret je najbolja djela izveo preko omladine, i dao je najdivnije žrtve baš u omladini. Pa i sam Poglavnik, Doglavnik i svi njegovi suradnici po svojoj ćudi, po svom mišljenju, po svojoj borbi, po djelima i svakom svom činu, bili su ljudi mladenačkog poleta, mladenačkog žara najborbeniji dio Hrvatske mladosti. Dok su se mnogi Hrvati, bili oni starci po godinama ili ćudi, za vrijeme srpske diktature i Ustaške borbe potpuno povukli iz Hrvatskog političkog života, dok su mnogi od njih prelazili u neprijateljske tabore i postali Hrvatski izdajice, Hrvatska mladost okupljena u Ustaškoj organizaciji pod simbolom velikog slova U, bombom i revolverom davala je dokaze svoje mladenačke snage u borbi za slobodu Hrvatske.

Starci i starački mentalitet pun mirotvorstva, nagodbenjaštva i izdajstva stajali su Hrvatski narod golemih žrtava, a u godinama teške srpske diktature, starački mentalitet je u Hrvatskoj dokazao, da je najnegativniji
i najkobniji za Hrvate, a Hrvatska omladina je najbolje dokazala, da je ona najveći borac i najvrijedniji dio Hrvatskog naroda u njegovoj oslobodilačkoj borbi.Omladinske žrtve, koje je Ustaška mladost dala Hrvatskoj,
ušle su u Hrvatsku povijest kao divni primjer nevidjene požrtvovnosti i mučeništva. Golema većina onih koji
su pobijeni i obješeni, kao Ustaški borci, bili su ljudi mladih godina. Hranilović je bio omladinac, Soldin je bio omladinac, Rosić je bio omladinac. Oni umiru divno i herojski na srpskim vješalima sa zadnjim riječima: »živjela Slobodna Država Hrvatska!« članovi hrvatske mladosti bili su Oreb i Begović, a ovaj zadnji, prije smrti na vješalama u Beogradu, zanosno kliče:

»štrik se njiše, vjetar leti
Vije ga uz stup
Mlad Ustaša sad će mrijeti
Dati život skup« ...

Omladinac je bio i Stipe Devčić, Ustaša koji je poginuo na Jadovnom na Velebitu u okršaju sa srpskim žandarima. Mladić je bio i Filip Baričević, kojega su ubili četnici na prelazu preko talijanske granice u Sušaku. Osim ovih omladinaca, čiji će spomen živjeti u Ustaškoj Hrvatskoj dok god bude Hrvata, bilo je još mnogo Hrvatske mladosti poubijane, obješene, uništene u zatvorima, proganjane i mrcvarene. Kao najljepši primjer žrtve Hrvatske mladosti je senjska tragedija 1937.

Sedam omladinaca poubijanih od slugu velikosrpske razbojničke vlasti, padoše za slobodu Hrvatske, kao
izabrani cvijet mlade Hrvatske i natopiše svojom krvlju ispaćenu Hrvatsku grudu. Jedan pak od ovih Markan Smolčić, svojim divnim značajem i idealizmom, zaslužuje da bude ideal čitavoj Hrvatskoj Ustaškoj mladosti. Koliko je naglašena mladost u Ustaškom pokretu, vidi se i iz stihova Poglavnikove Ustaše himne, gdje se na jednom mjestu veli:

»Puška puca, a top riče
Barut miriše,
Mlad ustaša na bojištu
Ranjen izdiše«...

Nakon svih velikih napora, koje je uložila Hrvatska mladost u velikom djelu Hrvatskog oslobođenja, omladina je kao uvijek bila prva kada je već 1936. navijestila u Hrvatskoj borbu protiv mačekovštine, protiv sporazumaštva i izdaj ništva. Dok su mnogi idealni omladinci radili vani u tuđini, ona radi neumorno u Domovini, razara veliku srbiju, demonstrira protiv srpske tira-nije i daje svakodnevne žrtve.

Kad je god. 1938. došao iz emigracije Doglavnik dr. Mile Budak, da preuzme vodstvo Ustaškog pokreta u Domovini, po Hrvatskim gradovima i selima, a naročito u Zagrebu, postoje već mnoge organizacije Ustaške omladine.Naročito su Hrvatski sveučilištarski omladinci u Ustaškom radu u Domovini imali velikih zasluga. Hrvatska sveučilišna omladina organizirala je zadnjih godina po čitavoj Hrvatskoj mnoge Ustaške ćelije i organizacije, vršila veliku Ustašku promičbu i agitaciju i bila je najidealniji lučonoša Hrvatske oslo-bodilačke Ustaške misli. Okupljeni u ilegalnim i polulegalnim društvima bili su najzaslužnija grupa Hrvatskog Ustaškog pokreta u Domovini i oni su za Hrvatsko oslobodjenje napravili veoma mnogo.

Iza svih svojih mnogobrojnih revolucionarnih djela, Ustaška mladost u Hrvatskoj iza sramotnog i izdajničkog Mačekovog sporazuma 1939. bila je najveći neprijatelj Mačekovske izdajničke grupe, ona sačinjava jezgru protuizdajničkbg otpora, raznosi ideju Ustaštva po čitavoj Hrvatskoj i daje najteže žrtve u ujedinjenim mačkovskosrpskim progonima. Hrvatsko pak sveučilište bilo je i u tim vremenima ono, što je i prije bilo:
kula protusrpskog otpora u Hrvatskoj. U Klubu Slušača Prava u »Augustu šenoi«, Sveučilišnom Pododboru
»Matice Hrvatske«, i ostalim stručnim i kulturnim društvima pod legalnim imenom okupljali su se Ustaški omladinci. Zajedničkim silama oni stvaraju posljednje pripreme za Hrvatsko narodno oslobodjenje, koje
je bilo sasvim očigledno i sigurno, nakon što je počeo rat, kojeg je povela nacional-socijalistička Njemačka
za oslobođenje Europe.

U težkim progonima, kojima je bio Ustaški pokret izložen u Hrvatskoj, sporazumaški režim je najviše progonio Ustašku omladinu. Zatvori, zabrane društava, pečaćenje prostorija, zabrana »Hrvatskog Naroda« i ostalih listova, progoni, uhićenja i ostalo, to je oznaka zadnjih godina rada Ustaške omladine.Nakon vrlo plodnog i velikog promičbenog i organizatornog rada u 1940.. Ustaški pokret ulazi koncem iste godine u doba teških progona. Najveći stradalnik bila je opet omladina. Zagrebačka policija, njezin tavan, Lepoglava, Kruščica, zadnje su postaje stradanja Hrvatske mladosti u velikoj srbiji.

Početkom 1941. veliki broj omladinaca je po zatvorima, očekujući dan pobjede, najveće i najljepše u Hrvatskoj povijesti. I u tim danima oslobodjenja i velikog našeg Uskrsa, Hrvatska Ustaška omladina uz goleme napore i rad tih dana revolucije, daje i svoj obol u krvi. Na povratku iz Italije, kamo je pobjegao u proljeću 1941. pada sveučilištarac Ante Polonio, naš dragi drug i suborac. Mi smo danas u Nezavistnoj Državi Hrvatskoj. živimo u onom o čemu su sanjala pokoljenja Hrvata, za što je palo bezbroj žrtava, za što je umirala i patila tolika Hrvatska mladost. Veliki i teški napon Hrvatske mladosti i njene velike žrtve u oslobodilačkoj borbi urodile su potpunim uspjehom. Povijestna borba u glavnom je završena.

Gledajući iz današnje perspektive iz Nezavistne Države Hrvatske na prošlost, dolazimo do jedne činjenice, koju nam nitko ne može zanijekati:Poglavnikov Ustaški pokret je svoje najbolje snage imao u Hrvatskoj mladosti i s tim snagama je izvojštio najveći uspjeli Hrvatske povijesti. Poglavnik je s Hrvatskom mlađošću stvorio Državu Hrvatsku.

I kao što je god mladost stvorila Nezavistnu Državu Hrvatsku, tako je sada i podržava. Najjači branik naše
države je naša mladost, ona je prolijevala krv i prije osnutka države, ona je i danas jedini elemenat, koji ne će ni jednog časa krzmati da uloži najveće napore, koje u Hrvatskoj nitko drugi nije u stanju da ih dade, i najveće žrtve, da sačuva tu državu za sve vijeke, za buduća pokoljenja.

Mi smo danas mlađa država. Naš državni i narodni život temelji se na načelima mladog i najborbenijeg Ustaškog duha. U toj našoj mladoj državi mi gradimo sve iz nova. Sama ta činjenica pretpostavlja pak, da se u državi Hrvatskoj, državi koju je stvorila mladost, koja je temeljena na Ustaškim načelima (ona nose izraziti značaj mladenačkog revolucionarstva), mora izbrisati i uništiti sve ono što je protiv mladenačkog i borbenog Ustaškog značaja Hrvatske. Mora se uništiti svaki trag svih negativnih pojava naše prošlosti. Treba se skršiti svaka staračka pojava, svaki znak staračkog mentaliteta, zgaziti svaku stvar, koja je s tim u vezi i cijeloj državi i "čitavom državnom životu, čitavom njezinom aparatu i svim dogadjajima i pojavama i činima dati duh novog života, duh mladosti.

Ništa novo se ne gradi na starini nevaljalim temeljima, na starim ljudima, a još manje na neprijateljima, ne gradi se na manama i pogreškama starih vremena. Sve je novo i sve mora biti novo, jer ako bi bilo po starim navikama, logički iz tog slijedi povratak na staro a to je propast i uništenje svega novoga za što se kroz vjekove borilo.

Mladi duh u Državi Hrvatskoj mogu provoditi i razumjeti samo oni koji su zadojeni tim mladim duhom, a to su oni koji su stvarali mladu Hrvatsku Državu, to je Ustaška mladost, dio najhrvatskijeg Hrvatskog pokreta. Mladost je doprinijela najviše žrtava za Hrvatsku, ona ima najviše prava za izgradnju Hrvatske, jer je najviše ona zadojena duhom koji mora vladati u Hrvatskoj i načelima na kojima će se izgraditi Hrvatska.

Ustaše su stvorili Državu Hrvatsku, oni je i izgradjuju. Hrvatska se temelji na Ustaškim načelima i svaki se mora prilagoditi tim načelima. Onda, kad u Hrvatskoj na svakom mjestu bude Ustaša, onda kad na svakom polju rada i života bude duh mladenačkog Hrvatskog Ustaškog pokreta, onda će Hrvatska biti potpuno Ustaška država.
\
Ono sve što ne odgovara Hrvatskim Ustaškim načelima, mora nestati i biti izbrisano.Omladinski duh sakupljen u Ustaškom pokretu je najbolji jamac uzdržanja i velike budućnosti Nezavistne Države Hrvatske.
Ljutu travu na ljutu ranu!

Kralju Dmitre Zvonimire - u tamnici tvoji su ratnici-tvoji Generali!
Avatar
LEGIONARI
Podurednik
Postovi: 1554
Pridružen/a: čet vel 26, 2009 3:40 pm

Re: Ustaški Pokret

Post Postao/la LEGIONARI »

PEDESET GODINA KASNIJE:

10.IV.1941. - 10.IV.1991.

Republika Hrvatska br. 172 – 1991.
Buenos Aires, dr. Ivo Korsky.


Hrvatska je država proglašena 10. travnja 1941. kad je došla do svoga vrhunca velika kriza jugoslavije koja je izbila već prije, a ne tek početkom rata, i koja je u jednoj od svojih faza dovela do veće Hrvatske autonomije u obliku Banovine Hrvatske. U tom smislu moglo bi se reći da je Nezavistna Država Hrvatska bila nadopuna, pa i usavršenje, postignute autonomije. U praksi, sve su se upravne, redarztvene i sudbene uztanove, izgrađene tijekom 19-mjesečnog poztojanja Banovine Hrvatske, skladno pretopile u novoztvorenu državu bez osobnih ili radnih prekida.

Čudesnom igrom povijesti pedeseta obljetnica proglašenja Države Hrvatske koja je tek nežto kasnije posebnom zakonskom odredbom prozvana Nezavistna Država Hrvatska pada u slično razdobije. Nova Republika Hrvatska, koju smo svi pozdravili 30. svibnja 1990., a čiji se Uztav, izglasan 22. prosinca 1990., izričito poziva na sve prijašnje pokušaje ostvarenja Hrvatske državnosti, osim na jedini dosljedni pokušaj izvršen 10. travnja 1941., predstavlja, isto kao i Banovina Hrvatska, samo korak, iako izvanredno važan, prema ostvarenju Hrvatske države. Za sada, dok je konačna odluka u rukama Saveza, isto kao i za vrijeme Banovine Hrvatske kad je nad banom stajalo Namjestničko vijeće, Hrvatska još nije suverena država.

Upravo zato nije moguće čekati ni dvadeset ni pedeset godina da bi se vrednovao desetotravanjski pokušaj Hrvatskog oslobodjenja. Naprotiv, potrebito je već danas pogledati u oči činjenici da je u najnepovoljniji, no jedini mogući čas između 1918. i 1990., jedan dio Hrvata pokušao oztvariti Hrvatsku nezavisnost.

U sintezi Hrvatskih pokušaja za tim ostvarenjem ne može se prešutjeti niti pokušaj 10. travnja 1941., jer bi
to značilo zanijekati jedan bitni dio Hrvatske prošlosti i nastaviti s građanskim ratom koji je u velikoj mjeri
kriv za kratkotrajnost poztojanja Nezavistne Države Hrvatske. Premda poražena, ona je ipak bila izražaj i
dokaz vjekovne težnje Hrvatskog naroda da bude slobodan i nezavisan na svom povijesnom narodnom području.

Uza sve počinjene pogreške i propuzte, kojih smo svjesni, ali koji nisu nimalo teži od onih koje su počinili drugi narodi u borbi za svoje oslobođenje, povijestna je zasluga desetotravanjskog naraštaja što je Hrvatsko pitanje iščupao iz spleta unutrašnjih problema jugoslavije i posve jasno postavio ga pred svijet kao posebno, medjunarodno pitanje.

Nikakav pokušaj onih koji su silom uništili Hrvatsku neovisnost 1945. godine nije više uzpio vratiti Hrvatska osloboditeljska naztojanja u red unutrašnjih jugoslavenskih pitanja. Niti će to ikada više ikome uzpjeti.

Pa i današnja Republika Hrvatska zahvaljuje svoj poztanak uspomeni na 10. travnja 1941., tom prvom oztvarenju Hrvatske državne neovisnosti nakon više od osam stoljeća različitih više ili manje slobodnih zajednica i više ili manje ograničene suverenosti Hrvatske.

Pedeset godina je prošlo od onog povijestnog časa kad je proglašena Hrvatska država. Desetljećima se taj događaj nije javno spominjao u domovini, osim najpogrdnijim riječima. Danas se naprotiv i u Hrvatskoj
otvoreno govori o Desetom travnju 1941., što je najljepše priznanje Hrvatskog naroda onima koji su prije pedeset godina zapalili baklju Hr-vatske državne slobode i nezavisnos
Ljutu travu na ljutu ranu!

Kralju Dmitre Zvonimire - u tamnici tvoji su ratnici-tvoji Generali!
Avatar
LEGIONARI
Podurednik
Postovi: 1554
Pridružen/a: čet vel 26, 2009 3:40 pm

Re: Ustaški Pokret

Post Postao/la LEGIONARI »

BOSNA I HERCEGOVINA U NEZAVISTNOJ DRŽAVI HRVATSKOJ:

Dr. Viktor Gutić
Zagreb 1942. godine


Zahvaljujući dugogodišnjoj napornoj borbi Poglavnika Dra Ante Pavelića i Ustaša oslobodjene su Hrvatske
zemlje groznog jarma, pa medju njima i Herceg-Bosna. Od 10. travnja 1941. Bosna je sastavni dio Nezav
istne Države Hrvatske. Taj fakat od prvog časa bio je tako jasan i razumljiv, da niko pametan nije ni zami
šljao drugačije rješenje. Kako su pojedini dijelovi Bosne bili oslobodjavani od srpske tiranije, odmah se je
u njima organizirala Hrvatska državna i Ustaška vlast, iztaknuti emblemi Nezavistne Države Hrvatske, a
vlada u Zagrebu smatrana je vladom i za Bosnu i Hercegovinu. Ovo nije učinila ničija promičba ili kakova
umjetno stvorena djelatnost, nego Hrvatski narod, koji je u Bosni autohton, starosjedilac unatrag 13 stolje
ća, ali i narod, koji je brojčano najjači u toj pokrajini, te svijestan svojih povjestnih prava, povjestnih pra
vila i neminovnosti. Kod bosanskih Hrvata nije tu bilo krzmanja, niti trunke oklijevanja ili premišljanja, već
je odluka pala u tren i to snažno kao udarac željezne sjekire. Bosna se bez ičije proklamacije združila sa ozta
lim Hrvatskim zemljama, jer je to po svim zakonima i pravilima moralo tako biti.

Herceg-Bosna je sa ostalim Hrvatskim pokrajinama kao nokat i meso. Jedno bez drugoga ne može, a u koli
ko se kad dogadjalo da budu jedno bez drugoga bilo je to samo kratko vrijeme i uz bolove...Bosna je u sre
dnjem vijeku bila stanovito vrijeme samostalna. Ta samostalnost Bosne nije značila, da je Bosna želila da
živi zasebnim državnim životom, ili da se Bosna odklne od oztalih Hrvatskih zemalja, nego je ta samostal
nost uslijedila i rezultirala samo i jedino kao obrana bosanskih Hrvata od zasezanja tudjina u Hrvatske ze
mlje i prilike.

Bosna je u obrambenom pogledu imala privilegiran položaj, jer je bila središnja Hrvatska pokrajina, goro
vita i neprohodna. Periferijske Hrvatske zemlje padale su naravno lakše i brže u ruke tudjinskih osvajača,
nego Bosna i Hrvatska Krajina, koje su izrazito središnje Hrvatske zemlje.

Bosanska državna samostalnost značila je samo i jedino izdržljivost, težnju za slobodom i uzpješnim Hrvatskim narodnim odporom protiv tudjina. Bosanski banovi, kraljevi i vojvode dugo i dugo godina iza pada Hrvatskih zemalja u ruke tudjina, predstavljaju tvrdju Hrvatske državnosti, a ujedno i težnju da se sve Hrvatske zemlje oslobode i okupe oko svoje prirodne jezgre Bosne i Hrvatske Krajine.

Bosanska samostalnost značila je organizirani odpor protiv zasezanja tudjina sa juga, zapada i sjevera. Sa
stoka se Bosna, nije nadala udaru i z te strane bila je nezaštićena. To ju je stajalo života, te Bosna nije izvr
šila oslobodilačke misije u Hrvatskom narodu. Da nije tako brzo došla turska invazija stvorilo bi se u Bosni
ili u Hrvojevoj Krajini središte Hrvatske državnosti, najjača i najsigurnija snaga državne vlazti, a z tim za
jedno privlačna jezgra za sve naše elemente, pravo srce, bez ikakove tudje zaraze, uzor naše narodne samobitnosti i naših rasnih; odlika.

Tudjin nije dopustio stvaranje Hrvatskog političkog središta u Krajini ili Bosni, jer ne bi mogao na Hrvatsku
vršiti uspješno svog utjecaja, ne bi mogao tako lako vladati Hrvatskom i Hrvatskim narodom. Iz ovih povje
stnih činjenica i poduke moraju svi Hrvatski odgovorni čimbenici stvoriti nužne zaključke. Ti su zaključci već;
i stvoreni i stoje pred svojim oztvarenjem.

Za vrijeme bivše jugoslavije izticalo se je često i pitanje autonomije Bosne i Hercegovine. Hrvatski politički krugovi nisu bili načelno protiv te autonomije, jer je bila upravljena protiv velikosrbske hegemonije, ali dalekovidniji Hrvatski političari nacionalisti Ustaše nisu autonomističkom pokretu u Bosni poklanjali naročite pažnje, jer su zamišljali, vjerovali, a i borili se samo za takvo rješenje, kakovo danas i imamo. Kad bi se
danas ma tko našao sa zahtjevom za autonomi jom Bosne, taj bi značio veleizdajnika i zločinca protiv vla
stite države.

Bosna je: Hrvatska, kao i oztale Hrvatske pokrajine, te ne može biti ugrožena ili zanemarena od nikoga u Nezavistnoj Državi Hrvatskoj. U Bosni i Hrv. Krajini će se ubrzo stvoriti ono, za čim su težili bosanski banovi, kraljevi i vojvode...

Stvaranjem političkog; središta u Hrv. Krajini riješit će se tako važna i zamrše na pitanja za uvijek, kako si to malo tko može zamisliti. Nije na odmet ako se ovdje iztakne da su se komunisti, naročito zalagali za autonomiju Bosne. Pred dvije godine potpisali su neku rezoluciju i tražili autonomiju svi komunistički, sveučilištarci iz Bosne. Zašto su oni tražili zaseban državopravni. položaj upravo za Bosnu?

Odgovor na ovo pitanje jest komunističkočetnički ustanak u Bosni. Oni hoće pod svaku cijenu, otrgnuti Bosnu od Hrvatske i napraviti je boljševičkom. Zato neštedimice kolju Hrvatsku katoličku i muslimansku sirotinju po Bosni. Pitamo se, što bi »samostalna« Bosna, sirotica kleta, sada radila i ko bi joj pomogao? Da je Bosna dobila zaseban državo-pravni položaj, mi bi danas makar i kratko vrijeme "u Sarajevu imali crvenu vladu.

U svojoj najstrašnijoj tragediji, Hrvatska Bosna traži pomoći od oztalih Hrvatskih zemalja. Tisuće bosanske siročadi, žrtava komunističkih krvoloka smještaju se po Slavoniji i t. zv. Banskoj Hrvatskoj. Tisuće i tisuće Hrvatskih Ustaša hrle dobrovoljno u Bosnu, spašavaju Hrvatski muslimanski I katolički elemenat od komuni
stičkočetničkih krvopija, najgrlatijih zagovornika »autonomije« Bosne.
Ljutu travu na ljutu ranu!

Kralju Dmitre Zvonimire - u tamnici tvoji su ratnici-tvoji Generali!
Avatar
LEGIONARI
Podurednik
Postovi: 1554
Pridružen/a: čet vel 26, 2009 3:40 pm

Re: Ustaški Pokret

Post Postao/la LEGIONARI »

USTAŠKO NAČELO RADA I DUŽNOSTI:

Radovan Latković
Zagreb, 1942.


»Temelj svake vrijednosti jest samo rad a temelj svakog prava jest dužnost. Stoga u Hrvatskoj Državi rad označuje stupanj vrijednosti svakoga pojedinca i ima predstavljati temelj cjelokupnog narodnog blagostanja.«
(Iz 14. načela Hrvatskog Ustaškog Pokreta.)


Ustaški Pokret ima svoja načela, svoje zasade, svoja gledanja na život i opća narodna pitanja, ali središnje
i vrhovno Ustaško načelo, načelo iz kojeg izvire duh i snaga Ustaškog pokreta, jest Ustaško načelo rada i dužnosti.

Rad i osjećaj dužnosti, rad zajednice, naroda, čitave nacije, osjećaj dužnosti, odgovornosti pred svojom savjesti, pred pokoljenjima, prošlim i onim, koja dolaze, pred povijesti, devize su novog vremena i po njima Ustaški pokret uklapa Hrvatski narod u kolo naroda novog europskog reda.

Ustaški pokret stavlja Hrvatskom narodu među njegove ideje vodilje načelo rada i dužnosti. Rad i dužnost
imaju postati moćne poluge na kojima će se Hrvatski narodni život, preobražen u svojoj vlastitoj državi,
razvijati snagom svojih svježih sokova u nedoglednu veliku budućnost. Ta budućnost u rukama je Hrvatskog naroda, u njegovim žuljevima, u njegovoj muci i u njegovom osjećaju dužnosti.

Rad i dužnost nisu nešto novo i veliko u Hrvatskom narodnom životu tek po tome što oni predstavljaju neku djelatnost i napredovanje, oni su veliki po svojem duhovnom sadržaju i duhovnoj preobrazbi koju imaju izvr
šiti u Hrvatskom narodu. Ustaško načelo rada i dužnosti nije obična lozinka koja ima tek poticati ljude na
veću djelatnost, na veću proizvodnju, nego je to načelo jedno cijelo naziranje na život, koje ima preobraziti
u korijenu nas kao pojedince i nas kao narod.

Ustaško načelo rada i dužnosti predstavlja možda najdalekosežniju i najdublju revoluciju koju donosi Ustaštvo u Hrvatski narodni život, jer ono zadire u pitanje svrstavanja vrijednosti Hrvatskog naroda. Bilo je vremena kad su se vrijednosti mjerile zlatom ili pripadnošću pojedinom staležu, bilo je vremena kad su se te vrijednosti mjerile položajem ili bogatstvom pojedinaca ili naroda.

Ustaška načela stavljaju Hrvatskom narodu u ljestvici njegovih vrijednota kao temelj svake vrijednosti samo
rad. Niti stalež, niti bogatstvo, niti položaj nisu temeljem vrijednosti, a još manje prava.
Samo dužnost daje prava, a samo rad predstavlja stupanj vrijednosti pojedinca. Izto tako niti zlato, niti prirodna bogatstva nisu i ne mogu biti temeljem vrijednosti naroda kao cjeline, jer je pravo bogatstvo jedino u radu, a zlato se ne može gristi, niti se od njega mogu plugovi ili topovi lijevati! Mi vidimo danas kako propadaju narodi uz sve svoje zlato i prirodna bogatstva, jer nisu spoznali iztinu daje rad,,napeti, usklađeni rad cijelog naroda temelj narodne vrijednosti i napredka.

Svojim shvaćanjem rada i dužnosti kao temeljem svake vrijednosti, Ustaštvo stavlja Hrvatski narod u stanje najživljeg pokreta i najdublje preobrazbe. Dok su prije narod i pojedinci živjeli životom besciljnosti i dok je njihov dnevni rad bio tek posao kojeg treba nekako mukom preko ruku pregurati, danas on postaje vrijednost. Svaki pojedinac počinje osjećati da je njegov rad stupanj njegove osobne vrijednosti, i da se njegov rad slijeva
u jednu veliku i divnu zajednicu rada, kojoj na čelu stoji Prvi Radnik naš Poglavnik.

Taj rad nije više voda koja se razlijeva po ravnici, to je voda koja se smišljeno počela slijevati u korito, koje
je svojim duhom i svojom voljom zacrtao Poglavnik i u kojem će od sada nemirno šumjeti i ravnim tokom teći snažna rijeka Hrvatskog rada naše budućnosti.
Ljutu travu na ljutu ranu!

Kralju Dmitre Zvonimire - u tamnici tvoji su ratnici-tvoji Generali!
Avatar
LEGIONARI
Podurednik
Postovi: 1554
Pridružen/a: čet vel 26, 2009 3:40 pm

Re: Ustaški Pokret

Post Postao/la LEGIONARI »

USTAŠTVO I HRVATSTVO:

Vilim Pero – Nova Hrvatska br. 302. 1942 god.

"Čovjek, izgradjen izvana i iznutra, vjerski i nacionalno, postaje tvrdjava poštenja...
U tome leži snaga i čast Hrvatskog naroda ...."
Dr. Milan Šufflay

I zaista, točno je pok. dr. Milan Sufflay ovim riečima označio one bitne značajke, u kojima je ležala i u kojima
i danas leži snaga i čast Hrvatskog naroda. Hrvatski je čovjek kroz vjekove bio najčvršća tvrdjava, o koju se odbijahu daleko natrag svi oni pokušaji, koji su išli za tim, da oslabe odpornu snagu Hrvatskog naroda, kako bi
ga mogli s vremenom i posve uništiti. — Poput valova u crnim i tamnim noćima, kad bure pušu svom žestinom, navaljivahu na tu tvrdjavu Hrvatskog čovjeka bjesovi tudjinštine u namjeri, da u prah i pepeo sruše i obore kulu hrvatstva, ali se svi ti nasrtaji izjaloviše, jer su se odbijali od nje kao od najtvrdje morske klisure. Da, mnogo je bura i oluja prohujalo nad glavom Hrvatskog naroda, velik je broj neprijatelja nastojao uništiti nosamo Hrvatsko ime, nego i Hrvatsku narodnu sviest, a po tome i čitavi Hrvatski narod. Kroz posljednjih tisuću godina prolazili smo mi Hrvati kao narod kroz sve težkoće i strmine križnoga puta na našem putu prema svojoj sretnijoj i vedrijoj narodnoj i državnoj budućnosti. I kad danas, kada smo mudrošću i odlučnošću Poglavnika dra Ante Pavelića, doživjeli svoj najveći narodni uspjeh 10. travnja 1941. uzpostavom naše narodne i vrhovničke Nezavisne Države Hrvatske, pogledamo za čas unatrag na staze našega životnog puta, onda moramo presretna srdca i preradostne duše ustanoviti, da smo zaista pokazali uviek u svojoj prošlosti zadivljujuću snagu i tjelesnu i duševnu i moralnu, koja nas je kriepila i uzdržavala na svim postajama našega težkoga križnoga puta.

I zato je točno, da smo mi kao narod bili izgradjeni i izvana i iznutra, te smo na taj način smjelo uviek gledali
u oči najtežim zaprekama, koje su nam se postavljale na našem narodnom putu, u našoj borbi za slobodom i nezavisnošću.

*

Osim toga, Hrvatski je narod i u toku najnovije svjetske poviesti pokazao te odlike svoga narodnog duha, kad
je u najburnijim vremenima, koja su mnoge narode zatekla nepripravnima krenuo odlučna koraka i uzdignuta
čela baš onim putem, kojim je morao krenuti, ako je htio, da ne samo ostane narod u punom smislu rieči, nego da i postigne ponovo svoj najviši cilj kao narod, da snagom svoga uma i svojih mišica uzkrisi svoju staru slavu
i veličinu, da uzpostavi svoju narodnu i vrhovničku samostalnu državu. Proljeće god. 1941. predstavljalo prekretnicu nesamo u životu europskih, nego i u životu svih ostalih naroda. Ono je nosilo sudbinsko značenje
po razvoj većine svjetskih naroda i država, pa su narodi bili stavljeni pred izbor, te su se morali sami za sebe, pojedinačno i samostalno odlučiti, kojim će pravcem krenuti. Pred tim su narodima izkrsnuli veliki upitnici, a narodi su sami, svojom vlastitom voljom, morali dati odgovor na to pitanje.

I Hrvatski je, narod dao svoj odgovor. Hrvatski je narod stvorio svoju odluku mirna srdca, vedra čela i čiste savjesti. Hrvatski je narod krenuo odlučnim koracima putem, kojim je kretao uviek u prošlosti, kad je bio u mogućnosti, da samostalno i nezavisno donese poviestno značajne odluke. Hrvatski je narod u proljeću 1941. krenuo stazama, na kojima je doživio kao narod svoju najveću sreću i na kojima je ostvario svoje vjekovne
sne i Ideale uzpostavom svoje narodne, samostalne i vrhovničke države.

*

Nepristranom promatraču nameće se savezno stim samo od sebe pitanje, zašto je Hrvatski narod krenuo odlučna koraka baš tim putem. I kako to. da je čitav Hrvatski narod posve pripravljen dočekao ove, za mnoge ostale narode, nenadane dogadjaje?

Da se može točno odgovoriti na sva ova pitanja, koja poput gorućeg upitnika stoje pred svakim nepristranim promatračem, treba malo prelistati stranice požutjelih pergamena poviesti Hrvatskog naroda, treba se uživjeti u bit poviestnih dogadjaja. i pojava naše prošlosti, treba uroniti u a misao životne borbe najsnažnijih predstavnika Hrvatskoga narodnog duha, pa će se naći točni odgovori na svata pitanja; oni će biti jasni kao kaplja vode na dlanu, kad kroz nju prodru sunčani traci.

Poglavnik je osnivač i začetnik Ustaškog oslobodilačkog pokreta u suvremenom obliku, ali Hrvatski Ustaški oslobodilački pokret postojao je davno prije toga, Ustaštvo vuče svoje korienje još iz doba VIII. i IX. stoljeća, kad su se naši pradjedovi naselili na ovoj našoj svetoj Hrvatskoj grudi, uz obale plavoga i toploga mora, usred strmih planina, bistrih jezera, brzih rieka, zlatnih žitnih polja, zelenih pašnjaka i bielih gradova...

Ustaštvo ima iza sebe danas tisućgodišnju predaju,ima iza sebe sjajnu prošlost, koja je izpunjena najdivnijim djelima najvrlijih Hrvatskih narodnih sinova, koji su često na bridu svoga mača branili Hrvatski narodni, a to će reći Ustaški, duh kroz vjekove od svih napadača sa svih strana svieta.

Kad kažemo, da je Ustaštvo toliko snažno, uzko i nerazdjeljivo povezano uz borbeni put čitavoga Hrvatskog naroda, onda ne smijemo na to gledati ni s kakvim predrasudama i očima površna promatrača,koji misli, da je Ustaša samo onaj, tko nosi Ustašku odoru, odnosno onaj, tko se je zaprisegnuo kao član Ustaškog pokreta prije 10. travnja 1941.

Biti zaprisegnuti Ustaša i nositi Ustašku odoru ne znači biti nešto posebno u Hrvatskoj narodnoj zajednici. To znači samo nastavljati ići patovima, kojima su stupali najvrliji i najbolji sinovi Hrvatskog naroda kroz vjekove. Neupućen će, istina,razpoznati Ustašu samo po tome, da li on nosi odoru Ustaškog vojničara,odnosno člana Ustaškog pokreta. To je, medjutim, samo vanjski znak Ustaštva, ali to nije unutarnji znak. To je formalni znak razpoznavanja, ali nije sadržajni.

Kad gledamo Ustaštvo u pravom svietlu poviestna zbivanja, onda moramo prije svega nastojati prodrieti u bit Ustaštva, moramo nastojati shvatiti srž Ustaškog pokreta, zagledati u njegov duh kao skupinu i sintezu svih onih svojstava, što ih sadrži taj pojam Ustaštva.

Stoga, kad govorimo o Ustaštvu u Hrvatskom narodu, onda pri tome mislimo prije svega na Ustaški duh, na one unutarnje, često za pojedinca i nezamjetljive, sastojine, koje jedine u biti predstavljaju Ustaštvo. I kad uronimo u duh Ustaštva, onda će mo, na temelju poviestno utvrdjenih činjenica, shvatiti, da je Ustaštvo zaista staro već preko tisuću godina, uočit ćemo, da je Ustaštvo bitna značajka borbe svih onih Hrvatskih boraca, vitezova i junaka, koji su smjelo i odlučno pošli uzkim i neutrtim stazama borbe za Hrvatsku narodnu slobodu i državnu nezavisnost.
Ljutu travu na ljutu ranu!

Kralju Dmitre Zvonimire - u tamnici tvoji su ratnici-tvoji Generali!
Avatar
LEGIONARI
Podurednik
Postovi: 1554
Pridružen/a: čet vel 26, 2009 3:40 pm

Re: Ustaški Pokret

Post Postao/la LEGIONARI »

Ustaštvo stoga nije nikakva nova pojava u životnoj borbi hrvatskog naroda, već je ono nerazdruživo povezano
uz hrvatski narod sve tamo od VIII. i IX. stoljeća. Hrvatski narodni knezovi i vladari isto su tako bili prožeti ustaškim duhom, kao i današnji pripadnici ustaškog pokreta, koji s oružjem u ruci brane našu narodnu slobodu
i čuvaju našu državnu nezavisnost. Ustaštvo je oduViek u hrvatskom narodu bilo odgovor s oružjem u ruci čitave naše narodne zajednice na tudjinsko nasilje, na vladavinu neprijatelja hrvatskog naroda, koji je kanio mačem i ognjem uništiti hrvatski narod i hrvatsku državu. Ustaštvo je bilo revolt čitavoga naroda proti tudjinskom tlačenju, ono je bilo više nego obična buna, te je vulkanskom snagom provalio jednom preko odlučnih pojedinaca, drugi puta preko većih skupina iii čitave hrvatske narodne zajednice. Prvi početci ustaštva stoga padaju u VIII. i IX. stoljeće, za doba vladanja hrvatskih knezova u obje Hrvatske.

Ustaštvo je dalo biljeg borbi Ljudevita Posavskoga, koji se je dignuo proti tudjinskoj sili hrabro odolievajući brojčano jačem protivniku. U toj borbi je čitava Posavska Hrvatska listom ustala na noge, te je hrvatski narod
s oružjem u ruci i plamenim ponosom u duši stao na branik svoje slobode i samostalnosti. Ustaški je duh nadahnjivao i hrvatske knezove u južnim krajevima, koji su rtom svoga mača branili slobodu svoje zemlje. Branimir i Domagoj, Trpimir i ostali bili su predstavnici čitavoga hrvatskoga naroda, kad su srljali i u najteže borbe za slobodom i nezavisnošću. Oni su bili prožeti ustaškim duhom, jer je ustaški duh bio istovjetan s hrvatskim narodnim duhom.

Junački i mudri prvi naš kralj Tomislav radio je ustaški,radio je hrvatski,kad je ujedinio obje Hrvatske u kraljevstvo Hrvata,te kad je sa svojim junačkim borcima krenuo na sve četiri strane svieta zapečativši krvlju državne medje hrvatstva na žutim obalama brze Drave i na strmim klisurama hladne Drine. A treba li jačeg primjera ustaške sviesti od junačke pogibije kralja Petra Svačića, koji je pao na Gvozdu pod razvijenim barjakom hrvatske državne nezavisnosti. Krsto Frankopan, koji se dvaput probio kroz turski obruč do Jajca, spasivši posadu i snabdjevši je hranom i oružjem, spada u red najvrlijih ustaških boraca i junaka. Uzoran primjer knezova Subića, pa bana Petra Berislavića, Huseina bega Gradaščevića, Hrvoja Vukčića-Hrvatinića, biskupa Pavla i brata mu Ivaniša Horvata, koji dadoše krv za svetost hrvatskih narodnih ideala, u borbi s kraljevim krivokle tnikom Sigismundom i kraljicama Hedvigom i Marijom, dokaz su, da je ustaška sviest, da je revolucionarna, buntovnička sviest u njih bila i te koliko snažna i jaka.

Kraljevi Stjepan Tvrdko i Stjepan Tomašević, Nikola Jurišić i Nikola Šubić Zrinski takodjer su svojim borbenim djelovanjem izpunili svoju hrvatsku ustašku zadaću. Primjer seljačkog borca i odlučnog junaka i mučenika Matije Gubca takodjer je primjer ustaške sviesti i ustaškog duha. Ne treba nikada smetnuti s uma, da je Matija Gubec bio nesamo borac za družtvovna prava hrvatskog kmeta, nego da je htio sa svojim junačkim suborcima osnovati u Zagrebu i hrvatsku vladu, da je nakanio ubirati maltarinu kao predstavnik hrvatske vlade, hrvatske države. Petar Zrinski i Pran Krsto Frankopan takodjer su pali na polju časti i slave godine 1671. kao ustaše, pali su kao borci za slobodnu hrvatsku državu. Prvi suvremeni hrvatski revolucionarac Eugen Kvaternik dao je svoj život spremno na žrtvenik Vječne Hrvatske, te je pao kao ustaša za slobodnu hrvatsku državu. Značajno je svakako i to, da je on sam zvao svoje suborce ustašama.

Otac Domovine dr. Ante Starčevlć sav je svoj život radio ustaški, radio je za oživotvorenje samostalne hrvatske države.-Vodja i Učitelj hrvatskog naroda Stjepan Radić i drugovi mu Pavle Radić i Gjuro Basariček dali su svoje dragocjene živote u borbi za hrvatsku narodnu slobodu i državnu samostalnost, u borbi za hrvatska ustaška načela i ideale.

Dr. Milan šufflay, mučenik Stipe Javor,Mijo vitez Babić, te mnogi drugi znani i neznani junaci pali su na polju časti i slave za ustaške ideale, pali su za hrvatske narodne ideale, za koje su dali svoje mlade živote i Matija Soldin, Josip Begović, Marko Hranilović, pa u novije doba velike i mlade mučenice Andjelka Sarić, Emilija Nagoda, Dinka Perajica i tolike znane i neznane žrtve, toliki poznati i nepoznati mučenici, divni borci, ustaški junaci i junakinje.

Čemu da nabrajamo i mena, čemu nizati mučenike i uzor ljude, koji su dali sve svoje za dobro svoga hrvatskog naroda i za sretnu budućnost svoje drage hrvatske države?

A ipak, potrebno se je zamisliti u sve te žrtve hrvatskih sinova, potrebno je zatvorenim očima u razmišljanju, iza spuštenih trepavica, razmisliti o smislu ove njihove velike i svete žrtve, da se konačno odkrije velika i divna istina: ovi najbolji najjunačkiji i najplemenitiji sinovi hrvatskoga naroda smirena srdca i vedre duše spremno su se žrtvovali, jer su bili nošeni zajedničkom vjerom, ustaškom vjerom, da će njihova djela na kraju dovesti sav hrvatski narod kroz Golgotu, kroz mrak i snjegove, kroz bure i oluje do pobjedničkog vrhunca slobode, do Nezavisne Države Hrvatske. Kao neprekinuta nit provlači se tako kroz sva poglavlja naše težke, ali i slavne poviesti ustaška misao, misao: boriti se do posljednjeg daha života za hrvatsku narodnu slobodu i državnu samostalnost

Ustaštvo je, dakle, postojalo već u našoj davnoj prošlosti kao odraz duše čitavoga hrvatskog naroda, dok je osnivanje ustaškog oslobodilačkog pokreta formalno najvljeno jednog dana mjeseca listopada 1928. u Zagrebu na sastanku ovim poviestnim riečima Poglavnika dra. Ante Pavelića:...."Zato ćemo za nekoliko dana pokrenuti novi list pod imenom "Hrvatski Domobran«, koji če biti lučonoša našega sveobćeg narodnog pokreta. Pokreta ovaj čas ne možemo dati ime, niti ga možemo prijaviti kao pokret ili organizaciju, jer ga vlasti ne bi dopustile i jer to ne bi bilo revolucionarno ni pametno. Mi spremamo ustanak cieloga naroda, pa smo mi među nama taj pokret stoga okrstili Ustaškim pokretom, koje će ime primiti i javno onda, kad za to dođe čas«.

6. siečnja 1929. proglašena je veliko-srbska strahovlada.Dan poslije toga, 7. siečnja 1929., na tajnom povjerljivom sastanku Poglavnik dr. Ante Pavelić predlaže i proglašuje postojanje ustaškog rokreta kao tajne revolucionarne organizacije, proglašuje i Ustav »Ustaše«, Hrvatskog oslobodilačkog pokreta.

U tom Ustavu stoji među ostalim i ovo: »Ustaša«, Hrvatski oslobodilački pokret, ima zadaću, da svim sredstvima, pa i oružanim ustankom, oslobodi izpod tuđinskog jarma Hrvatsku, da ona postane podpuno samostalna i nezavisna država na cielom svom narodnom - poviestnom području«.Tako je Poglavnik dr. Ante Pavelić i formlno osnovao i organizirao ustaški pokret davši na taj način žig i ime svim dosadašnjim nastojanjima hrvatskog naroda u borbi za slobodom i nezavisnošću.

Prožet ustaškom vjerom, hrvatski je narod nepolebljivo vjerovao u ostvarenje svojih poviestnih prava, vjerovao je u obnovljenje svoje hrvatske države. I zato je hrvatski narod uviek na sve pojave jednako reagirao u svojoj daljoj i bližoj prošlosti. Zato je hrvatski narod često kroz mnoga razdoblja svoje prošlosti trgnuo mač i s oružjem u ruci dizao na sve one, koji su bili zatornici njegove narodne slobode i državne nezavisnosti.

To je smisao ustaštva, ti ustanci čitavoga naroda, ti ustanci, u kojima je progovarala duša hrvatskog naroda, progovarala je jezikom, koji je svaki naš neprijatelj dobro i predobro razumio. Tim je ustaškim jezikom hrvatski narod kroz stoljeća branio svoju državnu i narodnu slobodu. Zveketalo je oružje, krv se je lila, ali hrvatski narod nije nikada sustao na svom životnom putu u borbi za slobodom i samostalnošću, jer ga je kriepila ustaška snaga i ustaška vjera.

I kadgod je hrvatski narod bio stavljen pred sudbonosne zadaće, da se kao narod opredieli za jedan od dva puta, on se je uviek odlučio za svojim vlastitim putem.

Stoga su se mnogi, koji naš narod nisu dobro poznavali, čudili, kako je hrvatski narod u novijoj prošlosti bio jedno tielo i jedna duša u svim prigodama i časovima. Čudili su se, kako je hrvatski narod kao jedan odgovorio na izborima u bivšoj državnoj tvorevini godine 1935. i 1938.
A zapravo, u tome nije bilo ništa čudnovato.

Hrvatski je narod bio tada stavljen pred odluku. Neprijatelj je vladao nad Hrvatskom s pomoću batina, tamnica i vješala. I neprijatelj je dobacio hrvatskom narodu, da ako glasa za hrvatske predstavnike na tim izborima, glasa time za »frankovce«, glasa time za Pavelića, za ustaše i za Janka Pustu. I hrvatski je narod glasao.

Hrvatski je narod glasao za svoje predstavnike. Glasao je za »frankovce«, glasao je za ustaše, glasao je za Pavelića i za Janka Pustu. Glasao je čitav hrvatski narod kao jedan čovjek. I još više u času revolucije cio narod se izkazao kao jedan jedinstveni ustaša. Kako to? Kako da se to shvati? Samo tako, što je hrvatski narodni genij tada progovorio. Hrvatski ja narod poslušao glas svoje hrvatske narodne krvi, poslušao je glas svojih otaca i djedova, poslušao je SVOJU ustašku sviest, jer je htio i zahtlevao, da »osi svoju pušku na svome ramenu i da ima svoju novčarku a svome džepu.
Ljutu travu na ljutu ranu!

Kralju Dmitre Zvonimire - u tamnici tvoji su ratnici-tvoji Generali!
Avatar
LEGIONARI
Podurednik
Postovi: 1554
Pridružen/a: čet vel 26, 2009 3:40 pm

Re: Ustaški Pokret

Post Postao/la LEGIONARI »

MOJE SUDJELOVANJE U HRVATSKIM POLITIČKIM ZBIVANJIMA:

Dr. Ivo Korsky
Intervju iz „Republika Hrvatska“ Br.172.
Buenos Aires 1991. godine


1. UVOD:

Obradovalo me je kad me je početkom kolovoza 1990. uredništvo Hrvatskog Rubikona upitalo, preko jednog zajedničkog prijatelja, da li bih bio spreman dati oveći intervju o mojim izkustvima iz prošlosti i o pogledima
na sadašnjost Hrvatske. Uz zadovoljstvo bila je povezana i neka skepsa, jer sam nekoliko mjeseci ranije (16. svibnja 1990.) dao politički intervju (zajedno s tajnikom Hrvatske republikanske stranke, prof. Kazimirom Katalinićem) na poziv jednog uglednog novinara iz domovine, da doživim da taj intervju nije bio objavljen
čime je, kao svaka politička izjava, sve više zastarijevao sve dok ga od potpune propasti nije spasio hrvatski gospodarski stručnjak, publicist i predsjednik Hrvatske stranke, dr. Hrvoje šošić, objavivši ga u Hrvatskim novinama (Knjiga 5, str. 6/7). Shvatio sam da su sredstva javnog priopćivanja još uvijek dobrim dijelom dio korporativnog sustava izgrađenog tijekom 45-godišnjeg jugoslavenskokomunističkog totalitarizma, koji nastavak svojih povlastica, i predrasuda, brani obećanjem koje im je dao predsjednik Hrvatske demokratske zajednice, sadašnji predsjednik Republike Hrvatske, dr. Franjo Tuđman:

"Nikakvog revanšizma ne će biti! Možemo to i jamčiti jer smo svjesni da su svi ti ljudi bili, zapravo, slijepo orudje u rukama kreatora takve politike." (Danas od 1. svibnja 1990., str. 12). Iskustvo je, međutim, pokazalo upravo u sredstvima javnog priopćivanja da su ova "slijepa oruđa" danas kreatori izte onakve isključivosti kao što je bio sustav koji ih je kreirao. Ipak, čitajući dva ranija broja Hrvatskog Rubikona koje mi je poslao njegov urednik, gosp. Hrvoje Vojković, osjetio sam u njima nešto novo, svježe, i odlučio sam pokloniti im svoje povjerenje. Zato sam na Vojkovićeva pitanja odgovorio savjesno i iskreno. Između 6. i 11. rujna 1990., u tri pošiljke poslao sam mu svoje odgovore, te sam napisao u svom popratnom pismu od 10. rujna 1990.: "Šaljem Vam zadnje odgovore i molim Vas da sada preuzmete Vi konačnu redakciju."

Bio sam svjestan da su poslani odgovori bili preopširni za jedan magazin koji želi na pučki način ulaziti u različite političke teme i osjetio sam da moram dopustiti tom mladom političkom novinaru da prilagodi tekst koncepciji i potrebama svoje publikacije. U tome me Hrvoje Vojković nije razočarao. Ovlaštenje je lojalno i odgovorno koristio i zahvalan sam mu na rezultatu. Objavljeni intervju (br. 4, studeni 1990.) doista je ispunio ono za čime sam išao, kad sam mu odgovarao na pitanja, a što sam izrazio u pismu koje sam mu uputio dne 11. rujna 1990.: "Hvala na trudu oko toga intervjua. Dao Bog da koristi da mladež počne revidirati predrasude prema prošlosti, koja nije tako crna kao što su poučavali u školi, niti tako sjajna kao što se priča na emigrantskim proslava ma, nego je normalna u nenormalnim vremenima."

Još je prerano da bih mogao prosuditi reakciju hrvatske mladeži. Proces revizije povijesti koja je službeno naučavana u Titovoj Jugoslaviji, a koja je bila politički temelj jugoslavenskokomunističkog totalitarizma, neće biti ni brz ni lagan. Ni u jednom procesu povijesne revizije ne može se unaprijed znati konac, jer konac je sinte
za svega što se o prošlosti piše nakon što je sloboda omogućila ozbiljnu raščlambu dotadašnjih dogma. No korporativni interesi prošlosti, o kojima sam govorio u uvodu, nisu mogli dopustiti normalnu raspravu, nego su
po svom iskušanom receptu započeli s etiketiranjem protivnika i zatim su nastavili raspravljati s ovako prišivenim etiketama a ne sa činjenicama ili s tvrdnjama onih koji nastoje raščlanjivati prošlost ili pružiti nove, do tada manje poznate podatke ili prosudbe. Da bi u tome bolje uspjeli, spojili su nekoliko tema kako bi preskakivanjem i sofizmima skrenuli raspravu u smjeru koji im odgovara.

Gospodin Luka Vincetić (Danas od 11. prosinca 1990., str. 65 i si.), za kojega sam čuo da osim veza sa Crkvom, ne znam da li dobrih ili manje dobrih, ima i prisne veze s prošlim režimom, ne primjenjuje induktivnu metodu, od utvrđenih činjenica do zaključaka, nego već u samom naslovu "Nacizam nije negdje drugdje" postavlja eti
ketu pod koju želi svrstati hr-vatsku stvarnost od 1941. do 1945. No da bi imao šire polje za preskakivanje,
svoj zakazani niz raščlambi stavlja pod opći naslov "NDH i kršćanska načela", čime si pruža mogućnost da
ne ulazi u političke, gospodarske i socijalne razloge koji su uvjetovali radikalizaciju hrvatskog osloboditeljskog gibanja između 1929. i 1941. i doveli do stvaranja revolucionarnog ustaškog pokreta.

Polazeći od međunarodno poznatog i prihvaćenog antinacizma pape Pija XI. (koji je dobio svoju doktrinarnu formulaciju u enciklici "Mit brennender Sorge") i od daljnje ozbiljne kritike rasizma i nacionalne isključivosti
koju je razvila univerzalna Crkva, Vincetić priprema "objektvni" temelj za svoj napadaj na NDH time što je
već unaprijed jedino suvremeno ostvarenje hrvatske države etiketirao kao nacizam. Ulazi u raspravu s karikaturom hrvatske države koju je sam priredio da ne bi morao uzimati u obzir Jugoslaviju, jugoslavenstvo, srpski miniimperijalizam i balkanski komunizam kao političke pojave u sredini u kojoj se je odvijao oružani sukob u Hrvatskoj od 1941. do 1945.

Ovako nastoji gosp. Vincetić braniti svoj "dojam", "da se ruši slika Hrvatske koja je izašla kao pobjednica, uključena u antifašistički evropski blok", prekrasni eufemizam za ono što je hrvatski narod doživio 1945. pa nadalje, kad je, kao "pobjednički" uspio zadobiti etiketu "genocidan" i morao tu eti-ketu ispaštavati, u
ime novo uspostavljenog "bratstva i jedinstva", od Bleiburga preko marševa smrti do Titovih logora za "prevaspitanje". Ova mu je etiketa ostala do danas, zahvaljujući "narodnoj" vlasti i "bratskom" srpskom narodu, iako je već 1948., prigodom novoga popisa pučanstva, utvrđeno da je u onom dijelu Jugoslavije koji odgovara njenim granicama do 1941. godine, postotak Hrvata (katolika i muslimana) ostao nepromijenjen u odnosu na postotak naveden u popisu pučanstva od 1931., dok je u istom razdoblju postotak Srba i Crnogoraca, unatoč ratnih gubitaka, znatno porastao.

Radi ovakvih i sličnih pokušaja objavljujemo cijeli tekst odgovora koje sam poslao Hrvatskom Rubikonu, a što
je ovaj, u skraćenom obliku, objavio pod naslovom "Ja sam hrvatski nacionalist", želimo time pomoći mladim Hrvatima, koji će ulaziti u rasprave s ostacima prošlosti (one nedavne, totalitarne) da bi upoznali moju argumentaciju a ne samo zaključke. Možda će im ovaj "sirovi" materijal u takvim raspravama bolje koristiti nego dobar tekst koji je priredio Hrvoje Vojković da kao plug posluži za čišćenje hrvatske njive od korova koji ju je zarazio tijekom zadnjih 45 godina.

2. OSOBNI PODACI

Pitanje: Iznesite Vašu kratku biografiju (kada ste rođeni, šturi genealoški pregled, period školovanja, razvoj
Vaše hrvatske osloboditeljske misli i njezinu evoluciju).

Odgovor: Nisam sklon gledanju unazad, iako imam dobro pamćenje. Cijeli sam život gledao naprijed, što mi je uvijek olakšavalo podnositi neuspjehe i poraze i, u drugu ruku, ne zanositi se časovitim uspjesima. Zato ću se morati poslužiti dijelovima uvoda u moju knjigu "Hrvatski nacionalizam", koju sam objavio 1983., kad sam navršio 65 godina života i smatrao da moram položiti račun o svom djelovanju. Tada sam učinio intelektualni napor da sažmem svoju prošlost i time ću se poslužiti odgovarajući na Vaša pitanja.

Rodio sam se 22. veljače 1918. u Osijeku, gdje sam polazio pučku i srednju školu, te sam maturirao 28. lipnja 1935. Bio sam odličan đak, stegovan, marljiv, ali pomalo stidljiv i, priznajem, bojao sam se javnih nastupa (što mi danas nitko ne može vjerovati). Moja je obitelj židovskog porijekla, ali je već moj otac prešao na katoličku vjeru, tako da sam rođen u hrvatskoj i katoličkoj kući i kao takav i odgojen. Po nacionalnom osjećanju moj je otac bio Hrvat, a politički starčevićanac još iz doba prije smrti dr. Ante Starčevića. Pazio je da sestra i ja, osim onoga što nam može dati škola, učimo i privatno, te smo se tako usavršili u jezicima (njemački, francuski, engleski i talijanski), što je kasnije, kad smo bili na Sveučilištu, učvrstio time što je i nju i mene poslao na Sveučilište u Parizu. Stipendije nismo mogli dobiti, jer je moj otac za diktature odbio vladinu ponudu da surađuje s jugoslavenskim vlastima.

U jesen 1935. upisao sam se na pravni fakultet zagrebačkog sveučilišta, te sam promoviran na čast doktora prava 28. lipnja 1940. Sjećam se i danas, kako sam bio nervozan zadnje godine, dok sam se spremao za stroge ispite (mi smo ih zvali "rigorozima"), jer je već buknuo rat, pa sam nastojao završiti studije prije nego što budem dobio poziv u vojsku. Osim toga, bio sam prigodom jednih studentskih demonstracija uhićen i dobio sam izgon iz Zagreba. Jedan zagrebački detektiv, Ličanin, doveo me je u Osijek, te su me prolaznici vidjeli kako idem u pratnji detektiva, što je bila mala senzacija da sin jednog poznatog osječkog odvjetnika dolazi ovako kuci. Ipak, uspio sam doktorirati i vratio sam se u Osijek s promocije, te sam započeo raditi kao odvjetnički pripravnik i doskora sam prešao na sud, jer su tada pripravnici morali imati bar jednu godinu vježbe na sudu.
Ljutu travu na ljutu ranu!

Kralju Dmitre Zvonimire - u tamnici tvoji su ratnici-tvoji Generali!
Avatar
LEGIONARI
Podurednik
Postovi: 1554
Pridružen/a: čet vel 26, 2009 3:40 pm

Re: Ustaški Pokret

Post Postao/la LEGIONARI »

3. MOJE USTAŠTVO

Pitanje: Kada, kako i zašto ste pristupili Ustaškom pokretu?

Odgovor: Nikada nisam tajio da sam bio pripadnik Ustaškog pokreta, pa ni onda kad je to bilo opasno, kao na primjer kad su me, kao zarobljenika, ispitivali američki i engleski obavještajci u Italiji. No da se vratimo na 1935., kada sam došao na sveučilište i pristupio Ustaškom pokretu. Razloge mojega pristupanja tome pokretu formulirao sam u već spomenutom uvodu knjige "Hrvatski nacionalizam", te ću jednostavno citirati neke dijelove:
"Od dolaska na Sveučilište 1935. godine bio sam pripadnik onog nacionalističkog naraštaja koji je ušao na hrvatsko javno polje poslije Jeftićevih izbora i tamo razvio zastavu suvreme nog, borbenog i socijalnog hrvatskog osloboditeljskog gibanja tada oličenog u ilegalnom ustaškom pokretu. Taj je naraštaj skladno spojio razum i osjećaje, teoriju i praksu, u svom javnom djelovanju. Kao pripadnik toga naraštaja i ustaškog pokreta sudjelovao sam kasnije u borbi za obranu tekovina desetotravanjske revolucije protiv svih neprijatelja novostvorene Nezavisne Države Hrvatske. Nakon našeg pada 1945. ostao sam s onima koji su se mučno dizali da bi nadalje branili hrvatsku državnu ideju, prvo bez izravnih veza s domovinom, a kasnije u idejnoj vezi s novim hrvatskim nacionalizmom koji se pojavio na domovinskom području."

Možda bi bilo dobro spomenuti, savezno s opredjeljenjem onoga dijela moga naraštaja koji je tada pošao "na desno", da smo se razvijali pod utjecajem španjolskog građanskog rata u razdoblju idejne i političke krize starog, zapadnoeuropskog liberalizma, koja je kriza već prije bila otjerala dio hrvatske mladeži, pogotovo one nešto starije od mene, "u lijevo". Taj se politički raskol osjećao i u mojoj obitelji i moj je bratić, ing. Ivan Korskv, osam godina stariji od mene, bio djelatni komunist i 1941. strijeljan je u skupini od desetorice, za odmazdu radi atentata koji su komunisti izvršili protiv jednog dužnosnika hrvatskog redarstva. Među ova dva dijela hrvatske mladeži vladalo je ne samo nepovjerenje i suprotnost, nego i potpuno nerazumijevanje i nepoznavanje, što je uvijek posljedica razdoblja oštrih polarizacija. Tada nisam bio toga svjestan, no danas, više nego pedeset godina kasnije, shvaćam i ovaj aspekt našega razvitka, čitajući, međutim, knjigu "Krivovjernik na ljevici" od dr. Ivana Supeka opazio sam da među Supekovim prijateljima (ako je on njihov tipičan predstavnik) još ni danas nije došlo do sličnih spoznaja, te on, na primjer, ne shvaća kako su siromašni katolički sveučilištarci iz dinarskih krajeva mogli biti "desničari".

Pitanje: Što je za Vas predstavljao Ustaški pokret prije rata, u toku rata i nakon rata? Je li možda iznevjerio samo Vaše ideale?

Odgovor: Kao prethodno tumačenje moram reći da sam kao sveučilištarac bio veoma djelatan u katoličkim i hrvatskim nacionalističkim organizacijama, što razjašnjava moj daljnji politički razvitak. Odrednice ovoga razvitka mogu se vidjeti iz slijedećeg citata iz već spomenutog uvoda. "Svaki je od nas proizvod određenog doba, pa tako i ja spadam u određeno doba. Uvijek sam bio svjestan da sam se idejno izgradio u onim idealističkim, nacionalističkim i katoličkim krugovima koji su procvali u razdoblju između 1935. i 1941. godine i koji su, u svom najvećem dijelu, poginuli u obrani Nezavisne Države Hrvatske. Taj nacionalistički, ustaški naraštaj nije ni totalitaran ni fašistički, nego je bio duboko slobodarski. Idejno je taj naraštaj bio dosta raznovrstan, te je u njemu samo ovaj slobodarski poriv, uz bezuslovno zastupanje prava hrvatskog naroda na nezavisnost, bio glavna značajka i jedina politička spojnica. Poraz i uništenje hrvatske države doveli su kod nekih do zatvaranja u sebe, do nostalgičnog gledanja u prošlost. No oni koji su iskreno proživljavali slobodarske ideje toga nacionalističkog gibanja nisu se mogli predati nostalgiji, jer su bili dio jednog idejno izgrađenog, djelatnog i borbenog naraštaja. Zato su svladali u sebi poraz i nastavili doživljavati ideje koje su ih izgradile kao živ poriv, temelj za djelovanje. Stalno su ih posuvreme njivali u dubokoj i iskrenoj vezi s hrvatskom domovinom i sa živim hrvatskim narodom."

Ne mogu reći da je Ustaški pokret iznevjerio one ideale zbog kojih sam pristupio u ustaške redove. Neki ljudi, možda, nisu bili na visini, no osobno mene ljudske slabosti nisu nikada razočarale, jer znam da smo svi mi slabi ljudi, nesavršeni, i da je ideal uvijek viši od nas. Volio bih a u tome nisam bio sam da je naš tragični konac bio drukčiji, da smo propali u velikoj, epskoj bitci, a ne u marševima smrti i na klaonicama kao što je bio Bleiburg. Aliznam da u onaj čas Ustaški pokret više nije mogao uspjeti i da je odgovornost za spašavanje države bila na strani onih koji su bili naši protivnici, komunista i Hrvatske seljačke stranke. Oni su trebali tada zamijeniti nas na državnom kormilu, jer smo mi bili nosioci jednog poretka koji je bio saveznikom sila što su tada u svjetskom hrvanju bile poražene; a državu, hrvatsku državu, trebali su oni očuvati za hrvatski narod. No oni nisu uništavali samo ustaški režim nego i hrvatsku državu i obnovili su jednu državu koja se u prošlosti pokazala nesrećom za hrvatski narod. Ako nam danas prigovaraju da naša vlast nije bila dobra i da je na¬rod nije prihvaćao (a govorim naša, jer se ne želim isključiti iz odgovornosti, iako sam 1945. bio tek 27 godina star i posve nevažan u hrvatskoj državnoj organizaciji), naši protivnici trebali su preuzeti državu, raspisati slobodne izbore, ustrojiti neovisno sudstvo i suditi onima koji su se ogriješili o ljudske ili međunarodne zakone, a ne uništavati cijelu jednu genera ciju i bahato preuzeti vlast i predati je drugom narodu i drugoj državi.

Ima tome već petnaest godina što je naša stranka (Hrvatska republikanska stranka) shvatila da u Hrvatskoj mora prestati građanski rat, koji je ostavio teških posljedica u narodu, te smo zastupali potrebu političkog izmirenja na temelju pune ravnopravnosti. O tome smo tada pisali u našem glasilu "Republika Hrvatska", a jedan od naslova bio je "Most preko jaza". Upravo zato držim da imam pravo kritizirati ne samo one koji su bili na istoj strani kao i ja, nego i one koji su bili na suprotnoj strani. Za postoianje sukoba nismo krivi samo mi, na tzv. desnici, nego i Hrvati na tzv. ljevici. Vrijeme je da ozbiljno, bez međusobnih napadaja (ali uz potrebne političke kritike kad to prilike zahtijevaju), radimo na organiziranju hrvatske države i da prepustimo povjesničarima XXI. stoljeća da ustanove tko je od nas bio više a tko manje kriv što je hrvatski narod izgubio rat, izgubio državu i morao se boriti da se održi, doduše samo kao drugorazredni narod, u Jugoslaviji, umjesto da bude slobodan u Hrvatskoj.

Pitanje: Koja je bila Vaša konkretna dužnost, u ratu s obzirom na činjenicu da ste bili ustaški satnik? Ne bih želio da pomislite da sam i ja predstavnik jedne od izgubljenih, indoktriniranih i robotiziranih poslijeratnih generacija. Moja propitkivanja i inzistiranje na temi Ustaškog pokreta utemeljena su u isključivoj namjeri da Vi, kao intelektualac i čimbenik toga vremena odnosno konstelacije, valjano vrednujete. Držim da je razbijanje predrasuda conđitio sine qua non uspostavljanju nove duhovne klime u Hrvatskoj, a ona je opet preduvjet bilo kakvog hrvatskog boljitka.

Odgovor: Prvih mjeseci nakon uspostave Nezavisne Države Hrvatske posvetio sam se organiziranju Ustaške mladeži u Osijeku. No kad sam vidio kako neprijatelji ruše novu državu, u siječnju 1942. javio sam se dobrovoljno u Ustašku vojnicu. Nakon nekog vremena poslan sam na časnički tečaj (veoma kratak radi ratnih prilika), a koncem godine unaprijeđen sam u čin zastavnika. Kasnije, kao sudac, bio sam unaprijeđen u čin nadporučnika, a za Božić 1944. u čin satnika. Uglavnom sam bio uposlen kao pravnik i sudac, te sam imao posla s pripadnicima Ustaške vojnice, dakle s ustašama koji su se ogriješili o kazneni ili vojničkokazneni zakon, dok s građanskim pučanstvom nisam imao veze u toj funkciji. U nekim razdobljima bio sam u izvještajnom odjelu pojedinih ustaških zdrugova, gdje se je vršila analiza primljenih terenskih izvještaja, a povremeno, kad je bila nužda, kao na primjer u širokom Brijegu kad smo bili opkoljeni, javljao sam se u borbene jedinice, jer sam bio izobražen kao pješački časnik (iako dosta površno, kako rekoh ranije). Vršio sam dakle sve dužnosti koje su mi davali moji nadređeni i bio sam uvijek stegovan. Pri koncu rata bio sam dodijeljen na rad u Glavno ravnateljstvo za javni red i sigurnost u Zagrebu, u izvještajni odsjek, gdje sam ponovno imao dužnosti koje bi se danas mogle nazvati analitičkim, no bez izravne veze s redarstvenim dužnostima. Radi toga su me jugoslavenske vlasti kasnije pokušavale prikazati kao "ratnog zločinca", što smo u službenom rječniku Jugoslavije bili svi mi koji nismo pali u ruke njihovih "prevaspitača".

Pitanje: Kako definirate NDH (zločinačka, satelitska, pravična i moderna) ?

Odgovor: Teško je danas definirati Nezavisnu Državu Hrvatsku za nove naraštaje koji su odgojeni pod stalnim pranjem mozgova i pomoću tehnike orwellianskog "Velikog Brata". Hrvatska država od 10. travnja 1941. do 8. svibnja^ 1945. nije imala konačne oblike, nego je nedovršeni pokušaj hrvatskog naroda da stvori svoj nezavisni politički okvir u kojemu bi se mogao slobodno odvijati narodni život. Imala je veoma dobrih socijalnih misli i pokušaja, kao na primjer gradnju radničkih stanova, sudjelovanje radnika u upravi poduzeća. Imala je i dobrih kulturnih inicijativa. Nikada se u Hrvatskoj nije izdalo toliko knjiga, literarnih kao i stučnih, kao u one četiri godine. Tada je započeo rad na izdavanju Hrvatske Enciklopedije, koja je kasnije, kad je Jugoslavija uspostavljena, bila zabranjena, a peti svezak, čije je tiskanje onih dana bilo dovršeno, komunističke su vlasti spalile na lomači (u najboljem inkvizitorskom stilu).

Naravno da je bilo promašaja, jer je mnogima nedostajalo potrebno iskustvo, a u mnoge službe gurali su se ljudi bez ideala, koje smo tada nazivali nastašama. Ovi "nastaše" htjeli su dokazati svoje novostečeno ustaštvo ekstremnim stavovima, a često i zločinima protiv imovine i života, jer im je cilj bio vlastiti napredak, a ne borba za hrvatsku državnu i narodnu nezavisnost. Ovakve se pojave mogu vidjeti i danas, a nisu nimalo tipične samo za hrvatski javni život, nego sam ih vidio u svijetu, gdje se ljudi nakon velikih političkih promjena pokušavaju smjestiti pozivajući se na nepostojeće zasluge. Usred velikog svjetskog rata, pod djelomičnom ili stvarnom okupacijom Nijemaca i Talijana s kojima su surađivali mnogi dijelovi pobunjenih snaga (četnika i partizana) u Hrvatskoj, uz dva građanska rata (jedan protiv četnika a drugi protiv partizana), bilo bi pravo čudo da smo tada uspjeli stvoriti pravnu i pravičnu državu, šteta je što nismo bili bolji, jer bi nam kasnije bilo lakše pobijati propagandu pobjedničke strane protiv hrvatskog naroda i njegove državne ideje.

Ovaj fenomen je najbolje definirao utemeljitelj Hrvat¬ske republikanske stranke, sada već pokojni prof. Ivan Oršanić u svom kratkom eseju "Povijest se ne briše", objavljenom u broju 1 časopisa "Republika Hrvatska" (Buenos Aires, listopad 1951.) kad piše: "Zar možemo braniti, zločine, izdajstva, egoizme, a zar možemo zaboraviti junaštva i veličine? Niti jedno, niti drugo, ali moramo znati razlikovati. Mi koji smatramo historijsku varijantu hrvatske nacionalne politike principijelno i povijesno izraženu najbolje i najispravnije u hrvatskoj državnoj ideji, najteže osjećamo sve što tu ideju blati i dovodi u pitanje. Mi osjećamo svu tragediju, koju su Bizant, Venecija, Beč, Pešta i Beograd izbacili kao nasljed stvo naslaga u svojim vjekovnim nastojanjima, da nas se u svakom pogledu uništi. Zašto nije eksplodiralo samo i isključivo sve što je lijepo i dobro ? Zašto i kako, jasno je, kada su vjekovi naše povijesti pripadali onima, koji su lijepo i dobro uništavali i progonili. Ta mi, koji volimo tu Hrvatsku, ne možemo željeti i nismo željeli, da zlo caruje Hrvatskom, makar je zlo bilo također u nama i po nama." Vjerujem da je to jedini ispravni sud o Nezavisnoj Državi Hrvatskoj.

Pitanje: Da li ste imali poteškoća s ustaškim vlastima radi Vašeg porijekla?

Odgovor: Nisam imao poteškoća s ustaškim vlastima osim u dva navrata. Prvi puta, početkom 1942., kad je moj osobni spis zadržao poglavni župan, pukovnik Prebeg, što je na poticaj jednog visokog ustaškog dužno snika ustanovio sam dr. Pavelić, koji je sav osupnut dao nalog da se odmah riješi s riječima da je poznavao moga oca još iz Stranke prava. Poslije rata otkrilo se je da je pukovnik Prebeg, koji je kao ustaša bio osuđen savezno s ličkim ustankom, na robiji postao komunist i kao takav uspio se infiltrirati u sam vrh hrvatske vlade. Poglavni župan bio je, naime, viši šef kabineta samoga dr. Pavelića. Drugi puta pokušao me je izazvati u Zagrebu jedan niži redarstveni činovnik, no ja se na to nisam osvrnuo, te je stvar protekla mirno.

Pitanje: Usporedite Ustaški i Partizanski pokret i NDH i Jugoslaviju.

Odgovor:Odgovorit ću prvo na drugi dio pitanja, jer prvi je dio ovisan o odgovoru na drugi. Temeljna razlika između Hrvatske i Jugoslavije jest u značaju države. Hrvatska je zemlja hrvatskog naroda, te bi prema tome hrvatska država bila država hrvatskog naroda. TJ slobodnom, demokratskom društvu to ne znači da bi pripadnici ostalih naroda koji žive u Hrvatskoj bili bez prava, jer slobodarski politički sustav jamči svim državljanima, osim općih ljudskih i građanskih prava, pravo na zaštitu njihovih posebnosti, bilo vjerskih, bilo kulturnih, bilo etničkih. No u narodnoj državi, kao što bi bila Hrvatska i kakva je većina europskih država, pa i onih koje imaju u svojim granicama etničke manjine, državni je narod samo jedan: ii Mađarskoj mađarski, u Francuskoj francuski, u Italiji talijanski, u Srbiji srpski.

Jugoslavija, naprotiv, u svojoj je biti višenarodna država, što uvijek dovodi do hegemonije jednoga od tih "državnih" naroda i do otpora drugih naroda. To su osjetili jugoslavenski unitaristi pa su Jugoslaviju nastojali pretvoriti u jeđnonarodnu državu, za što im je bilo potrebno pretočiti sve povijesno oblikovane narode slavenskog Juga u jedan, novi jugoslavenski narod. Mislim da nije potrebno istaknuti koliko je nepravda učinjeno tijekom tih pokušaja i do koje su se mjere zaoštrili odnosi između naroda koji su radi te politike bili osuđeni na propast. No bez jugoslavenskog naroda, kao temelja, Jugoslavija ostaje kao nestabilna država u kojoj se stalno govori o promjenama da bi se nekako uskladili interesi naroda koji u njoj žive s interesima zajednice. Zadnjih 45 godina pokazalo je da je to proces koji nikada nema konca, jer su suprotnosti nerješive.

Ako, dakle, priznamo da je u današnjem povijesnom času u Europi prevladao tip jednonarodnih država, te da su višenarodne države izuzetak, a među njima samo švicarska pokazuje stabilnost, onda je razumljivo da je potrebno zastupati podjelu Jugoslavije na njene sastavne dijelove, ako želimo prekinuti stalni proces sukobljavanja, da bi ti narodi konačno krenuli putom izgradnje stabilnih političkih oblika koji će im omogućiti pronalaženje novih i naprednijih nlobodnih rješenja u kulturi, socijalnim odnosima i gospodarstvu, bez stalnih zapreka što predstavljaju nacionalni sukobi, nacionalno ugnjetavanje i pokušaji nacionalnog oslo¬bođenja.
U tom smislu napisao je prof. Ivan Oršanić već 1952. godine ovu misao o jugoslavenstvu kao pokušaju stvaranja jednoga naroda od postojećih naroda na tom području: "U Europi su svi narodi već stvoreni i ljudi koji hoće stvorene narode uništavati ili od njih stvarati nove narode ili su neznalice ili zločinci. Idealisti nisu. Danas je pak vrijeme da shvatimo postojanje zločina u samoj ideji, u samoj koncepciji stvaranja jednog naroda od više povijesnih naroda, da shvatimo da je jugoslavenstvu prava narav zločin."

Ustaški je pokret bio izražaj, uvjetovan tadašnjim prilikama u Europi, da se ova spoznaja ostvari. Partizanski je pokret, nasuprot, stavio na prvo mjesto borbu protiv tada vladajućeg režima, a u nacionalnom pogledu vratio se iluziji da je moguća nacionalna ravnopravnost, te prema tome, nacionalna sloboda svih naroda u jednoj višenarodnoj državi kao što je Jugoslavija. Slom tzv. bratstva i jedinstva i pooštreni nacionalni sukobi u Jugoslaviji koji su kočili svaki napredak, dokaz su da je idejna postavka partizanskog pokreta u nacionalnom pitanju bila pogrešna. Raspravljati danas o tome, nakon iskustva s kraljevskom Jugoslavijom (od 1918. do 1941.) i s komunističkom Jugoslavijom i njenim različitim ustavnim rješenjima od 1945. do 1990., doista nema smisla. Jer ono što nije uspjelo kroz 70 godina unatoč svih promjena u ustavnim rješenjima, ne može uspje¬ti ni u budućnosti.

Pitanje: Vaša razmatranja i skice za portet dr. Ante Pavelića.

Odgovor: Nisam povjesničar te se ne osjećam pozvanim dati konačni sud o dr. Anti Paveliću. Kao mladić bio sam zanesen mitskom predodžbom o dr. Anti Paveliću kao nosiocu baklje hrvatske nezavisnosti. To nam je bila inspiracija. Za vrijeme rata vidio sam u njemu državnog poglavara jedine hrvatske države u moderno doba. Ako sam imao nekih sumnja, smatrao sam potrebnim ustrajati u borbi da se očuva hrvatska država, vjerujući da će se nakon rata uspostaviti ona sloboda koju je zastupalo pravaštvo, iz kojega je potekao dr. Pavelić. U prvim godinama nakon poraza šutio sam, jer nisam želio biti kritičar onoga koga su pobjednici toliko napadali želeći s njime uništiti i ideju hrvatske države, no zatim sam se priključio novoj nacionalističkoj skupini koja je pod imenom Hrvatska republikanska stranka zastupala hrvatsku nezavisnost uz političku slobodu. Nikada, nisam osobno napadao dr, Pavelića, unatoč neslaganja s njegovom politikom. Nakon njegove smrti napisao sam kraću analizu u časopisu Republika Hrvatska (br. 38 od 10. travnja 1960.) iz koje ću navesti nekoliko glavnih misli:

"Možda je najveća odluka u političkom radu dra. Pavelića bio njegov radikalni prekid s pravaškim oblicima 1929. godine i stvaranje potpuno nove, bitno različite organizacije. U tome je dr. Pavelić pokazao dublje shvaćanje političkih potreba nacionalne borbe i veću odlučnost od svih tadašnjih hrvatskih političkih prvaka. Po svom političkom odgoju i po stranačkoj tradiciji, koju je dobro poznavao kao predsjednik pravaške omladine i kasnije predsjednik obnovljene Hrvatske stranke prava, dr. Pavelić je bio pravi hrvatski liberalac parlamentarno-opozicionog tipa. Teško si je zamisliti čovjeka koji bi bio više udaljen od slike fašističkog vođe. Njegovo je prirodno mjesto bilo u parlamentu, a liberalizam XIX. stoljeća njegova prirođena ideologija.

Ipak je on shvatio da se protiv Aleksandrove vojničke diktature, koju su pomagali svi liberalno-demokratski elementi na Zapadu, ne može boriti kao liberalni demokrat." Procjenjujući pak cjelinu njegova djelovanja, napisao sam u istom osvrtu na njegov život: "Godine 1929. dr. Pavelić,shvaća da je ideja hrvatskog nacionalizma bitna, a da su političkostranački oblici samo sredstva koja se moraju prilagođivati novim prilikama, te zato radikalno kida sa svojom stranačkom tradicijom i sa svojim osobnim sklonostima i stvara nešto novo, što se unatoč svih nedostataka pokazalo prikladnim sredstvom u borbi.

Godine 1945. nema te snage i prodornosti, nego izabire najlakši put, put političke ustrajnosti. Obnavlja ono što su događaji pregazili, bez vizije da se povuče i uputi druge da stvore nove, prikladne političke oblike za hrvatski nacionalizam. Prestaje biti nosiocem, dinamike u hrvatskom nacionalizmu i pretvara se u statičnog predstavnika prošlosti."Moj sud je sigurno subjektivan, jer objektivno će se o njemu kao i o cijelom razdoblju Nezavisne Države Hrvatske (a i o partizanskom pokretu) moći pisati tek jedno tridesetak godina nakon obnove slobodne i nezavisne hrvatske države. Trideset godina prošlo je od kada sam napisao ove misli. Stekao sam mnogo novih iskustava. No nemam što dodati onome što sam tada napisao.

Pitanje: Jeste li poznavali Pavelića (ako jeste, onda ispričajte neki detalj u svezi s tim) ?

Odgovor: Nisam imao nikakvih osobnih dodira s dr. Antom Pavelićem za vrijeme Nezavisne Države Hrvatske, što je bilo potpuno normalno, jer između poglavara države i jednog mladog, nižeg časnika ne mogu postojati nikakvi dodiri. U Buenos Airesu sam pristupio Hrvatskoj republikanskoj stranci koja, iako je stajala na istom starčevićanskom i nacionalističkom temelju, nije se slagala s negativnim vidovima politike koju je provodio dr. Ante Pavelić u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj i kasnije u emigraciji. Slučajno sam s njime dva puta razgovarao kad sam u ime Hrvatske republikanske stranke došao u Hrvatski dom, sijelo organizacija Hrvatskog oslobodilačkog pokreta koji je slijedio dr. Pavelića. Imali smo naime dogovore o zajedničkom javnom nastupu prigodom manifestacija u korist mađarskog naroda koji se je tada bio podignuo protiv sovjetske vlasti. Na te dogovore došli su predstavnici svih hrvatskih političkih skupina u Buenos Airesu i znatan broj Hrvata je tada pod hrvatskim zastavama sudjelovao na manifestacijama koje su priređivale sve argentinske nekomunističke političke skupine kao i organizacije naroda čije su zemlje bile pod komunizmom.

Ova dva razgovora bila su posve kratka, bez ikakve političke važnosti, dakle akt kurtoazije mlađega čovjeka prema starijem gospodinu koji je, osim toga, bio bivši državni poglavar pod kojim sam služio u hrvatskoj vojsci. Svoje poglede na ustaštvo želim zaključiti jednom anegdotom, koja ilustrira intimni osjećaj velike većine ustaških časnika prema fašizmu. U časničkoj menzi Ustaške vojnice u Zagrebu bio je propis da kod ulaza svaki od nas pozdravi dizanjem desne ruke skup (ili sliku dr. Pavelića). Dizanje ruke bio je službeni pozdrav. Ne sjećam se da li je to bilo 9. ili 10. rujna 1943., nakon kapitulacije Italije, ušao je ustaški poručnik Zdenko Boraš i umjesto pozdrava dizanjem desne ruke, pozdravio je salutiranjem kao domobranski časnici. Već su slijedeći dan skoro svi tako pozdravljali, tako da je zapovjedništvo (navodno na zahtjev Nijemaca, jer se promjena pozdrava počela širiti munjevitom brzinom) javilo u dnevnoj zapovijedi da je službeni pozdrav i nadalje dizanje desne ruke.
Ljutu travu na ljutu ranu!

Kralju Dmitre Zvonimire - u tamnici tvoji su ratnici-tvoji Generali!
Avatar
LEGIONARI
Podurednik
Postovi: 1554
Pridružen/a: čet vel 26, 2009 3:40 pm

Re: Ustaški Pokret

Post Postao/la LEGIONARI »

4. U EMIGRACIJI:

Pitanje: Kako ste doživjeli propast NDH?

Odgovor: Povukao sam se iz Zagreba, po nalogu, popodne 6. svibnja 1945. Te noći, u Sloveniji, slušao sam razgovore drugih koji su se isto povlačili. Većina je bila puna optimizma i vjerovala je da ćemo se uskoro
vratiti u Zagreb i da je povlačenje samo taktika. Ne znam zašto, no osjetio sam da se nećemo brzo vratiti i
da je to konac jednog razdoblja u životu hrvatskog naroda, a za mene osobno velika prekretnica. Kasnije
sam uvidio da je moj predosjećaj bio točan.

Pitanje: Kada ste i kako emigrirali? čime se danas bavite? Jeste li bogati i biste li ulagali u Hrvatsku i pod kojim uvjetima?

Odgovor: Nakon dvije nedjelje u Austriji Englezi su počeli evakuirati hrvatske izbjeglice vlakovima. Kasnije
sam saznao da je prvi vlak krenuo prema Jugoslaviji te je većina onih koji su bili u njemu zaglavila u marš
evima smrti. To smo čuli nekoliko mjeseci kasnije od onih koji su prigodom izručivanja ili prvih dana marša uspjeli pobjeći i probiti se do Italije. Vlak, u kojemu sam bio, krenuo je prema Italiji gdje sam s ovećom skupinom drugih bio Mučen i odveden u zarobljenički logor. Nakon 15 mjeseci zarobljeništva, prigodom trans
porta iz jednoga logora u drugi, pobjegao sam iz vlaka i živio sam u Rimu sve dok nisam uspio emi
grirati u Argentinu.

U Argentini sam počeo kao radnik te sam učio jezik. Nakon nekoliko mjeseci zaposlio sam se u jednom poljoprivrednom poduzeću izvan Buenos Airesa, a dvije godine kasnije u jednom industrijskom poduzeću u
Buenos Airesu, odakle sam otišao u jednu veću argentinsku odvjetničku kancelariju u kojoj sam brzo napre
dovao zahvaljujući znanju stranih jezika. Bili su specijalizirani u pitanjima zaštite industrijskog vlasništva
(izumi i zaštitni znakovi), u čemu sam se onda počeo specijalizirati, te sam se osamostalio 1952. U toj struci radim i danas, mislim prilično uspješno, tako da sam stekao međunarodni glas. Argentinci mi nisu ni pomagali (što nikada nisam tražio) ali ni odmagali, nego su me pustili da slobodno radim, što mi je omogućilo da studijem, marljivim radom, štedljivošću i postojanošću stvorim pristojnu egzistenciju.

Volim svoju struku i mislim da svaki intelektualac koji doista pozna struku kojoj se je posvetio, mora ju
zavoliti. Moja je struka veoma zanimljiva i omogućila mi je uvid u najsuvremeniji industrijski razvitak. Nisam bogat, nego sam dobro stojeći profesionalac, dakle ne kapitalist, nego stručnjak koji je imao uspjeha u svojoj struci. Prema tome, nemam nekakav veći kapital za ulaganje u domovinsku industriju, kao što me pitate.

Pitanje: Hrvatska politička emigracija neposredno nakon rata i neposredno nakon sloma hrvatskog proljeća.

Odgovor: Ne mogu govoriti o hrvatskoj emigraciji kao o nekoj cjelini, jer je veoma raznovrsna u pogledu stručne spreme i radi sredina u kojima se je razvijala. Uglavnom su skoro svi iseljenici (politički i ekonomski) počeli veoma skromno, ali su mnogi radinošću, štedljivošću i sposobnošću uspjeli u svojim sredinama ući u srednji stalež, neki u viši radnički ili činovnički stalež, a poneki i kao poduzetnici. Njihova djeca uglavnom imaju visokoškolsku ili srednjoškolsku naobrazbu i dobro su se snašla u različitim sredinama. Držim da je emigracija dokazala sposobnost hrvatskog naroda da se na gospodarskom području razvije jednako kao i najnapredniji europski i američki narodi, ako može živjeti u sustavu osobne, političke i gospodarske slobode, lišena terora i licemjerja što predstavlja socijalizam u svim svojim oblicima. U zemljama slobodnog tržišta i slobodne inicijative hrvatski su emigranti napredovali. Gdje je manje slobode, uglavnom su ostali kao radnici. No emigracija tolikog broja zdravih i sposobnih ljudi velik je gubitak za hrvatski narod, koji se od toga neće tako brzo oporaviti, jer se ne može očekivati masovni povratak emigranata, a još manje njihove djece rođene u stranim zemljama. To puštanje hrvatske krvi (u prenesenom smislu) cijena je koju su Hrvati platili za jugoslavenski i komunistički pokus od 1945. do 1989. godine. Ovaj hrvatski demografski gubitak je najprikladniji spomenik Titovoj politici.
Ljutu travu na ljutu ranu!

Kralju Dmitre Zvonimire - u tamnici tvoji su ratnici-tvoji Generali!
Odgovorite