Hrvatski križari 1945 -

''Ti hrvatski narode ne očekuješ svoga spasa od gavana i bogatuna...''
Odgovorite
Avatar
LEGIONARI
Podurednik
Postovi: 1554
Pridružen/a: čet vel 26, 2009 3:40 pm

Hrvatski križari 1945 -

Post Postao/la LEGIONARI »

Za Hrvatske vojnike križare koji su u Hrvatskoj naztavili borbu za NDH poslije 15. svibnja 1945 borili
su se sve dok nisu izginuli od srbočetničkokomunističke ruke. Izišlo je par knjiga na ovu temu, ali
mislim da su nepravedno prešućivani kroz povijestnu zbilju i da vjerojatno postoji podataka o ovim
Hrvatima koji nisu poklekli pred srbočetničkokomunističkim zločincima nego su slijepo vjerovali u
svoj sveti cilj slobodnu i Nezavistnu Državu Hrvatsku. Ako postoji podataka o križarima molim vas
da ih ovdje upišete. Svaki zapis iztine o križarima bit će zahvala njima samima.

ZDS
Ljutu travu na ljutu ranu!

Kralju Dmitre Zvonimire - u tamnici tvoji su ratnici-tvoji Generali!
Avatar
zummann
Urednik
Postovi: 3262
Pridružen/a: čet vel 22, 2007 6:56 pm

Re: Hrvatski križari 1945 -

Post Postao/la zummann »

Postoji tema(ili teme,ne sjećam se više) o Križarima,otvorena unazad nekoliko godina.Pokušaj ju naći pretražnikom.
Nikad ne prestati vikati već sipati bijes,
kao što vulkan riga lavinu.
U noćima mračnim bit gorući krijes,
što svijetli daleko,daleko u daljinu....
Avatar
ZELJKO
Vojnik
Postovi: 14
Pridružen/a: sub kol 13, 2011 4:17 pm
Lokacija: Osijek

Re: Hrvatski križari 1945 -

Post Postao/la ZELJKO »

Evo ako ti ovo moze pomoci, citao sam neke njegove zapise ali vecinom sa moga kraja (Slavonija) posto u obitelji imam i poginulih Ustasa, Krizara, te iz domovinskog rata HOS-ovoca i inace branitelja ostalih postrojbi.
Poticem iz Hrvatske domoljubne obitelji, nazovimo je Ustaske te sam se davno jos zanimao za neke stvari.
Znam da nije nesto ali nadam se da ce ti pomoci.....


Dr. Zdenko Radelić

Hrvatski institut za povijest
Opatička ulica 10, Zagreb, tel. 01-485-1721; fax.: 01-485-1725
Granice 8, Zagreb, tel. 3708-042

Spremni.
Avatar
Kum Bečo
Podurednik
Postovi: 901
Pridružen/a: uto pro 16, 2008 4:16 pm
Lokacija: Sarajevo

Re: Hrvatski križari 1945 -

Post Postao/la Kum Bečo »

Ovdje na širem području Sarajeva su najpoznatiji bili tandem Šimić i Brkljančić, porijeklom od Širokog a uhvaćeni u okolici Sarajeva gdje su vršili operacije. Osuđeni na smrt i kazna je izvršena. Ne znam više detalja
Beogradski pašaluk
Avatar
ZELJKO
Vojnik
Postovi: 14
Pridružen/a: sub kol 13, 2011 4:17 pm
Lokacija: Osijek

Re: Hrvatski križari 1945 -

Post Postao/la ZELJKO »

Avatar
LEGIONARI
Podurednik
Postovi: 1554
Pridružen/a: čet vel 26, 2009 3:40 pm

Re: Hrvatski križari 1945 -

Post Postao/la LEGIONARI »

KRIŽARI NA GOSPIĆKOM PODRUČJU 1945. – 1950.

Uvod

U hrvatskoj povijesti razdoblje Drugog svjetskog rata i poraća jedno je od najtragičnijih, ali i najkontro
verznijih razdoblja čije se posljedice osjećaju još i danas. Suočeni s dirigiranom i kontroliranom povijesnom znanosti u razdoblju socijalističke Jugoslavije, mnogi se povijesni događaji, njihovi uzroci i posljedice na
temelju tako nastale literature nisu mogli realno shvatiti. Pobjednici su pisali povijest onako kako su je oni vidjeli, ili kako im je zbog političkih ili drugih razloga tada jedino odgovaralo, a viđenje onih koji su u tom
ratu izgubili, ili su zbog nekih drugih razloga proglašeni opasnim za novonastali društveni poredak nije se
moglo čuti, ili se čulo samo u emigraciji u koju su mnogi Hrvati u tom razdoblju bili
prisiljeni otići. Tu literaturu označava "dosta nerazumijevanja, nesnošljivosti, nepomirljivosti, opravdavanja
ili optuživanja, pripadničkoga pa i naumljena krivog interpretiranja."

Zbivanja tijekom drugog svjetskog rata na području Like ostala su također zabilježena i dostupna, gotovo isključivo u radovima koje obilježava jednostran pristup povijesnim događajima. Tako je nastao niz rado
va i memoarskih zapisa partizanskih boraca, popisi narodnih heroja i popisi palih boraca. U njima, naravno
nisu spomenuti "svi oni koji su u toku narodnooslobodilačke borbe izgubili život na strani okupatora ili domaćih izdajica bilo na koji način (kao borci, pomagači, simpatizeri)" jer ih jugoslavenska država nije smatrala
žrtvama rata, bez obzira jesu li stradali tijekom ili neposredno po završetku drugog svjetskog rata kao vojnici
ili civili. Zbog ovakva pristupa u samostalnoj Hrvatskoj u nekoliko je navrata pokrenuta inicijativa za utvrđi
vanje žrtava drugog svjetskog rata i poraća, no već na samom početku tih projekata pojavili su se politički problemi i nesuglasice koje su dovele do njihova prestanka.

Posljednji takav projekt pokrenuo je dr. Josip Kolanović i u njega su uključene sve znanstvene institucije i
arhivi u Republici Hrvatskoj. Zbog tih je razloga i Matica hrvatska, ogranak Gospić, već 1992. izvršila popis hrvatskih žrtava drugog svjetskog rata i poraća te ga objavila pod nazivom Gospićki spomen-zbornik. U njemu
su evidentirana 1754 gospićka Hrvata od kojih je do 1945. poginulo 637, a ubijeno nakon 4. travnja, kad su u Gospić ušle partizanske jedinice njih 1117. Taj podatak govori o svim strahotama koje su gospićki Hrvati proživljavali tih prvih dana poraća. U takvom je očito ozračju živio Gospić svoje prve godine po završetku dru
gog svjetskog rata. Za tih su se vremena u ličkim šumama skrivali i iz njih djelovali križari pokret koji se u cijeloj Hrvatskoj, a posebno u Lici pojavio nestankom NDH, s namjerom da se u tim prvim poslijeratnim godinama odupre novoj državi i njezinu komunističkom poretku.

O njegovim začetcima, razvitku i konačnom kraju pisao je Zdenko Radelić u knjizi Križari gerila u Hrvatskoj (objavljenoj u izdanju Hrvatskog instituta za povijest i Doma i svijeta iz 2002.), a o križarima na ličkom
području pisao je u svojim sjećanjima i križar Ante Vukić u knjizi Velebitski vukovi (koju je objavio u emi
graciji 1984.), kao i dr. Manja Frković koja je svoja sjećanja objavila u Vili Velebita. U Vili Velebita su o poslijeratnom Gospiću pisali i Nikola Bićanić, dr. sc. Mile Bogović, Ante Rukavina, Pavao Murgić, Ana Tomljenović, Nikola Matanić, general Josip Aleksić, Josip Grbelja i drugi. Nekoliko članaka u Političkom zatvoreniku o istoj temi napisao je Ivan Vukić. O križarima je izvješćivala i Udba u svom elaboratu Rekonstrukcija banditizma za bivši kotar Gospić iz šezdesetih godina 20. st., koji se čuva u Hrvatskom
državnom arhivu u Zagrebu. Na temelju tih zabilježaka i izvora koji se čuvaju u Državnom arhivu u Gospiću
te ostalim arhivima i privatnim zbirkama nastojat ću opisati pojavu, djelovanje i konačni kraj ličkih križara.






Pripreme i početak gerilskog ratovanja

Kako se približavao konac rata, posebno kapitulacijom Italije, povećavao se u NDH teritorij pod kontrolom partizanskih jedinica. Pokušavajući se oduprijeti partizanskom napredovanju, njemačko se zapovjedništvo odlučilo suprotstaviti gerilskom partizanskom ratovanju istom metodom. U tom su nastojanju osnovali pose
bnu formaciju za organiziranje diverzija Jagdverband. Za jugoistok Europe bio je nadležan Jagdverband Süd
ost s centrom pored Beča." U Zagrebu su postojala dva centra sa sličnim zadacima: njemački pod nazivom Jagdverband der Waffen- SS, i hrvatski pod okriljem ustaške obrane." Od četiri desetine te jedinice jedna
se nalazila na području Gospića radi gerilskih napada na teritoriju pod partizanskom kontrolom. U rujnu 1944. počele su pripreme za gerilski rat na Velebitu što je posebno podupirao veliki župan Like i Gacke, Jole Buja
nović uz potporu pukovnika Delka Bogdanića. (O potrebi nastavka borbe gerilskim ratovanjem Bujanović je izvijestio i predsjednika Vlade NDH Nikolu Mandića koncem travnja 1945.)

U tom su smislu u Velebitu trebale biti izgrađene zemunice koje su uz, odabrane pećine, trebale biti opskrbljene hranom, sanitetskim materijalom i oružjem kao logistika gerilskom ratovanju. O njihovu postojanju svjedoče iskazi Ante Vrbana, uhićenog i pogubljenog križara, sudionika Akcije 10. travnja. No, o postojanju ranije izgrađene križarske logistike ne svjedoče zapisi preživjelih križara s Velebita ni dokumenti partijskih organizacija i partizanske vlasti, a pukovnik Josip Aleksić, zapovjednik Gospića, nakon preuzimanja zapovjedništva nije pronašao izgrađen logistički sustav pa vjerojatno te logistike na Velebitu nije ni bilo.

Koncem 1944. partizanske su jedinice zauzele Gračac i pomaknule crtu bojišnice do Metka. Sljedećih su mjeseci na tom području trajale stalne borbe, a ulaskom partizana u Bilaj partizanske jedinice na tom području sasvim su se približile Gospiću. Partizanske su jedinice, pripremajući napad na Gospić koji je uslijedio 4. travnja, namjeravale grad potpuno okružiti i presjeći komunikaciju s Karlobagom i Otočcem kako bi onemogućili komunikaciju Hrvatskih oružanih snaga NDH s tih područja i spriječili povlačenje snaga koje se branile Gospić
te ih potpuno uništile. "Za to vrijeme trebalo je da, uz podršku artiljerije i tenkova, 9. i 8. brigada zauzmu Lički Novi, Oštru i Žabicu i sa juga i zapada napadnu Gospić, te u sadejstvu s dijelovima 26. udarne divizije unište neprijatelja u njemu i oslobode grad. Za to vrijeme 5. prekomorska brigada trebala je da zauzme Brušane i dijelom snaga sadejstvuje 9. udarnoj diviziji u napadu na Baške Oštarije." Napad na Gospić započeo je 4.
travnja u 6 sati iz svih predviđenih smjerova i do 23 sata, prema partizanskim izvješćima, Gospić je bio pod partizanskom vlasti.

Partizanima nije pošlo za rukom potpuno opkoliti Gospić, pa su se iz njega uspjele povući jedinice HOS NDH,
tako da su u biti jedinice JA ušle u gotovo pusti grad. "Sve to, uz otpor neprijatelja, imalo je za posljedicu
da se dijelovi pomenutih divizija nijesu na vrijeme i čvrsto spojili sjeverno od Gospića, u rejonu Smiljana i Brezovog Polja, i time onemogućili svako izvlačenje ostataka neprijatelja iz Gospića." O tim zadnjim danima borbe za Gospić posljednji zapovjednik oružanih snaga koje su se branile pred partizanskim napadima, puko
vnik Josip Aleksić kaže: "Obranu Gospića i jugozapadnog dijela Like preuzeo sam 20. veljače 1945. osnivajući
u isto vrijeme 11. diviziju sa stožerom u Gospiću…Glavar mi je priopćio da s 11. divizijom i s dijelovima 392.
(Plave) divizije… izravno pod Glavnim stanom i Minorsom osnujem grupu Lika. Zbog udaljenosti i slabe veze dobio sam posebne ovlasti, a kako je u izgledu iskrcavanje Engleza na našu obalu, divizija ne smije s njima prihvaćati nikakvu borbu nego stupiti u vezu radi zajedničkog budućeg djelovanja protiv komunista, što je također u izgledu. Propadne li sve to,onda se pripremiti za gerilsku borbu, jer su već ranije učinjene pripreme i po Velebitu stvorena dobro skrivena slagališta, te bi i sam Poglavnik došao u Liku. To je sve propalo pošto nije bilo ništa pripremljeno, a Englezi se nisu ni iskrcali… Jedanaesta divizija popularno zvana "lička", imala je u
svom sastavu tri zdruga: 4. zdrug od tri bojne (31. ustaška, 10. lovačka i posadna bojna), jedna bitnica brdskih topova, satnija lakih bornih kola, samovozna satnija i dva voda: opkoparski i za vezu – 22. zdrug istog sastava u Otočcu i 20. zdrug u osnivanju u Senju s jednom bojnom u Brinju. Divizija je, u sporazumu sa zapovjednikom 392. divizije, držala jugozapadni dio Like osiguravajući otok Pag sa solanama pa pravac Barić Draga – Trošelji – Marasi – Tisovi visi – Klepetuša – Šiljevača – Rizvanuša − Gradina (Lički Novi) – Poljari – Greblje - Lika do ušća Počiteljice - Križ brdo –Krajnja glavica - Banulj - Šerići - Jadova do ušća Novčice - željeznička pruga - Nikšići istočno od Osika - Lipova Glavica - Konjsko brdo – Uremovići – Janjče - Ramljani, a dalje prema sjeveru veći
dio 392. divizije s mojim 22. zdrugom i brinjskom bojnom…

Kad je divizija osnovana dobila je samo zapovjednika, a da joj uopće nije udijeljeno ni osoblje za stožer niti odgovarajuće postrojbe: topništvo, borna kola, opkopari i osoblje za vezu tako da sam bio prisiljen to uzeti iz
4. zdruga…. Obilazeći skladišta 4. zdruga bio sam zaprepašten ne našavši streljiva i to me je zabrinulo. Svaki sam dan preko male krugovalne postaje… slao zahtjeve u Zagreb, nu nikad nisam dobio ništa. Obratio sam se plavoj diviziji, ona mi je prepustila pet sanduka pješačkog streljiva i to je bilo sve do kraja borbi u Lici… Opći napad uslijedio je 4. travnja na cijeloj fronti. Iako u oskudici sa streljivom, odbijamo neprijateljske žestoke napade i nanosimo neprijatelju teške gubitke.

Sa stožerom sam se nalazio u Gospiću kod "nove place" u Palijanovoj kući, kad sam oko 16 sati bio s leđa napadnut iz pravca sajmišta… Povlačenje divizije, koja je bila bez streljiva, topništva i bornih kola, bilo je neminovno. Namjeravao sam to izvršiti noću, ali radi potpunog opkoljavanja naredio sam povlačenje pod bor
bom prema području Kalinovača – Popovača – Donje Pazarište - Podastrana. I partizani su bili iznenađeni, jer
nas uopće nisu gonili, nego su slavili svoj uobičajeni pir osvećujući se hrabrom Gospiću i njegovim do tada nepobjedivim braniteljima." Istog dana partizanske su jedinice zauzele Perušić i Karlobag, 6. travnja i Otočac
i Brinje, a 9. travnja i Senj. "U oslobođeni Gospić smjestila se 6.travnja glavnina 1. ličke samostalne posadne brigade…

Ona je tad pristupila nimalo lakšem zadatku od ranijih – da očisti mjesta, ličke šume i planine od grupa i osta
taka razbijenih razbojničkih fašističkih jedinica i obezbjedi normalizaciju života u slobodi. Prvih dana ona je izvršila pretres Gospića i kontrolisala kretanja stanovništva (rampe na ulazima u grad još nijesu bile uklonjene). Zatim je vršila pretres Pazarišta, Rastoke i Velebita." Ti prvi dani nove vlasti u Gospiću bili su za mnoge Gospićane kobni. Uslijedila je osveta pobjednika nad vojnicima HOS NDH koji su ostali u Gospiću, ali i stoti
nama nedužnih civila. Takav postupak pobjednika nije bio spontan ni slučajan.
Ljutu travu na ljutu ranu!

Kralju Dmitre Zvonimire - u tamnici tvoji su ratnici-tvoji Generali!
Avatar
LEGIONARI
Podurednik
Postovi: 1554
Pridružen/a: čet vel 26, 2009 3:40 pm

Re: Hrvatski križari 1945 -

Post Postao/la LEGIONARI »

On je očito pripreman i ranijih godina kad su partizanske obavještajne organizacije prikupljale podatke s područja NDH, obrađivale ih i stvarale podlogu na kojoj je izrasla osveta. Tako je ROC Perušić izradio "Spisak naoružanih Hrvata u neprijateljskoj vojsci za općinu Pazarište", u kojem je evidentirano 479 pripadnika OS
NDH iz sela Kruščica, Stojević Draga, Budžak, Vranovine, Klanac, Oteš, Veliki Žitnik, Brizovo Polje, Dunjevac, Balenija, Predvaganac, Aleksinica, Škvadra, Kaldrma, Podastrana, Novoselija, Kalinovača, Popovača, Draga,
Mala i Velika Plana i Bakovac.

U tom je Spisku, osim imena i prezimena, obrađena još i godina rođenja i starost, pripadnost vojnoj postro
jbi, vrijeme stupanja u vojnu postrojbu, način stupanja u postrojbu, ("dragovoljac ili mobiliziran") i karakteristike. Ova je posljednja rubrika najčešće ispisana riječima bandit koljač, što je nakon predaje ili zaroblja vanja za te vojnike HOS NDH značilo i konačnu osudu pred kojom nije moglo biti obrane. O ozračju
u kojem je Gospić živio tih prvih dana poraća rječito svjedoči i pismo koje je Mica Vukelić, učiteljica i aktivi
stica KPH u Gospiću još od prije Drugog svjetskog rata, uputila Vladimiru Bakariću, a koje zbog svoje zanimljivosti donosim u cijelosti:

Odlukom da se vojne snage NDH povuku prema savezničkim snagama te da se odustane od Zvonimirove
linije nestalo je i plana o organiziranom gerilskom protupartizanskom ratovanju. Konačni kraj NDH zatekao
je tisuće vojnika HOS NDH koji nisu krenuli pravcem povlačenja u Hrvatskoj pa je za njih nastalo razdoblje pokušaja sklanjanja pred pobjedničkim artizanskim jedinicama i njihovom osvetom. Upravo se jednim od najvažnijih razloga nastanka križarskog pokreta može smatrati borba za goli život preživjelih hrvatskih voj
nika, koja se onda poklapala i s nadom da se gerilskim ratovanjem može ugroziti novi komunistički poredak
i počekati, kako su mnogi tada vjerovali, neizbježni svjetski rat zapadnih saveznika protiv SSSR-a i globa
lnog komunizma.

U toj antikomunističkoj koaliciji postojala je, prema tom mišljenju, mogućnost rehabilitacije NDH i spas
njezine preostale vojske i vodstva u domovini i emigraciji. S tim nastojanjem može se onda povezati i sam
naziv križara koji svoje utemeljenje nalazi u antikomunizmu koje se najprije u Hrvata ogleda u katoličkoj
vjeri. U tom su duhu nastajali i križarski pozdravi i parole tipa "Za Hrvatsku i Krista – protiv komunista!"
ili "Za Krista – protiv komunista!".

Takva orijentacija križarskog pokreta poslužila je ondašnjem režimu kao povod za stalno optuživanje i repre
sivan odnos prema institucijama i svećenicima Katoličke crkve. Ozračje nepovjerenja prema novom poretku i njegova rigidnost u samim početcima stvorili su u Lici jak križarski pokret o čijoj je snazi govorio i Vladimir Bakarić na ZAVNOH-u 24. srpnja 1945. g. ističući posebno područja oko Brinja, Brušana, Crnog Dabra, Krasna i Kutareva. Te križarske skupine karakterizirala je jača aktivnost i diverzantsko djelovanje te jak utjecaj na
lokalno stanovništvo koje mu je davalo i snažnu logističku potporu. Prema procjenama tadašnje komunističke vlasti u Lici je bilo dvije do tri tisuće pripadnika "ustaško-četničkih bandi".

Komunistička je vlast snažno represivno djelovala prema križarskim skupinama, ali i prema lokalnom stanovništvu za koje je više ili manje utemeljeno pretpostavljala da surađuje s križarima. O tzv. jatacima

koji su pomagali križare u Udbinom elaboratu stoji između ostalog:
"Nije moguće ustanoviti tačan broj koliko je lica jatakovalo sa odmetničkim grupama i bunkerašima, jer je
toga bilo mnogo, a o tome ne postoji sada nikakovih evidencija. Nije čak moguće iznijeti ni približan broj
jataka radi toga, što su pojedina sela odmah poslijeratnih godina masovno podržavala odmetnike."

No, u elaboratu piše kako su na području Gospića postojale dvije ilegalne organizacije koje su na različite
načine pomagale križare. Prva je od njih osnovana u Gospiću 1945. od mladih ustaških časnika i djevojaka
koji su tijekom rata pripadale ustaškoj mladeži. Organizacija je brojila 12 članova koji su uhićeni 1946. i
osuđeni na vremenske kazne. Jedan je član te skupine strijeljan. Druga takva organizacija (osnovana također 1945.) brojila je 42 člana uglavnom iz Kaniže, Brušana i Podoštre. Iz te skupine strijeljano je 5 članova, iako
ih je još 9 bilo osuđeno na kaznu smrti strijeljanjem, ali su kasnije pomilovani; ostali su osuđeni na vremenske kazne (od 1 do 10 godina zatvora).

Osim ove dvije skupine bilo je s gospićkog područja još desetak osoba koje su osuđene zbog jatakovanja
na vremenske kazne. U kolovozu 1945. Kotarski komitet KPH Perušić šalje općinskim komitetima okružnicu
u kojoj ih upoznaje s ukazom o općoj amnestiji i pomilova nju od 5. kolovoza te ih upućuje kako je primjenjivati: "Čisto je prirodno, u koliko budete pravilno koristili amnestiju sa brzim agitacijonopropagandističkim radom i ne dozvolili neprijateljskim vojnicima po šumama da predomišljaju,
već ako ih budete vojnički i politički tukli, odnosno na lukav način (…) predobijali da će se predati izvjesan
dio koljača, zato u tom pravcu treba da se otkloni sva dosadanja krutost, već u koliko bude otakovih trebate
nas izvještavati svakodnevnim izvještajima, a njih svakako pustiti na miru kod svojih kuća, jer će to pitanje rešiti OZN-a.

Dragi drugovi, ovo shvatite najozbiljnije i trebate neumorno raditi da za vreme trajanja amnestije, bar za
70% uspijemo razbiti preostali dio neprijateljskih vojnika po šumama."
U izvješću javnog tužitelja Like od 29. kolovoza 1945. g. o rezultatima amnestije stoji:
"Ukaz o amnestiji, te navedeni letaci i riješenja imali su za rezultat to, da se do danas povra tilo iz šume
170 ljudi, od toga 10 četnika. Samo sa područja Kosinj i Bakovac, gdje su ustaše imale najjače uporište
vratilo ih se oko 80." U petnaestodnevnom izvještaju Kotarskog komi teta KPH Perušić upućenog 14. svibnja 1945. Okružnom komitetu KPH za Liku navodi se:

"Što se tiče kosinjske općine, uz svestrano naše taktiziranje, banda se ne odaziva i tako da ih ukupno još
imade, što u Donjem Kosinju i Bakovcu do 250 no svaki dan se po nekoji javi tako da se je od ove cifre javilo
njih 25 iz Bakovca… Pazariška općina u njoj je svaki dan bolje stanje, a i sam narod u većini je uz naš pokret tako da se lakše može likvidirati banda koja se nalazi po šumama. U koliko nam je poznato da istih ima 40-50, koji se nisu javili. Može se primjetiti da se banda organizuje u manje grupice radi lakšeg snabdjevanja i opstanka tako da je banda, tj. Delko i ostali, pristupili održavanju sastanaka, govora sa
istima te i sa narodom koji se nalazi u dubljim šumama."

(O tim sastancima govori i izvješće OZNE od 15. kolovoza 1945. u kojem stoji: "U toku su akcije na ustaše,
da bi se omela ustaška konferencija, pod rukovodstvom Delka, koja ima da se održi na prostoru Kutareva-Pazarište.") "Nažalost, u izvorima se ne spominje kad, ni gdje je konferencija održana, a niti to tko joj je prisustvovao. Uglavnom, konferencija je bila dio priprema križara po vodstvom Delka Bogdanića za "momenat" kad mi trebamo reći svoju riječ" "Nekih ispada, agresija, sa strane istih još nije bilo, nego u Pazariškoj općini gdje su ubili jednog čovjeka koji se predao nama. U Kosi perušićke općine nalazi se 50-60 bandita koji nisu još učvršćeni kao u Kosinju i Pazarištima, ali koji još imaju moralnu i materijalnu podršku kod većine tog naroda. Radi efikasnijeg razbijanja bande mi nastojimo preko part-organizacije, a naročito preko povjereništava s kojim isto i rukovodi ubacivanjem ljudi u njihove redove, stvaranjem frakcija radi lakšeg postavljanja zasjeda i likvidiranja istih. Do sad se u praksi pokazalo da veće akcije nisu nekih većih uspjeha kao što će to napraviti udarne grupe i postavljanje zasjeda, tako da je jedna zasjeda trinaestoga ubila dvojicu ustaša, bandita u Studencima.

Ovih slučajeva ima više, a mi smo pristupili formiranju milicije slično kao u Pazarištima po svim općinama i
to od domaćih ljudi koji se predaju, a voljni su da ubijaju bandu svakako pod našim rukovodstvom. Da bi brže likvidirali ostatke neprijateljskih vojnika… riješili smo da počnemo sa iseljavanjem familija, naročito onih
koje ih najviše podržavaju (…) Neprijateljska
propaganda na teritoriju našeg kotara uglavnom dopire u obližnja sela šuma isto da neće ovakvo stanje os
tati dugo, da će doći saveznici kojima će se oni predati, kako Njemačka nije kapitulirala i najnovija propa
ganda koja se djelomično doznaje jest da će ustaše metnuti na glavu K tj. Komite." Tako je uz idejnopropagandnu aktivnost komunistička vlast pokrenula s Oznom na čelu razvijanje mreže dojavljivača, doušnika i vojno djelovanje (Okružni komitet
KPH za Liku 2. rujna 1946.g. uputio je Kotarskom komitetu KPH Gospić sljedeći dopis:

"Dragi drugovi, u cilju što uspješnije i aktivnije borbe protiv ostataka u šumi, dobili smo od vojske neku
količinu oružja. Da bi se ovo oružje iskoristilo potrebno je da se lično zaduže sa njime oni ljudi koji će sa
njime rukovati, a treba nastojati da to budu članovi K.P. Ovi drugovi treba da budu spremni, da se odazovu pozivu u akcije gdje se ukaže potreba . Vašem kotaru
dodjeljeno je 60 komada pušaka, te je potrebno da nam pošaljete izrađene dozvole po prim jerku koji Vam prilažemo, a te dozvole biti će potvrdjene i potpisane po nadležnim vojnim vlastima. Dozvole treba da samo
još imaju ime i prezime druga kojem se daje puška, s štempilj i potpis sleduje od nadležnih ustanova. Dozvole dostavite što pre k nama, da bi na temelju njih mogli primiti puške.")

Raspisivane su tjeralice i obećavane novčane nagrade, zatvarani i suđeni mnogi osumnjičenici za suradnju s križarima te preseljenje brojne obitelji u druge krajeve Hrvatske. U Lici je tijekom prve godine komunističke vlasti iz podvelebitskih sela iseljeno 333 člana iz 63 obitelji. O funkcioniranju institucija pravne države, ali i o prilikama u Lici u tom razdoblju svjedoči i dopis javnog tužitelja okruga Lika od 26. travnja 1945. u kojem između ostalog
stoji: "Dragi drugovi, u kratkim crtama obavještavamo Vas o stanju na teritoriju okruga Lika. U Hrvatskim selima vlada strah što će biti s onima koji se predavaju našim vlastima. Jedan još manji dio naroda nije se povratio svojim kućama iz Podvelebitskih sela.

Prilikom ulaska naših jedinica u Gospić, hotimično je ubijeno od strane naše vojske 12 nedužnih osoba
većinom žena i djece. Ova stvar je u ispitivanju i ima izgleda da će se kroz kratko vrijeme točno ustanoviti
tko je bio inicijator i izvršioc ovoga djela… I dalje se samo sporije i u manjoj mjeri nego prvih dana vrši
proces razdvajanja na koljača i koljača, koji se nalaze po šumama. Do danas se prijavilo u našim vlastima
samo u Sinačkoj općini oko 800 ustaša, legionara itd. Uspjelo se u dobroj mjeri suzbiti pljačkanje po novooslobođenim Hrvatskim selima od strane Srpskoga naroda…

Što se tiče rada našeg Tužilaštva on je prilično otežan. Aparat u tužilaštvu se sastoji od tužioca, pomoćnika
i jedne drugarice koja je bila kao činovnica uposlena u tužilaštvu u vreme bivše Jugoslavije i za vrijeme
NDH-a, a za koju smo vam dostavili u izvještaju broj 1. njezine karakteristike… U okružnom sudu za sada
nije ostao nego jedan pravnik, no i taj nije u centru, nego se uslijed lošeg zdravlja nalazi na bolovanju, tako
da nam je i s te strane u priličnoj mjeri otežan rad. Optužnice u krivičnim predmetima gdje je to potrebno podizati ih moramo gotovo sami obavljati tj. bez stručnog lica, jer pojedine stvari su hitnog karaktera.
Molimo vas nastojte nam ako je moguće odmah poslati jednoga pravnika, da bi se rad u našem tužilaštvu
mogao odvijati na vrijeme i što pravilnije."Takvo je stanje uz brojna suđenja i smaknuća te privilegiranost srpskog u odnosu na hrvatsko stanovništvo stvaralo snažno nepovjerenje Hrvata prema novoj vlasti, koja suočena s tim problemima donekle mijenja na bolje svoj odnos prema Hrvatima.

"Čini se da je politički utjecaj križara nadilazio njihovu brojnost. Zbog toga, ali i zbog lošeg stanja odnosa
među Srbima i Hrvatima u Lici, CK KPH u proljeće 1946. osnovao je posebnu komisiju sa zadaćom da provjeri pravo stanje i da otkrije njihove uzroke. Naime, do komu nističkog vodstva doprli su glasovi su Hrvati uvjereni
u to da su Srbi zavladali, da se isključ ivo oni nalaze na vodećim položajima i da se samo oni zapošljavaju u državnim službama. Suprotno tome, da su Hrvati pravno i politički potpuno zapostavljeni i porobljeni. I zaista,
pokazalo se da "neprijateljska propaganda" nije bila pretjerana jer je izvješće potvrdilo mnogobrojne nepravde prema Hrvatima, njihovu ugroženost i zapostavljenost na svim razinama. Iako je broj Hrvata i Srba u Lici bio približno podjednak, u partijskoj organizaciji Like bilo je 3 500 Srba i samo 450 Hrvata.

Još gora situacija bila je u državnim službama, policiji i u podjeli hrane. Takovo stanje moralo je imati
odraza i na jačanje križara u Lici." Križarske skupine, njihova aktivnost i kraj
Nakon povlačenja jedinica HOS NDH iz Gospića pojavile su se križarske skupine različite po broju članova, aktivnosti i utjecaju među narodom. Iz literature proizlazi da je nakon prvo bitnog kaosa, demoralizacije, pljačkaških ispada i ubojstava među križarima, Delko Bogdanić uspio povezati raspršene skupine. "Stvorila
se široka mreža suradnika, obavještajna služba, a opskrbili su se sa sanitetskom opremom, papirom, pisaćim strojevima i ostalim potrepštinama.

Prikupljali su dobrovoljne priloge za šumu. Pojavile su se i "jedinstvenije političke parole." Aktivirali su dio naroda, a akcije su postale organiziranije." U to vrijeme konsolidacije i najjačeg križarskog djelovanja,
križarske su skupine navodno pripremale i upad u Gospić.
Iz Udbinih elaborata nastalih šezdesetih godina proizlazi da je na području Like tada ostalo ukupno 244 vojnika HOS NDH okupljena u više grupa. Neke od tih grupa bile su vrlo
aktivne i s jakom logističkom mrežom u podvelebitskim selima, a većina ih je ipak bila neaktivna. Većina grupa likvidirana je tijekom 1945. ali su mnogi križari ostali sve do 1948., a neki i do 1952. (Uz te skupine križara tih prvih mjeseci i godina poraća na području Gospića treba spomenuti i tridesetak tzv. bunkeraša, pripadnika HOS NDH koji su se samostalno sakrili ne poduzimajući nikakve aktivnosti i tako čekali pogodan trenutak za bijeg u emigraciju.)

Najpoznatija križarska grupa na ovom području bila je ona Delka Bogdanića kojega su se partizanske vlasti iznimno plašile, a ostatci vodstva NDH u emigraciji računali su da je on, uz Maksa Luburića i Rafaela Bobana, jedan od glavnih vođa domovinskog otpora za koji su vjerovali da je znatno jači nego što je uistinu bio. Zbog takvog su mišljenja onda i pokrenuli akcije, kao što je bila ona pod nazivom 10. travnja koja je doživjela svoj kraj u obruču Ozne. Delko Bogdanić je, kažu svjedoci, posljednji napustio Gospić izašavši iz njega u tenku i na području Pazarišta odlučio ostati u Velebitu. S njim je ostao i ustaški bojnik Slavko Hajdinović.
Neki izvori kažu da su u Delkovoj skupini, osim njega, bila samo još dvojica ustaških zastavnika koji nisu identificirani, a da zbog sigurnosti nije dopuštao da se u skupinu priključe drugi borci. Skupina nije poduzimala nikakvih akcija, tek je povremeno kontaktirala s drugim
skupinama. No iz zapisnika partijskih ćelija s područja Perušića proizlazi da je ta skupina bila aktivna, poglavito u promidžbenom smislu, i da je imala velik utjecaj među hrvatskim narodom. Kad je skupina u jesen 1946. otkrivena, Delko Bogdanić se navodno sam ubio, a tadanja je vlast njegovu smrt doživjela kao veliku pobjedu, pa je tijelo mrtvog muškarca izložila iza gospićkog zatvora, želeći taj svoj uspjeh podijeliti i s narodom koji je dolazio vidjeti mrtvog Delka.

Dok su mnogi ekstremni komunisti nastojali poniziti i mrtvo tijelo pukovnika Bogdanića, dio Hrvata koji je s nevjericom primio vijest o njegovoj smrti u mrtvom muškom tijelu nisu prepoznali Delka Bogdanića. Vjerojatno to i nije bio pukovnik Bogdanić, i moguće je da je poginuo kao anonimni križar na Velebitu. Legenda o njegovoj hrabrosti živjela je i živi i danas među brojnim Hrvatima u Gospiću. …

"Delko Bogdanić bio je jedan od rijetkih ustaša kome su uz Pavelića bile posvećene parole na javnim mjestima. Tako su po nužnicima u gospićkoj gimnaziji ponekad osvanjivale parole "Živio vitez Delko Bogdanić!" Smrt Delka Bogdanića bila je velika pobjeda nove vlasti,
istovremeno i veliki udarac svim križarskim skupinama na ličkom području, pa i početak njihova konačna kraja. Druga poznata križarska skupina je ona Milana Frkovića Gucinog koju je Udba okarakterizirala kao "najizrazitiju odmetničku grupu". Grupa je brojila dvadeset članova, bila je aktivna i uz "masu svojih jataka" u Trnovcu, Brušanima i Ličkom Novom. Najpoznatija akcija ove skupine bila je ubojstvo dvojice članova Okružnog komiteta KPH za Liku: Ivana Došena Sokola i Đure Čalića u ljeto 1945. te likvidacija jednog odbornika i zauzimanje zadruge u Trnovcu i Oštarijama. Skupina je razbijena potkraj 1945. i većina njezinih članova likvidirana. Nekolicina je uspjela pobjeći, ali je uhvaćena i većinom
likvidirana kasnije.
Ljutu travu na ljutu ranu!

Kralju Dmitre Zvonimire - u tamnici tvoji su ratnici-tvoji Generali!
Avatar
LEGIONARI
Podurednik
Postovi: 1554
Pridružen/a: čet vel 26, 2009 3:40 pm

Re: Hrvatski križari 1945 -

Post Postao/la LEGIONARI »

Toj su skupini pripadali:

- Milan Frković, rođen 1915. u Ličkom Novom, vođa grupe do jeseni 1945. kad je opkoljen u Ličkom
Novom u zaselku Vukelja gdje se bio sklonio vjerujući da će se na proljeće ponovno vratiti u Velebit i
nastaviti borbu, te se opkoljen sam ubio.
- Stipe Frković, Milanov brat, trgovački pomoćnik, za kojeg je Udba zapisala da je nestao pri likvidaciji skupine i da se za njegovu sudbinu ne zna.
- Ive Sudar, rođen 1925. u Brušanima, strijeljan 1946.
- Mate Šuper iz Rizvanuše, strijeljan 1946.
- Ive Šuper, Matin brat, strijeljan 1946.
- Jurica Brkljačić iz Brušana, likvidiran u jesen 1945. pri likvidaciji grupe.
- Marko Frković iz Ličkog Novog, likvidiran u jesen 1945. pri likvidaciji skupine.
- Slavko Skender iz Boričevca, strijeljan 1946.
- Joso Tomljenović Kovač iz Podoštre, ubijen 1946.
- Jure Čanić, rođen 1925. u Kaniži, ubijen 1945.
- Pajo Asić iz Ličkog Novog, ubijen 1946.kod Lukova Šugarja.
- Ivan Došen, rođen 1921.u Rizvanuši, uhvaćen 1946. i osuđen na smrt.
- Mate Došen iz Rizvanuše, uhvaćen 1946. i osuđen na smrt.
- Lukica Naglić, trgovac iz Brušana, uhvaćen 1946. u kući svog tasta u Ličkom Novom i ubijen.
- Manja Frković, rođena 1929. u Gospiću, uhvaćena u Zdunić Varošu gdje se skrivala i bila zatvorena u
gospićkom zatvoru.
- Kata Tomljenović, rođena 1923. u Podoštri, uhvaćena na Velebitu 1945. i osuđena na 20 godina zatvora,
1952. puštena na uvjetni otpust.
- Marica Ratković iz Brušana, uhvaćena na Velebitu jeseni 1945. i puštena bez suđenja.
- Mara Sanković, rođena 1923. u Brušanima, uhvaćena jeseni 1945. Najprije osuđena na smrt, pa pomilo
vana na 15 godina zatvora, puštena na uvjetni otpust.
- Ivanka Lilovac, rođena 1924. u Gračacu, činovnica koja je za vrijeme rata živjela u Gospiću. Kad je nestalo Frkovićeve skupine vratila se kući gdje je uhvaćena i osuđena na smrt strijelja njem. Njezinu je presudu
Vrhovni sud FNRJ – Vojno vijeće 31. kolovoza 1945., II. sud. 2000/45 potvrdilo. Sredinom rujna Ivanka Lilo
vac s još četvero osuđenika (Juka Čanić, Marija Čanić, Mica Kukuć i Joso Stilinović) kojima su priključena
još dva muškarca, odvezeni su kamionom i strijeljani.

"Grupa Milana Frkovića duboko je vjerovala u pobjedu hrvatskih snaga, to jest u stvaranje hrvatske države
i tom cilju podredila je sve akcije. Međutim razvoj događaja i učvršćivanje partizanske vlasti, izolacija na velebitskom prostoru, akcije koje je poduzimala vojska doveli su do razbijanja grupe. Velebitski su ratnici nestajali s velebitske scene, bilo da su poginuli u borbi, da su sami sebi presudili ili su pohvatani i likvidirani." Skupina u Zablatima pored Smiljana brojila je trinaest članova, uglavnom mještana Smiljana i Zablata i nije do jeseni 1945., kad je otkrivena i likvidirana, izvršila nijednu akciju. Zapisi Udbe o ovoj su skupini necjeloviti, neka su imena izostavljena, a neka krivo napisana. O likvidaciji te skupine postoje dva suprotstavljena mišljenja: jedno koje govori da su je likvidirali organi vlasti, a drugo koje tvrdi da je likvidirana unutarnjom izdajom i da su egzekutori u biti preživjeli članovi skupine.

Članovi skupine bili su:
- Niko Špelić iz Debelog Brda, prema Udbinim podatcima ubijen 1945., a prema drugim izvorima bio je
ranjen u koljeno, uspio se spasiti te emigrirao u Kanadu.
- Niko Pejnović-Škero iz Smiljana, ubijen u jesen 1945.
- Martin Pezelj iz Smiljana, ubijen u jesen 1945.
- Joso Šarić iz Smiljana, ubijen u jesen 1945.
- Lovre Baričević iz Pazarišta, živio u Gospiću kao trgovački pomoćnik, prema Udbinim podatcima ubijen
u jesen 1945., no prema drugim zapisima uhvaćen je živ, zatvoren u gospićki zatvor odakle je pobjegao i emigrirao u Argentinu.
- Mile Šarić iz Smiljana, uhićen, ali nije osuđen.
- Stipe Miškulin Vrebac iz Smiljana.
- Marko Župan iz Barleta, ubijen 1945.
- Niko Jelača, rođen 1919. u Gospiću, ubijen iz zasjede u ljeto 1945.
- Niko Javor iz Podlapca, ubijen iz zasjede u jesen 1945.
- Tomo Čulina iz Gospića, ubijen 1945.
- Jokan Serdar iz Smiljana.
- Medo Jelinić ispod Kolakovice.

Bužimska skupina, iako je bila neaktivna, likvidirana je koncem 1945.
U njezinu su sastavu bili:
- Filip Miškulin iz Bužima, likvidiran u jesen 1945.
- Grga Devčić iz Smiljana, likvidiran u jesen 1945.
- Svetić, ime nepoznato, iz Budačke ulicu u Gospiću, likvidiran ujesen 1945.
- Mijo Matanić, Miško, rođen 1924. u Podlapcu, pri likvidaciji skupine uspio pobjeći i skrivao se kao bun
keraš do 1951. kad je uhićen i osuđen na 15 godina strogog zatvora.
- Nikola Hećimović Luladžija, rođen 1910. u Prvan Selu, uhvaćen je u jesen 1945. i osuđen na 18 godina
strogog zatvora.
- Mate Čorak Mateša, rođen 1910. u Ostrvici, nakon jeseni 1945. podatci o njemu nepoznati.
- Stipe Perković iz Podlapca, pri likvidaciji skupine uspio pobjeći i kasnije emigrirati u inozemstvo.
- Jure Ratković, rođen 1925. u Ličkom Osiku, pri likvidaciji skupine uhvaćen pa ubijen u pokušaju bijega.
- Ive Paun, rođen 1925. u Podlapcu, uhvaćen i osuđen na 15 godina zatvora.

Cimina skupina kretala se u okolici Donjeg Kosinja, Kutareva i Ličkog Lešća. Pripisuje im se da su 1945.
poviše sela Donji Kosinj – naoružani puškama, automatima i pištoljima - pričekali vod vojnika JNA i ubili
trojicu, zatim u jesen 1945. između Ličkog Lešća i Janča pričekali kamion pun vojnika JNA i ubili 15-20
vojnika, te iste noći odveli iz kuće Ivana Sigurnjaka
Sabirotinju, člana KPJ, a da se nikad nije doznalo što su mu učinili. Skupina je likvidirana u prosincu 1945.,
a pripadali su joj:
- Joso Petranović Cima, rođen 1905. u Donjem Kosinju, likvidiran u prosincu 1945.
- Ivan Šop Dudić, rođen 1913. u Donjem Kosinju, likvidiran u jesen 1945.
- Mate Vidmar, rođen 1914. u Rudinki, Donji Kosinj, likvidiran u jesen 1945.
- Ivica Vidmar, rođen 1908. u Rudinki, likvidiran u prosincu 1945.
- Marko Tomac, rođen 1918. u Donjem Kosinju, likvidiran u prosincu 1945.
- Ivan Tomac, rođen 1910. u Gornjem Kosinju, ubijen u prosincu 1945.
- Joso Tomac, rođen 1923. u Donjem Kosinju, ubijen u prosincu 1945.
- Mile Rast, rođen 1923. u Donjem Kosinju, ubijen 1945.
- Joso Peršić, rođen 1925. u Donjem Kosinju, likvidiran u jesen 1945.
- Ivan Burcar, rođen 1910. u D. Kosinju, likvidiran 1945.
- Nikola Vukelić, rođen 1919. u Vukelićima, D. Kosinj, ubijen u prosincu 1945.
- Mile Vukelić, rođen 1888. u Vukelić Selu, D. Kosinj, ubijen u prosincu 1945.
- Lazo Kordić, rođen 1915. u Kosinju, Srbin, likvidiran u prosincu 1945.

Skupina Nikole Klobučara Nine brojila je devet članova. Već u jesen 1945. skupina je razbijena, neki su
uhvaćeni, neki likvidirani, a dio ih je uspio pobjeći i nakon toga su živjeli kao bunkeraši. Skupini su pripadali:
- Nikola Klobučar Nina, rođen 1908. u G. Kosinju, uspio pobjeći u jesen 1945. pri razbijanju skupine, a potom
se s Milom Špoljarićem krio se sve do 1951. kad je emigrirao u inozemstvo.
- Mile Špoljarić Špic, rođen 1908. u G. Kosinju.
- Mile Klobučar Florijanac, rođen 1908. u G. Kosinju, pri likvidaciji skupine pobjegao i skrivao se do 1948.
kad je uhvaćen i ubijen.
- Grga Golik, rođen 1906. u G. Kosinju, pri rasulu skupine pobjegao te se sa Stjepanom Plešom krio do 1948.
kad je uhvaćen i osuđen na smrt.
- Ivan Pleša Jarac, rođen 1897. u G. Kosinju, pri razbijanju skupine pobjegao i krio se do 1946. te emigrirao
u inozemstvo.
- Luka Podnar, rođen 1911. u G. Kosinju, nakon rasula skupine krio se s Milanom Klobučarom do 1948., kad
je ubijen iz zasjede.
- Stjepan Pleša Karleuša, rođen 1906. u Kosinjskom Bakovcu, nakon rasula skupine krio se s Grgom Golikom
do 1948. kad je uhvaćen i osuđen na godinu dana zatvora, kaznu je izdržao, ali je odmah po izlasku iz KPD-a umro.
- Milan Štajdohar Mileša, rođen 1905. u G. Kosinju, predao se u jesen 1945. i nije suđen.

Trapanova skupina brojila je četiri člana, skrivali su se u šumi ne učinivši do jeseni 1945. nijedne akcije,
tad su se razdvojili, skrivali pojedinačno i brinuli svaki o sebi.
Skupini su pripadali:
- Ivan Delač Trapan, rođen 1902. u D. Kosinju, vođa skupine do jeseni 1945. kad se predao i bio osuđen na
20 godina zatvora. Pušten na uvjetni otpust.
- Milan Veselin Mulac, rođen 1920. u D. Kosinju. Kad se Trapan predao, on se odvojio, bunkerirao i tako živio
do 1957. kad je uhvaćen i likvidiran.
- Marko Vukelić Žutija, rođen 1915. u D. Kosinju. Nakon raspada skupine skrivao se do 1947. kad je uhvaćen
i likvidiran.
- Tomo Vukelić Toljan, rođen 1923. u D. Kosinju. Nakon raspada
skupine skrivao se do 1947. kad je uhvaćen i likvidiran.

Skupina Marka Mandekića Make skrivala se 1945. oko Kosinjskog Bakovca ne učinivši nijednu akciju.
Hranili su se zahvaljujući pomoći okolnog stanovništva. Raspršili su se koncem 1945. U skupini su bili:
- Marko Mandekić Maka, rođen 1908. u Velikoj Plani, Pazarište. Zajedno s Draganom Devčićem poslije
rasula skupine skrivao se do 1948. kad su likvidirani.
- Dragan Devčić, rođen 1907. u Baćincu, Smiljan, ubijen zajedno s Markom Mandekićem Makom
- Stjepan Pleša Šušan rođen 1913. u Kosinjskom Bakovcu. Nakon rasula skupine skrivao se sam do 1946.
kad je likvidiran.
- Nikola Špoljarić, rođen 1919. u Kosinjskom Bakovcu. Nakon rasula skupine skrivao se do 1946. kad je ubijen.
- Milan Skender iz Donjeg Lapca, neko je vrijeme bio član i Frkovićeve skupine. Njegova je sudbina ostala nepoznata.
- Milan Tišma iz Osijeka, neko je vrijeme bio član Frkovićeve skupine, likvidiran 1945. na Velebitu.
- Mate Vlaovnik, njegovi podatci i sudbina ostali su nepoznati.

Skupina Marka Hećimovića Make kretala se oko Pazarišta i nije poduzimala akcije. Likvidirana je koncem
1945. Skupinu su činili:
- Marko Hećimović Maka, rođen 1901. u Perušiću, prije rata bio je bilježnik u općini Pazarište, poslije rasula skupine o njemu se nije ništa znalo.
- Franjo Duić Šimikalo iz Vaganca, Pazarište, skrivao se nakon rasula skupine do 1948. kad je ubijen.
- Joso Lukić rođen 1924. u Vagancu, bio je u skupini do njenog rasula, kasnije se o njemu nije ništa znalo.
- Ivan Marković Trapan, rođen 1901. u Aleksinici, prije rata bio je gostioničar, ubijen u jesen 1945.
- Luka Vukšić, rođen 1897. u Aleksinici, u ratu načelnik općine Pazarište, nakon rasula skupine skrivao se do 1946. kad se predao i nije suđen.
-Josip Tičac, rođen 1902. u Aleksinici, likvidiran u jesen 1945.
- Ivan Starčević Senjo, rođen 1919. u Aleksinici, likvidiran u jesen 1945.
- Joso Starčević, rođen 1918. u Donjem Pazarištu, ubijen u jesen 1945.

Skupina Jose Milkovića Fora, kretala se oko Perušića ne izvršivši nijednu akciju; održala se sve do 1947.
Skupini su pripadali:
- Joso Milković For, rođen 1920. u Malom Polju, likvidiran 1947.
- Ivan Jurišić, rođen 1921. u perušićkoj Kaniži, likvidiran 1947.
- Ivan Marković Nogonja, rođen 1917. u Kosi, likvidiran 1947.
- Božo Pocrnić, rođen 1917. u Kosi, nakon rasula skupine skrivao se do 1948. kad je likvidiran.
- Ivan Jergović Fićko, rođen 1916. u Ramljanima, poslije rasula skupine skrivao se do 1949. kad je likvidiran.
- Pave Pocrnić, rođen 1920. u Kosi, likvidiran 1945.
- Jure Milković Šešina, rođen 1918. u Sv. Marku, Perušić, skrivao se do 1949. kad se predao i nije suđen.

Skupina Stipe Rukavine Čane skrivala se u Janjačkoj Kosi i Konjskom Brdu i nije poduzimala akcije. Skupina je likvidirana u jesen 1945., a pripadali su joj:
- Stipe Rukavina Čane, rođen 1915. u Konjskom Brdu. Likvidiran je zajedno sa suprugom koja se skrivala s njim (u jesen 1945.)
- Mile Rukavina Baćak, rođen 1910. u Perušiću. Kad su likvidirani Stipe Rukavina i Mile Hećimović, uspio je pobjeći, skrivao se do 1948. i potom ponovno uspio pobjeći.
- Mile Hećimović iz Janjačke Kose likvidiran u jesen 1945.

Skupina Martina Kasumovića Strica kretala se oko rodnih sela i nije poduzimala nikakve akcije. Skupinu su činili:
- Martin Kasumović Stric, rođen 1918. u Perušiću, Klanovac, likvidiran u jesen 1945.
- Grgo Šimatović, rođen 1922. u Sv. Marku, predao se u jesen 1945. i bio osuđen na tri godine zatvora. Kaznu je izdržao.
- Mika Domazet, rođen 1924. u Karauli, Perušić, predao se u jesen 1945. i nije osuđen
- Joso Kreković, rođen 1926., građevinski tehničar iz Perušića, predao se u jesen 1945. i nije suđen.

Zaključak

O organiziranosti, brojnosti i aktivnosti križarskih skupina na području Gospića postoji relativno malo pouzdanih izvora i literature. Ono što je sačuvano vezano je za izvješća koja su u to vrijeme pisale partijske ćelije s terena, načelnici Ozne (od proljeća 1946. Udbe) i svjedočenja sudionika te suvremenika koja su najprije objavljivana u emigrantskom, a od uspostave suvremene Hrvatske i u domaćem tisku. Iz tih izvora potječu različiti podatci
o broju vojnika OS NDH koji su se nakon povlačenja sklonili u velebitske šume, kao i o skupinama kojima su pripadali te o njihovim aktivnostima.

Razvidno je da izvješća partijskih ćelija označavaju sve, ili barem većinu tih vojnika, kao bandite, koljače koje treba različitim sredstvima isključivo likvidirati. I tako je u većini slučajeva i bilo. Glavnina tih skupina likvidirana je zimi 1945. kad im je preživljavanje u šumi bilo izrazito otežano, a kretanje bez ostavljanja tragova gotovo nemoguće. O tome piše u svom izvješću od 4. studenoga 1945. i javni tužitelj Like: "Pod pritiskom vojničkih akcija našeg političkog djelovanja, te pod pritiskom zime i gladi, ustaška i četnička banda
sve više po šumama se rasiplje i predaje. Ne imadeš gotovo dana kad po nekoji od njih ne bude ubijen od strane naših ljudi ili da se po nekoji dolazi sam prijaviti našim vlastima.

Ovaj tužioc je lično od zadnjeg izvještaja pa do danas dovukao trojicu iz šume svojim kućama." O broju križara na gospićkom području postoje različiti podatci: od 2.000 do nekoliko stotina, ili njih stotinu, koliko ih spominje Udbin elaborat. Javni tužitelj Like u svom
izvješću Javnom tužitelju Hrvatske od 18. srpnja 1945. javlja:"Prema sigurnim i točnim podatcima za sada ih na teritoriju našeg djelokruga naime na teritoriju Like imade oko 1 100 od toga oko 250 četnika a ostalo ustaše." Pretpostavlja se da ondašnje komunističke vlasti nisu mogle sasvim sigurno utvrditi broj vojnika koji se krio u Velebitu, no isto je tako vjerojatno da se u tim okolnostima taj broj njima činio znatno veći od stvarnog (i iz straha koji
im je ulijevala nazočnost ostataka HOS NDH u neposrednoj blizini Gospića).


Zbog toga su poduzimali različite akcije koje nisu uvijek urodile željenim plodom, a taj je relativni neuspjeh onda reflektiran kao represija na hrvatsko stanovništvo koje je suđeno, zatvarano, iseljavano i ubijano pod optužbom da su križarski jataci. Naravno, postoji i mogućnost da je tadanja vlast tražila valjan izgovor za represiju i osvetu prema Hrvatima, a izgovor da su suradnici bandita u šumi činio se vrlo vjerodostojan pred širom ali i međuna rodnom javnosti. Broj križara na našem području neposredno poslije rata veličalo je i ustaško vodstvo u emigraciji u nadi da rat još nije okončan i da postoji mogućnost snažnog domovinskog otpora.

U tom su smislu onda nastojali uspostaviti kontakte, posebno s pukovnikom Delkom Bogdanićem, slali izvidnike koji su dolazili u Liku, pa shvativši da nema realnog uporišta
u moguću snažniju akciju protiv komunističke vlasti, izvješćivali svoje zapovjednike o stvarnom stanju na terenu. Tako je 1946. iz Austrije u Hrvatsku, kako bi izvidio situaciju i podnio hrvatskom vodstvu u emigraciji izvješće, došao Ivica Hećimović (Mile Markić), ustaški poručnik, koji je zabilježio sljedeće: "U Lici sam bio dva dana, posjetio mjesta gdje su se nalazili naši. No, tu nije bilo nikakvih većih snaga, male skupine koje su se skrivale više nego išta drugo, borili su se samo ako su morali. Uvidio sam da tu nema ništa naročito."

Od ideje o snažnom domovinskom otporu konačno se odustalo nakon propasti Akcije 10. travnja koju je UDB-a detektirala, ubacila se u nju i sve njezine sudionike koji su prešli granicu uhitila (njih 96) konačno s Božidarom Kavranom koji je uhićen u zadnjoj skupini 4. srpnja 1948. Neki od križara na gospićkom području živjeli su skriveni sve do početka pedesetih godina i najvećim su dijelom uspjeli pobjeći iz domovine. Tako u UDB-inom elaboratu stoji da je od ukupno 244 hrvatska vojnika na ličkom području emigriralo njih 18, a 47 ih nestalo. Posljedice političkih i vojnih opredjeljenja na ličkom području hrvatski
je narod osjećao dugo nakon završetka Drugog svjetskog rata.

Nažalost te se posljedice osjećaju i danas, i to ne samo u političkim sferama društvenog
života u Hrvata, već se one ogledaju i u izostanku stručne i znanstvene valorizacije pojedinih poglavlja hrvatske povijesti. Zato o križarskom pokretu, ali i o cijelom razdoblju Drugog svjetskog rata i poraća na ovim prostorima, još uvijek nema relevantne literature ni sustavnog proučavanja koje bi bilo rasterećeno ideološke podijeljenosti hrvatskog korpusa. Križari, njihova pojava, značaj i posljedice njihova djelovanja ostaju i dalje na marginama znanstvenog interesa u sferama evokacije uspomena generacija koje su to razdoblje hrvatske povijesti doživjeli i preživjeli manje ili više tragično. Ni ovaj rad nema pretenzija potpuno rasvijetliti okolnosti i događaje tih prvih godina poraća, već upozoriti na potrebu da se hrvatskoj povijesti dvadesetog stoljeća pokuša isključivo znanstvenim instrumentarijem dati što objektivniji diskurs.


Ivica Mataija
Križari na Gospićkom području 1945 - 1950
Državni arhiv u Gospiću.
Ljutu travu na ljutu ranu!

Kralju Dmitre Zvonimire - u tamnici tvoji su ratnici-tvoji Generali!
Avatar
LEGIONARI
Podurednik
Postovi: 1554
Pridružen/a: čet vel 26, 2009 3:40 pm

Re: Hrvatski križari 1945 -

Post Postao/la LEGIONARI »

Križarska gerila u Đakovštini 1945.-1946

Autor prikazuje stanje križarskog pokreta na području Đakovštine 1945.-1946. Dosadašnja istraživanja
dopuštaju zaključak da pokušaji organiziranja gerilskog otpora protiv komunističke vlasti i Jugoslavije u
cilju obnove NDH ovdje nisu imali veće oblike. Zapravo, križarski pokret u ovom dijelu Hrvatske sveo se
na skupine Filipa Tomića Slavonca, Dragutina Homotara, koja je bila dio Slavončeve skupine, i djelomično, skupinu Pere Hećimovića Marice, koja je više djelovala u susjednim kotarima.


Uvod

Istraživanja o križarima u Hrvatskoj nemaju veliku tradiciju. Nakon njihova nestanka prošlo je dugo razdo
blje do prvih većih historiografskih koraka prema toj temi. Osim izmijenjenih prilika, nestanka jugoslave
nske države i komunističkog sustava, u kojima su izbor tema i njihove interpretacije prečesto bile u ovisno
sti od političkih potreba, na to su najviše utjecali arhivski dokumenti koji su postali dostupni javnosti. Najvredniji su dokumenti Službe državne sigurnosti (SDS) Socijalističke Republike Hrvatske, što je od 1966.
novo ime reformiranog Odjeljenja za zaštitu naroda (OZN) i Uprave državne bezbjednosti (UDB), koji su poče
tkom 90-ih godina 20. stoljeća predani Hrvatskom državnom arhivu (HDA). Isti je slučaj i s istraživanjem
križara u Đakovštini. Iako bi bilo nepravedno reći da je ovaj rad jedini historiografski rad posvećen ovoj
temi, ipak samo jedna novinska notica dopušta da moj zaključak nije daleko od istine.

O križarima općenito

Križari su se borili protiv jugoslavenske komunističke vlasti s ciljem da obnove Nezavisnu Državu Hrvatsku
(NDH), a većinom su bili pripadnici poraženih Oružanih snaga Nezavisne Države Hrvatske (OS NDH). Dva su temeljna razloga za nastanak križara. Jedan je razlog bila borba protiv komunizma i Jugoslavije i za obnovu
NDH. Drugi razlog bila je borba za goli život u suočavanju s drastičnim postupcima pobjednika. Važan razlog odmetanja bilo je i dezertiranje i izbjegavanje mobilizacije u NOV-u (Narodnooslobodilačku vojsku), a kasnije
u Jugoslavensku armiju (JA) uopće. Udio dezertera i onih koji su bježali od gnjeva pobjednika među križarima nije bio zanemariv. Prvi razlog potvrđuje svjesno opredjeljenje križara za oružani otpor sa sasvim određenim protukomunističkim i protujugoslavenskim programom, a drugi razlog otkriva da su se mnogi odmetali zbog straha za svoj život. Suočeni s drastičnim kaznama i odmazdom, bježali su iz zarobljeničkih kolona i logora i odustajali od prijavljivanja vlastima. Pridruživali su se onima koji su nastavljali borbu ili su, pak, nastojali održati se na životu bez ikakvih ozbiljnijih namjera da se bore za svoje političke ciljeve. Ipak, i oni su bili dio križarskog pokreta. Tako ih je tretirala vlast, a u krajnjem slučaju, iako to mnogima nije bila početna namjera, ustrajali su na protukomunističkoj i protujugoslavenskoj strani. Međutim, unatoč navedenim različitim motivima djelovanja ili odmetanja od vlasti, križare treba označiti kao ustašku gerilu. Ne samo da su mnogi među njima bili ustaše, nego su upravo pripadnici ustaškog pokreta i ustaške vojnice nametnuli osnovni ton križarskom djelovanju.

Naziv križari počeo se upotrebljavati u Slavoniji i to najkasnije u kolovozu 1945. Do jeseni 1945. mnogi
hrvatski gerilci na području sjeverne Hrvatske na kapama ili odorama nosili su bijele križeve. Kasnije su
križ bijele boje, ponekad unutar ili iznad slova U, a ponekad iznad hrvatskog grba, prišivali na vojničke
kape i u južnijim dijelovima Hrvatske. Naziv križari je najvjerojatnije izabran spontano kao moguć simbol protukomunizma, ali i kao najprihvatljiviji simbol otpora za koji se vjerovalo da bi mogao biti općehrvatski.
Osim imena križari u Slavoniji je prisutan i naziv šumnjaci. Međutim, samo se naziv križari proširio u cijeloj Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini.

Osim simbolom križa i imenom, križari su se predstavljali i pozdravima od kojih su najčešći bili “Za Hrvatsku
i Krista - protiv komunista!”, “Za Krista - protiv komunista” i “Slava Kristu - smrt komunistu”. No, isticanje vjerske opredjeljenosti imalo je važniju ulogu u naglašavanju protukomunizma i nacionalne identifikacije, a manje je imalo stvarno značenje u svakidašnjem djelovanju hrvatskih gerilaca. Naime, križari su, uostalom,
kao i promidžba u NDH, inzistirali na tezi da je partizanski pokret, pa time i nova vlast, zapravo srpski pokret predvođen komunistima. To što su i Hrvati masovno sudjelovali u Narodnooslobodilačkom pokretu (NOP) nije
ih pokolebala da se pozivaju na kršćanstvo i katolicizam. Prema njihovom uvjerenju riječ je o nevjernicima, hrvatskim izdajicima, i Srbima, protivnicima hrvatske samostalnosti. Zato je vjera bila pogodan simbol kako
bi se razlikovali od svojeg neprijatelja, opredjeljenog za komunizam.

Iako je vlast inzistirala na povezanosti križara i Katoličke crkve, nema dokaza koji bi tu suradnju potvrđivali, osim rijetkih iznimaka. To dokazuju mnogobrojni dokumenti Udbe, napose njezini, točnije
elaborati SDS-a, iz 60-ih godina 20. stoljeća, u kojima se svećenici ne spominju. No, jugoslavenskoj komunističkoj vlasti je diskreditiranje Katoličke crkve, uostalom kao i pripadnika Hrvatske seljačke
stranke (HSS), bio glavni cilj pri suzbijanju križara i jedan od temeljnih uvjeta učvršćenja svoje vlada
vine. Dakako, ne može se negirati da su neki svećenici i haesesovci zaista pomagali križarima, ali ta je
suradnja jedva spomena vrijedna.

Politiku suzbijanja stvarnog i potencijalnog suparništva svojoj neograničenoj vladavini Komunistička
partija Jugoslavije (KPJ) započela je postupno i ustrajno, manje ili više prikriveno, od početka rata. U svojoj politici komunisti su se oslanjali na Savez Sovjetskih Socijalističkih Republika (SSSR). Okupacija i podjela Jugoslavije, gubitak velikog dijela hrvatskog teritorija i represija ustaške vlasti, njezini rasistički i šovini
stički pogromi vlastitih građana, napose Roma, Srba i Židova, bili su povod za pokretanje oslobodilačkog
rata. Istodobno su teške ratne prilike, uostalom kao i njihovi ruski uzori 1917., iskoristili za pokretanje revolucije. Građanskim ratom i neprestanim isticanjem da im je cilj isključivo oslobodilačka borba obno
vili su Jugoslaviju, ali pod svojom neograničenom vlašću. U tom cilju obračunavali su i s Katoličkom crk
vom i s HSS-om. Smaknuća, inscenirane sudske procese, zatvore i prijetnje opravdavali su stvarnom ili tobožnjom suradnjom svojih neistomišljenika s režimom NDH, okupatorom ili, pak, monarhističkim sna
gama predvođenih četničkim pokretom. Osim toga, služili su se i manipulacijama. Nakon vojne pobjede
i postupnog učvršćivanja vlasti i međunarodnog priznanja postupno je nestala potreba za pretvaranjem
da se poštuju demokratska pravila igre. U tome su imali potporu ili, barem, pasivno mirenje velikog dijela stanovništva, a najviše mladih, koji su bili zasičeni nepravdom, mržnjom i ratom. Konačno, federalni
ustroj i republikanski oblik vladavine te obećanje da će uspostaviti pravedno društvo jednakosti i pravde,
bilo je primamljivo za stanovništvo koje je tražilo bolja rješenja no što su bila loša iskustva s Kraljevinom Jugoslavijom ili NDH.

Nastanak križara

Nakon sloma NDH u cijeloj Hrvatskoj bilo je na tisuće pripadnika ustaškog pokreta i OS NDH koji
su se sklanjali pred pobjednicima. Za mjesec dana komunističke su vlasti vojnim i političkim mjerama
sveli njihov broj na 2.500-3.000 ljudi. Mnogobrojne male skupine, bez vodstva i bez točno određenog po
dručja djelovanja, uglavnom su se zadržavale oko svojih domova, što je jedno od glavnih obilježja geril
skih skupina. No, nakon potpune raspršenosti, već u ljeto 1945. križari su počeli sređivati svoje redove, međusobno se povezivati i organizirati uporišta. Osnovne metode djelovanja križara bile su ubijanje pre
dstavnika nove države, dužnosnika Narodne fronte, zapravo članova KP, časnika Jugoslavenske armije, razoružavanje vojnika, policajaca, pljačkanje pristaša komunističke vlasti, ali i drugih, provaljivanje u
zadruge i uništavanje državne imovine i ometanje prometa.

Vijesti o aktivnostima hrvatske gerile širile su se među ustaškim emigrantima u Austriji i Italiji u drugoj
polovici 1945. Sukob u protufašističkoj koaliciji budio je vjeru ustaškog vodstva da Zapad sprema protukomunističku “petu kolonu” u zemljama Istočne Europe i da će poduprijeti ustašku emigraciju.
Zapravo, prema njegovu viđenju, zapadne sile trebale su preuzeti mjesto novog saveznika umjesto
nacističke Njemačke. Zato je vodstvo NDH odbacilo svoju rasističku politiku, kao i načela kolektivne
krivnje i odmazde. Štoviše, približavanje zapadnim silama urodilo je pozivanjem na demokratska načela.

Ustaško vodstvo držalo je da je NDH samo privremeno okupirana, ali da hrvatska država i dalje postoji.
Ponavljali su tezu da je NDH izraz volje hrvatskog naroda koji nije htio, niti priznaje Jugoslaviju u bilo
kakvu obliku, pa ni “diktatorski totalitaristički boljševizam”. U toj borbi Hrvatski narodni otpor, kako su
nazivali svoj pokret, povezat će se sa svim protukomunističkim snagama koji priznaju hrvatsku državu,
kao i s velikim silama. Vodstvo je odbacilo ime ustaša, kao i sve ustaške nazive i simbole. Naglašavalo se
da se pozdrav “Za dom - spremni” ne smije više rabiti ni dizati ruku u pozdrav, kao što se to činilo u NDH oponašajući talijanske fašiste i njemačke naciste. Inzistiralo je na tome da se hrvatska vojska nazove
Hrvatske oružane snage (HOS) kao i za vrijeme NDH, jer su naziv križari držali neprimjernim zbog vjerske podjele hrvatskih boraca na katolike i muslimane. No, s obzirom na to da se naziv križari već bio proširio,
na tome se nije inzistiralo.

Vodstvo NDH planiralo je povezati sve križarske skupine, nametnuti im vojno, političko i upravno vo
dstvo. Zato su organizirali ubacivanje visokih časnika HOS-a. Najambicioznija bila je Akcija 10. travanj. Pretvaranje križara u moćnu vojnu silu na čelu s državnim vodstvom NDH omogućili bi da se u pogodno vri
jeme, nakon sukoba zapadnih sila sa SSSR-om, pokrene masovni ustanak Hrvata radi rušenja komunističke Jugoslavije i obnove NDH. Međutim, Udba se od samog početka ubacila u tijek akcije. Operacijom Gvardijan,
od 20. srpnja 1947. do 3. srpnja 1948., uhvatila je čak 96 sudionika odmah nakon prelaska granice. To je
bio kraj bilo kakvog ozbiljnijeg rada na povratku vodstva ustaškoga pokreta i NDH s ciljem organiziranja
otpora u Hrvatskoj.
Ljutu travu na ljutu ranu!

Kralju Dmitre Zvonimire - u tamnici tvoji su ratnici-tvoji Generali!
Avatar
LEGIONARI
Podurednik
Postovi: 1554
Pridružen/a: čet vel 26, 2009 3:40 pm

Re: Hrvatski križari 1945 -

Post Postao/la LEGIONARI »

Križarske skupine u Đakovštini

Mnoge skupine koje su djelovale na području Našica, Osijeka, Slavonskog Broda, Slavonske Požege, Vinkovaca i Županje imale su utjecaja i na događaje na području Đakovštine. Najznačajnije među onima
koje su djelovale na rubnim područjima đakovačkog kotara bile su skupine Marka Čalušića, Adama Dekanovića Ace, Marijana Guberca, Pere Hećimovića Marice, Ivana Mlinarevića, Marka Obajdina, Nikole Šikića Meme, Skupina u Retkovcima i Skupina Stari Mikanovci. Od spomenutih, skupina Adama Dekanovića Ace uništena je zadnja i to u studenom 1949., nedaleko od granice kotara Đakovo, na području Andrijaševaca, Cerne i Retkovaca.

Postojeća dokumentacija, na žalost, ne pruža dovoljno podataka o pojedinim akcijama, pa ih se ne može pripisati nekoj određenoj skupini. Tako je za sukob vladinih jedinica s križarima u listopadu 1945. nedaleko od Perkovaca na području između Đakova i Slavonskog Broda, zabilježeno samo to da je tada poginulo 4 križara, dok je 1 uspio pobjeći. U ožujku 1946. na području kotara Đakovo 1 je “bandit” uhvaćen, 1 ubijen i 2 su ranjena. Istodobno je otkriven i jedan bunker s hranom i vojnom opremom. U lipnju 1946., točnije između 9. i 11. lipnja, križari su upali u selo Ratkov Dol, zapadno od Đakova. Poznato je samo to da je u nekoliko dana u nekoliko sela slavonskobrodskog područja, ali i u malom selu Ratkov Dol na đakovačkom području, ubijeno 5 ljudi, a u borbi je poginuo i 1 vojnik. I o napadu izvedenom godinu dana kasnije, 9. studenoga 1946., nema mnogo podataka. Napad se dogodio u selu Stari Perkovci, između Slavonskog Broda i Đakova, a 3 su “bandita” napala stražu koja je čuvala izborni materijal za izbore za Ustavotvorni sabor NR Hrvatske 10. studenoga 1946. Ranili su dvojicu stražara, ali birački materijal nisu dirali. Među navedenim skupinama, koje su djelovale ili su imale utjecaja na đakovačko područje, istaknut ću njih nekoliko.

Skupina Nikole Šikića Meme, ustaše iz Štikade pokraj Gračaca, nastala je u ožujku 1946. Imala je oko 13 križara, koji su djelovali na području Osijeka, Vinkovaca, Vukovara, Slavonskog Broda ali i Đakova. Nažalost, postojeći dokumenti ne govore ništa detaljnije o kretanjima po Đakovštini ili, čak, o mogućim akcijama.
Skupina Marka Čalušića, ustaše iz Bosne, “prema nepotpunim podacima” imala je oko 30 križara. U svibnju 1946. iz Bosne se prebacila u istočni dio slavonskobrodskog područja, a djelovali su i na rubnim djelovima uz đakovačko područje, napose oko sela Stari Perkovci i Staro Topolje.
Skupina Pere Hećimovića Marice, iz Sibinja pokraj Slavonskog Broda, nastala je početkom 1946. kad se skupina bosanskih križara povezala s našičkim i slavonskopožeškim križarima. Imala je od 10 do 15 pripadnika. Djelovala na području Đakova, Našica, Slavonske Požege i Slavonskog Broda. Kretali su se uz zapadne rubne dijelove Đakovštine, najviše u selima Granice, Ostrošinci i Zdenkovac. Prema navodima Udbe iz 1948., skupina je osim velikog broja provala u zadruge počinila i više od 30 ubojstava. Najvjerojatnije je riječ o tome da su akcije većeg broja drugih skupina pripisane upravo skupini Pere Hećimovića Marice. No, neke od napada ova je skupina izvršila i na đakovačkom području. Moguće je upravo ova skupina izvela napad na policijsku postaju u Levanjskoj Varoši 1. siječnja 1946., kad je poginuo policajac Milan Krajnović. Gotovo je sigurno, barem prema tvrdnjama u policijskim izvješćima, da je potkraj prosinca 1946. u selu Milinac, zapadno od Đakova, ubila Stevu Mrđenovića Zavičara, zapovjednika tamošnje policijske postaje. Ubijen je u kući u kojoj se odmarao, a njegova su pratioca razoružali i svukli. Usput spominjem, da je u elaboratu SDS-a Slavonska Požega, napisanog početkom 60-ih godina, pogrešno navedeno da je Mrđenović bio zapovjednik policijske postaje Nove Ljeskovice, sela između Našica i Slavonske Požege, a ne policijske stanice u selu Milinac, kao što proizlazi iz policijskog izvješća iz 1946.

Nisu poznati detalji o tome kako je završila skupina, osim da je razbijena nakon što je upala u zasjedu u selu Ruševu i to potkraj zime 1947. Njezin vođa Pero Hećimović Marica ubijen je nešto kasnije, također iz zasjede. Skupina Marka Obajdina, ustaškog poručnika iz Slunja, osnovana je koncem 1945. u Andrijaševcima pokraj Vinkovaca. Imala je oko 35 križara. Djelovali su na području Vinkovaca, Vukovara i Županje, ali i u blizini istočnog dijela Đakovštine, napose u selu Stari Mikanovci. Izveli su “krupnije i sitnije pljačke”, a, najvjerojatnije, su ubili i nekoliko komunističkih aktivista. Skupina je početkom svibnja 1946. razbijena u sukobu s jedinicom Korpusa narodne obrane Jugoslavije, poznatog po kratici KNOJ, između Privlake i Gradišta, a 12 križara na čelu s Obajdinom prebacilo se na područje Slavonskog Broda, a zatim Slunja.

Skupinu Stari Mikanovci osnovali su u ljeto 1947. Jure Cindrić iz Starih Mikanovaca i Ivan Smolčić iz Retkovaca pokraj Vinkovaca, pripadnici “ustaških vojnih formacija”. Zapravo je bila riječ o 5 križara koji su pripadali izdvojenom dijelu skupine ustaškog poručnika Marka Obajdina. Djelovali su na području Slavonskog Broda, Vinkovaca, a od sela u blizini Đakovštine upadali su na područje sela Gundinci, Retkovci i Stari Mikanovci. Izveli su mnogo manjih prepada. Početkom studenog 1947. većina je uhvaćena i likvidirana. Pripadnika skupine Adama Sajdera, Nijemca i zidara iz Vukovara, koji je došao u skupinu 1. rujna 1947., uhvatila je upravo Udba za kotar Đakovo potkraj listopada 1947., pretpostavljam, dakako, na području Đakovštine. Nakon saslušanja Udba ga je smaknula.

Skupina Adama Dekanovića Ace, demobiliziranog borca i suradnika Udbe iz Cerne pokraj Županje, nastala je u srpnju 1949. Imala je 3 ili 4 aktivna križara, ali u akcijama je sudjelovalo i do 30 njihovih suradnika. Ni ona, kao ni prethodne nije djelovala na Đakovštini, ali djelujući na području Vinkovaca i Županje, a posebno u blizini jugoistočnog područja Đakovštine, a najbliže selu Prkovci, vjerojatno su utjecali na tamošnje stanje.
Najznačajnija skupina koja je djelovala na đakovačkom području bila je skupina Filipa Tomića Slavonca, učitelja, ustaškog tabornika i natporučnika, rodom iz Piškorevaca pokraj Đakova. Tomić se povlačio sa jedinicama OS NDH prema Sloveniji gdje je zarobljen i upućen u neki od logora, vjerojatno, u Hrvatskoj. Na putu prema logoru uspio je pobjeći, međutim, ponovo je uhvaćen. Osuđen je na 4 godine prisilnog rada i sproveden u logor Krndija. No, u srpnju 1945. uspijeva mu pobjeći iz logora sa skupinom zatvorenika, među kojima su bili Šimun Gašpar, Stjepan Markovac i Tomo Vragolović.

Nakon bijega iz logora u Krndiji u srpnju 1945., Tomić na području Đakovštine okuplja “ustaške ostatke” radi na osnivanju “križarsko terorističke organizacije”. Najprije se povezao s Đurom Lončarićem iz Strizivojne i Đurom Boškovićem iz Hercegovine. Ova su dvojica cijelo vrijeme nakon rata živjeli u ilegali da ih vlasti ne bi uhitile, ali nije poznat razlog njihova straha od uhićenja. U početku je organizacija imala 6 do 7 pripadnika, da bi nakon “izvjesnog vremena” Tomić stvorio “oružanu organizaciju” koja je po njemu dobila ime, kako se to u elaboratu neprecizno navodi “Križarsko teroristička organizacija ‘Slavonac’”. Podjeljena je bila na manje skupine, a brojala je oko 40 križara. U stalnom sastavu bilo je 16 do 18 osoba, a po svemu sudeći neki su se skrivali ili, pak, legalno živjeli u Đakovu. S tom kasnijom procjenom slaže se i dokument iz toga vremena u kojem se navodi da je u jesen 1945. u kotaru Đakovo bilo 15 gerilaca. Slično je i s procjenama o naoružanju Tomićeve skupine. Raspolagali su sa nekoliko “šmajsera”, oko 14 karabina, nekoliko pištolja i bombi. Djelovali su na području Đakova, Slavonskog Broda i Vinkovaca, napose oko sela Beravci, Dragotin, Đakovački Selci, Gašinci, Josipovac, Levanjska Varoš, Majar, Punitovci, Satnica, Stari Perkovci, Strizivojna, Velika Kopanica i Vrpolje. U međuvremenu je na jugoistočnom području Đakovštine, oko sela Dragotina i Majara, svoju skupinu, prema navodima SDS-a, osnovao Dragutin Homotar, koja se priključila skupini Filipa Tomića Slavonca. Međutim, njeni pripadnici su i dalje ostali na svom terenu.

Dostupni su podaci za najistaknutije pripadnike skupine, iako sama činjenica da postoje velike razlike u elaboratima SDS-a Osijek i Slavonski Brod iz 60-ih godina u pocjenama o sastavu, broju pa i o tome i tko su bili značajniji članovi, navodi na veliki oprez u procjenjivanju vjerodostojnosti podataka. Najistaknutiji pripadnici skupine, osim Tomića i Homotara, prema elaboratu Osijeka bili su Ilija Đurišić, Stjepan Hum, Ilija Ivanović, Žarko Ivezić, Luka Marijanović, Antun Ostajmer i Luka Šalamon. Prema slavonskobrodskom elaboratu pripadnici su bili Pavao Barta, Stjepan Botički, Marko Dević, Đuro Čukić, Mato Damjančić, Šima Gašpar, Đuro Kasa, Ivica Kovačević, Ilija Ljubičić, Vinko Marijanović, Stjepan Markovac, Tomo Mesić, Miroslav Mumić, Marijan Obad, Pišta Pap, Mata Pavić, Ivica Suševac, Đuro Šikić, Šutej-Guber, Ivica Šuvac, Bartol Uremović Bariša, Tomo Vragolović i Slavko Vrtar. Najistaknutiji su bili, prema istim podacima, Miroslav Mumić, Marijana Obad i Bartol Uremović Bariša. Za nekoliko pripadnika samo su djelomično poznata imena.To su bili: Cvejo, Franjo, Gurdan, Ilija, Janković, Jere, Kablović, Karlo, Mato zvani Četnik, Mija, Nikola i Nikola drugi, te Šima. Zanimljivo je, da se nigdje kao član skupine ne spominje Jozo Livić, o kojemu će još biti riječi.

Naglašavam i to da je nekolicina bivših pripadnika skupine, nakon odsluženja zatvorske kazne, prema SDS-u, živjela u svojim mjestima ili su bili u emigraciji. To su bili Stjepan Hum, koji je iselio u Njemačku, Žarko Ivezić, koji je pobjegao u inozemstvo, Stjepan Markovac, Luka Šalamon i Tomo Vragolović Poznato je i nekoliko jataka. Najvažniji jataci, prema osječkom alaboratu, bili su Pavao Barta, Andrija Bukvić, Mato Franjić, Stjepan Glavošević, Joco Ivanović, Ivan Kukučka, Stevo Kukučka, koji im je popravljao oružje, Ana Lovrić, Đuro Marijanović, Vinko Marijanović, Stjepan Sabadoš, Stjepan Sitni i Anica Švegl. Očito, postoje razlike između autora osječkog elaborata i slavonskobrodskog elaborata i u procjenama tko su bili članovi, a tko jataci, kao npr. kod Pavla Barta i Vinka Marijanovića.Navest ću dostupne podatke o svim članovima skupine, napose o mjestima rođenja i vrstu kazna. Uz mjesta rođenja spominjem njihovu pripadnost kotaru prema administrativnoj podjeli 60-ih godina 20. stoljeća, u vrijeme pisanja elaborata Službe državne sigurnosti.

Najviše podataka sačuvano je o vođi skupine. Filip Tomić Slavonac rođen je 2. veljače 1915. u selu Piškorevci južno od Đakova, kotar Slavonski Brod. Kao što je spomenuto, bio je učitelj i to u susjednom selu Strizivojni. Nakon utemeljenja NDH stupio je u “ustaške vojne formacije”, a do 1943. u Strizivojni obavljao je dužnost ustaškog tabornika. Aktivno je sudjelovao u borbama protiv jedinicama NOV-a (Narodnoslobodilačke vojske), postigavši čin nadporučnika. Dragutin Homotar, predvodnik izdvojene skupine, rodio se 1910. u selu Semeljci, istočno od Đakova, kotar Slavonski Brod. U ustaški pokret stupio je nakon osnivanja NDH, a sudjelovao je u borbama protiv partizana na Bilogori, Papuku i Psunju. Bio je zapovjednik ustaške posade u Gašincima, u neposrednoj blizini Đakova. Nakon raspada NDH utemeljio je križarsku skupinu, da bi se kasnije pridružio Tomiću. U elaboratu SDS-a Osijek navode se dva različita podatka o tome kako je završio Homotar. Prema jednom je uhvaćen zajedno s Tomićem i predan sudu, a prema drugome ubijen je u akciji Ozne potkraj 1945.

Pavo Barta, iz Čajkovaca, kotar Slavonski Brod, nepoznate je sudbine. Za Stjepana Botičkog, iz Strizivojne¸ kotar Slavonski Brod, navodi se da je nestao. Najmanje je podataka o Cveji, za kojega se zna samo to da je bio teško ranjen i ništa više. Đuro Čukić, iz Stružana, kotar Slavonski Brod, nestao je. Mato Damjančić, iz Donjih Andrijevaca, kotar Slavonski Brod, nestao je nakon uništenja skupine. Marko Dević, ustaški vodnik iz Strizivojne, kotar Slavonski Brod, nestao je, ali o njemu će biti riječi na sljedećim stranicama. Nepoznato je i to kako je završio Franjo iz Đakova. Šimun Gašpar, iz Vrpolja, kotar Slavonski Brod, uhvaćen je i osuđen na zatvorsku kaznu. Nakon povratka iz zatvora umro je 1960. Gurdan iz Đakova poginuo je u sukobu s “s organima DB” (državne bezbjednosti) kod Velike Kopanice. Ilija Đurišić rođen je 11. veljače 1923. u Levanskoj Varoši. Bio je brijač, a u “ustaške vojne formacije” stupio je 1943. Ozna ga je teretila da je na području Đakova “činio razna zlodjela” i da je bio kriv za ubojstva “nekolicine simpatizera NOP-a” (partizanski pokret nastupao je pod nazivom Narodnooslobodilački pokret). Za razliku od ostalih, uhvaćen je već u kolovozu 1945. Osuđen je na smrt strijeljanjem. Stjepan Hum rođen je 4. ožujka 1928. u Đakovačkom Pisku. Kao pripadnik njemačke nacionalne manjine bio je član Kulturbunda. Nije bio vojno aktivan, očito, zbog svoje mladosti. S obzirom na to, kako je to u elaboratu SDS-a rečeno, da se “nije isticao zlodjelima”, nakon uhićenja “jedno kraće vrijeme bio je u logoru, a kasnije je iselio u Njemačku”. Poznato je da je zbog toga što je primila Huma na noćenje nakon njegova bjega iz logora, jedna žena iz Piska kažnjena 15-dnevnom kaznom zatvora. O tome je pisao Đakovština, glasilo Narodne fronte za kotar i grad Đakovo. O nekom Iliji rodom iz Like, koji je živio u Strizivojni, ne zna se gotovo ništa: ni prezime ni njegova daljnja sudbina. Ilija Ivanović rođen je 15. srpnja 1910. u selu Bračevci, sjeverozapadno od Đakova. Živio je i radio u Đakovu kao službenik. Nakon osnivanja NDH pristupio je ustaškom pokretu i “isticao se po zlodjelima”. Uhvaćen je početkom 1946. i osuđen na smrt strijeljanjem. Žarko Ivezić zvan Mato, rođen je 1919. u Gospiću. Prije rata živio je u Josipovcu i bavio se zemljoradnjom. Nakon utemeljenja NDH “stupio je u ustaške i gestapovske vojne formacije”, kako se to navodi u elaboratu SDS-a, te se “isticao po svojim zlodjelima”. Kao “iskusan policajac gestapoa” odmah se odazvao Tomićevom pozivu i pridružio se skupini. Za razliku od Tomića, uspio je, moguće u tijeku same akcije, pobjeći. Pretpostavljalo se da je emigrirao. Nepoznata je sudbina Kablovića i Karla, obojice iz Đakova. Janković je iz Forkuševaca, kotar Osijek, bio je ustaški logornik u Đakovu. Poginuo je u borbi “s organima DB” kod Đakova. Za Jeru se zna samo to da je bio Hercegovac i da je poginuo u borbi s pripadnicima JA kod Velike Kopanice. Đuro Kasa, je iz Đakova, a njegova sudbina je neponata. Ivica Kovačević Francuz, iz Svilaja, kotar Slavonski Brod, uhvaćen je u veljači 1946 i smaknut. Ilija Ljubičić je bio iz Hercegovine, a njegova je sudbina nepoznata. Luka Marijanović rođen je 1923. u selu Gašinci, zapadno od Đakova. Bio je trgovački pomoćnik. U NDH bio je “okorjeli pripadnik ustaškog pokreta”. “Likvidiran” je u akciji na početku 1946. Vinko Marijanović, iz Donjih Andrijevaca, kotar Slavonski Brod, uhvačen je u veljači 1946. i smaknut. Stjepan Markovac, iz Donjih Andrijevaca, kotar Slavonski Brod, uhvaćen je i osuđen na prisilni rad. Mato zvani Četnik, bio je iz Tomašanaca, kotar Osijek, a poginuo je u sukobu s pripadnicima JA kod Satnice. Tomo Mesić, ustaški vodnik iz Donjih Andrijevaca, kotar Slavonski Brod, uhvaćen je u veljači 1946. i smaknut. Nije poznata sudbina Mije iz Ernestinova, kotar Osijek. Miroslava Mumića, ustaškog zastavnika iz Dervente u Bosni i Hercegovini, Tomić je prigodom čestih razdvajanja postavljao za vođu manjih skupina. Uhvaćen je u veljači 1946. u Bickom Selu i smaknut. Sudbina Nikole iz Nove Gradiške je nepoznata, kao i Nikole iz Ernestinova. Marijan Obad bio je iz Petrinje. I njega je Tomića povremeno postavljao za zapovjednika manjih skupina. Isticao se pisanjem letaka, ali i po tome da je pripremao ubojstvo sekretara Kotarskog komiteta KPH Đakovo. Preživio je razbijanje skupine, a prema pretpostavkama Ozne još 1947. skrivao se u Petrinji. Antun Ostajmer Tonča rođen je 1915. u Đakovu. Bio je član Komunističke partije Jugoslavije, zbog čega je i osuđen na kaznu zatvora1937. Kao Nijemac pripadao je Kulturbundu, a Tomićevoj skupini pridružio se, očito razočaran nekadašnjim idealima, zajedno s Homotarom. Tonča je bio tiskar, a pred izbore za Ustavotvornu skupštinu izradio je klišeje i tiskao letke “na štaglju kod Aparija”. U lecima se pozivalo na bojkot izbora. Pri tome mu je pomogao i njegov brat Franjo Ostajmer. Sačuvana su dva letka u mnogo primjeraka, koje su skrivali na tavanu grobljanske kapelice u Đakovu. Njihov sadržaj je Hrvati! Ne glasati znaći pobjediti i Hrvati-seljaci! Gdje je obećana sloboda. Prema izvješću Ozne u Đakovu je pronađen i letak s pozivom Hrvati ne glasajte prevareni smo. Naše je mjesto kod križara! Ozna nije znala za njegova autora, a moguće je da i ovdje riječ o Ostajmeru. Antun Ostajmer skrivao se u današnjoj ulici Franje Račkoga, a kasnije kod Karla Homotara. Ipak, uspjeli su ga otkriti, ali je prigodom sprovođenja na sud u Slavonski Brod iskočio iz vlaka kod Perkovaca i sakrio se u selu Dragotinu. Nakon što ga je odao njegov suradnik, ubijen je u bjegu. Nasuprot svjedočanstvu njegovih najbližih, za kojeg vjerujem da je vjerodostojniji, SDS je u svom elaboratu ustvrdio da je potkraj 1945. uhićen i osuđen na smrt strijeljanjem. Pišta Pap, iz Viškovaca, kotar Osijek, poginuo je u borbi s pripadnicioma JA kod Satnice 1945. Mata Pavić, iz Svilaja, kotar Slavonski Brod, uhvaćen je nakon razbijanja skupine početkom 1946. i smaknut. Ivica Suševac Glavonja ili Abisinac, iz Bračevaca, kotar Osijek, za kojeg se tvrdi da se posebno isticao u skupini, nestao je. Luka Šalamon rođen je 1910. u selu Dragotin, jugozapadno od Đakova. Bavio se zemljoradnjom. Nije bio u ustaškom pokretu, ali ga je “simpatisao i potpomagao”. Na Tomićev poziv odazvao se i stupio u njegovu skupinu. Uhićen je potkraj 1945. i osuđen na 4 godišnji prisilni rad. Đuro Šikić, iz Ivankova, kotar Vinkovci, nestao je. Sudbina Šime iz Musića, kotar Osijek, je nepoznata. Šutej-Guber, bio je iz Đakova. Poznato je da je u sukobu s pripadnicima JA bio ranjen, ali je njegova daljnja sudbina nepoznata. Ni sudbina Ivice Šuvca, iz Josipovaca, kotar Osijek, nije poznata. Bartol Uremović Bariša bio je iz Prnjavora u Bosni, a pripadao je ustaškom pokretu. Prema slavonskobrodskom elaboratu bio je najaktivniji u skupini i “poznat kao zločinac”. I njega je Tomić kod čestih razdvajanja postavljao za zapovjednika manjih skupina. Nakon razbijanja skupine pokušao je preuzeti vodstvo, no, na kraju je pobjegao u Bosnu, gdje mu se gubi trag. Tomo Vragolović, iz Strizivojne, kotar Slavonski Brod, uhvaćen je i osuđen na zatvorsku kaznu. Ni za Slavka Vrtara, iz Španovice, kotar Daruvar, nije poznata kako je završio.

Pripadnici skupine stvorili su “odličnu mrežu jataka”, koji su ih obavještavali o kretanju vojnih jedinica, ali isto tako tko su bili članovi KP, kao i ostale podatke o dužnosnicima nove vlasti. Osim toga, preko razgranate mreže jataka nove osobe su se prebacivale u skupinu. No, njihova najvažnija uloga bila je pomoć u svakodnevnim potrepštinama, osobito u hrani. Jedan od jataka, Andrija Bukvić, rođen u Trnavi, kotar Osijek, iz Đakova, nije pomogao samo materijalno i s lijekovima, nego je tiskao i umnožavao letke. Zanimljivo je da je uhićen potkraj 1945., osuđen na 3 godine prisilnog rada, ali je uspio pobjeći iz zatovora. Njegova daljnja sudbina nije poznata.
Skupina se često razdvajala na manje skupine i mijenjala mjesto boravka, odlazeći i u druge kotareve. Na to su ih prisiljavale mjere opreza, ali i česte akcije Udbe, KNOJ-a, jedinice JA i patrole Narodne milicije. Međutim, ponovo bi se vračali na svoje područje.

Stega je u skupini, za razliku “od nekih drugih”, bila “nešto bolja”. U njoj je bilo nekoliko dočasnika. Uvijek su bili spremni na akcije i na neprestane pokrete. Nosili su uniforme, često i titovke sa zvijezdom i predstavljali se kao vojnici Jugoslavenske armije. Najaktivniji bili su u jesen 1945. Napadali su pripadnike JA i članove KP te zastrašivali pristaše komunističkih vlasti. U tom cilju pisali su parole po zidovima seoskih kuća, a preko svojih ljudi raspačavali letke. Upozoravali su na skori preokret i pozivali u borbu protiv komunista.
Poznato je da je potkraj 1945. neka od skupina s Papuka stupila u vezu s njima i to preko jedne žene iz Zagreba. Ta je žena uspjela razgovarati s Tomićem rekavši mu da dolazi sa zadaćom da ga poveže s tom neimenovanom skupinom. Nakana se nije ostvarila jer je “nešto kasnije” Tomićeva skupina bila razbijena, a neki članovi ubijeni.

Poduzete “oštre mjere” pridonijele su da se u Đakovštini više nije pojavila nijedna križarska skupina. Njihov utjecaj se osjećao preko “djelovanja pojedinaca”, ali oni su “na vrijeme otkrivani i realizirani”. Riječ “realizirani” mogla bi značiti ne samo da su osumnjičeni prošli istragu i da su predani na sud, nego je moguće i to da su smaknuti bez suđenja.
Zbog veze sa skupinom Filipa Tomića Slavonca optuženi su i župnici Slavko Brajković iz Donjih Andrijevaca pokraj Slavonskog Broda, Vendelin Kristek iz Vuke, Josip Haubrich iz Punitovaca i Tomo Vinić iz Levanjske Varoši. Vuka, Punitovci i Levanjska Varoš su sela u Đakovštini. U izvješću Ozne od 15. prosinca 1945., u kojemu Ozna obaviještava Centralni komitet Komunističke partije Hrvatske (CK KPH) da je Tomić sa svojim ljudima uhvaćen, naglašava se da su “neki popovi sa našeg terena imali (su) sa njima vezu”. “Popovi” nisu imenovani, ali je rukom crvenom olovkom na rubu izvješća netko dopisao “hapsiti”, što je kasnije ostvareno. Brajković i Vinić su, čini se, ubijeni bez suda. Postoje svjedočanstva da su optužbe bile lažne, što je i na drugim područjima, pa i prema samom vrhu Katoličke crkve, bio uobičajeni način obračuna Udbe sa svećenicima. Članovi obitelji svećenika Vendelina Kristeka tvrde da on nije surađivao s križarima i da je samo pomagao zatočenicima logora Krndija, kao što je, uostalom, u ratu pomagao i partizanima. Zanimljivo je da se u Glasu Slavonije navodi da su se spomenuti katolički svećenici ugledali “u svoje visoke pastire” i da su pomagali hranom, drugim materijalom i, čak, “s pušćanim nabojima”. Osim toga, novine su ih optuživale da je Tomić preko njih održavao veze s ostalim križarskim skupinama.

Iako za neke akcije izvršene na području Đakovštine nema pouzdanih podataka koja ih je skupina zapravo izvršila, većina se mogu pripisati upravo članovima skupine Filipa Tomića Slavonca. Među onim događajima koji bi se mogli pripisati pripadnicima Tomićeve skupine je i onaj od 8. ili 9. listopada 1945. kada su 2 križara upala u Strizivojnu. Riječ je o Marku Deviću i Jozi Liviću. Ubili su dvojicu bivših suradnika Ozne: Miku Maršića, pročelnika Okružnog narodnog odbora Slavonski Brod, njegova oca Stjepana Stevu, a i lugara Stjepana Maršića, “pratioca” Ozne Županja. U okršaju je poginuo i križar Jozo Livić. Sukob je izbio kada je Miko Maršić pokušao legitimirati Marka Devića i Jozu Livića u mjesnoj gostionici. U pucnjavi su poginuli svi osim Marka Devića, koji je pobjegao. No, ubijen je, nesretnim slučajem, i neki vojnik. Neki pijani član potjere ga je ugušio misleći da je taj vojnik zapravo pobjegli križar Marko Dević.
Pretpostavljam, da je taj događaj u nekoliko dokumenata prikazan na način kao da je riječ o nekoliko različitih, a zapravo je riječ o jednom i istom događaju. Kako su dokumenti i svjedočenja nastali u različitim razdobljima razlike ne čude, ali navode na oprez s obzirom na njihovu dvojbenu vjerodostojnost. Nekoliko izvješća, prikaza i priloga u literaturi govore o sukobu s križarima u Strizivojni 8. ili 9. listopada, pa čak i 7. studenoga 1945. Različiti datumi (8. listopada, 9. listopada i 7. studeni 1945.), različiti broj poginulih (4 i 5), a osim toga i različito određivanje pripadnosti poginulih (4 ili 5 pristaša vlasti, pripadnika Ozne ili JNA i 1 ili 2 križara) onemogućuje vjerodostoju rekonstrukciju događaja. U svakom slučaju tek bi sjećanja mogućih svjedoka toga vremena bacila više svijetla na taj događaj ili, moguće je, više događaja, te popunila praznine i nedorečenosti dokumenata Izborne komisije CK KPH, izvješća MUP-a NR Hrvatske, elaborata SDS-a Slavonski Brod i knjige Pali neporaženi, čije podatke navodim u bilješkama.

Još za tri napada Ozna nije znala kojoj križarskoj skupini ih treba pripisati. Tako je ostao nerasvijetljen napad od 9. listopada 1945. kada su križari napali putnike na cesti Satnica-Đakovo, odveli ih u šumu i tamo ih “maltretirali”. U borbi s ophodnjom policije, koja je baš tada naišla, poginula su dva križara, a jedan policajac bio je lakše ranjen. Isto tako i napad 15. listopada 1945. na putu iz Đakova za Trnavu, kada je ubijen Savo Lomljenović, član Narodnog odbora Kotara Đakovo. Sredinom listopada nepoznati križari su napali i razoružali ophodnju policijske postaje Levanjska Varoš, zapadno od Đakova. Dvojicu od četvoro njih, a među njima i zapovjednika, koji su bili uniformirani, odveli su sa sobom. Dvojicu policajaca, obućenih u građansko odijelo pustili su. Moguće je da je u sva tri slučaja riječ o pripadnicima Tomićeve skupine.
No, slijedeće akcije pripisane su Tomiću i njegovim križarima. U blizini Velike Kopanice, sela u slavonskobrodskom području, 23. listopada 1945. sačekali su policijsku potjeru i ubili Matu Vučkovića, policajca iz Velike Kopanice, a zapovjednika policijske postaje u Vrpolju, selu na granici Đakovštine, i jednog policajca, člana potjere, ranili su. Vjerojatno im se može pripisati i sukob s oznašima i policajcima 3. listopada 1945. nedaleko od Đakovštine, kada su u Velikoj Kopanici u okršaju ubijeni Šima Vučković Karaf, stražar u Donjim Andrijevcima, i dvojica križara.

Nakon razbijanja skupine njezina dva pripadnika, Đuro Kasa i Pišta Pap, provaljuju u trgovinu Marije Ilakovac iz Beravaca na savonskobrodskom području. U Ivankovu, na vinkovačkom području, u borbi ubili su Peru Gagulića, bivšeg tajnika mjesnog odbora u Jarmini, a ranili su Andriju Vargu, zapovjednika policijske postaje Jarmina. Poginuo je i jedan pripadnik skupine. Prema nekim izvorima, skupina Filipa Tomića je za vrijeme svoga ukupnog djelovanja ubila 7 ili 8 policajaca, vojnika i civila. U knjizi Ratnici mira spominje se da su “zvjerski ubili” 8 “građana i vojnika”. Nije poznato u kojoj je od prije spomenutih akcija bio uhvaćen zastupnik Narodne skupštine FNRJ Iva Vukašinović Ilijašev. Zna se da ga je u listopadu 1945. dočekalo 14 “bandita” između Andrijevaca i Perkovaca, dakle na rubnom području između Đakovštine i kotara Slavonski Brod. Nakon ranjavanja Vukašinovića su “osudili na smrt”, ali je “Iva uspio kao iskusan borac” pobjeći i spasiti se.
Vlasti su sve poduzele da unište skupinu. Pored pripadnika Ozne i policije, na područje kotara Đakovo smjestili su i 9. krajišku brigadu JA. Akcija je pomno pripremana. Oznini ljudi uspjeli su otkriti križarske jatake. Nekoliko njih prisilili su na suradnju tako da je stvorena Oznina suradnička mreža preko koje je Ozna redovito saznavala smjer kretanja skupine i mjesta gdje borave. Nepoznat je tijek akcije hvatanja, ali je poznato da je skupina razbijena sredinom prosinca 1945. Tada je Tomić uhvaćen sa četvoro svoja suborca. Jedan je pripadnik skupine ubijen. O tome je 15. prosinca 1945. Ozna obavijestila CK KPH. Na suđenju u Osijeku Tomić je osuđen na smrt, a kazna je izvršena strijeljanjem. Međutim, skupina je potpuno likvidirana tek potkraj 1946., jer je nekoliko pripadnika pobjeglo i umaklo s područja Đakovštine. Poznato je da je Bariša Uremović pokušao obnoviti skupinu. Kretao se na potezu Andrijevci-Svilaj-Stružani. Nakon neuspjeha prebacio se, kao što je spomenuto, u Bosnu i Hercegovinu. Ipak, akcija je bila dobro koordinirana, pa je istodobno uhvaćen veliki broj jataka.
Da je skupina uhvaćena, javnost je obaviještena 25. siječnja 1946. No, vlast je obmanula javnost trdnjom da su uhvaćeni svi članovi skupine. Kao u vezi i s mnogim drugim događajima i o datumu uništenja skupine postoje nekoliko podataka. Najvjerodostojnije je spomenuto izvješće Ozne od 15. prosinca 1945., pa se prema njemu može Tomićevo hvatanje datirati sa 12. ili 13. prosincem, kada je centrala Ozne primila brzojave iz Slavonskog Broda. U elaboratima osječkog i slavonskobrodskog SDS-a iz 60-ih godina navode se pogrešni datumi razbijanja skupine 16. prosinca 1945. i početak 1946. Nakon uništenja skupine Filipa Tomića Slavonca i “zbog oštrih mjera” vlasti, na području Đakova više se nije pojavila nijedna jača križarska skupina.

Zaključak

Pokušaji organiziranja gerilskog otpora protiv komunističke vlasti i Jugoslavije u cilju obnove NDH na području Đakovštine nisu imali veće oblike. Zapravo, križarski pokret se sveo na skupine Filipa Tomića Slavonca, Dragutina Homotara, koja je bila dio Slavončeve skupine, i djelomično, skupinu Pere Hećimovića Marice, koja je više djelovala u susjednim kotarima. Nakon kratkog razdoblja djelovanja križara u razdoblju 1945.-1946., na području Đakovštine, a napose nakon uništenja skupine Filipa Tomića Slavonca, na području Đakova nije se više pojavila nijedna jača križarska skupina. Njihova djelatnost nije ozbiljnije ugrožavala komunističku i jugoslavensku vlast na području Đakovštine, ali je sprječavala njezino sređivanje i prelazak na mirnodopski način života. Zbog napada na komunističke aktiviste i pripadnike vojske i organa sigurnosti te zadruge, ali i zbog prirode samoga režima - komunistička je vlast nastojala izvršiti što brže i drastične promjene na temelju svojih revolucionarnih planova o uvođenju novog društvenog sustava - ona u spriječavanju križarskog pokreta nije birala sredstva. U tome su im, osim pristaša HSS-a, zbog njihovog političkog utjecaja i inzistiranja na demokratskom uređenju, i Katoličke crkve, zbog nemogućnosti da je režim u potpunosti kontrolira, najviše smetali križari, kao najžešći predstavnici protukomunističkog i protujugoslavenskog pokreta. Zato je obračun s križarima bio nemilosrdan.
Ljutu travu na ljutu ranu!

Kralju Dmitre Zvonimire - u tamnici tvoji su ratnici-tvoji Generali!
Odgovorite