Ustanak u Bjelovaru 1941. godine.

''Ti hrvatski narode ne očekuješ svoga spasa od gavana i bogatuna...''
Odgovorite
Avatar
LEGIONARI
Podurednik
Postovi: 1554
Pridružen/a: čet vel 26, 2009 3:40 pm

Ustanak u Bjelovaru 1941. godine.

Post Postao/la LEGIONARI »

»USTANAK U BJELOVARU«

Sjećanje na Bjelovarske dogođaje 8.—10. IV. 1941.
Dr. Julije Makanec Hrvatska smotra ožujak – travanj 1944.


Dana 8. IV. ujutro posjetio me sudski pripravnik g. Šestak te me kao gradskog načelnika u ime Ustaške organizacije u Bjelovaru izviestio o namjeri Hrvatskih vojnika, koji su odlučili krenuti na Bjelovar umjesto na Dravu. Kako sam bio izviešten radilo se o vojnicima 108. pukovnije. Mladi bjelovarski Ustaše već su krenuli pod vodstvom svoga odvažnog zapovje dnika Mije Hansa ususret pobunjenicima, da im se pridruže. Osjećali su, da je kucnuo veliki čas: Sada ili nikada!

Pobunjenici su bili tada nekoliko sati hoda daleko od Bjelovara, a sam grad Bjelovar bio je još u srbskoj vlasti. U njemu se upravo formirao »štab armije«, u gradu je još bilo nekoliko stoti na dobro naoružanih srbskih vojnika, a i jaka posada »žandarmerije«, koja se tek djelomično sastojala od Hrvata pričuvnika. Trebalo je dakle te srbske snage spriečiti, da ne uhvate iztak nute Bjelovarske Hrvate kao taoce i da u svome biesu ne dođu u mogućnost, da proliju Hrvatsku krv. Već u rano jutro dogodio se prvi krvavi incident. Nekoliko vojnika pobunjene 108. pukovnije, koji su na teretnom samovozu ušli u Bjelovar, dočekani su iz zasjede od srbskih oružnika, kojima je zapoviedao aviatički podpukovnik Đurić. Dvojica su ubijena, a trojica težko ranjena. Oružnici su pucali kao mahniti i onda, kada su već davno Hrvatski vojnici ležali mrtvi i ranjeni na zemlji. Težko ranjene ljude još su mlatili kundacima, psovali im Hrva tsku mater i odnieli ih u »štab armije«, gdje su položeni na slamu i ostavljeni bez liečničke pomoći. Kratko vrieme iza ovog krvavog dogođaja dopre k meni došavši u grad sporednim putevima, zaštitnik Fabijan Antoljak, oboružan bombama i sav zadihan. Dolazi u ime 108. pukovnije. Obća situacija toga dana, gledana iz naše perspektive, bila je ovakova:Razmještaj srbskih četa u okolici Bjelovara nepoznat, a isto tako nepoznat i razmjer snaga između vojnika Hrvata i srba. O njemačkim četama na Dravi ni glasa, viesti s fronte vrlo mršave i bez odsud nog značaja.

U takovoj obćoj situaciji zaštitnik Fabijan Antoljak izvještava me, da 108. pukovnija kani krenuti na Bjelovar. Sviestni smo, da je sada kucnuo sudbonosni čas. Nismo znali, da li će lokalna pobuna u Bjelovaru uspjeti ili ne, ali smo znali, da sada pred licem svieta treba poka zati, da Hrvati ne će sudjelovati u ratu na strani srbskih megalomana, već da oni imaju drugi put. Treba početi pa makar glave padale!

Izjavio sam, da ću smjesta krenuti u zapovjedničtvo »žandarmerije« i zatražiti predaju u ime pobunjene 108. pukovnije. Sa mnom je na taj opasni put pošao g. Ivan šestak. šta će biti, kada kažemo, da dolazimo u ime pobunjenika? Tek je treći dan rata. Ili će nas po ratnom pravu stri eljati ili će se uputiti u pregovore. Ako nas strieljaju, znači, da se osjećaju jaki, i onda 108. pukovnija ne će moći "bez borbi ući u grad. Ako se upuste u pregovore, to bi značilo da ne razpolažu s dovoljnim snagama za borbu protiv pobunjenika. Čim sam ušao u zgradu zapovje dničtva »žandarmerije« opazio sam, da smo igru upola dobili: lica su bila zabrinuta i poti štena. Tra¬žio sam zapovjednika i bio sam odmah primljen. Rekao sam mu otvoreno: Ili preda ja ili krv! Njegov odgovor bio je neodređen: on sam da ne može ništa reći, jer je u gradu»štab armije« i srbska vojska i oni neka odluče. Odmah sam uhvatio vezii s narodnim zastupnikom Franjom Hegedušom i zajedno s njime otišao u »štab«. Tu sam zapazio znakove dezorganiza cije i podpune neobavieštenosti o dogođajima na fronti i u pozadini. Hvatale su se brzoglasne veze na sve strane i obično se nisu mogle dobiti. Jedno dvdesetak srbskih častnika stajalo je oko pisaćega stola upravivši poglede u »štabskog majora« Topalovića, kao da od njega očeku ju spas ili izlaz. Na moje zahtjeve on je odgovorio, da imade u blizini Bjelovara podpuno naoružani srbski »vrbaski« puk, i da će se oni do zadnjega čovjeka boriti da očuvaju svoju vojničku čast. Obzirom na vrlo slabo držanje njegovih drugova častnika njegove rieči nisu na mene djelovale osobito uvjerljivo, a krila su mi naročito ponarasla, kada sam nehotičnom indiskrecijom jednoga častnika saznao, da je aviatički podpukovnik Đurić, koji je izazvao jutrošnje krvoproliće, pobjegao iz Bjelovara. Konačno ni major Topalović nije ostao na svo me herojskom stajalištu, već je bio spreman ući u pregovore na toj bazi, da pobunjenici ostanu pred Bjelovarom. Rekao sam mu, da njegova ponuda nema izgleda, da će biti prihvaćena od pobunjenika, ali da ću je dojaviti. Fabijan Antoljak odnio je poruku i obećao, da će se što je moguće brže vratiti s odgovorom. Međutim je otišlo jedno izaslanstvo građana pod vodstvom narodnog zastupnika Hegeduša i kotarskog predstojnika Verhasa pred pobunjenike, da stupi s njima u dodir. Još pred podne donio mi je Fabijan Antoljak odgovor 108. pukovnije: ultima tum! Ili se srbska vojska u Bjelovaru ima predati ili 108. pukovnija navaljuje!

Ovaj ultimatum bio je otvoreni navještaj rata! Najprije sam odredio, da se razoružaju stražari srbi, što je nadstražar Stanke, energičan i odlučan čovjek, izvršio munjevitom brzinom uz pomoć svojih drugova Hrvata. To je bio početak. Zatim sam odredio, da se kojih petdesetak pušaka, za koje smo znali, da se nalaze u zgradi »sreskog načelstva« žurno prenesu u gradsko poglavarstvo, kamo sam pozvao na okup članove Hrvatskog junaka, preostale u gradu Ustaše, svoje odraslije đake gimnazijalce i nešto uglednih starijih građana Hrvata. Za čas je gradsko Poglavarstvo bilo puno mladeži, koja se spremno odazvala i jedva dočekala čas, da primi puš ke i uzmogne stupiti u akciju. Kad smo bili dovoljno spremni, da se za prvi čas do dolazka pobunjenih vojnika opremo možebitnoj iznenadnoj provali srbskog ratničkog biesa, odredio sam po glasnicima, da se na svim kućama imadu izvjesiti Hrvatske zastave u znak solidarnosti s pobunjenicima, a preko pričuvnog oružničkog narednika Matije Navojca, odličnog Hrvata, obaviestio sam povjerljivo Hrvate oružnike, da budu spremni na skok. Tek nakon ovih izvrš enih priprema poslao sam službeno ultimatum u »štab armije«. Naknadna obavještenja dao sam brzoglasno. U to vrieme razoružali su Hrvati oružnici oružnike srbe. Začudo je srbska vojnička posada sve te naše pripreme i akcije promatrala podpuno pasivno. Major Topalović tražio je preko brzoglasa častnu rieč, da im se ne će ništa dogoditi čime bi bila povrieđena njihova »oficirska čast« i da će nakon razoružanja biti evakuirani iz Bjelovara, a kada sam mu to obećao, on je bio spreman da ode u susret pobunjenicima.

Nije prošlo mnogo vremena i predhodnice 108. pukovnije već su se pokazale na pomolu, a iza njih došla je i glavnina burno pozdravljena od građanstva u moru zastava i oduševljenja. Za to vrieme na gradskom Poglavarstvu zvrči brzoglas. Zove predsjednik HSS-e dr. Maček, da se informira o događajima. Narodni zastupnik Hegeduš govori: »Evo, predsjedniče, ulaze pobu njeni Hrvatski vojnici u grad. narod ih pozdravlja i kliče im, sve je u veli¬kom oduševljenju i zanosu!« Ali nažalost predsjednik ostaje hladan prema ovim događajima i njegovo srdce kuca u ovim časovima dru¬gačije nego 11 srdce Hrvatskoga naroda i onih njegovih sinova, koji u ovim sudbonosnim trenutcima staviše na kocku svoje živote, da svietu dokažu djelom, kako Hrvatski narod misli i osjeća. Predsjednik na ove događaje reagira mrzovoljom i negodova njem. Međutim: trebalo je utvrditi odlučno i odrješito naše stajalište, i sasvim točno odrediti, u ime kojih ideja i ciljeva je razvijena zastava ustanka: 8. travnja oko 6 sati popodne proglasio sam s balkona gradske viećnice uzkrsnuće Nezavisne Države Hrvatske uz burno klicanje vojske i građanstva. Bili smo suvereni! Na ovom dielu svete Hrvatske zemlje, oslobođenom vlasti tom snagom i akcijom, iza leđa srbske fronte, koja se tada još nije bila počela razpadati, u podpunoj neizvjestnosti, šta će nam donieti sutrašnjica, mi smo iz dubine duše osjećali divotu i zanos absolutne slobode i nezavisnosti. Eto makar jedan dan, makar nekoliko dana, pa onda neka bude s nama, što hoće i mora ali moći ćemo reći, da nije bilo nad nama gospodara do Boga! Svuda oko nas haos i neizvjestnost, svuda oko nas srbske čete, koje su zauzele sumnjivo držanje, a Bjelovar i njegova okolica svega nekoliko kilometara promjera: mi smo Nezavisna Država Hrvatska! Iz Zagreba već dolaze prve prietnje bana šubašića i generala Nedelj kovića.

Dan se probližavao kraju sumoran, hladan i vjetrovit. Pobrinuli smo se, da tisuće naših hrabrih vojnika, koji su izdržali nadčovječne napore dobiju prostorije za prenoćište i obskrbu, da koli ko toliko pri¬beru snage, jer tko zna, kako ćemo ih još trebati. Naoružani Hrvatski omladinci i Ustaše u zajednici s redarstvom patroliraju gradom i dovode sa svih strana zarobljene četnike i razne ostale sumnjive elemente, tako da su nam za nekoliko sati svi za¬tvori bili puni. Na kolodvor je poslan jak odred vojske zbog zadrža¬vanja vojničkih vlakova. Od jednoga Hrvata častnika, koji je 8. IV. krenuo na poziv u svoju jedinicu dobio sam zanimiv opis nemilog buđenja srbskih častnika iz pobjedničkog zanosa na bjelovarskom kolodvoru. Kad je vlak pun obveznika krenuo iz Zagreba srbi častnici i obveznici na sva su usta pričali, kako će Njemci »grdno natrčati«, kako će srbska vojska počiniti čudesa od junačtva i zadiviti cio sviet, kako je Sofija sravnjena sa zemljom, a silna englezka mehanizirana vojska već s juga dolazi u pomoć. Doskora će se priključiti i »velika slavenska Rusija«. U najljepšem pobjedničkom razpolože nju i pjevanju »nacionalnih pesama« prolazilo je vrieme. Obveznici Hrvati šćućurili su se po svojim kutovima i šutjeli uvukavši se u sebe. To je tako trajalo sve do postaje Klokočevac jedno 8 minuta pred Bjelovarom. Tu je udarila munja. Kondukter je prolazio kroz vagone i svuda upozoravao: »U Bjelovaru je pobunjena Hrvatska vojska. Nitko ne smije izaći iz vlaka. Tko izađe, bit će ubijen«. Na ovu strahovitu viest zape junacima riečca u grlu, svi se ukočiše od iznenadna zaprepaštenja. Vlak je međutim u grobnom muku krenuo prema Bjelovaru. Na kolodvoru zaista: u svietlu velikih kolodvorskih električnih svjetiljki svjetlucaju se bajunete pobunjenika s obje strane vlaka uperene prema prozorima vagona.

Kad je vlak stao, uđoše u nj dočastnici s uperenim revolverima tražeći od srbskih časnika i vojnika predaju oružja. Nitko od srba nije počinio čuda, već su se svi pokorili logici momenta, predali oružje i umjesto u svoje hrabre jedinice odputili se pod oružanom pratnjom u zaroblje ničke nastanbe, što smo ih za njih pripremili, a vlak je pušten s postaje bez svoga dragocjenog ljudskog materiala. Hrvati obveznici priključili su se pobunjeničkom pokretu. Nikada ne ću zaboraviti, koliko fizičke odpornosti ima u tim našim Hrvatskim ljudima! Bilo ih je, koji već nekoliko noći nisu spavali, a ipak su bili voljni preuzeti noćne straže, da se ostali odmore.

Bilo ih je koji su podpuno izgubili glas, koji nekoliko dana nisu okusili ni komadića kruha, a kojima ni sada nije bilo prvo pitanje odmora, nego pitanje: kako ćemo osigurati ono, što smo za prvi početak stvorili. Po noćnim ulicama bjelovarskim odjekivali su težki koraci straža, iz okolnih sela, koja su naši pobunjenici također zaposjeli, dopirala je s vremena na vrieme puc njava protiv srbskih odreda, koji su pokušavali po noći približiti se gradu.
Iz izjava zarobljeni ka, što su sliedećih dana zarobljeni, saznali smo, da je glas o pobuni u Bjelovaru pukao kao grom iz vedra neba među vojsku, kako su srbi bili konsternirani, a Hrvati počeli u masama juriti u Bjelovar ostavljajući svoje jedinice. U promjeru od stotinu kilometara oko Bjelovara počela se drobiti jugoslavenska vojska, a jedinice su se topile kao snieg na proljetnom suncu.

Naši su vojnici ludom smionošću napadali i daleko brojnije srbske odrede pozivajući ih na predaju »u ime bjelovarske Hrvatske vlade«! U prostorijama gradskoga redarstva preslušavao sam zarobljenike ne bi li saznao što pobliže o stanju i kretanju srbske vojske oko Bjelovara. Tom zgodom imao sam prilike vidjeti, koliko je duboko usađena čovječnost u Hrvatsku dušu. Kad je bio predveden jedan zarobljenik srbijanac, koji je bio u odredu, koji se uzalud pokušao oprieti, pa je bio napadnut bombama, ranjenik je primljen s najvećom pažnjom. Cielo mu je čelo samo krpa mesa, iz koga se lila krv na obraze i vojničku bluzu, a desna mu je noga pogo đena iverjem razprsnute bombe bezpomoćno visjela o kuku, kosti u njoj razmrskane, a iz kamaša ciedila se krv u gustim mlazovima, četiri naša vojnika odniela su ga u bolnicu s najve ćom obzirnošću i pažljivošću. Koliko li je taj postupak bio različan od postupka srba prema Hrvatskim ranjenicima od prije podne! Bio sam zaista ponosan kao Hrvat na te naše ljude, naše seljake vojnike, na njihovu duboku čovječnost i plemenitost.

Živo se sjećam tih dana i ljudi, s kojima sam surađivao. Tu je bio narednik Cvek, izkusni vojnik, koji nije znao za umor i počinak, aviatički satnik Mrak, koji je od prvog časa ustanka pružio svoju dragocjenu pomoć i vojničko znanje, tu je bio požrtvovni i agilni poručnik Supančić, mrki i zagriženi narednik šepak, pa mladi vatreni Ustaša Mijo Hans, koji je bio svuda i svagdje spreman na svaku žrtvu, pa sudski pripravnik Ivan šestak koji je svojim mudrim i po malo lukavim očima gledao na sve strane i dospio sve vidjeti i zapaziti, pa kotarski predsto jnik Verhas, koga ni najgori zaplet događaja nije mogao izbaciti iz duševne ravnoteže. Pa onda toliko izrazitih dočastničkih profila, koje ne ću nikada zaboraviti!

Te noći čuli smo prve značajne viesti o njemačkom napredovanju na jugu. Ima li ih na Dravi? Hoćemo li ih živi dočekati? Prva noć prošla je bez većih potresa u napetom očekivanju doga-đaja: viesti s bojišta i razvoja našeg lokalnog položaja. Neki nervozniji buntovnici zabrinuto su kroz pomrčinu promatrali u maglu zavijene obrise liepih kestenova u parku i njihove široke grane. U njihovim očima kao da sam pročitao misao: Eto ovdje ćemo svi mi visjeti, ako srbi ma uspije savladati nas! Ali tvrda je bila volja ne dati se do zadnjega daha, pa ako treba, radije izginuti pod kišom dušmanskih metaka nego na krvničkom konopcu. Kocka je bačena i dru gog izbora više nema. Prema obaviestima, što smo ih kroz noć dobili bilo je u okolici samo više manje dezorganiziranih srbskih odreda, od kojih nam nije prietila neposredna opasnost, jer su oni u dalekom luku s velikim oprezom i respektom obilazili buntovni grad. Topalo vićevu »vrbaskom puku«, kojim nam se prietio prvoga dana nije bilo ni traga ni glasa. Tek iz Narte javljena nam je uznemirujuća prisutnost jednog jakog motoriziranog jurišnog odreda srbskih četnika u šubarama s mrtvačkom glavom, oboružanog strojnicama, a pod zapovjed ničtvom majora Naumovića. Taj je odred bio čvrsto formiran. Pri pokušaju da prieđe preko česme na samome mostu, naše su straže iz susjednih šuma izpalile nekoliko hitaca i odred se nije htio upuštati u pustolovine, nego se zadržao u Narti, da tamo čeka razvoj situacije. Uzput nam je po kuririma slao ustmene i pismene prietnje i pozive, da se predamo. Prietili su, da će u slučaju odbijanja poklati sve što je živo u Bjelovaru: i starce, i žene i djecu. Sve su te prie tnje s prezirom odbijene, a odredu je javljeno, da mu se u Bjelovaru sprema gostoljubiv doček. S narednikom Cvekom razmatrao sam mogućnost, da se taj " odred, koji nam je u tolikoj blizini bio vrlo neprijatan, napadne obuhvatnim manevrom i uništi, ali terenske su potežkoće za ovakovu akciju bile suviše velike, česma je bila razlivena uslied neprestanih kiša, i bila je za srbski odred u Narti sjajna prirodna brana. Za forsiranje prelaza bilo bi potrebno mnogo jače vatreno oružje nego li je ono, kojim je razpolagala naša pobunjena vojska.

Danom 9. travnja već su se počele slievati sa svih strana u grad mase bjegunaca iz svih mogu ćih pukovnija i vojničkih jedinica. Koliko god je ta činjenica bila za nas radostna, jer nam je dokazivala, da razpadanje srbske vojske napreduje brzim tempom, toliko nas je taj priliv masa stavio pred nove i težke zadatke. S riekom bjegunaca dobili smo i stanovite manje vriedne ele mente, koji su bili skloni pravljenju nereda i stvaranju anarhije. Dok su prvoga dana sve vojne jedinice bile u svojim formacijama, drugoga su se dana počele uslied nestašice častnika jedi nice miešati, što je održavanje stege nevjerojatno otežčalo i dovodilo često do neprijatnih inci denata. Međutim je pridošao još jedan momenat, koji je komplicirao naš položaj. Od strane predsjednika HSS-e dra Mačeka došlo nam je izaslanstvo s porukom da se grad preda a vojska da se vrati na frontu na Dravi, živo se sjećam nekoliko pasusa iz te pismene poruke, koja je kasnije od izaslanika dra Mačeka uništena: »Uviek ste me do sada slušali pa me poslušajte i ovaj put. Ako me ne poslušate, bit će grad Bjelovar bombardiran i sravnjen sa zemljom, a ja dižem ruke od Vas i neka Vam bude, kako Vam Bog dade«. Nekako u isto vrierne dobili smo brzoglasnu poruku generala Nedeljkovića: Ako se u najkraćem roku ne predamo, da će jugo slavenski bombarderi nemilosrdno uništiti čitav grad.

Kada je poruka dra Mačeka dospjela u gradsko Poglavarstvo, bili su prisutni i narodni zastu pnici Hrvatske seljačke stranke Franjo Hegeduš i Toma Vojković. Bilo mi je naprosto težko gledati unutrašnju borbu, koja je nastala u tim vriednim ljudima, koji su cieli svoj život posve tili radu za narod i poznavali ga u dušu. Njihovo vlastito srdce govorilo im je, da je sada kuc nuo sudbonosni tre¬nutak za Hrvatski narod, kad se njegova sudbina odlučuje možda za vjeko ve, vidjeli su razpoloženje narodno kod kuće, u skromnim seljačkim domovima, a vidjeli su ga i u pobunjenoj vojsci. I sada doživljuju, da predsjednik, za kojega su vjerovali, da u svome srdcu
i u svojoj glavi nosi vjekovne težnje Hrvatskoga naroda, gubi svaki duševni dodir sa svojim narodom i što više ovakovim porukama dolazi u sukob s narodnim osjećajima i probi tcima te ne vidi u najsudbonosnijem času Hrvatske poviesti, kojim pravcem treba ići.

Zastupnik Hegeduš kod početka razprave o toj poruci hvata se očajno za glavu: »čekajte ljudi, dok se saberem!« Toma Vojković, izvanredno bistar i inteligentan seljak, utonuo je u kamenu šutnju. Ne znam šta je u duši osjećao, ali držim, da se tada u njemu borila vjernost dugogodiš njem vođi, koji je nekoć uživao golemi autoritet u narodu i jasna spoznaja, da je vođa u najsu dbonosnijem trenutku izgubio put i kompas" i da sada treba raditi upravo protivno onome, što »vođa« poručuje. I Vojković je kasnije doživio svoju političku tragediju: razočaran i utučen on je izgubio svoj put i zašao u lutanja i stranputice. Uz rezignirano držanje zastupnika Hege duša i Vojkovića odlučili smo odbiti poruku dra Mačeka i ultimatum generala Nedeljkovića. Računali smo s time, da bi Bjelovar mogao biti bombardiran, jer o Niemcima na Dravi još uviek nije bilo pouzdanih viesti, ali nikako nismo htjeli slavno započeto djelo neslavno završi ti pa makar što se dogodilo.

Da situacija bude još napetija, dobili smo obaviest da nam se od Grđevca pribiižuju jaki moto rizirani srbski odredi, koji da su dobili zapovied, da u Bjelovaru »uzpostave red« i likvidiraju pobunu. Odmah sam odredio nekoliko spremnih ljudi, do čije sam umješno¬sti mnogo držao, sa zadatkom, da pođu samovozom najavljenim srbskim kolonama u susret, upozore ih, da je u gradu dobro oboružana pobunjena Hrvatska vojska i da će doći do krvoprolića, ako pokušaju približiti se gradu. Neka nastoje srbske kolone pregovorima što dulje zadržati, da bismo dobili na vremenu i mogli spremiti obranu. Obaviestio sam narednika cveka o događajima, i on je učinio sve, što je s vojničkog gledišta bilo potrebno, da se taj novi protivnik dočeka. Svi prila zi cestom i mostovima iz pravca Grđevca na pogodnim su mjestima po stručnim licima mini rani a na važnije točke postavljene strojnice.Toga dana prije podne imao sam jedan naročito bolan doživljaj. U velikom broju omlađinaca, kojima smo dali puške i koji su po gradu i okoli ci stražarili i pregledavali sva sumnjiva mjesta bio je i sedamnaestgodišnji gimnazijalac Milan Bacani. Patrolirajući s gostioničarom Đurom Matijašićem po periferiji odjednom je vidio, kako se naglo približava auto sa srbskim častnicima u očiglednoj namjeri da svom brzinom izmakne. Obadvojica skoče s naperenim puškama pred auto, da ga zaustave, ali iz njega poleti bomba i ubije ih obadvojicu. Milan Bacani bio je jedan od najidealnijih mladića, što sam ih znao. On je bio među prvima, koji su se javili za borbu, a eto je prvi i poginuo. Poginuo je pred samo ostvarenje svojih najvećih ideala ne dočekavši ih. Kada je došla njegova majka sva slomljena od boli i pokazala njegovu đačku izkaznicu i školske svjedočbe, što ih je uza se nosio, a koje su bile razderane od iverja, i kresotina smrtonosne bombe te natopljene njego vom krvlju, bio sam potresen do u dno duše. čim su prošli burni događaji, bila nam je prva briga, da jednu od najljepših ulica bjelovarskih, bivšu ulicu kralja Aleksandra, okrstimo ime nom Milana Baćania, mladoga junaka. Položaj, kako nam se ukazivao 9. IV. o podne nije bio ružičast. Učestale pojave nediscipline kod mase vojnika, koja se odasvud slila u Bjelovar i nad kojom je bilo vrlo težko vladati, prietnje bombardiranjem iz Zagreba, viesti o približa vanju srbskih kolona iz Grđevca, a uza sve to jedna je ličnost, koja se prvoga dana ustanka vrlo iztakla svojom odlučnošću i svojim pozitivnim prinosom ustanku poslije dodira s drom Mačekom zauzela neko opoziciono držanje prema vodstvu pobune i svojim rovarenjem poku šala unieti elemente disharmonije u pobunjenički pokret, što kraj jednodušnosti pobunjenih vojnika naravno nije moglo uspjeti.

Po podne se situacija međutim počela naglo razplitati u povoljnom smislu. Jugoslavenski bombarderi nikako se nisu pojavljivali nad gradom, viesti s južnog bojišta bile su vrlo povo ljne, a konačno se vratio i naš samovoz, koji je bio otišao u susret najavljenim srbskim moto riziranim odredima. Spomenutih odreda nije bilo u Grđevcu ni iza njega očito je dakle, da se pomoću njih htio izvršiti na nas samo psiholožki pritisak, koji međutim nije imao nikakova učinka. Izgleda, da većih srbskih borbenih formacija nije više bilo ni u bližoj ni u daljoj oko lici Bjelovara osim jedne srbske konjaničke pukovnije, za koju nam je javljeno, da se pribli žuje Kapeli, a s kojom je idućeg dana zaista došlo do okršaja, nakon što su već Niemci bili u Bjelovaru. Sve su ceste bile pune vojnika iz razstrojenih jedinica. Glas o pobuni dopro je do na frontu i djelovao razornom snagom. Kao veliki silni magnet vukao je buntovni Bjelovar Hrvatske vojnike k sebi i oni su se odasvud žurili po razkvašenim cestama, da što prije dopru do njega. U kasno popodne osvanuo je u gradskom poglavarstvu mlinar Joseph Stumpf iz Ve like Pisanice. Njegov me je dolazak izvanredno obradovao. Bio je domaći Niemac, a s njime sam se upoznao za vrieme prehranbene krize prošle zime, kada je svojim nastojanjem mnogo pridonosio, da se ublaži nestašica brašna u gradu Bjelovaru. Cienio sam ga, jer se za razliku od mnogih drugih otvoreno priznavao Niemcem i u vrieme, dok to nije bila konjuktura, a znao sam, da je iskreno privržen Hrvatima. Obradovao sam se dakle, jer sam se čvrsto nadao, da ćemo preko njegovih veza moći uhvatiti dodir s Niemcima i tako ustanak privesti sretnom završetku. Odmah sam dozvao satnika Mraka i narednika Cveka te smo održali kratku konfe renciju, čiji je rezultat bio taj, da će Stumpf obaviestiti Njemačku vojsku o stanju u Bjelovaru. On se imao vratiti k nama s potrebnim informacijama najkasnije sutradan u ranu zoru.

Čuli smo da su Njemačke čete prešle Dravu, a kolale su viesti, da su već u Virovitici, a možda i u Koprivnici. U noći od 9. na 10. travnja prosjedio sam gotovo čitavu noć na brzoglasu traže ći vezu s raznim okolnim obćinama, da se obaviestim o kretanju četa odnosno o eventualnom pojavljivanju Niemaca. Poslije ponoći obradovala me viest iz Kloštra Podravskog, da su se Niemci tamo pojavili, da se u noći čula pucnjava, ali da se opet izgubila. Mlinar Stumpf iz Pisanice održao je svoju rieč i došao na gradsko Poglavarstvo u rano jutro 10. travnja s drago cjenim informacijama o Njemačkoj vojsci. Ugovorio sam s njime, da pred Niemce iz Bjelo vara pođe izaslanstvo iztaknutijih vojnih i građanskih lica, a sam da tokom prijepodneva izme đu 10 i 12 sati odem s četom vojnika na vojno vježbalište kod Velikog sajmišta, gdje se imao aeroplanom spustiti jedan Njemački častnik, s kojim sam se imao dogovoriti o svemu potreb nom za ulaz i prolaz Njemačke vojske kroz Bjelovar. Požurio sam se, da javim našim vojni cima u Filipovićevoj vojarni za sve nas radostnu viest, da je dodir s Niemcirna uzpostavljen, da su oni informirani o događajima u Bjelovaru i da će osva¬nuti možda još tokom današnjega dana. U velikom dvorištu Filipovićeve vojarne na zov trube sakupile su se stotine naših hrab rih buntovnika, i bila mi je velika radost i zadovoljstvo, što sam im mogao saobćiti, da se naš ustanak približuje sretnom svršetku. Rekao sam im, da je njihova zasluga, što možemo doče kati naše velike prijatelje i saveznike vedra i uzdignuta čela, ne kao ljudi, koji su skrštenih ruku čekali, da ih netko oslobodi, nego kao borci, koji su stavili svoje živote na kocku, da skrše silu, koja ih je sapinjala. Mi sada stojimo kao svoji gospodari na ovom svetom dielu oslobođenog domovinskog tla, a svojim ćemo Njemačkim prijateljima kao dar predati blizu stotinu zarobljenih srbskih častnika i dočastnika i mnogo stotina srbskih vojnika.

Konac govora dočekan je burnim klicanjem. Iz očiju kriesila se radost, a čitavo je držanje Hrvatskih vojnika odavalo ponos zbog izvršenog djela. Po dogovoru uzeo sam četu od deset ak momaka i pošao s njima na vojno vježbalište, a jedan zrakoplovni dočastnik, što mi ga je dodielio satnik Mrak, napravio je na širokoj poljani u blizini grada ugovoreni znak za Njem ački avion. Vrieme je bilo hladno i vjetrovito, padao je snieg pomiešan s kišom, zrak je bio sasvim neproziran, a studen prodirala kroz kosti. Obzirom na vrlo slabu vidljivost i loše vrie me sumnjali smo uobće, da će se Njemački avion pojaviti, ali smo ipak čekali. Kako je u blizini bila zgrada za gradske vage mogao sam stalno biti u brzoglasnoj vedi s gradskim Poglavarstvom i obavieštavati se stalno o važnijim događajima u gradu. Tako sam saznao za grozni zločin četnika u obližnjem selu Kapeli. Tu su na krvoločan način izmrcvarili jedanaest naših golorukih seljaka. Vrieme je vrlo sporo odmicalo, naši pogledi stalno su bili upereni prema sjeveroiztoku odakle se avion imao pojaviti, a naše uši željno su očekivale šum avionskog motora. Moglo je biti oko dvanaest sati, snieg i kiša bili su prestali, kad odjednom dojuri neka žena lamatajući rukama:»Eto četnika!« Pograbismo oružje i pore dasmo se uz živicu, da vidimo, što će biti. Za čas eto iz magle još jednoga čovjeka:
— »Nisu četnici! Niemci su!«
— »šta, Niemci!«
— »Da, Niemci!«
Nastalo je radostno klicanje. Puške su opet bezbrižno prebačene preko leđa. Odjurio sam do vage, da brzoglasno obaviestim gradskoga senatora, ali on me je već čekao na brzoglasu:
— »U blizini grada viđeni su njemački tankovi!« Za čas sam samovozom odjurio u grad i baš se pred gradskim poglavarstvom susretoh s prvim njemačkim tankom. Na ulicama je već sve bilo puno svieta, koji je zanosno klicao i mahao rukama. Bezkrajne Njemačke kolone svojom impozantnom snagom, svojim sjajnim vojničkim držanjem kao i silnim ratnim oruđ em svuda su izazivale uzklike divljenja i radosti. U gradskom poglavarstvu pozdravili smo se s Njema-čkim zapovjednikom i zadržali se s njime u kratkom ali srdačnom razgovoru, nakon kojega je sa svojim kolonama krenuo put Zagreba.

Dana 10. travnja proglašena je u Zagrebu Nezavisna Država Hr¬vatska i tim činom mi smo prestali biti buntovnici i postali organi Hrvatske državne vlade! San vjekova je izpunjen. Ima mo svoju državu. Božja promisao, koja je Hrvatski narod očuvala u svim nevoljama i katastro fama, pratit će ga i u budućnosti. To je naša čvrsta vjera. Taj slavni dan izpunjen je burnim klicanjem tisuća i tisuća ljudi i žena, klicanjem nezavisnosti i slobodi koja se ocrtava na krvavu obzorju, i Poglavniku koji u sebi utjelovljuje nepokolebivu volju Hrvatskoga naroda za samostalnim državnim životom.
Ljutu travu na ljutu ranu!

Kralju Dmitre Zvonimire - u tamnici tvoji su ratnici-tvoji Generali!
Odgovorite