U susret sedamdesetoj obljetnici osnutka NDH

''Ti hrvatski narode ne očekuješ svoga spasa od gavana i bogatuna...''
Odgovorite
Avatar
Kum Bečo
Podurednik
Postovi: 901
Pridružen/a: uto pro 16, 2008 4:16 pm
Lokacija: Sarajevo

U susret sedamdesetoj obljetnici osnutka NDH

Post Postao/la Kum Bečo »

Kao što naslov teme govori pokrećem ovu temu da se još jednom prisjetimo događaja oko osnutka NDH uz ovaj važan jubijel - sedamdeseti rođendan Nezavisne Države Hrvatske.

Slavko Kvaternik
Član je Glavnog ustaškoga stana

Hrvatski narode! Božja providnost i volja našeg saveznika, te mukotrpna višestoljetna borba hrvatskog naroda i velika požrtvovnost našeg poglavnika dr. Ante Pavelića, te ustaškog pokreta u zemlji i inozemstvu, odredili su da danas pred dan uskrsnuća Božjeg sina uskrsne i naša Nezavisna Država Hrvatska.

Pozivam sve Hrvate, u kojem god mjestu oni bili, a naročito sve časnike, podčasnike i momčad cjelokupne oružane snage i javne sigurnosti, da drže najveći red i da svi smjesta prijave zapovjedništvu oružane snage u Zagrebu mjesto gdje se nalaze, te da cijela oružana snaga smjesta položi zakletvu vjernosti Nezavisnoj Državi Hrvatskoj i njenom poglavniku. Cjelokupnu vlast i zapovjedništvo cjelokupne oružane snage preuzeo sam danas kao opunomoćenik poglavnika.

Bog i Hrvati! Za dom spremni!


http://www.youtube.com/watch?v=xV1YCQ-6xfA[/slikopis]

Vladimir Vladko Maček
Predsjednik Hrvatske seljačke stranke

Hrvatski narode! Pukovnik Slavko Kvaternik, vođa nacionalističkog pokreta u zemlji, proglasio je danas slobodnu i nezavisnu hrvatsku državu na cjelokupnom historijskom i geografskom području Hrvatske, te preuzeo vlast. Pozivam sav hrvatski narod, da se novoj vlasti pokorava. Pozivam sve pristaše HSS, koji su na upravnim položajima, sve kotarske odbornike, općinske načelnike i odbornike itd, da iskreno surađuju s novom narodnom vladom.

http://www.youtube.com/watch?v=G0P2YLYK ... r_embedded[/slikopis]
Beogradski pašaluk
Avatar
Kum Bečo
Podurednik
Postovi: 901
Pridružen/a: uto pro 16, 2008 4:16 pm
Lokacija: Sarajevo

Oslobođenju Hrvatske predhodile su godine mukotrpne borbe

Post Postao/la Kum Bečo »

Piše: Dr. Ante Pavelić

slika

Iz osobnog albuma gospođe Višnje Pavelić

Nova beogradska vlada, kojoj je predsjedao dr. Milan Stojadinović, nastavila je unutarnju režimsku politiku naslijeđenu od diktature. Budući da je Stojadinović bio sviestan, da neće moći riešiti hrvatsko pitanje u smislu beogradskih želja, to jest da se jednostavno nieče njegovo postojanje, tražio je jedno drugo sredstvo i odlučio se na novu taktiku u vanjskoj politici kojom se nadao to pitanje riešiti.

Unatoč mom dugom prebivanju u zatvoru, unatoč drugim mjerama, što su i razne druge države poduzele u inozemstvu protiv nas, Ustaški Pokret poprimao je sve veću važnost u domovini. Naš oslobodilački pokret nije bio više samo stvar naše organizacije, same po sebi čvrste i snažne, nego i stvar čitavog hrvatskog naroda, koji je smatrao taj pokret jednom narodnom organizacijom za oslobođenje, te je upirao oči u njegovo vodstvo, koje se nalazilo u inozemstvu, čekajući od njega znak za obći i konačni ustanak.

Zato je taj novi beogradski, Stojadinovićev, režim mislio, da bi trebalo naći načina da se to vodstvo, koje se nalazilo u inozemstvu, učini neškodljivim. U tom slučaju bi i pokret u domovini izgubio svu svoju djelotvornost i na taj način mogli bi nastaviti s vođenjem stare politike i držati Hrvatsku i dalje u robskom stanju.

Zbog mog daljnjeg boravka u Italiji trebalo je s tom državom ući u takve odnose, s kojima bi se mogla ostvariti ta vladina namjera. Nu nije, naravno, bilo tako lako promieniti smjer srbijanske vanjske politike. Postojala je Mala Ententa, s kojom je Jugoslavija bila čvrsto povezana, zatim Francuzka, s njom je Jugoslavija imala vojni savez, tako da je prošlo skoro godinu dana prije nego je taj novi smjer srbijanske politike dibio konkretne oblike.

U Italiji je u međuvremenu imenovan ministrom vanjskih poslova grof Galeazzo Ciano, koji je već kao državni tajnik u ministarstvu tiska i promičbe pokazivao izvjestne naklonosti, što su bile sklone svemu, samo ne hrvatskom pitanju. Približavanje između talijanske vlade i Beograda napredovalo je malo po malo, dok nije u Velikom tjednu godine 1937. grof Ciano, nakon dugih dogovora s Milanom Stojadinovićem u Rimu, odputovao zrakoplovom u Beograd, gdje je potpisao sa Stojadinovićem Pakt Prijateljstva izmedju Italije i Jugoslavije. (Pakt je potpisan 25. ožujka 1937. na pet godina.)

Na zdravlje! bila je moja misao, i počeo sam se priređivati za jednu novu karantenu, jer sam znao da je Stojadinovićeva vlada činila to sve iz jednog jedinog razloga i s jednim jedinim ciljem: učiniti mene neškodljivim a s time i Ustaški Pokret. Nadao se time odstraniti glavnu pogibelj jednog razcjepa Jugoslavije. Doista, prvi i glavni uvjet, pa čak i jedini stvarni sadržaj tog ugovora bila je obveza talijanske vlade, da me podvrgne takvome režimu, koji bi mi onemogućio svaku djelatnost, pa i izlaz iz Italije u bilo koju drugu zemlju, gdje su boravili ostali hrvatski emigranti – osim u Jugoslaviju.

Nakon dana iza potpisa tog ugovora bio sam konfiniran - zatočen - u Južnoj Italiji, zatim u gradu Firenzi i napokon u toskanskom gradu Sieni, na periferiji toga grada. Ustaše, koji su se nalazili na Liparskim otocima, bili su već individualno ili u manjim skupinama internirani, odvojeno u raznim pokrajinama Južne Italije i na otocima.

Generalni inspektor Javne Sigurnosti Ercole Conti, kojemu je bila povjerena dužnost kontrole nad svima nama, morao se staviti u vezu i najtjesnije surađivati sa šefom beogradske špijunske policije pri jugoslavenskom poslanstvu u Rimu, a to nije bio nitko drugi nego sam Vladeta Milićević, koji je bio već prvih godina naše emigracije određen jugoslavenskom poslanstvu u Beču, a sada premješten u jugoslavensko poslanstvo u Rimu. Od tog časa imao je on potpunu kontrolu nad svima nama u Italiji. Njegove izprobane makinacije mogle su ponovo zauzeti svoj tok.

Nakon kratkog boravka u Srednjoj Italiji, zatim u gradu Firenzi, nalazio sam se, dakle, u gradu Sieni pod vrlo strogim nadzorom.

Nisam si pravio iluzije, da bi ova situacija bila kratkog roka, ali sam bio siguran, da ne će proći mnogo vremena, da se ne će pokazati uzaludnost i te nove beogradske politike i da će prije ili kasnije naša stvar napredovati. Nije bilo lako podnieti takav gubitak slobode, ali je bilo i zabavno promatrati igru, koju je zaigrala vlada Stojadinovića s predstavom ove nove komedije. Nu, ja nisam gubio vrieme!

Znao sam, da je to bilo vrieme u kojemu međunarodna politička situacija nije bila ništa drugo nego pripravno stanje za velike događaje, za jedan veliki svjetski oružani sukob, i da će u tom sukobu boljševička Rusija biti među prvim protagonistima, te da će Rusija i boljševizam predstavljati neizmjernu pogibelj za čitavo čovječanstvo. Tada sam počeo pisati knjigu o razvoju komunizma i njegovoj primjeni u Rusiji što su ga uveli moskovski boljševici. Uspio sam je tiskati pod pseudonimom – A.S. Mrzlodolski – Ante Sedlar iz Mrzlogdola, naslovom ERRORI E ORRORI – STRAHOTE ZABLUDA, koja se u prvi čas mogla vidjeti po sienskim knjižarama, ali koja je brzo bila zaplienjena.



Izvan samog grada Siene, u blizini kuće na jednom privatnom dobru u kojem sam bio zatočen, u jednom starom zapuštenom samostanu Cistercita, bila je smještena najsiromašnija lokalna sienska župa. Dobio sam dozvolu, da je mogu posjećivati pod nadzorom agenata, koji su bili smješteni u obližnjoj kući do moje. Jedne nedjelje, ulazeći u crkvu, opazio sam na vratima dosta vidljivo izpisana tri slova: ŽAP! Upitao sam župnika- dobrog starog župnika, koji je često dolazio k meni kao svojem župljaninu u večernjim satima na razgovore, da li mu je poznato, tko bi bio mogao napisati ona tri slova? Budući da on to nije opazio, niti je znao tko bi to mogao biti, upitah ga, da li je u posljednje vrieme dolazio k njemu koji stranac? On mi reče, da ne dolazi u župu nitko, nego mu za ispomoć kod izvjesnih obreda dolaze u župu neki mladi fratri iz franjevačkog samostana. Bilo mi je tada jasno, da bi se moglo raditi o kojem našem mladom franjevcu. Ona tri slova na vratima bila su njihov dosjetljiv način, da mi daju znati njihovu prisutnost u gradu Sieni.

Rieč ŽAP bila je u ono vrijeme u Hrvatskoj lozinka, koja je služila za međusobni pozdrav i prepoznavanje i koja je bila neprestano izpisana na letcima i po svim zidovima u domovini; time je davala mnogo posla beogradskoj policiji, koja ih je nastojala brisati, nu bez mnogo koristi, jer su se ta tri slova svugdje pojavljivala.

U predgrađu grada Siene, koja je bila okružena raznim brežuljcima, na jednom takvom brežuljku postoji veliki franjevački samostan “L’Osservanza”. U tom samostanu nalazilo se nekoliko naših mladih franjevaca, koji su dolazili iz domovine, da u tom zavodu usavrše svoje teoložke studije. Mladi svećenici, kao i uostalom veći dio mladih redovnika u domovini, a osobito iz franjevačkog reda, simpatizirali su s našim Ustaškim Pokretom.

Glas o mojem zatočenju u Sieni brzo se pročuo, i čim su ovi mladi franjevci (Rafael Medić, Dionizije Juričev, Mijo Škrinjar) saznali da se nalazim u Sieni, nastojali su doći sa mnom u vezu, što im je brzo uspjelo i to na ovaj čudnovat način.

S pojavom ovih mladih fratara u toj župnoj crkvi, uspjelo mi je imati brzo prvi dobri kontakt s domovinom, koji se sve više i više proširivao, uzprkos strogom nadzoru kojemu sam bio podvrgnut.
Beogradski pašaluk
Avatar
Kum Bečo
Podurednik
Postovi: 901
Pridružen/a: uto pro 16, 2008 4:16 pm
Lokacija: Sarajevo

Ustaški desetotravanjski proglas muslimanima

Post Postao/la Kum Bečo »

Braćo Muslimani!

(Ustaški desetotravanjski proglas)

Kucnuo je veliki čas slobode hrvatskog naroda. Danas je u Zagrebu proglašena Slobodna i Nezavisna Hrvatska Držaba na čitavoj zemlji gdje živi hrvatski narod i gdje se proteže hrvatsko državno pravo. U ime ustaškog Poglavnika dra Ante Pavelića čitavu vlast preuzeo je general Slavko Kvaternik, vrhovni zapovjednik cjelokupne oružane snage Države Hrvatske.

U Zagrebu i Hrvatskoj pobjedonosno nastupa slavom ovjenčana saveznička njemačka vojska velikog vođe Adolfa Hitlera. Nijemci na svim stranama gone i uništavaju srpsku razbojničku bandu. Zadaju smrtni udarac srpskih zločincima, koji su Vam toliko krvi ispili, godinama Vas pljačkali, vrijeđali Vašu vjeru i čast i ponos. Savezničke čete nevjerojatnom brzinom sve više prodiru kroz Bosnu ponosnu i donose nam slobodu.

Junačka Bosna i Hercegovina ulaze u sastav Hrvatske Države. Teku nam suze radosnice, jer je Bosna srce i središte naše Hrvatske Države, a Vi braćo Muslimani Hrvati, najkorjenitiji i najplemenitiji dio velikoga junačkog Hrvatskog Naroda, poput ostale braće hrvatske, koja se već griju na suncu slobode, primite i Vi njemačku vojsku kao svoju braću. Vaše džamije i domove okitite zelenim barjacima i milim hrvatskim trobojnicama.

Vi, braćo vojnici, okrenite oružje na naše neprijatelje Srbe. Došao je Vaš čas. Ne uništavajte i ne bacajte orućje. Preuzimajte vlast, jer ste od sada Vi sami gospodari u svojoj kući i u svojoj zemlji. Slušajte naloge zapovjednika, koji će preuzeti vlast u ime Poglavnika dra Ante Pavelića. Ustaški Poglavnik poznaje dobro Vaše jade i nevolje, koje ste pretrpjeli posljednjih dvadeset godina dušmanske i četničke strahovlade. U njemu slobodno gledajte najveći zalog sretne i osigurane budućnosti Islama i Hrvatstva u Bosni i Hercegovini, jer on vjerno vrši zavjet Oca Domovine dra Ante Starčevića, koji je u Vama Muslimanima vidio najbolji dio hrvatskog naroda i najljepši zalog naše sretne budućnosti.

Ustajte i borite se na putu Božjem, jer Allah je s onima, koji se bore za svoj din i domovinu.

Živjela Nezavisna Država Hrvatska!

Živio ustaški Poglavnik dr. Ante Pavelić!

Živio saveznički njemački narod i vođa Adolf Hitler!

Živjela Bosna ponosna i kršna Hercegovina!)

Kucnuo je veliki čas slobode hrvatskog naroda. Danas je u Zagrebu proglašena Slobodna i Nezavisna Hrvatska Držaba na čitavoj zemlji gdje živi hrvatski narod i gdje se proteže hrvatsko državno pravo. U ime ustaškog Poglavnika dra Ante Pavelića čitavu vlast preuzeo je general Slavko Kvaternik, vrhovni zapovjednik cjelokupne oružane snage Države Hrvatske.

U Zagrebu i Hrvatskoj pobjedonosno nastupa slavom ovjenčana saveznička njemačka vojska velikog vođe Adolfa Hitlera. Nijemci na svim stranama gone i uništavaju srpsku razbojničku bandu. Zadaju smrtni udarac srpskih zločincima, koji su Vam toliko krvi ispili, godinama Vas pljačkali, vrijeđali Vašu vjeru i čast i ponos. Savezničke čete nevjerojatnom brzinom sve više prodiru kroz Bosnu ponosnu i donose nam slobodu.

Junačka Bosna i Hercegovina ulaze u sastav Hrvatske Države. Teku nam suze radosnice, jer je Bosna srce i središte naše Hrvatske Države, a Vi braćo Muslimani Hrvati, najkorjenitiji i najplemenitiji dio velikoga junačkog Hrvatskog Naroda, poput ostale braće hrvatske, koja se već griju na suncu slobode, primite i Vi njemačku vojsku kao svoju braću. Vaše džamije i domove okitite zelenim barjacima i milim hrvatskim trobojnicama.

Vi, braćo vojnici, okrenite oružje na naše neprijatelje Srbe. Došao je Vaš čas. Ne uništavajte i ne bacajte orućje. Preuzimajte vlast, jer ste od sada Vi sami gospodari u svojoj kući i u svojoj zemlji. Slušajte naloge zapovjednika, koji će preuzeti vlast u ime Poglavnika dra Ante Pavelića. Ustaški Poglavnik poznaje dobro Vaše jade i nevolje, koje ste pretrpjeli posljednjih dvadeset godina dušmanske i četničke strahovlade. U njemu slobodno gledajte najveći zalog sretne i osigurane budućnosti Islama i Hrvatstva u Bosni i Hercegovini, jer on vjerno vrši zavjet Oca Domovine dra Ante Starčevića, koji je u Vama Muslimanima vidio najbolji dio hrvatskog naroda i najljepši zalog naše sretne budućnosti.

Ustajte i borite se na putu Božjem, jer Allah je s onima, koji se bore za svoj din i domovinu.

Živjela Nezavisna Država Hrvatska!

Živio ustaški Poglavnik dr. Ante Pavelić!

Živio saveznički njemački narod i vođa Adolf Hitler!

Živjela Bosna ponosna i kršna Hercegovina!

ULTIMATUM - glasilo hrvatske desnice
Beogradski pašaluk
Avatar
Kum Bečo
Podurednik
Postovi: 901
Pridružen/a: uto pro 16, 2008 4:16 pm
Lokacija: Sarajevo

TEŠKO SHVATLJIVA POVRŠNOST

Post Postao/la Kum Bečo »

TEŠKO SHVATLJIVA POVRŠNOST

(Uz Memorandum o nastanku, nestanku i preporodu Nezavisne Države Hrvatske prof. Mirka Vidovića)

Piše: Tomislav JONJIĆ



Posljednjih sam mjeseci imao malo nezahvalnijih zadaća od prikaza knjižice Mirka Vidovića Memorandum o nastanku, nestanku i preporodu Nezavisne Države Hrvatske (III + 37 str.) što ju je u nakladi od 1000 primjeraka 2001. u Torontu, “uz potporu Hrvata iz južnog Ontarija” tiskao Hrvatski put, s predgovorom Rudija Tomića.


Prof. Mirko Vidović ugledni je hrvatski politički uznik i višedesetljetni politički emigrant. Godine 1980. izabran je predsjednikom Sabora Hrvatskoga narodnog vijeća (HNV), a objavio je veći broj knjiga s područja filozofije i etnogeneze. Njegove robijaške uspomene objavljene su 1978. u Knjižnici Hrvatske revije pod naslovom Skrivena strana mjeseca. Ovdje je, naravno, nemoguće ulaziti u ocjenu drugih njegovih djela. No, pri ocjeni Memoranduma ozbiljan će se prikazivač suočiti s napasti da pozavidi i auktoru i nakladniku. Obojici na hrabrosti. Prvomu na hrabrosti da napiše raspravu u kojoj je malo pasusa (ne stranica!) bez faktografske pogrješke, a drugomu na hrabrosti da 2001., nakon toliko vrijednih rasprava o uspostavi, obrani i slomu NDH, objavi Vidovićevo djelce.

Besprijekorna poruka Memoranduma

A ako se i piscu i nakladniku ipak hoće progledati kroz prste, mora im se priznati da je temeljna misao Memoranduma i njegova “didaktička” svrha uglavnom besprijekorna: hrvatski narod je imao i ima neotuđivo, prirodno pravo na svoju državu. To svoje pravo on je i u Drugome svjetskom ratu pokušao ostvariti, nemajući velike mogućnosti izbora saveznika. Alternativa Pavelićevoj NDH bila je Jugoslavija, karađorđevićevska ili boljševička. I napokon, sve pogrješke i propusti, pa i zločini počinjeni u ime hrvatske države, bezuvjetno zaslužuju osudu, ali ne mogu trajno kompromitirati ni hrvatski narod, ni njegovu težnju za državnim osamostaljenjem i napretkom u slobodnoj, demokratskoj i slobodarskoj državi.

Sve ostalo u Memorandumu, brošurici nastaloj od Vidovićeva predavanja prigodom šezdesete obljetnice proglašenja NDH, čisti je promašaj. Budući da se nikakvi interesi ne mogu braniti pogrješkama, potrebno je ovdje upozoriti na neke od krupnijih. Vidović tako, primjerice, tvrdi (str. 8.) da je Hrvatska stranka prava u doba (drugoga) Hrvatskog bloka težila stvaranju hrvatsko-madžarske federacije ili hrvatsko-madžarske unije, što nema veze s povijesnim činjenicama, iako ima veze s propagandom koja je težila kompromitaciji “frankovaca”. Nije točno ni to, da je u tom Bloku bila Hrvatska seljačka stranka (8.), jer je ta stranka tada bila republikanskom i zvala se HRSS (8.). Nije točno ni to, da su Sovjeti Radiću 1924. ponudili “da bude šefom tzv. ‘zelene internacionale’, što je on odbio” (9.).


Dr. Mile Budak u bolnici nakon atentata 1932.

Spominjući Pavelićev put u Pariz 1927. i uspostavljanje prvih, poluslužbenih dodira s Italijom, Vidović tvrdi kako potom Pavelić “održava redovite kontakte s talijanskim konzulom Roccom” (9.). Bit će da je tu netočnost Vidović pokupio iz članaka dr. Branimira Jelića, jer nije riječ ni o kakvom “Roccu”, nego o Ubaldu Rocchiri. Jednako nekritično pisac je prihvatio tobožnje šaptanje Puniše Račića Paveliću uoči samoga skupštinskog atentata: “Ne boj se, doktore, Tebi se ne će ništa dogoditi” (9.-10.). Za takvo što nema nikakve ni logike ni povijesne potvrde, ali se i iz Vidovićeva prihvaćanja te konstrukcije vidi kako je posrijedi relativno uspješan pokušaj kompromitiranja hrvatskih separatista. Vidović, nadalje, tvrdi kako je Pavelić 20. travnja 1929. u Sofiji s Vančom Mihajlovim sklopio “Ugovor o suradnji u zajedničkoj borbi protiv Jugoslavije” (10.), iako Mihajlov nije potpisnik Sofijske deklaracije, niti je 20. travnja 1929. bio u Sofiji.

Spominjući atentat na Šufflaya, Vidović navodi kako su policijski agenti “tih dana” pokušali ubiti hrvatskoga književnika dr. Milu Budaka (11.). Atentat na Budaka nije izvršen “tih dana”, nego skoro godinu i pol kasnije, 7. lipnja 1932. Na istoj stranici Vidović tvrdi kako je pravi auktor Ustaških načela zapravo prof. Ante Brkan, i kako je zbog toga shvatljiv njihov antifašizam, uslijed čega su Ustaški pokret podupirali i hrvatski komunisti (11.). Niti je Brkan auktor Ustaških načela, niti je spadao u “prvu garnituru” UHRO-a. U trenutku kad su nastajala Ustaška načela ni svijet ni Hrvati nisu bili u ideološkom smislu opterećeni ni fašizmom ni antifašizmom, pa se tekst Načela nije u to trebao uklapati. Tvrditi, pak, da su radi antifašističkog tona Ustaških načela Ustaški pokret “podupirali i hrvatski komunisti” može biti simpatična propagandno-politička teza u skladu s projektom tzv. nacionalne pomirbe, ali nema nikakve veze s povijesnom istinom.

Budak nije bio u Srijemskoj Mitrovici

U skladu s nategnutom tezom o ustaško-komunističkoj suradnji, Vidović u dva navrata (str. 12. i 13.) tvrdi kako je Budak na robiji u Srijemskoj Mitrovici 1936. sklopio sporazum s Mošom Pijade, koji da je, štoviše, “efikasno utjecao na beogradsku ‘čaršiju’ u vrijeme pregovora Cvetković – Maček”. Pritom se Vidović poziva na “srpskog povjesničara Đoku Slijepčevića”. Moram priznati kako ne znam što znači rečenica da je taj tobožnji sporazum “efikasno utjecao na beogradsku ‘čaršiju’ u vrijeme pregovora Cvetković – Maček”.

No, kad bi rečenica imala smisla, opet ne bi govorila o činjenicama. Čak ni kad iza nje stoji Đoka Slijepčević, skupa s Mirkom Vidovićem.

Naime, dr. Mile Budak nije 1936. robijao u Srijemskoj Mitrovici. Njega će u jugoslavensku tamnicu baciti tek mačekovska, Šubašićeva Banovina Hrvatska, 27. veljače 1940. Godine 1936. nije mogao paktirati s Mošom Pijade, jer je od 2. veljače 1933. do 6. srpnja 1938. u političkoj emigraciji u Italiji (kamo je došao preko Graza). S obzirom na Budakov ugled i značenje, njegov je životopis uglavnom dobro poznat, a najcjelovitije ga je u knjizi Mile Budak – pjesnik i mučenik Hrvatske: Spomen-zbornik o stotoj godišnjici rođenja 1889-1989 (Knjižnica Hrvatske revije, knj. XVI., ur. Vinko Nikolić) obradio dr. Jere Jareb. Teško je onda shvatiti, da Vidović kao znanstveni autoritet bira, ni manje ni više, nego – dr. Đoku Slijepčevića...

S činjenicama nema nikakve veze ni Vidovićeva tvrdnja da je “slučaj Perčec” epopeja “koju je dr. Pavelić sažeo u svom djelu ‘Liepa Plavka’” (12.), budući da se taj Pavelićev roman bavi atentatom u Marseilleu. Čemu, pak, služi tvrdnja da je Budak po povratku u domovinu “odlučio formirati svoj ogranak ustaša”, odakle “počinje i rivalstvo Budak – Slavko Kvaternik” (13.), nije lako dokučiti. Ustaških “ogranaka” u tom smislu nije bilo, a stvarno ili navodno rivalstvo između Budaka i Kvaternika potpuno je beznačajno u odnosu na Pavelićev autoritet i 1938. i 1942. i 1945. Stoga će najprije biti, da se Vidović zabunio, jednako kao i kod tvrdnje da u kolovozu 1939. “uskrsava Banovina Hrvatska” (14.). Budući da nikad prije nije postojala, Banovina Hrvatska nije mogla “uskrsnuti”. No, Vidović si dopušta pjesničku slobodu i kod tvrdnje da je Ivo Andrić “u svojstvu jugoslavenskog ambasadora” bio “jednim od auktora” Trojnog pakta (14.), makar Andrić nije bio ambasador (veleposlanik, Botschafter), nego poslanik (Gesandter), a nije bio ne samo jedan od tvoraca Trojnog pakta, nego čak ni ugovora o pristupu Jugoslavije tomu međunarodnom savezu.

Kad je već inventivno izmislio poziv talijanskoga ministarstva vanjskih poslova Paveliću u povodu jugoslavenskog pristupa Trojnom paktu (14.), Vidović je mogao pokazati više mašte kod preuzimanja (polemički, inače, duhovite i efektne) tvrdnje Dide Kvaternika da Pavelić u odsudnim trenutcima svoje vrijeme troši na učenje – turskog jezika (15.). Kolikogod se Kvaternika moglo shvatiti (“jer drugčije odzvanja pun želudac, a drugčije prazan”), onaj koji važe njegove tvrdnje mora imati na umu, da je povijest pokazala kako se Pavelić bavio nečim osjetno dinamičnijim od učenja turske gramatike. No, ako se hoće povijest prikazati crno-bijelom tehnikom, onda se tolerira i krajnja nekritičnost. Tako će Vidović ustvrditi da je 29. ožujka 1941. u vili Torlonia dogovorena Mussolinijeva pomoć Paveliću i “sudbina uže Dalmacije” (15.), što bi moglo upućivati da su piscu Memoranduma i njegovim nakladnicima nepoznatima ostale elementarne rasprave o tom razdoblju.

Vidović nastavlja: “1. travnja 1941. godine u Zagreb dolazi iz Berlina specijalni opunomoćenik njemačkog Ministra vanjskih poslova dr. Edmunda Veesenmayera, koji najprije pokušava pridobiti za suradnju dr. Vladka Mačeka” (15.), iako je njemački ministar vanjskih poslova Joachim von Ribbentrop, dok pregovore s Mačekom pokušava povesti ne Veesenmayer, nego Walter Malletke, koji je u Zagreb doputovao ne 1., nego 3. travnja 1941. Tog mu je dana “vođa hrvatskog naroda” odbrusio da “kategorički odbija svaku diskusiju o ‘Velikoj Hrvatskoj’”. Ne bilo kakvu, nego – svaku! No, unatoč tomu će Vidović tvrditi kako je HSS htio “od svog osnutka” Hrvatsku kao “samostalnu i neutralnu državu među europskim velesilama” (15.), iako dosad nitko nije uspio objaviti nijedan dokaz da su i Radić i Maček htjeli Hrvatsku kao samostalnu i neovisnu državu (kao što je, nesumnjivo, htjela većina njihovih stranačkih i izvanstranačkih pristaša). Vidovićeva teza o Mačeku kao “ljubitelju parlamentarne demokracije” ljupka je legenda, koju je možda trebalo ispripovjediti Budaku u Lepoglavi ili, recimo, Lorkoviću i Oršaniću u Krušćici. Tu legendu nadmašuje možda tek tvrdnja da su se Mačekovi pregovori s Nijemcima u travnju 1941. razbili jer je Maček htio – neutralnu Hrvatsku (15.). No, nevolja je u tome što je Maček htio Jugoslaviju.

Potpuna neobaviještenost

Kao što je u zabludi kad tvrdi da je Seljačka zaštita “jednostavno preimenovana u Domobranstvo” (16.), Vidović se vara da se 10. travnja na valovima Radio-Zagreba “hrvatskoj naciji obratio i dr. Maček te uputio apel biračima HSS-a...” (16.), jer se Maček s radija nije obratio nikomu, nego je tek pročitan njegov proglas, kojega je Slavko Kvaternik jedva uspio iskamčiti, kako bi osigurao legalnost prijenosa vlasti i potporu Mačekovih pristaša. Također, Pavelić nije u Zagreb stigao “incognito” (16.), niti se u Karlovcu “još jednom obvezao Talijanima da će ‘poštivati njihova prava u Hrvatskoj’” (16.). Formulacija o “poštivanju talijanskih prava u Dalmaciji”, koja je postignuta u Karlovcu kao uvjet priznanja nove države, plod je neusporedivo složenijih vojno-političkih i diplomatskih odnosa.

Nije se Andrić mogao nuditi za “veleposlanika Hrvatske” (16.), jer ni NDH nije imala nijednoga veleposlanstva, niti je točno da se nakon 10. travnja “javljaju prvi tomovi ‘Hrvatske enciklopedije’” (17.), budući da je prvi svezak HE objelodanjen u veljači 1941. No, skandalozna je tvrdnja da Pavelić “3. ožujka 1941. (sic!) godine izdaje svoju ‘Zakonsku odredbu o pokatoličenju pravoslavaca’” (19.). Pavelić je i o vjerskim pitanjima očito znao više od Vidovića, pa nije mogao nalagati nikakvo “pokatoličenje pravoslavaca”, čak ni onda kad je donosio Zakonsku odredbu o prijelazu s jedne vjere na drugu. Ta je odredba, inače, donesena 3. svibnja 1941. Također, 22. prosinca 1941. nisu proglašeni nikakvi “protužidovski zakoni” (20.), jer je tzv. rasno zakonodavstvo doneseno 30. travnja 1941., u jeku i u funkciji pregovora o razgraničenju s Italijom.

I tako dalje, i tako dalje. Druga polovica Vidovićeva Memoranduma po svojoj pouzdanosti ne zaostaje za prvom, na koju smo se upravo osvrnuli. I druga bi tražila bar toliko prostora, i bar toliko čitateljske strpljivosti. Ima, naime, i u njoj “zanimljivih” teza: da je Trojnom paktu pristupio Pavelić (20.), da je Zapad Hrvatskoj ubrajao u zasluge borbu na Istočnoj fronti (20.), da je Pavelić u veljači 1941. (sic!) odlučio osnovati Hrvatsku pravoslavnu crkvu (21.), da su hrvatski evangelici imali “šefa” (21.) koji je ubijen, da je u Jasenovcu izrazio pripravnost peći se u paklu za Hrvatsku Božidar Kavran (22.), iako je to bio Ljubo Miloš, da je HNV preko Zvonimira Milasa utiralo put pristupu Hrvatske vojske NATO-u (24.), da je Andrija Hebrang “vodio jasnu i otvorenu politiku: sačuvati jedinstvo teritorija NDH i stečenu hrvatsku državnu nezavisnost” (25., 26.), da je Budak bio ministar unutarnjih poslova (27.) i da je, štoviše, s tog mjesta talijanskome ministarstvu vanjskih poslova uputio notu o sporazumnom poništenju Rimskih ugovora (Budak baš nema sreće s Mirkom Vidovićem!), da je Pavelić živio pod američkim nadzorom u Austriji (29.) i da je u izjavi sa Stojadinovićem otpisao “Dubrovnik, Konavle i neke druge hrvatske krajeve” (31.) itd. Ukratko, Memorandum o nastanku, nestanku i preporodu Nezavisne Države Hrvatske fascinantna je zbirka pogrješaka i dezinformacija. Za blaži sud nemam hrabrosti.
Beogradski pašaluk
Avatar
LEGIONARI
Podurednik
Postovi: 1554
Pridružen/a: čet vel 26, 2009 3:40 pm

Re: U susret sedamdesetoj obljetnici osnutka NDH

Post Postao/la LEGIONARI »

Svima, baš svima, u Hrvatskoj Državi želim sretan dan 10. travnja i 70tu obljetnicu
Nezavistne Države Hrvatske. Molimo za naše Generale u Hagu da svijetska nepravda
ne će biti masonsko židovska presuda u korist velikog trokuta već u čast i slavu velikog
viktorijanskog barjaka Nezavistne Države Hrvatske. Hrvatski sinovi su ginuli pod ovim
stijegom patnje i ginut će i dalje za Nezavistnu Državu hrvatsku.

Veliki 2x trokut nikad ne će pokorit Hrvatski narod.

ZDS
Ljutu travu na ljutu ranu!

Kralju Dmitre Zvonimire - u tamnici tvoji su ratnici-tvoji Generali!
Avatar
jale2112
Vojnik
Postovi: 488
Pridružen/a: čet ruj 14, 2006 8:46 pm
Lokacija: Nezavisna Država Hrvatska
Kontakt:

Re: U susret sedamdesetoj obljetnici osnutka NDH

Post Postao/la jale2112 »

svim članovima Hrvatskog Ustaškog Pokreta sretan dan državnosti :D

ZA DOM SPREMNI
Nisu dugi u tamnici danci,al su teški okovi i lanci,što Hrvatski narod su sapeli,kako su to dušmani željeli,no proći će od tamnice danci popucat će okovi i lanci a HRVATSKA će slobodna biti..

Budućnost pripada onima koji vjeruju u svoje snove!!!
mladiustasa
Vojnik
Postovi: 11
Pridružen/a: uto ožu 20, 2007 10:01 am

Re: U susret sedamdesetoj obljetnici osnutka NDH

Post Postao/la mladiustasa »

Sretan ovaj veliki dan svima koji ga slave ma gdje bili. Puno pričati ? Nema smisla... Nešto korisno i mudro učiniti? Svrsi je shodno.
Avatar
Maksovac
Vojnik
Postovi: 331
Pridružen/a: čet svi 28, 2009 1:46 pm
Lokacija: Nezavisna Drzava Hrvatska, Ljubuški

Re: U susret sedamdesetoj obljetnici osnutka NDH

Post Postao/la Maksovac »

Nisam aktivan na forumu vec duze vrijeme ali neka znate da sam ostao isti.Svim građanima unutar i van granica nase Nezavisne Drzave Hrvatske nek je sretan 10. travanj, dan kojim je zapocelo najsvjetlije razdoblje hrvatske povijesti! "zds2"
Za Dom Spreman!
slika
Avatar
Fico
Vojnik
Postovi: 324
Pridružen/a: čet pro 17, 2009 2:41 pm

Re: U susret sedamdesetoj obljetnici osnutka NDH

Post Postao/la Fico »

Sretan Dan državnosti !
''Mi Hrvati imamo dvije narodne mane iz kojih izvire sva naša nesreća: mi svakome vjerujemo bez da promišljamo i lako zaboravljamo krivice koje nam drugi učine.''

(Ante Starčević, Izabrani spisi, Zagreb 1943, str.413)
Avatar
Joca
Vojnik
Postovi: 6
Pridružen/a: ned srp 25, 2010 5:37 pm
Lokacija: Belišće

Re: U susret sedamdesetoj obljetnici osnutka NDH

Post Postao/la Joca »

Svim Hrvaticama i Hrvatima sretan Dan Državnosti!
Za Poglavnika i Dom spremni!
Avatar
Kum Bečo
Podurednik
Postovi: 901
Pridružen/a: uto pro 16, 2008 4:16 pm
Lokacija: Sarajevo

Re: U susret sedamdesetoj obljetnici osnutka NDH

Post Postao/la Kum Bečo »

Sretnan Vam 10. Travanj, dan državnosti i sedamdeseti rođendan Hrvatske
Beogradski pašaluk
Avatar
bratAntun
Vojnik
Postovi: 25
Pridružen/a: čet ožu 10, 2011 1:55 pm
Lokacija: Podbila

Re: U susret sedamdesetoj obljetnici osnutka NDH

Post Postao/la bratAntun »

sretan 10 travanj.ZDS.
TNT
Vojnik
Postovi: 13
Pridružen/a: pet ruj 26, 2008 6:40 pm

Re: U susret sedamdesetoj obljetnici osnutka NDH

Post Postao/la TNT »

Jučer smo proslavili dan državnosti pa zato danas sa zakašnjenjem čestitam 70-tu obljetnicu
sretan vam 10. travnja, dan državnosti
Odgovorite