Vlč. Vilim Cecelja.

''Ti hrvatski narode ne očekuješ svoga spasa od gavana i bogatuna...''
Odgovorite
Avatar
LEGIONARI
Podurednik
Postovi: 1554
Pridružen/a: čet vel 26, 2009 3:40 pm

Vlč. Vilim Cecelja.

Post Postao/la LEGIONARI »

Vilim Cecelja (1909. - 1989.)

Rođen je 24. travnja 1909., od oca Augusta i majke Terezije rođene Biderman na Golubar ovom imanju u Sv. Iliji, kotar Varaždin, u ondašnjoj Austro-Ugarskoj monarhiji. Dan kasnije krstio ga je o. Nikola Sakač, kapucin u župnoj crkvi Sv. Ilije, a kumovali su Franjo Rak i njegova supruga Marija rođ. Zorko. Osnovnu školu pohađao u rodnom mjestu, a gimnaziju u Varaždinu i Zagrebu. Iz ovog vremena zanimljiv je događaj, koji je vlč. Vlim kasnije često pripovijedao, a njegov nečak Stanko ovako pribilježio: Jednog je dana došao iz škole prije vremena i rekao svojemu ocu Augustu da ne želi više pohađati školu, nego želi ostati kod kuće na imanju! (To je moglo biti negdje ujesen 1924. godine). Otac nije uopće reagirao na te sinove riječi već ga je ostavio na samu sa njegovim mislima. Drugog dana ujutro, prije zore, otac ga probudi i reče mu da se brzo spremi jer idu u Varaždin (udaljen 10 km). Onda nije bilo prijevoznih mogućnosti pa su morali pješačiti. To je trajalo oko sat i pol vremena. Za cijelo to vrijeme nisu progovorili ni jednu riječ! Nakon sat i pol pješačenja stigli su u Varaž din i otišli pred gimnaziju. Otac je tu stao, ispružio ruku (kažiprst) i rekao: "Tu je tvoja budućnost", okrenuo se i otišao ostavivši sina Vilima sama pred gimnazijskom zgradom... Vlč. Vilim je kasnije kazao: "Ja sam očekivao da će poči sa mnom u kancelariju, te se posa vjetovati s upraviteljem! Nije mi dao izbora, a u ono doba nije ni bilo puno izbora". Možda je tu bio početak njegovog primjernog života: u kojem je uvijek imao za moto: prihvatiti ono što nam Bog pruža - tako zaključuje njegov nećak Stanko. 15. listopada 1928. Vilim Cecelja Golubar upisuje se na bogoslovni fakultetu u Zagrebu (br. indexa: 1735/30, Index sačuvan). Upisao se je na temelju maturalne svjedodžbe od 18. lipnja 1928., izdate od Velike gimnazije u Zagrebu. Iz ovoga vremena sačuvalo se i pismo, koje je mladi bogoslov pisao prijatelju Vladoju Lazaru. Iz pisma upravo zrači jedna pobožna duša. Vlč. Vilim je stalno održavao vezu s obitelji Lazar. Tako je vrijedno ovdje spomenuti i pismo odgovor Dragice Lazar vlč. Vilimu (vrijeme pedesetih godina), pisano na jednom komadiću platna s puno potresnih vijesti o stanju u Domovini... Nadbiskup Bauer zaređuje Vilima Cecelju za svećenika 27. lipnja 1932. godine. 3. srpnja imao je Mladu misu u rodnoj župi Sv. Ilija.(zanimljivo je da se datum njegove smrti poklapa s datumom njegove prve Svete mise). Te godine bi poslan za kapelana u Bedenici (kod vlč. gosp. Mirka pl. Marenčića rodom iz župe Visoko). Kako je bio primljen od župnika Marenčića? - to je u nekoliko navrata pripovijedao piscu ovih redaka, budući da je i on iz župe Visoko. Bilo je to ovako:

- Veseo i razdragan župnik je mladome kapelanu kazao i ovo: "Mladi gospon, na tavanu Vam je meso, tam su Vam devenice i kobasice. Gda budete gladni sami si zemete, a mene najte pitati! U podrumu su Vam lagvi z vinom; iz sakoga lagva probajte, pak gde bu Vam najbolje šmekalo z toga si sami zemite gda god bute šteli, a mene najte pitati!” Nakon tjedan dana dođe župnik u sobu kod Vilima pa ga upita: "No, mladi gospon, kak Vam se čini moje vino, jesu li Vam šmekale moje kobasice?" A snuždeni Vilim će na to: "Prečasni, oprostite, ali još nisam probal ni jedno ni drugo!" Župnik Marenčić, tobože malo uvrijeđen, odvrati mu: "Kad je tomu tak, onda ja mladi gospon čisto sumnjam u Vaše poštenje". Koliko ga je župnik cijenio i volio - to pokazuje i činjenica, da je dvaput spriječio Vilimov premještaj na drugu župu, te on u "Sesvečini" (po patrona župne crkve Sviju svetih) ostaje sve do ljeta 1935. godi ne. 1933. god. umro je u župi Sv. Ivan Zelina župnik dr. Martin Đuranec koji je vlč. Vilimu bio kateheta za vrijeme gimnazijskih dana u Varaždinu. To je inače susjedna župa Bedenice i sjedište istoimenoga dekanata. Nakon župnikove smrti župu je neko vrijeme vodio kapelan vlč. Ivan Vedrina. Taj je često zalazio među ljude, a posebno među župljane mjesta Biškupca. To su ljudi cijenili, bio je jako omiljen u narodu pa su htjeli pošto-poto njega za župnika. No, Duhovni stol je bio drukčijeg mišljenja i imenovao je drugog župnika što je izazvalo ogorče nje i otvorenu pobunu u župi. Nadbiskup dr. Ante Bauer poslao je svojega mladoga ceremoni jala, vlč. dr. Alojzija Stepinca u Sveti Ivan Zelinu da “smiri duhove” i privremeno preuzme župu do imenovanja novog župnika. "Kad sam saznao”, pripovijeda sam Vilim, “da je Stepinac stigao u Sv. Ivan Zelinu odmah sam zamolio svoga župnika Marenčića da bi mi dopustio odvesti se do Stepinca i razvidjeti bunu u Sv. Ivanu Zelini. On mi je to bez daljnjega dopustio." (Cecelja: "Moja sjećanja na uzoritoga kardinala Stepinca, zagrebačkog nadbisku pa", Hrvatska revija, 1990, br.4, str. 690-737). Tu počima Ceceljino poznanstvo i prijateljstvo sa kasnijim zagrebačkim nadbiskupom i kardinalom – mučenikom dr. Alojzijem Stepincom. Nadbiskup Stepinac je na komunističkom sudu kazao za Vilima ovo: "Ja poznajem Vilima Cecelju kao čestitog svećenika, kojemu ne mogu prigovoriti niti jedne rijeći...- to što novine pišu o njemu, ne može biti mjerodavno pred sudom. On je svećenik neokaljanog života, pošten i pravičan... Da su svi ljudi bili kao Cecelja, ne bi nikada nikome ni vlas s glave pala.
"( "Suđjenje Lisaku, Stepincu, Ćaliću i družini...”, Zagreb, 1946, str. 267-268) U jesen 1935.godine bio je vlč. Cecelja premješten za upravitelja župe Dubovec kod Križevaca, no dopuštenjem nadbiskupa Stepinca tu je župu zamijenio sa domaćim sinom Franjom Jurčetić em za župu Hrastovica kraj Petrinje. Iz vremen boravka na toj župi vrijedno je spomenuti da se vlč. Cecelja jako angažirao oko organizacije Euharistijskog kongresa u Petrinji 1938. God ine. Neki kroničari navode da je vlč. Cecelja predložio Petrinju kao kongresno mjesto. U
župi Hrastovica ostaje vlč. Cecelja do lipnja 1939. godine. Te godine osniva, na prijedlog i želju nadbiskupa Stepinca, novu župu u Kustošiji, na periferiji Zagreba. Tu gradi novu crkvu i novu školu. Iz ovoga vremena zanimljiv je slijedeži događaj koji pokazuje svećenika Cecelju u pravom svjetlu - kao milosrdnoga Samaritanca. Njegovi prijatelji iz Kustošije kupili su mu nove cipele, budući da su primijetili da ima stare i pohabane cipele na nogama. Drugi dan su opazili da njihov župnik opet hoda u starim cipelama. Pitali su ga, gdje su mu nove cipele, a on im je odgovorio: "Dao sam ih jednom bosonogom siromahu - prosjaku!" Takav je bio vlč. Vilim i u Salzburgu, gdje su ondašnji njegovi najuži prijatelji doživjeli isti slučaj sa cipelama, te mi je jedan od njih i o tome pripovijedao. Iz vremena njegovog upravljanja župom Hrasto vica potječu i njegova poznanstva i druženje s nekoliko osoba iz tajnog Ustaškog pokreta (dr. Jerec, dr. Puk, dr. Devćić i dr.). To će mu kasnije, nakon proglašenja NDH biti "preporuka", da upravo njega poglavnik dr. Ante Pavelić predloži, da nova hrvatska Vlada pred njim položi svoju prisegu a ta svečanost je obavljena 16. travnja 1941. godine pred državnim poglavarom u Banskim Dvorima. U listopadu 1941., nakon uspostave samostalne hrvatske države, bi ime novan zamjenikom vojnog vikara (Dekret od 7. siječnja 1942. potpisan od nadb. Stepinca), na kojoj je dužnosti ostao gotovo do kraja rata. U to vrijeme stanuje na adresi: Zagreb, Voćarska cesta 106. t.j. Dječačko sjemenište na Šalati. O tome izvješćuje "Hrvatska revija", u napisu o Kard. Stepincu, str. 714-715 : "U listopadu 1941., prigodom jednog govora na Markovom trgu, Poglavnik najednoč proglasi Vojnim vikarom popa Stipu pl. Vučetića, a njegovim zam jenikom Vilima Cecelju. Ovo je odjeknulo kao grom iz vedra neba. Ja sam za to imenovanje saznao slučajno navečer od dra Cvitanovića, koji mi reče, da je to čuo na radiju. Ujutro sam odmah pošao do Nadbiskupa... Iz Rima je za kratko vrijeme stiglo imenovanje Nadbiskupa vojnim vikarom, ali 'tamquam sine titulo'. I tu se je Sv. Stolica pokazala opreznom. No dala mu je punomoć, da si može imenovati jednoga ili više zamjenika. Tako je nadbiskup izdao dekrete preč. Vučetiću i meni s istim ovlastima, koje je i on dobio od Sv. Stolice". Župu Kustošija predao je 1. veljače 1942. vlč. gospodinu Antunu Frimel, dotadašnjem kapelanu sv. Marka u Zagrebu, dok je gradnju crkve i škole vodio do kraja: škola je bila otvorena u ljeto 1943. god., a crkvu je sam nadbiskup Stepinac blagoslovio iste godine na blagdan bl. Nikole Tavelića. 20. travnja 1944. g. bio je imenovan od Državne vojnice, a potom 8. svibnja premje šten u Beč (Hrvatski odgojni zavod) za voditelja Podružnice Crvenog križa da se brine za vojne ranjenike.

Ostala je sačuvana iseljenička putnica br. 287/44, odobrena od Glavnog ravnateljstva za javni red i sigurnost Zagreb, br. 1751-1/44 od 26. III. 1944. sa pečatom "Nezavisna Država Hrvat ska, Generalni konzulat Wien". Također je sačuvana je i jedna putnica izdata u rujnu 1944. god., kada je vlč. Vilim putovao u Zagreb, da moli zapovjednika hrvatske vojske da povuče hrvatske vojnike iz sastava njemačkoga Wehrmachta. Sam o tome piše: "...U rujnu 1944. stigao sam iz Beča u Zagreb u ime Hrvatskih časnika koji su bili na izobrazbi Hrvatskih jedi ni ca u Stockerauu, Tullnu, Hollabrunnu i drugim mjestima oko Beča. Nosio sam usmeno njiho vu poruku, da ih se povuče u Hrvatsku. ...

Ja sam radi toga dospio pred ratni sud Njemačke vojske. Na sreću je spis o tome stigao u naš Vojno-odgojni Ured u Beču pred sam Uskrs 1945., kad smo već imali nalog Zapovjedništva grada Beča da moramo napustiti Beč i krenuti u pravcu Schärdinga jer su Rusi već bili pred Wiener Neustadtom."..("Vjesnik hrv. radnika i iseljenika" br. 51, 1985., str. 34-35) /Usporedi nadbiskupov dekret od 5. prosinca 1944. god. Pok. Cecelja dolazi zadnji puta u domovinu zadnji puta za Uskrs, 23. ožujka 1945. godine da preda pakete za vojne ranjenike i podnese nadbi skupu izvješće o svojemu radu u Beču. Sa pokojnim nadbiskupom zadnji se put vidi u nadbiskupovu vrtu. Bile su tada biskupske konferencije u Zagrebu. Na rastanku reče nadbi skup vlč. Cecelji: "Ja znam što me ovdje čeka. Moli se za mene da izdržim jer čovjek nije nikad siguran kakav će biti kad ga stanu jednom mučiti". ( "Glasnik Srca Isusova i Marijina" br. 3-4, 1960, str. 46). Tu vlč. Vilim nadodaje: "Kardinal i nadbiskup zagrebački Alojzije
Stepinac izdržao je... Bog je trebao na Nadbiskupskoj Stolici ne posebnoga učenjaka i reprezentanta vlasti nego dobroga pastira i On ga je doveo u osobi dr. Alojzija Stepinca" (ibid., str. 47). Slom i prestanak rata doživio je u Alt-Aussee, gdje je vodio Hrvatski crveni križ za sve veći broj hrvatskih izbjeglica. Na 16. listopada 1945. bude uhićen od Američkog ureda C.I.C. (Counter Intelligence Corps, t.j. od američke obavještajne službe) i najprije zatvoren u mjesnom zatvoru u Bad Aussee. Tu je boravio tri dana, a preko prijatelja uspio je drugi dan dobiti i optužnicu, u kojoj je stajalo da pod Crvenim Križem vodi Ustaški pokret, da je Poglavnikov rođak i ispovjednik! Kasnije će taj dio optužnice uporno ponavljati i jugo slavenska propaganda u napisima protiv Hrvatske emigracije i Vilima Cecelje. Nakon bora vka u Bad Aussee bio je odveden i ispitivan u blizini Gmundena, te naposljetku, nakon dvom jesečnog ispitivanja, na 20. prosinca 1946. sproveden u logor za ratne zločince ("War Crimes Detention Camp-Marcus W. Orr") u Glasenbachu kraj Salzburga. (Danas je to predgradje Salzburga, ulica Alpenstrasse, dok je samo mjesto Glasenbach udaljeno oko 3 km jugoistočno od nekadašnjeg logora. Jedna-dvije barake još su sačuvane!). Nakon ispitivanja bilo mu je rečeno, da su "moji papiri u redu, te da će biti pušten na slobodu, ali da će to još dugo potraja ti. Na moje pitanje zašto bi morao još dugo čekati na slobodu, ako je već sada jasno da je sa mnom sve u redu odgovorio mi je jedan američki časnik: "Drugi su prije Vas sjedili šest godina nedužni, pa možete i Vi".

O njegovom boravku u tom logoru ima dosta toga u knjizi Vinka Nikolića "Pred vratima Domovine", knjiga druga, Pariz-München, 1967., str. 249-275. Prof. Nikolić objavio je i njegovo pismo prijatelju Milanu Blažekoviću (Hrvatska revija br. 3, 1989., str. 363 - 372, "Posljednje pismo prijatelja"). U tom pismu vlč. Vilim pripovijeda o tome kako je bio dospio u američki logor za ratne zločince u Glasenbachu kod Salzburga. Na 20. svibnja 1947. bio je napokon pušten i to u Linzu od tamošnje policijske uprave, te je nakon toga ostao u bolnici u Welsu na oporavku kod časnih sestara kao svećenik-misnik sve do ožujka 1950.. 20. svibnja telegramom javlja obitelji Štromar (volksdojčeri iz Hrvatske) da je pušten iz logora: "Heute bin ich freigelassen, ich werde schreiben! Cecelja" 22. svibnja 1947. policijski se prijavio u općinskom uredu u Altaussee. Istoga dana već je u Općoj bolnici u Schmiedingu kod Welsa jer ima otvorene kaverne na desnoj strani pluća. sačuvana je liječ nička potvrda! 29. studenoga 1948. godine imenovan je od strane narodnoga delegata msgr. dr. Jože Jagodića za dušobrižnika Hrvatskih izbjeglica u Schärdingu am Inn, Ried im Innkreis, te u Astenu kod Linza. U ožujku 1950. preuzima dušobrižništvo za Hrvate u Salz burgu kao i vođenje Hrvatskog karitasa za Austriju. 15. ožujka 1952. stanuje u Salzburgu na adresi Hofstallgasse 5d; na toj adresi, samo kat niže, bio je smješten ured austrijske policije - Sicherheitsdirektion ! /vidljivo iz dokumenta od 15.3.1952. i 21. 11. 1953./ Od siječnja 1951. godine preuzima brigu oko uređivanja "Glasnika Srca Isusova i Marijina", zbrinjavanja Hrvatskih izbjeglica i vođe nja "Caritas Croata". Caritas Croata tada je na adresi: Salzburg, Ignaz-Harrer-Str. 2, B.8 [t.j.Baracke 8]. O svim ovim aktivnostima vlč. Cecelje sačuvalo se dosta u spomenutom "Glasniku", a više toga nalazi se u njegovoj bogatoj arhivskoj ostavštini.

Od početka njegove svećeničke službe u Salzburgu redovito hodočasti Majci Božjoj od Stalne pomoći u Attnang-Puchheim, udaljenom oko 40 kilometara. To je hodočasničko mjesto u Gornjoj Austriji postalo za Hrvate njihova druga Marija Bistrica. Vlč. Cecelja je hodočastio u to svetište uvijek pješice. 1951. godine i sam bečki kardinal dr. Innitzer našao se tu zajedno sa hrvatskim hodočasnicima. - Pisac ovih redaka pridružio se vlč. Vilimu, s još desetak osoba, na hodočašću 1977. godine. Velečasni je putem predmolio pojedina otajstva krunice. Između toga zapjevali bi koju crkvenu pjesmu, a onda bi opet uslijedila molitva krunice! Nije nam dao da puno razgovaramo, već da se Mariji obraćamo molitvom. Cecelja je bio muž molitve! Osim toga hodočašća vlč. Cecelja organizira i redovito hodočašće u svetište žalosne Majke Božje na Pöstlingbergu kod Linza. Tamo su se ljudi skupljali svake godine u mjesecu listopa du. Jedno vrijeme hodočasti godišnje i u Maria Saal. Od prosinca 1957. pa do travnja 1958. god. putuje po Kanadi i Sjedinjenim Američkim Državama: skuplja novčane darove za pomoć svim Hrvatskim izbjeglicama rasijanim po izbjegličkim logorima Austrije, Njemačke i Italije. Na tom putovanju prikazuje film o izbjegličkom životu Hrvata u logorima, "tako da su Hrvati u Americi mogli odmah imati sliku naših prilika i poteškoća." (Glasnik Srca Isusova i Mariji na, 1959., str. 125). Taj je film priredio za tu svrhu Jerome Brentar, američki vojnik, podrije tlom Hrvat. (Film se danas nalazi pohranjen u filmoteci Hrvatskog državnog arhiva u Zagrebu). Sredinom šezdesetih godina počima redovito dvaput u godini: za Svisvete i za Majčin dan u svibnju, pohađati Hrvatsko gubilište na Bleiburgu. Zbog toga ima često puta neprilika jer "narodna vlast" iz Beograda budno nadzire njegov rad i neprestano ga ocrnjuje pred svjetovnim i crkvenim vlastima. Pričao mi je salzburški pomoćni biskup Jakob Mayr kako je jugokonzul svaki puta nakon Ceceljina pohoda Bleiburgu i tamošnjim grobovima došao k njemu da protiv toga protestira i zatraži, da se to zabrani! Vrhunac đavolske kamp anje, mržnje i zlobe uperenih protiv svećenika Cecelje bio je u vrijeme kad je grupa od 19 Hrvatskih rodoljuba krenula upravo iz Salzburga u okolicu Bugojna da podigne narod na ustanak protiv komunističkosprske tiranije. Beogradski KOS sve je to manje-više vodio i pratio cijeli poduhvat. Pisac ovih redaka ima za to obilje dokaza, a i sam je jednim dijelom svjedok tih događaja. Htjelo se našega vrlog rodoljuba vlč. Cecelju prikazati kao organizatora terorizma, jer su svi dotadašnji napori, da ga se prikaže ratnim zločincem, bili uzalud.
Velečasni Vilim Cecelja bio je svećenik duboke vjere.

Jednoga dana u razgovoru reče mi: "Barem bi ti morao znati, da mi nismo zato na ovome svijetu, da ubiremo slavu i čast, da zgrčemo materijalna dobra, već zato da drugima činimo dobra djela, kako od nas traži sam Isus, da tako ostavimo svijetli trag iza sebe...” Drugom mi je zgodom pripovijedao kako je bio ostao bez stana kod časnih sestara milosrdnica. On je naime do 1969. godine stanovao kod spomenutih sestara na Müllnu, u blizini crkve, gdje su se Hrvati od početka okupljali na zajedničku sv. Misu i ostale pobožnosti. Tu je imao sobicu na prvom katu koja je bila direktno nad vodom.Ispod nje protječe kanal s vodom. Nakon što su mu sestre otkazale gostoprimstvo izašao je žalostan van i sišao malo niže do rijeke Salzach da uz obalu prošeče. Kad eto ti jemu ususret ide nadopat (njem. Erzabt) benediktinske opatije St. Peter. Nakon pozdrava opat ga upita kako mu je, a vlč. Vilim mu se potuži da je upravo pos tao beskućnik! Opat Franz Bachler će na to: "Velečasni, dođite odmah k nama gore u naš superiorat na Maria Plain. Mi trebamo hitno gore jednoga svećenika koji će nam pomagati u pastvi hodočasnika. Dođite već u ponedjeljak, ma što to govorim, dođite odmah! Ja Vas od mah primam, i to objeručke!" Tako mu reče opat. Sam mi je pripovijedao tu zgodu nekoliko puta. U tome je vidio Božju providnost. Odselio se je na Maria Plain i tu je dobio lijepu so bicu okrenutu prozorom prema jugu, s pogledom na grad Salzburg. U njoj je završio i svoj ovozemni tijek u noći na 3. srpnja 1989.godine. Toga datuma bila je ujedno 57. obljetnica njegove Mlade mise. 1977. godine s njim smo skupa u Attnang-Puchheim-u slavili 40. oblje tnicu ređenja p. Marijana Hermana (redovničko ime Honorius, tj. na hrv Častimir), Hrvatskog Mandele, koji je u Staroj Gradiški odležao punih 22 godine robije. Vlč. Vilim je htio Hrvat skom svećeniku-izbjeglici, koji je tada boravio među nama u Salzburgu, učiniti makar malu radost. Oni su se još otprije poznavali iz Domovine. Bili su nekad susjedi. Pater Marijan je bio u samostanu u Čunticu za vrijeme dok je vlč. Vilim službovao u župi Hrastovica. Na misi je bilo mnogo svijeta, a vlč. Vilim je nakon sv. Mise sve nazočne na zajednički ručak u jednu gostionici. Sva ta hodočašća bila su, kako mi je to sam povjerio kratko prije svoje smrti, za slobodu vjere i Domovine.

Dolaskom franjevca p. Ivana Sršana 1974. godine kao novoga dušobrižnika za sve veći broj naših radnikapasošara prestaje s radom Hrvatski karitas, a crkva na Müllnu i ured, koji nam je austrijska župa stavila na raspolaganje, budu preimenovani u "Hrvatska katolička misija u Salzburgu". U već spomenutom pismu prijatelju dru. Blažekovicu od 11. lipnja 1989. god. o tome piše: "...Na 1. ožujka 1950. stigao sam u Salzburg, gdje boravim do danas. Do 1974. godine obavljao sam sam službu za izbjeglice, a do 1960. i za radnike u Salzburgu, biskupiji Linz i Klagenfurtu. Godine 1974. došao je franjevac Ivan Sršan kao moj pomoćnik. Iza njega došao je fra Ilija Vrdoljak i nakon njega p. Ivan Mihaljinec OFM. Na 1. rujna 1988. službeno sam od nadbiskupije Salzburg umirovljen, makar me po propisima nije pripadala mirovina... Radi mnogih stuba, koje vode u našu crkvu na Mülln-u, ne mogu dolaziti da budem na po moć. Tako ovdje u svetištu Majke Božje, (na Maria Plain, op. moja), ... pohađam bolnice i čekam na odlazak 'kud za vazda gre se'".(Hrvatska revija, 1989, str. 369) Umro je na pragu slobode i samostalnosti toliko mu drage i žuđene domovine Hrvatske, umro je ne dočekavši taj veliki dan. Umro je poput Mojsija - na pragu obećane zemlje - slobodne i samostalne Hrvatske. Pišući ove retke nadošla mi je nekoliko puta ova misao: Kad bi me netko sada upitao, tko je bio vlč. Vilim Cecelja i po čemu je postao tako poznat naročito u krugovima hrvatske emigracije, onda bi možda bilo najbolje iznijeti ono što je profesor Vinko Nikolić ustvrdio nad njegovim otvorenim grobom 7. srpnja 1989. u Salzburgu: "Vilim Cecelja bio je uzor čovjeka, uzor svećenika, uzor rodoljuba." ("Hrvatska revija", br. 3, 1989., str. 447). Zato su ga mnogi cijenili i s njime se rado družili. Osvajao je svojom dobrotom i svojim čovjekoljubljem tako da ga je preuzv. kardinal i nadbiskup Stepinac nazvao "Vilim Osvajač"! Zato je on bio i nama drag i u našim očima bio i ostao Velik! Takav je bio naš "pater Vilim" - kako su ga svi u Salzburgu zvali, iako nije bio redovnik. Svima je činio dobro, gdje god je to mogao. Učinio je mnogo dobra i meni, pa mu se ovim retcima želim makar skromno oduži ti, a Gospodin neka mu sve obilno naplati svojim blaženstvom u raju!

Ivo Pomper
Ljutu travu na ljutu ranu!

Kralju Dmitre Zvonimire - u tamnici tvoji su ratnici-tvoji Generali!
Odgovorite