Desetotravanjska razmatranja

''Ti hrvatski narode ne očekuješ svoga spasa od gavana i bogatuna...''
Odgovorite
Avatar
LEGIONARI
Podurednik
Postovi: 1554
Pridružen/a: čet vel 26, 2009 3:40 pm

Desetotravanjska razmatranja

Post Postao/la LEGIONARI »

DESETOTRAVANJSKA RAZMATRANJA:

Dr. Ivo Korsky
Buenos Aires 1991.

Ovu knjižicu posvećujem Hrvaticama i Hrvatima koji su se borili i žrtvovali za uspostavu
Nezavisne i slobodne države Hrvatske:

UVOD:


Prije četrdeset godina, jedan od najjačih intelektualaca iz ustaškog razdoblja hrvatskog nacionalizma, prof. Ivan Oršanić, pišući u prvom broju časopisa Republika Hrvatska, glasila tek osnovane Hrvatske republikanske stranke (9. siječnja 1951), odlučno je u najplemenitijem smislu riječi stavio u prošlost ustaštvo kojemu je i sam pripadao. Napisao je da «ustaštvu historijski nema mjesta, jer se ostvarenjem države došlo u više kategorije političkog, nacionalnog i međunarodnog gledanja, ali je isto tako jasno da upravo u tim kategorijama sve političke varijante, koje hoće pokretati hrvatsku unutarnju politiku izvan platforme hrvatskog naroda i hrvat
ske države spadaju u područje nacionalnog izdajstva». Rečeno jednostavnim riječima: usta štvo kao organizacija povijesno je konzumirano stvaranjem Nezavisne Države Hrvatske. Ono je nestalo kao organizacija, jer je uspjelo ostvariti svoj glavni cilj: usvijestiti u hrvatskom na rodu da je nezavisna hrvatska država jedini politički oblik u kojem se hrvatski narod može slobodno razvijati. Unatoč gubitku države 1945. godine ova svijest nije nikad nestala. Na ovoj svijesti u novim prilikama, hrvatski nacionalizam morao je ustrojiti nove suvremene političke oblike. Neovisne od oblika koji su bili plod drugih političkih okolnosti.

Ali u hrvatskom političkom životu postoji i ljevica u kojoj je hrvatsvo zamijenilo donedavne linije internacionalne i jugoslavenske orjentacije. Ova ljevica iz osjećajnih ili taktičkih razloga danas uzdiže «narodni ustanak» prigodom njegove pedesete godišnjice, čime sasjenjuje hrvatski ustanak koji je 10. tavnja 1941. godine doveo do proglašenja prve hrvatske države u novom vijeku. S položaja pobjedničke strane u građanskom ratu koji se je u Hrvatskoj vodio u isto vrijeme kao i vojničke operacije velesila u drugom svijetskom ratu i srpsko-hrvatski nacionalni rat, te je često bio isprepleten s tim sukobima, nosioci ili politički nasljednici tog «narodnog ustanka» nastoje na njemu izgraditi budući hrvatski javni život. Da je taj "narodni usta nak" doveo samo do pada ustaške vladavine, koja je radi svoje povezanosti sa silama Osovine automatski bila svrstana među poražene, te da je kao hrvatski pokret preuzeo vlast u Hrvat skoj i time spasio nezavisnu državu, pa makar ova bila crvena kao kukurijek, ovo bi uzdizanje partizanskog ustanka bilo opravdano. Međutim, partizanski je ustanak doveo do nasilnog rušenja hrvatske države i ponovnog uspostavljanja jugoslavije. Tako se, po svom konačnom učinku, partizanska pobjeda ni u čemu nije razlikovala od ustaškog poraza, jer je, zahvaljujući upravo toj pobjedi, hrvatski narod izgubio svoju slobodu i nezavisnost. Nikakvo dokazivanje da je u avnojskoj jugoslaviji Hrvatska bila suverena ne može prikriti činjenicu da je pod titom, u doba vladavine Aleksandra Rankovića, preko milijun tristo tisuća Hrvatica i Hrvata proslo kroz zatvore i logore ili su bili pod policijskim nadzorom i na posebnom popisu, i da su Hrvati stvarno bili građani drugoga reda, a Hrvatska je trpjela kao zauzeto područje. Privid hrvatske suverenosti taj toliko neprecizni izraz koji je kao totalitaran već prije drugog svjetskog rata zabacivao francuski filozof Jacuez Maritain konačno je razotkriven dne 1. prosinca 1971. u Karađorđevu. kad je tito svojom osobnom odlukom i uz potporu jugoslavenske narodne armije i njenih srpskih generala srušio državno i partijsko vodstvo u Hrvatskoj i time pokazao da je u jugoslaviji suveren samo savez a ne sastavne republike. Tom prilikom titova se suverenost očitovala kao apsolutna, najviša vlast, ravna suverenosti francuskih kraljeva prije pada Bastilje. Karađorđevo je opravdalo ustrajnost hrvatskih nacionalista u slobodnom svijetu, koji su odbijali prividnu suverenost Hrvatske u jugoslaviji i zagovarali njenu stvarnu nezavisnost. Karađorđevo, međutim, ne opravdava povratak na ustaški oblik političkog organiziranja, ali potvrđuje ispravnost temeljne ideje hrvatskog nacionalizma iz ustaškog razdoblja: hrvatski narod može odlučivati o sebi i o svojoj budućnosti samo ako ima svoju vlastitu, nezavisnu narodnu državu. Ovo su osjetili svi neprijatelji hrvatsko nezavisnosti i ponovno su počeli upotreb ljavati kao argumenat protiv Nezavisne Države Hrvatske njen navodni fašizam, kao da bi jedan prolazni politički oblik mogao opravdati uništenje jedne narodne države. Neke fašističke natruhe i pojedini vanjski fašistički oblici, što je nametnulo tadašnje stanje u Europi, ne mijenjaju bit hrvatskih osloboditeljskih nastojanja koja su se tada usredotočila u ustaštvu.

"Ustaški povijesni argumenat predstavlja upotrebu svih sredstava u likvidaciji austrojugosla venskih argume nata," napisao je Ivan Oršanić. - "To je izraz naše revolucionarno vojničke odlučnosti. Pravaštvo i ustaštvo dva su bitno različita argumenta na liniji stvaranja države: jedan uvjetovan austrougarskim mentalnim kompleksom zapadne kulture, a drugi balkanskim kompleksom bizantinstva. Nadovezivati argumenat ustaštva na fašizam ili čak nacizam i produživati ga s fašizmom, povijesno je neozbiljno, te je prema tome ispravno kad se taj čisti i odjeljuje od fašizma." Najnoviji pokušaji nekih krugova da pomoću "fašističkog" argumenta onemoguće integraciju desetotravanjske revolucije u hrvatsku budućnost, potaknuo me je da u obliku knjižice objavim nekoliko svojih desetotravanjskih članaka i govora, koje sam napisao između 1961. i 1990., da bi mladež u Hrvatskoj mogla procijeniti što je mislio i osjećao dese totravanjski naraštaj i što je doprinos toga naraštaja budućoj državnoj slobodi i nezavisnosti. Ako hrvatska ljevica ističe svoje političko polazište, tzv. narodni (komunistički) ustanak iz 1941., jer je ovaj uvelike oblikovao hrvatsku sadašnjicu, onda treba omogućiti hrvatskim nacionalistima da i oni iznesu svoje idejno bogatstvo i svoje žrtve za dobro Hrvatske i da ih prenesu u hrvatsku budućnost. Samo ako se suoče i priznaju obje hrvatske prošlosti, hrvatska politička sinteza može biti povijesno točna i potpuna. U veljači 1990., u telefonskom razgo voru s jednim od čelnika današnjeg hrvatskog javnog života, kad se još nije moglo znati kako će ispasti raspisani izbori i da li će se doista ostvariti politička sloboda u Hrvatskoj, rekao sam svom sugovorniku: "Nas dijeli prošlost, a spaja nas budućnost." Ovo spajanje ne može se ostvarili ako jedna od strana u prošlom građanskom ratu mora zauvijek ostati na optuženičkoj klupi, ili ako se ovjekovječi nesretna, definicija koju je 1971. u Virovitici dao dr. Vladimir Rakarić, da među nama (ti. partizanima i ustašama) ne može biti razgovora, jer su među nama govorile puške. Nema dvojbe da je u današnjem času korisnije za opće hrvatske probitke da na čelu hrvatskog javnog života budu ljudi koji su svoje političko djelovanje započeli u parti zanskom pokretu, jer skoro pol stoljeća jugoslavenske i marksističke propagande u svijetu otežava djelovanje hrvatskih nekomunističkih snaga. Ali osim ove vanjske fronte, čiju važnost ne podcjenjujemo i na kojoj imaju prednost oni čije je polazište na ljevici, postoji i potreba da se u Hrvatskoj učvrsti stvarna politička sloboda i pluralizam, što nije moguće bez uloga neko munističkih snaga koje imaju svoje polazište u beskompromisnoj borbi za hrvatsku državnu nezavisnost i protiv komunističkog totalitarizma, a koje su 45 godina bile obespravljene u domovini. Hrvatski javni život postat će slobodan samo ako hrvatske političke snage prerastu sukobe iz građanskog rata. i tako omoguće hrvatskom narodu da ustroji svoju državu na punoj jednakopravnosti i međusobnom poštivanju svili Hrvata i svih državljana Hrvatske, bez obzira na kojoj su se strani borili u ratnom sukobu od 1941. do 1945.

Izabrao sam šest govora i članaka o Desetom travnju. Tek sam ih nešto jezično i pravopisno dotjerao, ali ih nisam mijenjao ni posuvremenjivao, jer želim prikazati novim naraštajima u domovini na konkretnom primjeru jednog hrvatskog nacionalista iz ustaškog razdoblja, na svojem vlastitom, kako smo mi hrvatski nacionalisti u slobodnom svijetu u sebi svladali građanski rat i pripremili se za budući zajednički slobodan život. Ne radi se o filozofskim ili političkim raspravama, nego o jednostavnom osjećajnom prikazivanju najvažnijeg hrvatskog političkog događaja zadnjih sto pedeset godina, hrvatskog narodnog ustan:ka 10. travnja 1941. godine. I neka to bude moj prilog pedesetoj obljetnici desetotravanjske revolucije.



DUH SLOBODE

"U povijest spada sve ono, što se u narodu događa, ali u pozitivno bogatstvo, u pozitivnu tradiciju treba da spada samo ono, što je nosilo i razvijalo legitimne čimbenike slobode. Sve drugo treba osuditi i odbaciti, kao što naš organizam odbacuje sve ono što ne valja", napisao je prof. Ivan Oršanić ("Republika Hrvatska", 21 22, kolovoz 1956.). Sjetio sam se ovih riječi, dok sam razmišljao o Desetom travnju i o njegovoj ulozi u životu hrvatskog naroda. Mnogi pokušavaju unositi u hrvatsku predaju sporedne vrednote, bilo mjesnog bilo vreme nskog značaja. Mnogi su toliko zaslijepljeni sadašnjošću i snagom neprijatelja da ne vide ni prošlost ni budućnost, i prihvaćaju kao vrhovno mjerilo uspjehe sile i nasilja koje trpe. No zreo narod, kao i zreo čovjek, znade da nije sve vrijedno što se je dogodilo u prošlosti, niti je sve vrijedno što postoji u sadašnjosti, nego da je potrebno svaki događaj provesti kroz sito i rešeto iskustva i proučavanja, da bi mu se tako našlo odgovarajuće mjesto u narodnoj psihi.
Nije bitna boja odore onih koji su nosili pokret Desetog travnja, niti je bitan način njihova pozdravljanja, pa niti ime samih nosilaca ustanka iako sve to spada u povijest nego je bitan idejni temelj koji je omogućio jednom malom narodu da usred sveopćeg ratnog vihora svom snagom zahvati u tijek svojega života i istrgne svoju sudbinu iz ruku tuđinaca. Idejni temelj, koji je mali narod pretvorio u diva, bila je spoznaja da narod koji želi poboljšati svoju budućnost mora stvoriti odgovarajući okvir, svoju narodnu državu; spoznaja da se narodna sreća i budućnost ne mogu osigurati u državnim zajednicama, nego samo u obliku slobodne i neza visne države, koja onda. kao međunarodni subjekt, može stupiti u solidaristički odnos s dru gim državama, susjednim ili udaljenim, ali uvijek zadržavajući onaj minimum suvereniteta, koji je uobičajen u određenom povijesnom trenutku.

10. travnja 1941. godine hrvatski je narod uspio dati izražaj ovoj svijesti i zato taj nadnevak spada u "pozitivno bogatstvo" naroda i potrebno je vraćati se na njega, da bi se ponovno razvili "legitimni čimbenici slobode" i ponovno uzgojio onaj duh koji je omogućio da dođe do oslobođenja. Duh slobode doveo je do hrvatskog oslobođenja 1941. godine. Duh oportuni zma, izdaje i malodušnosti doveo je 1945. godine do gubitka države. Samo kad se u najširim slojevima hrvatskog naroda ponovno učvrsti onaj slobodarski duh koji ga je prožimao 1941. godine i koji je zadnjih 25 godina najperfidnijom propagandom trovan i uništavan, samo onda bit će moguć novi hrvatski ustanak koji će hrvatsku zemlju očistiti od uljeza, zločinaca i nasilnika i omogućiti da u Hrvatskoj ponovno sine sunce slobode i zavlada pravedan društveni poredak. Zato je hrvatska osloboditeljska borba u prvom redu borba duha protiv materije. Prvo treba pobijediti na području duha, da bi se mogla ostvariti sloboda,

"Naš put" (mjesečnik), Toronto, br. 90, travanj 1970.
Ljutu travu na ljutu ranu!

Kralju Dmitre Zvonimire - u tamnici tvoji su ratnici-tvoji Generali!
Avatar
LEGIONARI
Podurednik
Postovi: 1554
Pridružen/a: čet vel 26, 2009 3:40 pm

Re: Desetotravanjska razmatranja

Post Postao/la LEGIONARI »

DVADESET GODINA KASNIJE

Udaljenost i velike opće promjene nadomještavaju vremenski razmak, kad se želi proučiti domet jednog povijesnog događaja. Duboke promjene koje je doživio hrvatski narod tijekom zadnjih dvadeset godina, povezane s našom mjesnom udaljenošću od domovine, daju nam potrebnu perspektivu da već danas možemo govoriti o značenju Desetog travnja, u čijem su zbivanju mnogi od nas bili veći ili manji čimbenici. Unatoč malog vremenskog razmaka, taj nam se nadnevak čini dijelom daleke prošlosti i mi vidimo sami sebe kao strane osobe, u stranoj zemlji. Deseti travnja je dio povijesti i već se može proučavati kao povijesni ili socio loški fenomen. Ali istovremeno desetotravanjska revolucija je politička aktualnost i politički program budućnosti, jer su naknadni događaji poništili praktične rezultate toga revolucio narnog čina i hrvatski se narod vratio u stanje neslobode, tek u zaoštrenom obliku. Upravo radi te njegove političke aktualnosti često nedostaje potrebna objektivnost kad se govori o tom događaju. Ljudi koji su u njemu učestvovali kao dio revolucionarne bujice još ni danas ne mogu a da ne dadu oduška svojim osjećajima slijepog pristajanja, dok oni drugi, koji su iz stranačko političkih i još više nacionalnih razloga (jugoslavenstva) bili protiv rušenja jugos lavije, još uvijek ne mogu a da ne napadnu taj nadnevak, makar su u međuvremenu toliko napredovali da priznaju potrebu samosvojne hrvatske države. Neutralaca nema u tom pitanju, te prema tome ni tobožnje političke objektivnosti. Deseti travnja danas više ne dijeli one koji su za hrvatsku državu od onih koji nisu za nju, nego samo razlikuje one koji su već prije dvadeset godina bili za nezavisnu državu od onih koji u to doba bijahu za jugoslaviju. Nije to nikakvo stranačko obilježje, nego znak kada se tko odlučio napustiti kolonijalni mentalitet austrougarstva i jugoslavenstva, da li 1941. ili tek kasnije. Za hrvatski narod važan je svaki Hrvat koji se odlučio za potpunu slobodu u najsuvremenijem političkom obliku, tj. u obliku samostalne narodne države, bez obzira kada se na to odlučio. Ali činjenica da su se jedini na to odlučili u času kad je o slobođenje bilo ostvarivo, ipak im daje neke bitne prednosti pred onima koji su došli do te spoznaje tek onda kad su vidjeli kako do te da neslobodni afrički narodi dobivaju svoju nezavisnost, te da zastupati potrebu borbe za nezavisnost nije sramota nego časna dužnost. Boriti se? Svakako, i bas u tome leži današnja politička aktualnost Dese tog travnja, jer se pristalice Desetog travnja razlikuju od drugih, iskrenih ili oportunističkih zagovornika hrvatske državnosti u tome što smatraju da se za slobodu treba boriti bez obzira na mišljenja vanjskih čimbenika, dok su protivnici Desetog travnja samo za onu hrvatsku državu koja bi nastala po volji stranih sila.

Desetog travnja Hrvati su u svojoj većini odlučili da moraju uzeti kormilo svoje sudbine u svoje ruke i upraviti ga prema svom nahođenju, bez obzira na ono što misle druge sile. Bio je to dakle čin suverenog naroda, možda politički nesavršen, ali ipak samostalan i punoljetan, za razliku od dotadšnje hrvatske politike očekivanja savjeta i dopuštenja drugih. Bez obzira na tragični ishod, svojim samostalnim nastupom 10. travnja 1941. Hrvati su postali politički punoljetni, što su bili poraženi znači da su bili slabiji. Što su bili progonjeni znači da nisu znali voditi dosta vještu politiku. Ali ipak su postupili kao zreo narod koji zna što hoće, iako možda zbog pomanjkanja državničkog iskustva i teških općih prilika nisu znali obraniti ono što su stvorili. Godinama se govorilo da "Hrvati ne znaju, što hoće" i taj je slogan dosta škodio hrva tskoj politici, jer je nitko nije uzimao kao ozbiljnu. Radićev put po Europi prije njegove kapi tulacije Beogradu jasno pokazuje, koliko je teška hipoteka slogana "Hrvati ne znaju što hoće". Nakon Desetog travnja više se ne čuje ovaj prigovor. Danas se više ne govorio "buntovnim Hrvatima", "vječnim nezadovoljnicima." ''tamburašima", 'narodu golubinje ćudi", dakle više se ne pripisuje Hrvatima pomanjkanje svijesti i borbenosti. Na protiv. Isti koji su se nama prije dvadeset godina rugali, danas su sve to zaboravili i optužuju nas zbog sasvim protivnih stvari. Mrze nas, ali nas ne preziru. Boje se nas, ali nam se više ne rugaju.

Deseti travnja predstavlja tu povijesnu prekretnicu i samo oni koji još uvijek imaju kolonijalni mentalitet i žele od gospodara izmoliti nešto više autonomije, mogu se stidjeti toga preokreta. Oni pak koji su bezuvjetno za hrvatsku državu, danas priznaju važnost toga čina bez obzira što su mislili prije dvadeset godina. Desetog travnja odriču se samo četiri jasno određene sku pine Hrvata:
1. oni koji su za održanje Jugoslavije zbog slavensko-rasnih ili oportunističkih motiva,
2. oni koji su načelno protiv revolucionarnog nastupa, te žele izmoliti slobodu,
3. oni koji su djelatno nastupali protiv prve hrvatske države u suvremenom razdoblju,
4. oni koji su svojedobno bili za tu državu, ali su se radi njena sloma uplašili, te se žele ogradi ti od posljedica. Već iz ovoga nabrajanja vidi se da su protivnici Desetog travnja oportunisti čki elementi kakvih ima u svakom narodu, pa i u svakom idejno-političkom pokretu. Oni spa daju u istu karakternu kategoriju kao žiron-dinci francuske revolucije, menjševici u ruskoj re voluciji, socijaldemokrati u svjetskom marksizmu i liberalni katolici u univerzalnom katolici zmu. Sukobljuje se onaj dio naroda koji se boji revolucije s onim koji je spreman boriti se za svoj ideale Primjenjujući narodne poslovice, između pristalica i protivnika Desetog travnja postoji razlika kao između one "Na ljutu ranu, ljutu travu" i oportunističke "Umiljato janje, dvije majke sisa". Sukobljuje se radikalno-revolucionarni duh s oportunizmom. Radi toga nije potrebno analizirati argumente protivnika Desetog travnja, jer iako pragmatični povijesno su sterilni kao svaki oportunizam. Svakako je pragmatično pokleknuti pred silom a ne suprotsta viti se sili. Pragmatično je plivati niz struju a ne protiv nje. Svakako je pragmatično biti mini star a ne čamiti u zatvoru. Pragmatično je biti prirepina pobjednika, a ne prvi medu poraže nima. Ali sva ta pragmatičnost ne radi za vlastiti probitak nego vodi onamo kamo drugi hoće te prema tome uspavljuje borbenost naroda kao povijesne jedinice i odvraća ga od njegova prvotnog cilja što je, u današnje doba, slobodna država kao sredstvo da bi narod mogao posti gnuti bolji i pravedniji život.

Oportunisti bi bili zaštedjeli Francuskoj krvoproliće revolucije, ali francuski bi narod još danas molio mrvice slobode. Ruski bi oportunisti još i danas potajno čitali francuske slobodarske knjige, a istodobno služili "samodršcu" u Moskvi (kao što to novi oportunisti u crvenoj "novoj klasi" danas rade pod novim samodršcem). Hrvatski bi oportunisti još i danas diskutirali o mogućnosti postojanja slobodne hrvatske države, dok bi se mukotrpno penjali uz činovničku ljestvicu da postanu ugledni građani Jugoslavije. Revolucionari nisu toliko prag matični. Oni pokušavaju postići svoj cilj, pa makar bilo i krvi i nevolja, jer znaju da se viši ciljevi ne mogu izmoliti, nego se postizavaju samo borbom. Hrvatski revolucionari dokazali su svojim činom da je hrvatska država moguća, pa su unatoč svom kasnijem porazu dali naro du trajnu korist. Nitko, pa ni najveći protivnik, ne može nakon iskustva Desetog travnja zani jekati da hrvatski narod hoće svoju državu. Afirmacija hrvatske državnosti bila je toliko jaka i očevidna, da su čak i protivnici morali bar formalno dati svijetu (ne hrvatskom narodu) dokaz da ta država za koju se narod podigao, ipak postoji. Nakon Desetog travnja, nakon tako jasne, revolucionarne manifestacije hrvatske državnosti, ni Komunistička stranka Jugoslavije, koja je u nacionalnim pitanjima najbliža jugoslavenskoj koncepciji šestosiječanjske diktature, nije mogla izaći pred svijet s formalno jedinstvenom Jugoslavijom, te je preko hrvatskih srba ipak uspostavila nekakvu hrvatsku državu. U njoj ne vladaju Hrvati, ona nema atribute države, ali ima ime, a to je bio minimum koji su jugoslavenski komunisti morali dati Americi, da bi ova mogla svečano izjaviti da nije povrijeđeno načelo slobode naroda. Možda ovo zvuči kao iro nija, ali nemojmo zaboraviti da je priznanje licemjera najbolje opravdanje jedne ideje i dokaz njezine snage. Prema tome cijela komedija s federativnom Jugoslavijom najbolje svjedoči da je opravdana hrvatska država, jer kad je ova već bila poražena i proglašena kvislinškom tvore vinom (dakle dobila u ono doba najgoru kvalifikaciju), ipak nije obnovljena jedinstvena jugoslavija, koja je bila službeni pobjednik, nego nova država, na formalno sasvim drugačijem temelju. Ni najžešći protivnici Desetog travnja nisu uspjeli izbrisati tu javnu manifestaciju hrvatskih narodnih želja.

Nijedan od javno izrečenih prigovora protiv Nezavisne Države Hrvatske nema dublje politič ke vrijednosti. Jedini prigovor koji bi mogao biti prihvatljiv nitko nije javno izrekao. Ustaški pokret kao formalni nosilac desetotravanjske revolucije i vlasti u Hrvatskoj povijesno je prog lašen krivim samo zato što je bio poražen. Da se je hrvatska država održala nakon svršetka rata, pa makar se vladavina u njoj promijenila, pa makar u njoj ustaše bili progonjeni od pris talica pobjedničke međunarodne struje, Ustaški pokret ne bi bio kriv i Deseti travnja bi bili priznali i oni koji su na početku bili protiv revolucije, kao što danas i najkonzervativniji Fran cuzi slave 14. srpnja. Ali zato što je bio poražen, sto je njegova tvorevina propala, Ustaški je pokret proglašen krivim, te se tobožnja krivnja lako svalila i na sam revolucionarni čin, na de setotravanjsku revoluciju. U politici ne važe namjere nego uspjeh, tekovine. Nosioci politike kao privatne osobe mogu biti moralno čisti kao sunce, ali ako njihova djela imaju za cijeli narod nepovoljne posljedice, onda su oni krivi. Nitko se ne može opravdati čistoćom svojih namjera ako doživi neuspjeh u vođenju javnih poslova, jer čim se je odlučio na javni rad, dakle na upravljanje sudbinom drugih, primio je na sebe i odgovornost ne samo za neuspjeh nego i za krivu procjenu. Prema tome nosioci Ustaškog pokreta krivi su, ali ne pred svijetom, ni pred javnim mišljenjem, ni pred Srbima, nego pred hrvatskim narodom radi neuspjeha koji su doživjeli. U tome leži njihova jedina politička krivnja. Svi drugi prigovori koji se stavljaju Ustaškom pokretu i koji se iznose kao argumenti protiv priznavanja Desetog travnja i Neza visne Države Hrvatske, jednostavno su licemjerstvo ili prikrivena protivnost hrvatskoj drža vnosti. Glavni su prigovor neredi i nasilja. Ne može se naći većeg licemjerstva od toga prigo vora, kad dolazi od strane Srba koji su se oslobodili Turaka grubom silom, koji su svoju narodnu državu učvrstili "istragom dahija", dakle srba i muslimana, te silom i ubojstvima doveli je do one udarne snage koju je pokazala 1914. godine. A kad ti prigovori dolaze od strane Hrvata, onda se mogu procijeniti samo kao glupost (ako su iskreni) ili kao izdaja (ako su neiskreni). "Kada se živi u doba, koje je Peguy nazivao povijesnim periodom, kada. Se politi čar ograničuje na vođenje jedne vladavine ili primjenu ustanovljenog prava, može se očekivati povijest bez nasilja. Kada se ima sreću ili nesreću živjeti u jednom razdoblju, u jednom od onih časova u kojima propada tradicionalni temelj jedne nacije ili jednog društva i u kojem, milom ili silom, čovjek mora ponovno izgrađivati ljudske odnose, onda sloboda svakog poje dinca smrtno ugrožava slobodu drugih i ponovno se javlja nasilje. U takvim časovima bitnog preokreta ne mogu se primjenjivati norme uređenog liberalnog društva, pogotovo ne takve koje su nastale u drugoj sredini, pod sasvim drugim okolnostima. A prigovori nasilja koji se upućuju hrvatskoj državi temelje se na takvim stranim, liberalnim normama. Nitko se nije zgražavao kad je pobjednik kod Verduna, maršal Petain, dao strijeljati 1917. godine stotine pobunjenih vojnika koji nisu bili izdajice, nego su samo prosvjedovali protiv nepotrebnog ubijanja, jer je Petain tada strijeljao u ime ustanovljenog poretka i jer je tim svojim činom pomogao tome poretku da se održi i da pobijedi. Kad ie isti Petain četvrt stoljeća kasnije upotrijebio neke represivne mjere protiv "maquis"-a da osigura Francuze od njemačke odma zde, proglašen je zločincem, jer nije radio u ime ustanovljenog poretka i jer je bio na strani poraženih.

Hrvatska je primijenila silu da se održi i da učvrsti novi poredak, ali ta sila nije dovela do pob jede, te je prema tome "kriva". Da se je hrvatska država održala, ova sila smatrala bi se "povi jesnom nužđom", kao što se danas u intelektualnim Ijevičarskim krugovima Sjedinjenih Ame ričkih Država a i u mnogim Ijevičarskim krugovima Europe prosuđuju nasilja boljševičke revolucije. Hrvatski režim, koji je bio daleko od savršenstva, odgovarao je jednom određenom povijesnom razdoblju, štoviše možda je bio jedino moguć u ono doba, te se prema tome ne može prosuđivati sa stajališta Sjeverne Amerike ili Kanade, zemalja koje su bile daleko od svakog ratnog zbivanju i dublje unutarnje subverzije, pa ni sa stajališta Francuske ili Belgije, gdje je strani zavojevač srušio domaći slobodno izabrani poredak. Koliko iskrenosti može biti u prigovorima nekih Hrvata koji u jednu ruku pozivaju na solidarnost s alžirskim muslima nima u njihovoj borbi za slobodu, a u drugu ruku smatraju pogrešnim što su se za vrijeme rata hrvatski muslimani borili za svoju domovinu oružjem u ruci, jer da je to bilo nepotrebno mije šanje u bratoubilački sukob između Hrvata i Srba. Koliko iskrenosti može biti i u pristalica "zapadne orijentacije" koji se zanose Maritainom i drugim ijevičarskim katolicima, intelek tualnim začetnicima francuskog otpora protiv Njemačke, koji se izrodio u divljačko ubijanje nenaoružanih protivnika, dok se istovremeno zgražavaju što su se hrvatski katolici digli s oružjem u ruci protiv svojih neprijatelja i bez obzira na krv i žrtve branili svoju slobodu. Re volucija nije salonska igra, pa ni hrvatska desetotravanjska revolucija nije mogla biti bez krvi i nasilja, pa ni bez nedužnih žrtava. No nitko je zbog toga tie smije osuditi, jer se u drugim dijelovima svijeta drugi narodi na isti način oslobađaju i ruše postojeće vladavine. Najmanje pak imaju na to pravo Hrvati sami, jer ako to čine ne pokazuju kulturu nego strah od odgovo rnosti i želju izdvojiti se iz borbenih redova da ne bi i oni sami bili zahvaćeni porazom. To je mentalitet onih nevoljnika koji u borbi stoje po strani da se ne zamjere nikome, budući da ne znaju tko će pobijediti, a stalno računaju na to da će i u slučaju pobjede revolucionara osigu rati svoju budućnost, odnosno kako je to lijepo jednom rekao jedan takav čovjek: "Pa ako dođe do hrvatske države, nadam se da će se i za mene naći koja službica, iako se nisam za sada nigdje angažirao". Ne želim time opravdati silu s moralnog gledišta, nego sivno ukazati da je ona sociološki fenomen u svakoj revoluciji, te da prema tome nije mogla biti odsutna ni u hrvatskoj revoluciji. I ta sila ne će biti odsutna ni u budućoj hrvatskoj revoluciji, bez obzira na Ujedinjene narode i razne druge ustanove za osiguranje postojećih interesa. U borbi izme đu onih koji drže vlast i onih koji su podjarmljeni, nema argumenata morala i pravde, nego odlučuje sila. Svijet priznaje pravo tek kad se sila podjarmljenih pokazuje jaćom od sile onih koji su do tada bili na vlasti, i onda traži moralne razloge da opravda promjenu svoga staja lišta. Engleska je godinama držala Gandija u zatvoru, a danas se engleska kraljica klanja na mjestu gdje su mu spaljene kosti. Francuska je držala Habiba Burgibu u zatočenju, a danas ga predsjednik republike prima kao uglednog gosta. Muhamed V., kralj Maroka, bio je prognan, a kasnije, kad je sila maročkih nacionalista bila dovoljno jaka, bio je vraćen na prijestolje i smatran prijateljem.

Zato je Deseti travnja, kao prvi slučaj u suvremenoj povijesti Hrvatske kad su Hrvati prestali moliti nego su silom uprijeli da dođu do svoje slobode i uspostavivši Nezavisnu Državu Hrvatsku upotrijebili silu da se održe kao slobodan narod, politički aktualan čin. bez obzira na same pojedinosti zbivanja, jer je označen put da se do slobode dolazi samo borbom, silom, krvlju i suzama. I ako je Churchill smio obećavati Englezima samo "znoj, krv i suze" ako se žele održati kao slobodan narod, ne mogu ni Hrvati, kao brojčano mnogo slabiji narod, očeki vati da će im se sloboda ponuditi na srebrnom pladnju u ime svjetske demokracije i prava na samoodređenje. Ostaje samo put borbe i revolucije, kao i prije dvadeset godina.

"Republika Hrvatska" (tromjesečnik) br.. '44, Buenos Aires, 10. travnja 1961.
Ljutu travu na ljutu ranu!

Kralju Dmitre Zvonimire - u tamnici tvoji su ratnici-tvoji Generali!
Avatar
LEGIONARI
Podurednik
Postovi: 1554
Pridružen/a: čet vel 26, 2009 3:40 pm

Re: Desetotravanjska razmatranja

Post Postao/la LEGIONARI »

Bog i Hrvati!

"Još nikome nije pošlo za rukom složiti ili uščuvati državu proti pravu i proti volji ljudi, koji bi imali biti njeni državljani," govorio je prijo više od sto godina Otac Domovine dr. Ante Starčević. Ali vlastodršci su otpisivali ove liječi kao filozofiju bez političkog učinka i jedino je mladež tada shvatila da je u njima srž cijelog narodnog programa. Na pravu i na volji državljana gradi se stabilna država koju će narod voljeti, poštivati i braniti. Protiv prava i protiv naroda može nastati samo diktatura, vladavina sile i nasilja, koja u duhovima svojih podložnika stvara prvo nezadovoljstvo, zatim pobunu i konačno revolucionarni zanos koji će je srušiti. Dok je Otac Domovine naučavao da "mi Hrvati imamo raditi za Hrvatsku (a za) druge samo toliko koliko to ide u korist Hrvatske," drugi su branili prejasnog cara, posestrimu Ugarsku, južnoslavensko bratstvo i slavensku uzajamnost, a katkada i svesvjetsku demokra ciju ili svjetski socijalizam, sve, sve osim onoga što je bilo na dlanu kao prva i jedina dužnost svih sinova Hrvatske, slobodu i nezavisnost svoje zemlje. Pa i onda kada je slavljen kao Otac Domovine bio položen u grob, Starčević je stvarno bio osamljen, jer njegova nauka još nije ušla u svijest vodstvenih krugova koji su željeli realnu politiku, a ne fantazije Staroga. Ali ta realna politika dovela je do jugoslavije, do stvaranja nove tamnice, još gore od one iz koje se Hrvatski narod izbavio. Godine 1918. Hrvatski su realisti odbacili Starčevićevu nauku kao fantaziju, a sami su pokušali ostvariti najveću fantaziju koju je moguće zamisliti: stopiti neko liko povijesno oblikovanih, izgrađenih i svjesnih naroda u jedan novi narod i ustrojiti novu narodnu državu utemeljenu na takvom novostvorenom narodu. I da fantazija bude veća, ti su navodni realisti vjerovali da će takva država biti pravedna i da će zadovoljiti sve dijelove ovog novostvorenog naroda. Dok su ti Hrvatski realisti ovako fantazirali, i usput si osiguravali vrlo realne osobne koristi, Hrvatski su seljaci i radnici odmah reagirali protiv pokušaja uniš tenja hrvatske samobitnosti. Već su na prvim izborila odbacili apsolutnom večinom glasova fantazije Hrvatskih realista i opredijelili se za realnosti Hrvatskog fantasta Ante Starčevića: njegovu je misao tada preuzeo predsjednik Hrvatske seljačke stranke Stjepan Radić koji je uz svoj socijalni program prihvatio bez ikakvih ograda Starčevićev Hrvatski nacionalni, državni program. Ovo je izrekao sam Stjepan Radić 1922. na Stareevićevu grobu: "Kad si Ti udarao temelje stranci narodnog samoodređenja, rugali su Ti se vlastodršci da će sve Tvoje pristaše moći u jednom košu prenijeti preko zagrebačkog Sljemena. A gle: danas smo svi mi Hrvati pravaši, tj. pristaše narodnog samoodređenja, i svi smo seljaci, tj. pristaše čovječanske politike mira i rada."

Iskustvo s jugoslavijom:

Možda je bilo potrebno iskustvo s jugoslavijom, pa i ubojstvo Stjepana Radića i žestoka šestosiječanjska diktatura da se rodi općenarodni Hrvatski nacionalizam. Možda je bio potreban otvoreni pokušaj uništenja Hrvatstva, zabrana Hrvatskog imena, Hrvatske zastave i Hrvatskog grba, da se očiste iz narodne svijesti ostaci osamstoljetnog zajedništva s drugim narodima, dakle ograničenog suvereniteta, da se prebrodi običaj traženja zaštitnika, jer. kako je govorio Ante Starčević: "Narod koji uvijek traži zaštitnika nije vrijedan slobode." Možda je trebalo da stegovni Hrvati, koji su uvijek poštivali red i zakone, dozive da ih red i zakoni uništavaju, pa da se time osposobe za rušenje vlasti koju su stoljećima branili svojom krvlju. Možda je bilo potrebno da padnu Soldin i Hranilović, da padnu senjske žrtve, da budu bati nani Hrvatski seljaci, da bude zvjerski mučen Stipe Javor, da bi Hrvati golubinje ćudi, kako sa ih porugljivo nazivali susjedi s istoka, shvatili da nema zahvalnosti kod stranaca, da uloga vjernih branitelja bilo Zapada bilo Istoka ne služi Hrvatskoj. Svijet nije htio shvatiti da Hrvatski legalizam i Hrvatsko mirotvorstvo nisu slabost nego krepost, i da izviru iz dubine čistih etičkih i socijalnih osjećaja, pa se zato moralo roditi Hrvatsko revolucionarstvo. Možda su sve te kušnje bile potrebne da se Hrvatske mišice i Hrvatska hrabrost stave stopostotno u službu samo Hrvatske i ni za koga više, te da Hrvati shvate da je kucnuo čas da se na ljutu ranu stavi ljutu travu.

Tri povijesna razdoblja:

Svako razdoblje izbacuje svoga čovjeka oko kojega se kristaliziraju iskonske snage naroda. Razdoblje prodora građanstva i prvog prodora seljaštva dobilo je svoga formula tora i predvo dnika u dr. Anti Starčeviću; razdoblje osvajanja općeg prava glasa i unošenja socijalnih zaht jeva u političku borbu oličeno je u Stjepanu Radiću, a razdoblje prelaženja Hrvatske borbe s legalnoga na revolucionarno područje iznijelo je na vodstvo Hrvatskog naroda Ustaškog Pog lavnika dr. Antu Pavelića. Svaki od ova tri lika ima svoje mjesto u Hrvatskoj narodnoj svijesti i ispustiti danas bilo kojega od njih znači ne shvatiti značaj i unutrašnje zakone Hrvatske borbe. Krivo imaju oni koji danas poistovjećuju Ustaški pokret s bilo kojim stranim politi čkim pokretom, jer Ustaštvo nije bilo kopija ničega stranoga nego revolucionarni pokret Hrva tskog naroda protiv diktature, protiv ugnjetavanja i protiv gospodarskog iskorištavanja, što je sve predstavljala jugoslavija. Ustaški je pokret zato obuhvatao cijeli spektar Hrvatskih politi čkih formulacija i nije nosio u sebi klicu jedinstvenog, totalitarnog sustava, nego klicu slobo darske širine i raznolikosti, što je bila normalna posljedica njegova pravaškog izvora. U revo lucionarnoj borbi koja je došla do svoga vrhunca dne 10. travnja 1041. Hrvatske su se snage ujedinile da sruše jugoslaviju i stvore Nezavisnu Hrvatsku Državu, dakle da osiguraju svome narodu mogućnost slobodnog života. Lažu oni koji napadaju taj pokret da je bio fašistički ili totalitaristički, jer biti protiv jugoslavije, biti protiv srpskog presizanja na Hrvatske zemlje, biti protiv srpske monarhije i protiv kapitalizma beogradske čaršije, nije bio nikakav fašizam nego čisti i nepatvoreni Hrvatski nacionalizam, normalan i opravdan kao bilo koji drugi naro dni pokret za oslobođenje. Uvijek, i u času pobjede, Hrvatski je nacionalizam zadržao svoj obrambeni značaj, ostao je pokret za obranu Hrvatske narodne samobitnosti i za ostvarenje Hrvatske slobode.

Ovaj slobodarski temelj Hrvatskog revolucionarnog pokreta možemo procijeniti ako se sjeti mo riječi dr. Ante Pavelića sadržanih u Ustaškim načelima: "Hrvatski narod imade pravo svoju vrhovničku (suverenu) vlast u svojoj vlastitoj državi Hrvatskoj na cijelom svome narod nom i povijesnom području oživotvoriti, tj. svoju potpuno samostalnu i Nezavisnu Državu Hrvatsku opet uspostaviti. Tu uspostavu imade pravo izvršiti svim sredstvima, pa i silom oru žja". Međutim to vrhovništvo ne pripada, po Poglavnikovim riječima, niti jednom čovjeku, niti jednoj skupini, niti jednoj stranci, nego kako stoji u Načelima: "Hrvatski narod ima svoje vrhovničke pravo (suverenitet), po kome on jedini ima vladati u svojoj državi i upravljati svim svojim državnim i narodnim poslovima". Dakle, temelj desetotravanjske revolucije bio je u pravu naroda na svoj puni suverenitet i to ne po nekom danas stvorenom tumačenju nego u smislu načela koja su objavljena 1933. godine. Možda je naša hrvatska slabost, koja izvire iz našega dubokog osjećaja za pravdu i istinu, što smo iskreno priznavali da je i naša strana poči nila i prestupe i prekršaje, i grijehe i nesavršenosti. Niti srbi niti Talijani, koji su na području Hrvatske počinili tolika zlodjela za vrijeme četirigodišnjeg postojanja Hrvatske države, još nikada nisu priznali nijedno svoje nedjelo, čime pokazuju koliko im je malo stalo do istine, te koliko su makijavelizam s jedne strane i bizantinizam s druge strane duboko ušli u dušu tih naroda. Zato se moramo čuvati da ne bismo bili u bližim odnosima s narodima koji tako malo poštuju istinu. Jest, mi priznajemo svoje pogreške, ali ih ne priznajemo zbog slabosti ili jer bismo se bojali. Ne priznajemo ih zbog drugih nego zbog sebe, jer se na njima želimo učiti i želimo spriječiti da se ne bi ponovile prilikom druge narodne revolucije koja će ponovno osloboditi Hrvatsku Državu. Dopustite mi da u tom pogledu citiram riječi prof. Ivana Oršanića koji je to kratko i jasno obrazložio:

"čovjek Hrvat ne bi bio ljudsko biće, a Hrvati povijesno biće, kada ne bi bili neprestano osje ćali prirodnu i urođenu težnju za slobodom, koja je ugušivana danima, godinama i stoljećima. Stoljeća slažu želje i težnje, sve što je gledao, osjećao i doživljavao narod. A složeno je mno go toga i dobra i zla. Zašto nije eksplodiralo samo i isključivo sve što je lijepo i dobro? Zašto i kako, jasno je, kada su vjekovi naše povijesti pripadali onima koji su lijepo i dobro uništavali i progonili. Ta mi, koji volimo tu Hrvatsku, ne možemo željeti i nismo željeli da zlo caruje Hrvatskom, makar je zlo bilo također u nama i po nama. . ."

Godine 1945., kad se cio svijet bacio na Hrvatsku da je kazni ne zbog toga što je nešto skri vila, nego što im je pomrsila egoistične račune i što je a to je najveća krivnja izgubila rat, u tom času kad je cvijet Hrvatske mladosti prolazio kroz titove klaonice od Bleiburga do vršca, a Hrvatska sustavno lišavana svoje nacionalne inteligencije, svojih radničkih i seljačkih prva ka i svoje gospodarske snage, u času kad su neprijatelji doista vjerovali da će uspjeti svojom licemjernom vikom uništiti samopouzdanje Hrvatskog naroda, izbija na vodstvo sin Hrvats kog sela, zagrebački metropolit dr. Alojzije Stepinac, koji na sve te optužbe odgovara najvel ičanstvenijom obranom Hrvatskog naroda:

"Hrvatski se je narod plebiscitarno izjasnio za Hrvatsku Državu i ja bih bio ništarija, kad ne bih osjetio bilo Hrvatskog naroda, koji je bio rob u bivšoj jugoslaviji."

Stepinac je tada razotkrio licemjerje onih koji su napadali Hrvatski narod radi 10. travnja riječima: "Ako prema ovim zaključcima (tj. po Atlantskoj povelji i Zaključcima u Jalti) svaki narod ima pravo na svoju nezavisnost, zašto bi se to branilo samo Hrvatskom narodu?" Od onog povijesnog časa kad je Stepinac izrekao svoje muževne riječi u obranu Hrvatske revo lucije, ova je prestala biti dobrom samo jednoga dijela Hrvata i pretvorila se je u opće narodno dobro. Ušla je kao najveći biser u ogrlicu Hrvatske povijesti, koja počinje saborom na Duva njskom polju, krunidbom kraljeva Tomislava i Zvonimira, junačkom smrću Petra Svačića i, borbom banova Šubića bribirskih knezova, krunidbom kralja Tvrtka I., da se preko tragičnih stoljeća smanjene Hrvatske snage i pada Hrvatskih velikaša Petra Zrinjskog i Frana Krste Fra nkopana, opet uzdigne preko malih ljudi, Hrvatskog puka, do svoje nove, pune afirmacije.

Vitalnost Hrvatske

Dok je prije 1941. godine mogla postojati sumnja o mogućnosti da bi Hrvatska bila sposobna opstojati sama, bez naslona na druge narode, iskustvo Hrvatske države bjelodano je pokazalo da su takve sumnje neopravdane. Ako se je Hrvatska mogla održati četiri godine s tako himb enim saveznicima kakve je imala, s tako snažnim neprijateljima koji su je rušili, kao poprište oružanih sukoba velesila koje su za svoje interese naoružavale i pomagale svakog urotnika protiv Hrvatske državne vlasti; ako je pod takvim prilika ma Hrvatska kultura procvala kao nikada prije i Hrvatskih knjiga bilo izdano više nego inače za cijelo jedno desetljeće mira; ako je Hrvatska bila u stanju prehraniti se kraj silne pljačke svih stranih vojska i svih svojih nepri jatelja; ako je usred borbe za puki opstanak imala toliko moralne snage da započne mijenjati socijalno ustrojstvo, graditi radničke domove i pomagati seljačko zadrugarstvo, onda si može mo lako zamisliti što bi mogla Hrvatska stvoriti da je slobodna i nezavisna u miru. Prigovaraju nam da nismo uspjeli riješiti sva unutrašnja pitanja. Zar druge države mogu riješiti u cigle četiri godine sva unutrašnja pitanja koja ih razdiru, a koja su često posljedica stoljetnog razvitka? Zar ne vidimo koliko je neriješenih problema u svijetu i gdje ni najbolja volja pa i strana pomoć nisu u stanju dovesti u kratkom roku do pravednih rješenja? Samo mi Hrvati bismo morali biti čarobnjaci i u roku od četiri godine trebali smo izdržati sav teret revolucije i rata i istovremeno izgraditi savršeni slobodarski politički i pravedni gospodarski sustav. Prigovor je toliko neumjestan da nema smisla da se na njemu zadržimo. Ne tvrdimo da je Hrvatska država bila savršena. Krivnja je, kao što smo rekli, na okolnostima, ali leži i u na ma samima. Ne postoji doduše kolektivna krivnja kao što ju je Hrvatskom narodu nametnuo tito nakon izgubljene države, i u ime koje je predao Hrvatsku srbima da rade što hoće i da pod petokrakom zvijezdom kroje Hrvatima četničku pravdu. Ali postoji činjenica da je narod organski skup pojedinaca i da svaki pojedinac svojim djelovanjem, pa makar samo u najma njoj mjeri, utječe i na sudbinu naroda. Članovi naroda su kao kapljice jedne rijeke. Pojedina je kapljica premalena da bi oštetila hrid; zajedno su silna bujica koja valja drvlje i kamenje.Svjes na zajednica pojedinaca tvori narod koji se bori, gradi, ruši, pobjeđuje, gubi, živi i napreduje. U svakome od nas postoji mrvica zasluga za uspjehe kao i mrvica krivnje za neuspjehe i zato naše djelovanje ima smisla. Kao pojedinci nismo neodgovorni, jer da sve ovisi o narodu. Odgovorni smo, kao što možemo biti i zaslužni, jer narod to smo mi svi skupa, ovdje, u dru gim zemljama i iznad svega Hrvati u domovini koji su svojom izdržljivošeu i patnjom na djedovini osigurali kontinuitet i budućnost hrvatskog naroda. Starčević, Kvaternik, Radić, Pavelić, Kulenović, Stepinac, samo da spomenem nekoliko velikih imena iz naše suvremene borbe, ne bi mogli ništa ostvariti da nije bilo milijuna Hrvata koji su djelovali pod njihovim vodstvom. Ne smijemo slaviti prošlost, a da ne tražimo pouke u njoj. Ne smijemo govoriti o našoj narodnoj borbi, a da ne mislimo, svaki od nas posebno, na svoju vlastitu ulogu, na svoj vlastiti ulog, na svoju vlastitu krivnju, tako da nam uđe u svijest potreba većeg, boljeg i odgovornijeg uloga. I kad svijest o odgovornosti svakoga Hrvata prožme cijelu našu borbu, naši će prvaci imati u rukama nepobjedivo oružje kojim će srušiti jugoslavensku, komuni stičku diktaturu i stvoriti nezavisnu i slobodnu Hrvatsku državu. A ta država bit će i nezavisna i slobodna, ukoliko budu u najdubljoj osobnoj odgovornosti slobodni Hrvati.Desetotravanjska revolucija treba poslužiti kao pouka našim neprijateljima kao i našim susjedima, što je jača diktatura koja tlači, to će oštrija biti reakcija Hrvata. Nema te teorije koja može spriječiti prirodni tijek događaja. Naša je želja da se Hrvatska oslobodi sa što manje krvi i žrtava, ali nije dovoljna samo naša želja. Potrebno je da i na drugoj strani dođe do svijesti da sila inasilje dovode do sličnog odgovora, da onaj "tko vjetar sije, buru žanje". Licemjeri cijelog svijeta, koji su toliko osuđivali Hrvatske pogreške, propuste i grijehe u razdoblju Nezavisne Države Hrvatske, trebali bi već sada poučiti današnje vlastodršce da skoro četvrt stoljeća nasilja i diktature nad Hrvatima ne može donijeti dobroga ploda i da će žestina narednog ustanka biti srazmjerna s terorom koji vrše nad narodom. Naši istočni susjedi, kojima nikada u povijesti nismo oduzeli ni pedalj zemlje, nego smo ih u njihovoj nevolji bratski primali u svoju kuću, trebali bi se sjetiti Starčevićevih riječi:

"Narod će Hrvatski štovati slobodu svakog naroda onako kako svaki narod bude štovao nje govu slobodu."

I na to neka misle sada, kad imaju vlast, gdje je bič u njihovim rukama, gdje nam silom oduzimlju ne samo slobodu nego nam žele oduzeti i jezik i svijest i dušu, gdje nam mladež šalju na Goli Otok tvrdeći da je svako isticanje Hrvatstva šovinizam. Jer ako se ne budu na vrijeme sjetili da je potrebna promjena, mogu biti sigurni da će novi Deseti travanj, nova Hrvatska revolucija nastati baš na Golom Otoku i onda će biti kasno da traže umjerenost. Jest, mi želimo učiti iz iskustva naše revolucije, jer želimo sretnu, slobodnu i miroljubivu Hrvatsku, želimo se boriti da nastane bez krvi, ali se ne bojimo krvi ako bude potrebna da dođemo do slobode koja nam pripada po Božjim i ljudskim zakonima. U našoj borbi moramo uvijek imati pred očima naše Hrvatske vojnike koji su ginuli za svoju Domovinu ne da bi oni sami imali koristi, nego da bi narod, kao cjelina, mogao napredovati. Na njima, na tom hrabrom, skromnom, čestitom i požrtvovnom Hrvatskom puku, gradili su dr. Ante Starčević, Stjepan Radić i dr. Ante Pavelić, i taj Hrvatski puk je temeljna snaga Hrvatske i zalog njene buduće slobode. Zato nikada ne smijemo zastati u borbi od straha da nećemo doživjeti uspjeh. Borac se žrtvuje za ideal, a plodove će pobrati narodna zajednica a ne pojedinci. Naše nije uživati nego služiti narodu, ili kako je rekao Starčević:

"Svaki sin domovine dužan je služiti svojemu narodu, primiti svako mjesto koje odgovara njegovoj sposobnosti, i na kojemu može domovini kakovo dobro iskazati."

Dakle, služba narodu a ne vlastita pobjeda. Sjećanje na one koji su svojom borbom, mačem ili perom, dali sve od sebe da Hrvatska bude slobodna. Takav duh dovest će Hrvatsku opet do novog Desetog travnja, do uspostave slobodne i Nezavisne Državi Hrvatske do slobodnog i pravednog poretka u njoj, do Hrvatske u kojoj će vladati samo Bog i Hrvati!

Hrvatski narod" (mjesečnik) br. 1,3, Buenos Aires 10. travnja 1969.
Ljutu travu na ljutu ranu!

Kralju Dmitre Zvonimire - u tamnici tvoji su ratnici-tvoji Generali!
Avatar
LEGIONARI
Podurednik
Postovi: 1554
Pridružen/a: čet vel 26, 2009 3:40 pm

Re: Desetotravanjska razmatranja

Post Postao/la LEGIONARI »

Socijalni vid Desetog travnja:

U emigraciji se uvriježilo pogrešno mišljenje da je desetotravanjska Hrvatska revolucija imala isključivo nacionalno obilježje. Nema sumnje da je ustanak 10. travnja 1941. bio u prvom redu usmjeren protiv strane dominacije na Hrvatskom području i da je zahtijevao uvođenje političke slobode, smatrajući glavnim preduvjetom za njeno ostvarenje uspostavu narodne države. Ali sadržaj toga revolucionarnog gibanja nije bio ograničen samo na borbu za ostva renje Hrvatske države, dakle stvaranje slobodnog političkog okvira za Hrvatsku narodnu zaje dnicu. Hrvatsko revolucionarno gibanje nije bilo idejno monolitno, nego je obuhvatalo veći broj različitih struja koje je vezala ideja, da je potrebno stvoriti narodnu državu. Stoga je njegov idejni sadržaj bio širi i bogatiji nego što se danas govori i piše. Unutar općenarodnog, revolucionarnog pokreta koji je radio na uspostavi Hrvatske države, postojala su kulturna, umjetnička, vjerska, socijalna i gospodarska gibanja, u bujnom šarenilu koje se danas najbolje može proučavati u publikacijama Hrvatskih nacionalističkih krugova između 1935. i 1941, godine, dakle u razdoblju uoči same revolucije. U ovaj čas želim istaknuti samo socijalni vid Hrvatskog nacionalizma koji se pod Ustaškim imenom pokušao ostvariti 10. travnja 1941. Radilo se o potpunoj promjeni Hrvatskog socijalnog sustava, ne u marksističkom smislu kla sne borbe, nego u smislu solidarističke reforme gospodarskog i socijalnog sustava, koje bi reforme uz zadržavanje privatnog vlasništva kao temelja osobne slobode štitile gospodarski slabije i pokušale na miran način dovesti do zadovoljstva širokih narodnih slojeva. Ovaj soci jalni vid nije nastao kao plod teoretskog izučavanja, koje se uglavnom vršilo u krugovima inteligencije, nego je u prvom redu bio izravna posljedica ljudskog supstrata Hrvatskih nacio nalističkih skupina.

Za razliku od nacionalističkih pokreta u zapadnim i srednjoeuropskim zemljama, u kojima je nosilac nacionalizma bilo nezadovoljno niže građanstvo, u Hrvatskoj je nacionalizam većin om počivao na mlađim slojevima, i to intelektualnim i radničkim. Samo je mali broj Hrvat skih nacionalista potjecao iz građanskih obitelji (uglavnom se radilo o obiteljima s pravaškom tradicijom), te prema tome, po svom sociološkom sastavu, Hrvatski nacionalizam nije mogao predstavljati nikakvu obranu liberalno -kapitalističkog sustava. Veći dio višega građanstva u Hrvatskoj surađivao je s vlastima. Njihova se djeca nisu osjećala lagodno u nacionalističkim krugovima, te su se zato ukoliko se nisu odmah opredijelila za karijerizam iživljavala u komu nizmu. U razdoblju prije 10. travnja 1941 najdinamičniji elementi naroda, mladi intelektualci i radnici, bili su Hrvatski nacionalisti i potjecali su ili neposredno iz seljačkih porodica ili su bili izdanci radničkog ili nižeg građanskog staleža, dok je srednja i visoka buržoazija u velikoj većini davala vodstveni kadar komunistima. Stoga je bilo prirodno da ne je i u novoj državi, unatoč njenog kratkog postojanja, očitovala težnja za ostvarenjem socijalnog uređenja na soli darističkom temelju, što je došlo do izražaja u gradnji radničkih naselja i u jakom utjecaju i rađničkih sindikata na javni život. Potrebno je sjetiti se i takvih činjenica, jer je komunistički propagandistička aparat mnogo godina pokušavao prikriti taj socijalni vid Ustaške revolucije, da se radništvo nebi sjetilo da je pod ''desničarskom", nacionalističkom vladavinom, usred svjetskog i građanskog rata, u toj novoj državi, koja nije imala nijednog iskrenog prijatelja među većim stranim državama, imalo daleko više prava nego što ima danas pod Ijevičarskom, ''radničkom" vlašću, usred mira i nakon dva desetljeća obilne amerićke gospodarske pomoći te političke potpore sa svih strana, kako američke i zapadnoeuropske tako i komunističke.

Hrvatski nacionalizam koji je došao do svoje apoteoze 10. travnja 1941, fizički su uništili srpski komunisti i njihovi buržujski pomagači iz Hrvatske. Novi Hrvatski nacionalizam, koji se budi nakon prekida od skoro dvadeset godina, ne može biti liberalno-kapitalistički u smislu povratka na staro, jer ono staro nije ni bilo Hrvatsko nego posljedica strane vlasti nad Hrva tskom, te se mora i u socijalnom pogledu usmjeriti prema novom, prema nečemu što će zami jeniti komunizam koji su nametnuli stranci, a da ne uvede surovi kapitalizam isto tako stranog podrijetla. Novi hrvatski nacionalizam mora ponovno izgraditi solidarističke socijalne pogle de koji će uskladiti socijalnu pravdu s političkom slobodom i s gospodarskim napretkom, kako je to pokušao ostvariti nacionalistički naraštaj koji je digao revoluciju 10.travnja.1941.

"Naš put" (mjesečnik), Toronto, br. 69 70, ožujak-travanj 1968.
Ljutu travu na ljutu ranu!

Kralju Dmitre Zvonimire - u tamnici tvoji su ratnici-tvoji Generali!
Avatar
LEGIONARI
Podurednik
Postovi: 1554
Pridružen/a: čet vel 26, 2009 3:40 pm

Re: Desetotravanjska razmatranja

Post Postao/la LEGIONARI »

Spoznaje desetotravanjskog naraštaja:

Svaki narod, koji se želi održati kao posebna jedinica, mora poštivati svoju prošlost i hraniti se iskustvom koje mu ona pruža. No nikada ne smije dopustiti da mu prošlost postane ciljem i da se iživljava u obožavanju prošlosti, umjesto da živi u sadašnjici i radi za budućnost. Bez prošlosti sadašnjost je nerazumljiva, a budućnost bezizgledna. To je vrijednost prošlosti, sret ne ili nesretne, bogate ili siromašne život ne trpi one koji misle da osim prošlosti nema što da se poštuje. Ne trpi one koji smatraju da su svoje izvršili i da sada trebaju čekati da drugi, novi, učine nešto, kao da su svojim djelovanjem u prošlosti isplatili sav svoj dug prema narodu iz kojega su potekli. Oni pak koji misle graditi budućnost mimo prošlosti, osuđeni su da pona vljaju pogreške prošlosti, jer ne žele učiti iz iskustva koje im ona pruža. Pogriješiti jedanput može biti razumljivo i može se opravdati. Upasti u iste pogreške ponovno, samo zato što se ne pozna prošlost, ili što se prezire prošlost, ne može se opravdati. To je biti slijep kraj zdravih očiju. Ove mi misli dolaze na pamet kad se sjećamo hrvatske desetotravanjske revolucije, koju su mnogi od nas proživjeli kao manji ili veći sudionici, a mlađi kao začuđeni svjedoci velikih događaja koji su se odvijali pred njihovim očima, odnosno oni još mlađi kao posredni svjedoci iz pripovijedanja svojih roditelja, sudionika ili svjedoka događaja koji su se odvijali 10. travnja 1941. i neposredno nakon istih, za vrijeme epske borbe Hrvatskog naroda, da izgradi i očuva svoju narodnu državu. I tako, oko 10. travnja 1941. učvršćena je suvremena Hrvatska narodna svijest. O Nezavisnoj Državi Hrvatskoj, o režimu koji je u njoj vladao, o uspjesima i neuspjesima hrvatske vlade i Hrvatske uprave možemo imati različita mišljenja, što je normalno, jer prošlost nikada nije posve crna ili posve bijela, nego je odraz ljudskih vrlina i ljudskih slabosti, posljedica onih koji su djelovali i kao takvi oblikovali događaje, i onih koji su bili neaktivni i zato na njih nisu djelovali, ali su radi toga svoga propusta isto tako odgovorni kao i oni koji su djelovali. U časovima kad bura vije i kad se u vatri rata i borbe kuje budućnost jednog naroda, nema i ne može biti neutralnih. O svakome ovisi daljnji razvi tak, i onaj koji ne djeluje isto tako uvjetuje budućnost kao i onaj koji djeluje. Hrvatska revo lucija nije bila obična pobuna. Nije bila odraz nezadovoljstva, koje je moguće odstraniti ma lim promjenama i popravcima. Ona je bila pokušaj jednog potlačenog naroda da sruši sve ono što ne valja na upravnom, političkom, gospodarskom i socijalnom polju, i stvoriti po svojim željama i potrebama nešto bolje. Bio je to čas kad se pod utjecajem tadašnjeg rata, s jedne strane, i pretrpjelih uepravda, s druge strane, postojeće stanje počelo mijenjati iz temelja. U takvim časovima naravno je da iskaču neke osobe i da se oko nekih osoba vrte događaji, štoviše, neke oblikuju te događaje u odlučnoj mjeri i usmjeruju uvelike njihov tijek. No te vodeće osobe nisu isključivi pokretači događaja, niti se ti događaji u njima iscrpljuju. Sigurno je da djeluju, sigurno je da mogu događaje bolje ili lošije usmjeriti, ali ispod njih postoje telurične sile, kao što je govorio dr. Milan šuffiav, koje pokreću narodnu djelatnost i djeluju na vođe tih događaja isto kao što vođe djeluju na događaje.

Vodeći ljudi u revoluciji u prvom su redu katalizatori onih osjećaja i poriva, koji dovode do revolucije. Da isključivo o njima ovise revolucije, onda bi ih mogli započeti u bilo koji čas. No kako početak revolucije ne ovisi o njihovoj volji nego o prilikama u svijetu i o osjećajima i volji naroda, koji u svojoj unutrašnjosti sprema revoluciju, vođe revolucije mogu uspjeti samo ako se uključe u opće stanje i u tom okviru tumače stvarne, temeljne osjećaje svoga naroda. Ne možemo odvojiti hrvatsku, desetotravanjsku revoluciju od ustaša i od dr. Ante Pave lića, no isto tako ne možemo je ni poistovjećivati s Ustaškim pokretom i s Poglavnikom Bez ustaška iskre ne bi buknula u onom času narodnoosloboditeljska vatra, nego bi se nezado voljstvo s jednom okupacijom, nakon kratkotrajnog zadovoljstva što je ova prestala pretvorilo u nezadovoljstvo s novom okupacijom. Zasluga je, dakle, ustaške iskre, što je u prijelomu koji je aastao nakon državnog udara od 27. ožujka 1941. godine anodno nezadovoljstvo uklopila u oblik osloboditeljskog pokreta, koji ja iskoristio priliku da stvori hrvatsku narodnu državu još dok je postojala dotadašnja neprijateljska, diktatorska državna tvorevina. Ali, s druge strane, iskra je zato planula, jer je sredina, bila eksplozivna. jugoslavenske vojničke i državne vlasti nisu razoružavali ljudi po nekom općem planu ili po detaljnim naredbama, ni Hrvatskim ni njemačkim, nego zato što su osjećali da je kucnuo čas oslobođenja. Ne govorimo ovdje o spontanosti, jer takve spontanosti nema. "Iskustvo nam kaže", napisao je o tome prije skoro trideset godina prof. Ivan Oršanić, "da ni oslobođenje ni sloboda nisu posljedice spontanih doživljaja, nego mnogih i mnogih znanih i neznanih, više ili manje formuliranih nastojanja, borbi, žrtava i požrtvovnosti". I nastavlja:

"Ni 10. travnja, na primjer, nije posljedica nikakvih spontanosti, nego posve određenih formu lacija u prirodnoj težnji naroda za državom i za oslobođenjem od nasilnog neprijatelja. Sama težnja naroda ne znači apsolutno ništa, kao što ne znači ništa ni prirodna težnja čovjeka za vodom. Niti se spontano dolazi do vode niti do države, niti do bilo čega u životu" "Prema tome, da nije bilo razvijenih i raširenih pozicija i formacija hrvatskih nacionalista i organizi rane Hrvatske seljačke stranke u ideji hrvatske države, veliko je pitanje, da li bi Hrvatski narod išta mogao izraziti i učiniti protiv potpuno svjesnih i organiziranih jugoslavenskih snaga"'a Te zaključujući ovu misao prof. Oršanić piše: "Samo oni koji ne znaju, da su u 10. travnja bili prisutniji Starčević i Radić, te beskrajni grobovi, progonjeni i zatvoreni, s kojima je narod bio u živoj uravnoteženosti, da su bili veći i važniji od onih, koji su tobože spontano i u zadnji čas uskočili i upali u logiku okolnosti, mogu se rugati svima onima, koje nisu vidjeli tamo, gdje su se oni našli, kao zadnji dodir s ciljem" Upravo zato što desetotravanjska revolu cija nije bila u svom dubokom, iskonskom temelju rezultat volje pojedinih osoba ili samo jedne skupine, nego rezultanta stogodišnjeg osloboditeljskog djelovanja, nastalo je novo gle danje na taj događaj. Na početku su se više isticale osobe, vodeći glumci u toj narodnoj drami. Vremenom, drama je postala važnija glumaca. Nije to nedostatak poštivanja osobnih zasluga i osobnih žrtava, nego dublje saznanje da su glumci drugotno a drama prvotno, da isti glumci ne mogu ponovno glumiti, dok se ista drama, jer je nedovršena, može nastaviti s novim glum cima. Tako je vremenom desetotravanjska revolucija u psihi naroda prerasla ulogu pojedi naca, njihove zasluge i njihove pogreške, i pretvorila se u idejnu okosnicu koja danas dijeli suvremenu hrvatsku povijest, te koja dijeli Hrvate na one koji priznaju vrijednost revolucije bez obzira na kasniji tijek političkih i vojničkih događaja, od onih koji niječu vrijednost desetotravanjske ideje, jer im ona onemogućuje oportunističko prilaženje neprijateljskoj vlasti i stvaranje kvislinških Hrvatski bismo rekli sluganskih položaja u današnjem sustavu vlasti.

Desetotravanjska ideja, lišena nebitnih okolnosti, postala je idejna okosnica Hrvatske politike: izrečena na slobodi, a neizrečena u domovini. Priznaju je kako oni koji je žele ostvariti i učvr stiti, tako i oni koji se bore protiv nje i upravo svojim grčevitim nijekanjem ili prešućivanjem njezine vrijednosti dokazuju, da je ona doista okosnica oko koje se razvija sav Hrvatski javni život. Danas ima ljudi, boraca protiv Nezavisne Države Hrvatske, koji priznaju da je progla šenje Hrvatske države u prvi čas bilo prihvaćeno u narodu. Njihove rezerve s obzirom na daljnji razvitak ne mijenjaju temeljno priznanje. Zato su progonjeni OD onih koji žele učvrs titi današnje stanje, koji znaju da u borbi nije dovoljno napadati slučajnosti, nego da je potrebno srušiti idejni temelj. Bez vidljivih vođa i javne organizacije može se voditi uspješna borba za narodno oslobođenje u svim fazama, osim u posljednjoj. Vođe i organizacija pojavit će se u kriznom času onako kao što se to očitovalo 1941. godine. Nije pak moguće voditi takve borbe bez idejne okosnice, kad se ne zna što doista narod hoće, što se vidjelo 1918. godine kad je jugoslavenska mistifikacija zasjenila vid onima koji su trebali preuzeti vodstvo naroda dok su se rušila carstva i stvarali novi državni oblici. Idejna okosnica, u našem slučaju ideja Desetog travnja. predstavlja temelj i pokretač Hrvatske javne djelatnosti. Ona je potrebna kao dokaz borcima da je ostvarenje hrvatske države moguće. Iz kasnijeg poraza, naime, ne može se povući zaključak da je revolucija bila neopravdana. Kasniji poraz mora nam poslužiti samo kao iskustvo da u slijedećoj prilici znamo što moramo učiniti i kako moramo ustrojiti i braniti svoju državu, a ne smije se pretvoriti u kočnicu našeg djelovanja, strah da bismo mogli pono vno doživjeti neuspjeh. Onaj koji na neuspjesima prošlosti gradi politiku neaktivnosti, unap rijed je poražen te nikada ne može uspjeti. Kamo onaj koji uzima povijest kao iskustvo, te iz uspjeha 10. travnja 1941. crpi snagu za novi pokušaj, može doživjeti uspjeh. Takav neće odba citi ni kasnije iskustvo i njemu će poraz od 1945. i sve pogreška koje su tome prethodile uko liko su bile naše, a ne nametnute vanjskim utjecajima poslužiti kao putokaz kako treba djelo vati da početni uspjeh bude trajan.

Idejna okosnica ne smije postati kočnicom u radu. Zaljubljeni u naš uspjeh 1941., ne smijemo prijeći preko vlastitih progrešaka. Da je Hrvatska država ostala nakon rata, nema dvojbe da bismo bili izvršili kolektivni i individualni ispit savjesti; da bismo nagradili one koji su to zavrijedili a odstranili iz naših redova one koji su na bilo koji način zaprljali ruke u borbi. To je zdrava reakcija narodnog tijela koje samo sebe čisti. No nasilni prekid u Hrvatskom javnom životu onemogućio je takav zdrav razvitak Hrvatskog naroda. Nemojmo zaboraviti da u domovini, u prvim godinama nakon našeg poraza, nije bila moguća nikakva Hrvatska kri tika naše djelatnosti, jer su jugoslavenske vlasti tražile svaku prigodu da bi, prikrivene velom lažne zakonitosti, a ako to nisu uspjele i bez vela, uništile što više Hrvata, U takvom ozračju nema kritike, nego samo stiskanje zubi i čekanje na bolja vremena koja će omogućiti slobodan život naroda. Tek u emigraciji, i to u veoma skučenom obliku, bilo je moguće izvršiti bar djelomično kritično prosuđivanje prošlosti. Ali i pri tome morali smo uvijek paziti da ne bismo pomagali neprijatelju u daljnjem uništavanju Hrvatske i Hrvata, pa je zato i ta kritika bila nepotpuna i za buduću hrvatsku politiku nedovoljna. Za pravu, duboku, objektivnu kritiku potrebna je sloboda i tek će nam nova hrvatska revolucija omogućiti da do kraja odvojimo Deseti travnja, tj. ideju hrvatskog narodnog i državnog oslobođenja, od Jedanaestog travnja, ti. našeg pokušaja da pod najtežim okolnostima djelomične okupacije te nacionalnog i građa nskog rata izgradimo ono što smo stvorili 10. travnja 1941.

Govoreći o zlu koje je izbilo na površinu u našoj četirigodišnjoj borbi, kao što, uostalom, izbija u svakom revolucionarnom procesu prije njegova konačnog učvršćivanja i sređivanja, Ivan Oršanić je dobro odgovorio kritičarima hrvatske države: "čovjek Hrvat ne bi bio ljudsko biće, a Hrvati povijesno biće, kada ne bi bili neprestano osjećali prirodnu i urođenu težnju za slobodom, koja je ugušivana i gažena danima, godinama i stoljećima. Stoljeća slažu želje i težnje, sve što je gledao, osjećao i doživljavao narod. A složeno je mnogo toga, i dobra i zla.U povijesnoj varijanti hrvatske državne ideje, kao ideje slobode, ti dani, te godine, ta stoljeća eksplodiraju, naslage su našle otvor slobode, lava je potekla i zacrvenjela se. Kojim je to čudom mogao Hrvatski narod biti isključivo svetački, junački, dobar, plemenit i odgovoran, kada mu se još k tome suprotstavljaju na putu slobode i ostvarenja i takozvani prijatelji i neprijatelji, pa čak i nekakva 'braća' s jugoslavenske varijante i 'veliki' Hrvati s austrijske varijante. Zašto nije eksplodiralo samo i isključivo sve što je lijepo i dobro? Zašto i kako jasno je, kada su vjekovi naše povijesti pripadali onima, koji su lijepo i dobro uništavali i progonili. Ta mi, koji volimo tu Hrvatsku, ne možemo željeti i nismo željeli, da zlo caruje Hrvatskom, makar je zlo bilo također u nama i po nama.

Ispit savjesti, koji vršimo u emigraciji, nije nikakav dokoni posao. To je spremanje na djelatnost u domovini gdje ideja Desetog travnja predstavlja danas više budućnost nego li prošlost. Ova budućnost ima protiv sebe četrdeset-godišnju propagandu jugoslavenskih komunističkih vlasti protiv Hrvatske državne misli, koju žele uništiti lažnim prikazivanjem postanka Hrvatske države, 10. travnja 1941., a još više blaćenjem njezine politike: manjim dijelom iznošenjem istinitih zločina i promašaja Hrvatske strane u ta dva istovremena rata, nacionalnog Hrvatsko-srpskog i građanskog slobodarsko Hrvatskog protiv jugoslavenskog komunizma, a većim dijelom teškim uveličavanjem i otvorenim izmišljavanjem zločina. U prvim domovinskim kritikama ove jugoslavenske propagande protiv Hrvatske državne misli neki članovi Instituta za povijest radničkog pokreta u Hrvatskoj, na ćelu s tadašnjim direkto rom dr. Franjom Tuđmanom, ustanovili su, prema službenim podacima koje su imali na raspolaganju, da je u Hrvatskoj broj stvarnih žrtava za cijelo doba rata iznosio daleko manje od ukupnog broja, koji je službena propaganda pripisivala samo jasenovcu. Ove se žrtve, znanstvenom analizom postojećih popisa stanovništva mogu utvrditi bar približno, i prema njima, na primjer, broj poginulih i ubijenih u Hrvatskoj vjerojatno iznosi jednu desetinu od broja kojim barataju jugoslavenske vlasti. No, isto tako, i na Hrvatskoj strani bilo žrtava, i to ne samo vojnika poginulih u borbama, nego također ubijenih neboraca i zarobljenika, te
će jednog dana objektivna povijest moći utvrditi, da je broj Hrvatskih i srpskih žrtava u pro šlom ratu bio podjednak i da su brojke kojima se barata tijekom godina rasle, isto kao što u jugoslaviji sveudilj raste broj zaslužnih partizana (tj. onih, koji primaju boračke mirovine), te kojih danas, četiri desetljeća nakon svršetka rata, ima živih deset puta toliko koliko je u svemu bilo partizana kad se rat završio. Ma kako nevjerojatne, i nemoguće, bile te brojke, potrebno ili je raščlanjivati. Ne zbog nas starijih. Ne zbog strane javnosti koja će vjerovati ono što želi, ili što joj u danom času odgovara, nego zbog hrvatske mladeži u domovini u kojoj je potrebno neutralizirati četiri desetljeća pranja mozgova i tako omogućiti joj da u Desetom travnju vidi svoj ideal za koji se treba boriti, ako želi živjeti slobodno u svojoj slobodnoj i socijalno pravednoj Hrvatskoj. U tom tumačenju desetotravanjske ideje glavno je prikazati toj mla deži duboki etički smisao Hrvatske oslobo diteljske djelatnosti i priznati bez straha i učinjene pogreške, jer samo tako vjerovat će kad ističemo pozitivne strane naše djelatnosti. Najveću pomoć pružaju nam u tom pogledu propagandisti današnjih vlastodržaca, koji u svojoj mržnji na hrvatsku državnu ideju toliko pretjeravaju, da svima postaje jasno da se ne govori o kriv njama pojedinaca ni Ustaške vladavine, nego o pokušaju da se Hrvatskom narodu ogadi pomi sao na Hrvatsku nezavisnost i tako učvrsti jugoslavija koju razdiru nacionalni, politički, gos podarski i socijalni problemi.

U našem djelovanju možda najveći uspjeh bio je naš prividni poraz, kad je dr. Andrija Artuko vić izručen jugoslaviji i osuđen na smrt. Bjesomučna propaganda, koja je dnevno bombar dirala Hrvatsku javnost nizom imena tzv. Ustaških zločinaca, pokazala je narodu da je u oči ma jugoslavije svaki Hrvat koji se je borio protiv jugoslavenskog komunizma zločinac i, što je još važnije, da su ti tzv. zločinci toliko brojni da prelaze broj tzv. poštenih boraca za bratstvo i jedinstvo. Ovaj svjesni pokušaj jugoslavije da Hrvatski narod poistovjeti s Ustaškim režimom, unatoč stalnoj ogradi tih propagandista da im je cilj upravo suprotan, te žalostan primjer jedne osude koja je toliko očevidno politička i lišena vjerodostojnih dokaza, pomažu Hrvatskoj državnoj ideji da ponovno probije u Hrvatsku mladež, gdje će naći plodno tlo. Kraj ozbiljnih argumenata, veliku ulogu odigrat će i mladenački prkos koji u svojoj pobuni prihvaća kao svoje upravo one koje jugoslavenski komunisti osuđuju. Ovaj prkos mladeži, netaknute straš nim poratnim progonima koji su uništili otpor njezinih roditelja, nije, međutim, dovoljan za pozitivnu akciju. Na prkosu, naime, ne gradi se sretnija budućnost, nego samo osveta. Zato je neophodno potrebno ne pojačavati taj prkos, nego kod mladeži izgrađivati novi, pozitivni Hrvatski nacionalizam, točno onako kao što su naši stariji, za vrijeme i poslije kraljevske dik tature, na prkosnom otporu Hrvatskog naroda, i pogotovo njegove mladeži, izgradili zgradu pozitivnog i slobodarskog nacionalnog djelovanja, koje je procvalo 10. travnja 1941. i koje je u teškom razdoblju od 1941. do 1945. godine, kad su glavne Hrvatske snage bile posvećene obrani države, ipak dalo krasnih plodova u književnosti, umjetnosti i na socijalnom polju. Ovo izgrađivanje pozitivnih strana Hrvatskog narodnog otpora, prenašanje bitnih misli desetotravanjske revolucije na novi Hrvatski naraštaj, bit će najkorisniji način, na koji se mi, preživjeli pripadnici te desetotravanjske generacije, možemo odužiti domovini Hrvatskoj i braći i sestrama koji su dali svoje živote za afirmaciju Hrvatstva i za buduću Hrvatsku slobodu i nezavisnost.

"Hrvatska revija" (tromjesečnik) sv. 3 (147) Munchen -Barcelona, rujan 1987.
Ljutu travu na ljutu ranu!

Kralju Dmitre Zvonimire - u tamnici tvoji su ratnici-tvoji Generali!
Avatar
LEGIONARI
Podurednik
Postovi: 1554
Pridružen/a: čet vel 26, 2009 3:40 pm

Re: Desetotravanjska razmatranja

Post Postao/la LEGIONARI »

Mladež u osloboditeljskoj borbi

Prije mnogo godina napisao sam za Republiku Hrvatsku veoma kratak uvodnik pod naslovom "Proslave", radi kojega sam primio dosta prigovora. U tom sam uvodniku oštro osudio šab lonski način na koji se govori na proslavama Desetog travnja i rekao sam da time "10. travnja gubi svoj sadržaj, gubi svoj imanentni smisao, prestaje biti političkom silom i pretvara se u temu za školske zadaće". "No mi još nemamo hrvatske države", nastavio sam "čin 10. travnja nije još povijesno dovršen, te prema tome ne može postati domenom umirovljenih učitelja i glavo¬boljom nespremnih đaka. Zato ne ćemo slaviti 10. travnja, nego ćemo se posvetiti analizi sila i događaja, koji su do tog čina doveli i koji su onemogućili da taj čin donese svoje plodove. Ulazeći u razlo¬ge 10. travnja, koji su nakon sloma 1945. ponovno zadobili svoju pu nu političku realnost, izdvajamo 10. travnja iz zbir¬ke Hrvatskih spomen dana i stavljamo ga u prvi red goru¬ćih, prezentnih problema."

Glavni prigovor koji sam tada čuo nijo bio radi moje tvrdnje da su se proslave pretvorile u šablonu, čini se da je to bilo prešutno prihvaćeno kao činjenica koja nikoga ne smeta. Smetala im je moja tvrdnja da ne treba slaviti taj nadnevak. Iako je riječ slaviti bila istaknuta masnim slovima, dakle kao kontrapunkt mojoj želji da se tom danu dade puna politička realnost, moji su kritičari to shvatili bu¬kvalno i prigovorili su mi đa sam protiv Desetog travnja. Da¬nas, neke od tih osoba, koje su još žive, uopće ne dolaze ni. na šablonske proslave a kamoli da bi u nji ma živio duh De¬setog travnja. Slaveći ga, izgubile su osjećaj za ono što taj nadnevak znači u životu Hrvatskog naroda i kolika mu je važnost u osloboditeljskom procesu. Naprotiv, oni koji su nastojali zadržati duh Desetog travnja ostali su na poprištu do svoje smrti ili, ako su još živi, do današnjeg dana, kad je Deseti travnja ponovno za¬dobio onu političku vrijednost koju je imao 1941. godine. Naime, ta hrvatska borba za državnu nezavisnost nije bila puka politič ka teorija, pa ni neki nježni osjećaj ro¬doljubnih duša, nego je bila spremnost na borbu i na dje-lovanje, što se posebno očitovalo kod Hrvatske mladeži želim podsjetiti da su mladi naraštaji stajali u prvim redovima te djelatne borbe za ostvarenje Hrvatske neza¬visnosti u razdoblju od 1935. do 1941. godine, kad se taj duh borbe počeo naglo širiti. Nitko ne niječe važnost politič-kih prvaka i političkih filozofa koji su tada davali argu¬mente za borbu i bodrili borce. Može mo poći od dr. Ante Pavelića, koji je bio inspirator oštre i požrtvovne borbe pro¬tiv jugoslavije i za Hrvatsko oslobođenje, preko uglednih federalista kao što su bili dr. Ante Trumbić i prof. Filip Lukas, čvrstih pravaša kao što su bili đon Kerubin šegvić. Dragan pl. Hrvoj, dr. Mile Budak, dr. Mirko Puk i seljački prvaci Luka Lešić i Stjepan Uroić, pa preko intelektualaca koji su se oblikovali u Hrvatskoj republikanskoj seljačkoj stranci i radi političkih kompromisa te stranke poslije 1925. prešli u otvorenu nacionalističku opoziciju, kao dr. Mile Starčević i dr. Edo Bulat, sve do mlađih katoličkih intelek¬tualaca okupljenih oko časopisa Hrvatska smotra pod vodstvom prof. Ivana Oršanića i prof. Dušana žanka. Napori rvih njih ostali bi bez ploda da znatan dio Hrvatske mladeži 'lije tada prihvatio njihove ideje, njihove argumente i nji¬hovo vodstvo, te je Hrvatskom osloboditeljskom pokretu dao život i oduševljenje koji jedino mogu dovesti do pobjede. Tada, biti Hrvatski nacionalist, biti Ustaša, nije bila teorija, nego je za znatan dio Hrvatske mladeži bio životni cilj za koji se dobivalo batina, išlo u zatvor i u danom času pola¬gao se život.

Ova svjesna i požrtvovna Hrvatska mladež pjevala je rodoljubne pjesme ne da sebe tješi, ne da utaži nostalgiju, nego u obliku borbenih koračnica, kao pratnju za svoje re¬volucionarne akcije. Kroz tu mladež hrvatska osloboditeljska borba približavala se je svom ostvarenju. Ta nacionalna mladež nije bila organizacijski jedinstve¬na. Njeno je jedinstvo bilo duhovne prirode i zato nerazorivo. Svoje središte imala je na Hrvatskom sveučilištu, ali se iz toga središta širila i među obrtničkom i radničkom mla¬deži, te sve više izbijala na sela, iz kojih je potjecala većina tih mladih nacionalističkih sveučilištaraca. Na njima se je temeljila prodorna snaga novoga Hrvatskog nacionalizma, koji je nastao nakon ubojstva Stjepana Radića i dru gova u beogradskoj Narodnoj skupštini 20. lipnja 1928., nakon kraljevskog državnog udara 6. siječnja 1929. i nakon prevarenih izbora predsjednika jugoslavenske vlade Boška Jeftića 5. svibnja 1935. Ova je mladež bila doista spremna na borbu. Hrvatska revolucija nije započela tek 10. travnja 1941., nakon ulaska njemačkih vojničkih jedinica u Zagreb, nego nekoliko godi¬na ranije. Već mjesecima zatvori su bili puni onih koji su 1940. spremali ustanak, ali na njihova mjesta dolazili su novi borci, oštriji i spremniji od onih koji su bili zatvoreni. Pobunu 108. pješačke pukovnije u Bjelovaru 8. travnja 1941. započeli su dočasnici i Hrvatski voj nički pričuvnici, koje su jugoslavenske vlasti mobilizirale u tu jedinicu. U Čakov¬cu je Hrva tsku državu proglasio ljekarnik Košak prije nego što je u grad ušla mađarska vojska, a Hrva tski omladinci pomogli su mu da uspostavi u Međimurju Hrvatsku vlast, dok te vlasti još nije bilo u Zagrebu. A u samom Zagrebu, mladež okupljena oko Hrvatske uzdanice zauzela je već 9. travnja 1941. zagrebačku radio-postaju da spriječi sabotažu koju je spremala srpska vojska, budući da je Hrvatsko do¬movinsko vodstvo, kojemu je stajao na čelu pukovnik Slavko Kva ternik, znalo kolika je važnost te jedine radio-postaje na Hrvatskom području. Na sam dan 10. travnja u Zagrebu jurišnici (crvenkapice), sveučilištarci i pripadnici drugih organizacija mla deži već su prije podne, dok je u gradu još bila jugoslavenska vojska, počeli zauzimati glavne objekte i osiguravati red na ulicama, tako da je Zagreb bio u ru¬kama Hrvatskih revoluciona rnih vlasti u času kad je pu¬kovnik Kvaternik proglasio Hrvatsku državnu nezavisnost na Zag rebačkoj radiopostaji.

U Hrvatskim gradovima i gradićima, trgovištima i se¬lima, nicale su skupine koje su pomoću mladeži preuzimale vlast u ime nove Hrvatske države prije nego što je itko došao iz Zagreba. Ovo je bila Hrvatska revolucija, revolucija Hrvatske mladeži, koju nije vodila nikakva nosta lgija nego duboka vjera u budućnost Hrvatskog naroda iHrvatske zemlje. Mnogi nisu razum jeli ovu stvarnost, i još danas ju ne razumiju. Možda zato što je spomen na tu revoluciju bio godinama pokriven velom nostalgije i radi toga gubio onu živost koju mu je davala upravo ta Hrvatska mladež. Ne želim pasti u suprotni ekstrem i prijeći preko naših pogrešaka. Bilo ih je dosta. No mnoge od njih bile su poslje¬dica našeg pomanjkanja iskustva, posljedica činjenice da je u sklopu nove vlasti bilo previše mladih idealista, a pre¬malo iskusnih državnika i admini stratora. Da je bilo više starijih da uz ovu idealističku mladež djeluju prije same revolucije,11. travnja bio bi bolji nego što je stvarno bio, to nije krivnja mladeži. Krivnja je onih koji su ima li iskustva i koji su se približili revoluciji tek nakon što je uspjela. Hrvatska desetotravanjska mladež većim je dijelom iz¬gubila život u četirigodišnjoj borbi za obranu Nezavisne Države Hrvatske. Gubitak te elite dugo se je osjećao Oni koji su ostali živi dijelom su stradali u mar ševima smrti i kasnije tijekom dugih godina u titovim tamnicama i logo¬rima. Samo se mali dio spasio povlačenjem, no život u tu¬đini, bez veze sa živim narodom, doveo je do nostalgije koja je neprijateljiea revolucionarne djelatnosti.

Tek prije nekoliko godina došlo je u emigraciji do pro¬mjene, kad su u Hrvatsku političku djelatnost ponovno po¬veli ulaziti mlađi ljudi, neopterećeni porazom i nesputani nostalgičkim osjećajima. No sve to ne bi dovelo do obnove pravog desetotravanjskog duha, da se isti proces nije počeo odigravati i u domovini, gdje su se sve više pojavljivali djelatni prosvjedi mladeži protiv jugoslavije, a za Hrvat¬sko oslobođenje. Na nogometnim utakmicama, na vjerskim sku povima, prigodom kulturnih manifestacija, ponovno su mlađi naraštaji dobivali riječ. Na sveu čilištu ponovno "? došlo do buđenja. tito je doduše u Karađorđevu 1. prosinca 1971. uništio taj novi osloboditeljski poriv, te je oštrim progonima pokušao ponovno zavesti u Hrvatskoj grobnu tišinu koja je vladala od 1945. do 1967. pod režimom jake ruke Aleksandra Ranko vića. No jugoslavenski komunizam više nije imao onu snagu koju je imao prvih godina, jer su se i unutar samih vlađajućih struktura pojavile Hrvatske nacionalne snage, u prvi čas u obliku borbe za jezik, za povijest, za gospodarsku slobodu, za ljudska prava, no kasnije sve više u obliku borbe za Hrvatsko oslobođenje. Taj otpor nije imao ni vodstvo ni or¬ganizacijske obli ke. Povremeno se je javnosti davalo do zna¬nja da je uništena opet jedna skupina neprijatelja "brat-stva i jedinstva" i "samoupravnog socijalizma",ali kako nije bilo jedinstvene organiza cije, ni ti progoni nisu mogli zau¬staviti širenje onog podzemnog otpora koji je prije dvije-tri godine sve više počeo izbijati na površinu. Prošle sam godine bio 10. travnja u New Yorku i u Torontu i iznenadio sam se koliko je mladih bilo na tim proslavama. I prije sam govorio na proslavama u Kanadi i u Sjedinjenim Američkim Državama, i opažao sam da ima sve više sijedih glava, a sve manje mladih lica. Lane je stanje bilo drukčije. Svježina mladosti imala je prvenstvo i na tim skupovima nestalo ie nostalgije, jer je mladež pre¬tvorila te proslave u političke doživljaje. Deseti travnja ponovno je postao prezentan i, kao što sam napisao trideset rodina raniie u onom kritiziranom uvodniku, izašao je iz zbirke Hrvatskih spomen-dana i ušao je u prvi red gorućih prezentnih problema. Postao ie opet luč koja nas vodi pre¬ma ostvarenju Hrvatske slobode i nezavisnosti.

Imao sam tada, nekoliko dana nakon proslave, sasta¬nak s jednom skupinom od četrdesetak mladića i djevojaka. Ne znam što su oni naučili od mene, ali znam što sam i a naučio od nuh Rekli su mi samo, nakon sastanka, dr su prvi puta imali priliku sudjelovati na jednom politi čkim sastanku, jer su im stariji do tada samo dopuštali da se iživljavaju u folkloru, a za sebe su monopolizirali političku djelatnost, ili ono što su nazivali političkom djelatnošću Inspi racija te mladeži, koja je zazirala od takve ostarjele politike, bila je plod dodira koje su neki od niih imali miš¬kom posieta domovini gdje su poprimili od svojih vršnjaka duh opozicije protiv jugoslavensko i komunističke diktature. Preko mladeži n domovini došli su do auten tičnog duha De¬setog travnja, u kojemu su instinktivno vidjeli upute za bor¬bu a ne za slavlje nje. Velike promjene koje su nastale u istočnoj Europi, pa i u Sovjetskom Savezu, tek su zapo čele. Ne radi se o dovrše¬nom procesu koji se stabilizira, nego o početnim fazama jednog du bokog procesa koji se tek razvija i u kojemu za sada jugoslavijizauzima pretposljednje mjesto, jer iza nje slijedi samo još Albanija. U pitanju preustrojavanja i libe¬ralizacije stoji iza Sovjet skog Saveza, jer se osjeća sigur¬nom da ima zaleđe stranih sila. To je ista ona prepotencija koja je 1941. dovela do krize i do sloma jugoslavije. U tome previranju ponovno se očituje ključna uloga mladeži. Mladež ulazi u alternativne pokrete, mladež ispi¬suje parole, mladež šira letke i kasete, mladež prosvjeduje i pretvara reformističke pokrete u revolucionarne. Time mladež mijenja politiku opreza starijih i daje novim pokre¬tima mogućnost da ostvare slobodu. Oportunističke struje koje žele reformirati jugoslaviju i koie se sada javljaju onako kao što su se javljale prigodom Sporazuma Cvetković-Maček 1939. godine, nikada ne mogu uspjeti. Mogu samo privremeno olakšati stanje, jer vlasto¬dršci ih potajno pomažu da bi dali narodu dovoljno odaha i tako spriječili otvoreni otpor. Vlasti se naime nadaju da će proći opasnost i da će onda opet pritegnuti uzde, pa da zato ne moraju upotrijebiti golu silu kao što su je komu nisti primjenjivali u prvih petnaest godina svoje vlasti, nego sa¬mo korupciju i demoralizaciju što su primjenjivali od pada Aleksandra Rankovića i primjenjuju i danas. Stoga radije dopu štaju trpljenoj opoziciji da zabavi narod i odvrati ga od borbe. Ubacuju krive ideje. Siju nepo vjerenje među isto¬mišljenicima. Nastoje da ne dođe do suradnje među onima koji su za oslo bođenje. Pogotovo iskorištavaju normalne razlike, koje su znak slobodarskih pokreta, u koji ma su zajednički samo glavni cilj te državni i narodni okvir, a sve je drugo otvoreno različitim slobodnim inicijativama, da ovo bogatstvo razlika pretvore u anarhiju. S time moramo računa ti. Isto tako ubacuju u narod sumnju u uspjeh. Kao i 1941. glavni im je argument došaptavanje da hrvatski narod ne može uspjeti u svojoj borbi za nezavisnost, jer nema moć¬nih saveznika u svijetu i da je zato najbolje biti miran i čekati da dođe prvo do saveznika pa da tek onda počne dje¬lovati. Prije više od deset godina, pri koncu titova života, kad su se počeli očitovati prvi znakovi radikalizacije hrvat¬ske mladeži, napisao sam o tome raščlambu iz koje želim navesti samo zaključak, jer je danas aktualniji nego ikada prije.

Tada sam napisao:"Nikakva djelatnost u svijetu ne može nadomjestiti ot¬por naroda u domo vini, nikakva promidžba nema onu snagu koju ima samo jedan prosvjedni čin u samom naro du, ni¬kakav strani prijatelj nema u tom procesu onu snagu koju ima naoružani, na borbu spre mni narod. Možemo raspravljati o potrebi saveznika. Nitko pame¬tan ne niječe tu potrebu, no do saveznika se nikada ne do¬lazi ako ne postoji već djelatan pokret u narodu kojemu su potre bni saveznici. Samo narod koji je prožet revolu¬cionarnom željom za slobodom, dakle koji je spreman boriti se i žrtvovati se da bi se oslobodio, može biti zanimljiv u današnjem svijetu, jer takav narod nije više objekt politike, nego subjekt. Njime ne raspolažu drugi nego je on uzeo u svoje ruke svoju sudbinu.

Revolucionarni proces može biti težak i dugotrajan, pa je zato potrebna vjera u uspjeh, no ako se ne da slomiti, ako se ne da odvratiti od svoga cilja, bezuvjetno će uspjeti."I ova čvrsta vjera u budućnost, koju sam tada stavljao u prvi red, nije bila neka moja originalna misao. Bilo je to iskustvo Hrvatske mladeži koja je 10. travnja 1941. ustala da ostvari Hrvatsku narodnu drža vu. I ovo iskustvo, ako ga iskreno prihvatimo, dovest će do novog Desetog travnja.

(Ovaj sam govor održao u Buenos Airesu dne 7. travnja 1990., na desetotravanjskoj proslavi.)

"Republika Hrvatska" (tromjesečnik) br. 169, Buenos Airtes, srpanj 1990.


Svršetak:
Ljutu travu na ljutu ranu!

Kralju Dmitre Zvonimire - u tamnici tvoji su ratnici-tvoji Generali!
Odgovorite