Hrvati pravoslavne vjere u NDH

''Ti hrvatski narode ne očekuješ svoga spasa od gavana i bogatuna...''
Odgovorite
Avatar
LEGIONARI
Podurednik
Postovi: 1554
Pridružen/a: čet vel 26, 2009 3:40 pm

Hrvati pravoslavne vjere u NDH

Post Postao/la LEGIONARI »

Hrvati pravoslavne vjeroispovjesti u NDH.


Veoma uvaženi član predsjedničtva Hrvatskog državnog sabora Nezavisne države Hrvatske bio je dr Savo Besarović, inače bliski prijatelj Dr Ante Pavelića.

Članovi Hrvatskog sabora u tom sazivu bili su Srbi: dr Svetislav Šumanović, vice-ban Hrvatske i Slavonije od 1903 do 1906 godine, te predsjednik Upravnog odbora Srpske banke iz Zagreba od 1929 do 1941. godine, kao i Uroš Doder. (Jozo Tomasevich, War and revolution in Yugoslavia 1941 - 1945. Stanford University Press, 2001) Kasnije, nakon propasti NDH, doktor Svetislav Šumanović je uspio emigrirati, a doktor Sava Besarović nije ni pokušavao biježati, jer je mislio da za to nema nikakvog razloga. Međutim, partizani su mislili drugačije. Doktor Besarović je osuđen na smrt nakon kratkog procesa održanog 16.srpnja 1945 godine pred "narodnim sudom". Prema pouzdanim svjedočanstvima i izvorima on je neposredno prije izvršenja smrtne kazne uzviknuo: "Imao sam čast da sam bio ministar u vladi Nezavisne države Hrvatske. Umirem kao Hrvat za svoju domovinu Hrvatsku. Živio doktor Ante Pavelić. Živio hrvatski narod!" ("Hrvatska", Buenos Aires, Argentina, 5. ožujka 1952)
Ministar "bez lisnice" u Vladi NDH bio je i magistar farmacije Ljubomir Pantić, apotekar iz Bijeljine. On je u travnju1945 godine utekao iz Hrvatske zajedno sa ostalim Ustaškim dužnosnicima. Međutim, Ljubomir Pantić je shvatio da bi mogao biti lako uhvaćen i isporučen Jugoslaviji, odnosno izvjesnoj sudbini partizanskog "milosrđa", pa je nekako uspio stupiti u vezu sa svojim uticajnim rođakom Rodoljubom Čolakovićem, jednim od Titovih najvjernijih pouzdanika. Nakon nepunih pet mjeseci provedenih u emigraciji Pantić se uspio vratiti u Jugoslaviju i predati komunističkim vlastima. Pošto je, kako je spomenuto, imao utjecajnog rođaka Rodoljuba Čolakovića proveo je u zatvoru samo tri i po mjeseca, pa je nakon toga bez suđenja pušten da slobodno živi u Beogradu. Čak je dobio i državnu mirovinu. (Dennis Barton, Croatia 1941 - 1946, The Churchill History Information Centre, London, 2007)

Srbin, general Đuro Grujić, osoba od najvećeg Pavelićeva povjerenja, glavar glavnog stožera Hrvatskih oružanih snaga je na procesu pred Vrhovnim vojnim sudom u Beogradu, u rujnu1945 godine izjavio: "Veliki broj Srba pravoslavaca je bio visoko pozicioniran u Hrvatskoj vojsci, a veliki broj civila, pravoslavaca i Srba svoju su obvezu prema državi odrađivali na druge načine. Dr Savo Besarović, pravoslavac, je bio ministar u vladi Nezavisne države Hrvatske. Desetak Srba - pravoslavaca zauzimali su itekako osjetljive pozicije u toj Vladi i Hrvatskoj vojsci." (Arhiva Vrhovnog suda FNRJ, Grujić i ostali, 1945, 2298/45)

Ko su bili ti Srbi na tako važnim pozicijama u Nezavisnoj državi Hrvatskoj?

Fedor Dragojlov bio je general-pukovnik u Hrvatskoj vojsci, a u periodu od 1943 do kraja 1944 glavni zapovjednik Hrvatske vojske.
Lavoslav Milić bio je pukovnik Hrvatske vojske i ravnatelj Vojnog ureda poglavnika dr Ante Pavelića.

Visoke položaje u vojsci Nezavisne države Hrvatske imali su i slijedeći Srbi: general Jovan Iskrić, general Mihajlo Lukić, ustaški krilnik i general Dušan Palčić, general Milan Desović, zrakoplovni general Đuro Dragičević, konjički general Zvonimir Stimaković, te zrakoplovni general Milan Uzelac.
Veoma je interesantno da su nakon rata skoro svi pomenuti pravoslavni generali, odnosno Srbi generali u NDH prošli mnogo bolje od svih ostalih hrvatskih visokih dužnosnika te propale države. General Đuro vitez Grujić osuđen je u Beogradu na smnrtnu kaznu i strijeljan je 24.rujna 1945 godine.

Jovan Iskrić je umro kao umirovljenik 1961 godine u Zagrebu.
Mihajlo Lukić je osuđen na deset godina zatvora, od čega je odležao pet godina, a dalja sudbina mu je nepoznata. Dušan Palčić je umro kao umirovljenik 1963 godine u Zagrebu. Milan Desović je bio osuđen na dvadeset godina robije, ali je zbog lošeg zdravlja pušten 1960 godine. Iste godine je umro u Zagrebu. Lavoslav Milić je osuđen na dvadeset godina zatvora. Pušten je 1964 godine sa izdržavanja kazne zbog neizlječive bolesti. Umro je iste godine u Zagrebu.
Zvonimir Strimaković je izdržao svih dvadeset godina robijašnice Stara Gradiška. Tvrdoglavo je odbijao revidirati svoje stavove i pokajati se. Umro je 1974 godine u Zagrebu u 83 godini. Čvrst karakter! Svaka mu čast!

Milan Uzelac je bio u zatvoru oko dvije godine, pa je navodno pušten sa dugogodišnje robije na intervenciju iz samih komunističkih vrhova. Umro je 1954 godine u Zagrebu.
Đuro Dragičević je uspio pobjeći i umro je u Austriji.
Fedor Dragojlov je uspio pobjeći i umro je 1961 godine u Buenos Airesu, Argentina.

Za generala Đuru viteza Grujića postoji verzija da se sam ubio na
Bleiburgu pošto je pao u zarobljeničtvo srbokomunističkih zločinaca.
Ljutu travu na ljutu ranu!

Kralju Dmitre Zvonimire - u tamnici tvoji su ratnici-tvoji Generali!
Odgovorite