Hrvatska Domovina

''Ti hrvatski narode ne očekuješ svoga spasa od gavana i bogatuna...''
Odgovorite
Avatar
zummann
Urednik
Postovi: 3262
Pridružen/a: čet vel 22, 2007 6:56 pm

Hrvatska Domovina

Post Postao/la zummann »

PROF. OTILIJA DEMETER



Tko se nije izselio iz svoje kuće, tko nije otišao iz svog rodnog mjesta, tko nije ostavio svoje rođene grude, taj ne zna, što rieč — domovina — znači,
U Neu-Hammeru u Njemačkoj sjedi mladi hrvatski dragovoljac i piše svojoj majci u domovinu :— u Hrvatsku:

»Patim! Čeznem za domovinom. Bolestan sam od te patnje. Tamo je kod vas e tako milo, tamo kod vas svaka stvarca ima svoju draž i svoje značenje!«

Dvie hrvatske sveučilištarke iz Sarajeva izašle su jednom iz bečkog sveučilišta i tamo na uglu Wehringerove ulice ugledale su jednog čovjeka u fesu, gdje prodaje halvu. Štrcale su preko stepenica i vikale jedna drugoj. »Eno našega čovjeka iz Bosne!« Trčale su do njega i upitale ga: »Odakle si?« — Iz Maribora«.
— »Zar nisi iz Bosne?«
— »Nisam«.
— »A zašto nosiš fes, kad nisi od tamo?«
— »Eto, tako radi reklame, da prije prodam halvu«.

Sveučilištarke su se razočarale i šutke pošle dalje ulicama stranoga grada. U onom se fesu krilo nešto za njih — jedan atom — dielić njihove domovine — hvatske Bosne! —

Nekad su toliko patile od te čežnje, da bi se najradije pješice povratile kući, a nekad bi jedna drugoj govorile:

"Sada razumijem naše Dalmatince, kad su pisali iz Amerike, da bi se pješice povratili u Hrvatsko Primorje, kada bi se moglo koračati preko oceanske pučine."

Kad su se poslije godinu dana povratile, jedna je uzkliknula: »Kad se vraćam iz inozemstva i ugledam u Bosanskom Brodu prvu džamiju, onda znam, da sam kod kuće — u svojoj Bosni — i onda odahnem«.
Domovina je doživljaj u miinchenskom munjovozu. Kondukterica izvikuje na njemački svaku postaju: Feldhernhalle,Friedrichsplatz, Schillerplatz. Odeons-plat, Hohenzolernstrasse, a na klupi sjede dvie Hrvatice i pričaju nešto hrvatski. Kondukterica ih čuje, sluša, gleda i vikne: »Odakle ste — i ja sam vaša?«
— »Iz Sarajeva!«
— »Ja sam iz Banja Luke! Ima četiri godine, da ovdje radim i čeznem za svojom domovinom«.

Sve tri si stišću ruke, kao da su odavna znanice. Ona iz svoje torbe izvlači Spremnost i »Hrvatski Narod« i tura im te novine u ruke: »Uzmite, ja sam ih već pročitala, čitajte i vi! Vozite se opet ovuda, da vas opet vidim i čujem, da čujem hrvatski jezik — jezik svoje hrvatske zemlje!«

One dvie izlaze na jednoj postaji. Barica vidi blaženi osmjeh na licu jednoga vojnika. Ona si misli: »Šta li mu je tako drago, pa se smješka?« — Ali on više ne može šutjeti, nego joj iz munjovoza dovikne: »I ja sam odtuda — iz Hrvatske!«

Domovina je i fes i džamija i novine i jezik, susret i osmieh.

Domovina je poznanstvo sa direktorom njemačkog kazališta, koji nam priča o svojim bivšim učenicama — hrvatskim glumicama, sa docentom iz Madžarske iz Debrecina sa sveučilišta, koji vam, kod čuje da ste iz Hrvatske, hvali kao stranac ljepotu Dubrovnika, Staroga Hvara i Plitvičkih jezera.

Domovinu ćete osjetiti i u stručnjaekom pogledu vodiča, koji vam u Salzburgu tumači građevine i pri tom vam laskavo kaže: »One ljepote, što ga krije dominikanski i franjevački samostan u Dubrovniku, toga nema nigdje!«

Domovina je tužno sjećanje i bezkrajna čežnja. Jedan vas kamen u Alpama podsjeti na Jahorinu,. Bjelašnicu ili Sljeme. Jedna omorika uz prugu na Romaniju, Pale ili Gorski Kotar. Englezki park u Miinchenu na Maksimir u Zagrebu, dvorac u Augsburgu na Dverce u Zagrebu, ili dvorac Trakoščan na Bednji kod Lepoglave.

Domovina se u tuđini, kao crvena nit, provlači kroz sve vaše uspomene. Ona u vama kuca, kao sat neprestasih uzbuđenja.

Domovina vam govori kroz dopisnice, karte, marke i krugoval. Javit će se, kad se najmanje nadate, kroz kakovu fugu na kojemu koncertu i dirnut će vas u živac i živu samu domovinske čežnje.

Osjećate, da je domovina naša kolievka, naš sobni pod, naš kućni prag, naše obzorje, naše planine i rieke. Da je to lastavica pod našom strehom i roda na dimnjaku i drzki vrabac na našem prozoru.

Domovina je naše sunce, naše zviezde, naša žitna polja, naši vinogradi i uljici. Domovina je sreća, ljubav, patnja, čežnja i nostalgija.

Domovina je radost, radost, što vas sunce grije na vlastitoj zemlji. Ona je kao hrana, koja nam prija slastću prvih dozrelih trešanja i hercegovačkog grožđa. Ona je kao voda s Moščenice ili s vrela Bistrice, koju žedni gutamo i u čijoj se hladnoći osvježimo.

Domovina je lan s naših polja
i vuna ovaca s vrletnih planina.

Ona je sjećanje na malog pokislog bosanskog konja i široko kopito, što gazi slavonske ravnice.

Domovina je naša staza, nedogledna cesta, zavijena pruga i naša šutljiva šuma, Domovina je onaj trenutak mira i sreće, što ga osjeća ribar, razastirući svoju mrežu na obali, u Gundulićevoj »Dubravci«, ona je mala Hektorovićeva barka, koja klizi tri dana i tri noći oko otoka, to je kolievka i genij Arnoldove i Kranjčevićeve pjesme »Domovini.«

Domovina je snaga mučenika Zrinskog i Frankopana, o kojima pjesnik pjeva:

»Tko svoju zemlju ljubi
i tko ne će biti rob,
tomu krvnik glavu rubi
taj u hladni pada grob!« —

Domovina je gruda zemlje u zgrčenoj samrtničkoj ruci zatrpanog rudara u Domjanićevoj pjesmi »U rudniku.«

Stari dvorci i plemići hrvatskoga Zagorja u djelima jednoga Đalskoga, tihi perivoji, drhtave breze i plave noći aristokrate Domjanića, čempresi, miholjice i čiope jednoga Vojnovića — sve je to domovina— hrvatska domovina.

Domovina je ona Preradovićeva molba u »Putniku«:

»U tvom polju daj mu groba —
Tvojim cviećem grob mu kiti!«

Domovina je spomenik »otca domovine« Dr. Ante Starčevića u Šestinama, ona je onaj krvavi, trnov vienac na Radićevom grobu, ona je ilirska arkada Gaja, Vukotinovića, Rakovca, Vraza i Demetra. Ona je spomenik Kačića i »Razgovora ugod¬nog« na uglu Mesničke ulice u Zagrebu, ona je Bukovčev zastor u hrvatskom kazalištu, ona je simfonija Lisinskoga i arija iz opere Zrinski.

Domovina je šum slapova Plive, Korane i Krke, ona je bistro ogledalo Boračkog i Prokoškog jezera na Vranici planini.

Domovina su popucale žice na guslama nadgrobnog spomenika posljednjeg bosanskog kralja Stjepana Tomaševića u Jajcu — ona je kraljevska Sutjeska i tvrdi Bobovac s izdajom Radaka. Ona je Ozalj na Kupi i »Hrvatski zmaj«, ona je tragedija Petra Svačića na Gvozdu. Domovina je poviest Trpimira, Tomislava i Zvonimira.

Domovina je stari Šenoin Zagreb, i Novakov Senj, to je nemirno i krasno Kumičićevo more i uskočko leglo Kranjčevićevih elegija.

Domovina je pjesma hrvatske dobrovolje o vinu i klieti, mužu i kmetu, ona je dalmatinski šajkaš i bosanska sevdalinka, ona je narodna nošnja, kolo i tambura.

Domovina je Gospino proštenište na Stupu, Olovu, u Kamenitim vratima na Griču i Mariji Bistrici, ona je munara i mujezin na Begovoj džamiji u Sarajevu. Ona je Baščaršija u našem Šeheru i cvietni Jelačićev trg u Zagrebu, izkopine u Solinu i most Mehmet Paše Sokolovića u Više gradu.

Domovina je naša umjetnost, književnost i pjesma.

Domovina je naša prošlost, sadašnjost i budućnost.

Domovina je naša samostalnost, samoodređenje i naša hrvatska sloboda.

Domovina je krik naše sirotčadi i plač naših udovica, glad prosjaka i nesretna ljubav zaručnice poginulog hrvatskog legionara.

Domovina je naša bieda, siromaštvo, ali i naše junačtvo. Ona je radost naše mladeži, hrabrost naših junaka, mudrost naših voda.

Domovina je radnik i vojnik, činovnik i pjesnik.

Domovina je i krvavo bojište i ugaženo i poplavljeno strnište.
Nikad ne prestati vikati već sipati bijes,
kao što vulkan riga lavinu.
U noćima mračnim bit gorući krijes,
što svijetli daleko,daleko u daljinu....
Odgovorite