Opredjeljenje hrvatskog radnika u vanjskoj politici

''Ti hrvatski narode ne očekuješ svoga spasa od gavana i bogatuna...''
Odgovorite
Avatar
zummann
Urednik
Postovi: 3262
Pridružen/a: čet vel 22, 2007 6:56 pm

Opredjeljenje hrvatskog radnika u vanjskoj politici

Post Postao/la zummann »

Dr. Drago Zudenigo.


Nekada je u nas bilo tako, da se ljudi s visokom školskom naobrazbom nisu zanimali za vanjsku politiku, to jest za ono, što se dogadja u drugom svietu i kako razne države živu medju sobom. Ljudi su gledali samo svoje svakodnevne poslove, jer su se uvjerili, da se nitko i onako ne bi obazirao na njihovo mišljenje. Pa ni u tako zvanim demokratskim zemljama narodna volja u vanjskoj politici nije mnogo značila. U takovim zemljama je vanjsku politiku vodio uzak krug ljudi oko vlade. Ti ljudi su u demokratskim zemljama redovito medjusobno povezani preraznim svojim osobnim koristima, bankarskim vezama i probitcima jakih veleobrtničkih poduzeća, kartela i trustova. Svi oni vode politiku onako, kako to njima koristi bez obzira na potrebe širokih narodnih slojeva, a napose radničtva i seljačtva. Narod može reći svoje mišljenje jedanput u četiri ili pet godina, kad ga se pozove na izbore, a poslije ga nitko ne pita, kako mu je, ni što želi. Vanjska politika u demokratskim zemljama se može pffomieniti preko noći, a da narod o tome ni ne sanja. Nepametnim korakom u vanjskoj politici lako je moguće baciti državu i narod u veliku nesreću. Tako smo i mi živi svjedoci, u kakovu nesreću je bacila francuzka vlada svoju zemlju i svoj narod 1939. godine, kad je bez dovoljnog razloga nepravedno naviestila Njemačkoj rat. Francuzka vojska je bila uništena, francuzka zemlja okupirana, tolike kuće i druga dobra uništena, toliko glava poginulih i ranjenih. A radi čega? Radi toga, jer je jedna vlada bila pod uplivom englezkih diplomata, a u isto vrieme nije gledala, gdje su pravi probitci njezinog naroda i nije promislila, što bi morala učiniti, da njezinom narodu bude dobro.

Iz ovog poučnog primjera se vide dvie stvari. Prva je stvar, da narod mora biti upućen u vanjsku politiku svoje zemlje i svoje države. A druga je stvar isto tako jasna i koju mora svaki pošteni čovjek priznati, a to je, da vlada mora voditi onakovu vanjsku Politiku, kako je narodu u korist i na njegovo dobro.

Ali mnogi će misliti, da je mogao biti upućen bolje u politiku, ako je čitao razne novine od raznih nekadanjih stranaka. A svatko, tko je čitavo takove novine, mogao se uvjeriti, da se nijedna s drugom nije slagala. Dok je jedna tvrdila da je vrag crn, druga je pisala da je biel, a treća je možda rekla, da je zelen. Sve nije bilo istina i nije moglo biti istina. Novine u demokratskim zemljama većinom lažu i to zato, da svaka prikaže svoju stranku najboljom, a drugu da ocrni. Osim toga, u demokratskim zemljama je lako novine kupiti i novinare podkupiti, jer u takovim zemljama može izdavati novine tko hoće i pisati kako hoće, Tako zaludjuju narod, dovode ga do propasti, jer im nije do narodnog probitka nego do njihove koristi.
Drugčije je u zemljama, gdje nema mnogo stranaka, već samo jedna glava zapovieda. Tu se ona stranka, kao na pr. nacionalsocijalistička stranka u Njemačkoj ili fašistička stranka u Italiji, pa onda na pr. Hrvatski ustaški oslobodilački pokret u Hrvatskoj ne boji drugih stranaka u svakojakim narodnim skupštinama, da će im oduzeti vlast ili da će se morati tući za glasove na izborima. To im nije notrebno, jer ti pokreti izviru iz naroda 1 imaju sav narod za sobom. Zato ovakovi pokreti, koji upravljaju zemljom, narodu slobodno govore istinu, jer znaju, da će u sviestnom i upućenom narodu imati najboljeg pomagača i najsigurniji oslonac za svoj trud i rad. I ovakovi pokreti, koji samostalno i neovisno upravljaju zemljama, potekli su iz širokih narodnih slojeva, a ne iz profesionalnih kabineta, i bankarskih salona. Zato oni i žele, da njihov narod bude u vanjskoj politici dobro poučen. I baš se pokazalo, da ti narodi, to jest i učeni ljudi i mali ljudi, koji rade motikom, krampom i čekićem, u ovakovim zemljama zdravije i mnogo pametnije misle i sude o vanjskoj politici, nego li u demokratskim zemljama, gdje su kojekakove novine pomutile narodu mozak i na koncu kraja ga prevarile.

Zato i u našoj Nezavsinoj Državi Hrvatskoj, koju vodi jedna glava, naš Poglavnik i s kojom upravlja jedan pokret, to jest Hrvatski ustaški oslobodilački pokret, naš narod treba biti upućen u vanjsku politiku. Prvo radi toga, da zna pametno prosuditi, što se u svietu dogadja i da ne nasjeda kojekakovim političkim Pelivanima i mudracima iza zapećka, a drugo zato. što sad ponovno nakon 800 godina mi sami imamo i pravo i mogućnost voditi našu vanjsku politiku i drugi narodi Pitaju: što o tome i tome misle Hrvati. Prije nas nitko nije ništa ni pitao, niti se tko brinuo za to što Hrvati misle, već su drugi po svom ćefu i čemeru s nama razpolagali.
Kako o vanjskoj politici ovisi dobro i zadovoljstvo cielog naroda, tako naravno o njoj ovisi i zadovoljstvo hrvatskog radnika.Zato se svaki hrvatski radnik, koji misli — a mi znamo, da naši hrvatski radnici umiju pametno, pošteno i triezno misliti — pita, kojim pravcem ide hrvatska vanjska politika i da li ta politika odgovara probitcima hrvatskog naroda uobće, a hrvatskog
radničlva napose?

Svi znamo, da je Nezavisna Država Hrvatska u savezu i u prijateljstvu s Njemačkom i Italijom, a da je protiv Englezke i Sjedinjenih američkih država, kojima je naviestila i rat, samo se sada još stvarno s njima ne tučemo; osim toga još znamo, da se protiv Sovjetskog saveza i tučemo, jer su otišli mnogobrojni naši dobrovoljci u hrvatskoj legiji na rusku frontu i to ne samo pješaci, nego i zrakoplovci i hrvatski mornari. Isto tako je Hrvatska Država u prijateljstvu s ostalim prijateljima Njemačke i Italije, a to jest s Japanom, Madjarskom, Rumunjskom, Bugarskom Španjolskom i Finskom. Zašto se prava hrvatska politika koju vodi Poglavnik, opredielila na ovu stranu? Raztumačit ćemo, da je hrvatska politika mogla ići baš samo ovim putem, jer taj pravac jedino odgovara hrvatskom narodu uobće, a hrvatskom radniku napose.

Mnogi od hrvatskih radnika je bio vojnik u prošlom svjetskom ratu, koji je trajao od 1914.—1918. godine, a mladi hrvatski radnici ga se bar sjećaju. Rat je završen u mjesecu studenom 1918. godine. Ali u tom ratu Njemačka nije bila vojnički potučena, već su njezini neprijatelji velikom i lažljivom promičbom pokolebali sviest i odlučnost njemačkog naroda, a napose njemačkog radnika, koji su kao vojnici zadnji čas popustili. Da je njemačka fronta izdržala možda još 2—3 mjeseca, tko zna, da li ne bi i onaj rat završio pobjedom Njemačke. Kriva ocjena, da će možda bolje biti, ako se baci oružje, donielo je kasnije njemačkom narodu mnogo nesreće, napose njemačkom radniku. Nakon rata naime, Englezi su svalili Njemačku nepravedno u veliku biedu, od koje su najviše trpili radnici.

Veliki rat je konačno zaključen mirom, koji je sklopljen u bivšoj francuzkoj kraljevskoj palači Versaillesu kraj Pariza. Taj mirovni ugovor nije bio sklopljen sporazumno izmedju pobjednika i pobiedjenih, već je bio Njemačkoj silom nametnut. Englezi, Francuzi a s njima i Američani htjeli su njemački narod tako poniziti i osiromašiti, da bi morao biti uviek njihov sluga, dok bi oni neizravno nad njim gospodarili i izkorišćivali ga. Eto radi tih nepravednih postupaka bačena je bila Njemačka u veliku biedu, a s njome i toliki milijuni njemačkog rađničtva, jer se zna, da radnici u Njemačkoj broje preko polovine stanovničtva. Ali neprijatelji Njemačke su se bojali, da bi se njemački narod ipak jedanput mogao podignuti i tražiti svoja prava, koja mu pripadaju kao i svakom drugom narodu. Osim toga su znali jako dobro, da je njemački narod silno sposoban i radin i da će on brzo svladati sve nedaće, da ne će sjesti skrštenih ruku i plakati, već da će se mužki prihvatiti i čekića i puške, kad tome vrieme dodje Zato je antanta zaokružila njemačku državu s raznim drugim državama, koje su poslije rata stvorili samo zato, da se do potrebe mogu tući za njihov račun protiv Njemačke. Te države su napose bile (sada već sve bivše): Poljska, Čehoslovačka i Jugoslavija. A da bi te države dobile plaću za svoju buduću uslugu protiv Njemačke, oni su im odmah dali pod vladu druge narode: tako Poljskoj Ukrajince, Česima Slovake, a Srbima Hrvate. Versailleski mirovni ugovor je bio dakle štetan ne samo Njemačkoj nego i nama Hrvatima.

Hrvati u svojoj politici nisu mogli ići s drugim nego s onim, tko je bi protiv versailleskog ugovora, a to su bili u prvom redu Niemci. Zato su svi bistroumni ljudi predvidjali, da se mi Hrvati jednog dana moramo naći ruku pod ruku s Niemcima. Ali protiv versailleske politike je bila i Italija, jer su i nju Englezi, iako se a njima zajedno u prošlom ratu tukla, htjeli izkoristiti. Englezi i Francuzi su sve kolonije razdielili medju sobom, premda su kolonije bile potrebnije Italiji, a oni su ih i onako imali dosta. Mussolini je imao podpuno i pravo i dužnost, da se pobuni i protiv ove nepravde versailleskog mirovnog ugovora. Tako je hrvatska politika imala i još jednog saveznika, koji je u prve dane Poglavnikove borbe dao Njemu gostoprimstvo i mogućnost, da pokrene prvu djelatnu akciju.

Samo s ovakovim saveznicima mogla je Hrvatska srušiti versailleski pakt, koji je Hrvatsku podčinio Srbiji, a poviestna je zasluga Poglavnikova, da je on jedini točno predvidio budući razvitak svjetskih dogadjaja i vezao hrvatsku politiku s protivnicima versailleskog mirovnog ugovora. Uostalom, svi oni, koji su se nadali u pomoć demokratskih zemalja hrvatskoj stvari, prevarili su i sebe i hrvatski narod, jer demokrati za Hrvate nisu učinili ništa, a niti su htjeli učiniti, inače bi morali srušiti ono, što su sami za svoju korist sagradili odnosno bolje rieći slupali, to jest Jugoslaviju.

Tako eto hrvatski pravac vanjske politike podpuno odgovara hrvatskom radniku. Hrvatski radnik je u prvom redu Hrvat i nikad se nije odrekao svoga naroda i može podpuno odobriti vanjsku politiku, koja je dovela do ostvarenja hrvatske Države, a time i do izpunjenja nacionalnih težnja hrvatskog radnika.

Ali — a to moramo još posebno iztaknuti — hrvatska vanjska politika odgovara težnjama hrvatskog radnika kao pripadnika radničkog stališa, kao radnika. To ćemo odmah vidjeti.

Sve demokratske zemlje, koje su protiv Njemačke i Italije, ujedno su i glavničarske (kapitalističke) zemlje. Suvišno je tumačiti hrvatskom radniku, kakav je kapitalizam u svom ponašanju prema radniku, jer ga je dovoljno jako osjetio na svojim ledjima. A naši saveznici, Njemačka i Italija, ne samo da su poveli političku borbu protiv demokratskih glavničara, nego i družtvovnu borbu za pravedno uredjenje družtvovnih odnosa, za priznanje prava radnom narodu onako kako mu to pripada. Fašizam i nacionalsocijalizam nisu samo dakle političke stranke, nego su ujedno i družtvovni pokreti. Tako i naš Hrvatski ustaški oslobodilački pokret nije samo nacionalni pokret za oslobodjenje hrvatskog naroda, nego je ujedno i družtvovni pokret (osim i drugih svojih zadaća). U Nezavisnoj Državi Hrvatskoj svakom stališu moraju biti priznata i ostvarena sva njegova prava i dužnosti, a tako i radničkom stališu. A ne treba govoriti, pametnom čovjeku, da će i ovu svoju družtvovnu zadaću Država mnogo lakše izpuniti, ako bude za svoje prijatelje imala one države, koje jednako gledaju na radničke potrebe i na radničke dužnosti. Eto, tako pravac hrvatske vanjske politike podpuno odgovara probitcima hrvatskog radnika ne samo kao Hrvata nego i kao radnika.

Mi se još nalazimo u ratu, kao i naši Saveznici. Ali kao što smo se borili za našu Državu, tako ćemo se boriti i za našu vojničku pobjedu. A onda ćemo se boriti i za podpuno ostvarenje družtvovne pravednosti u našoj Državi. Zato će se brinuti Glavni savez staliških i drugih postrojbi a napose za radnike Hrvatski Radnički savez. I svaki radnik će najbolje učiniti i kao Hrvat i kao radnik i kao čovjek, da u svojoj radničkoj organizaciji iskreno i bratski suradjuje i tako će sa svoje straue pomoći, da se ovo veliko, silno djelo Poglavnikovo izvede do kraja i na sreću nas samih i budućih pokoljenja. U uspjeh budimo sigurni, jer nam za to jamči osoba našeg Poglavnika, koji nas je i do sada savršeno vodio.



"Hrvatski radnik",1943.
Nikad ne prestati vikati već sipati bijes,
kao što vulkan riga lavinu.
U noćima mračnim bit gorući krijes,
što svijetli daleko,daleko u daljinu....
Odgovorite