Načela Hrvatskog Ustaškog Pokreta

''Ti hrvatski narode ne očekuješ svoga spasa od gavana i bogatuna...''
Avatar
zummann
Urednik
Postovi: 3269
Pridružen/a: čet vel 22, 2007 6:56 pm

Re: Načela Hrvatskog Ustaškog Pokreta

Post Postao/la zummann »

14. Plemstvo rada i dužnosti



Temelj svake vrijednosti jest samo rad, a temelj svakog prava jest dužnost. Stoga u hrvatskoj državi rad označuje stupanj vrijednosti svakog pojedinca i ima predstavljati temelj cjelokupnog narodnog blagostanja.
Nitko ne može imati nikakvih posebnih prava, nego svakom samo dužnosti prema narodu i državi daju pravo na zaštićen život.





Kad god raspravljamo o nekom načelu Ustaškog pokreta, moramo iznositi život i rad čovječanstva u povijesti, jer tu nalazimo duboke razloge, koji su doveli do općih današnjih pogleda na poredak u svijetu. U povijesti nalazimo brojne društvene sustave, upoznajemo se s težnjama, nastojanjima i borbama raznih društvenih slojeva i naroda. Promatrajući povijest možemo se poslužiti tudjim iskustvima, izbjegavati nevolje, koje su drugi iskusili, upoznati i prihvatiti vrednote, koje su svoju pozitivnost i snagu u životu pokazale.

Toj povijesti, koja je ipak najbolja učiteljica života, i ako su ljudi rijetko kada toliko pametni, da bi se od te učiteljice zaista životu naučili, obratit ćemo se ponovno i mi.

U raznim povijesnim razdobljima ljudi su imali različita mišljenja o radu i njegovoj vrijednosti. U stara su vremena ljudi smatrali rad sramotom, te su ga prepuštali robovima, nesretnim ljudima, koji su bili bespravno vlasništvo svojih gospodara kao i svaka druga domaća životinja. U koliko je pak neka domaća životinja bila skuplja od kupljenog roba, bila je od gospodara prema tome i više cijenjena. Robovi su obavljali često najteže poslove do potpunog iscrpljenja, te su umjesto nagrade za trud bili ubijani, kad bi postali nesposobni za posao. Tada, kako vidimo, rad nije bio u nikakvoj cijeni, iako je cijelom čovječanstvu bio prijeko potreban kao i danas.

Tokom stoljeća mijenjale su se ljudske ćudi, shvaćanja i nazori, pa je i mišljenje o radu bilo drukčije. Rad nije više bio smatran sramotom, ali je čovjek još uvijek bio daleko od današnjih nazora, prema kojima rad predstavlja časnu dužnost. Ljudi su počeli cijeniti one, koji rade, ali su sami rad smatrali neugodnošću, koju treba izbjeći, ako je to ikako moguće. Ljude, koji su radili, nijesu više smatrali bespravnim životinjama, nego bijednim: stvorovima, koje je Bog osudio na težak i mukotrpan život u neprestanom trudu i naporima. Njihov rad doduše zaslužuje priznanje i nagradu, ali su oni sami bez sumnje daleko niži stvorovi, nego oni, kojima je dano u dokolici i uživanju provoditi život.

Ovakvo je iskrivljeno shvaćanje takodjer bilo dugo. na snazi i što se tiče odnosa viših slojeva prema radu, nije se mnogo razlikovala od shvaćanja iznesenog pred ovim.

Mali su ljudi tako hiljade godina kulučili cijelom čovječanstvu, ne mogavši nikad dobiti ni valjanog priznanja, ni dostojne nagrade. Medjutim ljudski se je duh borio protiv toga stanja. Pametni, pošteni i pronicljivi ljudi uviđali su da se malom čovjeku čini strahovita nepravda, jer baš on svojim radom drži na leđima cjelokupni procvat, blagostanje i napredak čovječanstva. Tvarna dobra, kako je već prije istaknuto, nemaju nikakve vrijednosti, ako nema čovjeka, koji će ih uzeti, preraditi, iskoristiti, pripremiti za uporabu.

Čovječanstvo živi od rada odkad postoji svijet, i bilo je strahovito nepravedno, kad nije znalo cijeniti rad i radnika. Radnik vodi, stvara, unapređuje i obogaćuje, podiže, oplođuje i oživljuje. Radnik u polju, šumi, vinogradu, tvornici, dućanu, uredu, za profesorskom katedrom, kod operacionog stola, u sudskoj dvorani, kod željeznice, na parobrodu, u ribarskom čamcu. Radnik s perom, motikom, čekićem, veslom, šilom ili srpom u ruci. Radnik koji obradjuje zemlju, upaljuje i nadzire visoke-peći talionice, obara stabla u šumi, lovi ribu po morskim zatonima, stvara nacrte novih gradjevina, daje duhovnu hranu ljudima pišući knjige, upravlja zrakoplovom, brine se za miran san svojih sugradjana. Tim svestranim, raznolikim, marljivim i brižnim radnicima tek danas stiže davno zasluženo i teško očekivano priznanje.

Rad nije više sramota niti neugodna i teška potreba, kojoj se svatko uklanja, a radnik nije bespravna životinja, niti čovjek manje vrijednosti.
Ustaška država hoće da ujedini sve narodne snage i čitavo bogatstvo zemlje, i da sve to stavi u službu narodne cjeline. Prije su ljudi bili cijenjeni prema veličini svog bogatstva. Nu zapravo bogati ljudi ne zaslužuju nikakvu cijenu zbog samog svog bogatstva. Da njih nema, zar ne bi bogatstvo ipak postojalo?Bi, zacijelo. Narod dakle njihovim nestankom ne bi ništa izgubio. No kad bi izgubio zadnjeg i najsiromašnijeg radnika, koji negdje posipa cestu šljunkom, ili miješa kreč kod neke novogradnje, osjetio bi narod njegov gubitak, jer bi trebalo pronaći novu radnu silu, koja bi obavljala taj mali i neugledni, ali ipak prijeko potrebni posao.

Eto, tu je tajna našeg, ustaškog gledanja na radnika i na rad. Smrt lijenog i beskorisnog vlasnika brojnih palača u Zagrebu ne bi za nas predstavljala ni iz daleka toliki gubitak, kao smrt običnog čistača snijega u zimskim danima. Radom tek postaje svaki čovjek koristan, a samo po tome i dostojan član narodne zajednice.

Nije više najbolji onaj, koji je bez ikakve vlastite zasluge plemenita roda, niti onaj, koji je na krvi i suzama siromašnih stekao ogromno bogatstvo, već radnik, o čijem radu i sposobnostima sve ovisi. Medju radnicima prvi je onaj, koji najbolje, najsavjesnije i najuspješnije obavlja svoj posao, vrši svoj zanat, obradjuje njivu, udovoljava zahtjevima svog zvanja.

Mnogo puta čujemo govoriti o ljudskim pravima. Veliki mislioci i mudri teoretičari dugo su raspravljali o svim mogućim pravima i povlasticama čovjeka. Dizale su se revolucije, koje su kao glavnu lozinku imale borbu za čovječja prava. Povijest je zabilježila glasovite proglase i zakonike, u kojima su ta prava bila sadržana, javno proglašena, oduševljeno primljena. Borba za potpuno ostvarenje tih proglašenih prava pokretala je i bacala u vrtlog sukoba pojedince, društva, ustanove i raznolike pokrete. Svi su dizali dreku tražeći vlastita prava i krnjeći istovremeno tuđa, ako su se nalazila u suprotnosti s njihovima. Nastao je nered, zloba, metež i lom na sve strane. Iz kaosa neumjerenih zahtjeva i besmislene borbe nije se mogao nitko više izvući.

Poglavnik je medjutim pošao novim putevima. Nije potrebno utvrđivati i proglašavati ljudska prava, već dužnosti. Svaki Hrvat ima svoje dužnosti, svoje obaveze prema svom narodu i državi, prema svojoj okolini i svom zvanju, prema svojoj obitelji, prema svom Poglavniku. Tek kad dužnosti svoje ozbiljno shvati i njima udovolji, smije očekivati, da njegova prava budu priznata i poštivana. Zar ima činovnik pravo tražiti plaću, ako nije obavio dužnost, koja je s njegovim poslom vezana? Zar ima pekar pravo tražiti, da mesar proda meso, ako on nije udovoljio dužnosti, da ispeče kruh? Zar smije seljak tražiti od cipelara, da mu napravi cipele, ako on nije obradio svoje polje? Ili, zar može bilo koji državljanin tražiti, da država omogući školovanje njegove djece, ako on nije izvršio dužnost prema državi, te platio porez i tako državi omogućio, da udovolji svojim dužnostima prema državljanima?

Zamislite na primjer smiješno stanje: krojač ne će da šije, jer traži najprije svoje pravo, da se vozi željeznicom; strojovodja ne će pak da vozi, jer, veli, njegovo je pravo, da prije obuče novo odijelo. Doklegod svaki traži svoje pravo, niti će krojač sjesti u vlak, niti će strojovođa vidjeti novog odijela. Nu, ako svaki od njih najprije svoju dužnost izvrši, uskoro će lokomotiva zapištati prije polaska na redoviti put, a šivaći stroj radit će veselo i živo kao uvijek. Nema dakle nikakvih prava, ni pojedinačnih ni općih, dok pojedinac i cjelina ne udovoljavaju svojim dužnostima. Iz dužnosti samo proističu svačija prava, i bez predhodnog ispunjavanja dužnosti nemoguće je uopće doći do ostvarenja ikakovih prava, kako nam to jasno prikazuje primjer strojovođe i krojača.

Dužnost čovjek rado uvijek zanemari, a sjeti se svakakvih »prava« i stvarnih i nestvarnih. Radnici i borci Ustaškog pokreta znadu medjutim dobro cijeniti vrijednost značaja i dužnosti. Samo visoko razvijen osjećaj dužnosti prema svom ispaćenom narodu dao im je snage, da ac izlože najtežim naporima, najgorim opasnostima. Nu taj isti osjećaj dužnosti pomogao im je, da izvrše veliko djelo narodnog oslobođenja, i da poslije osam stotina godina ponovo ožive hrvatsku državu. Danas ti isti Ustaše hoće, da čitav hrvatski narod nauče cijeniti i voliti dužnost, koja u radu za narod i državu u miru i ratu svakom hrvatskom sinu određuje mjesto.

Poznato je da su glavničarske zemlje imale kao temelj svoje valute zlato, koje su smatrali glavnim izvorom blagostanja. Kod njih nije bilo važno što treba, graditi, što je korisno sijati, kakve proizvode treba narodu pm žiti. Njih je zanimalo jedino, što najviše zlata nosi. Tu trka za zlatom, tim zlokobnim mrtvim bogatstvom, dom jela je bijedu, izoštrila do vrhunca društvene suprotno sti, srušila sve temelje mirnog i sređenog života. Ako je proizvođenje nečega donosilo mnogo zlata, proizvod nja je bila tjerana do vrhunca, nicale su na sve strane tvornice, koje su to proizvodile. Silne su snage bile u to uložene, a zanemareno je i propušteno proizvodenje drugih prijeko potrebnih stvari, jer su manju zaradu nosile. Kad je pak tržište bilo prezasićeno zbog prekomjerne prb izvodnje, tvornice su propadale, dimnjaci se gasili i preko noći stvarale se nove beskrajne kolone nezaposlenih.

Ljudi nove Evrope stali su na kraj toj mahnitoj trci za zlatom. Jedino rad vrijedi, jedino rad stvara, jedino rad udovoljava svim zahtjevima čovječjeg života. Proizvodi ljudske ruke, duha i uma vrijedniji su od sveg zlata koje zemlja krije. Čini vam se možda nategnula ili izvještačena ova tvrdnja? Primjeri će opet dokazati njenu potpunu ispravnost. Zamislite, da se nalazite negdje sami, pa imate birati: S jedne vam se strane nalazi kuća s vrtom i voćnjakom, u kući sav namještaj, smočnica puna hrane, u podrumu vino, u podkrovlju žito, pored kuće kotac, u kocu svinje, u dvorištu naslagana, drva, naokolo razna živad; s druge pak strane brdo zlata, kakvo samo škrtac u svojoj pohlepi zamisliti može. Uvjeren sam, iako je vaše mišljenje o zlatu još uvijek visoko, da se ne bi kod ovog izbora ni malo predomišljali. Uzeli biste naravno ono, što vam omogućuje miran i zadovoljan život. A to pak nije proizvod nikakovih zlatnih brda, nego isključivo posljedak ljudskog rada.

Kada dakle sam čovječji rad predstavlja temelj blagostanja svakog pojedinca, razumljivo je, da samo rad predstavlja pravi temelj blagostanja i svakog naroda i svake države. To pak vrijedi i za hrvatski narod i njegovu državu.

U sebičnoj borbi za vlastito dobro znali su viši slojevi steći za sebe naročita prava, koja su trebala svijetu pokazati njihovu nadmoć nad nižim slojevima. Moćniji pojedinci nisu bili zadovoljni niti tim posebnim pravima viših slojeva, te su za sebe ishodili ili su jednostavno prigrabili veća prava. Ta razlika u pravima bila je uvijek najveća zapreka ostvarenju jednakosti među ljudima.

S vremenom se ta zgrada nejednakosti počela rušiti, pod utjecajem novoga duha, koji je počeo prožimati kulturno čovječanstvo. Danas taj nepravedni društveni sustav prima posljednje udarce, i na njegovim ruševinama izgrađuje se novi red, koji ima obnoviti Evropu i cijeli svijet. Taj novi red ne priznaje nikome nikakvih posebnili prava, ruši sve stoljetne povlastice, briše naslove, koji u ušima našeg vremena zvone prazninom. Kao što je jednakost pred Bogom temeljna zasada naše vjere, tako je jednakost pred narodom, državom i zakonom temeljna zasada ustaškog društvenog sustava, na kojem se osniva izgradnja Nezavisne Države Hrvatske.

Potpuna jednakost u brizi, patnji i stradanju, borbi, radu i blagostanju, životnim mogućnostima i svim prirodnim ljudskim pravima jamči najbolje i najsigurnije jedinstvo cijelog hrvatskog naroda.

Na neslomivosti pak i na neuništivosti tog jedinstva mi gradimo svoju budućnost.
Nikad ne prestati vikati već sipati bijes,
kao što vulkan riga lavinu.
U noćima mračnim bit gorući krijes,
što svijetli daleko,daleko u daljinu....
Avatar
zummann
Urednik
Postovi: 3269
Pridružen/a: čet vel 22, 2007 6:56 pm

Re: Načela Hrvatskog Ustaškog Pokreta

Post Postao/la zummann »

15. Načelo odgovornosti




Vršenje svih javnih dužnosti (funkcija) vezano je za odgovornost. Svatko, tko u ime naroda ili države vrši javne poslove bilo kakve vrsti, odgovara sa svojim dobrom i svojim životom za svoja djela i propuste.
Nu dužnost i odgovornost prema cjelini imadu biti temeljem i svakoj djelatnosti u posebničkom (privatnom) životu svakog pojedinog člana hrvatskoga naroda
.





Nigdje zaista nije bila svijest o odgovornosti slabije razvijena nego u demokratskim državama. Glavar države nije bio odgovoran, jer je donosio odluke, koje je odobravao parlament. U parlamentima se pak nije nikada ozbiljno ni težilo za utvrđivanjem odgovornosti u vođenju državnih poslova. Gomila poslanika, koja je sačinjavala oporbu, napadala je gomilu vladine većine jednako radi svakog lopovluka, koji bi se u upravljanju državom dogodio, kao i radi najboljih pothvata, najsjajnijih ideja, najpotrebnijih radova, koje bi vlada ostvarila. Vlada je znala da će je oporba napasti, radila ona dobro ili loše, ali je isto tako bila sigurna, da će ostati na vlasti, dok ima većinu, bez obzira da U radi dobro ih loše. Vlada je uvijek težila, da svojim radom zadovolji parlamentarce, o čijoj je naklonosti ovisila, a ne da zadovoljava pravim državnim i narodnim potrebama. Kad je parlament donio kakvu sudbonosnu odluku, koja je imala poraznih posljedica za državu, nitko nije bio za to odgovoran, jer se glasačku većinu parlamenta nije moglo nikome tužiti, a često se zbog tajnog glasovanja nije niti znalo, tko je bio za neki prijedlog, a tko protiv njega.

Kako je bilo u vrhu države, tako je bilo i u svim poređenim državnim organima. Nije se istraživala ničija sposobnost ili vrijednost, niti se nagrađivala marljivost i revnost u službi, a kažnjavala lijenost i nerad, nego je svačija vrijednost prosuđivana samo prema stranačkoj pripadnosti. Tko je pripadao vladajućoj stranci, mogao je slobodno kršiti sve zakone i pravila, on je usprkos toga sigurno ostajao na svom mjestu, napredovao preko reda, pa čak i najteže zločine počinjao bez kazne. Pripadnik pak stranke u oporbi nije nikada mogao biti siguran za svoje mjesto, bez obzira na svoju spremu, savjesnost i udovoljavanje svim dužnostima. Potpuna sigurnost prvoga i nesigurnost drugoga bez obzira na njihov rad i sposobnosti urodile su potpunim odsustvom odgovornosti kod obojice. Prvi se nije smatrao za ništa odgovornim, jer je znao da mu se ništa ne može dogoditi. Drugi je pak izgubio osjećaj odgovornosti, jer se je smatrao jednako ugroženim, udovoljavao svojim dužnostima ili ne.

To je dovelo do strahovito loših posljedica u životu svakog naroda i države, koja je bila upravljana prema tobožnjim načelima demokracije. Nedostatak osjećaja odgovornosti kod državnih dužnostnika doveo je do podmitljivosti državne uprave, rušenja ugleda, nereda u upravi i slabljenja cjelokupnog državnog ustrojstva.

Mi međutim izgrađujemo državu reda, pokoravanja i stege. Jedan narod, jedna država, jedan Poglavnik, jedan Ustaški pokret. Ova jedinstva ne dozvoljavaju pocijepanost, borbu stranaka, rad bez odgovornosti. Svi smo pred državom i Poglavnikom jednaki. Svi smo za vršenje svoje dužnosti jednako odgovorni. U Nezavisnoj Državi Hrvatskoj ima svaki javni radnik svoju točno određenu dužnost, i sam snosi cijelu odgovornost za udovoljenje primljenim obavezama. Varaju se jako oni, koji misle, da su Ustaše možda povlašteni. Ustaše moraju baš najprvi vršiti svoje dužnosti. Oni će uvijek prvi biti pozvani na odgovornost. Njima će se za svaki prestup najstrože suditi. Nezavisna Država Hrvatska ne naziva se ustaškom državom stoga, što bi ona udovoljavala prohtjevima Ustaša na vlasti, već stoga što su je stvorili, što je izgrađuju i što joj vjerno služe Ustaše. Oni poznavaju dobro stegu ustaških redova i naučili su polagati račun za svoj rad. Prožeti su do dna duše osjećajem odgovornosti, kojim će doskora biti prožet svaki Hrvat. Ustaše su svijesni svog teškog zadatka i znaju, da moraju isto tako danas biti prvi u izgradnji države, čuvanju njezinih probitaka i savjesnosti u službi, kao što su jučer bili prvi u žrtvi, samoprijegoru i odanosti Poglavniku i oslobodilačkoj borbi Ustaškog pokreta.

Uvijek se je dogadjalo, pa će se i opet dogoditi da netko zaluta ili podlegne napasti. Prije se je to mjerilo u vladinim krugovima: je U naš ili nije. Ako je bio »naš«, teško je izložiti čovjeka. Znate, kako je, od toga stradava stranka, ruši se ugled same vlade, a oporba će opet navaliti kao bijesna. Doduše, neugodno jest, ah treba stvar »zataškati«, jer to traže, kako se onda govorilo, »viši državni probitci«. Naravna je stvar, da su ugledni stranački pripadnici vladine većine računali s tim »višim državnim probitcima«, koji su ih uvijek uspješno zaštićivali, te su krali i pljačkali nemilosrdno na sve strane. Dogodilo se, da je kadkad posegnuo za državnim mihjunima i neki član oporbe. Nu taj je, ako je bio i malo pametan, umočio i neukog utjecajnog vladinog čovjeka u aferu. Budući da je uvijek bilo takovih »uglednih i utjecajnih vladinovaca«, koji su se lako dali umočiti, vlada je morala radi svog čovjeka i oporbenjaku zažmiriti. Nu ako je netko iz oporbe bio toliko lud, da je krao sam ne pozvavši na »suradnju« nekog iz vladine skupine, jao njemu. Na njega je vlada digla kuku i motiku, na sva zvona zvonila o svom poštenom radu, koji ne trpi korupcije, te cijelu oporbu proglasila za sva vremena nedostojnom, da u opće ocjenjuje rad tako čestite, stroge i idealne vlade. Ulovljeni je bijednik tada platio ne samo za svoj grijeh, nego i za svu onu pustu pljačku, zbog koje je vlada morala zažmiriti, da bi sačuvala »više državne probitke«.
Danas je međutim svršeno s tom podlom i licemjernom igrom. Svim svojim dobrima, pa i vlastitim životom jamči svaki državni dužnostnik za državno dobro. I ne samo da će krivac biti kažnjen, nego isto tako strogo i svi njegovi pomagači, prema onoj narodnoj: nije lopov samo onaj, koji krade, nego i onaj, koji vreću drži. Kriv je dakle ne samo onaj, koji svojim radom izravno oštećuje državu, nego i onaj, koji šutnjom, nepažnjom, nemarnošću omogućuje drugome, da državu oštećuje. Tko god ne shvaća ispravnost ovih načela, ne shvaća bitne temelje na kojima mora počivati zdrava i napredna država.

Nitko nije ljepše i točnije govorio o pojmu odgovornosti u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj nego sam Poglavnik, kad je u svom povijesnom govoru na Markovom Trgu rekao, da on odgovara hrvatskom narodu za sve činovnike, ali da svi činovnici za svoj rad odgovaraju njemu.

Mi smo shvatili važnost i značaj tih jasnih riječi i duboko smo svijesni svoje odgovornosti Poglavniku. Znamo dobro da u svakoj kući jedan zapovijeda, a ostali slušaju, pa je razumljivo, da tako treba biti i u jednoj državi. Pa ipak su mnogi narodi decenijima živjeli u zabludi, da država može postojati i djelovati bez stege i bez auktoriteta. Nije nam više potrebno tumačiti, kamo vodi taj besmisleni sustav. Dovoljno je, da pogledamo oko sebe, pa da se uvjerimo, kako su te anarhične demokratske vlade bijedno svršile, nakon što su vlastite narode bacile u strašne nesreće i nezapamćeni metež.

Tek danas dobiva svoj pravi smisao zakletva, koju svaki državni činovnik polaže. Danas zakletva ima svoje opravdanje, jer je puna sadržaja i značenja. Jučer je to bila formalnost, izvrgavana smijehu već kog samog polaganja, danas je to svečano obećanje pred Bogom i ljudima, čije kršenje zahtijeva najteže sankcije. Do jučer je mogao ostati nekažnjen onaj, koji je zakletvu prekršio, isto kao što je mogao biti nepravedno kažnjen i stradati onaj, koji je nikada nije prekršio. Danas je pak odnos pojedinca i države označen plemenitim i značajnim geslom: vjernost za vjernost. Isto kao što pojedinac ima obaveze prema državi, tako i država ima obaveze prema pojedincu. Osjećaj odgovornosti pojedinca uslovlja osjećaj odgovornosti države. U međusobnom podupiranju leži obostrana: snaga i sigurnost.

Svakome je jasno, da se sve ono što je gore rečeno ne odnosi samo na one, koji su izravno u službi države,, nego na svakog njezinog pripadnika. Narod živi, stvara, radi, bori se, pobjeđuje, propada i umire kao cjelina. Nitko dakle ne može pripadati po imenu toj narodnoj cjelini, a da bude oslobođen svila dužnosti, obzira i obaveza prema njoj.

O ćudoredju svakog Hrvata ovisi ćudoredje hrvatskog naroda, o radinosti svakog Hrvata ovisi opće hrvatska radinost, o čestitosti pojedinca, čestitost cijelog naroda, o pojedinačnoj borbenosti i otpornoj snazi zajednička borbenost i otporna snaga. Zar može dakle i jedan Hrvat tvrditi, da su njegov život, navike, mane i prohtjevi njegova posebnička stvar, koja se cijelog naroda ne tiče? međutim do sada se tako mislilo i tvrdilo.
Nu Poglavnik, koji je udahnuo novi duh ustaškim borbenim redovima i njihovom snagom kršio mrske jugoslavenske okove, udahnuo je taj novi duh i ustaškoj državi, koju je on stvorio, i udahnjuje ga cijelom hrvatskom narodu, kojega samo on vodi. Taj novi duh navodi svakog Hrvata, da s veseljem u duši zaboravi svoje brige i težnje, svoj jad i svoje poslove, te da se sav prepusti brizi za sigurnost i procvat tako teško stečene države, čijem dobru podređuje on sve svoje probitke.

Taj novi duh vodi Hrvatsku boljoj budućnosti.
Nikad ne prestati vikati već sipati bijes,
kao što vulkan riga lavinu.
U noćima mračnim bit gorući krijes,
što svijetli daleko,daleko u daljinu....
Avatar
zummann
Urednik
Postovi: 3269
Pridružen/a: čet vel 22, 2007 6:56 pm

Re: Načela Hrvatskog Ustaškog Pokreta

Post Postao/la zummann »

16. Izvori hrvatske snage i napredka



Težište ćudoredne (moralne) snage hrvatskog naroda leži u urednom i vjerskom obiteljskom životu, njegova gospodarska snaga u seljačkom gospodarstvu, zadružnom životu i prirodnom bogatstvu hrvatske zemlje, obrambena snaga u sredbotvornim (organizatornim) i prokušanim vojnim vrlinama.

Prosvjetni ili kulturni napredak hrvatskoga naroda temelji se na prirodnoj narodnoj darovitosti i prokušanoj sposobnosti na polju znanosti, prosvjete i umjetnosti.

Velcobrt, obrt, kućno rukotvorstvo i trgovina imaju biti ruka pomoćnica sveukupnom seljačkom i narodnom gospodarstvu. Te grane života imaju biti polje časnoga rada i vrelo dostojnoga života radnika, a ne sredstvo gomilanja narodne imovine u rukama glavničara (kapitalista).





Najveći neprijatelj čovječanstva, komunizam trudeći se, da sve uništi, da izbriše tekovine ljudske marljivosti i duha, da svjetskom revolucijom pregazi tisuće godina stvaranja nebrojenih pokoljenja, nastojao je u prvome redu zadati smrtni udarac obitelji. Njegovi bolesni i zločinački ideolozi uvidjeli su točno, da je obitelj temelj zdravog i sređenog života, moralnog i prožetog starim predajama. Znali su, da je zdrava obitelj ugaoni kamen svakog naroda, najsigurniji čuvar običaja i žarište prave vjere. Prozreli su, da vatra s ognjišta ne gori samo običnim žarom, koji služi za zadovoljavanje svakodnevnim potrebama, nego da gori uzvišenim stoljetnim plamenom, koji prikazuje snagu pradavne težnje za dobrom, staru slogu i ljubav raznih ognjišta i volju, da se svetost pra¬vog obiteljskog života u radu i posluhu prenosi i dalje od oca na sina, te da se sveta vatra na obiteljskom ognjištu nikada ne ugasi.

Komunistima je to djelo rušenja u znatnoj mjeri uspjelo u nesretnoj Rusiji, koja će nam uvijek služiti kao živ primjer, što se dogadja sa zemljom i narodom, kad je obitelj uništena.

Slobodan brak u Sovjetskoj Rusiji, koji se je mogao sklopiti i rastaviti po volji, prestao je biti brakom i razvio se u najobičniju uzakonjenu prostituciju. Čovjek je sretao na ulici djevojku i pozivao je u ženidbeni ured, da se možda još istoga dana vrati tamo zbog rastave. Djeca iz takvih brakova, u koliko su uopće ostala kod oca ili majke, upoznavala su se vrlo rano s pokvarenošću, koja je vladala medju starijima, te propadala ćudoredno i tjelesno na očigled ravnodušnih roditelja. Veći dio te djece bio je prepušten državi na brigu. Vrlo mah broj ovih preuzela je stvarno država u svoje ruke, te ih u svojim zavodima kvarila dalje upravo do razvratnosti. Nu ta su djeca imala barem nekakav krov nad glavom i opskrbu. Većina pak tih, za koje se država tobože brinula, ostala je na ulici bez ičije pomoći ili zaštite. Odrastavši u bijedi i krutoj borbi za opstanak, ne čuvši nikada lijepe riječi, ne osjetivši nikada znak pažnje ili samilosti, ta bijedna djeca razvijala su se u zvijeri, ispunjene bijesom i dubokom mržnjom na sve, koji ih okružuju. Varanje, ubijstvo, krađa, pljačka, to su bila njihova jedina zanimanja. U njima je tokom vremena otupio svaki ljudski osjećaj, i bili su tako daleko od onoga, što mi pod čovjekom razumijevamo, da je čovjek bio spreman ta dvonoga čudovišta proglasiti pravim životinjama.
Do ovih tragično žalosnih posljedaka došli su boljševici samo time, što su uništili obitelj.

Liberalne države nijesu se tako ogorčeno bacile na: rušenje obitelji kao boljševici. Nu one su također mnogo sagriješile protiv obitelji svojim kriminalnim nemarom, puštajući, da toj temeljnoj stanici ljudskog organizma, nanesu teške udarce neprijatelji obitelji, vjere i naroda, U liberalnim državama nije vlast smatrala potrebnim uzeti u zaštitu obitelj, sačuvati je od raznih utjecaja, pobijati sve što s njom dolazi u sukob. Ali istovremeno su nicala na sve strane društva za zaštitu životinja, klinike i hoteli za četveronožne gospodske ljubimce. Pokvarenost,koja se je širila u obliku knjige, slikopisa, predstave, slika, plakata nije nailazila na nikakvu zapreku. Dozvoljavalo se ismjehivanje sretnih, sređenih i djecom nadarenih obitelji, propuštala i poticala promičba slobodne ljubavi, rastave braka, spriječavanja poroda. Ometalo se sve mjere za pomoć obitelji i olakšanje sklapanja braka.

Negativni i rušilački duh, koji je poput opasnog crva rastakao zdrav narodni organizam, nalazio je uvijek načina, da svoje zlodjelo provodi u Rusiji silovitom voljom boljševičke vlasti, u liberalnim državama uz potajnu blagonaklonost odlučujućih činilaca.

Do sada smo imah dovoljno prilike upoznati se s iskustvima jednih i drugih. I da nam nijesu ništa drugo dirnuli nego obitelj, već to bi bio dostatan razlog, da se s njima uhvatimo u koštac na život i smrt.

Osvrnimo se samo na život starih Rimljana, čiju smo povijest i navike, uspon i pad mogli lijepo upoznati kroz klasična djela njihovih pisaca. Dok im je obitelj bila svetinja, moralne su im snage bile na visini, a njihova moć u neprestanom usponu. Kad je razvrat kasnijih stoljeća zahvatio i pokvario obitelj, ćudorednosti je potpuno nestalo, a rimski narod srozavao se strašnom brzinom i doskora prestao biti i sjena nekadašnje veličine. S kvarenjem i rušenjem obitelji počela je ćudoredna propast svakog naroda. Ćudoredna propast pak vodila je potpunom isčez-nuću naroda.
Čistoća ćudorednih zasada hrvatskog naroda, očuvala je Hrvatsku od propasti u najtežim danima.

Te su ćudoredne zasade sadržavale sve lijepe i plemenite krijeposti, koje s pravom moraju predstavljati ponos svakog čovjeka i svakog naroda. Njih je pak čuvala, gojila i u mlada srca ucijepila hrvatska obitelj.

Dok je dijete bilo još u kolijevci, učilo se strahu od Boga, koji grmi, jer se srdi na njegove male nevaljalštine i plače nad njegovom još nevinom zloćom. U majčinom krilu primilo je dijete prve pouke o molitvi, dobroti i posluhu. U krugu svoje obitelji imalo je prilike gledati, kako stariji rade, zavoliti posao i pomagati najprije od šale i zabave, a kasnije ozbiljno i korisno. Netom je dijete na noge stalo, naučilo je, da treba poštivati glavu obitelji, biti pun pažnje prema starijima, drugarskih osjećaja prema sebi ravnima. Uz očevo koljeno slušalo je stari, mudri
— 100 — životni nauk, upoznalo i zavolilo pojmove naroda i domovine.
U slozi i ljubavi svojih roditelja, vidjelo je, što je najvažnije za sretan i zadovoljan život. U njihovoj dubokoj, priprostoj i iskrenoj vjeri spoznalo je beskonačnost mudrosti, veličine i dobrote Božje, čijom voljom polje rađa, grožđe zrije, krava daje mlijeko, a kokoš jaje.

Odrastavši i ušavši u život, takvo dijete postaje gotov čovjek, radin, ćudoredan i idealan. I dok hrvatske obitelji budu takvu djecu odgajale i podizale, one će biti besprijekorne, svete i jake. One će svojim zdravljem jamčiti za zdravlje cijelog naroda, a svojom unutarnjom čvrstinom siguran opstanak Hrvatske kroz brojna stoljeća daleke budućnosti.

*

Već smo mnogo govorili o moći zlata i vraćamo se ponovno na nju, da bi još jednom potvrdni: mi ne priznajemo više moć toj mrtvoj tvari, pa makar koliko ona bila dragocjena, jer u praktičnoj svakodnevnoj upotrebi ima manji značaj, nego brojne druge kovine, bez kojih se život današnjeg čovjeka uopće ne bi mogao zamisliti. Gospodarska snaga Hrvatske ne počiva na zlatu, nego u prvom redu na seljačkom gospodarstvu.
Mi smo duboko svijesni toga, da podizanje životnog stupnja seljačkog života, znači blagostanje cijelog naroda. Seljačko gospodarstvo predstavljalo je oduvijek glavni izvor naših gospodarskih snaga. Seljački proizvodi udovoljavaju svim našim osnovnim potrebama, a na njima se temelji i naša vanjska trgovina, koja nam omogućuje nabavljanje iz inozemstva svih proizvoda, koji nam nedostaju.

Razumljivo je, da prema tome podizanje i unaprjeđivanje seljačkog gospodarstva predstavlja glavnu brigu hrvatske vlade, koja je čitava jednodušna i prožeta osjećajem uske povezanosti glavnih životnih probitaka države s napretkom i blagostanjem hrvatskog seljaštva.

Činjenice govore jasno, da hrvatska vlada nije shvatila svoj odnos prema seljaštvu demagoški i paraderski, te da ne izživljava svoju ulogu u praznom i beskorisnom seljakovanju, od kojega su trpjeli svi narodni slojevi, a najviše samo seljaštvo. Hrvatska državna vlada vjerna vječnim ustaškim načelima ima jasan cilj pred očima, te radi neumorno na provođenju potrebnih mjera, koje će dovesti do ekonomskog jačanja hrvatskog seljaka, poboljšanja njegovih sredstava proizvodnje i oplođenja onih krajeva, koji su do sada kao mrtva glavnica ležali neiskorišteni.

Mi ne zastupamo krivo i providnom demagogijom postavljeno načelo, da seljak sam sebi dostaje, te da su mu obrazovani sinovi sasvim nepotrebni. Ustaška načela postavljaju seljaka na njegovo pravo mjesto, uz zemlju, koju on toliko ljubi, da je ne bi ostavio za nikakve sumnjive časti i položaje, koji mu ne odgovaraju. Na zemlji svojoj on je naša snaga, bez koje ne možemo živjeti ni postojati. A briga je pak ustaške države, da mu na njegovoj zemlji omogući i trajno osigura miran i slobodan život, napredak i procvat gospodarstva, jer će time i čitav narod steći sigurnu podlogu ekonomske sređenosti u stalnoj i pravilnoj izmjeni dobara.

Kad je pobijedilo načelo, barem djelomično, da zemlju treba oduzeti veleposjednicima i razdijeliti seljacima, u liberalnim državama, gdje je redovno bio prepušten svatko sebi, našli su se mnogi seljaci, stekavši iznenada zemlju, pred pitanjem, kako će doći do sredstava za uređenje gospodarstva. Zemlja je bila, više krivo nego pravo, podijeljena, a novi vlasnici prepušteni sami sebi. Pitanje marve, oruđa, sjemena morao je seljak bez državne pomoći rješavati prema vlastitoj uviđavnosti i mogućnostima. Birokrati su udovoljavali svakom slovu zakona o podjeli zemlje, ne uviđajući da podjela zemlje znači tek početak, a ne svršetak briga za sređenje i podizanje seljačkog gospodarstva.

Poglavnik je uvidio tu tešku zabludu prošlih vremena, te je već u ustaškim načelima dao smjernice za rad na podizanju hrvatskog seljaka. Ne radi se više o mrtvom slovu zakona, nego o stvarnoj zaštiti i unaprijeđenju živih gospodarskih snaga naroda, koje iziskuju brigu i pažnju, ljubav i napor. U tom pravcu stvarnog i razumnog rada moraju se naći prvaci ustaške države, koji će se uvijek djelotvorno brinuti oko seljačkog gospodarskog podizanja, i seljaci, koji će shvatiti tu brigu, te radeći predano po svojim poljima, vinogradima i šumama udariti temelj cijeloj gospodarskoj snazi Nezavisne Države Hrvatske.

Taj će im posao sama državna vlast olakšati sredbotvorbom zadrugarstva, stare hrvatske društvovne ustanove. Zadruge, koje su se u Hrvatskoj naravno razvijale od povećanih obitelji, udružuju seljačke snage, spriječavaju padanje slabijeg pojedinca na prosjački štap, olakšavaju dobivanje pomagala potrebnih za poljske radove i raznoliku seljačku proizvodnju, osiguravaju obrađivanje zemlje, kad je pojedini član zadruge bolestan, olakšavaju prehranu zadrugara i u vezi s time povećavaju suvišak za prodaju.

Pojedinac pak na malom komadiću zemlje pod najboljim okolnostima jedva vezuje kraj s krajem, svaka mu slabija godina prijeti uništenjem, i najmanja nedaća u obitelji dovodi ga na rub propasti, jer se nema na koga osloniti, a što se tiče oruđa, uvijek ovisi, dijelom ih sasvim, o tuđoj dobroj volji i milosti. Cesto napušta sasvim svoj komadić zemlje, jer ne može od njega živjeti, i odlazi drugome raditi na nadnicu. Takav seljak bez zemlje predstavlja obično najniži stepen društvovne ljestvice.

Svi ovi letimično navedeni razlozi, govore u prilog obnavljanju našeg seljačkog zadrugarstva, koje će u gospodarskom životu hrvatske budućnosti igrati vrlo važnu ulogu.

Podizanje pak našega seljaka i sredbotvorba zadrugarstva stoji u uskoj vezi s iskorištavanjem prirodnih bogatstava naše zemlje.

Na tim se našim bogatstvima konačno temelji sredbotvorba cijelog hrvatskog prirada i gospodarsko stanje svih narodnih slojeva. Zato ta bogatstva, kako smo već prije istaknuli, mogu u ustaškoj državi pripadati samo narodu, te se uprava tih dobara i njihovo iskorištavanje moraju uvijek ravnati samo prema narodnim probitcima.

A bogatstva naše zemlje daju nam potpuno pravo vjerovati u lijepu gospodarsku budućnost Hrvatske. Plodna polja, vinorodni brežuljci, guste šume, planine pune ruda i more, taj biser našeg bogatstva, sastali su se čudnom igrom dobrostive ruke, koje je stvarajući svijet i život sabrala sva ta dobra, na ovom najdražem komadiću zemaljske kugle, koji se zove Hrvatska.

Sva ta Božja blaga i marljive hrvatske ruke napravit će od lijepe naše domovine vrt, koji će svojom ljepotom i napretkom prednjačiti Evropi, kao što joj je, kao bojno polje, taj vrt prednjačio junaštvom i domoljubljem, koje prezire smrt.

*

Uvijek smo isticali hrvatsku vojničku slavu, i to nam nitko ne smije zamjeriti. Hrvati se u tom pogledu imaju čime ponositi.
Radu i pronicljivosti naših povjesničara, neumornih istraživalaca naše najstarije prošlosti, zahvaljujemo niz otkrića, o kojima se za vrijeme Jugoslavije nije smjelo pisati. Ta nas otkrića izdvajaju iz bezlične mase ropskih naroda i plemena, koji su prije hiljadu i više stotina godina padali uvijek plijenom nemirnih i borbenih naroda, pokretača divovske i dugotrajne seobe, koja je izmjenila lice Evrope i nanijela glavni udarac već oslabljenom i od dugotrajne moći i vladanja umornom Rimskom Carstvu. Naši su daleki pređi već tada dokazali svoju vojničku vrijednost i sredbotvorne vrline, te su slobodni i jaki ponesem vihorom seobe naroda pošli Evropom i ostavili iza sebe uspomenu na svoje tada veliko i Evropi poznato ime.

Došavši u ove krajeve, pokorili su svojoj vlasti i starosjedioce i došljake, koji su stigli ovamo prije njih, ali se s hrvatskom snagom nijesu mogli mjeriti. Odrekli su se daljeg lutanja i stekavši po prirodnom pravu novu domovinu, osnovaše doskora sređenu i jaku državu, čija je snaga ubrzo pribavila ugled Hrvatima kod onih, koji ih nijesu do tada poznavali.
Prvi hrvatski kralj Tomislav podigao je državu ujedinjenih Hrvata do tolike vojničke snage, da joj nije bilo u okolici premca, a okrunjeni povjesničar Konstantni Porfirogenet smatrao je potrebnim i važnim zabilježiti točne i podrobne podatke o njezinoj moći.

Kroz čitavo vrijeme vladanja hrvatskih narodnih vladara naš je vojnički ugled ostao na visini. Njemu čak nije naškodio ni nesretni poraz na Petrovoj Gori, te je neprijatelj iako pobjednik radije sklopio sporazum s predstavnicima najuglednijih hrvatskih plemena, nego li da prihvati tešku i opasnu borbu na život i smrt.

Novi položaj Hrvatske dao je Hrvatima još veću mogućnost izoštravanja vojničkih vrlina u neprestanoj opasnosti i borbi. Kad se je pak provalom Turaka hrvatski narod našao između čekića i nakovnja, njegov vojnički duh i stoljetno iskustvo predstavljali su sve, s čime je ušao u tu nejednaku borbu.

Ubrzo se je Hrvat navikao, da mu vojnički kruh bude svakodnevna hrana, i da mu ođpasani mač bude uvijek pri ruci, kad između dva boja prihvati za kratko vrijeme ručicu pluga.

I ako je bio neprestano zauzet obranom vlastitog ognjišta, dospio je Hrvat na sva bojna polja nemirne i uzburkane Evrope, i pronio glas naše vojničke slave diljem cijelog evropskog kopna.

I baš svijest o vlastitoj vojničkoj vrijednosti dala je Hrvatima snage, da se i u beznadnim slučajevima žilavo odupru, cijeneći više slavnu smrt od sramotnom života u ropstvu. Ti su osjećaji naveli neumrlog Nikolu Zrinjskog-
Sigetskog na podhvat, koji će u vojničkoj povijesti svijeta ostati zapisan zlatnim slovima.

Nije doista puki slučaj, da je najpoznatiji hrvatski ban Jelačić svoju veliku popularnost stekao u prvom redu kao vojnik. Pod njegovim vodstvom proslavio se hrvatski borac na bojnom polju, i to je za Hrvata više vrijedilo, nego ikakva druga slava. On je svojem banu spjevao davoriju, koja je doskora postala jednom od najomiljelijih pjesama širokih slojeva u Hrvatskoj.
Prošli svjetski rat dao je opet prilike Hrvatima, da se istaknu kao vojnici. Nu slava našeg oružja nije nam na žalost pribavila sreću slobode, i mi smo puni zebnje i velike odlučnosti da se borimo do kraja, utonuli u mrak Jugoslavije.

Neko se vrijeme činilo, da su naše vojničke vrline zamrle. Nu najednom su planule punim sjajem, kad je Poglavnik poveo odlučnu i krvavu borbu za rušenje naše tamnice. Ustaše, koji su se okupili oko Poglavnika, bih su baš u vojničkom pogledu biserje hrvatskog naroda. Njihova požrtvovnost i stega baštinjene od prijašnjih pokoljenja prožetih vojničkim duhom, došle su do naročitog izražaja za kratkotrajnog rata između Njemačke i Jugoslavije, kada su Ustaše neviđenom smjelošću dali srpskoj vojsci odlučan udarac u pozadini, te vojnički red uveli i vlast postavili u većini hrvatskih krajeva već u samom, početku rata.

Kad je pak stvorena Nezavisna Država Hrvatska, uzorne vojničke postrojbe nikle su tako rekuć iz zemlje, jer Hrvatu ne treba nikada mnogo, da postane dobar vojnik.

Posebnu pak pažnju zaslužuju naši dobrovoljački odredi, koji su otišli u borbu protiv boljševika. Pothvati naših boraca, na kopnu, moru i u zraku ispunili su svako hrvatsko srce ponosom, a strance divljenjem.

Na tim kroz stoljeća prekaljenim ratničkim vrlinama počivat će sigurnost hrvatskog naroda i države u budućnosti.

Jak narod i dobru sredbotvorbu cijene jednako i prijatelji i neprijatelji. Teško narodu u kojem nitko ne vidi pouzdana saveznika, ni snažnog protivnika.

Stoga će naša ustaška pokoljenja neprestano razvijati i usađivati u srca najmlađih vrline, koje su nas kroz stoljeća obranile i održale.

Naša je lozinka: Hrvat mora biti svaki dan sve jači vojnik, sve bolji sredbotvorac.

Teške prilike, u kojima smo mnogo stoljeća živjeli raspeti između Istoka i Zapada, onemogućile su razvijanje do vrhunca umnih sposobnosti našega naroda. Nu ono što se nije moglo postići zamahom općeg narodnog kulturnog podizanja, postiglo se je snažnim bljeskom pojedinačnih hrvatskih duhova. Oni su svojim umom i stvaralačkim radom sačuvah hrvatskom narodu dolično mjesto u kulturnom svijetu, koji među svoje veličine ubraja i nekoliko hrvatskih sinova.

Jedan od najznatnijih svjedoka hrvatske umne snage je svakako Ruđer Bošković, veliki mudroslovac i zvjezdoznanac. Prodrijevši zamjernom duhovnom snagom u mnoge tajne opstanka svijeta, života i svemira, Bošković je svojim suvremenicima i potomcima predstavljao sjajnu luč, koja je unijela svijetlo u tamu mnogih tada nedokučivih istina.

Bošković je živio i radio u kraju, gdje se nije tako jasno čuo ratni zveket, iako nevolje onih burnih vremena nijesu poštedile ni jedan kutić Hrvatske. Nu gdjegod je bilo barem malo mirnije, um je hrvatski nezadrživom snagom težio za stvaranjem, izrazom, afirmacijom.

Književno i likovno stvaranje u cijelom našem primorju, a naročito u Dubrovniku dokazom je te neugasive težnje hrvatskog uma i duha. Književnost naša iz toga doba po obilnosti i vrijednosti ima malo premaca u Evropi. Umjetnički pak spomenici iz tih vremena, iako stvarani prema velikim nadahnućima talijanskih majstora, za kojima se je tada cijela Evropa povodila, najviše su djela naših domaćih umjetnika, koji su im udarili pečat hrvatskog stvaralaštva. Usprkos veličini talijanskih umjetnika, kojima se tada cijeli svijet divio, neki su hrvatski umjetnici stekli u samoj Italiji glas velikih majstora, među njima naš Andrija Medulić, ostavivši tamo nekoliko umjetničkih bisera, kao svjedoke hrvatskog umjetničkog stvaranja.

Niz naših sinova, koji su osjećah u sebi poziv velike nadarenosti, ne našavši, u hrvatskoj sredini dovoljne mogućnosti rada, otišao je u tuđinu i sav svoj dar poklonio novo stečenoj domovini, koja ih je slavila kao svoju rođenu djecu. Nu kao što su oni bih krv naše krvi, tako je i njihov um dio hrvatskog uma, a duh odraz hrvatskog duha. Mi se i njima ponosimo, iako za svoju domovinu nijesu ništa učinili, jer smo sretni, da smo u najgorim vremenima bili sposobni druge duhovno obogatiti.

Kad god govorimo o našoj evropskoj ulozi u obrani kulturnog Zapada, mislimo uvijek na naše vojničke zasluge i krvav otpor, koji je mlada Hrvatska odlučno i uporno pružila svim najezdama s Istoka. Nu Istok nije prodirao samo vojnički, nego i duhovno, pa smo isto tako dugu i upornu borbu vodili za naš duhovni opstanak i očuvanje onih vrednota, koje sačinjavaju zapadnu kulturu.

Odoljeli smo u toj borbi najrazhčitijim utjecajima, koji su nas nakon osvajanja velikih hrvatskih predjela teško pritiskali. Da je prodiranje istočnjačkog utjecaja doprlo do jadranskih obala i alpskih ogranaka, ne samo da bi hrvatski narod duhovno prestao biti dio evropskog Zapada, nego bi bila ozbiljno ugrožena i brojna druga žarišta kulture i uljudbe.
Hrvatski je narod međutim bio i duhovno dosta jak i nezavisan, te je barbariziranju s Istoka suprotstavio vlastite umne snage, čija je životna sposobnost u zametku ugušila bakcile barbarstva.

Manje kulturan narod, bio bi možda poput nas odolio fizičkoj najezdi, ali se duhovno ne bi mogao oduprijeti. Time bi međutim izgubio vrijednost i njegov fizički otpor, jer bi zbog duhovne slaboće doskora bio prekriven valom nekulturnog napadača, te bi i sam predstavljao duhovnu opasnost za onu istu kulturu, koju bi fizički branio.

S tog stajališta moraju hrvatski narod promatrati i prosuđivati svi oni, koji nam s visine, na kojoj smo ih mi očuvali, predbacuju kulturnu zaostalost. S toga stajališta moramo i mi sami gledati i procijenjivati našu povijesnu ulogu, čije veličine moramo uvijek biti svijesni.

Među najveće zajedničke pothvate hrvatskog duha i uma spada svakako Hrvatska Enciklopedija, koja je već do sada pokazala visinu hrvatskog umnog prosjeka, uspješnost naše organizacije i neslomivu volju hrvatskog uma, da ratnim vremenima usprkos gradi i stvara više i bolje nego ikada.
Imamo dakle mnogo razloga vjerovati, da će hrvatski narod u vlastitoj državi velikim koracima pokročiti povijesnom i kulturnom napretku. U sređenoj zemlji, pu¬noj ličnog zadovoljstva i općeg blagostanja nadoknadit ćemo brzo nedostatke skrivljene stoljećima borbe bez predaha. Opravdat ćemo potpuno naše časno mjesto u kulturnoj Evropi, koje zaslugom naših vehkih sinova u prošlosti nijesmo nikada izgubili.

Kada je tokom prošlog stoljeća došlo do naglog razvitka tehnike i podizanja veleobrta, našlo se je mnogo poklonika čudesne tvorničke proizvodnje, koji su smatrali, da treba veleobrt razvijati do krajnjih mogućnosti i podrediti mu sve druge grane narodnog gospodarstva. Tvornice su nicale na sve strane, zaposlile hiljade radnika. Činilo se, da je nastupilo novo doba napredka i blagostanja, koje ne će nikada prestati. Nu zle strane te neuravnotežene proizvodnje doskora su izbile na javu, jer je potražnja bila daleko slabija od ponude, što je u proizvodnji dovelo do naglog zastoja, a u priradu do novčanog sloma. Neobrađene pak njive i zapušteni vinogradi i polja samo su pojačali veliku štetnost tih posljedica.

Ima ipak zemalja, koje su po sastavu vlastitog tla upućene na razvijanje veleobrta, jer imaju relativno malu površinu obradivog tla, a obiluju tvarima potrebnim veleobrtu. Takove zemlje proizvode veleobrtne proizvode i dobivaju u zamjenu zemaljske plodove, kojih nemaju u dovoljnoj mjeri.
Hrvatska je pak upućena baš na svoju plodnu zemlju, koja predstavlja temelj njezinog bogatstva. Razvitak veleobrta ovisan je o potrebama i zahtjevima našeg seljačkog gospodarstva, i ne smije se podizati ni unaprjeđivati, ako nije prije zajamčena netaknutost seljačkih gospodarskih probitaka, koje mora razvitak veleobrta u Hrvatskoj podupirati kao pomoćna grana narodnog gospodarstva.

Time je određen zadatak i postavljene su granice razvitku veleobrta u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj.

Druga je važna pomoćna grana našeg gospodarstva obrt, koji je do sada već našao valjan »modus vivendi« sa seljačkim gospodarstvom, te se s njime lijepo dopunjuje), ali je bio u mnogim svojim granama ozbiljno ugrožen od mlađeg, ali vrlo poduzetnog i nasilnog druga, veleobrta. Nu znanje, vještina i volja hrvatskih obrtnika pobijedili su veleobrt najboljim oružjem: boljom i solidnijom robom. S procvatom i razvitkom seljačkog gospodarstva podići će se i naš domaći obrt, koji ne samo predstavlja vrlo korisnu i vrijednu granu našeg gospodarstva, nego također s velikim uspjehom zastupa našu domaću radinost pred stranim svijetom. Briga države, da se skladno razvijaju sve grane narodnog prirada, pomoći će i obrtu, da izvrši svoju važnu i mnogostruku ulogu u gospodarskom sređivanju države i podpomaganju drugih proizvodnih grana.

Zadnjih desetljeća spalo je kućno rukotvorstvo hrvatskog seljaka na niske grane. Razni loši utjecaji, kojima se naš seljak nije znao oduprijeti, dolazili su k njemu s raznih strana, a da državna vlast nije protiv njih ništa poduzimala. K tome je došla gospodarska kriza, koja je seljaka navela, da kupuje prividno jeftiniju robu kod seoskog trgovca (redovno Židova). Seljačka je mladež, naročito ženska, htjela ići u korak s modernim vremenima, pa je radije stavljala na sebe loše i neukusne gradske prnje, nego U krasnu domaću nošnju. Često su govorili, da je izrada nošnje skupa, a gradska roba jeftinija. Međutim poznato je, da su istu nošnju kadikad nosila dva tri pokoljenja, dok bi se istrošila, gradska pak roba nije često ni jednu sezonu izdržala, jer se je na selu obično prodavala lošija roba, koja se u gradu uopće nije mogla prodati.

Na opadanje domaćeg rukotvorstva utjecali su i brojni drugi razlozi, tako da je seljak postajao svakim danom sve ovisniji o gradu i njegovim proizvodima. To izumiranje jedne važne grane narodne djelatnosti osjetio je najteže sam seljak, koji se njom bavio i kojemu je prvenstveno služila. Danas se međutim teži za tim, da se kućno rukotvorstvo ponovno stvori i razvije, da bi moglo udovoljavati svakodnevnim životnim i radnim potrebama hrvatskog seljaka, koji će biti tim bogatiji i zadovoljniji, čim bude gospodarski neovisniji i samostalniji.

Seljak će tako nizu svojih potreba udovoljavati vlastitim radom, a ne novcem, koji će mu poslužiti u druge svrhe. Ta zamjena novca radom predstavlja jednu od tajni narodnog blagostanja.

Sve gore navedene grane povezivat će, usklađivati i vršiti izmjenu dobara od njih proizvedenih pametno vođena i nadzirana trgovina. Prestalo je doba razularene trgovačke utakmice na tržištima, kad je trgovina bila sama sebi svrhom i vršila odlučan utjecaj i na samu proizvodnju, kojoj trgovina mora u sređenom gospodarskom sustavu služiti.

Već onda, kad je pobjedom liberalnih načela trgovina bila oslobođena svih spona »pokazalo se je, da su ljudi sasvim krivo shvatili ulogu trgovine. Ona je bila smatrana sama po sebi vrednotom, a u stvari je ona tek sredstvo za izmjenu vrednota ili dobara, te vrijedi toliko, koliko toj svojoj jedinoj funkciji udovoljava.

I ona je dakle podređena probitcima narodnog gospodarstva, te mora služiti njegovu promicanju, a ne kočenju,kao što se u prošlosti znalo događati. Postavljanje trgovine na pravo mjesto i razumno ograničenje njezinog djelokruga korisno će utjecati i na njezin razvoj i na njezinu stabilnost, koja će uvijek biti od opće narodne koristi.

Kod ovog razgrađivanja hrvatskog gospodarskog života naći će se uvijek ljudi, kojima će vlastiti probitci biti jedina misao i jedina briga. Još nijesu iščezle, a i ne će valjda nikada iščeznuti, glavničarske duše, kojima je gomilanje novaca jedina životna težnja, jedina strast. Oni mjerilom dnevne, mjesečne ih godišnje zarade mjere idealizam, domoljublje, politiku i nazore na svijet. Do jučer u njihovim rukama ležalo je bogatstvo i vlast, jer je vlast
o bogatstvu ovisila. Danas su oni bez vlasti, a njihovu su bogatstvu stavljene granice. Njihov pak pokvarenjački sebičnjački utjecaj na privredu potpuno je onemogućen.

Ni jedna grana narodnog gospodarstva ne služi više njihovom ličnom obogaćivanju, nego općim narodnim i državnim probitcima. Vlada Nezavisne Države Hrvatske dokazuje svaki dan sve bolje i uvjerljivije, da je glavničarstvu u Hrvatskoj odzvonilo. Obrt i zanati, kućno rukotvorstvo i trgovina moraju osigurati dostojan život svima, koji se tim poslovima i zanimanjima bave.

Mi bi ustali protiv raskalašenog i rasipnog života bogataša čak i onda, kad bi nam njihov način života bio od neke koristi, i to u ime moralne čistoće i zdravlja narodnoga. Pogotovo dakle ustajemo protiv njega kad znamo, koliku nam je štetu nanosio i kakvu su uslovi, pod kojima su stvorena sredstva za takav život. Mi smo sami bili svjedoci bijede hiljada radnika, koji znoj i krv, zdravlje i život dadoše, da bi svoju obitelj bijedno prehranili, a glavničarske džepove do vrha napunili. Mi ćemo biti svijesni, da smo do kraja izvršili svoju ustašku društvovnu dužnost, kad nas prokunu desetak okorjelih glavničara, a blagoslove stotine vrijednih i poniženih, prevarenih i izrabljenih, kojima je vraćeno čovječje dostojanstvo.

Sve grane narodnog gospodarstva treba neumorno razvijati, jer ćemo tako osigurati častan život onima, koji su željni rađa. Oni ga moraju naći u novim mogućnostima našeg pomlađenog i snažnog prirađa.

Radnik je prije ostvarenja ustaške države bio trgan i lomljen između dva jednako loša rješenja: ili poći za razbojničkim komunističkim agitatorima, koji su ga vrlo dobro učili, kako će uništiti sebe i druge, ali ne kako će sebi i drugima pomoći; ili se pokoriti neprijateljskoj vlasti, koja za boljitak radnika nije ništa učinila, a svaki njegov krik za društvovnom pravdom smatrala je opai>nhn revolucionarnim pokretom i gušila ga u zametku.
Ustaška pak država ne samo da priznaje radniku pravo na dohčan život, već smatra, da je cilj svakog poduzeća pružiti radnicima mogućnosti, da materijalno opskrbljuju sebe i svoju obitelj.

To kod nas nije demagoška faza. Ustaše vode državu i nije im potrebna demagogija, kojom su se drugi služili u demokratsko doba, da se dočepaju vlasti, i da se na njoj održe. Mi smo svijesni toga, da država može počivati samo na onima, koji mnogo rade, a malo traže, i da propada samo po onima, koji mnogo traže, a malo rade. Zbog toga su sva naša nastojanja upućena na to, da onima, koji mnogo rade, damo više nego traže, i da onima, koji malo rade, oduzmemo dio onoga, što imaju.

Narod je sve, a pojedinci nijesu ništa u usporedbi s narodom. Mi smo to vidjeli, osjetili i proživjeli. Mi to imamo na umu pri izgradnji ustaške države. Narod pak sačinjavaju seljaci i radnici, manuelni i intelektualni. Svi ostali su beskorisni, negativni, opasni trutovi, koje pozitivnom, stvaralačkom radu na vlastitu i općenarodnu korist treba makar i silom privesti.

Svi naime izvori hrvatske snage moraju neprestano biti djelotvorni, a sve mogućnosti napretka iscrpljene do dna.
Nikad ne prestati vikati već sipati bijes,
kao što vulkan riga lavinu.
U noćima mračnim bit gorući krijes,
što svijetli daleko,daleko u daljinu....
Avatar
zummann
Urednik
Postovi: 3269
Pridružen/a: čet vel 22, 2007 6:56 pm

Re: Načela Hrvatskog Ustaškog Pokreta

Post Postao/la zummann »

17. Zadatci narodnog rada


Skladno gojenje, promicanje i usavršavanje svih narodnih vrlina i grana narodnog života zadaća je svih pregnuća javnoga rada i državne vlasti, kao takve, jer one daju potpuno jamstvo opstanka, vjekovnog bivstvovanja i blagostanja sadašnjih i budućih pokoljenja i cjelokupnog hrvatskog naroda, te opstojnosti i sigurnosti Nezavisne države Hrvatske.



Svoje dužnosti prema narodu i obveze prema zajednici, u kojoj žive i djeluju, ljudi su u raznim vremenima različito shvaćali. Pristaše liberalizma u svim granama javnog života i na svim područjima rada bili su za potpunu slobodu pojedinca, koji se u svom djelovanju nije. morao obazirati ni na druge pojedince oko sebe, ni na cjelinu. Sebičnost i samoživost bile su glavne osebine liberalnog društva. To je shvaćanje nalazilo plodno tlo kod našeg osrednjeg dobro stojećeg čovjeka, koji je bio utonuo i izgubio se u brizi za svakidašnjicu. Proširilo se mišljenje, da je nastojanje oko zaštite i promicanja narodnih probitaka posao malog kruga profesionalnih političara, da je domoljublje zanat odnosno zanimanje, kao trgovanje mješovitom robom ili popravljenje kišobrana.

Bilo je ljudi, koji su se u javnosti bivše Jugoslavije često vrlo oštro zauzimali za neke staleške probitke. Pokazali su da imaju smisla za javni život i potrebnu borbenost. Pa opet su oni znali odlučno odbiti bilo kakvo sudjelovanje u narodnoj borbi, govoreći, da se oni bave pitanjima svojeg staleža, te da ne ulaze u stvari, koje ih se ne tiču. Oni su naivno vjerovali, da se borba za boljitak bilo kojega sloja hrvatskog naroda može odijeliti od opće narodne borbe.

Oni pak, koji nijesu imali smisla ili odvažnosti za bilo kakav javni rad. bili su još dalje od svakog narodnog gibanja u Hrvatskoj.

Vidoviti Hrvati, kojima je Bog dao da gledaju u budućnost, nazrijevali su u tom pojavama početak propasti hrvatskog naroda. Vidjeli su jasno i znali dobro, da se svaki narod bori, brani i pobjeđuje, napregnuvši sve snage, oslonivši se na svakog svojeg sina.

Negativni nazori o narodnoj borbi odrazili su se nepovoljno u cjelokupnom našem narodnom životu. Briga1 oko čuvanja i gojenja narodnih vrlina, svijesti i snage pala je redovito na uži krug najsvijesnijih i najborbenijih, koji su vjerno čuvali životn uvatru hrvatstva.

Nu dok je njihov svetiv posao do jučer bio onemogućavan na sve načine, a oni bili izložen inajvećim opasnostima, jer ljubiti Hrvatsku značilo je staviti i sam život na kocku, danas se samo po njihovom uzoru smije raditi. Danas oni vođe hrvatsku državu. Danas za njima stupa sve, što u hrvatskom narodu vrijedi i nešto znači, jer danas je konačno nastupilo doba slobodnog idealnog rada za budućnost Hrvatske.

Ljudi se vrlo boje pojma totalitarne države, jer ga pravo ne razumiju. Radi se tu samo o instiktivnom nepovjerenju prema svemu nepoznatom, što je uostalom svakom čovjeku urođeno. Razbistrenjem pojma otklanja se nepovjerenje.

Nezavisna je Država Hrvatska totalitarna, jer udružuje, povezuje i upravlja svim izvorima narodnih snaga, duhovnih i stvarnih, jer preuzima na sebe potpunu, totalnu brigu za sve slojeve naroda u svim njihovim životnim potrebama. Ona nije ustanova, koja muze narod, da bi nju onda mogli musti oni, koji njom upravljaju, kao što se to pod demokratskim režimima često događalo. Ona u svojim rukama sjedinjuje sva narodna dobra samo zato, da bi ih mogla jednako svima podijeliti. Ona je totalitarna, jer teži da sve nadzire, vodi, upravlja i uredjuje. Ona je totalitarna, jer se jednako brine, da dijete ide u školu, da seljak dobije sjeme, da majka može bezbrižno rađati, da radnik bude osiguran u poslu, da starac u miru provede posljednje dane. Ona je totalitarna, jer ne da nikome krasti i pljačkati narodno bogatstvo. Ona je totalitarna, jer teži staviti u službu opći narodnih probitakn život i rad svakog pojedinca.

Samo takva država može raditi na skladnom gojenju, promicanju i usavršavanju svih narodnih vrlina i grana narodnog života. Samo takva država može ispuniti zadatak, koji joj je Poglavnik u Načelima Hrvatskog Ustaškog Pokreta postavio.

*

Cijeli naš narodni život, opstanak i dugotrajna, mučna i uporna borba ne mogu se shvatiti, ako se nemaju na umu vrline, kojima se je hrvatski narod uvijek odlikovao. Proučimo li, u koliko nam je danas pristupačna, povijest velikih naroda, koji su nestali, moći ćemo utvrditi, da su im u razdoblju slabljenja i opadanja nedostajale neke osebine, koje narodima daju životnu snagu i otpornost. Doći ćemo ujedno do jednostavnog zaključka, da su hrvatski narod kroz cijelu njegovu povijest resile te vrline, jer njegov opstanak nije bio još nikada doveden u pitanje.

Samosvijest, neograničena ljubav prema rodnoj grudi, ćudoredna stega obiteljskog života, predstavljaju samo nekoliko najznačajnijih vrlina, koje su hrvatski narod održale kroz stoljeća. Na te su vrline do jučer proraču-nano napadali, jer se je tim putem htjelo oslabiti, slomiti ,i izbrisati hrvatski narod. Nu kao što je hrvatski narod te vrline uvijek čuvao i gajio, tako su i one sačuvale njega u najgorim vremenima.

Poglavnik je organizirajući Ustaški pokret i vodeći oslobodilačku borbu imao prilike upoznati vrijednost i duboki značaj tih vrlina, čije promicanje smatra on ne samo zadatkom državne vlasti, nego i ciljem svakog javnog pregnuća u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj.

Ovo su pak Ustaše uvijek isticali i prije obnove Nezavisne Države Hrvatske. Uvijek su tražili da se hrvatstvo, kao zbir duhovnih snaga hrvatskog naroda, čuva jednako u svako doba i na svakom mjestu. Tvrdih su, da hrvatstvo mora čuvati jednako športaš na zelenom polju, trgovac u svojoj trgovini, činovnik u uredu, đak u školi. Nijesu dozvoljavali, da ijedan svijestan Hrvat odvoji svoj rad od narodnog rada, svoje brige od narodnih, da uživa, đok narod trpi, da se veseli, dok narod tuguje, da živi, ako narodu prijeti smrtna opasnost.

Tada to mnogi nijesu razumjeli. Smatrali su to pretjeranim, prelazili preko toga bezbrižno, jer ih nitko nije mogao pozvati na red radi toga, što ne će da sudjeluju u radu za narod. To im je šta više moglo samo koristi donijeti.
Danas međutim ne može se uopće odvijati život pojedinaca bez obzira na zajednicu. Danas svaka javna djelatnost mora težiti čuvanju i gajenju hrvatskih narodnih vrlina, o kojima smo ovisili i o kojima ćemo u budućnosti ovisiti.

Prije je bilo dozvoljavano i promicano sve, što je moglo umanjiti ili okrnjiti duhovnu vrijednost hrvatskog naroda. Danas je pak prevodjenjem u život ustaških načela zajamčeno, da će podizanju duhovne vrijednosti hrvatskog naroda sve i svi služiti.

Naše se škole biti rasadišta hrvatskih narodnih vrlina. Njih će promicati tisak, slikopis, krugoval. One će prožimati rad svih ustanova. Sav napor državne vlasti bit će usmjeren na to, da te narodne vrline prodru i preporode dušu i posljednjeg Hrvata.

Na njima će se temeljiti sav ustaški rad oko obnove Hrvatske i preporoda hrvatskog naroda, koji je bio i suviše dugo trovan, a da se ne bi opažale barem neke loše posljedice.

Nu Poglavnik je isto tako dobar liječnik, kao što je dobar utvrđivač bolesti. Nitko nije tako dobro kao on postavio dijagnozu i ustvrdio što Hrvatima nedostaje. Nitko nije znao tako dobro i sigurno kao on zlu doskočiti. Nitko zacijelo ne će znati tako dobro kao on viđati duševne rane Hrvatskoj.
Pod njegovim nadzorom izvršit će Ustaški pokret duhovnu obnovu Hrvatske. Za njegovim će se primjerom Ustaše povesti, nastojeći da njihov život bude odraz vjekovnih životnih vrlina hrvatskog naroda.

Rad i djelatnost pojedinca i državne vlasti odredjeni su ne samo unapređivanjem narodnih vrlina, nego i brigom i pažnjom prema svim granama narodnog života. Tu opet dolazi do izražaja totahtarnost ih sveobuhvatnost ustaške države, o čemu smo već prije govorili.
Sav narodni život nalazi se pod državnim nadzorom, i to ne zbog toga, da ga se skuči i okuje, nego da se njegov razvitak pozitivno usmjeri.
Otišla su u nepovrat vremena, kad se je državna vlast starala jedino za red i sigurnost života, dok se je sve ostalo razvijalo bez njezinog sudjelovanja, utjecaja ili pomoći.

Narod ima svoje gospodarstvo. Država ga mora pro micati, podupirati i njime upravljati, usklađujući životne probitke svih slojeva.

Narod ima svoju umjetnost. Država će sve učiniti, da se izvornost te narodne umjetnosti sačuva, da se nadareni pojedinci podupru, da se razina te umjetnosti svaki dan sve više podiže.

Narod treba zabave i razonode, kola i poskočice. Država će uvijek pokazivati veliko razumijevanje za taj odušak od dnevnih briga i nevolja, a narod će baš u slobodi svog čestitog veselja i bezbrižnosti svojih igrankih, pjesama i šala osjetiti draž svoje državne samostalnosti. Narod naime pamti dobro, da mu je krvni dušmanin u prošlosti i najneviniju zabavu prijekim okom gledao.

Narod ima svoje lijepe običaje i pradavne navike. Država će ih čuvati i promicati, jer su oni odraz plemenite hrvatske duše i dio hrvatskog narodnog blaga stvaranog kroz stoljeća.

Narod ima svoju povijest, veliku,raznoliku i čudnu, kao ni jedan drugi narod, tešku i slavnu. Nju će država istraživanjem i izlaganjem utisnuti u srce svih Hrvata, koji je slab opoznaju i koji se zbog toga njezinih stoljetnih iskustava ne drže.

Narod ima svoje velikane uma i srca, pera i mača, Njihova je uspomena bila sveta narodu hrvatskom u danima ropstva. Država će očuvati i uzvisiti kult njihovog života i djelatnosti. Oni će je nadahnjivati u njezinu radu i nastojanjima.

Narod ima svoja stara i nepromjenljiva životna načela. Oni će biti temelji duhovnog razvitka i djelovanja ustaške države.

Nu, ovakvu brigu i nastojanje oko promicanja svih grana narodnog života treba da pokaže svaki Hrvat u cijelom svom radu, bez obzira na položaj koji zauzima i na posao koji obavlja. Kod svakog Hrvata treba razviti smisao za cjelinu. Ljubav hrvatskog naroda prema svim manifestacijama hrvatstva mora biti totalitarna, sveobuhvatna.

Ta se pak ljubav mora razvijati pametnim i sustavnim odgajanjem novih hrvatskih ustaških pokoljenja. Ako dijete tu ljubav usiše na majčinim grudima, ona će se s njime sjediniti i ojačati ga kao majčino mlijeko. Ako mu ljubav prema hrvatstvu bude prožimala djetinje igre, prve školske lekcije i zadatke, mladenačke sanje i osnove, razvit će mu ta ljubav u kasnijim godinama volju i odlučnost, da narod predpostavi svim svojim idealima i težnjama, i da mu pred osjećajem dužnosti prema narodu izblijede svi drugi osjećaji.

Poglavnik najbolje zna, da nije dostatno utvrditi načelo, proglasiti zakone, dati ideje. Njihovo provođenje u život ovisit će o duhu onih, koji su pozvani, da ih primjenjuju. A taj se duh stvara odgojem mladih, netaknutih duša i srdaca, u koje se duboko urezuju prvi utisci i neizbrisivo upisuju prve pouke.

Ti prvi utisci i te prve pouke moraju biti odraz ustaštva, koje u buduće mora svako hrvatsko dijete zavoliti, čim počne voliti, o kojem mora svako dijete misliti, netom dođe do razuma, za koje mora svaki hrvatski sin i svaka hrvatska kći raditi, kad postanu za rad sposobni.

Nova će se hrvatska pokoljenja učiti na pogriješkama starih, a široki slojevi hrvatskog naroda u budućnosti bit će prožeti ustaškim, dinamičnim, borbenim hrvatstvom, koje je do juče prožimalo samo uski krug preteča i začetnika općeg hrvatskog narodnog okupljanja i zajedničke borbe.
Na taj će način biti potpuno otklonjena opasnost propadanja i nestanka hrvatskog naroda, koji je izđržanom borbom u prošlosti dokazao, da je zaslužio živjeti. Sigurnost našeg postojanja proisticala je uvijek iz nas samih, a najteže opasnosti po vlastiti narodni opstanak skrivili su sami hrvatski sinovi.

Sebičnost nedavnih vremena učila je ljude, da se samo za sebe brinu, jer da je to najbolji način, da se održe. U stvari je to bio najsigurniji put propasti cijeloga naroda, pa prema tome i svakog pojedinca. Zbog toga nam ne samo narodni probitci, nego i dobro shvaćena sebičnost nalažu, da sva svoja nastojanja i javnu djelatnost uskladimo s koristi i napretkom narodne zajednice.

Tu je pravi zalog sretnije hrvatske budućnosti, kojoj mi dugujemo ispunjenje svoga deržanstva.

Tu je, nema sumnje, ujedno i jamstvo opstanka i procvata Nezavisne Države Hrvatske. Naša država nije slučajna tvorevina bilo koje mirovne konferencije, nego posljedak težnji i rada, napora i stradanja brojnih hrvatskih pokoljenja. Ona je najsnažniji izraz hrvatske narodne snage, te je njezin opstanak zauvijek vezan s opstankom hrvatskog naroda.
Narod i država su danas i u buduće nedjeljivi, jer svaki Hrvat vidi i zna bolje nego ikada prije, da mu bez njegove države nema više života.
Nikad ne prestati vikati već sipati bijes,
kao što vulkan riga lavinu.
U noćima mračnim bit gorući krijes,
što svijetli daleko,daleko u daljinu....
Odgovorite