Rasa, narod, nacija, pleme

''Ti hrvatski narode ne očekuješ svoga spasa od gavana i bogatuna...''
Odgovorite
Avatar
LEGIONARI
Podurednik
Postovi: 1554
Pridružen/a: čet vel 26, 2009 3:40 pm

Re: Rasa, narod, nacija, pleme

Post Postao/la LEGIONARI »

Narod, narodnost, rasa.

Prof. Filip Lukas
Hrvatska njiva br. 10.
Zagreb, 12. svibnja 1917. godine


Čovječanstvo je sumarni biologijski pojam kao Zemlja u geografiji, dok je rasa: dio čovječa nstva istih tjelesnih osobina. Rasa daje biologijsku podlogu svih društvenih tvorbi, pa od jedne rase može biti više naroda, a isto tako od mješavina dviju ili više rasa jedan narod. Ovo je posljednje gotovo redovno, pa su rijetki narodi (Cigani, Arbanasi i t. d.) a i ti se ne ističu kakvim socijalno-kulturnim razvitkom, koji bi se odlikovali čistoćom rase. Rasu vežu u jednu cjelinu zajedničke tjelesne osobine, koje se ogledaju u boji kože, kose, očiju, u kroju glave i lica, a često u visini rasta, dok se bitna svojstva naroda ogledaju u zajedničkom jeziku i zaje dničkim socijalno kulturnim osobinama. Rasa i narod nijesu dakle istovjetne skupine. Rasu proučava tjelesna antropologija, a to je prirodna nauka, dok je narod najveća i najsavršenija socijalna skupina, pa ide u područje etnologije, a to je socijalna nauka. Narod kao socijalno kulturna skupina, koja se osniva na osjećaju i svijesti a to su promjenljivi faktori može se i izgubiti, pa je bilo slučajeva, da su cijeli narodi gubili svoju narodnost (Kelti se pretvoriše u Romane, Franci u Keltoromane, Goti i Langobardi u Talijane i t. d.) i svoje socijalno jezične značajke. U rasi se tjelesne osobine takodjer mijenjaju uslijed miješanja, ipak se rase, od kojih su one sastavljene, ne gube. već se javljaju bilo u kojem broju čistih predstavnika. Budući da je narod društvena skupina, nastaje pitanje, kako je do njene tvorbe došlo i koji su kvalitativni, kvantitativni i prostorni uvjeti nužni, da se od jedne socijalno neodredjene skupine razvije narod. Utisak, koji se na prvi mah od riječi narod dobiva, jeste izvjestan pojam cijeline i veličine. Ne daje se ime naroda Dalmatincima, Slavoncima ili Banovcima, jer su to samo dijelovi oveće cjeline, koja u ovom slučaju dolazi pod imenom hrvatskoga naroda. Isto je tako s imenom naroda vezan pojam veličine, ali nije nužna brojna veličina, nego je glavno, da se izvjesne društvene skupine zajedničkim kulturnim i socijalnim radom mogu postaviti o bok drugih naroda, koji im onda moraju priznati i volju za vlastiti narodni život. Razvitak pojma narod imade dvije faze. Prva ide do god. 1800., a druga do danas. Prva je imala osnovka u zajedničkom jeziku, vjeri, podrijetlu, ali je ta zajednica bila gotovo pasivna prema skupnim narodnim težnjama. Druga faza nastaje Napoleonovim zavojevačkim tež njama, kad su narodi svoj opstanak u borbi protiv njegovih egalizatornih težnja osnivali na čisto narodnom jeziku i narodnoj kulturi. Sad se istom radja »narodna svijest«, ali ne kod jednoga sloja, već kod svih narodnih slojeva. Narodna svijest, ili svijest sopstvene vrijednosti, vlastite snage i moći, te unutrašnje volje, da se za tu zajednicu pridonesu sve žrtve: to je zna čenje naroda, koje od Napoleonovih vremena do danas vrijedi. Premda su objektivne značajke naroda gotovo iste u prvoj i drugoj fazi, ipak se bitno pojačao subjektivni osjećaj, narodna svijest i svijest vlastite vrijednosti, pa tako pripadnik izvjesnoga naroda nije pasivan prema narodnome udesu, već osjeća, da se narodna sudbina i njega tiče, da narodna kultura i njega osvaja i da postoje u narodu aktivne i latentne sile, koje u njemu, kao jedinici narodne skupi ne, djeluju. Zajedničke značajke naroda nije teško istaknuti, teže je znati, koja je od njih bit nija, a najteže je naći kao i drugim socijalnim tvorbama pravu definiciju. Upravo stoga, što se radi o subjektivnom osjećaju i narodnoj svijesti, a ovo su promjenljive unutrašnje sile. imat će te sile za različite narode i različitu vrijednost.

Manzin razumijeva pod narodom zajednicu ljudi, koji su vezani jednakim podrijetlom, običa jima, obitavalištem, jezikom, često i vjerom, a koji se osjećaju društvenom cjelinom. Ovdje će se analizirati pojedini momenti, da se vidi, koji su bitniji od njih i bez kojih narod uopće ne bi mogao postojati. Prvi je uvjet za narod teritorij ili prostorna osnovica. (Aus dem unbestimmten Volk ervvachst erst die heulige Nation, wenn es seinen geographi-schen Rahmen, seinen festen Wohnraum erhalt und innehalt. Kirchhoff: »Was ist national?«) Da nared može doći do svoje sopstvene svijesti i vrijednosti, treba prije svega da ima domovinu. Na tom prostoru srastu stanovnici sa zemljom svojim bićem i ona je njima ne samo osnovica materijalne kulture, već se od nje tijekom vremena stvaraju i umnoduševne vrednote s pomo ću tradicije i historije. Čovjek može i ostaviti svoju domovinu, ali dok ona idealna sila njega s njome veže, dotle on njoj pripada. Razumije se, da će iseljenici u tudjim krajevima naći nove interese, pa će sveza izmedju njih i domovine danomice slabiti, i tako će oni u drugoj ili trećoj generaciji s novom postojbinom u tolikoj mjeri srasti, da će ona postati njihova ne samo prostorna, već i idealna domovina. Stanovnici su Unije pretežno Englezi, ali oni su već postali narod za sebe, pa pored svega, što im je jezik isti, nijesu jedan, već su to dva naroda. To se isto dogodilo sa Luzobrazilijancima, koji govore portugalski, a ne će da budu Portugizi, a isto to vrijedi za južne Afrikance (Bure) i Nizozemce. Kod Židova je vrlo jaka tradicija i vrlo živ osjećaj plemenske pripadnosti, ali da bi pokret cionizma uspio, zavisi u prvom redu od toga, hoće li im uspjeti da stvore svoju posebnu domovinu. Crnogorci nijesu narod za sebe, premda su sa svojom zemljom srasli kao malo koji narod na Zemlji, ali ona je samo dio onoga idealnoga ognjišta, a oni samo maleni dio veće socijalne cjeline, koja je zemlji dala svoje ime i svoje obilježje. Druga značajka naroda, koja je isto tako bitna kao i prva, jeste jezik. Jezik je spojni momenat jači od zemlje i on je prvi uvjet za okupljanje ljudi u kakvu društvenu skup inu. No iako bez zajedničkoga jezika nema naroda, ipak može biti više naroda s istim jezik om. Englezi i Irci, Englezi i Sjeveroamerikanci. Francuzi i Kanadijci, Danci i Norvežani. Buri Holandezi imadu isti jezik, a ipak su to različiti narodi. Zemlja ih je odijelila i na njoj su se razvili različiti socijalnokulturni elementi, različite državne i političke težnje, a to je od njih načinilo različite socijalne skupine. Medju važne značajke naroda ide svakako ku lturna zajednica. Često su isti pogledi na svijet jača spona medju ljudima od samoga jezika, a po unutrašnjim vrednotama cijenimo više stranca nego pripadnika vlastitoga naroda, koji te vrednote uništava. Prvi je prema tome zadatak narodnih slojeva, da odabiranjem i kulturnim radom stvaraju takve kulturne tvorevine, koje će predstavljati neku homogenost i u progre sivnom napretku stajati o bok drugih naroda. Kad na jednom teritoriju živi skupina ljudi, koji su jezikom vezani, tradicijom ujedinjeni, k tome sljubljeni zajedničkim djelima, a hsiadu iste kulturne elemente, onda takva skupina, kad i ne bi bila narod, brzo bi se razvila u narod. Kul tura je nužna oznaka naroda isto onako kao i jezik, jer se po njoj obavlja onaj asimilacioni umni proces, koji je takodjer značajka naroda. Pretapanje tudjinaca može se dogoditi samo u kulturnoj narodnoj »sredini;, a gdje nema narodne kulture, tu mogu tudjinci da za generacije zadrže svoje strano obilježje. Mali prilog ovom tumačenju mogu navesti iz Dalmacije. U Dubrovniku govore talijanski doseljenici hrvatski već u prvom naraštaju, po ostaloj Dalmaciji govore talijanski za više naraštaja. Uzrok je posve jednostavan. Dubrovnik je stvorio svoju vlastitu kulturnu sredinu i ondje govore hrvatski ne samo seljaci već i gospo da, dok po osta loj Dalmaciji govore talijanski pored talijanaša i hrvatska gospoda, pa uslijed toga nema hrva tske kulturne sredine niti narodne homogenosti. Ne smeta ništa, što je kod Hrvata i po ostaloj Dalmaciji narodna svijest jaka i volja za narodnim ujedinjenjem živa, kulturna ih zajednica nije još potpuno osvojila, pa nemaju dostatne asimilacione snage za tudjince. (Bilo bi sada suvišno da se tome iznose razlozi, koji su umjetno uneseni u dalmatinsko društvo.) Medju različitim značajkama naroda ističu neki i vjeru (Jellinek: Allgemeine Staatslehre, , a u tome se pozivaju na Hrvate i srbe. Doista, vjera je bila jako sredstvo narodnom sabiranju, pa je naročito srbima vjera i narodna pjesma bila najjače sredstvo za očuvanje narodne individua lnosti u doba turskoga gospodstva. Židovima i danas vjera uz plemensku zajednicu vrijedi kao jedino sredstvo okupljanja, jer nemaju vlastitoga jezika i teritorija. Bilo je u najnovije doba pokreta, koi su išli za tim, da stvore narodne vjere. To su sve činjenice, koje dokazuju moćni utjecaj vjere u narodnom sabiranju, ali općenito uzeto jedna je vjera kod jednoga naroda samo dokaz slaboga diferensiranja i malene kulturne istančanosti, jer kultura vodi do jača nja individualnosti, a ova opet u vjerskom pitanju do diferensiranja i kidanja. Ali pored vjere, koja Hrvate i srbe odvaja, postoje moćnije sveze, koje ih vezivaju u jednu cjelinu, a to su prije svega instinkt samoodržanja, isti jezik, ćut i čisto narodno kulturna osnovica, koja dolazi u narodnim pjesmama, narodnom vjerovanju, pričama i običajima. Vjera po tome može biti u jednom narodu i više, a da mu zato unutrašnje društvene sveze ni u čemu ne popuste, premda opet u drugu ruku vrijedi pravilo: što je manje razlika u mišljenju medju članovima izvjesne skupine, to je manje povoda sitnom trvenju. Ali je kod našega naroda još jedna posljedica vjerske razlikosti: dok bi Hrvatima i srbima vjera bila znak narodnosti, trećemu dijelu našega naroda u Bosni vjera je znak anacionalnosti.

Značajkama naroda po nekim piscima pripadala bi i vlastita država. Nation als das zu einem Staate gewordene Volk. (Kremer: Nationalitatsidee und der Staat). To isto tvrdi već napome nuti Kirch-hoff, dok Fr. Ratzel postupa u tom pitanju obzirnije te kaže: Die Nation ist ein Vol kin politisclier Selbstandigkeit oder fahig dazu, die Nationa-litat ein politisch unsel bstand iger Teil eines Volke s. Ovdje treba razlikovati državnu naciju (Švajcari, crnogorci) od kul turne nacije, koja može postojati i postoji i bez vlastite narodne države. Gdje imade naroda u više država, to bi oni dijelovi bili narod, koji su okupljeni u nacionalnoj državi, dok bi drugi dijelovi preko granica gubili narodno obilježje. Tako bi Talijani, Nijemci, Rumunji i t. d. bili narodi u njihovim narodnim državama, a preko granica bi bili narodnosti. Isto tako bi Hrvati iz Dalmacije bili narodnost, jer je Dalmacija austrijska pokrajina, dok bi Hrvati iz Banovine, koja je očuvala do danas izvjesne državne atribute, bili narod. To bi medjutim bila zabluda, a nastala je samo zato. što su veći narodi, okupljeni u nacionalnim državama, htjeli lišiti njima nacionalno strane manjine narodnog obilježja. Madžari trpaju sve druge narode u Ugarskoj pod kapu narodnosti, te im samo dopuštaju da budu pripadnici madžarskog naroda s drugim materinskim jezikom«, dok su oni sami narod. To isto rade Nijemci u Njemačkoj s Poljacima. Nema sumnje, da nacionalni princip ide za tim da okupi sve dijelove jednog naroda u jednu cjelinu, zato on po Baueru (Nationalitateni'rage, postavlja dvije tražbine:
1. svaki narod jedna država;
2. cio narod jedna država; ali je opet posve jasno, da svaki narod ne mora imati svoju državu i da narod i bez države može kao jezična i socijalno kulturna skupina postojati. Narod i narod nost nijesu dvije društvene skupine, već je to identičan pojam, samo što se naziv »narodnost« obično upotrebljava, kad je govor o nečijem pripadanju ovom ili onom narodu (koje si narod nosti?) Narod nije prema tome nezavisan dio, a narodnost politički zavisan dio izvjesne soci jalne skupine, nego su to sinonimi. Narodnost znači po Bernatziku (Ober nationale Matrikel) »neki osjećaj simpatije za historiju, tradiciju, budućnost i sadašnjost jednoga naroda i njegove kulture«. Po ovome smo došli na drugi važan momenat narodnoga obilježja, naime na subjek tivnu volju pojedinaca. Sve one značajke, koje su ovdje navedene, vrijede za obilježje naroda, ali tek n a rodni osjećaj, kao subjektivan čin skupine, daje onim zajedničkim osobinama pravo značenje. Renanu je narod velika zajednica ljudi, koji sa voljni i dalje pregarati i žrtvovati lične interese, da u toj zajednici ostanu. (Qu' est-ce qu' une nation?) »Moj narod, to su oni veli Bauer u gore spomenutom djelu koje ja za svoj narod priznajem, koje ja svojim narodom zovem i s kojima znadem da sam nerazdruživim vezama svezan«. Sve su ostale objektivne značajke više ili manje nužni preduvjet pojmu naroda, dok narodna svijest, a naročito narodni osjećaj daje ostalim značajkama pravu vrijednost. Lhomme nest" eselave ni de race, ni de sa langue, ni de sa religion, ni du cours des fleuves, ni de la direction des chaines de mon lagnes. Une aggregation d' hommes, saine d' esprit et ehaude de coeur cree une co n s c i en c e morale, qui s'appelle nation. (Čovjek nije rob ni rase, ni svog jezika, ni svoje vjere; on nije ovisan ni o toku rijeka, ni o smjeru gorskih kosa. Skupina ljudi zdrava uma i vruća srca stvara mora lnu svijest, koja se zove narod.) Narodi ne samo da postoje, nego i postaju. U svakom se momentu taj osjećaj obnavlja i obavlja formacija, pa zato lijepo veli Renan, da opstanak naroda nije drugo nego od dana na dan manifestirani plebiscit.
Ljutu travu na ljutu ranu!

Kralju Dmitre Zvonimire - u tamnici tvoji su ratnici-tvoji Generali!
Odgovorite